Dok poljska Vlada smjenjuje urednike medija, neki mediji u Hrvatskoj nastoje srušiti hrvatsku Vladu

Malo je nevjerojatno da bi, uz ino, i Zakon o hrvatskom jeziku donosio premijer kojega se naziva izdajicom, a nisu ga bili kadri donijeti ili predložiti toliki premijeri prije njega, čak ni prvi hrvatski predsjednik

Zar to nije u neku ruku paradoksalno – novoformirana poljska Vlada smjenjuje urednike medija, točnije javne televizije, dok neki mediji u Hrvatskoj nastoje smijeniti hrvatsku Vladu? Prvu situaciju imali smo u Hrvatskoj 2000., kada je šesteročlana koalicija došla na vlast i provela uredničku i novinarsku sječu. Drugu situaciju imali smo u drugoj polovici mandata predsjednika Tuđmana, kad su pojedini mediji jurišali na njega kao bijesni psi. Istina, još 1993. skupina liberalnih intelektualaca bila je pozvala predsjednika Tuđmana da podnese ostavku. Iz današnje perspektive to je bio pucanj u leđa svima kojima je bilo prije svega stalo do oslobađanja zemlje od srbijanske okupacije, zapravo do samostalne i suverene hrvatske države.

Što imamo danas? Imamo medijski juriš na predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića i HDZ. Jedni ga prikazuju kao „izdajicu i bruxelleskoga činovnika“, a drugi kao „glavu koruptivne hobotnice“. Huškačka retorika spram premijera osobito se zaoštrila nakon izbora Zorana Milanovića za  predsjednika države, koji je i sam tomu narativu, na stanovit način, moglo bi se reći pridonio.

Što se više budemo približavali parlamentarnim izborima, procjene su medijskih analitičara, to će etiketiranje i huškačka retorika spram premijera i HDZ-a jačati i pitanje je u što će se prometnuti. Onima koji premijera nazivaju izdajicom nacionalnih interesa teško je običnom čovjeku povjerovati kad se vide postignuća u sedam godina mandata dviju Vlada kojima je bio na čelu. Jer tu, kako neki pokušavaju prikazati, nije glavno pitanje koliko je ministara smijenjeno, nego što je hrvatska Vlada postigla u korist Hrvatske i njezinih građana. Ovdje ta postignuća nema potrebe nabrajati, jer ona su zaista znatna, od Pelješkoga mosta do LNG terminala. U siječnju se očekuje finalizacija, odnosno donošenje Zakona o hrvatskom jeziku. Time „hrvatska kuća“ dobiva konačno simbolično govoreći svoj krov. Malo je nevjerojatno da bi takav zakon donosio izdajica, a nisu ga bili kadri donijeti ili predložiti toliki premijeri prije njega, čak ni prvi hrvatski predsjednik Tuđman koji je vodio brigu o državnim i nacionalnim interesima, napose o hrvatskom jeziku.

Kao drugi navodni veliki krimen Andreja Plenkovića neki smatraju koaliciju HDZ-a s SDSS-om. Ta suradnja bila je i za vrijeme prijašnjih premijera i nije se govorilo o izdajnicima. Zar predsjednik Tuđman u Vukovaru nije pozdravio „razborite riječi“ Vojislava Stanimirovića, koji je u vrijeme okupacije bio vukovarski gradonačelnik?

SDSS je u Hrvatskoj legalna stranka. Prema tomu legalna je i koalicija. Oni koji su se ogriješili o zakon iz redova te stranke, bilo u vrijeme rata ili poslije, kao i svi građani Republike Hrvatske ne mogu biti izuzeti ili zaštićeni, to bar ne treba naglašavati. Možda bi trebalo povremeno poslušati ili pročitati govor predsjednika Tuđmana u Vukovaru u prigodi obilježavanja mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja. Svima nam je u očima „Vlak mira“ kojim su doputovali prognanici i Predsjednik u Vukovar. Ali, trebao bi nam biti prezentan i njegov govor mira, napominjemo – govor mira! Tuđman je tom prilikom pozvao da budemo prije svega kršćani, da znamo praštati, da znamo ne samo moliti nego i stvarati novi život. Jer, kako je odmah na početku podsjetio – pobjednik koji ne zna praštati taj sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi.

„Neka nam živi suživot hrvatskog naroda sa srpskim i drugim etničkim zajednicama na ovim područjima, neka nam živi jedina i vječna Hrvatska!“ Tako je predsjednik Tuđman završio svoj govor u Vukovaru,  8. lipnja 1997.

Prvi hrvatski predsjednik bio je apsolutni pobjednik u ratu i u mirovnim pregovorima. Stalno je pozivao jednako na mir i suživot, kao i suradnju i zajedničku gradnju demokratske države. Koliko je ratnih pobjednika pozivalo na takvo što, oduprlo se osvetničkim nagonima?

U svezi s navodnom koruptivnom hobotnicom. Umjesto optužaba i sumnjičenja samozvanih tužitelja, možda bi vrijedilo bar na neko vrijeme ukinuti svima imunitet, pa tu stvar raspetljati pred hrvatskim sudovima. Ovako  može ono što se govori biti istina, ali ne mora, može biti sve stranačko etiketiranje, lov birača u mutnome.

Slušajući svu tu galamu i dreku po televizijskim kanalima, čovjek se pita za koji račun i radi li se sve to novinarski neovisno i profesionalno? Tko to plaća i s kojim ciljem? Da hrvatska Vlada plaća medije da potpaljuju afere, malo je komu vjerojatno. To bi ipak bio krajnji oblik mazohizma. No prije će biti da  čitavu tu rabotu netko nevidljiv dobro plaća. Ovakva gotovo jednoglasna medijska halabuka protiv premijera otvara sve naglašenije pitanje: tko su vlasnici hrvatskih medija? To bi trebalo biti potpuno transparentno, ali u Hrvatskoj je to, u 21. stoljeću, jedna od najvećih nepoznanica! Odgovor na to pitanje mogao bi dati bar djelomično odgovor tko loži vatru pod Banske dvore. Jer kao što nije posao Vlade da smjenjuje urednike i novinare, jednako nije posao medija da ruše Vladu. Jer, u konačnici se može sve tumačiti kao stvaranje kaosa, ne samo u svrhu rušenja hrvatske Vlade, nego čak i hrvatske države koju su neki već, zar ne, proglasili „slučajnom državom“.

Sada se vidi koliko je bio voluntaristički potez kad su ugašene dnevne novine „Vjesnik“ i s prljavom vodom bačeno i dijete. Jer, kakva je to država koja u moru privatnih medija ne može imati svoj dnevni list, koji nužno ne mora biti sluga vlasti ili stranke/stranaka na vlasti, već promicati državne interese, biti pogled na političku i društvenu zbilju odmaknut od parcijalnih profitnih interesa?

Marko Curać

hkv.hr / Hrvatsko nebo