Lilijana Domić/Tekst uz otvorenje spomenika Ivana Kujundžića: Državnik Franjo Tuđman u Podstrani

Vrijeme:5 min, 15 sec

 

Danas, 7. prosinca, u Podstrani kod Splita svečano je otkriven spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, u nazočnosti predsjednika Vlade i HDZ-a Andreja Plenkovića, rad akademskog kipara iz Zagreba, porijeklom iz imotskog kraja, Ivana Kujundžića. S tim povodom, a uoči godišnjice Tuđmanove smrti 10. prosinca, donosimo tekst o spomeniku i Tuđmanu iz pera Lilijane Domić – književnice, likovne kritičarke i poštovateljice djela i osobe povjesničara i hrvatskog domoljuba, entuzijasta i borca za slobodnu i samostalnu Hrvatsku te državnika Franje Tuđmana. Autorica ga je poslala uredniku našeg portala „Hrvatsko nebo“. Fotografije spomenika i njegove izradbe poslao nam je kipar Ivan Kujundžić.

Spomenici velikanima, državnicima, karizmatičnim političarima uvijek izazivaju naglašenu pažnju javnosti. Danas, (kako kažu) u doba razvijene demokracije, često intrigiraju razlozima postavljanja, kadikad više nego načinom kako prikazati lik i ličnost velikana. Posebno u nas, u Hrvatskoj, često sami sebi oduzimamo pravo na pamćenje, osporavamo vlastitu hrvatsku povijest. Onu (…) „povijest koju Hegel tumači proizvodom duha što upoznaje samoga sebe (…) Izdvajam tako o Hegelu ono što je zabilježio zatvorenik Franjo Tuđman 19. ožujka 1972., u nedjelju 69-og dana zatočenja u Petrinjskoj 18. u Zagrebu. Čitala sam, naime, ovih dana Tuđmanov Zatvorski dnevnik iz 1972., objavljen pod naslovom „Petrinjska 18“, na što me naveo akademski kipar Ivan Kujundžić, autor sjajnog spomenika postavljenog danas, u prosincu 2023., u Podstrani „na tvrdim temeljima Poljičke Republike. Republike čiji tisućljetni Statut čuva identitet Hrvata. Ovdje, na platou podno kamenih litica Mosora, iznad modrog sinjeg mora, zamislio sam i podigao kip utemeljitelju moderne države Hrvatske kao trajni spomenik Domovini.“ – Opet navodim, ovaj put riječi kipara Ivana Kujundžića.

Sva je prilika da tekst o Kujundžićevom spomeniku Franji Tuđmanu koncipiram prepletom; riječima znanstvenika, političara i državnika Franje Tuđmana i riječima akademskog kipara i domoljuba Ivana Kujundžića premda njegov lucidan izričaj pripada drugom mediju. Nalazimo ga ponajprije u figurativnoj skulpturi iznimnih portretnih i značenjskih vrijednosti – riječju dr. Franjo Tuđman – kao antički junak! Svjedok i sudionik najvažnijih zbivanja u 20. stoljeću, vojni časnik, povjesničar, interpret povijesti, znanstvenik, književnik, iznad svega domoljub i državnik – intelektualac, o čemu svjedoče iznimne knjige (navodim samo): Bespuća povijesne zbiljnosti, Velike ideje mali narodi, pa i lijepo pisanu kronologiju Petrinjska 18 – Zatvorski dnevnik iz 1972., koja me zaokupljala ovih dana. Franjo Tuđman, ponavljam, iznad svega državnik, u kronološkim detaljima knjige otkriva svu besmisao presude koju je dobio kao „kontrarevolucionar“. Čini mi se da je baš u tom jednostavnom štivu najavljena životnost budućeg pobjednika na prvim hrvatskim demokratskim izborima, vizionarstvo utemeljitelja suvremene hrvatske države, pobjednika u Obrambenome domovinskom ratu (…) „Zar će mi zaista suditi bez dokaza…“, pitao se Franjo Tuđman u zatvoru 1972., a spomenutog 63-eg dana bilježi: „… onemoćalost je izvan moje volje, premda mislim da je ona posljedica spoznaje trenutačne hrvatske bezizglednosti…“ Uz sve epitete, slavu i žrtve samo je takva empatična osoba mogla promijeniti tijek hrvatske povijesti, što je kipar Ivan Kujundžić „uhvatio“ u dva sjajna pokreta: lijevu ruku podigao je Franjo Tuđman uvis, dok u desnoj drži Ustav Republike Hrvatske.

Lucidne inspirativne stranice o hrvatskim velikanima i suvremenim hrvatskim političarima u Tuđmanovu zatvorskom dnevniku navele su me ovim povodom razmišljati o spomenicima i portretima hrvatskih velikana: o spomeniku Anti Starčeviću u Šestinama, djelo Ivana Rendića; o slici Otona Ivekovića „Rakovička pogibja“ s portretom mrtvog Eugena Kvaternika, o Stjepanu Radiću u Petrinji kojega je izradila Mila Wod, o još jednom Radiću, onom kipara Zorana Jurića na križanju Petrinjske i Jurišićeve u Zagrebu; o sjajnoj kreaciji kipara, danas akademika Kuzme Kovačića, o „njegovu“ Franji Tuđmanu u Škabrnji, potom u Velikom Trgovišću, u Zagrebu…   Spominjem sve njih jer slijedim trag povjesničara Franje Tuđmana koji je u Zatvorskom dnevniku pišući brzo i nadahnuto ostavio sjajna svjedočenja o spomenutim hrvatskim velikanima. Spominje on i Frana Supila, Milana Šufflaya, Miroslava Krležu…

Samo je takav, obrazovan povjesničar, političar otvorenih nazora, ali u ključnim trenutcima beskompromisan državnik, mogao stati na čelo Domovine Hrvatske, Republike Hrvatske. Sve to očitavamo u portretu, figuri, postamentu, alegorijskom okruženju, u sjajnoj kreaciji Ivana Kujundžića: u portretu izvrstan, izražajan, zadržan u „direktnoj komunikaciji“ sa sugovornikom; u figuri životan, ali sa mogućnošću „hegelovskog učitavanja povijesti“, zapravo povijesti umjetnosti. To znači da u impostaciji, pathosu (ah, zaboravljeni lijepi pojmovi koji govore o uvjerljivosti skulpture), napokon u sveobuhvatnu realizmu Kujundžićeve figure/skulpture pronalazimo ono nešto – od antičke tradicije…

Da,  suvremeni državnik u suvremenom odijelu, ali odjeća ne skriva kontrapost. Potom ispružena ruka koja slijedi misao podsjetit će nas na ruku slavnog antičkog pobjednika Gaja Julija Cezara Augusta… Ali tu valja čitati i ikonografske simboličke detalje: Julije Cezar August ispružio je desnu ruku – u Kujundžićeva Tuđmana ispružena je ljevica, dok u desnoj ruci, uz bok drži knjigu: Ustav Republike Hrvatske. Jednostavno, izražajno, a opet gotovo klasično. Zašto „gotovo klasično“? Zato što je površina figure obrađena u detaljima malih nabora, valovlja, oni su odraz pučine pred kojom stoji naš državnik, dan… Valovlje na dinamičnoj površini tijela i izražajno lice upućuju na figuru koja se želi stopiti s hrvatskim pejzažem…

U izražajnom licu s planinom u pozadini, u obradi figure s prizorom mora ispred sebe – čini se zazvone čuveni stihovi Josipa Pupačića: (…) i gledam more i gledam more zlato/ i gledam more gdje se k meni penje… Pupačićev stih izabrao je kao svojevrstan proslov ovom događaju Ivan Kujundžić, obrazovanjem kipar, širinom interesa intelektualac.

Ispred veličanstvene prirodne scenografije  Mosora okrenut moru, Jadranskom, hrvatskom moru, Tuđmanov lik postaje dio Gesamtkunstwerka. Jedan od najljepših hrvatskih krajolika (a svi su lijepi) suvremenog državnika Franju Tuđmana prihvaća kao antičkog junaka i kao suvremenoga junaka. Markantan, dinamičan lik klasične/klasicističke inpostacije, na pozadini kamenitih visova, pred morem… a more se… penje, i šapće… Lijepa je zamisao Ivana Kujundžića da baš na ovom mjestu, vizirajući krajolik „umetne“ figuru koja će već u zamisli obilježiti pejzaž sav od simbola kamena i mora.

Naposljetku, ono što me kao dodana vrijednost fasciniralo jest Ivanova iskrenost. Kad sam prvi put ugledala skulpturu, kazala sam – „Da, ovo je sjajan portret državnika Tuđmana, stratega u obrambenom domovinskom ratu, suvremenog republikanca, suverenog državnika, ali ako utišam protokolarni govor,  mogu zaključiti – ova skulptura, to si ti…  U skulpturi vidim tvoj mladenački zanos, odraz domoljublja kojim si zračio prvih godina devedesetih kad smo se upoznali. I tako je bez fraza – mislim na likovne fraze, one manirističke fraze, karikaturalne fraze – Ivan Kujundžić izabrao jedini mogući način  – zagledati se u lice, u djela „suvremenoga i antičkog junaka“. Riječju i djelom: Franjo Tuđman.

(Lilijana Domić, Zagreb, 5. prosinca, 2023.)

Hrvatsko nebo

Odgovori