Vladimir Trkmić: Advent – salon vjere, mira, ljubavi i nade

Advent kao direktno vrijeme vezano uz pripravu za Božić i božićna otajstva može se doživljavati na razne načine. Neki to vrijeme prihvaćaju kao mogućnost za putovanja u europske centre dobrih turističkih destinacija. Za šetnju i druženje s prijateljima, od štanda do štanda u gradu Zagrebu, ili nekom drugom vješto odabranom gradu sa adventskim sadržajima. Drugi pak kažu: eto nam ubrzo zornica, ići ću svaki dan na zornice. Treći opušteno kažu: ima vremena, dolazi nam sv. Nikola i dani darivanja.

Ja ću biti darivatelj, karitativno ću djelovati, odazvati ću se na karitativne ponude u župi. Posjetiti ću ovih dana djeda u domu za starije i nemoćne. Nekim darom ću obradovati susjeda koji je već star i nemoćan. Moglo bi se reći, koliko ljudi toliko i motiva. Neosporno je da bi se trebali malo trgnuti i poduzeti nešto da nam vrijeme adventa bude malo drugačije vrijeme od ostalih vremena u godini. Čini mi se da taj spektar mogućeg osobnog djelovanja ovisi o tome kako prihvaćamo sve ono što nam Crkva nudi tijekom adventskih dana. Ono što nam nudi tijekom četiri tjedna je kao dobro, mudro uređeni salon. Salon tradicionalnog življenja bogatog duhovnog bogatstva i raznih duhovno bogatih ponuda. Što izabrati, i što realizirati?

Što je salon?

Salon (od francuskog: salon od salle = prostorija, talijanski: salone) je poveća prostorija u stanu (kući), najčešće luksuzno dekorirana i namještena, koja služi za primanje gostiju. Tako se zovu i reprezentativne prostorije po dvorcima, rezidencijama, hotelima, sjedištima korporacija. Danas tom terminu u suvremenim stanovima donekle odgovara dnevna soba. Salonom se nazivaju i prostorije u kojima se izlažu (i prodaju) umjetnička djela, namještaj, automobili, pa se u skladu sa tim i nazivaju izložbenim ili prodajnim salonima. Isto tako i poneki zanatlije svoje bolje uređene lokale nazivaju salonima, pa tako imamo krojački, frizerski i kozmetički salon. Od sredine 16. vijeka u Francuskoj je zavladala moda okupljanja književnika i intelektualaca po salonima koji su nazvani literarni saloni. Oni su odigrali veliku ulogu u francuskoj književnosti. Tako salon u širem smislu riječi može biti:

1. Veća prostorija u stanu, obično bogatije uređena i namještena, koja služi za primanje gostiju; reprezentativna prostorija (npr. u rezidencijama, dvorcima, javnim ustanovama, hotelima).

2. Prostorija za izlaganje umjetnina ili proizvoda i njihovu prodaju (izložbeni salon, salon namještaja).

3. Lokal u kojem se pružaju usluge (frizerski, krojački salon).

4. Naziv nekih izložaba, osobito likovne umjetnosti (Proljetni salon, Zagrebački salon).

Advent – salon vjere, mira, ljubavi i nade

Kao što znamo advent ili došašće je vrijeme od četiri tjedna – četiri nedjelje prije Božića. To vrijeme je vrijeme priprave za rođenje Isusa Krista. Katolička crkva nam kao u lijepom salonu kroz to vrijeme izlaže („umjetnine“), moralno duhovne vrijednosti koje treba na osobnom planu usvajati. Kako? Dakako kroz liturgijska okupljanja: mise zornice, službu riječi, propovijedi, sakrament ispovijedi i svete pričesti. To su izložbeni predmeti, naše moguće umjetnine.

Predmeti koji su na ponudu kao u nekom salonu. Hoćeš li ih tu i tamo samo pogledati i diviti im se, ili ćeš ih čvrsto uzeti za sebe, to je tvoja stvar. Tvoja odluka i tvoj izbor. Isto kao što se u nekom izložbenom salonu odlučuješ za baš takav auto, ili za baš takvu frizuru, isto tako tijekom došašća možeš kazati: ja se tijekom adventa odlučujem za učvršćivanje vjere, nade, ljubavi i mira. Ili pak sasvim slobodno možeš kazati: to mi ne treba, dovoljno mi je došašće na trgovima i ulicama nekog grada. Što je sa adventskim vijencem? Adventski vijenac, uglavnom, čine dva temeljna simbola – krug i svjetlo.

Krug simbolički označava savršenost i cjelinu, a svjetlo je simbol novoga života i radosti koju iščekujemo. Svaka od tih četiri svijeća predstavlja nešto: ljubav, radost, mir i nadu. Dakako da svatko od nas poželi biti na putu prema savršenosti, osobnoj svetosti. Da nam je stalo samog sebe očovječiti, učiniti boljim, plemenitijim. Zato u došašću imamo zadatak u izložbenom prostoru Katoličke crkve, moje župe pronaći vrednote koje su trajne. Adventski vijenac je samo simbol onog što bi se trebalo dogoditi u nama. A to je više nade, više vjere, više ljubavi, više mira na osobnom planu. Kako to postići? Korak po korak. Sam sebe motivirati odmah na početku adventa za više molitve, za više motiviranosti za Božju stvar, za više međusobne ljubavi, žrtve, i svega što nas može činiti boljima.

Advent na ulicama i trgovima

Advent je u posljednje vrijeme postao turistička atrakcija i dobra turistička ponuda diljem Europe i svijeta. On je na neki način ispao iz okvira katoličke liturgijske omeđenosti. Ne traje samo četiri tjedna, nego je lukavo, reklamno trgovački „ukrao“ dane božićnog vremena. Pa su tako turistički djelatnici njegovo trajanje produljili čak do sv. Tri Kralja, a negdje i duže. Samim time vidi se da je turizmu malo četiri tjedna, stalo mu je do zarade, a ne do pravog duhovnog smisla adventa. Ono što je pozitivno kod tog adventa na trgovima i ulicama je druženje ljudi, te mogućnost stvaranja radosti koja se vrlo dobro uklapa u to vrijeme.

Doista svi se mi premalo družimo, premalo veselimo, premalo posjećujemo. Takav advent je prilika da kupimo nešto sebi, nešto drugima koje možemo svojim darom razveseliti. Bilo bi dobro na osobnom planu vrednovati advent na ulicama i trgovima, i taj isti oplemeniti odlascima u crkvu na zornice, osobnom molitvom, karitativnim djelovanjem, i sakramentalnim životom. Sve ono što je izvanjsko, folklorno, je prolazno, prolazni bljesak, prolazno svjetlo, prolazna sreća i radost. Naš temelj adventa bi trebalo biti stvaranje ozračja za Isusov dolazak. Stvaranje duhovnog ozračja, svjesnosti da Bog treba baš mene, baš moje ruke i noge, glavu i um, srce i dušu kako bi ovaj svijet zajedno sa mnom postajao bolji.

Isus nema drugih ruku, ima samo naše ruke

ISUS NEMA DRUGIH RUKU

Ima samo naše ruke da i danas izvede svoje djelo.

ISUS NEMA DRUGIH NOGU

Ima samo naše noge da povede ljude svojim stazama.

ISUS NEMA DRUGIH USANA

Ima samo naše usne da današnjim ljudima prozbori o sebi.

ISUS NEMA DRUGIH POMAGALA

Ima samo našu pomoć da k sebi dovede ljude.

MI SMO JEDINA BIBLIJA koju narodi još čitaju

MI SMO BOŽJA PORUKA ispisana riječima i djelima.

ALI … Ako tekst ispadne krivotvorina? Ako naše ruke zaokupe drugi poslovi? Ako naše noge

krenu stranputicom? Ako naše usne izriču mračne i nepovjerljive riječi?

ZAR MU MOŽEMO SLUŽITI… ako ga ne slijedimo?

Tekst nepoznatog autora, iz 14.st.

Advent – vrijeme na putu prema svetosti

Često mi pred oči i u dušu dolaze dva sveca: sveti Leopold Bogdan Mandić i sveti Ante. Zašto? Zato što su ostvarivali ono od čega smo mi daleko. A to je ljubav koja nema granica, ljubav koja preskače zidove samostana, ograde samostanskih zidina, gradova i država. Netko bi na njihovom mjestu rekao: imam svoju obitelj, tu je polje moga djelovanja. Drugi bi rekao: redovnik sam, trebam djelovati samo u okvirima moga samostana. I to je to. No, nije baš tako. Tko želi biti svet, tko želi služiti Bogu, tko kaže da ljubi čovjeka treba biti toliko altruističan da čitavoga sebe neprekidno daje za one koji nisu samo s njim u rodbinskoj vezi, članovi istog samostana. Obojica spomenutih svetaca su baš to činili. Prvi se žrtvovao za svakog grešnika ma od kuda god došao da ga preko sakramenta ispovijedi i pomiri s Bogom. Drugi – sv. Ante je bio vječiti putnik, vječiti neumorni propovjednik protiv hereza – krivovjerja svoga doba u južnoj Francuskoj i sjevernoj Italiji. Kad želiš biti svet, stalo ti je do svih ljudi, do svakog čovjeka, do spasenja i radosti svakog vjernika i onoga koji to nije. Tada ti nije teško moliti za one u Izraelu, za one u Palestini, Ukrajini. Tada ne sumnjaš da će tvoja karitativna pomoć doći u krive ruke.

Maranatha – česti molitveni usklik tijekom adventa

Maranatha je aramejska riječ koja znači „Gospodin dolazi“ ili „dođi, Gospodine“. Rana crkva se suočila s velikim progonima, a život kršćanina pod rimskom vlašću nije bio lak. Rimljani su zahtijevali da svi proglase da je Cezar bog. Prvi kršćani znali su da postoji samo jedan Bog i jedan Gospodin – Isus Krist – i čiste savjesti nisu mogli nazvati Cezara „Gospodinom“, pa su Rimljani na njih gledali kao na izdajice, progonili ih i ubijali. Maranatha nas podsjeća da držimo pogled na vječnim stvarima Duha. Baviti se materijalnim stvarima znači biti u stalnom mentalnom nemiru. Gledajući dolje vidimo zemlju; gledajući oko sebe vidimo zemaljske stvari. Ali gledajući gore vidimo nadu u skori dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Onima koji su danas obeshrabreni, Maranatha! Onima koji su danas zabrinuti, Maranatha! Onima koji su ispunjeni tjeskobom zbog problema s kojima se suočavaju, Maranatha! Naš Gospodin dolazi!

Realnost – sadašnjost i budućnost

Svima nam je jasno da živimo krutu realnost gdje se govori o ljubavi, a ljubavi nema. Realnost da se govori o miru, a sprema se rat. Da se govori o radosti, a ona je često isforsirana, nije pokazatelj realnosti. U takvom svijetu živimo, takvo je okruženje. Ali to ne znači da treba baciti „koplje u trnje“, prestati se boriti, prestati vjerovati u bolje sutra, u ostvarenje naših snova. Zato je advent uvijek – svake godine, raspon od onog što realno jest, i onog što bi realno po našoj svetosti moglo biti. Ako sve izgubimo, nemojmo izgubiti nadu. U tom smislu možemo živjeti ovogodišnji advent. Sa molitvenim pokličem Isusu: „ Dođi Gospodine Isuse“ u moj životni salon: moj mrak, moj duhovni nemir, moje frustracije, pesimizam, očaj, nedostatak životnog žara, nedostatak jake osobne duhovnosti.

Hrvatsko nebo