Zdravko Gavran: „Velika Albanija“ nasuprot „velikoj Srbiji“?

Vrijeme:8 min, 55 sec

 

Dačićevo upozoravanje na opasnost od stvaranja „velike Albanije“, kao kontrapunkta prešućenoj i žuđenoj „velikoj Srbiji“, stoga se čini nerealnim. No od Berlinskog kongresa, Balkanskih ratova, Sarajevskog atentata i niza daljnjih zbivanja u prošlom i ovom stoljeću događaju se i ’nedopustivi’ osvajački ratovi i nepredviđena prekrajanja granica. Nitko ne može jamčiti da takvih događaja ne će biti ubuduće i da ih ne će biti na ’brdovitom Balkanu’. Beograd, ne samo u svrhe predizborne propagande, ’pripravlja teren’ i za njih, i to stvaranjem osjećaja ugroze od tobožnje velikoalbanske prijetnje i tobožnje zapadne potpore takvoj prijetnji. A možda i nudi ’dobre usluge’ mogućem naručitelju. Nije teško pogoditi kojem. Dok, pritom, Beograd i dalje uživa mnogo veće razumijevanje i potporu Zapada nego što ju je ičim opipljivim zaslužio.

 

U današnjoj izjavi ministar vanjskih poslova Republike Srbije Ivica Dačić kazao je da „višestoljetni pokret koji ima za cilj stvaranje ’velike Albanije’ znači najveću prijetnju za mir na Zapadnom Balkanu, ali i u Europi, poslije ukrajinske krize“.

Na čemu Dačić zasniva svoju ocjenu o postojanju namjere da se stvori „Velika Albanija“ kada službene politike nijedne države u kojoj živi većina ili manjina Albanaca ne zastupaju takvu tezu niti imaju to kao dio svoga službenog programa? Praktički, ni na čemu. Dačićevo upozorenje na opasnost od velike Albanije za ’balkanski’ i za ’europski’ mir ne počiva ni na kakvim egzaktnim ili čvrstim osnovama. To je njegova projekcija odnosno njegova pretpostavka.

Što sve Dačić previđa

Ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić

Kao i svaka takva pretpostavka, ni ova Dačićeva ne mora biti posve neutemeljena, dakle isisana iz prsta; ali ova njegova nije ničim dokazana niti čime uvjerljivim potkrijepljena. S njome nije u skladu, nego je u oštru neskladu, i službeno izražena politička volja Tirane i volja regionalnih sila, i volja EU-a i volja SAD-a. S njome nije u skladu ni politički ni ekonomski ni vojni odnosno oružani potencijal, a ni potencijal organiziranih paramilitarnih snaga kojima raspolažu i Albanija i Kosovo, a pogotovu albanske manjine u okolnim državama. S njome nije u skladu ni opće stanje Kosova, koje se nalazi pod protektoratom Ujedinjenih naroda i na kojemu su kao jamac i Rezolucije 1244 i pridržavanja Kumanovskog sporazuma iz 1999. raspoređene, a nedavno i dodatno ojačane, međunarodne snage KFOR-a. U  Kosovu se nalazi i velika američka vojna baza Bondsteel s jakom vojnom postavom, te je i američka vojska izravno jamac da se ne će dopustiti ni ponovna srbijanska vojna okupacija, a ni iskakanje Kosova izvan danog okvira.

Sve to Dačić previđa, pa bi se moglo reći da mu se opasnost od „Velike Albanije“ uglavnom samo priviđa. Kao i obično, Srbadija kada nema nikakav drugi argument u ruci ni u rukavu, laća se umjesto argumenata tumačenja simbola, kao što su „U“, „ZDS“, HOS, AP, prvo bijelo polje, uzdignuta ruka, crne odore ili sada navodni islamski paradžemati kao terorističke ćelije u BiH, naime mnoštvo njih. Tako se i sada Dačić kao argumenta laća „novog isticanja velikoalbanskih simbola u Prištini na dan Kosovskih sigurnosnih snaga“. Primjećuje i to da dio međunarodne zajednice, iako to „vidi vlastitim očima, ne vjeruje tim vlastitim očima, odnosno prelazi preko toga”, kao je Vučićeve riječi citirao ruski „Sputnik“, a prenijela beogradska „Politika“. Dučićeva logika tipična je podmetaljka: Kao da bi nekoliko simbola na tkanini ili nekoliko gesta moglo ugroziti mir u jugoistočnoj i u cijeloj Europi! Bitno mu je okriviti (kosovske) Albance, a možda i stvarati pretekst za, po potrebi, pronalaženje casus-a belli za srbijansku oružanu invaziju na Kosovo. U taj kosovski Beograd je nedavno nekako upetljao i Hrvatsku, valjda kao dostojnog suparnika i respektabilnog protivnika. A sada  u sve upleće i druge zapadne sile. Nije teško pogoditi za čiji račun to čini.

Riječ po riječ, konstrukt po konstrukt, Dačić čini daljnje logičke skokove iznoseći proizvoljne spekulacije i insinuacije na račun (šutnje, nereagiranja na velikoalbanske simbole)  dijela međunarodne zajednice, pri čemu misli na zapadne sile, i na račun samih Albanaca kao kolektiviteta: „Znači li to neko mučanje [Zapada] suglašavanje s onim što Albanci rade, to je stvar za našu ocjenu. Ali sigurno, imamo li u vidu jačinu različitih izjava koje dolaze kada bilo tko od Srba spomene neko pitanje koje se nekome ne sviđa, vidite da se spram pitanja ’velike Albanije’ nitko ne oglašava, i nitko to ne osuđuje. Samim tim [to] dobiva na određenom značaju, zato što postaje legitimni cilj za koji se bore sve albanske političke stranke bez obzira nalaze li se u Kosovu, Albaniji, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori ili na jugu Srbije. Imamo kontinuiran višestoljetni pokret koji upravo to ima za cilj. Mi smo stalno govorili da je to najveća prijetnja miru na Zapadnom Balkanu, a mogao bih reći i u Europi poslije ukrajinske krize.”

Što Dačić prešućuje

Istina je da postoje i ideje o povezivanju većinski albanskih područja u jedinstvenu državu, i da su one ne samo razumljive, nego in ultima linea i načelno legitimne. No nipošto nije riječ o „vištestoljetnom pokretu“. U najboljem slučaju, takve zamisli odnosno takav pokret može se sa sigurnošću datirati jedno i pol stoljeće unatrag. Nastajao je, u pokušajima, u sasvim drugim okolnostima od današnjih. ’Velikoalbanska’ politička nastojanja svakako su za otprilike pola stoljeća mlađa odnosno kraća od ’velikosrbijanskih’, kojih početak možemo datirati s prvim djelima Vuka S. Karadžića prije dvjestotinjak godina.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik

Znakovit je ’spin’ to da Dačić zanemaruje i vrlo živi pokret odnosno stremljenje i sustav  ideologije i politike u smjeru pretvaranja dijelova ’srbskog svijeta’ izvan Republike Srbije u državno područje proširene Srbije, što se odnosi i na dijelove Kosova i na cijelu Crnu Goru i na pola Bosne i Hercegovine i na, malo više potencijalno nego u ovom trenutku realno, dijelove Hrvatske. Dačić povikom na ’veliku Albaniju’ zapravo gura u sjenu i čini ’nepostojećom’ mnogo realniju i mnogo ozbiljniju opasnost za susjedne narode i države koja dolazi od pokreta, doktrine i sustavnih politika s ciljem stvaranja „velike Srbije“. Što bi bilo analogno ideji o stvaranju „velike Rusije“ na teritorijima okolnih zemalja, o kojoj upravo teoretske postavke iznosi ruski mislilac Aleksandar Dugin, a koje ruski predsjednik Putin nastoji ratom ostvariti na područjima Ukrajine.

Istina je da u Europi i drugdje upravo dolazi do jačanja nacionalizama i međunacionalnih razdvajanja ili razgraničenja raznih vrsta, i da različite zajednice, ne samo etnički različite različite, sve teže usklađuju međusobna stajališta i sve teže ostvaruju modus vivendi koji bi uspio zatomiti i prevladati duboke razdore u korist međusobne sloge i razumijevanja. Očito je, tako, da i Albanci i Srbi na području Kosova, a i oni na području južne Srbije, i dalje ne nalaze pravi model koegzistencije, a još manje da razvijaju duh suživota koji bi bio integrativan – duh razumijevanja i poštivanja prava, potreba i argumenata drugih, a ne duh međusobnog suprotstavljanja, nepovjerenja, nesnošljivosti, isključivosti i neprijateljstva.

No tu se mora primijetiti da se svi aktualni prijepori događaju i razrješuju ili se ne razrješuju unutar državnih okvira svake pojedine zemlje – a ne ’transgranično’, svakako i putem pregovora među vlada različitih država odnosno s legitimnim predstavnicima zajednica i entiteta. S ovim o čemu govori Dačić ulazi se u suprotstavljanje koje nadilaze postojeće države i entitete, a ukupnost odnosa na širem području svodi se na (navodnu) panalbansku opasnost. Dačić ukupnu problematiku, koja je kompleksna i višeslojna i formalno i međunarodnopravno razgraničena, kao da želi svesti na međuetničku problematiku, s time da apostrofira samo etničke Albance kao ugrozitelje ’balkanskoga’ i europskoga mira. (Drugi su valjda za to preslabi.)

Srbi i Albanci – dva glavna naroda na području krnje ’jugosfere’ s dodatkom Albanije

Što se tiče krnje ’jugosfere’ s dodatkom Albanije, koju EU i drugi u žargonu međunarodne komunikacije nazivaju „Zapadni Balkan“, mora se priznati i svima posvijestiti to da su Srbi i Albanci dva glavna naroda na tom području. Od ukupno oko 17 milijuna ljudi, koliko nominalno (dio je privremeno iseljen ili se iseljava) prebiva na području krnje ’jugosfere’ s dodatkom Albanije, oko sedam milijun jesu Srbi, oko pet milijuna Albanci, a oko pet milijuna svi ostali. Srba i Albanaca ima dakle zajedno najmanje 12 od ukupno 17 milijuna. To jest važan podatak, pogotovu uzme li se u obzir da i jedni i druge žive u većem ili manjem postotku u četiri odnosno pet različitih zemalja, s napomenom da i Dačić i Vučić i ostali iz vlasti u Beogradu opetovano tvrde da nikada ne će priznati Kosovo. Smatraju ga dijelom Srbije koji je bespravno od nje otrgnut i većinski međunarodno priznat kao samostalna država.

Najkraće rečeno, ideji o ’velikoj Srbiji’ postavlja se nasuprot ideja o ’velikoj Albaniji’, bez obzira na to koliko su jedna ili druga uopće u ovom trenutku i ovakvim okolnostima izgledne i moguće. Ona prva (s Republikom Srbskom i Crnom Gorom) svakako je izglednija od ove druge, premda Dačić izvrće red vrijednosti i izokreće odnose snaga. No dođe li do sukoba s ciljem velikosrbsko/velikoalbanskog razgraničenja na području Kosova, Crne Gore i Sjeverne Makedonije, a ratovi se često vode ili budu iznuđeni upravo radi željenih novih razgraničenja, pripadnici ostalih naroda koji žive na području krnje ’jugosfere’ s dodatkom Albanije mogli bi postati kolateralnim žrtvama takvih velikodržavnih ambicija. I ne samo ambicija i njihovih nositelja, nego i njihovih jačih, vidljivih ili nevidljivih, pokrovitelja. A i takvih se u pravilu uvijek nađe – ovisno o interesima moćnijih sila u danim i širim geopolitičkim okolnostima.

Narodi s izraženom samosviješću i međunarodni okviri

Možemo se, naravno, pitati i ne bi li bilo naravno i razumno da se svaki narod s izraženom samosviješću ipak nekako pokuša okupiti u jednoj nacionalnoj državi, koliko je to moguće bez bitnog narušavanja legitimnih prava ostalih. No takva pitanja i razmišljanja nemaju ’zeleno svjetlo’; velike sile i ne pomišljaju dopustiti da dođe do prekrajanja priznatih granica.

I Rusija, unatoč svojoj agresiji na Ukrajinu, često se poziva na međunarodno pravo i pravo na državni integritet kada su u pitanju druge države.

Dačićevo upozoravanje na opasnost od stvaranja „velike Albanije“, kao kontrapunkta prešućenoj i žuđenoj „velikoj Srbiji“, stoga se čini nerealnim. No od Berlinskog kongresa, Balkanskih ratova, Sarajevskog atentata i niza daljnjih zbivanja u prošlom i ovom stoljeću događaju se i ’nedopustivi’ osvajački ratovi i nepredviđena prekrajanja granica. Nitko ne može jamčiti da takvih događaja ne će biti ubuduće i da ih ne će biti na ’brdovitom Balkanu’. Beograd, ne samo u svrhe predizborne propagande, ’pripravlja teren’ i za njih, i to stvaranjem osjećaja ugroze od tobožnje velikoalbanske prijetnje i tobožnje zapadne potpore takvoj prijetnji. A možda i nudi ’dobre usluge’ mogućem naručitelju. Nije teško pogoditi kojem. Dok, pritom, Beograd i dalje uživa mnogo veće razumijevanje i potporu Zapada nego što ju je ičim opipljivim zaslužio.

Zdravko Gavran

Povezano:

Z. Gavran: Sve je spremno za srbijansko-kosovski sukob, čeka se još samo… što?

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Odgovori