P. Elez/Trebamo razmišljati kako domoljubno i građanski odgojiti nove sudionike Kolone sjećanja

Uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Razgovor s vukovarskim pjesnikom Petrom Elezom

Uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje razgovarali smo s vukovarskim pjesnikom Petrom Elezom. Rođen je u Vukovaru 1978. godine. Osnovnu školu pohađao je u Vukovaru i u Preku na otoku Ugljanu, a srednju školu (Gimnaziju Vladimira Nazora) završio je u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je dvopredmetni studij arheologije i povijesti. Od 2008. godine zaposlen je u Državnom arhivu u Vukovaru, a trenutačno obnaša funkciju ravnatelja vukovarskoga arhiva. Autor je više znanstvenih i stručnih radova iz povijesti i arhivistike te više izložaba i izložbenih kataloga. Objavio je tri zbirke poezije: Kamen srce, Da Tebi hvalu kažem i Duh i voda, čiji je nakladnik Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru. Oženjen je i otac je troje djece.

Hodočašće obitelji Elez na blagdan Velike Gospe do crkve Gospe od Loreta na brdu Mali Bokolj na otoku Pašmanu

U kakvom svjetlu Vukovar dočekuje 32. obljetnicu pada grada nakon tromjesečne herojske obrane? 

Vukovar kao mjesto na kojem se i oko kojega se 1991. godine odigravala jedna od presudnih bitaka za opstanak Hrvatske u Domovinskom ratu, ako ne i u cijeloj hrvatskoj povijesti, te kao mjesto od posebne važnosti i značenja u našoj nacionalnoj kulturi sjećanja, zasigurno, u tom smislu, posjeduje veliki kohezivni potencijal, koji se kod hrvatskih građana manifestira u danima uoči 18. studenoga, a kulminira upravo toga datuma, u trenutku kad Kolona sjećanja započne svoj hod. Poseban odnos Republike Hrvatske prema žrtvi Vukovara i Škabrnje vidljiv je na kraju krajeva i u činjenici da je navedeni datum od 2020. godine neradni dan, odnosno da se pod nazivom Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje našao u istoj vrijednosnoj ravni s Danom državnosti.

Kako izgleda vukovarska kulturna i društvena svakodnevica svih dana u godini?

Vukovar je grad bogate, ali i slojevite kulturne i društvene svakodnevice. Državni arhiv u Vukovaru, Muzej Vučedolske kulture, Muzej Grada Vukovara, Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar i Vukovarski vodotoranj, Hrvatski dom Vukovar, Gradska knjižnica Vukovar, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Vukovar, Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Vukovaru, Veleučilište „Lavoslav Ružička“ Vukovar, muzejski postav pri Franjevačkom samostanu Vukovar, Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru i brojne druge kulturno-umjetničke građanske udruge. Uistinu je mnogo odredišta na kojima vukovarski građani i brojni posjetitelji mogu steći korisne spoznaje i znanja o Vukovaru, njegovoj slavnoj prošlosti i kulturnoj baštini. Vukovar je u tom smislu danas, kao nikada prije u svojoj stoljetnoj povijesti, poprište brojnih i nadasve kvalitetnih kulturnih i znanstvenih programa i sadržaja.

Važno je, također, napomenuti da njegovu društvenu svakodnevicu dodatno obogaćuju mjesta poput modernog olimpijskog bazena, športskih dvorana i igrališta, parkova, šetnica, riječnih plaža i sl.

Petar Elez sa suprugom Sonjom na Vinkovačkim jesenima

Što Vas u poetskom djelovanju naginje staviti na papir i ostaviti trajnom uspomenom?

Katolička Crkva i katolička vjera i sve ono što me kod nje (i od nje) nadahnjuje i u konačnici određuje moj odnos prema Bogu, čovjeku i samomu sebi moja je trajna poetska inspiracija. Tu su i tragovi katoličke vjere, odgoja, uljudbe i promišljanja svijeta i života koje prepoznajem u književnim i drugim umjetničkim djelima brojnih hrvatskih i uopće europskih i svjetskih velikana duha i kulture. Poneka stara hrvatska riječ ili zavičajna riječ također mogu biti poticaj i izazov. Onda, poneko zaboravljeno domoljubno djelo. Poneki skrhani ideal. Poneko dobro staro matoševsko hrvatsko srce. Moja me supruga i djeca također nadahnjuju… A i vremena u kojima živimo su dušu dala za nadahnuće pjesniku. Sve u svemu, ima toga…

Korice zbirke pjesama Da Tebi hvalu kažem

Kako sve ogranak MH obilježava tužne obljetnice i uopće – na kojim je događajima naglasak i svrha djelovanja?

Dvije su važne komemorativne manifestacije u Vukovaru u kojima sudjeluje i koje (su)organizira Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru: Spomendan žrtvama komunističkog terora u Vukovaru, koji se obilježava 12. travnja, na datum na koji su partizanske jedinice 1945. godine, po ulasku u Vukovar, ubile brojne nevine građane, te Predvečernji spomen na žrtvu Vukovara, koji se održava 16. studenoga i kojim se putem prigodnog kulturnog programa obilježava vukovarska žrtva iz 1991. godine. Prvo događanje je obilježeno polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom kod spomen-križa nedaleko od Franjevačkog samostana Vukovar i glavnog ulaza u crkvu sv. Filipa i Jakova, svetom misom (predvodi ju varaždinski biskup u miru Josip Mrzljak, čiji je otac u to doba također ubijen u Vukovaru), te prigodnim kulturnim ili znanstvenim programom (predstavljanja knjiga, znanstvena i javna predavanja), dok je drugo događanje, osim prigodnim kulturnim programima (npr. recitacije i predstave učenika Gimnazije Vukovar, učenička grupa Sunčani grad), obilježeno i dodjelom nagrada vukovarskog Matičina ogranka autorima najboljih pjesničkih i proznih djela na temu Domovinskog rata (književni natječaj OMH u Vukovaru). Vukovarski ogranak do sada je bio nakladnikom više autorskih djela na temu Domovinskog rata i Vukovarske bitke (npr. Zbirke priča Siniše Glavaševića: Grad to ste vi, Tomislava Šovagovića: Kad narastem, bit ću Dražen i Drage Maksimovića: Vukovar – grad tisuću istina).

Što je ono najljepše u današnjem Vukovaru, a što problematično, s obzirom na to da je slika Vukovara uglavnom i slika Hrvatske? Često čujemo „okrenimo se budućnosti“, no još je toliko nerazjašnjenih vukovarskih priča i sudbina…

Vukovar je, kako sam već spomenuo, grad koji svojim građanima pruža brojne mogućnosti i prilike za kvalitetan duhovni i kulturni (uz)rast i razvoj. Nakon teških ratnih razaranja kojima je bio izložen 1991. godine gotovo da je čitav nanovo izgrađen te je moguće da na posjetitelja ostavi dojam grada istovremeno i starog, i mladog. S obzirom na geografski položaj i specifičan lesni podunavski reljef, on je također dojmljiv i u vizualnom smislu. Vukovar je prijestolnica Srijema, a Srijem se kao regija na području Vukovara razotkriva kao sretna kombinacija ravnice i blagih uzvisina s kojih se pruža dojmljiv pogled na grad i moćni dunavski tok. Tu je i jedna lijepa geografska i prometna uvezanost s nedalekim Vinkovcima i Osijekom kao regionalnim slavonsko-srijemskom sjedištem (ne treba, naravno, smetnuti s uma manje gradove kakvi su Ilok, Otok i Županja). Vukovar je, u tom pogledu, dobra baza za turističko istraživanje i upoznavanje hrvatskog istoka.

Najveći su problem naglašeni depopulacijski trendovi, što je zapravo u neskladu s gospodarskim i svim ostalim potencijalima Vukovara i slavonsko-srijemske regije u cjelini. Međutim, isti su ti potencijali dobra osnova njegova razvoja u budućnosti. Treba, na kraju krajeva, imati na umu da je, u odnosu na ostatak Hrvatske, vukovarsko-srijemski kraj tijekom Domovinskog rata bio izložen vjerojatno najbrutalnijem razaranju i stradanju stanovništva. Posljedice ćemo, u tom smislu, još dugo ispaštati. Rat je na Vukovaru, tako, ostavio duboke ožiljke. Mojim susjedima, meni doslovno i slijeva, i zdesna, djeca su ubijena u ratu, moja je bliska rodbina (spomenut ću dvojicu braće, Ivana i Slavka Begonju), također ubijena u Bogdanovcima, i taj je niz vukovarskih žrtava jako dug… A žrtve pritom nisu samo oni koji su u Vukovaru 1991. godine bili ubijeni, zatočeni ili na bilo koji drugi način zlostavljani, žrtve su i njihove obitelji, roditelji, supružnici, djeca, rodbina, prijatelji… Potom stresovi povezani sa životom u progonstvu, s prilagodbama na nove uvjete života, nove mentalitete i običaje, novu geografiju, osjećaj iskorijenjenosti i nepripadanja, gubitci ili mijene zavičajnog identiteta, identitetski konglomerati i hibridi, identitetska rekonstruiranja i redefiniranja, potraga za izgubljenim vremenom (Siniša Glavašević bio je nagovijestio neke od tih pojava)… Mi tu, prema tome, imamo i kolateralne generacijske žrtve, i neugodna sjećanja i pamćenja, i u konačnici očekivanja koja realno opterećuju dobar dio stanovnika grada… U tom smislu za Vukovar i njegove stanovnike imam jako puno razumijevanja. I okretanje budućnosti i osvrtanje na prošlost umnogome spada u domenu osobne autonomije i slobode. Vukovarci su koliko ih poznajem i promatram dostojanstveni i ponosni u svome žalovanju… Koliko će ono trajati? Valjda onoliko koliko je potrebno.

S druge pak strane, dolaze nove hrvatske generacije, pa tako i nove generacije Vukovaraca, budućnost je njihova i za njih, i oni su za nju. Mi bismo već sada trebali trezveno razmišljati o tome tko će sudjelovati u Koloni sjećanja za 20 godina, za 30 godina, razmišljati o tome kako domoljubno pa i građanski odgojiti te nove sudionike Kolone iz budućnosti jednom kad nas više ne bude, jer vukovarska Kolona sjećanja u svakom je smislu odavno nadrasla lokane vukovarske okvire. To su istinski izazovi, a odgovor na njih mogao bi biti koliko zahtjevna, toliko i plemenita misija.

Obiteljski posjet Đakovu; slijeva nadesno: Anastazija, Pavao i Katarina Elez

Koji su Vam najveći izazovi u arhivskom poslu koji obavljate?

Pronaći pravu mjeru između identiteta koje nam je u nasljeđe ostavila prošlost i identiteta koje nam neumitno donosi budućnost.

Razgovarao: Tomislav Šovagović

______________

Petar Elez 

18. STUDENOGA 1991.

Dok pod šljemom prebire ubice i kasape,
propadaš, unedogled, u očajne rasape.

Za srh čizme surove, pljuvačkama gađani,
polegoše u blato ordinarni građani.

Kad ti zube izbije, kad ti kosti polomi,
kad se oblak srdbeni iznad grada prolomi.

Kad ti srce izvadi i iz duše oči,
usopćeni mrtvoduh po tvom lešu kroči.

MATOŠ PUTUJE SRIJEMOM

Supruzi Sonji

U mome kutku Srijema
Dunav hitrije teče,
jesen sanjivije drijema,
munja oštrije siječe.

Tambure zvučnije bruje,
i suza ljuće peče,
Mariji pozdrav se čuje
umilniji svaku veče.

Sunce žitima daje
više od svoga zlata,
žarče od sunca sjaje
dukati oko tvog vrata.

KAD SMO U KANI GALILEJSKOJ BILI

Kad smo u Kani Galilejskoj bili,
dobro smo vino s Isusom pili.

Bijaše svadba, radosna zgoda,
a vino je teklo, teklo ko voda.

Kad sam pod križ Isusov stao,
mrak mi je crni na oči pao.

Potamni plavet nebeskog svoda,
iz boka poteku krv i voda.

Pomislih: „Bože, da vrate se dani
kad čudo se prvo zbilo u Kani.“

A Marija sve je odavno znala,
u suzi njenoj nada je sjala.

Uza nju čvršće smo se zbili,
iz Kristove čaše vječnost smo pili.

CROATA

Juliju Kloviću

Jer sam pictor iz Harvatske,
zovu se Croata,
pobiga sam priko mora
od glada i rata.

Libre resim u koluru,
časoslove i misale,
Bogu služeć umiljeno,
ne jiskajuć časti, hvale.

Meštar slavan Buonarroti
sazida nam crikve, dvore,
dokol ruke moje dila
veličajno mala stvore.

DALEKO JE BOKA

Viktoru Vidi

Bacio se Viktor Vida
pod kotače vlaka,
srce kao Atlantida
tone na dno mraka.

Atlantik ti nije bara,
teško ga je prijeći,
kotač struže i klopara,
trne plam u svijeći.

Je li suza to što bljesnu
s dna sivoga oka?
Ideš u smrt neizvjesnu,
daleko je Boka.

NEKOĆ BI SVEMIR

Nekoć bi Svemir
ozvjezdan, cio
stao u točku,
na vršak igle.

A sad su ga pozne
godine stigle,
pa ne pamti dobro
do kud je htio.

I bude mi onda
teško pri duši,
jer ne može više
kroz iglene uši.

hkv.hr / Hrvatsko nebo