Sarajevski akademik Rešid Hafizović otvoreno propagira mržnju prema Židovima i kršćanskom Zapadu

Nesposoban da se pozabavi političkim aspektima problema i da ponudi ikakvu materijalističku analizu stvarnosti, Rešid Hafizović odlazi u ezoterijsko i opskurno polje vjerskih mitova u kojem postoji vječna borba između uvijek istih protivnika, jednih vječno i demonski zlih, drugih vječno i božanski dobrih

Piše: Franjo Šarčević, Prometej.ba

Da se bude odmah jasno i konkretno. Svi oni koji politiku i društvenu situaciju izraelske države, jedine većinski židovske države na svijetu, koriste kao povod da bi s bilo koje pozicije i na bilo koji način širili mržnju prema Židovima ili Izraelcima uopće i osporili im pravo na postojanje, jednaki su onima koji politiku ili društvenu situaciju Irana, Turske, Pakistana, ruskih republika poput Čečenije, pokreta poput Hamasa i tako dalje, koriste kao povod da bi s bilo koje pozicije i na bilo koji način širili mržnju prema muslimanima uopće i osporili pravo na postojanje njih ili neke od spomenutih država. Onima koji imaju problema s prepoznavanjem te mržnje, preporučujem da sve ono što govore i pišu ponove na način da umjesto vjerske ili nacionalne zajednice o kojoj govore stave ime svoje zajednice.

Pet dana je prošlo otkako je Rešid Hafizović, profesor, doktor i akademik, u novoj epizodi svojih tumačenja svijeta i njegove historije, čitateljima Oslobođenja i cjelokupnoj javnosti dao teološke i vjerske argumente zašto su – da sumiramo poantu – Židovi zli i objasnio kako se njihovo zlo sjeme prenosi tisućljećima. Isto toliko dana je prošlo da u Bosni i Hercegovini nema nijedne javne reakcije na Hafizovićev istup. Da li zato što mržnja prema Židovima koju taj tekst isijava korespondira s većinskim sentimentom u društvu – koji se sa svakim ratom Izraela protiv Hamasa i Palestinaca samo legitimira kao iznova normalno, da li zato što se neki ljudi boje reagirati, da li zato što neki ljudi Hafizovića ne smatraju istom ligom s kojom bi uopće vrijedilo išta polemizirati i na njega dangubiti…, otvoreno je pitanje. Bilo kako bilo, zasad jedinu reakciju, na hrvatskom portalu Autograf.hr, potpisuje Drago Pilsel.

Hafizovićev tekst je i dalje na web-stranicama Oslobođenja i nekih drugih portala; u međuvremenu je – jer se očito našao neko dovoljno pametan – uklonjen sa stranice Hafizovićevog matičnog Fakulteta islamskih nauka.

Hafizovićevo tumačenje rata između Izraela i Hamasa, u kojem najviše stradavaju ljudi, civili u pojasu Gaze koji su izloženi nemilosrdnim bombardiranjima od strane izraelske vojske, sasvim je u skladu s njegovim uobičajenim tumačenjem svijeta. Nesposoban da se pozabavi političkim aspektima problema i da ponudi ikakvu materijalističku analizu stvarnosti, Hafizović odlazi u ezoterijsko i opskurno polje vjerskih mitova u kojem postoji vječna borba između uvijek istih protivnika – u konkretnom slučaju, između uvijek istih zlih Židova (kojima se pridružuje uvijek isti zao Zapad) i uvijek istih dobrih i nedužnih muslimana, između onih koji su služili i služe demonima i koje je bog pretvorio u majmune, i onih koji su slijedili i slijede pravoga boga. Odatle njegova potreba da u svom posljednjem tekstu skače sve do događaja i mitova opisanih u Tori, uz prigodne kuranske citate, jer vrijeme je u Hafizovića zapečaćeno, ono je jedno i jedino, prošlost je spojena sa sadašnjošću i budućnošću, u njemu vlada vječna borba boga i božjih ljudi protiv demona i demonskih ljudi. Valjda onda, kad se stvari tako postave, istrebljenje Kanaanaca koje slave sveti spisi židovske religije predstavlja dokaz židovskoga zla, a istrebljenje Židova koje slave sveti spisi islamske religije predstavlja dokaz muslimanskoga dobra. Hoće li ta borba završiti time da će se Židovi sakrivati iza stijena i drveća i da će stijene i drveće progovoriti i reći sljedbenicima pravog boga da se iza njih nalazi Židov, Hafizović nam u tekstu „Sjeme Azazelovo“ nije otkrio.

Tek je, primijetimo, navođenjem da su ovi cionisti danas potomci onih svojih predaka iz starozavjetnog Izraela, učinio jednu uslugu onima koji upravo na temelju te teze polažu pravo na prostor današnjeg Izraela s Palestinom. Red bi bio da mu se zahvale na tome.

Rekoh da je sve to u skladu s Hafizovićevim uobičajenim tumačenjem svijeta. Godine 2011. u tekstu Raskrivanje ćudi – A smutnja je gora od ubijanja, objavljenom – gle čuda – u Oslobođenju, Hafizović je, uz obilato korištenje pseudohistorijskih argumenata, objašnjavao urođenu genocidnost srpskog naroda i vječnu mržnju kršćanskoga Zapada prema muslimanima cijeloga svijeta. „Bošnjake je, zato što su muslimani, s podjednako nesmiljenom žestinom trebalo zbrisati sa lica zemlje, baš kao nekoć u muslimanskoj Španiji i na Siciliji“, pisao je Hafizović o vječnoj politici vječno agresivnog Zapada prema vječno miroljubivim i nedužnim muslimanima. „To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici. Taj gen je dovoljno otporan i žilav da preživi svako vrijeme i uskrsne u svakom pokoljenju. Ko će promijeniti strukturu tog gena, ko će pripitomiti njegovu ubilačku ćud?“, pisao je Hafizović o srpskim genocidnim genima.

Reagirao je tada na Hafizovićev tekst Ivan Lovrenović (u tekstu Rasizam sarajevske elite), reagirao je i Zija Dizdarević pa je za nagradu dobio otkaz u Oslobođenju, i Miljacka je nastavila da teče, Sunce je nastavilo izlaziti na Istoku, a Hafizović je nastavio po svome.

Godine 2021. Rešid Hafizović gostovao je na N1 televiziji. Govoreći o genocidnosti Biblije i vječnom židovskom zlu, Hafizović je kao argument priložio i tzv. Protokole sionskih mudraca, zločinačku antisemitsku podvalu koju su u međuvremenu prestali citirati i najmaloumniji antisemiti. Tada je na Hafizovićev istup reagirala jedna grupa građana, kao i Boris Kožemjakin iz Jevrejske opštine, a N1 televizija se javno ispričala. Hafizović je, naravno, nastavio po svome, a zašto i ne bi: godinu poslije izabran je za člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Najgore što se nesretnome arapskom narodu u Palestini, posebno u pojasu Gaze, moglo dogoditi – ne računajući izraelsku desničarku politiku – jest da ih zastupa i brani jedna organizacija poput Hamasa, koja nije voljna ponuditi nikakvu drugu opciju osim borbe do istrebljenja Židova iz Palestine, pa ma koliko to u drugom smjeru koštalo palestinski narod. Najgori saveznici u njihovoj borbi, koja se u drugim modusima prenijela na cijeli svijet, jesu režimi poput iranskog i vjerski tumači poput Rešida Hafizovića. Stradavanje nevinih ljudi u Gazi trenutno je jedna od najvećih mrlja na savjesti čovječanstva i najveći zločin izraelske desničarske vlasti i režima Benjamina Netanjahua. Mržnja prema Židovima i tumačenje sadašnjosti kroz vječnu vjersku borbu neće to stradavanje nimalo ublažiti, samo će dodatno srozati zajednicu u čije ime se nastupa i odmaknuti je od bilo kakve emancipatorske politike i od bilo kakve univerzalne pozicije. A jedino s te pozicije i s takvom politikom bi se problem mogao legitimno rješavati.

hms.ba/Hrvatsko nebo