Hrvatski ljudi često biraju ono protiv čega i one protiv kojih jesu!
Vrijeme:5 min, 3 sec
Živjeti mrmljajući zbog posljedice onoga što se izabere toliko je složen problem da se ne može doći do rješenja primjenom klasičnih recepata. Rješenje može biti samo plod procesa preispitivanja, koji će svakoga normalnog Hrvata dovesti do otkrivanja razine protuslovlja u kojoj živi. Dok se to spomenuti pristup ne izbaci iz hrvatske duše, Hrvatska ne će imati rješenje odnosno ne će biti normalna. Birajući jugoslavene, komuniste, velikosrbe, izdajnike, plaćenike, korumpirane, kriminalce, tatove, oportuniste… a ne birajući Hrvate i katolike („u svojim riječima i u svojim dijelima“) birači ne će učiniti da Hrvatska bude normalna država i da hrvatsko društvo bude normalno društvo.
Živjeti u unutarnjem raskolu zbog posljedica onoga što se slobodno izabere jest ozbiljan problem
Zaista je teško živjeti u stalnoj frustraciji zbog posljedice onoga što je čovjek izabrao sam. No osim poznatih gospodarskih, socijalnih, političkih i drugih problema, postoji jedan koji je dublji: mentalitet koji ne dopušta riješiti ono što su samo posljedice vlastitog izbora. Živjeti u raskolu zbog posljedica onoga što se slobodno izabere jest ozbiljan problem, a veliko je pitanje postoji li za njega rješenje. A što to naš hrvatski narod duboko u sebi želi a kad se želja ostvari izaziva u njemu ljutnju?
Pogledamo li na protekle izbore, vidjet ćemo da hrvatski ljudi često biraju ono protiv čega jesu: jugoslavene, komuniste, velikosrbe, izdajnike, plaćenike, korumpirane, kriminalce, lopove, oportuniste…, a rijetko ili nikako ne biraju ono što uglavnom i sami jesu: Hrvate, katolike, čestite idealiste, koji stoje iza onoga što govore… Teško ili nikako ne prihvaćaju one koji pošteno rade za opće dobro države i društva, a lako ih i žustro kritiziraju i podmeću im noge ili ih ignoriraju kako ne bi postali šire poznati kao vjerodostojni uzori koje treba oponašati odnosno predvodnici koje treba i slušati i slijediti.
Biraju opet one protiv kojih će se buniti između dvaju izbora
Naravno da svojevrsni progon i marginalizacija onih koji životom i djelima obogaćuju narod, društvo i državu dovodi do osiromašenja i naroda i društva i države. No kada birači razmjerno većinski napokon uspiju marginalizirati svoje i ustoličiti tuđe, počinje kuknjava, koja traje do sljedećih izbora, u kojima opet biraju one koji ih ne predstavljaju i protiv kojih su se bunili između dvaju izbora.
Problem je velik, a i veliko je pitanje može li se istinski riješiti. Naime, razina mentalnog, pa i duševnog, pogoršanja koji trpi Hrvatska uključuje i takvo unakazivanje konstruktivnih vrijednosti života te objektivan promatrač ili sudionik ozbiljno sumnja da se ta izgubljenost može preokrenuti.
Birajući jugoslavene, komuniste, velikosrbe, izdajnike, plaćenike, korumpirane, kriminalce, lopove, oportuniste…
Taj svojevrstan ’stockholmski [štokholmski] sindrom’ ili mazohizam [uživanje u vlastitoj nevolji] pretvorilo je Hrvatsku u posve konfliktno društvo zatvoreno u začaran krug iz kojega će se vrlo teško izvući. Živjeti mrmljajući zbog posljedice onoga što se izabere toliko je složen problem da se ne može doći do rješenja primjenom klasičnih recepata. Rješenje može biti samo plod procesa preispitivanja, koji će svakoga normalnog Hrvata dovesti do otkrivanja razine protuslovlja u kojoj živi. Dok se to spomenuti pristup ne izbaci iz hrvatske duše, Hrvatska ne će imati rješenje odnosno ne će biti normalna. Birajući jugoslavene, komuniste, velikosrbe, izdajnike, plaćenike, korumpirane, kriminalce, tatove, oportuniste… a ne birajući Hrvate i katolike („u svojim riječima i u svojim dijelima“) birači ne će učiniti da Hrvatska bude normalna država i da hrvatsko društvo bude normalno društvo, nego da učvršćuje staru-novu (otvorenu) ’kastu’ mafijaša, korumpiranih dužnosnika, kriminalaca pod zaštitom vlasti i lažnih “demokrata“ koji će i dalje živjeti ’k’o lordovi’, ’k’o bubrezi u loju’.
Zajednice naučene na ropstvo sklone su ne boriti se za slobodu
„Zajednica koja je veoma dugo živjela u ropstvu ima sklonost stvaranju životne filozofije koja opravdava takvo ropstvo, te samo daje oduška željama za slobodom, ali se stvarno ne bori za nju. Ta je zajednica jaka u otporu, voli se buniti, ali ne prelazi u djelatnost. U takvim se zajednicama stvara kolektivni mazohizam, tj. žaljenje samih sebe i mržnja na jače, ali nedostaje djelatna volja za promjenama. Naprotiv zajednice koje su izgubile slobodu, ali su na nju bile naučene, ne uživaju u svojoj nevolji, nego se bore da se oslobode, što je dokaz da hoće idejno i činjenično promijeniti svoj položaj. (dr. Ivo Korsky, ’Hrvatski nacionalizam’)“
„Zašto ne bi predsjednik države mogao biti Hrvat i katolik?!“
Pitali su nedavno preminulog biskupa Slobodana Štambuka “Koje su vam [propovijedi op.a.] ostale posebno na pameti? On je odgovorio: “Od službenih propovijedi osobito se sjećam tri, i to onih održanih u Ludbregu, Udbini i Bleiburgu, gdje su mi se neke pojedinosti nametnule kao posebnosti. Na Bleiburgu sam jasno zaželio da se Hrvatska izjasni. Govorio sam da navijam za dvije stranke: prva je Crkva sa svojih deset Božjih zapovijedi, a druga narod kojem želim dobro. U Ludbregu sam govorio kako bi sabornici trebali biti sveti ljudi koji brinu za sigurnost svoga naroda i njegov mir. A u Udbini sam prije pet godina govorio zašto ne bi predsjednik države mogao biti Hrvat i katolik?!“ (“Biskup Štambuk otišao je tiho, ali propovijed mu je bila gromoglasna: Je li još uvijek ‘grijeh’ biti Hrvat i katolik?!“, Ivan Ugrin, Slobodna Dalmacija, 9. listopada 2023.).
Čija to budalastost ili komotnost sama po sebi definira izdaju?
„Zbog toga su najgori oni Hrvati, koji sami sebe ubijaju, sami sebe vješaju, sami sebe zatvaraju, sami sebe ukidaju samouvjeravanjima da oni ništa ne mogu, da su nevažni, da sudbina Hrvatske ne ovisi o njima, da je neprijatelj tobože dobro organiziran, da ima međunarodnu pomoć, i time upravljaju savjest na neodgovornost, neaktivnost i pasivno čekanje. Tko na svom mjestu, za svoje mjesto i sa svojeg mjesta, ma gdje bio, ne može ni nakon nekoliko mjeseci ili godina izgraditi mogućnost makar i najskromnijeg djelovanja ili sudjelovanja u uništenju hrvatskog nacionalnog neprijatelja ili je budala ili je toliko komotan, da njegova komotnost sama po sebi definira izdaju i neprijateljstvo prema vlastitom narodu (prof. Ivan Oršanić „Vizija slobode“ str. 422.)”. (M. O.)
Povezano:
Šiljo: Duopol opstao, triopol nastao, Škoro asistirao, birači sve to omogućili
M. O./Hrvatsko nebo
