Vladimir Trkmić: Iskren zagovor i uspješno hodočašće  

Vrijeme:9 min, 5 sec

 

Hodočašće (staroslavenski: hod’č’stvo) je putovanje u vjersko svetište, redovito pješice, koje ima prednost pred putovanjem pomoću modernih prijevoznih sredstava. Odredišta na koja se hodočasti su obično rodna mjesta ili mjesta umiranja svetaca ili utemeljitelja religija: budizam, hinduizam i islam. Mjesta Gospinih ukazanja također su među posjećenijim hodočasničkim odredištima. Vjernici mnogih velikih vjera i religija redovito sudjeluju u preporučenim hodočašćima. Vjernik koji ide na takvo putovanje naziva se hodočasnikom.

Kršćanstvo i hodočašća

Katedrala u Santiagu de Composteli (Francuska), je odredište hodočasnika koji hodočaste Putem svetog Jakova. Sveta zemlja je središte za hodočašća u judaizmu i kršćanstvu, iako kršćani osim toga posjećuju mnoga mjesna svetišta u svojim ili drugim zemljama i biskupijama. Katolički svetac zaštitnik hodočasnika u Santiago de Canpostela je jedan od apostola Jakov Zebedejev. U srednjem vijeku značajna hodočasnička odredišta bila su Jeruzalem, Rim, svetište svetog Jakova u Santiagu de Composteli i katedrala u Kolnu, posvećena Svetim trima kraljevima. Hodočašće simbolički predstavlja životni put kršćanina na kojem se trpljenjem i naporom hodočasničkog puta dolazi do odabranog cilja u predviđeno mjesto hodočašća. Motivi hodočašća mogu biti molba ili zahvala za neku dobivenu milost ili tjelesnu potrebu, ili pak već uhodana duhovna okrepa i obnova duše i tijela. Hodočasnička odredišta su svetišta raznih svetaca, Blažene Djevice Marije, te mjesta čudesnih pojava. Najposjećenija suvremena hodočasnička mjesta su Lourdes, Fatima, Mariazell, Rim, Jeruzalem, Međugorje. U Hrvatskoj postoji mnoštvo svetišta, a najpoznatije hodočasničko odredište je marijansko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke. Od osamdesetih godina 20. stoljeća sve su češća hodočašća hrvatskih i ostalih vjernika u marijansko svetište u Međugorju, u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Židovstvo

Sveta zemlja je središte za hodočašća u judaizmu. Osobito mjesto poklonstva i molitve je Zid plača, ostatak nekadašnjeg jeruzalemskog hrama koji je izgradio kralj Salomon.

Crkveni dokumenti o hodočašću

„Hodočašća podsjećaju na naš hod zemljom prema nebu. Ona su tradicionalno jaka vremena za obnovu molitve. Svetišta su hodočasnicima, koji traže svoja živa vrela, izvanredna mjesta da “kao Crkva” dožive pojedine oblike kršćanske molitve. (Katekizam Katoličke crkve, br. 2691).

2692 U svojoj je molitvi Crkva, hodočasnica na zemlji, pridružena Crkvi svetih, od kojih traži posredovanje.

2693 Razne kršćanske duhovnosti sudjeluju u živoj molitvenoj predaji i dragocjeni su vodiči za duhovni život.

2694 Kršćanska je obitelj prvo mjesto odgoja za molitvu.

2695 Zaređeni službenici, Bogu posvećeni život, kateheza, molitvene skupine, “duhovno vodstvo” osiguravaju u Crkvi pomoć za molitvu.

2696 Najprikladnija mjesta za molitvu jesu osobni ili obiteljski prostor za molitvu, samostani, hodočasnička svetišta, i nadasve crkva kao vlastito mjesto liturgijske molitve župne zajednice i povlašteno mjesto euharistijskog klanjanja Tijekom povijesti. Kršćanin je polazio na put da slavi svoju vjeru na mjestima koja čuvaju uspomenu na Gospodina ili na onim mjestima koja predstavljaju važne trenutke povijesti Crkve. Posjećivao je svetišta koja časte Majku Božju ili svetišta koja podržavaju živim primjer svetaca. Njegovo je hodočašćenje proces obraćenja, žudnja za intimnošću s Bogom, povjerljiva molitva za svoje materijalne potrebe. U svim svojim mnogostrukim vidovima hodočašće je uvijek bilo za Crkvu čudesni dar.

(Dokument Svete Stolice Hodočašće u velikom jubileju 2000. godine)“.

Zagovor i hodočašće

Zagovor je zauzimanje za nekoga, a isto tako može biti povoljno mišljenje o nekome izraženo usmeno ili pismeno za nečiju korist. U vjerničkom životu zagovor može biti zauzimanje Bogorodice ili kojeg sveca za dušu ili zemaljski probitak molitelja. Sam zagovor može se definirati na dva glavna načina. Prvi je kao molitva ili prošnja u ime nekoga drugoga, to jest kada zagovornik zastupa problematični slučaj druge osobe. Drugi način je sličan prvom, a kaže da je zagovor sveta, ustrajna molitva puna vjere gdje se jedna osoba molitveno zauzima za drugu kojoj je očajnički potreban brzi Božji zahvat. U suštini, to je čin ljubavi koji postaje dio Božjeg spasiteljskog nauma ili Božjeg plana koji se odnosi često ne samo na određenog pojedinca, nego ponekad i na čitav narod ili čitav svijet. Kod zagovora je potrebno razlikovati prošnju koja ima obično i najčešće ograničen opseg. Prošnja upućena Bogu može uključivati traženje od Njega da blagoslovi i zaštiti pojedinu osobu. Ona je jednokratna molitva kratkog trajanja. Kod prošnje Bog čini nešto za nas, dok po zagovoru čini nešto preko nas za nas same ili za onoga koga preporučamo u osobnom zagovoru. Primjer zagovora može biti i molitva vjernika koja se izriče na svakoj nedjeljnoj Svetoj Misi, dok je dobar primjer zagovorne molitve na Veliki Petak kada se Katolička crkva zauzima za jedinstvo kršćana, za židovski narod i za sve koji u Boga ne vjeruju. Kod zagovorne molitve je istaknuta važnost osobnog ili zajedničkog veličanja Boga jer na taj način usmjeravamo Božju silu, sili Duha Svetoga na ljude ili životne situacije. Zagovornik s pouzdanjem priziva Božji milosrdni zahvat u život ljudi te ujedno Bogu prenosi slavu i zahvalu jer pruža svoju ruku da nas spasi. U tom činu zagovornik se sjedinjuje s Kristom koji Ocu daje slavu i hvalu i sudjeluje u njegovoj agoniji dok visi između neba i zemlje i moli za spasenje svijeta. Zagovor se također može gledati kao  stajanje između dviju stranaka, Boga i osobe za koju se zagovara. Osim Isusove intervencije koji je pravi posrednik, u zagovoru su Blažena Djevica Marija te anđeli i brojni sveci iz povijesti spasenja kojima se utječemo. Promatrajući Kristovo posredovanje u zagovoru, shvaćamo da je njegov cilj obnova prijateljstva između Boga i ljudi.

Vozočašće ili hodočašće

U naše vrijeme bi se moglo više govoriti o vozočašću nego li o pravim „klasičnim“ hodočašćima. Zašto? Zato što danas puno više nego li nekada koristimo autobuse ili osobne automobile za odlaske u hodočasnička mjesta. Hodočašće kao takvo je zagovorno hodanje do središta hodočasničkog mjesta. U hodanju kao svojevrsnoj žrtvi je osnovna srž hodočašća. Dakako, osim toga svakom hodočasniku je na dan hodočašćenja duhovni zadatak ispovjediti se i pričestiti u hodočasničkom mjestu. U tome je bit hodočašća. I po tome se hodočašće razlikuje od običnog izleta. Izlet je turističko razgledavanje hodočasničkog mjesta jer sam po  sebi ne sadrži sakrament ispovijedi i sudjelovanje na svetoj misi. Prednost hodočašća pred vozočašćem i izletom je u velikoj zagovorno hodajućoj žrtvi koja je namijenjena za nekoga. Taj netko zbog kojeg hodamo pješice, nekad i više od četrdeset kilometara je u velikoj potrebi. A mi tom žrtvom želimo isprositi duhovnu pomoć i okrepu za rješenje određenog problema. Nekome je zagovorna molitva da će na hodočašću u Međugorju ići bos na križnom putu na Križevac. Drugome je zagovorna molitva da će u Marija Bistrici na koljenima obići glavni oltar Majke Božje Bistričke. Zagovor je uvijek osobna stvar, osobna moguća žrtva koju treba kao obećanje ispuniti. Vidio sam mnogo onih koji bosi po oštrom kamenju mole križni put u Međugorju. Vidio sam također puno više nekada nego li danas žena i muškaraca kako na koljenima obilaze oltar u svetištima. Te geste su vrijedne divljenja jer iza njih stoji cjelovita osoba koja Bogu vapi za pomoć ili zahvaljuje za primljena dobročinstva. Svako naše hodočašće ne mora nužno sadržavati zagovor. Hodočašće može biti samo želja za duhovnom okrepom, za jačanjem molitvenog duha i osobne duhovnosti.

Kako hodočastiti i zagovarati se?

Vjerujem da je pred tim pitanjem bio svatko od nas. Pogotovo u naše vrijeme kada su nam na ponudi mnoge mogućnosti hodočašćenja ili vozočašća. Sjećam se nekih hodočašća na kojima sam pješačio i divio se volji i snazi hodočasnika koji ne posustaju ostvariti svoj cilj. Rijeke hodočasnika pješice su se 1984 slijevale sa svih strana svijeta na Euharistijski nacionalni kongres u Marija Bistrici. Koliko je tu bilo zagovornih, zahvalnih molitava zna samo Bog i Majka Božja Bistrička? Koliko je tada bilo velikog fizičkog napora, žuljeva, suza, tjeskobnih i radosnih molitava? Odgovore na ta pitanja nitko od nas ne može dati. Jedno je sigurno. A to je da krenuti pješice od Splita do Sinja uoči Velike Gospe mogu oni kojima je stalo do duhovnog i tjelesnog dobra onog za kojeg se žrtvuju i zagovorno mole. Duhovno nadahnuti to čine u situacijama kada jedino Bog i Gospa Sinjska mogu pomoći. Gospa Trsatska i Zagovorna kapela zavjetnih darova sa mnoštvom zahvala pokazuje i dokazuje da su mnogi pomorci bili spašeni zagovorom nebeske Majke. I ne samo pomorci, nego i ljudi u drugih zanimanja i  životnih  potreba. Motivirajmo sebe i bližnje da bude više hodočašća nego vozočašća i sasvim običnih izleta. Kada u raznim životnim nedaćama savjetujmo svoje bližnje na zagovor, budimo potpora svima koji se žele zagovarati, kao i onima koji mogu Bogu za sve u životu kazati iskreni hvala. Neka odricanje, žrtva pješačenja, hodočašćenja i zagovaranja bude znak naše zrele osobne duhovnosti.

Zagovorna molitva

Bilo bi pogrešno shvatiti da je zagovorna molitva kao neki jednokratni duhovni „servis“. To jest da ću učiniti jedan zagovor, jednu žrtvu hodočašćenja i da će se sve ono za što sam molio odmah ostvariti. Tako nije u Božjem kraljevstvu, tako ne funkcionira odnos Boga i čovjeka u potrebi. Primjer svete Monike za obraćenje sina Augustina pokazuje da se nekad treba godinama moliti kako bi se ostvario naš zagovor, naše prošnje upućene Bogu. Kada je ostala bez muža sv. Moniki je bilo 40 godina. Tada započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Sveta Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to 385. g. kad se Augustin ukrcao na brod i došao u Rim. Majka Monika je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. g. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušću Tibera i čekajući na lađu sv. Monika se razboljela i umrla. Potrebno je biti strpljiv i ustrajan u molitvi, ne odustati poput sv. Monike. O zagovornoj molitvi papa Franjo je rekao: „Dvije su stvari potrebne za zagovornu molitvu: hrabrost i strpljenje. Ako želim da Gospodin sluša moje zahtjeve, moram se vraćati i opet iznova, kucati na vrata Božjeg srca…“

Molitva sv. Anti za kršćanski život

Sv. Ante, uzoru velike svetosti, pomozi mi da živim pravim kršćanskim životom, vjeran milosti i obećanjima svoga krštenja. Ti dobro znaš kolike me poteškoće i pogibli okružuju. Jačaj me da ih požrtvovno svladavam i da uvijek spremno svjedočim svoju vjeru. Isprosi mi da Boga ljubim iznad svega i da trajno prihvaćam njegovu svetu volju – i onda kada to od mene zahtijeva žrtvu i odricanje. Daj mi da iskreno i velikodušno ljubim i svoju braću, da se nikada ne zatvorim u sebe već da služim svomu bližnjemu, da tješim žalosne i pritječem u pomoć siromašnima. Zagovaraj me i jačaj svojim primjerom kako bih mogao živjeti i umrijeti u milosti i prijateljstvu Božjem. Amen.

 

Hrvatsko nebo

Odgovori