Zdravko Gavran: Pojas Gaze treba smjesta proglasiti protektoratom Ujedinjenih naroda!

Možda je ipak moguće da se sve stalne članice Vijeća sigurnosti sporazume ako bi koja od 15 članica podnijela prijedlog rezolucije o stavljanju Pojasa Gaze pod međunarodnu zaštitu, u smislu uspostave međunarodne vlasti, zaustavljanja rata, sprječavanja novih velikih žrtava, rješavanja teške humanitarne krize, demilitarizacije, uspostave reda i zakonitosti te privođenja pravdi krivaca za počinjene zločine, a ujedno i uspostave nove civilne uprave i organizacije društva. A sve u svrhu uspostave mira i vraćanja tamošnjeg stanovništva i tog područja redovnom mirnodobskom životu te s ciljem reguliranja njegova budućega trajnog statusa u sklopu pregovora o uspostavi samostalne palestinske države.

Užas u Gazi, mržnja, gnjev, eskalacija sukoba i brutalnog nasilja te mobilizacija visokog rizika i ujedno (pred)ratna strepnja u Izraelu, ratoborna masovna gibanja među Arapima, prijetnje Hezbolaha, Irana i ostalih protuizraelskih, protužidovskih i protuzapadnih državnih i nedržavnih čimbenika, polarizacija među tolikima po svijetu, antisemitizam po Europi i drugdje, islamofobija, novonastala dalekosežna ugroza održanju mira na Bliskom istoku… sve su to elementi koji nikoga ne ostavljaju ni ravnodušnim ni spokojnim ni zadovoljnim u tom i spram tom, možda ključnom, dijelu svijeta. U kojem se nastavlja i pojačava upotreba sile i nasilja i u kojem nemoćno gledamo nebrojene primjere razaranja, ubijanja i krvoprolića. Ima li načina, imali li ikakve mogućnosti da se sve to nekako zaustavi i da se izbjegnu i ova i još veća susljedna zla u obračunavanja, koja se čine neminovnima?

Što je uopće „Pojas Gaze“, kakav status ima, u kojem se političkom okviru nalazi?

Što je uopće „Pojas Gaze“? Samostalna država? Dio Izraela? Dio još nepostojeće i nepriznate palestinske države? Dio „Palestinske (narodne) samouprave“? Dio „Palestinskih teritorija“? Šarenilo ponuđenih odgovora pokazuje kako imamo posla s područjem čiji je i sam formalni status iznimno problematičan. Radi mnogih koji to ne znaju, mora se odmah istaknuti da „Pojas Gaze“ nije po međudržavnom pravu ni država ni državni entitet. Nije ni dio suvremenoga Izraela, niti je ikada postao dijelom bilo izraelskoga, bilo egipatskoga državnog teritorija, osim što je u razdoblju od 27 godina 1967. – 1994. bio okupiran od izraelske vojske, za vrijeme Šestodnevnog rata, u kojem je Izrael osvojio egipatski Sinaj, a jedno vrijeme od egipatske vojske.

Izraelska vojna okupacija Gaze trajala je 27 godina, sve do 1994. Tada je izraelsko-palestinskim Sporazumom iz Osla – potpisnica u ime Palestinaca bila je Arafatova Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) odnosno stranka „Fatah“, sa svojim vojnim krilom, sada pod vodstvom ostarjelog te za Hamas i za mnoge Arape „premekanog“ ili Izraelcima „prodanog“ Mahmouda Abbasa – pronađeno i usuglašeno ishodišno i ciljno rješenje za Palestince i palestinska područja, s nakanom da po definiranju tih područja i reguliranju prijelaznih rješenja dođe do stvaranja samostalne palestinske države, u smislu „dvodržavnog rješenja“ o međusobnom priznanju te budućoj miroljubivoj koegzistenciji (pretežno) židovske i (pretežno) palestinske države. Po tom sporazumu Izrael je, iako je pristao da njegova vojska napusti Gazu, ipak – iz sigurnosnih razloga – zadržao kontrolu gazanskoga zračnog prostora, teritorijalnih voda u Sredozemlju ispred Gaze i pomorskog prometa kroz te vode. Izrael je nadalje zadržao nadzor nad registrom stanovništva, nad ulaskom stranaca, nad uvozom i izvozom i nad poreznim sustavom toga zasebnog uskog pojasa s površinom od 363 četvorna kilometara, dakle veličine otoka Brača ili kao pola Međimurja. Izrael bi jedini imao ovlast odobravati sva useljavanja u Gazu i iseljavanja iz nje preko Izraela, ulazak stranaca preko Izraela, uvoz i izvoz preko Izraela, a i prikupljanje i povrat poreza na dodanu vrijednost u Izraelu.

Kako je sve to u praksi funkcioniralo? I slično i različito nego na tzv. Zapadnoj obali – većinski Palestincima naseljenim područjima (prošaranima područjima na kojima su isforsirano građena naselja doseljenih Židova) u području između rijeke Jordan i /Istočnog/ Jeruzalema. Istočni Jeruzalem kontrolira Izrael, a Palestinci ga žele za sebe, dapače, žele ga kao glavni grad i kao središnje mjesto svoje izrazito većinske islamske religije (mala manjina Palestinaca kršćani su), sa džamijom „Kupola na stijeni“ ili „Hram nad stijenom“, poznatom i kao „Omarova džamija“ ili „Zlatna kupola“. To je omajadska džamija, jedna od najljepših u muslimanskom svijetu. No na tom istom prijepornom području nalaze se i neka od najsvetijih mjesta drugih dviju jednobožačkih religija, kao što je hebrejsko-židovski „Zapadni zid“ (tzv. „Zid plača“) i kršćanska crkva sv. Groba. U Istočnom Jeruzalemu većinsko je stanovništvo palestinsko-arapsko, no ono ostvaruje samo ograničena samoupravna prava. Taj velik dio Jeruzalema i okolnog područja ne pripada ni formalno ni Izraelu ni „Palestinskoj Samoupravi“, nego je pod faktičkom vlašću Izraela, premda međunarodna zajednica (UN) nikad nije priznala njegovo pripajanje Izraelu.

Povijesni prikaz dosadašnjih statusa Gaze i tamošnjih ratova, okupacija i sporazuma

A sada se vratimo na Gazu i osvijetlimo ukratko njezin status i prošlost tijekom prošlog i ovog stoljeća. Kao izvorima poslužit ćemo se hrvatskom Wikipedijom, Hrvatskom enciklopedijom i općim znanjem.

Od davne g. 1517. pa sve do Prvoga svjetskog rata (1914. – 918.) uski gazanski pojas (koji je ime dobio po gradu Gaza) bio je pod vlašću Osmanskog Carstva – što nas podsjeća na to da je carstvo vladajućih sultana sa sjedištem u Carigradu imalo stoljećima pod svojom okupacijom odnosno u sklopu svoje države velike dijelove Bliskog istoka odnosno Arabije, slično kao što je imalo pod okupacijom Grčku, Bugarsku, Srbiju (Šumadiju), Albaniju, Makedoniju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru i (privremeno) druga područja u jugoistočnoj Europi. U „Velikom ratu“ postao je gazanski primorski pojas poprištem borbi između britanskih (!) i turskih snaga. Njima je bio važan zato što kontrolira morski put (Sueski kanal bio je u prometu još od g. 1869.) koji povezuje Sredozemno s Crvenim morem i Indijskim oceanom. Sueski kanal ima i danas iznimnu važnost za opskrbu fosilnim gorivima Europe i drugih podrčuja te općenito za trgovinu između Bliskog istoka, Azije, Afrike i drugih dijelova svijeta. Britanci su Gazu osvojili, nakon treće bitke, u studenomu 1917. te je ona ostala dio „Britanskog mandata u Palestini“, pod nadležnošću i po odlukama tadašnje Lige naroda, organizacije koja je preteča Ujedinjenih naroda, osnovanih nakon Drugoga svjetskog rata.

Židovi su u Gazi slobodno živjeli – uz Palestince i ostale – sve do g. 1929., no tada su nakon velikih palestinskih nemira bili prisiljeni napustiti to područje. Britanska okupacijska uprava zabranila je Židovima da žive i naseljavaju se u tom području (iznimka je jedan kibuc uspostavljen protivno toj zabrani g. 1946.) Britanska vladavina nad Palestinom završila je 1948. nakon Arapsko-izraelskog rata, u kojem je pet arapskih država pokušalo vojnom silom spriječiti formiranje izraelske države, odobreno od međunarodne zajednice, ali su njihove vojske bile potučene od židovskih oružanih snaga.

Te godine u gazanski pojas ušla je s juga egipatska vojska, otpočevši na taj način 1948. Arapsko-izraelski rat. Opseg teritorija Pojasa Gaze kakav je danas određen je sporazumom o primirju između Egipta i Izraela iz g. 1949. Po njemu, područje Pojasa Gaze bilo je definirano kao teritorij razgraničenja između dviju vojski (Green Line – ničija zemlja!). Egipat je upravljao pojasom Gaze od 1949. (osim za četiri mjeseca za vrijeme izraelske okupacije tijekom Sueske krize, 1956.) do 1967. U to vrijeme stanovništvo Gaze uvelike se povećalo priljevom velika broja izbjeglica. Onamo je tada naime velik broj Palestinaca izbjegao s područja pod izraelskom vlašću, a poslije toga Izrael im nije ni obeštetio napuštenu imovinu niti njima ili njihovim potomcima dopuštao vratiti se u Izrael.

Arapska liga osnovala je potkraj Arapsko-izraelskog rata, 22. rujna 1948. u gradu Gazi Svepalestinsku vladu (arapski: حكومة عموم فلسطين Hukumat ’umum Filastin), nastojeći time ograničiti utjecaj Jordana na rješavanje palestinskog pitanja (u Jordanu danas polovinu stanovništva tvore palestinski izbjeglice iz Izraela odnosno iz Palestine skupa s brojnim potomstvom). Tu vladu nije stoga priznao Jordan, a ni bilo koja nearapska zemlja. Bila je pod kontrolom Egipta, koji ju je financirao, a ona se i preselila u Kairo. Palestinci koji su živjeli u pojasu Gaze (a i Egipćani) dobili su „palestinske“ putovnice, koje su vrijedile do 1959., kada je Gamal Abdel Naser, egipatski predsjednik, ukinuo dekretom Svepalestinsku vladu. Egipat nikada nije anektirao „Pojas Gaze“, nego ga je tretirao kao ozemlje s privremenom vlašću, kojom je upravljao putem vojnog guvernera. Palestinskim izbjeglicama nikada nije nuđeno egipatsko državljanstvo. Kao što upravo vidimo, egipatska vlast ni danas ne dopušta tamošnjim Palestincima da izbjegnu u susjedni Egipat, ne mareći za obvezu (po međunarodnim konvencijama) prihvaćanja izbjeglica iz prve susjedne zemlje.

Izrael je ponovno okupirao pojas Gaze g. 1967., za vrijeme Šestodnevnog („Lipanjskog“) rata koji je sam pokrenuo; njemu su se tada bez uspjeha vojno suprotstavili Egipat, Jordan, Sirija i Irak. Izrael je pobijedivši okupirao teritorij površine veće od 67.000 četvornih kilometara: Gazu (363 km²), Zapadnu obalu (5.878), Golansku visoravan (1.181) te poluotok Sinaj (oko 60.000 km²). Izraelska vojska Sinaj je napustila 1982., Gazu 2005., dok su Zapadna obala i Golanska visoravan (u ratu preotet dio uglavnom sirijskog teritorija) dijelom pod njezinom jurisdikcijom, a dijelom pod jurisdikcijom mirovnih snaga UN-a, naoružanih samo lakim naoružanjem.

Tijekom spomenute okupacije, Izrael je podignuo dvadeset jedno židovsko naselje u pojasu Gaze, na 20 % ukupnog ozemlja. Sporazum iz Osla iz g. 1994. je predviđao je postupni prijenos vlasti na Palestince. Tako je i velik dio „Pojasa Gaze“ (osim izraelskih naselja i vojnih područja) došao pod palestinski nadzor. Izraelske vojne i ostale snage napustile su grad Gazu i druga urbana područja, ostavljajući novim, palestinskim vlastima da upravljaju i održavaju policijsku kontrolu.

Jaser Arafat, tadašnji palestinski vođa, izabrao je grad Gazu kao svoje prvo pokrajinsko sjedište. U rujnu 1995. Izrael i PLO potpisali su drugi mirovni sporazum, koji je proširio palestinsku vlast i na većinu gradova „Zapadne obale“ (uz rijeku Jordan). Sporazumom predviđeno „Palestinsko nacionalno vijeće“ (sastavljeno od 88 izabranih članova) održalo je svoju uvodnu sjednicu u Gazi u ožujku 1996. No nove, palestinske vlasti pod Arafatovim vodstvom došle su na loš glas među Palestincima zbog lošeg upravljanja i korupcije. U javnost su izašli podatci o veliku mitu što su ga ljudi iz vlasti zahtijevali za sebe kako bi odobravali uvoz i izvoz robe iz pojasa Gaze. Slični podatci izišli su u javnost za čelnike Palestinske sigurnosne službe i njihovu uključenost u građevinski posao (uvoz cementa i šljunka) te izgradnju industrije. Druga intifada (palestinska pobuna) izbila je u rujnu 2000.

U veljači 2005., izraelska vlada odlučila se za provedbu plana o jednostranom oslobađanju „Pojasa Gaze“, koji se počeo provoditi 15. kolovoza te godine, a dovršen je 12. rujna. Po tom planu morala su biti iseljena sva izraelska naselja s tog područja (i četiri na Zapadnoj obali). Dana 12. rujna t. g. izraelska vlada službeno je objavila kraj izraelske vojne vladavine u pojasu Gaze. Otad je to područje praktički posve pod palestinskom upravom. No taj uski pojas i dalje ne pripada nijednoj suverenoj državi. Dapače, po haaškim konvencijama, koje vrijede za stanje okupacije, Izrael je još uvijek okupator Pojasa Gaze, što bi značilo da on ima pravo, ali i dužnost održavati ondje red i zakon. Sve skupa vrlo zamršeno i dvojbeno, i međunarodnopravno i politički i u stvarnosti!

Prvi izbori za „Palestinski parlament“ održani su 25. siječnja 2006. Hamas je osvojio većinu (više od dotad dominantnog Fataha!): 42,9 % od ukupnog broja glasova i 74 od ukupno 132 mandata (56 %) te preuzeo vlast odnosno uspostavio vladu. Ali se Hamas odbio podvrgnuti međunarodnim zahtjevima da se načelno odrekne nasilja i prizna Izrael, što je imalo za palestinska područja negativne međunarodne i ekonomsko-socijalne posljedice. Izbili su krvavi i nepomirljivi unutarpalestinski sukobi, između Hamasa i Fataha, a najteži se dogodio u sjevernom dijelu pojasa Gaze. Hamasov glasnogovornik tada je za pogoršanje situacije optužio Izrael, tvrdeći da su njegov stalni i neizdrživi pritisak te ekonomske sankcije nakon političke pobjede Hamasa doveli do eksplozije nasilja. Nakon pobjede na novim izborima 14. lipnja 2007. Pojas Gaze došao je pod punu političku i stvarnu kontrolu Hamasa, koji se povrh toga proglasio jedinom legitimnim predstavnikom cjelokupne „Palestinske Samouprave“ (drugi naziv za projektiranu samostalnu palestinsku državu). U lipnju t. g. rasplamsao se okrutan građanski rat između Hamasa (Islamski pokret otpora) i Fataha (Palestinski oslobodilački pokret), koji je poslije obustavljen. U jeku sukoba, palestinski predsjednik Mahmud Abas odgovorio je na Hamosove poteze proglašenjem izvanrednog stanja i raspuštanjem jedinstvene vlasti te formiranjem nove vlade bez Hamasova sudjelovanja, suprotno izbornim rezultatima. Njemu lojalne snage na Zapadnoj obali uhitile su niz pripadnika Hamasa. Bilo kako bilo, stvarnu vlast ima otad (izbori su poslije odgađani i ondje i na Zapadnoj obali) u Gazi – Hamas, a na Zapadnoj obali – Fatah.

Sljedeće godine, 2008., Egipat, Jordan i Saudijska Arabija izjavili su da je vlast M. Abasa odnosno Fataha jedina legitimna palestinska vlast, a Egipat je svoje veleposlanstvo preselio iz Gaze na Zapadnu obalu u Ramalu, nekoć većinski kršćanski grad u kojem su danas (palestinski) kršćani samo mala manjina. Nasuprot tomu, vlast Hamasa u pojasu Gaze našla se u međunarodnoj izolaciji. Otad mnoge arapske vlade i neke europske stranke zahtijevaju da se razroke palestinske frakcije izmire te da Izrael i ostali priznaju rezultate prvih, de facto poništenih, izbora. Hamasu pomažu Irana i još neke vlade i organizacije, a pretpostavlja se i da su mnogi Hamasovi borci obučavani u Iranu.

Zbog takve, posve nerazbistrene situacije i fizičke nesigurnosti, a nakon odbijanja Izraela i njegovih saveznika da priznaju Hamas i njegovu vlast, europski promatrači na graničnom prijelazu prema Egiptu – kod grada Rafaha – nisu mogli obavljati svoju zadaću, pa je taj granični prijelaz – koji je upravo sada realno jedina moguća odnosno legalna točka za dostavljanje humanitarne pomoći Gazi – postao uglavnom zatvoren. Jedini legalan pristup pojasu Gaze bio je moguć preko izraelskih graničnih prijelaza Erez i Karni, no i oni su u međuvremenu zatvoreni.

Unatoč tomu, umjesto da se okrene dobrobiti vlastita stanovništva, Hamas je nastavio naoružavati se te krijumčariti velike količine eksploziva, oružja i raketa kroz tunele ispod granice s Egiptom, s područja koje Egipat faktički ne kontrolira, jer na Sinaju ima i stalne pobune pripadnika Muslimanskog bratstva, iz čijih je njedara nastao i Hamas. U brojnim racijama i vojnim zaletima egipatske sigurnosne snage otkrile su još g. 2007. 60 tajnih ispodgraničnih tunela prokopanih zaslugom Hamasa i drugih tamošnjih organizacija i skupina. Pretpostavlja se da do ulaza u te tunele izvan gazanskog područja robe i potrepštine dovoze godinama ilegalno i u tajnosti nečiji brodovi, ali nije utvrđeno – čiji!

Dana 27. prosinca 2008. izraelski lovci F-16 napali su niz ciljeva u tom pojasu: (pretpostavljene) borbene baze, džamije i razne zgrade Hamasove vlasti, a i objekte Islamskog sveučilišta u Gazi – kao odgovor na Hamasove raketne napade na južni Izrael – ukupno više od 3000 njih u toj godini, koji bijahu pojačani tijekom tjedana prije izraelskog protunapada. Od 2001. do 2008. palestinski militanti lansirali su oko 8.000 raketa na jug Izraela!; bile su to rakete znatno kraćeg dometa od onih kojima Hamas, a još više isto tako proiranski Hezbolah u Libanonu (ovaj navodno ima 150.000 raketa i drugih projektila!), raspolažu danas. U tadašnjem sukobu poginulo je, tvrdi Hamas,1300 Palestinaca, no tu brojku Izrael osporava. Laganje je i inače prateći dio svih ratova, a osobito današnjih, koje se naziva i „hibridnima“, što pokazuju i posve različite tvrdnje o tomu tko je nedavno razorio bolnicu u Gazi i koliko je ondje bilo žrtava. Fanatizirani islamski dio svijeta, pokretan srdžbom na Izrael, Židove i SAD, ne želi čuti drugu istinu osim Hamasove, ma što se u međuvremenu pokazalo i dokazalo kao istina. Eksplozija u toj bolnici sada ratobornim sunitima i šijitima služi kao krunski dokaz o genocidnosti Izraela i kao svojevrstan casus belli – povod i poziv na sveopći palestinski ustanak i općeislamski rat protiv Izraela.

Hamasovci su dakle još tada gradili i tunele ispod granice s Izraelom, kako bi mogli prodrijeti s leđa izraelskim graničarima, što su izraelske snage nastojale spriječiti, a tunele uništiti. No, kao što se sada vidi, ne s punim uspjehom. Današnje procjene govore i o mreži podzemnih tunela ispod Gaze, za vojne i ostale potrebe, povezan s mnoštvom podgraničnih tunela prema Sinaju putem kojih se u Gazu dostavlja oružje, hrana i druge potrepštine. Neki su jako široki, a ukupna njihova dužina procjenjuje se između 500 i 1000 kilometara! Upravo tu mrežu tunela vojni stručnjaci smatraju jednim od najtežih izazova i izvora opasnosti za izraelsku vojsku, krene li ona u kopnenu invaziju i upusti se u ulične borbe u gradu Gazi i drugdje na tom području.

No vratimo se na izraelski protunapad na Gazu s kraja 2008. i početka 2009. Izrael je 27. prosinca 2008. krenuo u kopnenu intervenciju, ali je već 17. siječnja 2009. njegov premijer Ehud Olmert objavio – svakako i pod snažnim međunarodnim pritiscima – da proglašava jednostrani prekid vatre. Istaknuo je da je „Izrael pobijedio“ te da su „svi važni ciljevi ostvareni jer je Hamas nakon sukoba jako oslabljen“. Dodao je: „Ako Hamas prestane izbacivati rakete, Izrael će povući svoje snage iz Gaze. Ako se raketiranje nastavi, IDF [Izraelske obrambene snage] će se vratiti, no taj put međunarodna će zajednica biti na našoj strani“. Sutradan je Hamas pristao na prekid paljbe odnosno primirje, ujedno proglasivši „veliku pobjedu o kojoj će se pričati generacijama“. Dao je IDF-u jedan tjedan da njegove postrojbe napuste Gazu, što se i dogodilo…

U međuvremenu se mnogo toga u tamošnjim užim i širim, političkim, vojno-paravojnim i ostalim odnosima događalo. Sažet i djelomičan povijesni prikaz zaključit ćemo lapidarnom konstatacijom da sve što se dosad poduzimalo nije pacificiralo Gazu, nije dovelo do odustajanja Hamasa i njegovih pokrovitelja i pomagača, u prvom redu Irana i Katra, ali i mnogih drugih, znanih i neznanih, čimbenika, od priprava Hamasa na rat s ciljem oslobađanja od nametnutih izraelskih okova, ali i s ciljem uništenja Izraela kao države, što je kao cilj proglašeno već u Hamasovoj osnivačkoj povelji. Iskonski naime izvor sukobljavanja i temeljna zaprjeka u ostvarenju dogovora o dvodržavnom rješenju jest taj što i Hamas i Iran i niz donedavno državnih, a svakako nedržavnih aktera uopće ne želi priznati Izrael kao državu, nego Židove smatraju uzurpatorima palestinske zemlje i sanjaju „onaj veliki dan“ kada će Židovi biti prognani iz „Palestine“, u značenju cijeloga tog područja između Sredozemnog mora i rijeke Jordan. Na takvu isključivost Izrael ustrajno ili na zaobilazne načine odgovara njoj suprotnom isključivošću ili nepomirljivošću s onim palestinskim i drugim opcijama s kojima bi se inače zacijelo mogao dogovoriti o definiranju i mirnom razgraničenju dvaju teritorija odnosno dviju država.

Opis stanja i prijedlog rješenja užasne humanitarne situacije u Pojasu Gaze te preveniranja eskalacije rata i njegova širenja

Bez ulaženja u međunarodnopravna razlaganja i provjere formalnih pravnih mogućnosti i političkih spremnosti, stanje se može opisati te prijedlog mogućeg rješenja formulirati ovako:

1) Stanje u Gazi već je desetljećima teško izdrživo za tamošnje stanovništvo (više od dva milijuna Palestinaca u inače teško izdrživim okolnostima, koje su i humus za jačanje palestinskog militarizma, terorizma i ekstremizma). Ono je sada zbog eskalacije sukoba između vojnog krila Hamasa, Islamskog džihada i drugih paramilitarnih, terorističkih organizacija i skupina s jedne i izraelskih oružanih snaga s druge strane postalo za stanovništvo očajne Gaze neizdrživo, a i za Izraelce teško i vrlo rizično; svijet nemoćno prati kako se događa humanitarna katastrofa velikih razmjera i kako eskaliraju oružani sukobi, koji odnose ili će tek odnijeti u smrt ili u invalidnost tisuće i tisuće, uglavnom mladih, života.

2) Planirana izraelska kopnena vojna invazija na pojas Gaze, u kombinaciji s masovnim bombardiranjem tamošnjih ciljeva te očajnom situacijom nedostatka osnovnih životnih potrepština u gotovo „hermetički“ izvana zatvorenoj Gazi, dovest će do brojnih vojnih i civilnih žrtava na objema stranama. Kopnena intervencija izraelske vojske mogla bi postati i okidačem za upetljavanje drugih državnih, a napose (za sada) ne-državnih čimbenika – političko-oružanih organizacija, skupina i frakcija što arapske, što islamsko-džihadističke orijentacije protiv Izraela. Pritom se poglavito misli na Hezbolah, ali i na proiranske te na islamističke oružane skupine aktivne u Siriji, Jemenu i drugdje. Ovaj sukob ima i širi regionalni eksplozivni potencijal, a ugrožava i svjetski mr odnosno budućnost čovječanstva.

3) Rusija i Brazil podnijeli su ovaj tjedan na Vijeću sigurnosti UN-a svoje prijedloge rezolucije o zaustavljanju rata u Gazi. Na prvi prijedlog veto su stavili SAD i V. Britanija, a na drugi SAD. Usuglašenje nije moguće zbog nepomirljivih geopolitičkih podjela i interesa među stalnim članicama Vijeća sigurnosti, koje su se zbog ruske invazije na Ukrajinu i drugih geopolitičkih zaoštravanja produbile.

4) Možda je ipak moguće da se sve stalne članice Vijeća sigurnosti sporazume ako bi koja od 15 članica podnijela prijedlog rezolucije o stavljanju Pojasa Gaze pod međunarodnu zaštitu, u smislu uspostave međunarodne vlasti, zaustavljanja rata, sprječavanja novih velikih žrtava, rješavanja teške humanitarne krize, demilitarizacije, uspostave reda i zakonitosti te privođenja pravdi krivaca za počinjene zločine, a ujedno i uspostave nove civilne uprave i organizacije društva. A sve u svrhu uspostave mira i vraćanja tamošnjeg stanovništva i tog područja redovnom mirnodobskom životu te s ciljem reguliranja njegova budućega trajnog statusa u sklopu pregovora o uspostavi samostalne palestinske države.

Ako su Ujedinjeni narodi mogli uspostaviti područja pod svojom kontrolom u republici i zatim samostalnoj državi Hrvatskoj (UNPA-zone), zatim i zaštićene zone u BiH; ako su Ujedinjeni narodi mogli uspostaviti vojno-sigurnosni protektorat nad čitavom BiH, koji se svake godine obnavlja na Vijeću sigurnosti u smislu davanja mandata snagama Eufora da u operaciji Althea, a u savezu s NATO-om, održavaju i jamče mir i zakonitost u toj međunarodno priznatoj državi; ako je i od većine država priznata Republika Kosovo u sigurnosnom smislu protektorat UN-a (koji ondje ima raspoređene snage KFOR-a), zašto se (privremeni) međunarodni protektorat ne bi mogao odgovarajućom rezolucijom Vijeća sigurnosti hitno proglasiti i žurno faktično uspostaviti na području Gaze?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo