D. Dijanović: Srbija: Ludilo i mržnja prema Hrvatskoj kulminiraju

Duga je povijest velikosrpskog beščašća, a još duža hrvatske gluposti i naivnosti

Suradnik američkog Istraživačkog instituta za vanjsku politiku Richard Kraemer prošle je godine upozorio na to da je došlo vrijeme da se Republika Srbija „otvoreno smatra za ono što jest: čvrsti ruski i kineski saveznik koji vodi poluautoritarna vlast koja proaktivno teži ideološki iredentističkom teritorijalnom širenju na Zapadnom Balkanu“. Isti je autor istaknuo da je današnja Srbija prijetnja regionalnoj i euroatlantskoj sigurnosti.

I u pravu je. I zadnjim bi, naime, naivcima trebalo biti jasno da srbijanske političke elite i dalje vode velikosrpsku politiku. Osamdesetih godina sve je počelo na Kosovu, a upravo tamo u posljednje vrijeme svjedočimo novim provokacijama Beograda. Srbija se ne miri s kosovskom samostalnošću što rezultira različitim pokušajima destabilizacije ove države. Na sjeveru Kosova svih se ovih godina nastoje uspostaviti paralelne institucije vlasti čija je kruna trebalo biti formiranje tzv. Vijeća srpskih općina.

Ako ne ide pomoću paragrafa, kako će velikosrbi nego nasilno. Nedavno je tako dobro organizirana srpska paravojna formacija napala kosovsku policiju prilikom čega je ubijen albanski policajac. Pripadnici ove paravojne skupine zaklon su potražili – tko bi samo rekao – u tamošnjemu manastiru Srpske pravoslavne crkve (SPC). Kosovska policija ubila je četiri napadača, a uhitila njih šest. Službena Srbija negira sudjelovanje u ovome napadu, no jasno je da ovdje možemo prepoznati njezin rukopis.

Kosovska ministrica vanjskih poslova Donika Gervalla-Schwarz nakon nove je provokacije izjavila da je moguć novi rat na Balkanu. Ranije, njemački je Die Welt donio naslov koji je glasio: „Sprema li Srbija novi rat na Balkanu?“ uz argumentaciju da Beograd kupuje 20,000 iranskih dronova tipa Shahed-136. Nabava ovih dronova tek je jedan manji segment rastućeg naoružavanja Srbije posljednjih desetak godina. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić pred koji je mjesec najavio još snažnije naoružavanje svoje zemlje. Srbija je kupila neke sustave srednjeg dometa koje Hrvatska nije uspjela kupiti, ne zbog nedostatka novca, nego zbog političkih opstrukcija.

Postavlja se pitanje koji su ciljevi pojačanog naoružavanja Srbije? Jasno je da se Srbija ne naoružava zbog Mađarske, Bugarske ili Rumunjske. Povijesno iskustvo pokazuje koje su zemlje bile na udaru velikosrpske politike. To su Hrvatska, BiH i Crna Gora kojima se danas pridružuje neovisno Kosovo. Upravo je na ove zemlje mislio Vučićev trbuhozborac Vladimir Đukanović – čovjek koji jamačno ne može napraviti tri skleka, ali bi slao tuđu djecu u ratove – kad je prijetio denacifikacijom Balkana.

Svi bi u jednu državu – ponovno…

Politika „srpskog sveta“ samo je rebrendirani naziv stare ideje „Velike Srbije“. Pritom, kao što je dao do znanja bivši ministar, a danas šef BIA-e, Aleksandar Vulin – „srpski svet“ podrazumijeva jedan državni prostor. U vrijeme Slobodana Miloševića bila je aktualna politika „svi Srbi u jednoj državi“, a istom se idejom vodi primitivac Vulin kao i Milorad Dodik koji je u siječnju pozvao na ujedinjenje svih Srba u jednu državu.

Uz Kosovo prva je na udaru „srpskog sveta“ upravo Bosna i Hercegovina. Milorad Dodik ne skriva namjeru pripajanja tzv. Republike Srpske „matici Srbiji“. Danas ne postoje geopolitičke okolnosti u kojima bi se to pripajanje moglo provesti, no dugoročno se radi o srpskom strateškom cilju čiji bi pokušaj realizacije mogao zapaliti novi požar na Balkanu. U Beogradu računaju na to da će u novome multipolarnom svijetu ojačati svoje geostrateške pozicije. Dakako, kad je u pitanju BiH za hrvatske je pozicije od separatističkih još opasnija unitaristička politika, no o tome drugom prilikom.

Velikosrpski krugovi i dalje na Crnu Goru gledaju kao na srpsku pokrajinu, „so srpstva“, „srpsku Spartu“ i „drugo oko u glavi“. Još 2016. došlo je do pokušaja državnog udara, no ovaj nije uspio te je Crna Gora ušla u NATO. Ipak, posljednjih godina, uz pogonsko gorivo Srpske pravoslavne crkve, znatno je ojačao utjecaj prosrpskih političkih snaga kojima je cilj ponovno utapanje Crne Gore u „srpski svet“. U „srpskom svetu“ Srbija bi rado vidjela i Makedoniju, koju srpski šovinisti i dalje nazivaju „južnom Srbijom“, no za sada srpska politika u toj zemlji uglavnom se provodi kroz kulturno i parapolitičko djelovanje.

Ako netko misli da je Srbija odustala od dijelova hrvatskog teritorija – grdno se vara. Najvažniji srbijanski geopolitičar Milomir Stepić, koji nastupa kao glasnogovornik srbijanske „duboke države“, kad je pisao o „rekonfiguraciji postjugoslovenskog prostora“ mnoge je dijelove Republike Hrvatske predvidio za pripajanje Srbiji. Njegovi su prijedlozi potpuno nerealni u sadašnjim okolnostima čega je i sam svjestan, no on računa na buduću snažniju ulogu Rusije i Kine što bi Srbiji omogućilo „povratak Republike Srpske Krajine“.

Deretićeva škola

Dok nema uvjeta za vojno „dejstvovanje“ radi se političkim, diplomatskim, obavještajnim i parakulturnim putem. Pritom svekoliko djelovanje prema Hrvatskoj ima medijsko pokriće. Srbijanski mediji sjajan su materijal za studiozno proučavanje kolektivnoga mitomanskog ludila i iracionalnosti. Kult ugroženog Srbija i dalje je osnovni modus operandi velikosrpske ideologije. Srbi su ugroženi od vascelog sveta. Iako je Srbija napadala okolne zemlje, u srpskim medijima Srbi su uvijek i jedino žrtve, bilo da govorimo o napadima šiptarskih terorista, balija ili ustaša kojima se redovito pridružuje Vatikan.

Svakoga dana u medijima gostuju Vučićevi trbuhozborci kojima je učitelj, vođa i uzor sada već pokojni Jovan Deretić koji naučavao da je „devica Marija srpskoga porekla“, a istoga su „porekla“ i rimski carevi, Spartanci i današnji Irci. Kako onda da i Hrvati ne budu „pokatoličeni Srbi“? Normalnim ljudima tragikomično zvuče deretićevske nebuloze, no u njih vjeruje velika većina Srba. To je nedavno demonstrirao i tenisač Novak Đoković koji je jako nahvalio ovoga velikosrpskog pseuedo-istoričara.

Poezija tipa „Bog je rodom iz Srbije“ utkana je u genetski kod srbijanske intelektualne i političke nazovi-elite. Srbija konstantno svojata dubrovačku književnost s kojom Srbi imaju veze jednako kao i s poviješću afričkog plemena Suri. Srbijanske kulturne i jezične institucije crtaju granice srpskog jezika i književnosti pri čemu redovito svojataju hrvatske teritorije. U srbijanskim se medijima svakodnevno širi mržnja prema Hrvatskoj, vode se kampanje blaćenja Alojzija Stepinca (isti oni koji kao svetca časte Hitlerovog štovatelja Nikolaja Velimirovića), jasenovačka mitomanija preraste u milijune i gorilijune, Oluja se nastoji prikazati kao najveće etničko čišćenje nakon Drugoga svjetskog rata, a snimaju se filmovi koji Hrvatsku žele prikazati kao posljednju oazu destiliranog fašizma u Europi. Hrvate Bunjevce i Šokce sustavnom se politikom nastoji odroditi što bi ih u perspektivi utopilo u većinski srpski narod.

Za koga rade mediji u Hrvatskoj koji su u srpskom vlasništvu?

Mržnja prema Hrvatskoj i Hrvatima nije bila nikada veća. Gubitak rata stvorio je kod velikosrba velike komplekse i frustracije. Hrvati su referentna točke za bilo što u Srbiji. Srbi kao i njihov vožd Aleksandar Vučić patološki su opsjednuti Hrvatskom. Hrvatsku nazivaju propalom državom, ali nikako da odgovore na pitanje zašto desetine tisuća mladih Srba ljeti idući raditi u tu propalu državu. Velikosrpsko beščašće jednostavno ne poznaje granice.

„Srpski svet“ ima svoje agente i u Republici Hrvatskoj, što uključuje sam vrh srpskih političkih predstavnika, ali i dio Srba zaposlenih u hrvatskim institucijama. Četništvo je u Srbiji zastupljeno na svim medijskim valnim duljinama, no izvješća SOA ne govore bez razloga o jačanju četništva u Hrvatskoj. Ono jača zbog djelovanja Srbije.

Tajne akcije (covert action) definiraju se kao pokušaji određene države da utječe na događaje u drugim državama ili teritorijima bez otkrivanja svoje umiješanosti. U ruskoj terminologiji govori se o „aktivnim mjerama“, a u obavještajnom žargonu postoje i nazivi kao što su „prikrivena djelovanja“ ili „tajne operacije“. Kad govorimo o tajnim akcijama, mnogi bi ih s pravom na pravu asocirali s djelovanjem CIA-e. No ovu vrstu akcija provode sve ozbiljne države. Hrvatska je početkom devedesetih bila na udaru KOS-a koji je u Hrvatskoj organizirao, na sreću otkrivene akcije Labrador i Opera.

Tko nam jamči da Hrvatska i danas nije predmet tajnih akcija Beograda i da labrador i dalje ne laje? Hibridni rat uključuje različita područja, a među njima psihološko-propagandno i informacijsko djelovanje ima istaknutu ulogu. Je li slučajno da je ogroman medijski portfelj u Hrvatskoj u vlasništvu srpskog kapitala? Čudi li stoga što mnogi istaknuti novinari i voditelji Hrvatsku prikazuju kao netolerantnu polufašističku državu? Je li normalno da Hrvatska nema mainstream medije koji bi zastupali hrvatske interese iako je i zadnjoj budali jasno da je to pitanje nacionalne sigurnosti?

Duga je povijest velikosrpskog beščašća, ali očito još duža hrvatske gluposti i naivnosti.

Davor Dijanović/hkv.hr/Hrvatsko nebo