U povijesnom nam je pamćenju spas

U povijesnom nam je pamćenju spas

Eto, opet smo zakoračili u neka vremena stara više od stoljeća i pol! Naravno, uspješno nas vratiti toliko unatrag na ovim našim prostorima mogu dvije dugovječne teme: pokušaj Hrvata da sačuvaju svoj jezik, kulturu i nacionalni identitet općenito te pokušaj Srba da, po svojoj tradiciji stvaranja istina bez pokrića, prisvoje ono što im ne pripada. Prvu temu Hrvati, između ostaloga, pokušavaju ostvariti Zakonom o hrvatskom standardnom jeziku, a drugu Srbi deklaracijom koju nazvaše „Granice srpske književnosti“.

Krenimo od općeg ozračja u našem društvu, u zemlji čiji se dominirajući mediji, posebice tiskovni, javno nadmeću u ismijavanju svakoga ozbiljnijega pokušaja propitivanja položaja vlastitoga jezika promovirajući samoprozvane jezične „stručnjake“, tj. politički temeljito organizirane jugonostalgične skupine koje su žestoko ustale protiv Zakona o hrvatskom standardnom jeziku.

Sve smo bliže jugoslavenskim vremenima u kojima je svako ozbiljnije bavljenje hrvatskim jezikom tadašnje „demokrate“ poticalo na sveopće „stanje budnosti i pripravnosti, spremnosti na gušenje hrvatskoga nacionalizma“. O tim vremenima najbolje svjedoči davna izjava Milovana Đilasa, nekoć visokopozicioniranoga jugoslavenskoga dužnosnika, da „svaka rasprava o hrvatskom i srpskom jeziku odmah u jugoslavenskom političkom vrhu izaziva strah od brušenja kama“.

Ovdje se, radi boljega razumijevanja, valja prisjetiti još nekih povijesnih činjenica. Kada je 17. ožujka 1967. godine u Telegramu objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, što ju je iznjedrila Matica hrvatska kao reakciju na Novosadski dogovor – kojim je hrvatski standardni jezik sveden, pučki rečeno, na lokalnu varijantu srpskoga jezika, kako u jugoslavenskom, tako i u hrvatskom komunističkom vodstvu oglasila su se sva zvona na uzbunu. Autori i potpisnici Deklaracije proglašeni su „antidržavnim elementima, rušiteljima bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i narodnosti“. U tu su kategoriju uvršteni naši najpriznatiji znanstvenici i kulturni djelatnici, što je bila poruka jugoslavenskoj javnosti da je hrvatska inteligencija najveća opasnost „jedinstvu jugoslavenskih naroda i narodnosti“! Naravno da je te „opasne elemente“ trebalo što prije sankcionirati: neke strpati u zatvore, nekima izreći zabranu javnoga djelovanja, neke budno uhoditi… Matica hrvatska proglašena je „leglom antidržavne, nacionalističke djelatnosti“ samo zato što je stvorila dokument u kojemu piše da hrvatski narod ima pravo svoj jezik zvati HRVATSKIM.

Danas ista ta Matica hrvatska radi na Zakonu o hrvatskom standardnom jeziku i zbog toga doživljava gotovo jednaka etiketiranja kao 1967. godine. Samo su sada ljepitelji etiketa širokogrudniji i milostiviji, pa hrvatske ugledne jezikoslovce ne šalju u zatvore. To nam „milosrđe“ dolazi od organiziranih, dobro umreženih i stručno upitnih skupina, vjernih sljedbenica dobro nam znanih starih jugoslavenskih (srpskih!) ideja o jezičnom unitarizmu. Slučajno?!

Tako uredno možemo pročitati da na Zakonu o hrvatskom standardnom jeziku rade problematični jezikoslovci, da je donošenje Zakona o hrvatskome standarnome jeziku nepotrebno, da je Zakon rezultat težnje „desne nazadnjačke agende“, da će ljudi koji ne poštuju Zakon biti strogo kažnjavani, da donošenje toga Zakona ukazuje na buđenje nacionalizma u Hrvatskoj… Autori takvih tvrdnja u problematične jezikoslovce uvrštavaju ljude poput akademika Mislava Ježića, Augusta Kovačeca, Stjepana Damjanovića… Svi mi kojima je jezik struka često smo posezali (i još uvijek posežemo!) za literaturom čiji su autori spomenuti profesori i, zahvaljujući toj činjenici, lako smo osvijestili cilj blaćenja naših jezičnih autoriteta. Blatitelji su samoprozvani „demokrati, lučonoše tolerancije“ koji u svom demokratskom zanosu zaboravljaju da je jezik, prije svega, znanstvena kategorija, utemeljena na činjenicama, a ne na njihovoj političkoj i ideološkoj orijentaciji.

Iz svega navedenoga razvidna je nevjerojatna sličnost jugoslavenskoga (srpskoga!) doživljavanja borbe za položaj hrvatskoga standardnoga jezika s današnjim shvaćanjima ideološki umreženih skupina i pojedinaca kojima upravo vlastita ideološka zaslijepljenost ne dopušta osvješćivanje položaja hrvatskoga standardnoga jezika u novonastalim okolnostima. U svom žaru borbe za povratak prohujalih vremena ne vide ugroženost hrvatskoga standardnoga jezika od sve češće uporabe anglizama, nepotrebnih tuđica, polupismenih javnih istupa u elektroničkim i tiskovnim medijima te u Hrvatskom saboru. Sve nam se češće upućuju službeni dopisi i dokumenti koji su potvrda nepoznavanja osnovnih jezičnih zakonitosti hrvatskoga standardnoga jezika. Svejedno im je hoće li se „putovati za Zagreb“ ili će se „putovati u Zagreb“, hoće li se „fanovi penjati na stage“ ili će se „obožavatelji penjati na pozornicu“, hoće li odjenuti pantalone ili hlače… Jednako im je tako zanemariva činjenica da naši susjedi, iliti „komšije iz Regiona“, obznanjuju deklaraciju bombastičnoga naziva „Granice srpske književnosti“, dokument što su ga potpisale sve katedre za srpski jezik i književnost u Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj te Matica srpska, u kojemu se dubrovačka književnost po tko zna koji put uvrštava u srpsku književnost! Naši „stručnjaci“ o tome šute po zadatku. Dok ih tako zadatak, usmjeren na obnovu „Regiona“, tj. povijesno mrtve Jugoslavije, obvezuje na osporavanje Zakona o hrvatskom standardnom jeziku, nemaju se vremena pitati zašto srpski jezikoslovci zdušno podržavaju svoju Deklaraciju – iako bi svojim društvenim statusom i angažmanom trebali znati da je znanstveno neutemeljena. Možda naši umreženi „jezikoslovci“ doista vjeruju u teoriju Vuka Stefanovića Karadžića o štokavskom narječju i standardnom jeziku?! U toj je teoriji suptilno ucrtana stazica kojom se najbrže domovinu pretvara u otadžbinu. Vole naši medijski bukači prečace – iako Biblija kaže da su prečaci sotonska posla! Dugi putevi znanstvene istine i pravde bili su neprihvatljivi i njihovim učiteljima prije skoro stotinu godina. Već im je tada Marulićeva Judita „u versih harvacki složena“ bila tvrd orah. Tome svjedoči i činjenica da su još u prvoj polovini dvadesetoga stoljeća duhovni uzori današnjih „lučonoša tolerancije“ umjesto Marulićeva pridjeva „harvacki“ stavljali tri točke (Isidora Sekulić u knjizi Mir i nemir, Beograd, 1927.). Bit će da su vodili računa o „lakšem izgovoru“!

Sljedbenici jugoslavenske (srpske!) težnje za jezičnim unitarizmom na području njihova „Regiona“ u svojoj medijskoj glasnosti Zakon o hrvatskom standardnom jeziku vide samo kao opasno sredstvo kojim će se naglasiti razlika između hrvatskoga i srpskoga standardnoga jezika. Svjesno zaboravljaju da su ti standardni jezici utemeljeni na različitim povijesnim, kulturološkim, sociološkim i inim tradicijama naroda kojemu pripadaju i da se upravo zato razlikuju. No njihova selektivna amnezija glavni je razlog koji hrvatskim jezikoslovcima, iako vođenim znanstvenim činjenicama, ne bi trebao dopustiti izbacivanje iz svoga standardnoga jezika riječi koje pripadaju srpskom standardnom jeziku. Srpski jezikoslovci nemaju potrebu svoj standardni jezik čistiti od kroatizama zahvaljujući svojim stoljetnim težnjama za jezičnim unitarizmom na prostorima dviju pokojnih Jugoslavija.

Dakle, u današnjem hrvatskom medijskom prostoru opet bučno ustaju protiv Zakona o hrvatskom standardnom jeziku oni kojima mentalni sklop ne dopušta prihvatiti činjenice da su hrvatski i srpski standardni jezik dva slična, ali i različita jezika, tj. da su Hrvati i Srbi dva različita naroda koji govore svaki svojim standardnim jezikom! Upravo se zato u Zagrebu odijevaju hlače, a u Beogradu pantalone!

Jednostavno rečeno, ustajanje protiv Zakona o hrvatskom standardnom jeziku u ovom je slučaju dobar preduvjet za realizaciju ideje o širenju granica „srpskoga sveta“, zacrtanoj u deklaraciji „Granice srpske književnosti“.

Doprinos takvom društvenom ozračju danas se u neovisnoj hrvatskoj državi prepoznaje i u sve većem marginaliziranju lektora u našim izdavačkim kućama, kao i u nekim sredstvima javnoga informiranja. Koga briga je li autor nekoga teksta napisao: „Želim da sjednem.“ ili „Želim sjesti.“ Čemu sitničariti?! „Važno je da se razumijemo“, opasna je rečenica koju sve češće slušamo i čitamo!

Zašto se o deklaraciji „Granice srpske književnosti“ protivnici Zakona o hrvatskom standardnom jeziku nemaju potrebu oglasiti? Možda zato što je njihova tolerancija toliko široka da korijene širenja „srpskoga sveta“ u prostore koji mu ne pripadaju doživljavaju kao budući „bratski komšijski zagrljaj“? Nema veze što su u toj želji za „sveopćom ljubavi bratskih naroda“ uredno izdisali oni koji su poštivali znanstvene činjenice! Izumirali su i oni kojima povijest nije bila učiteljica života, oni koje je pamćenje slabo služilo.

Valja nam se nadati da je većina Hrvata uspjela sačuvati povijesno pamćenje. U njemu nam je jedini spas!

Ivanka Pavić

hkv.hr / Hrvatsko nebo