Nataša Božinović/Srbijanski film Oluja

Vojno redarstvena akcija Oluja i kod Srba se zove Oluja. Kako je njihova kinematografija posvećena, kao i državna, istom cilju: laganju, svojatanju tuđega, širenju mržnje spram susjeda, jasno je da će taj događaj dobiti i filmski epilog kompatibilan s državnom politikom. I isto se zove Oluja. Zanimljivo je da su i hrvatski filmski epilozi, čast rijetkim izuzetcima, također kompatibilni s beogradskom politikom.

Na prvi pogled, naši su uradci pomalo meškinjasti, impotentni, jer nisu tako eksplicitni u mržnji spram Hrvata i nisu tako otvoreni u ljubavi spram srpstvovanja kao konkretno film Oluja, ali istinski predstavljaju srbijansku politiku u kulturnome smislu možda i djelotvornije od uradaka njihovih srbijanskih kolega. Jer, kod okupatora nije štos da ti tvoji budu odani, nego upravo da ti oni koje želiš pokoriti, ližu cipele. A većina hrvatskih redatelja(naravno i pisaca i drugih umjetnika, javnih djelatnika, Matanić, Tomić, Jergović, Dežulović, HND… itd.) se nalizala i oblizala srbijanskoga opanka. I umjesto da im se počne povraćati, njima nikad dosta. Na primjeru prijedloga za donošenje Zakona o hrvatskome jeziku vidimo da je shvaćen doslovce da će im biti otet predmet lizanja – opanak. Toliko su mizerni pri tome da ih imam potrebu utješiti: Neće. Bez brige, uvijek će vam biti dostupan i bez brige, uvijek o hrvatskome državnom trošku.

Gledajući srbijanski film Oluja, pade mi na um hrvatski (Matanićev) Zvizdan koji je eklatantan primjer širenja istoga cilja velikosrpske hegemonije kao i srbijanski film Oluja, samo na drugi način. Zvizdan je antipod ratno huškačkog nerva u Oluji, pa je s te strane uspješniji u širenju zajedničkog im cilja. S umjetničke strane se toliko toga s istom tematikom nagomilalo da se lizanje opanka nametnulo kao prioritet nauštrb umjetničkome dojmu, pa ne bih komentirala. Sami Srbi na temu hegemonije imaju puno kvalitetnijih uradaka od naših, a i od njihove Oluje ili Dare iz Jasenovca, a i manje ih je otužno gledati. Primjerice: Sjenke nad Balkanom, Porodica.

Zvizdanova radnja se bazira na tri priče o ljubavi srpsko hrvatskoga para na području gdje se zbivala Oluja. Dok se Zvizdan kroz osobne priče protagonista trudi uškopiti značenje oslobodilačke operacije i osobne frustracije izdignuti iznad kolektivnih vrijednosti koje je cilj poništiti, srbijanska Oluja vlastiti kolektivni poraz pretvara u herojstvo koje nadjačava osobne sudbine i daje nadu da će zlo, kojeg su predstavnici Hrvati i država Hrvatska, jednoga dana biti smaknuto. Sve peripetije i problemi koje imaju tri miješana para u Zvizdanu, poručuje Matanić, kao i srbijanski kolega mu Miloš Radunović redatelj Oluje, također će nestati nestankom zajedničkoga problema: hrvatske države. Odnosno, još bolje, problema ne bi ni bilo da se zlo odnekud, odnekle, nije pojavilo. Ali se pojavilo i svaki je hrvatski klipan, nabrojen u ovome tekstu, ali ima ih puno više, dao svoj skromni, često i bljutavi prinos ideji nestanka hrvatske države. Sva je hrvatska kulturna sadašnjost zatrovana tom idejom, idejom koja se provukla i u obrazovni sustav, a možete je naći i šire. U svemu uspješnome: u sportu, u turizmu…svugdje.

Film Oluja, jedno amatersko djelce dovuklo je čitavi srbijanski državni vrh u kina. Raspravlja se da krene u obrazovni sustav. Čemu? Čemu tako otvoreno širiti mržnju, izazivati neki novi rat kada s našim lizačima, malo pomalo, možeš u miru dobiti sve. U filmu jedna djevojčica pogiba zbog mine. To je jedino što izaziva sućutnost s moje strane. Ne kažu, ali zna se tko je postavio mine. Zanimljivost filma su i naoružani starci kao rijetkost u participaciji objektivnih činjenica u filmskoj fikciji. Jedan djed s pištoljem i jedna stara majka sa strojnicom. Redateljev subjektivni aspekt je njihova požrtvovanost cilju, a objektivno su legitiman vojni cilj. Hrvati su prikazani kao Pavelić u Sjenkama nad Balkanom: hladni, bešćutni bezveznjaci. Svi do jednoga. Prođu me trnci, koliko je ta mržnja jasna i nepatvorena dan danas i toliko je slijepa da se želi nametnuti tako lošim uratkom i u obrazovni srbijanski sustav.

Dok se kod njih raspravlja o tome koliko je nužno za obrazovanje prikazati Hrvate kao zločince djeci u školama, kod nas se raspravlja, hm da malo razmislim…., isto o tome koliko je nužno Hrvate prikazati kao zločince djeci u školama. Čim se Dnevnik Diane Budisavljević pojavio u kinima, počela je rasprava, mogućnost prihvaćanja Dnevnika u kurikul. Jedna je profesorica povijesti iz splitske gimnazije sve svoje učenike odvela na taj film ne dočekavši kraj rasprave. Svaki je profesor povijesti, politički Jugoslaven, napravio isto. Koliko je ideja potrebe toga filma u hrvatskome obrazovanju službeno usvojena, u neredu zvanom hrvatsko obrazovanje, više nije ni bitno.

Od kad je krenuo Milanovićev kurikul i kada se njegov Jokić nametnuo kao autoritet hrvatskoga školstva, na vlast može doći i DP, više toga lika, takav mentalitet, ne možeš svrgnuti da si Bog. Iskače iz paštete. Taj je mentalitet uveo mogućnost izbacivanja Marulića i ubacivanja aktualnih instant pisaca, lizača srbijanskoga opanka. I ako postoji samo “m“ od mogućnosti, ne trebaju nikakva pravila, svaki će vam profesor hrvatskoga jezika ili povijesti, ili ostalih društveno humanističkih predmeta, a koji je politički blagi ili žestoki Jugoslaven, svejedno, uvesti svoje pisce i njihove knjige, predstave, filmove, što bilo, u školski kurikul. Ne će se libiti kao oni koji se osjećaju Hrvatima.

U Hrvate, koji imaju ideje kako kulturno uzdizati i podizati kvalitetu obrazovanja s istinskim hrvatskim vrijednostima, polako se, kao u doba SFRJ, uvlači strah u kosti. Nema nikoga aktivističkog špirita Maje Sever koja budzašto iskače na ulicu, pa da s takvim špiritom napravi nešto nužno i bitno; odbije razne projugoslavenske ideje koje kroz pojedince hrabro mile hrvatskim obrazovnim i inim institucijama. Taj je mentalitet prevladao i u raznim medijima i najžalosnije na javnoj televiziji kroz niz kulturno edukativnih emisija o kojima sam prije pisala.

Najznakovitiji je TV Kalendar gdje se tijekom godina može promatrati postupno savijanje prema opanku. Osobno se mogu rugati s takvim likovima i njihovom aktivnošću, ali nitko se organizirano ni djelotvorno ne buni. Politički predstavnici hrvatskih opcija su apsolutno zakazali. Većina nas se, pa tako i ja, priključujemo takvu mentalitetu i ne radimo ništa. Zapravo sagibamo se i mi. Ako ništa, onda da takve likove u njihovoj prepoznatljivoj pozi lizanja opanka, pomilujemo sućutno po glavi.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo