Vladimir Trkmić/Duhovne oporuke – molitva životne mudrosti

Vrijeme:16 min, 26 sec

Sv. Bernardica Soubirous, papa Benedikt XVI., blaženi A. Stepinac, kardinal F. Kuharić

Duhovna oporuka

Što je to duhovna oporuka? Ima li smisla pisati oporuke? Imaju li one kakve utjecaje na one koji dolaze iza nas. Ta pitanja i mnoga druga pitanja vezana uz oporuku s pravom si mogu postaviti svi ljudi. Oni koji ostavljaju svoja imanja, svoje znanje i drugu ostavštinu, te koji su svjesni da je život kratak, a smrt stalna, kojoj se ne zna ni dan ni čas. Na kraju krajeva vjerujem da se pred kraj života svaki čovjek pita koji je bio smisao njegovog zemaljskog života. Da se biti što je neprolazna vrijednost za koju je živio. Bio čovjek vjernik ili nevjernik, agnostik ili ateist, iza sebe ostavlja trag čovječnosti, ali i mogućih pogrešaka i životnih lutanja. Naše nije da sudimo tuđe živote, tuđe zablude i pogreške. Ali iz pozitivnih primjera i pogrešaka naših predaka možemo učiti o životu, o čovjekoljublju i bogoljublju kako je često propovijedao blagopokojni kardinal Franjo Kuharić.

Svetica koja je voljela doći u Hrvatsku, koja je bila svjetski poznata, koja je dobila Nobelovu nagradu za svoj požrtvovni rad sa napuštenima, bolesnima, umirućima, sveta Majka Terezija je u svojoj duhovnoj oporuci rekla: „Na času smrti, kada svi dođemo licem u lice s Bogom, bit ćemo suđeni po ljubavi: koliko smo ljubili; ne koliko smo učinili, nego koliko smo ljubavi uložili u svoje djelovanje.“ Svatko od nas ponaosob želi djelovati s ljubavlju, želi živjeti svoje zanimanje i zvanje za opće dobro svoje obitelji, svoga naroda. Netko je u tome uspješan, netko manje uspješan. Ljudi nas neće pamtiti po tome koliko smo zemaljskog blaga ili novca iza sebe ostavili. Pamtiti će nas po ljudskosti, po dobroti, po ljubavi za svoj dom, obitelj, narod, Katoličku crkvu. Zato su s pravom papa Benedikt XVI., blaženi kardinal A. Stepinac i blagopokojni kardinal F. Kuharić u svojim duhovnim oporukama pisali o ljubavi prema Bogu, Gospi, Katoličkoj crkvi.

U svakoj oporuci izrečena je poniznost pred Bogom, svjesnost da na kraju života treba svima oprostiti bilo koju nepravdu, te realno i odvažno usmjeriti ljude prema pravim životnim vrijednostima. Duhovne oporuke spomenutih ljudi u ovom tekstu su samo nekoliko kamenčića u lijepom mozaiku ljudskih promišljanja o životu, obitelji, narodu, smrti, Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, raju, paklu, i vječnom životu. Dajmo se poučiti, ohrabriti, motivirati mislima iz duhovnih oporuka: sv. Bernardice Soubirous, blaženog A. Stepinca, pape Benedikta XVI., i blagopokojnog kardinala F. Kuharića.

Molitva životne mudrosti

Život kratak, a smrt stalna

Ja joj ne znam dan ni čas,

Ako vrijeme gubim sada,

Može propast i moj je spas.

Imam samo jednu dušu,

Nju mi dade vječni Bog,

Propadne li ona ludo,

Nema većeg od zla tog.

Bog me vidi, Bog će sudit,

Il’ u pak’o il u raj.

Il’ u raju divna slava

Il’ u paklu strašan vaj.

Sve se jednom svršit mora,

Al’ vječnost ostaje

Il’ u raju vječna slava,

Il’ u paklu strašan vaj.

Spasitelju moj raspeti,

Duši mojoj sada daj

Pokajanje, oproštenje,

Poslije smrti vječni raj.

Sv. Bernardica Soubirous

Rođena: 7. siječnja 1844. Lourdes, Francuska – Preminula: 16. travnja 1879. Nevers

Duhovna oporuka sv. Bernardice Soubirous

Hvala ti, Isuse…

Za siromaštvo u kojem su živjeli moja majka i otac, za neuspjeh mlina, sva teška vremena, za stražu nad ovcama, za stalni umor, hvala ti, Bože moj! Za usne, kojima sam se previše hranila, za prljave nosove djece, hvala ti! Hvala ti, Bože moj, za tužitelja i policijskog povjerenika, za policajce i za grube riječi oca Peyramalea! Za dane u koje si došla, Marijo, za one u koje nisi došla, nikada ti neću moći zahvaliti … samo u raju. Za šamar, ismijavanje, vrijeđanje i one koji su sumnjali da želim od toga nešto dobiti, hvala, moja Gospo. Za moj pravopis, koji nikada nisam naučila, za sjećanje koje nikada nisam imala, za svoje neznanje i za svoju neukost, hvala. Zbog činjenice da mi je majka umrla tako daleko, zbog boli koju sam osjećala kada me otac, umjesto da zagrli svoju malu Bernardicu, nazvao: “Sestro Marijo Bernardice”, hvala ti, Isuse. Zahvaljujem ti za srce koje si mi dao, tako nježno i osjetljivo, a koje si napunio gorčinom. Zato što me majka Jozefina proglasila da nisam dobra ni za što, hvala. Za sarkazam nadređene majke: njezin grub glas, nepravde, ironiju i kruh poniženja, hvala ti. Hvala ti što sam bila privilegirana kad me trebalo ukoriti, tako da su moje sestre rekle: “Kamo sreće što nisam Bernardica.” Hvala ti na činjenici da sam ja Bernardica kojoj je prijetio zatvor jer te je vidjela, Sveta Djevice…

Ta Bernardica toliko bijedna, nikakva da je svijet gledajući govorio :”Ovo bi trebala biti ta?” Bernardica koju su ljudi gledali kao rijetku životinju, hvala ti, moj Bože. Za ovo jadno tijelo koje si mi dao, za ovu goruću i zagušljivu bolest, za moja propadajuća tkiva, za moje kalcificirane kosti, za moje znojenje, za moju groznicu, za moju tupost i za moje akutne bolove, hvala ti, Bože moj. I za ovu dušu koju si mi dao , za pustinju unutarnje suhoće, za Tvoju noć i munje, za Tvoje tišine i gromove, za sve. Za tebe – kad si bio prisutan, ali i kada nisi bio – hvala ti, Isuse. Bez obzira koliko divna ili teška bila vaša sadašnja situacija, ona će proći kao i sve stvari. U svim okolnostima dugujete Bogu zahvalnost jer je uvijek vjeran dovršiti dobro djelo započeto u vama (Fil. 1,6).

Duhovna oporuka pape Benedikta XVI.

Rođen: 16. travnja 1927., Marktl na Innu, Njemačka – Preminuo: 31. prosinca 2022., Mater Ecclesiae, Vatikan

Tekst duhovne oporuke, koju je Joseph Ratzinger sastavio 29. kolovoza 2006. godine

Kad se u ovaj kasni sat svoga života osvrnem na desetljeća kroz koja sam prošao, prvo što vidim jest na koliko toga moram zahvaliti. Zahvaljujem ponajprije samomu Bogu, djelitelju svih dobrih darova, koji mi je darovao život i vodio me kroz mnoge zbunjenosti; uvijek me iznova podizao kad bih počeo padati, uvijek me iznova obdarivao svjetlom Svojega lica. Gledajući unatrag, vidim i razumijem da su čak i mračni i naporni dijelovi ovoga puta bili dobri za mene i da me On njime dobro vodio. Zahvaljujem svojim roditeljima koji su mi u teškim vremenima dali život i uz velika odricanja svojom mi ljubavlju podarili prekrasan dom koji kroz sve moje dane do danas blista jarkom svjetlošću.

Pronicljiva vjera mojega oca naučila je nas braću i sestre vjerovati i izdržala je kao putokaz usred svih mojih znanstvenih spoznaja. Majčina iskrena pobožnost i velika dobrota ostaju nasljeđe za koje ne mogu dovoljno zahvaliti. Moja pobožna sestra služila mi je nesebično i s ljubaznom skrbi desetljećima; brat mi je vidovitošću svojih prosudbi, svojom snažnom odlučnošću i vedrinom srca uvijek iznova utirao put; bez toga uvijek novoga kročenja naprijed i suputništva ne bih bio mogao pronaći pravi put. Od srca zahvaljujem Bogu za brojne prijatelje, muškarce i žene, koje je uvijek stavljao uza me; za suradnike na svim postajama mojega puta; za učitelje i učenike koje mi je dao. Sve vas haran povjeravam Njegovoj dobroti. Gospodinu želim zahvaliti i za lijepu domovinu u bavarskom Podalplju, u kojoj mi je uvijek iznova bilo dopušteno gledati prosijavanje sjaja samoga Stvoritelja. Zahvaljujem ljudima svoje domovine što sam s njima uvijek iznova mogao doživjeti ljepotu vjere. Molim da naša zemlja ostane zemlja vjere i molim vas, dragi sunarodnjaci: ne dajte se odvratiti od vjere. Na kraju, zahvaljujem Bogu za sve lijepo što mi je bilo dopušteno doživjeti na različitim postajama mojega puta, a osobito u Rimu i Italiji, koja mi je postala drugom domovinom.

Sve koje sam na bilo koji način povrijedio od srca molim za oproštenje.

Ono što sam ranije rekao svojim sunarodnjacima, sada govorim svima koji su bili povjereni mojoj službi u Crkvi: stojte čvrsto u vjeri! Ne dajte se zbuniti! Često se čini kao da znanost – s jedne strane prirodne znanosti, s druge strane povijesna istraživanja (osobito egzegeza Svetoga Pisma) – ima nepobitne uvide koji se suprotstavljaju katoličkoj vjeri. Izdaleka sam svjedočio promjenama u prirodnim znanostima i mogao sam vidjeti kako se prividne izvjesnosti protiv vjere otapaju pokazujući se ne kao znanost, nego kao mudroslovna tumačenja koja samo prividno pripadaju znanosti – baš kao što je vjera, naravno, u dijalogu s prirodnim znanostima, bolje naučila razumijevati granicu dometa svojih izričaja, a time i svoju bit. Već šezdeset godina pratim put teologije, posebice biblijskih znanosti, i s promjenom naraštaja vidio sam kako se ruše teze koje su se činile nepokolebljivima, a pokazale su se kao puke hipoteze: liberalnoga naraštaja (Harnack, Jülicher i dr.), egzistencijalističkoga naraštaja (Bultmann i dr.), marksističkoga naraštaja. Vidio sam i nastavljam gledati kako je iz klupka hipoteza izronio i ponovno izranja razum vjere. Isus Krist doista je put, istina i život – a Crkva je, u svim svojim nedostatcima, doista Njegovo tijelo.

Na kraju ponizno molim: molite za mene da me Gospodin usprkos svim mojim grijesima i nedostatcima pripusti u vječne dvore. Svima koji su mi povjereni, dan za danom ide moja molitva od srca.

Duhovna oporuka – blaženog Alojzija Stepinca

Rođen: 8. svibnja 1898., Brezarić – Preminuo: 10. veljače 1960., Krašić

Mojim dragim dijecezanima

Nedokučiva providnost Božja postavila me je bila prije mnogo godina vama za pastira. Znam, da je u ono doba bilo u našoj dijecezi mnogo učenijih svećenika od mene. Znam, da ih je bilo i mnogo kreposnijih od mene. Znam, da ih je bilo i mnogo zaslužnijih od mene, jer ja sam tada bio svećenik tek tri i pol godine, nepoznat svemu svijetu. I kad se sada nakon svega toga pitam, zašto je Bog upravo mene odabrao za tu zadaću, onda moram odgovoriti ono, što veli sveti Pavao apostol u poslanici Korinćanima: „što je ludo pred svijetom izabra Bog, da posrami mudre, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami jako; i što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono, što nije, da uništi ono što jest, da se ne hvali nijedan čovjek pred Bogom.“ (I. Kor. 1, 27- 29) Prošlo je od dana moga izbora mnogo godina. Sve su one bile burne i teške, i konačno slomile moju životnu snagu. Osjećam, da dugo već neću boraviti među vama. Ja sam si duboko svjestan, da nisam bio bez pogrešaka. Tim manje, kad apostol sveti Ivan piše: „Ako kažemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i istine nema u nama.“ (Iv. 1,8) Ako sam dakle kome što krivo učinio, iskreno ga molim za oproštenje. A svima onima, koji su meni bilo što učinili u životu, od sveg srca opraštam. Inače ne bi bio dostojan stupiti pred Krista Spasitelja, koji je i na križu molio za svoje ubojice: „oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ (Lk. 23, 34) Na rastanku pak s vama, moji dragi dijecezani, smatram potrebnim, da vam stavim na srce, nekoliko riječi, koje neka budu kao moja duhovna oporuka. Želim naime i nakon smrti učiniti što mogu da odvratim od vas pogibelji koje vam prijete, i umnožim vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj dolini suza. Smatram to tim više potrebnim, što vi, dragi moji dijecezani, sačinjavate dobar dio hrvatskog naroda, u koji me je Božja providnost postavila da radim, pa što kažem vama, koristit će i svim ostalima.

1. U našu su se sredinu uvukli bezbožni ljudi, koji iako su bili ništava manjina (kad ovo pišem, niti dva postotka), dočepavši se vlasti, sve su poduzeli da istrijebe ime Božje iz vaših duša, i da vas učine, vele, blaženim i bez Boga. A ja vam, dragi moji dijecezani, u času, kad odlazim s ovoga svijeta, moram reći na sve te pokušaje ono, što je o takvim vođama rekao Izaija prorok: „Narode moj, zavodnici su tvoje vođe. Oni kvare tijek tvojoj stazi.“ (Iz. 3, 12) Zar niste nikad čuli što kaže Bogom nadahnuti pjesnik? „Ako Gospod ne gradi kuće, uzalud se muče, koji je grade. Ako Gospod ne čuva grada, uzalud bdije, koji ga čuva.“ (Ps. 126,1) Htjeti biti sretan bez Boga, znači graditi babilonski toranj, čija je gradnja svršila za graditelje pometnjom jezika i rasapom širom svijeta. Tako će sasvim biti i u buduće! Svaki pokušaj, izgraditi kulturu civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Zato, dragi moji dijecezani, ono što je sveti Pavao doviknuo Filipljanima, to i ja dovikujem vama na rastanku: „Stojte čvrsto u Gospodinu!“ (Filip. 4,1) Samo u Bogu je vaša sreća i vremenita i vječna. Izvan Boga ne ostaje ništa nego propast.

2. Zar nije i izgubljeni sin iz Evanđelja mislio, da će biti sretan, kad napusti oca? Otišao je pun blaga iz očinske kuće. A onda? „Rado bi bio utišao glad svoju mahunama, što su jele svinje; ali mu ih nitko nije davao.“ (Lk. 15,16) Ljudi dakle, koji preziru Boga i vas hoće udaljiti od Boga i učiniti sretnim bez Boga, degradirat će vas konačno na nivo ispod životinja. Rad je njihov proklet od Boga, kao što je i razumljivo, jer „se Bog ne da ismjehivati.“ (Gal. 6,7) I na koncu mjesto blaženstva, koje obećavaju, neće moći pružiti ni onaj minimum, koji je potreban za egzistenciju nijemih životinja, pa ovo nisu prazne riječi, sjetite se samo onih poratnih godina onamo od 1945. dalje, kad je jedna, po prirodi bogata zemlja, morala godinu za godinom prosjačiti žito, da ne izumre od gladi. Vidite li obećani raj na tome svijetu bez Boga, i krutu stvarnost? Tako će biti uvijek, jer je riječ Božja neprevarljiva. A kaže prorok: „Nado Izraelova: Gospode! Svi koji Te ostave, posramit će se; koji odstupe od Tebe, zapisat će se u prah. Jer ostaviše izvor vode žive, Gospoda.! (Jer. 17,13)

3. Taj veliki i dobri Bog nije napustio čovjeka nakon pada u raju zemaljskom makar je čovjek to zaslužio. Nego je tako ljubio svijet, da je poslao Sina svojega, da spasi svijet, kao što veli apostol: „Koji nas izbavi od vlasti tame i premjesti u kraljevstvo Sina ljubavi svoje.“ (Kol. 1,13) To kraljevstvo je Crkva Kristova, Crkva Katolička, stara toliko, koliko i kršćanska vjera. Ona nije mijenjala svoje nauke ni za dlaku, nego naučava i danas ono, što je primila od svetih apostola… Ona ima kao što znadete, svoje sjedište u Rimu i imat će ga do konca svijeta. Tu je sjedio prvi Namjesnik Isusa Krista u upravi Crkve, sveti Petar. Tu sjede i njegovi nasljednici, Pape. A vi znadete, što je Isus rekao Petru: „Ti si Petar, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati.“ (Mt. 16, 18) Pravilo je dakle: „Gdje je Petar, tamo je i Crkva Kristova.“ Ostanite dakle, dragi moji dijecezani, pod svaku cijenu, pa ako treba i uz cijenu života, vjerni Crkvi Kristovoj, koja ima na čelu Petra, Papu za poglavara. Vi znadete, da su očevi i djedovi naši prolili kroz stoljeća potoke i rijeke krvi, da si sačuvaju blago svete vjere katoličke i da ostanu vjerni Crkvi Kristovoj. Vi ne biste bili dostojni imena svojih otaca, kad bi se dali otrgnuti od pećine, na kojoj je Krist sagradio Crkvu. Godine 1941. mi smo spremali, da svečano proslavimo 1.300 godišnjicu svojih prvih veza sa Svetom Stolicom. Rat je omeo našu nakanu za tu proslavu. Ali niti rat, niti mir, niti sreća, niti nesreća, ne smije nas pokolebati u našoj odlučnosti, da ostanemo vjerni do smrti Crkvi Kristovoj.

Moramo biti kao Izraelci na vodama Babilona: „Ako zaboravimo tebe, Jeruzaleme, neka se preda zaboravi desnica naša!“ (Ps. 136, 5) Kad bi se dakle ikada našao u vašoj sredini netko, bio on laik ili svećenik, koji bi i na samo čas kolebao u toj stvari, neka mu je daleko kuća od vas! Možda ćete reći, da prestrogo sudim? Ja bih bio vaš najveći neprijatelj, kad bih vam sakrivao istinu,. Kad ovako govorim, govorim radi vašega najvećega dobra. Zar nije sam Isus upozorio: „Gledajte, da vas tko ne prevari.“ (Mt. 24,4) Biti naime odrezan od Crkve, znači biti odrezan od Krista, koji je glava Crkve. Biti odrezan od Krista, znači biti odsječen od čokota kao loza. Što mu je onda sudbina takvom čovjeku, nego ono, što veli Isus na Posljednjoj Večeri: „Tko u Meni ne ostane, izbacit će se napolje kao loza, i osušit će se, i skupit će je, i u oganj baciti, i gorjet će.“ (Iv. 15, 6) Vjernost dakle do groba Crkvi Katoličkoj!

4. Život bi u obitelji bio težak, kad ne bi bilo majke. Crkva je jedna velika Božja Obitelj. Bog se je pobrinuo za Majku te Obitelji, a to je Blažena Djevica Marija, Majka Božja i Majka naša. Dragi moji dijecezani! Naši su očevi i djedovi upravo posijali Marijinim crkvama čitavu našu domovinu. Njezin sveti lik stajao je na bojnim zastavama naših pređa, kad su polazili u boj za krst časni i slobodu zlatnu.“ Pred njezinim su svetim likom klečali raskajani, moleći od Boga oproštenje grijeha po zagovoru One, koja je „utočište grešnika.“ U nju su stavljali svoje nade u svim teškim časovima i osobnoga i narodnoga života. Nastavite tradiciju svojih otaca, na što vas uostalom bez prekida opominju i vrhovni poglavari Crkve, kao vrhovni učitelji vjere. Ako budete uvijek iskreno štovali i ljubili Bogorodicu, onda će se i na vama ispuniti ono, što veli Mudrac: „Tko časti mater svoju, sabire blago.“ (Sir. 3,4) Samo komunističko bezboštvo, koje je odbacilo svaki stid, bilo je u stanju, kad se je dočepalo vlasti u našoj domovini, da čak u školske udžbenike uvrsti besramnu hulu protiv Bogorodice, koju sam im uostalom spočitnuo već 1946. na poznatom nazovi-sudu, kad su se ponadali, da će jednim potezom pera izbrisati Katoličku Crkvu iz naše domovine. Ne dao Bog, da ikada itko od vas pođe tragom tih nesretnika u huljenju Bogorodice! Za takvoga će vrijediti riječ istog Mudraca: „Tko ogorčava život materi svojoj, proklet je od Gospoda.“ (Sir. 3, 16)

5. Konačno, jer je Bog ljubav, kao što veli apostol, ljubite se među sobom“ Pomažite se uvijek bratski među sobom! Budite jedno srce i jedna duša! Ali ljubite i neprijatelje svoje, jer je zapovijed Gospodnja. „Tada ćete biti djeca Oca svojega nebeskoga, koji pušta da sunce Njegovo izlazi nad dobre i zle i daje da daždi na pravedne i grješnike. “Neka vas od te ljubavi prema neprijatelju ne odvrate opačine njegove. Drugo je čovjek, drugo je opačina njegova. Čovjek je, veli sveti Augustin, djelo Božje, opačina je djelo ljudsko. Ljubi ono što je Bog načinio, a ne ono što je čovjek načinio.

6. Sjetite se katkada u molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv. Ja se nadam, da će mi milosrdni Isus dati milost, da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas, dok bude svijeta i trajala naša dijeceza da svi prispijete k cilju, koji vas je Bog stvorio.

U Krašiću, 28. svibnja 1957. +Alojzije kard. Stepinac nadbiskup zagrebački

Duhovna oporuka kardinala Franje Kuharića

Rođen: 15. travnja 1919., Krašić – Preminuo: 11. ožujka 2002., Zagreb

Molim svoju duhovnu obitelj, cijelu Crkvu u Hrvatskoj – čuvajte i živite cjelovitu katoličku vjeru!

Obredi moga ukopa neka budu prožeti vjerom u život vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju Ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Sucem.

Kakva spoznaja!

Nova i vječna!

Ljudima na zemlji nepriopćiva!

Istina je otkrivena!

Prijatelji, samo to je važno!

Kao zagrebački nadbiskup i metropolita, molim svoju veliku duhovnu obitelj – Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu katoličku vjeru, vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. Istina će vas osloboditi! Božje zapovjedi su temelj života svakog čovjeka, obitelji i naroda.”

Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori