Featured Video Play Icon

M. Kušek/Jednom izbornom jedinicom i promjenjivim brojem mandata više Hrvata bilo bi uključeno u izborne procese!

Vrijeme:9 min, 7 sec

 

Sve ovo naravno izgleda kao priprema ražnja dok je zec još u šumi, jer to i jest. Neka buduća politička opcija ne mora se odmah u startu zamarati stotinama stranica detaljno napisanih programa, nego može u njemu imati samo dvije točke – po preuzimanju vlasti izglasovati novi, pravedniji izborni zakon i odmah raspisati nove izbore u skladu s njim. Ako netko veli da je tako brzo raspisivanje novih izbora skupo i nepotrebno – i te kako je potrebno, a demokracija zasigurno nije najjeftinija roba na političkoj tržnici, ističe u svom prijedlogu promjena izbornog sustava Miroslav Kušek.

Mi Hrvati već predugo se mučimo demokracijom. Nikako da procvjeta i dade slatki plod. Ima raznih demokracija, izravnih i predstavničkih, imperativnih i neimperativnih, liberalnih i neliberalnih, proporcionalnih i većinskih, pa čak i nekih novih liquid (tekućih) demokracija. Koja je za Hrvate najbolja? Kakva god bila, vjerujem, većina ima osjećaj da je demokracija kod nas svedena na puku formu bez sadržaja. Kao da je temeljna ideja da imamo, ali da ne radi. Sigurno tu ideju možete prepoznati i u drugim dijelovima društva – pravosuđe, zdravstvo, izravna demokracija… Iz komunističkog totalitarizma s glumljenom demokracijom koje je svrha bila davanje „demokratskog legitimiteta“ prije već imenovanim kandidatima preko romantičarskog stanja za vrijeme Vrhovnikova života prešli smo u strogo kontroliranu, predvidivu demokraciju koja je izgubila svoju bit.

Izborni rezultat sjedi na tronožcu agitpropa, izbornog praga i kroja izbornih jedinica

Kontrola se provodi na više načina. Razvidno je uvjetovanje suvremenim neurolingvističkim metodama, čiji je rezultat taj da ključni dio birača usredotočeno glasuje u interesu vladajućih političkih elita. Drugi dio, koji bi glasovao suprotno njihovim interesima, na razne se načine obeshrabruje u konzumaciji aktivnog biračkog prava, pa se to biračko more kad su izbori povlači u stanje oseke i odustaje od aktivnog sudjelovanja pri izborima. Treći dio, koji se ne može obeshrabriti i koji dobro zna za koga ne će glasovati, ali u pravilu ne zna za kog bi, kombiniranim se metodama obezvrjeđivanja i stvaranja virtualne konkurencije navuče na difuzno glasovanje kojim njihovi glasovi zbog izborne matematike (D’Hondt, izborni prag) i zemljopisa (izborni okruzi) završe izravno u džepu elitama poslušnih političkih izbora. Izborni rezultat sjedi na tronožcu agitpropa, izbornog praga i kroja izbornih jedinica. S našim lokalnim postavkama božica Demokracije sama gasi svoj plamen dok vladajuće elite bez sluha pjevaju uz pozadinski šum brojača novca, a birači kad ubrzo opet shvate da su preveslani, uvjeravaju se kako će ovajputne izabranike kazniti prvom prilikom za četiri godine, i to tako što će u truc glasovati za neku drugu, manje zlu Hidrinu glavu.

Izbori s takvim referentnim točkama jesu negacija demokracije i to nije ništa novo, samo stara težnja političkih elita – dajmo puku da misli da nešto može. Cijeli sustav treba radikalno promijeniti kako bi bio primjeren broju hrvatskih birača, pravedan prema svim sudionicima procesa i poticajan za razvoj demokratske kulture, kojim ćemo se moći i hvaliti pred drugim narodima. Znam da je to ambiciozno, pa budimo napokon malo i ambiciozni na tom području.

Hrvatska trenutno ima XII izbornih jedinica. Hrvati su malobrojni narod, realno nas ima za jedan veći europski grad, pa nema nikakve potrebe za više od jedne svjetske jedinice (primjeri: Država Izrael, Slovačka Republika, pa čak i Republika Srbija – i sve te države imaju mnogo više stanovnika od nas). Veći broj izbornih jedinica primjereniji je mnogoljudnim narodima. Postojanjem jedne izborne jedinice ukidaju se i nejednakosti u vrijednosti biračkog glasa nastale promjenama broja stanovnika po izbornim jedinicama tijekom vremena.

Imamo više manjinskih zastupnika nego cijela EU; vrlo malo broj birača može izabrati cijeli Hrvatski sabor

Hrvatska demokracija konsocijacijska je demokracija koja u najširem smislu označava sustav u kojemu je nekim društvenim skupinama temeljem etničkog podrijetla ili vjerske pripadnosti zajamčeno sudjelovanje u vlasti, odnosno odlučivanju, a svrha mu je što je moguće više otkloniti na takvim podjelama temeljene sukobe.

Je li takva situacija u Republici Hrvatskoj? Hrvatska nije ni etnički ni vjerski nehomogena država poput BiH niti je iz vjerskih razloga nestabilna poput Libanona, pa nam nije primjeren takav oblik demokracije koji je za takve države jedino moguće rješenje stabilnosti. Imamo više manjinskih zastupnika nego cijela EU. Manjinske liste nepotrebne su, a iznimka su i u europskom okviru. Nepostojanje manjinskih lista nije nikakva zaprjeka i ne sprječava ni pripadnike ni predstavnike manjina da uđu u Sabor. Oni mogu kao pripadnici manjine ući na listi neke stranke/nezavisne liste. Oni mogu kao predstavnici manjine sastaviti i vlastitu nezavisnu listu/stranku, ako za tu listu/stranku bude interesa.

Hrvatski sabor sad ima fiksnog 151 zastupnika, a taj broj nema nikakve veze s izlaznošću na izbore, pa teorijski vrlo mali broj birača može izabrati cijeli Hrvatski sabor.

Zamislimo da imamo jednu izbornu jedinicu i da nema izbornog praga, a da broj zastupnika ovisi o postotku izlaznosti na izbore

Takvo stanje treba promijeniti na način da broj zastupnika ovisi o izlaznosti na izbore, tako da sabor u budućnosti ima promjenjivi broj zastupnika i to najmanje 100, a najviše 200 zastupnika. Zamislimo da imamo jednu izbornu jedinicu i da nema izbornog praga, pa je u slučaju izlaska npr. zaokruženo svih četiri milijuna birača, koji jamče svih 200 zastupnika potrebno za jednog zastupnika prikupiti 20 000 glasova. U slučaju polovične izlaznosti od 50 %, Sabor bi imao cca 150 zastupnika, kao i danas i za ulaz jednog zastupnika trebalo bi oko 13 tisuća glasova, a u slučaju bojkota izbora sabor bi imao najmanje 100 zastupnika, što donosi veću koncentraciju moći kod manje ljudi, ali je suprotno interesu stranačkog tijela koje želi više participirati. Ovo je jedna grubo skicirana ideja, sigurno ima slabih točaka i traži stručnu razradu.

Broj koji jamči zastupnika ovisio bi o izlaznosti na izbore, a broj birača mijenjao bi se redovnim osvježavanjem popisa birača, padao isključivanjem preminulih te rastao u mjeri uključivanja iseljeništva i provedbe demografske obnove. To bi imalo nekoliko učinaka.

Radi toga što će političkim elitama broj mandata ovisiti o izlaznosti birača na izbore, imat će interes poticati birače na sudjelovanje na izborima, a ne ih obeshrabrivati, kao što je sadašnja situacija kod velikih stranka koje imaju stabilnu izbornu bazu te im je interes da na izbore izađu samo njihovi birači i nitko više.

Što taj registar birača bude ažurniji, to svi mogu očekivati više mandata

Tu ću odmah naglasiti da je glasovanje pravo, a ne obveza, i ne-korištenje njime ne smije podlijegati nikakvim sankcijama. To se može promijeniti i biračka obveza može se propisati, a u nekim državama za neobavljanje te obveze propisana je i sankcija. Poznavajući naš prkosni hajdučki mentalitet, biračko pravo možda je bolje propisati depenaliziranom obvezom radi psihološkog učinka. Nikad, osim u teoriji, izlaznost ne će biti 100 % (istina, u nekim državama i na nekim izborima znalo je biti i više od 100 % izlaznosti).

Promjenjivi broj zastupnika učinit će postojanje neodržavanog biračkog registra u kojem je (navodno) nekoliko stotina tisuća virtualnih birača neoportunim, odnosno što taj registar bude ažurniji, to svi mogu očekivati više mandata jer će izlaznost iako u apsolutnom broju biti ista, postotno biti veća.

Kako bi bila spriječena dugoročna koncentracija utjecaja u rukama malog broja ljudi, treba poticati razvoj političkog distributizma, odnosno osigurati sudjelovanje više ljudi u zakonodavnom procesu. U tu svrhu korištenje saborskih mandata trebalo bi imati ograničenje na najviše dva po jednom zastupniku. Zastupnik u svom drugom mandatu zna da više ne može koristiti svoje pasivno biračko pravo na taj način, što će njegova glasovanja učiniti manje ovisnim o stranačkoj stezi i, nadati se je, više ovisnim o vlastitoj savjesti. Nada umire posljednja…

Živimo u digitalno doba, ali izbore provodimo kao da smo još u 19. stoljeću: hitno treba uvesti elektroničko glasovanje!

Kako bi se smanjio broj prigodnih ad hoc lista koje se formiraju obično u izbornoj godini ne postižući nikakav uspjeh i koje samo zbunjuju birače i navode ih na difuzno glasovanje koje pojede D’Hondt, trebalo bi propisati nekakav polog po korisniku pasivnog biračkog prava, koji bi se vraćao u slučaju uspjeha. Ne mora biti neki veliki iznos, ali mora čovjeka natjerati da dvaput promisli.  U slučaju neuspjeha on može ići za neke humanitarne potrebe, npr. kupnju nekog dijagnostičkog stroja za zdravstvo, što će društvo poduprijeti.

Živimo u digitalno doba, ali izbore provodimo kao da smo još u 19. stoljeću. Ne koristimo se tehnologijom koja nam je već odavno dostupna. Elektroničko glasovanje treba što prije uvesti preko e-građanin aplikacije, a to je samo provedbeno pitanje. Već postoje digitalne osobnice, a čitači kartica nisu skupi. Takvo glasovanje ubrzava i pojeftinjuje izbore, čini nepotrebnim izborna mjesta, biračke odbore i promatrače. U tom slučaju ne bi bilo potrebno sjeći šume, proizvesti i tiskati milijunske primjerke glasačkih listića, što sve ima svoju vrlo veliku cijenu. U prijelaznom stadiju trebat će pomoći dijelu starijeg naraštaja koji nije stekao i nema namjeru stjecati digitalne vještine.

Za pojedinca, izbori su gotovi kad obavi glasovanje, a za sustav, kad se prebroje glasovi. Pod ovim počelima izbori su gotovi kad Državna revizija i njezin tim internih revizora iz područja informacijskih sustava „zapjeva“, odnosno po provedenoj reviziji zajamči hrvatskom narodu sukladnost provedenih izbora pozitivnom pravu. Za tu reviziju trebaju se pripremiti unaprijed preko malih pokusnih izbora i pokusne revizije, kako se ne bi gubilo previše vremena na istraživanje nakon formalnog završetka izbora.

Ne bi smjelo biti dopušteno objavljivanje predizbornih raspita (anketa)!

Izbori su dobra prilika za davanje prvog primjera nedopuštenosti sukoba interesa, odnosno, kako biračko pravo ima svoju aktivnu i pasivnu stranu, tako se ne smiju koristiti istovremeno obje, jer glasovati sam za sebe školski je primjer sukoba interesa. Znači, kad netko bude na nekoj listi i tako koristi svoje pasivno biračko pravo, ne može se u tom procesu koristiti svojim aktivnim biračkim pravom jer je tako u pogodovanoj poziciji u odnosu na birače koji koriste samo aktivno pravo.

Osvrnuo bih se i na izborne raspite koji se obavljaju tijekom izborne kampanje. Oni se trebaju obavljati kako bi stranačko vodstvo znalo vodi kampanju u dobrom smjeru, ali ne bi trebalo biti dopuštena njihova javna objava, zbog toga što njihov utjecaj na biračku odluku može utjecati na ishod izbora, naročito ako su postotne razlike između konkurenata male.

Jednom izbornom jedinicom i promjenjivim brojem mandata više Hrvata bit će uključeno u izborne procese,  ograničenjem korištenja mandata više će birača biti uključeno u zakonodavne procese, a nemogućnošću korištenja aktivnog i pasivnog biračkog prava budući zastupnici odmah će dobiti lekciju iz osnova sprječavanja sukoba interesa.

… dok je zec u šumi

Sve ovo naravno izgleda kao priprema ražnja dok je zec još u šumi, jer to i jest. Neka buduća politička opcija ne mora se odmah u startu zamarati stotinama stranica detaljno napisanih programa, nego može u njemu imati samo dvije točke – po preuzimanju vlasti izglasovati novi, pravedniji izborni zakon i odmah raspisati nove izbore u skladu s njim. Ako netko veli da je tako brzo raspisivanje novih izbora skupo i nepotrebno – i te kako je potrebno, a demokracija zasigurno nije najjeftinija roba na političkoj tržnici.

Miroslav Kušek

Povezano:

Izborni sustav ogledalo je demokracije

Anto Periša: Hrvatska imitira demokraciju i ima nakaradan izborno-parlamentarni sustav

 

Miroslav Kušek / Hrvatsko nebo