Mirovni pregovori/pobjeda ili poraz Zapada (2)

Očuvanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine u granicama iz 1991., obveza Rusije da Kijevu plati ratnu odštetu i kaznena suđenja ruskim političkim i vojnim čelnicima, lijepo zvuče, ali su daleko od realnosti. Zapad se nada da će neka politička pitanja ipak biti razriješena iako s neizvjesnim konačnim rezultatom. Dakle, opcija „zamrznutog sukoba“ po „korejskom modelu“ bila bi privremeno rješenje. To je otprilike situacija koju je ratoborni Zapad ostavio na prostoru bivše Jugoslavije, Iraka, Libije, Sirije, još ponegdje i sada u Ukrajini – privremeni mir s okidačem za destabilizaciju po potrebi

Da bi se rat u Ukrajini okončao u skladu s interesima SAD-a i NATO saveznika, ukrajinska pobjeda trebala bi biti vidljiva dok bi ruska invazija morala ostati zabilježena u povijesti kao katastrofalni neuspjeh, dovoljan da odvrati druge autoritarne sile od pokretanja sličnih agresorskih ratova u budućnost. Međutim, prilike na terenu nisu jednostavne pa se postavlja logično pitanje – koja je realna definicija pobjede za Ukrajinu (i poraza za Rusiju), barem u ovoj fazi sukoba koji će se vjerojatno nastaviti u nekom obliku još niz godina?

Trenutačna situacija izaziva veliku zabrinutost u vladama zemalja NATO saveza koje su sve odlučnije pribjeći novoj strategiji – mirovnim pregovorima kojim bi rat bio pretvoren u „zamrznuti sukob“ po korejskom modelu. Iako je još prerano tvrditi da se smjer ukrajinskog rata promijenio, sve je više pokazatelja da bi neka vrsta primirja za Zapad mogla biti prihvatljiva opcija. Izvanjski akteri involvirani u sukob, osobito Sjedinjene Države, svakako su zainteresirani za pregovore – Amerika se priprema za dugotrajni sukob s Kinom koji se čini neizbježan, stoga želi brzi izlazak iz Ukrajine i zamrzavanje sukoba koji poslije lako može aktivirati. Zemlja koju ostavlja je u rasulu. Nesumnjivo, stišavanje ratnih truba, okončanje patnje Ukrajinaca, a s time i prijetnja eskalacije u širi europski rat – trebalo bi se smatrati najvažnijim razlogom za okončanje ovog sukoba. Štoviše, čak i sporazum koji bi uspostavio primirje, bez rješavanja otvorenih sporova i političkih pitanja bio bi izvrsno rješenje. Možda i jedino koje će se ikada postići.

Treba ipak objasniti što znači diplomatsko rješenje i u kontekstu njega pregovori koji se već sada vode. Naime, Zapad mogućnost primirja (završetka rata) vidi u kontekstu nekog oblika trgovine između Ukrajine i Rusije, odnosno kreiranja situacije koja predstavlja određeni kompromis između interesa dvaju naroda. Međutim, ulozi su iznimno veliki! Što će točno biti predmet tog kompromisa – (neutralni?) status cijele Ukrajine ili sudbina pojedinih teritorija, polako se nazire!

Dakle, pregovarački jaz koji se mora premostiti uistinu jesu teritoriji – Ukrajina je nesklona ustupanju bilo kojeg dijela svog teritorija, Putin teško da će odstupiti od već anektiranih oblasti. U tom kontekstu teško je ozbiljno raspravljati o mirovnom planu ukrajinskog predsjednika Zelenskog („formula mira“), koji je već izgubio teritorije te ih vojno ne uspijeva povratiti. Naime, očuvanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine u granicama iz 1991., obveza Rusije da Kijevu plati ratnu odštetu i kaznena suđenja ruskim političkim i vojnim čelnicima, lijepo zvuče, ali su daleko od realnosti. Zapad se nada da će neka politička pitanja ipak biti razriješena iako s neizvjesnim konačnim rezultatom. Dakle, opcija „zamrznutog sukoba“ po „korejskom modelu“ bila bi privremeno rješenje. To je otprilike situacija koju je ratoborni Zapad ostavio na prostoru bivše Jugoslavije, Iraka, Libije, Sirije, još ponegdje i sada u Ukrajini – privremeni mir s okidačem za destabilizaciju po potrebi.

Diplomacija, na žalost, od početka nije bila opcija, strategija rata do pobjede odnosno kapitulacije suprotne strane, odredila je sudbinu Ukrajine koja je danas nesumnjivo gubitnica. Ipak, nakon mirovnih usluga (Turska) i inicijativa (Kina), pregovori se vode iako bez sudjelovanja Rusije (G7 Kopenhagen, Džeda, Saudijska Arabija).

Kako se čini, već je u Saudijskoj Arabiji pitanje anektiranih teritorija pripojenih Rusiji skinuto s dnevnog reda, a zauzvrat je i Amerika uspjela dogovoriti važne stvari – moguća jamstva kineskog predsjednika da Kina neće otvoriti pitanje Tajvana u godini kampanje za predsjedničke izbore u SAD-u te da neće povećati vojnu pomoć Moskvi što bi moglo dovesti do vojnog poraza Ukrajine koji bi bio koban za američke demokrate u izbornoj godini.

Ipak, neka mirovna načela neformalno dogovorena u Džedi mogu biti problematična i za Rusiju – poštivanje teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta Ukrajine te poštivanje Povelje UN-a. Glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova, Marija Zaharova, je neposredno nakon sastanka u Džedi istaknula kako se “prije svega moraju potvrditi izvorni temelji ukrajinskog suvereniteta – njezina neutralnost, izvanblokovski i nenuklearni status”. Pored toga, “moraju se priznati nove teritorijalne realnosti koje su nastale temeljem prava na samoodređenje (provedbom referenduma) u novim ruskim regijama koje je zajamčeno Poveljom UN-a. Jednom riječju, poštivanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine „ne može se odvojiti od poštivanja načela jednake i nedjeljive sigurnosti na bivšem sovjetskom prostoru“.

Teritorijalni integritet Ukrajine, kako navodi Zaharova, doveli su u pitanje SAD i Velika Britanija kada su odlučili priključiti Ukrajinu NATO paktu nauštrb sigurnosnih interesa Rusije. Posljedično, danas Rusija u Ukrajini ne vodi rat za teritorije, već „za osiguranje strateške dubine svog teritorija, bez čega ruski nuklearni potencijal prestaje biti faktor odvraćanja“. Strateška dubina ruskog teritorija može se osigurati isključivo nenuklearnim statusom Ukrajine. Međutim, čini se da je NATO otporan na ovakvo kompromisno rješenje.

Dakle, najnoviji prijedlog SAD-a i NATO-a, zasigurno neće biti prihvaćen od strane Rusije. Kao što navodi John Mearsheimer rat u Ukrajini teško će se okončati u skorije vreme, a i kad se okonča – „rezultat neće biti trajni, već privremeni mir“. Mir nije moguć jer obje strane promatraju onu drugu kao egzistencijalnu prijetnju koja se mora poraziti isključivo na bojištu, stoga gotovo da nema bilo kakvog prostora za kompromis, osobito ne po prijedlozima koje nudi Zapad. Autor navodi dvije specifične točke oko kojih se spore Ukrajina i Rusija i koje su praktički nerješive. Jedna se tiče teritorija, a druga ukrajinske neutralnosti. I kao što smo rekli, Rusiji ne treba teritorij već strateška dubina, odnosno tampon zona.

Iz razumljivih razloga, Ukrajina želi sigurnosna jamstva koja joj jedino Zapad može pružiti. To znači de facto ili de jure članstvo u NATO, navodi Mershaimer. S druge strane, Moskva zahtijeva neutralnu Ukrajinu, što znači prekid vojnih veza sa Zapadom, pa tako i odsustvo sigurnosnog kišobrana za Kijev.  Naime, Rusija ne vjeruje Zapadu, osobito ne ukrajinskoj vladi i Zelenskom nakon izigravanja pregovora vezanih za sporazum MINSK 2, ali i istanbulskog Sporazuma o žitu.

Nakon najnovijeg prijedloga, očito je da su anektirani teritoriji (na sveopće iznenađenje Ukrajinaca) ono što je Zapad spreman ustupiti (žrtvovati) budući da se pokazalo da ih vojnom silom ne može vratiti. Ali ne u sklopu “konačnog mirovnog rješenja”, već u funkciji primirja, proizvoljno dugog, koje nikoga ni na što ne obvezuje. Zapad će se usprotiviti neutralnosti ostatka Ukrajine budući da ne želi čuti ruske zahtjeve za sigurnosnim jamstvima. Za Rusiju je vojna prijetnja koja dolazi s teritorija koji su dio njene interesne sfere – agresija. I to se ne odnosi samo na Ukrajinu, već i na Gruziju te „stanove“ na prostoru Srednje Azije ili ruskog „bliskog inozemstva“. Sjedinjene Države to jako dobro razumiju. Primjerice, njihovi sigurnosni i geopolitički interesi u skladu s Monroevom doktrinom zahtijevaju da na prostoru Srednje i Južne Amerike sjede kontrolirane  vlade, u protivnom slijede sankcije i prijetnje. Kubanska kriza iz daleke 1962. je najbolji primjer!

Kakvo je to primirje na koje bi Zapad teoretski mogao pristati ove jeseni? Političko rješenje u formi razmjene teritorija za sada anulira ruske temeljne sigurnosne interese prema kojima bi Ukrajina trebala imati neutralan status. Zapad će, sa svoje strane, ostati pri sankcijama protiv Moskve, a zasićenost Ukrajine oružjem, stalne provokacije dalekometnim projektilima i bespilotnim letjelicama učinit će vrlo ranjivim ne samo sporne teritorije i pogranična područja Rusije, već i samu Moskvu.

Istovremeno, SAD i njihovi saveznici nastavit će s politikom izolacije Rusije, čemu će snažno pridonijeti nove članice NATO-a – Finska i Švedska te razmještanje značajnih NATO snaga u istočnoj Evropi]. Zapad će ostati posvećen uvlačenju Gruzije i Ukrajine u NATO, iako je to zapravo teško izvedivo. Ne samo što će odnosi između Rusije i Zapada u budućnosti ostati toksični, nego će biti i opasni, jer će postojati stalno prisutna mogućnost nuklearne eskalacije.

Konačno, SAD i saveznici neće odustati od ideje zamjene režima u Moskvi i suđenja Putinu. Međutim, ni druga strana neće sjediti skršenih ruku. Naime, Kremlj će nastojati produbiti postojeće pukotine između evropskih saveznika, ozbiljno će se posvetiti slabljenju transatlantskih odnosa što neće biti osobito teško s obzirom na velike izazove pred koje je rat stavio evropsko gospodarstvo, ali i rastuće razočaranje unutar Evrope pred perspektivom beskonačnog rata u Ukrajini. Na kraju, trenutačna crta bojišnice ne mora nužno biti linija razgraničenja “zamrznutog sukoba”, ako Rusija na jesen krene u protuofenzivu, nakon koje je moguća opcija podjele Ukrajine sa susjedima.

I da zaključimo s Mearshimerom! Kako navodi, u međunarodnoj zajednici sve su brojniji oni koji pozivaju sve strane u ukrajinskom ratu da prihvate diplomaciju i pregovaraju o trajnom mirovnom sporazumu. Međutim, to se neće dogoditi. Previše je ogromnih prepreka za skori kraj rata, a još manje za postizanje dogovora koji bi mogao osigurati trajni mir. Načela kompromisa za Zapad i Rusiju su dijametralno suprotna. Jer svaka rasprava o anektiranim teritorijima za Moskvu je sekundarna u odnosu na neutralni status Ukrajine u cjelini. Mogući ishod je zamrznuti sukob u kojem će obje strane nastaviti tražiti prilike da oslabe onu drugu, pa je opasnost od obnavljanja borbi stalno prisutna.

Brutalni rat koji bjesni u Ukrajini najizazovniji je sukob 21. stoljeća. Sva raspoloživa tehnika i najsuvremenije oružje – bespilotne letjelice, suvremeni topnički raketni sustavi i  projektili i svemirski nadzor nisu rezultirali uspjehom ukrajinske ofenzive. Kako navodi Washington Post, „sjena Prvog svjetskog rata pada na Ukrajinu“ što se ogleda u povratku teškog kopnenog, rovovskog rata u Europi između vojski dviju velikih i važnih država, u geopolitičkoj gluposti i oholosti političkih elita koje su se nepromišljeno odlučile na pokretanje sukoba u uvjerenju da se on može učas dobiti, u sumornom zastoju kampanje obilježene blatom. Statična linija bojišnice, krcati rovovi i bunkeri, nedostatak smislenih teritorijalnih dobitaka, vreće s tijelima koje se svakodnevno pune podsjećaju na besmislene kosturnice Verduna i Somme. Uistinu je vrijeme da se dogodi zaokret!

Autor: Jadranka Polović

Prošli smo tjedan objavili prvi dio stručne analize naše vanjske suradnice dr. sc. Jadranke Polović na temu stanja u Ukrajini s vojnog i političkog aspekta (vidi poveznicu ispod teksta). Sada donosimo njezin drugi – završni dio.

Mirovni pregovori/pobjeda ili poraz zapada (1)

geopolitika.news / Hrvatsko nebo