General Ž. Šiljeg/Bili smo spremni žrtvovati svoje karijere za opći cilj i za opće dobro

Razgovor s generalom Željkom Šiljegom

Uovom bremenitom, i raznim iskušenjima ispunjenom vremenu nije neobično zapitati se gdje su oni koji su svojim zaslugama zadužili domovinu, a zbog raznih drugih okolnosti, možda i nekih karakternih osobina ostali, da se tako izrazimo, izvan svjetla reflektora. Početkom srpnja ove godine, povodom trideset i prve obljetnice formiranja, predsjednik Republike Hrvatske odlikovao je brigadu HVO-a Kralj Tomislav, kojoj je general Šiljeg bio prvi zapovjednik. Sve to bio je povod da posjetimo generala te, na njegov poziv, u njegovu domu obavimo ugodan razgovor koji donosimo u nastavku.

General pukovnik HVO-a i brigadni general HV-a Željko (Franjo) Šiljeg dragovoljac je i ratni veteran Domovinskog rata. Jedan je od ratnih zapovjednika postrojbi i formacija Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i Hrvatske Republike Herceg-Bosne u Domovinskom ratu. Obnašao je dužnost zapovjednika teritorijalne obrane općine Ljubuški, zamjenika zapovjednika obrane Tomislavgrada, zapovjednika Operativne zone „Sjeverozapadna Hercegovina“ (koja je 1993. preimenovana u Zborno područje Tomislavgrad) na kojoj dužnosti je ostao do kraja 1993., kada je premješten na dužnost Načelnika uprave Vojne policije HVO-a. Također je obnašao dužnost pomoćnika načelnika Glavnog stožera HVO-a za kopnenu vojsku gdje je dočekao i završetak Domovinskog rata. Nakon Daytonskog sporazuma postavljen je na dužnost zamjenika načelnika Glavnog stožera HVO-a. Tijekom formiranja vojske Federacije Bosne i Hercegovine postavljen je 1997. na dužnost zamjenika pomoćnika načelnika Uprave za politiku, planove i operacije vojske Federacije BiH. Ta dužnost je sporazumom pripala Hrvatima u BiH. Tijekom 1998. premješten je na dužnost zamjenika pomoćnika ministra obrane Federacije Bosne i Hercegovine za obrambene pripreme, koja je također pripala Hrvatima po raspodjeli dužnosti u Ministarstvu obrane Federacije Bosne i Hercegovine.

General Šiljeg je tijekom Domovinskog rata odlikovan Redom hrvatskog trolista, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti, Redom bana Jelačića, Redom hrvatskog pletera, Medaljom „Ljeto ‘95“ i Medaljom „Oluja“, a višestruko je nagrađivan i za vojne zasluge.

Generale, osim posljednjih nastupa na HRT-u u svrhu analize i komentiranja rata u Ukrajini, iza Vas je vrijeme dugogodišnje medijske tišine. Imaju li s tim veze sudski procesi koji se vode protiv hrvatskih branitelja u BiH na koje ste pokušali upozoriti nizom javnih nastupa i tribina ili je u pitanju nešto drugo?

Ne, nikada nisam imao potrebe za nekim medijskim eksponiranjem, ali kada me pitaju, odgovorim, odazovem se. Možda nije u pitanju, ali kada je riječ o ratu u Ukrajini, smatram važnim istaknuti to da mislim kako jako malo ljudi zna kolika se opasnost krije iza agresije Rusije na Ukrajinu. Promatrajući ostale ratove možemo reći da se uglavnom radilo o ratovima lokalnog ili regionalnog karaktera u ograničenom prostoru, međutim kada je u pitanju rat odnosno agresija Ruske Federacije na samostalnu i međunarodno priznatu Ukrajinu postoji opasnost od požara koji može zahvatiti cijeli svijet.

Rat se nikada ne vodi iz emotivnih ili nekih metafizičkih razloga nego u pravilu uvijek zbog interesa – pojedinačnih, skupnih ili nacionalnih dok je ova agresija u svojoj suštini nametanje volje silom i oružjem uz osporavanje prava na izbor. Vidim, čitam, gledam kako pojedinci i određene skupine u društvu taj pristup prihvaćaju, međutim meni osobno je to neprihvatljivo. Uvijek sam zastupao hrvatsku misao regnum regno non praescribit leges odnosno kako kraljevstvo kraljevstvu ne može propisivati zakone. Smatram kako ukrajinski narod i ukrajinska nacija imaju pravo izbora. I mi smo se kao narod i nacija borili i izborili za pravo izbora. Naravno da nije sve ispalo idealno, ali dolaze nove generacije pa neka nastave tu borbu.

Vraćam se na početak pitanja – na neki sam način sam sebe umirovio, jer ipak s godinama dođe do zamora. Vratio sam se nekim hobijima iz mladosti, slikanju, pisanju, međutim i dalje pratim situaciju i u geopolitičkom i u svakom drugom smislu. Uz hobije kojima se povremeno bavim, pomažem pojedinim polaznicima već godinama u svakoj generaciji na svim razinama Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“ tijekom njihova školovanja prenoseći svoja iskustva i znanja koja sam stekao tijekom života.

Pretpostaviti je da hrvatska vlast pruža potporu svojim ratnicima po uzoru na moderne i zrele demokracije. Kakvo je stvarno stanje, možete li npr. danas na svoje ognjište, na grobove svojih predaka i kako se osjećate zbog svega?

Što se tiče sudskih procesa u BiH koji su pokrenuti protiv hrvatskih branitelja i hrvatskih političkih dužnosnika na svim političkim razinama, i pticama na granama je jasno da su to montirani procesi s točno definiranim političkim ciljevima i to onim koji nisu uspješno ostvareni oružjem. U BiH postoje tri naroda i trebali bi biti ravnopravni, međutim, nisu ravnopravni ni po čemu. Jedan narod ima državu u državi, drugi narod izražava svoje nekakvo ekskluzivno pravo na cijelu BiH, a treći narod, Hrvati, nastoji osigurati svoju ravnopravnost kao temeljni uvjet svojega opstanka u BiH. Očito je kako su hrvatski branitelji u BiH jedna od prepreka za ostvarivanje protuhrvatskih ciljeva pa je u tom smislu montiran i tzv. udruženi zločinački pothvat, a na temelju njega i presuda u Den Haagu temeljem čega je nastavljeno montiranje mnogih optužnica protiv Hrvata u BiH.

Zbog informiranja javnosti, koja nije bila informirana u dovoljnoj mjeri preko postojećih medija, s prijateljem i suborcem Zlatanom Mijom Jelićem održao sam 36 tribina po cijeloj Hrvatskoj. Sudeći po dvoranama koje su bile u potpunosti ispunjene pokazalo se kako običan narod osjeća i želi znati o čemu se radi. Pokazalo se da smo preko tribina zainteresirali i državne i političke institucije za situaciju koja nije bila razumljiva ni vidljiva mnogima od njih. U suštini ne opravdavamo ni jedan zločin, međutim, mora se znati razlika između ratnog zločina i onog počinjenog od nekoga u uvjetima rata i u ratnom stanju kad uglavnom ne funkcioniraju sve institucije jer je sve podređeno obrani od agresije i oslobađanju zauzetog teritorija. Ratni uvjeti nisu mirnodopski, stoga ljudi pa čak i pravna struka, više kao posljedica kadroviranja, jako malo zna o vojnom pravu, borbenom pravu, međunarodnom ratnom pravu i drugim zakonima te propisima koji se primjenjuju u ratnim uvjetima, uvjetima agresije.

Kroz aktivnosti na optužbama protiv hrvatskih branitelja u BiH razvio se i određeni političko-pravni biznis od plaćanja lažnih svjedočenja do nuđenja cijena za otkup tzv. grijeha kako bi se odustalo od optužnica po principima srednjovjekovnih indulgencija. Jedna od mojih aktivnosti jest i pomoć ljudima u nevolji, jer koliko poznajem one koji su za sada pod optužbama, ni jedan nema povjerenje u institucije i pravednost institucija u BiH. Svjesni su kako je to samo mehanizam za postizanje političkih ciljeva bez obzira na to što stradavaju i nevini ljudi. Nitko normalan ne podržava zločine, ali svaki čovjek zaslužuje pošten i stručan proces i to je što hrvatski branitelj želi. Zato vrijedi nastaviti se zalagati za pravednost prema bilo kome i ma gdje bili. Naime, uz sve navedeno, u BiH se sudi čak temeljem dva kaznena zakona. Jedan je još iz bivše Jugoslavije koji je povoljniji a drugi je 2001. nametnut preko međunarodnih institucija i prema njemu se sudi Hrvatima i Srbima retroaktivno za događaje koji su se dogodili ranije tijekom Domovinskog rata. Takvo procesuiranje ne postoji nigdje u svijetu, ali u BiH postoji i ono je neprihvatljivo. Načelo zabrane retroaktivnog djelovanja zakona i drugih propisa jedno je od glavnih načela koja proizlaze iz odredbi Ustava RH.

No, situacija je takva kakva jest. Ono što se mora prihvatiti nije teško i hrvatski branitelji su svjesni da se vode montirani procesi s mnoštvom lažnih svjedoka, izmišljenih ekspertiza od osoba koje nisu vidjele rata. Svjesni su i kojim ciljevima služe takvi procesi te su se sklonili ne od odgovornosti nego od nepravde. Znam kako im je teško podnijeti nemogućnost posjeta svom zavičaju, ognjištu, grobovima svojih predaka, rodbini i prijateljima, ali su to prihvatiti svjesno kao što su bili svjesni tijekom Domovinskog rata da su se borili za plemenite ciljeve za koje su bili spremni dati život. Republika Hrvatska pruža određenu pomoć kroz svoje institucije u sukladnosti sa svojim mogućnostima u realnom vremenu te sukladno svojoj poziciji, jer golema su većina branitelja državljani Republike Hrvatske, ali su ujedno i državljani EU. Branitelji imaju osjećanje kako uvijek može bolje i više. U tom cilju potrebno je također i više informirati institucije i zalagati se u svakom smislu za pravednost tih procesa jer se oni neminovno odražavaju i na interese Domovine.

Već ste se u najranijoj dobi odlučili školovati u smjeru vojne izobrazbe – pohađali ste Prirodoslovno-matematičku vojnu gimnaziju u Zagrebu. Vaš impresivan životopis kao i životopis mnogih naših branitelja ukazuje na bogato vojno, ali i civilno iskustvo. Uz to se mnogi od vas ističu i izgrađenim integritetom i karakterom. U svako vrijeme, a posebno u ovo današnje to su kvalitete koje su istinska potreba. Koristi li se društvo tim potencijalima, tim izvorom znanja i iskustva na bilo koji način?

Izgleda kao neka vrsta stereotipa, međutim djeca iz hercegovačkih i dalmatinskih siromašnih zamljoradničkih i radničkih obitelji imala su vrlo male mogućnosti biranja svoga poziva. Rijetko tko je mogao osigurati djeci plaćanje visokoškolskog obrazovanja. Na neki način imao sam sreću da je u Zagrebu tijekom Hrvatskog proljeća nastala ideja o formiranju vojne gimnazije prirodoslovno-matematičkog smjera, no mnogi ljudi ne znaju kako je to bila vrhunska škola koja je za cilj imala parirati intelektualno i stručno drugim kadrovima u bivšoj JNA. Gimnazija je preuzela program MIOC-a.

Ja sam primljen u 6. generaciju od formiranja gimnazije koja je prejudicirala osamdeset posto hrvatskih kadrova i dvadeset posto ostalih, međutim u praksi taj odnos nikad nije ostvaren, barem u generacijama koje ja poznajem. Zanimljivost te gimnazije u tome je što je u stvarnosti bila gimnazija. Učenici nisu nosili vojnu odoru nego civilnu odjeću, a tih sedamdesetih godina se nosila duga kosa, nosili smo je i mi. U gimnaziji nije postojao niti jedan vojni predmet. Učili smo prirodne i društvene znanosti, a vojne i stručne predmete predavali su nam na vojnim akademijama nakon završetka gimnazije, u kopnenoj vojsci, ratnom zrakoplovstvu i ratnoj mornarici. Uz obrazovni program pružale su se i mnogobrojne druge mogućnosti bavljenja izvannastavnim aktivnostima od sporta do tečajeva plivanja za neplivače, skijanja, slikanja, fotografije, plesa, drame, planinarenja, izviđača te redovnih odlazaka u kina i zagrebačka kazališta.

Sve je to bilo primamljivo i prihvatljivo za mlade ljude, u suštini za djecu od 14, 15 godina. Nakon školovanja u gimnaziji, ja i moji kolege bili smo spremni nastaviti bilo koji fakultet u to doba, međutim, postojalo je jedno ograničenje. U slučaju nenastavka školovanja u vojnim akademijama, obveza je bila platiti četverogodišnje gimnazijsko školovanje, što mnogi roditelji nisu bili u mogućnosti. Nakon završetka gimnazije većina nas je nastavila školovanje u akademijama te smo nastavili stjecati iskustvo u praksi. Koliko je meni poznato, više od 90 posto Hrvata gimnazijalaca zagrebačke vojne gimnazije pristupilo je obrani Domovine od 1991. te ostvarilo uspješne karijere tijekom Domovinskog rata i nakon njega, a neki su i danas djelatnici u Hrvatskoj vojsci.

Da, veliko je to iskustvo, međutim, osjećam kako nismo dovoljno iskorišteni u općem smislu nakon Domovinskog rata. Zahvaljujući političkim i drugim procesima nakon 1995., a osobito nakon 2000. godine, uglavnom živimo samozatajno, brinemo se o svojim obiteljima i uvijek smo se spremni aktivirati ako narod i Domovina dođu u opasnost. Hrvatska je samo jedna od 15 zemalja na svijetu koja je ujedno članica EU, članica NATO-a, članica eurozone i članica Schengena. Hrvatska je, kada bismo uspoređivali, jedan brodić, ali čvrst i snažan, koji u međunarodnim geopolitičkim vodama prati jedan veliki ratni brod ili nosač zrakoplova. Sama ne može biti veliki brod, ali ona štiti veliki brod, a veliki brod štiti nju.

Unutarnja je situacija složenija jer se radi o višeslojnim interesnim i političkim skupinama, a najveći je problem s onima koji uopće ne žele samostalnu Hrvatsku ili ju ne žele u ovoj međunarodnoj obitelji u kojoj se nalazi pa sve rade kako bi joj otežali položaj. Nakon mnogobrojnih tuđinskih vladara i pogrješnih političkih odluka kroz stoljeća te raznih tvorevina koje su se pokazale pogrješne, smatram kako hrvatska nacija još nije zaokružena, jer u tako kratkom vremenu samostalnosti, niti je bila niti je mogla biti zaokružena. Ona se dalje razvija sukladno svim svojim potencijalima. Mnogi su nestrpljivi i misle kako to treba ubrzati, no društveni procesi imaju svoje zakonitosti i svoj tijek.

Malotko danas pamti da ste nakon vojničke karijere postavljeni za ravnatelja hrvatske Službe nacionalne sigurnosti na kojoj ste dočekali i proglašenje Hrvatske samouprave u Bosni i Hercegovini. Teške posljedice za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini uslijedile su nakon agresije na samoupravu. Vi ste razriješeni dužnosti bez prava na rad, jer ste odbili učlanjenje u SDP Bosne i Hercegovine nakon smjene vlasti. Poslije tri godine, bez prava na rad i bez primanja, 2004. godine ostvarili ste pravo na mirovinu u kojoj se i danas nalazite. Nakon svega što ste dali za slobodu Hrvatske, ali i BiH, ostali ste bez egzistencije zbog svojih principa. Žalite li zbog toga i ponavlja li Vam se to možda i danas na neki način?

Da, nakon vojničke karijere postavljen sam za ravnatelja Službe nacionalne sigurnosti Hrvata u BiH. Svjedok sam i sudionik svih procesa u BiH 1991.-2001. Svjedok sam nametanja zakona u BiH, svjedok sam nametanja političkih odluka u BiH, svjedok sam procesa majoriziranja hrvatskog naroda u BiH, svjedok sam razgradnje Hrvata kao političkog naroda u BiH, svjedok sam unutarnjeg trvljenja hrvatskog naroda za osobne skupne i stranačke interese. Svjedok sam i konstantne revizije i promjena Daytonskog sporazuma na štetu hrvatskog naroda u BiH kao i taljenja Hrvatskog vijeća obrane u Vojsku Federacije BiH, a nakon toga, taljenja Vojske Federacije BiH u tzv. Oružane snage BiH. Svjedok sam razvlašćivanja lokalne samouprave i županijske uprave, mnogih nepravdi nanošenih Hrvatima u BiH i odgovorno tvrdim kako hrvatska samouprava u BiH nije bila cilj nego sredstvo, krik iz očaja da se zaustavi razgradnja hrvatskog narodnog bića u BiH te da se osigura minimum samostalnosti Hrvata u BiH, što su oponenti kako u BiH tako i na međunarodnoj sceni proglasili separatizmom s ciljem razgradnje BiH i metodom razgradnje Daytonskog sporazuma. Bili smo spremni žrtvovati svoje karijere za opći cilj i za opće dobro.

U tim procesima oduzeta su nam sva temeljna ljudska prava, a pravo na rad, pravo biranja i pravo biti biran, nastali su i postali sredstvo ucjene odnosno na taj su način nastojali kupiti one koji nisu izdržali. Točno, i meni su nudili sve, ali ako se učlanim u SDP BiH. Nikakve ponude nisam prihvatio. Nekoliko godina bavio sam se honorarnim poslovima, no nije svako zlo potpuno zlo, jer sam napokon imao vremena za obitelj. Kada je donesena uredba o mirovini, podnio sam zahtjev i riješio pravo na mirovinu u BiH koja je u nekom ekvivalentu odgovarala visini od oko 2400 HRK. Živ čovjek sve izdrži, dočeka i dobro i loše, ali se nikad nisam odrekao principa. Nikad se nisam odrekao Kantova kategoričkog imperativa koji kaže, parafraziram, čovjek treba djelovati uvijek u smislu općeg dobra. Temelje toga stekao sam još davno u svojoj mladosti dok sam bio ministrant, a moj vjeroučitelj, poznati hercegovački pokornik fra Zdenko Galić uvijek je isticao kako se nikada ne smijemo odreći svojih principa i općeg dobra, a on je bio živo opće dobro. Njegove sam riječi poslije povezao i s riječima pokojnog kardinala Franje Kuharića da uvijek trebamo djelovati s pozicija ravnopravnosti s drugima, nikada iznad, ali nikad ni ispod njih, bez obzira na to koliko bili veliki.

Na neki način moja osobnost nikada nije trpjela autoritete, ali sam imao poštovanje prema svakom. To je posebno došlo do izražaja u odnosu prema mojim suborcima tijekom Domovinskog rata kada smo nastojali sačuvati što više ljudskih života jer sve se nekako može vratiti, ali živote ne možemo nikada. Ne žalim ni zbog čega, život se ne može predvidjeti. Svatko prolazi kroz scile i haribde, a ja osjećam ponos i zadovoljstvo što sam bio sudionik Domovinskog rata i sretan sam ako sam samo malo pridonio ili ispunio svoje poslanje, svoju svrhu postojanja, ali tu će procjenu donijeti netko drugi. Smatram kako vojnik u svom poslanju ne može pripadati ni sam sebi nego narodu i Domovini te da mora dati sebe u punom smislu kada za to postoji potreba. Često napomenem kako je naš pokojni general Janko Bobetko nije ni sanjao kako će i nakon II. svjetskog rata morati ponovno u rat, ali nakon 45 godina ponovno se javila potreba te je odjenuo odoru i časno ju nosio u Domovinskom ratu.

Zašto ste prije nekoliko godina izišli iz Hrvatskog generalskog zbora i koji je Vaš komentar na aktualna previranja – nikad razjedinjeniji HGZ?

Bio sam član udruge časnog imena – Hrvatski generalski zbor, udruge s plemenitim ciljevima (dalje u tekstu: Zbor). Godinama sam nastojao i kao član Zbora i kao član upravnog odbora Zbora djelovati u cilju općeg dobra i ne bi bilo lijepo bilo što loše reći o „partneru nakon razvoda“, ali mogu reći da su razlog bili opet oni principi iz prethodnih odgovora, životna načela. Osobno mi nije odgovaralo da se ne bavimo krucijalnim pitanjima iz oblasti geopolitike, geostrategije, vojnih znanosti, Domovinskog rata, publiciranjem raznih radova, znanstvenim radovima za buduće generacije, dragocjenim svjedočanstvima vremena na najvišim razinama iz Domovinskog rata, vještačenjima u obranama progonjenim hrvatskim braniteljima te sam iz principijelnih razloga, kako sam već naveo, napustio Zbor koji su već mnogi prije iz sličnih i/ili istih razloga napustili.

Nikada nisam imao ništa ad hominem i na osobnoj razini jer to sebi nisam dopuštao. Nesuglasja sam vidio i prije, svaka ih organizacija ima, ali sam se osjećao nemoćnim bilo što promijeniti. Međutim, činjenica je da se nisam našao u suglasju s ukupnim djelovanjem Zbora, ostvarivanjem njegove svrhe i krajnjih ciljeva sukladno odredbama Statuta pa u nemoći da pridonesem nisam želio odmagati i učinio sam jedino za mene časno u tom trenutku. Za one koji misle da pamet raste proporcionalno s razinom fotelje na određenom položaju neprihvatljivi su ljudi koji su više obrazovani u općem i stručnom smislu. Ako još takvi nemaju pravovaljanu diplomu, a ima ih u Hrvatskoj sukladno razini nostrificiranih diploma s privatnih „veleučilišta“ u BiH, onda su im pogotovo neprihvatljivi, a posljedice su improviziranje, nestručnost i nazadak.

U tom smislu velika je šteta što se nedovoljno koriste iskustva i znanja ljudi koji ih posjeduju u razvoju države i nacije, međutim mladi ljudi to prepoznaju u velikoj mjeri. U mladim ljudima imamo zdravo domoljubno tkivo, ali je potrebno vrijeme za razvijanje procesa, moramo biti strpljivi. Iskustvo nas uči kako je hrvatski narod ušutkivan 45 godina, ali i nakon višedesetljetnog ušutkivanja raznim metodama od represije do korupcije, ipak je sve proključalo kada je trebalo, većinom u mladim ljudima koji su bili nepokolebljivi u obrani domovine, a kamoli neće danas kada su im dostupne sve informacije. Desetljećima im nisu bile dostupne zbog tehnoloških i političkih razloga, a bile su i kažnjive. Danas je novo vrijeme, no ne smijemo se zavaravati ni glorificiranjem, moramo biti svjesni i svojih pogrješaka, svatko od nas. Na njima se također može puno naučiti.

Mnogima od nas generali su ti koji bi trebali biti društveno-politički korektiv i svojevrsna moralna vertikala, štit sigurnosti. Šalje se prilično razočaravajuća poruka kada se na kriminal ukazuje tek kao posljedicu osvete. Ima li spasa HGZ-u?Postoji li mogućnost da se obnovi, da se, evo, npr. i Vi sami vratite i obnovite ga ili možda imate neke druge planove?

Ne mislim da bi ratni zapovjednici, generali, sudionici Domovinskog rata trebali biti društveno-politički korektiv, ali u svakom slučaju trebali bi biti moralna vertikala, pomoć institucijama države i djelovati kao sastavni dio štita opće sigurnosti Hrvatske i svih njezinih građana. Znam, mnogi su razočarani, međutim Zbor ima svoj Statut, svoje članove i samo o njima ovisi kako će nastaviti dalje i koje će ciljeve sebi postaviti. Uvijek postoji mogućnost obnove, resetiranja, osvježenja. Sa svojih šezdeset godina, ne vidim se više kao aktivni član Zbora, no kako sam uvijek na raspolaganju svim vrijednim i sposobnim pojedincima u društvu tako sam tu i za vrijedne i sposobne članove Zbora. Ako bi pak politika Zbora krenula u smjeru ostvarivanja prije spomenutih ciljeva iskorištavajući intelektualni potencijal koji bi zadovoljio i moj, sve je moguće. Stoga, kako kaže poslovica, nikad ne reci nikad, jer moramo imati na umu nestabilnost užeg i šireg okružja, a i u užem i širem okružju neki još maštaju o nerealiziranim političkim ciljevima iz prošlosti te se pripremaju i čekaju pogodne geopolitičke strateške okolnosti kako bi ostvarili svoje snove u političkom i teritorijalnom smislu, bilo da se radi o jugoslavenskom carstvu, “srpskom svetu” ili nadnacionalnoj BiH.

Brigadu Kralj Tomislav, kojoj ste bili prvi zapovjednik, odlikovao je predsjednik Republike Hrvatske početkom srpnja, povodom trideset i prve obljetnice formiranja brigade u Tomislavgradu. Čestitamo Vam! Jeste li ponosni i imate li neku poruku za kraj ovog našeg razgovora?

Odličje predsjednika Republike Hrvatske brigadi Kralj Tomislav, koju sam formirao i organizirao s mnogim drugim časnim domoljubima, shvatio sam kao odličje i priznanje narodu duvanjskog kraja, svim pripadnicima HVO-a i hrvatskom narodu u BiH za žrtvu i ustrajnost u četiri godine Domovinskog rata na prvoj crti bojišnice bez prestanka, od početka 1992. do kraja 1995. Ta je brigada u svom naponu snage imala oko 3750 ljudi, a za vrijeme rata kroz nju je prošlo oko 5000 ljudi. Bila je uz bok gardijskim brigadama HV-a i kasnije formiranim gardijskim brigadama HVO-a te je bila sposobna za samostalno izvođenje borbenih djelovanja čime je pridonijela očuvanju teritorijalnog integriteta, obrani i oslobađanju okupiranih područja Republike Hrvatske jer tamo gdje su se nalazile postrojbe HVO-a nije bilo potrebe angažirati snage HV-a, u prvom redu na granici od Hrvaca do dubrovačkog zaleđa.

Osobno sam ponosan na odličje, a vjerujem i svi pripadnici brigade koji su bili u njezinu sastavu te im ovom prigodom od srca čestitam. Kako se god ponosim odličjem, tako se ponosim i njima, jer su sve postavljene zadatke u Domovinskom ratu izvršili i pridonijeli u prvom redu stvaranju uvjeta za oslobođenje okupiranih područja, a zatim i sudjelovali u oslobađanju okupiranih područja u RH i u BiH sve do Daytonskog sporazuma kojim je prestalo govoriti oružje u BiH te je nastupio relativan mir s kojim se ipak ne smijemo zavaravati kako je to apsolutni mir jer još postoje snage koje maštaju i o nekakvom revanšizmu i o postizanju nepostignutih geopolitičkih ciljeva.

U budućnosti, cijelo društvo trebalo bi se razvijati u smjeru eliminiranja bilo kakve ugroze i naroda i države.

Razgovor vodila: Silvija Lažeta

hkv.hr / Hrvatsko nebo