I. Bekavac/Bijes i mržnja izgubljenih vukovaca

Udar na jezik – prvi oslonac narodnoga identiteta

Uhrvatski se javni prostor sve ubrzanijim ritmom unose provokacije koje niti ne pokušavaju prikrivati nesklonost samom postojanju hrvatske države, onakvom kakvom je uspostavljena, obranjena i oslobođena, koncem prošloga stoljeća. Već se naziva ‘imbecilnom’ i politička orijentacija usmjerena prema skrbi o hrvatskom jeziku. Ljude koji bi kao eksperti brinuli o jeziku, nazivaju ‘Poglavnikovim jezičnim zdrugom’, koji će oponente zatvarati u konclogore i likvidirati. Potpuno se zapušta minimalni obzir prema osnovnim normama civilizirane javne komunikacije. Drugi oponent, koga ćemo u ovom tekstu spomenuti, tvrdi da hrvatski jezik ne može biti ‘nesrpski’. Neprimjerenom su strašću udarili na prvi oslonac narodnoga identiteta, na hrvatski jezik, na povijesnu baštinu, narodno pamćenje, a time i na hrvatsku budućnost.

Jedan komentator iznosi da je sve što se protivi njegovim uvjerenjima i znanjima o jeziku, nerazborito postupanje, a “sada je u Hrvatskoj dočekalo i svoje puno priznanje, veličanstvenu pobjedu imbecilnosti u prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku.” Imbecilnim naziva i sam taj prijedlog jer nije u skladu s onim što čini temelj njegove političke orijentacije. U tom učenju “neizbježno se nameće da su hrvatski i srpski isti jezik”. Njegovo je uvjerenje, kako tumači pisac komentara, posljedicom učenja logike ‘iz starog udžbenika Gaje Petrovića’. Uz tu ‘školu mišljenja’ odmah dolazi i povezivanje hrvatske stvarnosti s ustašama i Jasenovcem, koncologorom i likvidacijama. (A. Tomić, Jutarnji list, 19.8.2023.).

Stoljeća prije Vuka

Autorov naglašeni ‘literarni dar’ ne će propustiti opisati kako se vrelim “ljetnim danom u Jasenovcu za riječi bezvoljno vuku srbizmi, turcizmi, čak i poneki zbunjeni germanizam i talijanizam”. Tko će znati misli li da se iza hrvatskih riječi nešto vuče, valjda ‘srbizmi’ i druge strane riječi? Anglizmi se na tim vrućinama bolje snalaze. Ne spominje tko bi to danas u Hrvatskoj osnivao ‘Poglavnikov jezični zdrug’? Plenkovićev HDZ, Grbinov SDP, Tomaševićev Možemo, Puljkova stranka, ili Radnička fronta K. Peović? Tko je Poglavnik? I otkud danas u demokratskoj i slobodnoj hrvatskoj državi ‘ustaški zdrugovi’, koji su poraženi još davne 1945.? Nakon njih je došlo vrijeme komunističkih ‘zdrugova’, koji su vrlo temeljito sve čistili, ne samo od ljudi klasno dezorijentiranih, nego i od svega hrvatskoga. Na riječi se bilo zaboravilo. Kratko. Ubrzo se slavio zajednički jezik i dogovori u Novom sadu. Današnju skrb o hrvatskom jeziku komentator naziva prikrivenom ‘sramotnom, prljavom željom’ za ustaškim progonom.

To što tvrdi, da su hrvatski i srpski ‘isti jezik’, kako je ‘učio’ Vuk S Karadžić, ponavljale su i sve vlasti od 1918. do pod konac prošloga stoljeća. I vlasti Srpske kraljevine i glavni zagovornici komunističkoga ‘jedinstva’. A do Vuka je prošlo više od tisuću godina od oblikovanja hrvatske narodne svijesti o sebi, svom identitetu i jeziku. “Svi mladi Ilirci, koji su g. 1835. i 1836. tek ulazili u književnost, a nisu bili podrijetlom štokavci, stali su pisati štokavskim narječjem ne stoga, što bi ga naučili od Vuka, nego zato, što su držali, da tako nastavljaju starije hrvatske književne tradicije… Uostalom, površan pogled na njihov jezik pokazuje, da je to nešto prilično drugo nego ono, što nalazimo u Vuka. O tome su bili na čistu i Srbi.” (A. Barac). Da su bili na ‘čistu s tim’ potvrđuje i Učitelj.

Imaju slova i pismo, nemaju knjiga

Vuk S. Karadžić: “Već ima blizu hiljadu godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika.” S druge strane, hrvatska je književnost, i to nadasve dubrovačka književnost, uživala svoju višestoljetnu postojanost s novoštokavskom dijalektalnom osnovicom. “Hrvatski novoštokavski jezični izraz izvire u obliku usmene književne stilizacije pučke štokavštine zapadnoga tipa već u XVII. stoljeću kada je u vrijeme protureformacije, odnosno za potrebe katoličke obnove, svećenicima i redovnicima bio potreban dijalekt rasprostranjen, razumljiv i poznat na što širem području.”

Karadžić je postupno jačao svoj utjecaj i jezikoslovna načela, a posebno je ojačao tijekom 40-ih godina XIX. stoljeća kada je u knjizi Kovčežić za istoriju, jezik i običaje objavio programski spis Srbi svi i svuda. “To je spis koji je u srpskim udžbenicima zastupao Karadžićev pansrbizam, po kojem su svi štokavci zapravo Srbi, kao i velikosrpski program prema kojemu bi Makedonija, Kosovo, Crna Gora, Bačka, Banat, Srijem, Bosna, Hercegovina, Dalmacija, Slavonija, kao i velik dio civilne Hrvatske, zapravo bili srpski krajevi. Time bi se postiglnula jezična unifikacija kao preduvjet za teritorijalnu integraciju.” Karadžić je proglasio sve štokavce Srbima, što je značilo da je Srbima proglasio ne samo pravoslavce štokavce, nego i sve katolike štokavce i muslimane štokavce, čime je gotovo eliminirao Hrvate kao narod i postao od tada najpoznatiji i najutjecajniji zagovaratelj velikosrpske ekspanzije (I. Perić). Takvi jezični stavovi utjecali su na standardizaciju hrvatskoga jezika u drugoj polovici XIX. stoljeća.

‘Srbstvo’ hrvatskoga jezika

Na koncu je s oružjem u ruci trebalo pokazati da je srpska zemlja svugdje gdje je ‘zakoračila srpska noga’. S tom su idejom krenuli u osvajački rat 1991. ( “A zar nije sveta srpska zemlja manastir Krka iz 1350. godine koji je podigla Jelena Nemanjić Šubić i da ne čitam, ima manastira u Cetini, ima manastira u Gomirju, ima manastira u Komogovini… Zar to nisu svete srpske zemlje? Pa kad nabrajaju svete srpske zemlje, što ne kažu da su i ovo svete srpske zemlje? A šutjeli su, kao zaliveni, kada su ove svete srpske zemlje odlazile nekom drugom. Izvinite, zar Makedonija nije sveta srpska zemlja? … U Hrvatskom saboru ste mogli govoriti ili latinski ili njemački ili mađarski. Hrvatski, zapravo srpski, ali hajde da prihvatimo da je to njihov hrvatski jezik danas književni, kada su mogli govoriti? Pa od 1918. godine. Dakle, nije Srbija nikome donosila ropske lance, nego je donosila slobodu. (‘Ovdje je uslijedio i dugi pljesak’).” (A Martinović, predsjednik Kluba zastupnika Srpske napredne stranke na sjednici Skupštine Srbije 22. lipnja 2021.).

Drugi dnevni list koji izlazi u Zagrebu, nekoliko dana prije teksta o hrvatskoj ‘imbecilnosti’, donosi prikaz odnosa prema hrvatskom jeziku, koji se ne razlikuje od onoga prije spomenutoga. “Hrvatski jezik ne može biti nesrpski jezik. Sve dok je hrvatski jezik percipiran, normiran, strepnjom i terorom nametan kao nesrpski jezik, hrvatska književnost nema hrvatski jezik.” Tako danas piše književnik koji već dosta dugo živi u Zagrebu. Hrvatskosrpski, srpskohrvatski, zajednički jezik, jedinstveni jezik… To je jezik kojim, prema orjunaškim ‘teorijama’ treba zvati jezik Hrvata. A hrvatski narod od pamtivijeka svoj jezik uporno naziva hrvatskim jezikom, kao što Talijani svoj jezik nazivaju talijanskim, a Francuzi svoj francuskim. Ne mogu Hrvati ostati bez svoga jezika zbog toga što poznaju i neke druge jezike. U Tršiću, možda malo slabije poznaju njihov čakavski i kajkavski. Ali, jedan je njihov – materinski jezik, ispleten od čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga. I to nikad, nikakvi, ni Vukovi, ni Vučići, ni njihovi agenti ne će promijeniti.

Dux Croatorum

(Ovdje ćemo, opet zbog mlađega čitateljstva, samo zabilježiti sačuvana spominjanja hrvatskoga imena i hrvatskoga jezika u dalekoj prošlosti. Tomu treba dodati i tisućljetni život Hrvata s latinskim jezikom. U hrvatskom se Saboru latinskim, kao službenim jezikom, govorilo sve do godine 1847. Od 1848. zamjenjuje ga hrvatski jezik. Ako preskočimo Trpimirovu ispravu iz 852., pred nama su kameni natpis iz IX. st. na kome piše da je knez Branimir dux Croatorum. Isto piše i na kamenom natpisu iz X. st.: dux Croatorum. “Sačuvani pisani spomenici hrvatskoga jezika nešto su mlađi. To je sasvim razumljivo kada se uzme u obzir da je od početka hrvatske političke povijesti diplomatički jezik hrvatskog dvora kao i čitave Zapadne Europe bio latinski, da je do pod kraj IX. st. latinski jezik bio i jedini bogoslužni jezik.” (B. Zelić-Bučan).

Oslanjat ćemo se samo na sačuvana pisana svjedočanstva o nazivu hrvatskog jezika, a ne na pretpostavku da su Hrvati svoj jezik zvali hrvatskim. M. Tomasović navodi tri važna pravna spomenika iz nacionalne povijesti, Istarski razvod (1257.), Vinodolski zakonik (1288.) i Poljički statut (1404.) u kojima se izričito navodi da su pisani hrvatskim jezikom. Vinodolski zakon, dva puta spominje nacionalno ime hrvatskoga jezika. Od tada je prošlo više od sedam stotina godina. Usput: istraživači iznose da spomena “srpskoga jezika” prije 19. stoljeća nema nigdje. Postoji pojam “slavenosrpski” i on se odnosi na umjetni jezik koji je bio službeni u Srbiji prije V. S. Karadžića. (Vuk S. Karadžić je u XIX. st. napisao prvi rječnik, prvu slovnicu i prvi pravopis srpskoga jezika. S njim je počelo i ‘posuđivanje’ iz hrvatske jezične baštine.)

Versi hrvatski, 1501.

Prisvajali su, neovisno o jeziku, i humanističke pjesnike koji su pisali samo latinskim jezikom. Tako je i molitvenik pobožnih dubrovačkih trgovaca iz 1520. godine koji su poslovali u Novom Brdu i Janjevu, nastao na temelju čakavskih predložaka, kojim su se, kako sami pišu, branili od raških popova i njihova pravoslavlja, nazvan istom logikom Dubrovački srpski molitvenik. (Iz izjave MH, 2020.) Neki su znanstvenici prikupili ‘obilje podataka za sve vrste naziva hrvatskog jezika’, ali ne navode ni jedan primjer da bi neki Hrvat svoj jezik prije XVI. st., ‘kada piše hrvatskim jezikom nazivao kojim drugim nazivom, osim narodnog imena hrvatskoga’. (I. Ostojić). M. Marulić već 1501. u naslovu Judite kaže da je složena u ‘versima hrvatskim’. Marina Držića i Ivana Gundulića i danas pokušavaju pripisati srpskoj baštini iako oni nikada nisu živjeli u Srbiji, niti su poznavali tamošnji jezik. Pisali su na latinici i bili katolici.

Prošlo je stoljeće od nekakva ‘Bečkoga dogovora’ (1850.) do ‘jugoslavenskoga’, Novosadskoga dogovora iz 1954. i ‘preimenovanja’ hrvatskoga jezika. Ali toga se novoga imena ‘zajedničkom jeziku’ ne odriču samo proskribirani nacionalisti, nego su se i za vrijeme vlasti komunista, hrvatski patriotski raspoloženi intelektualci u Društvu književnika i u Matici hrvatskoj odricali “takozvanog Novosadskog dogovora. Taj dogovor čak ni u času nastanka nije odražavao zbiljsko stanje stvari, nego je hrvatskom književnom jeziku nametnuo razvoj protivan njegovoj višestoljetnoj tradiciji. Osim toga, taj je dogovor i u samom tekstu, a posebno u svakodnevnoj primjeni, izrazito štetio onom pojmu književnog jezika koji se u nas Hrvata izgrađuje još od preporoda. Zbog svega toga postao je simbol nelagode, nametanja i prisile.” (Upravni odbor DKH, 1971.)

Iz tuđijeh jezika u – hrvatski, 1597.

O povijesti srpskoga jezika, ni do Vuka S. Karadžića, ni nakon njega ne ćemo ovdje pisati, osim nužnih napomena koji pokazuju narav pretenzija na hrvatsku baštinu. Istraživači iznose da nema spomena “srpskog jezika” prije XIX. st. Postoji pojam “slavenosrpski” i on se odnosi na umjetni jezik koji je bio službenim u Srbiji prije Karadžića. Pretpovijest srpskoga jezičnog standarda može se pratiti od IX. st. kada započinje pismenost na starocrkvenoslavenskom. Nakon pada Srbije pod osmansku vlast (XV. st.), sljedeća su stoljeća značila slabljenje kulturnih dostignuća, a produbljivala se razlika između narodnoga i srpskoslavenskog jezika, jer crkvenoslavenski jezik, kako pišu upućeni, ‘uglavnom nije pratio razvoj organskoga narodnog jezika’. Osmanska vlast nije pridonosila srpskoj kulturi, ali su seobe, zbog ratnih prilika zemljopisno proširile prostore te kulture. Potkraj XVII. i početkom XVIII. st. znatan dio područja naseljenih Srbima ušao je u sastav Habsburške Monarhije. U uvjetima opasnosti od pokatoličenja, Srbi su se za pomoć obratili Rusima. S ruskim učiteljima stigle su i ruske knjige i ruska redakcija crkvenoslavenskog jezika, koja je potiskivala srpsku redakciju.

U Srbiji su se nakon Vuka teško mirili s činjenicom da kao narod nisu imali ni renesanse ni baroka. A naučili su da ono što nemaju uzmu ili pokušaju uzeti od najbližega susjeda. Toliko su željeli promijeniti povijest da su prisvajanjem dubrovačke književnosti i kulture čak bili spremni prihvatiti da su Dubrovčani bili katolici. Dubrovački pjesnik Dominko Zlatarić, prepjevao je Sofoklovu Elektru i tiskao je 1597. s još nekoliko svojih djela pod naslovom: ‘Elektra trađedija, Ljubmir pripovijes pastirska i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvatski izložene’. (S. Vulić). Ako, dakle, otac srpske pismenosti Vuk S. Karadžić 1818. kaže da Srbi nemaju knjiga napisanih svojim jezikom,teško je onda razumjeti kako je moguće da su Marin Držić (1508. – 1567.) i Ivan Gundulić (1589. – 1638.) srpski pisci kad su živjeli dva do tri stoljeća prije objave prvih knjiga na srpskome jeziku. (D. Vidović). Prvi rječnik hrvatskoga jezika sastavio je Faust Vrančić i objavio ga 1595. u Veneciji. Nakon njega rječnike objavljuju Bartol Kašić (1597.), Jakov Mikalja, (1649.), Ivan Belostenec (prije 1675)… Do početka XIX. st. i ‘Vukova vremena’ objavljeno ih je još petnaestak.

Ili srpski ili ništa

Današnji zagovornik srpskosti hrvatskoga jezika, čovjek je opsežna literarnoga opusa koji živi i piše u Zagrebu, a pretendira i na javni ugled. Tvrdi da je hrvatski jezik zapravo srpski jezik, osim u ‘percepciji’ koja je nametana ‘strepnjom i terorom’. Kako vidimo, on je sve izdržao, strepnje i teror i pa u dnevnim novinama, usred Zagreba, piše da hrvatska književnost uopće nema svoga jezika dok ne prizna da je njezin jezik ustvari srpski jezik. (M. Jergović, 24 sata, 12.8.2023.). Ipak, ma što vukovci pisali, hrvatska će književnost ignorirati svijet obmana, laži i krađa i držati se svoga hrvatskoga jezika, kao što se i dosad držala. Niti joj je ikad trebao, niti joj treba srpski jezik da bi postala to što jest, iako pisac iz ove priče ‘zna’ da je hrvatska književnost pisana srpskim jezikom, jer hrvatski jezik niti ne postoji.

Ne govori je li to ‘znanje’ Ilije Garašanina, ili Vukova, Moljevićeva, Mihailovića ostavština. Možda postoji neki i drugi izvor. Nije, naravno, spomenuti romanopisac, koji živi i zarađuje pod Sljemenom, bez družbe i potpore. Uza nj su srpski ‘znanstvenici’ koji znaju da je štokavština samo srpska. S. Petaković, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu u listu Politika oslanja se na kolegu M. Rešetara koji tvrdi da je “Dubrovnik po jeziku uvijek bio srpski”, a Marin Držić srpski pisac. Uz njih je pisao i monografije “Dubrovačka književnost u srpskoj istoriji književnosti”. S. Petaković se zauzima za to da Srbija nastavi tumačiti ‘kako manje-više sve gdje se u prošlosti govorilo i pisalo štokavštinom, pripada srpstvu, baš kao i Dubrovnik i tamošnja književnost’.

Štovatelji četnika

Za bolje upoznavanje Večernjakova komentatora, koji to isto tvrdi, trebalo bi mlađem čitateljstvu spomenuti da pisac postavki ‘o srpskosti hrvatskoga jezika’ ‘među velike povijesne osobe’ ubraja i četničkoga vođu: ‘Od takozvanih velikih istorijskih ličnosti, u mojim knjigama se pojavljuje samo jedna, i to kao epizoda.’ To je Draža Mihailović. (Vreme, Beograd). Iste vrijednosne sudove s njim dijeli i aktualna srbijanska vlast koja je 2015. rehabilitirala D. Mihailovića. (U ozbiljnim knjigama ostaje zapisano da je od jeseni 1941., D. Mihailović otvoreno “surađivao s Nijemcima i njihovim saveznicima; sukobljavao se s partizanima. Njegovi su sljedbenici počinili brojne zločine nad političkim neistomišljenicima i protivnicima, a na području BiH i Hrvatske provodili etničko čišćenje nesrpskog naroda. Zbog toga je 1943. izgubio potporu Saveznika, a 1944. njegove postrojbe razbili su partizani. On se spasio bijegom u istočnu Bosnu. Ondje se krio do 1946., kada je uhvaćen. Na javnome procesu pred Vojnim sudom u Beogradu osuđen je kao ratni zločinac na smrt i strijeljan.” Hrv. encikl.).

Mediji su javljali da je u obrazloženju odluke o usvajanju zahtjeva za rehabilitaciju D. Mihailovića i poništenje presude kojom je bio osuđen na smrt, a zatim i strijeljan, sudac Višeg suda u Beogradu rekao je kako je sud utvrdio da je sporna presuda donesena u protuzakonitom procesu iz političkih i ideoloških razloga. Zbog toga se, nakon rehabilitacije, ne će govoriti ni o optužbama na račun četnika i njihova vođe, ne će se istraživati njihova velika zlodjela po Hrvatskoj i BiH. Činjenice govore “da četnici u vrijeme Drugog svjetskog rata nisu bili ni antifašistički pokret niti su bili oslobodilački pokret, već kolaboracionìstički pokret” koji je odgovoran za genocid muslimanskog i hrvatskog stanovništva. (H. Klasić).

Apel za pokornost Hitleru

Iznesena tvrdnja pokazuje da ljudi u Hrvatskoj uglavnom ne mogu razumjeti kako bi četnik, D. Mihailović mogao odjedanput postati antifašističkim vođom. Tko je držao vlast u Srbiji za vrijeme Drugoga svjetskog rata? U kojoj je državi u kolovozu 1941. nastao jedinstveni kvislinški dokument koji poziva na suradnju s nacistima i protivi se bilo kakvu otporu nacizmu? U Srbiji, u Beogradu. Bio je to ‘Apel srpskom narodu’ koji su potpisali ‘akademici, profesori, liječnici, vladike, inženjeri, kulturnjaci, pisci, trgovci, novinari, gospodarstvenici i veliki dio srbijanske društvene elite? Apel je sadržavao poziv Srbima da se pokore Hitleru.

Na temelju toga javnoga poziva na gušenje bilo kakvog otpora nacistima u kolovozu 1941. osnovana je i nova srbijanska Vlada narodnog spasa pod vodstvom M. Nedića. ‘Htjeli su sačuvati Srbiju od bilo kakvih sukoba ili rata, te koliko je moguće prebaciti ratno djelovanje u susjednu NDH.’ To se i dogodilo. Srbija je bila sačuvana od većih ratnih sukoba od studenoga 1941. do jeseni 1944. kada u Srbiju ulazi Crvena Armija. Tko je nakon II. sv. rata postao nosivim stupom antifašizma u Jugoslaviji? Srbija, koja će pod zastavom antifašizma presuđivati nesrpskim kvislinzima i brojiti ‘milionske’ srpske žrtve. Tko je od 1991. do 1995. slao svoje ratnike izvan Srbije, kako bi se borili za nove granice? Tko je u tom pohodu razarao sela i gradove po Hrvatskoj i BiH? Tko je S. Miloševića odveo u Haag i zašto?

Europska žudnja za Srbijom

Nijemci su 1941. bez borbe ušli u Beograd i tamo ostali do 1944. Osim kratkotrajnih uspjeha partizana i četnika u tzv. Užičkoj republici (od 24. rujna do 29. studenoga 1941.) u Srbiji otpora Nijemcima u Drugom svjetskom ratu gotovo nije niti bilo. Četnici i partizani prebacili su se u prosincu 1941. na područje NDH. Sve velike bitke Drugoga svjetskoga rata, na području tadašnje Jugoslavije, vodile su se na području NDH. Rehabilitacija D. Mihailovića “predstavlja završetak jednog procesa koji zapravo vodi reviziji čitavog Drugog svjetskog rata, tako da se Srbija odrekla svega što je bila neka europska vrijednost – mislim tu na antifašizam i tu tradiciju koji su sada potpuno poništeni. Ono što zapravo zabrinjava je to što Europa na to nije reagirala.” (S. Biserko). Rehabilitirano četništvo pokazuje narav današnjih težnja zagovornika ‘srpstva’ hrvatskoga jezika.

Hrvatsko je jugoslavenstvo od druge polovice XIX. st. služilo stranima interesima. I to se nikad nije promijenilo. Ujedinjavanjem Hrvata i Srba htjeli su proširiti Austro-Ugarsku na područja novooslobođena od Turaka. Tomu je služio i Vuk S. Karadžić, koji je hrvatskom pismenošću opismenjavao srpski narod. ‘Srbi su austrijske ambicije i hrvatsku naivnost iskoristili za političko formiranje zone svoje ekspanzije i etničke homogenizacije’. Ima autora koji tvrde da i danas Hrvatska više služi stranim ambicijama u odnosima sa Srbijom, nego vlastitoj zaštiti prijetnja koje Srbija, uz potporu Putinove Rusije, predstavlja Hrvatskoj i susjedstvu. I ponovno se srpski ekspanzionizam, jugoslavenstvo i četništvo prikazuje antifašizmom i progresivnom težnjom. Govor protiv Zakona o hrvatskom jeziku samo je modus otpora stabiliziranju moderne hrvatske države unutar NATO saveza i Europske unije.

Jedinstvo, razoreni Dubrovnik i Srebrenica

Nakon obilježavanja uspomena na Oluju 2023., u Hrvatskoj je krenuo novi val ‘preispitivanja’ novije nacionalne povijesti. Zapravo i prije te proslave dalo se vidjeti da ‘novi’ prikazi djelovanja nekih ljudi u neposrednoj Tuđmanovoj blizini, prema njihovim novim, javnim istupima, imaju drukčije pretenzije nego što se u početku činilo. Počelo je razorno razračunavanje koje bi, u novim pokušajima, trebalo ‘pokazati’ da u vrhu te vlasti časna čovjeka uopće nije bilo. Sad se već došlo toga da se u javnost šalju neki ‘zagubljeni’ iskazi koji donose ‘tvrdnje’ da je i A. Gotovina proganjan i utamničen samo zbog toga da Hrvatska ne bi ‘morala Tuđmana izručiti Haagu’.

U takvim se prilikama i atmosferi rasplamsava protivljenje sređivanju jezičnih prilika u našoj zemlji. Nisu bila neočekivana suprotstavljanja najavi usvajanja Zakona o hrvatskom jeziku, ali tko bi očekivao tako nisku razinu oponiranja i potpue nepripremljenosti za argumentiran razgovor. Završne ‘govore o jugoslavenskom’ jedinstvu slušali smo od 1991. do 1995. u Vukovaru, Škabrnji, Dubrovniku, Srebrenici… uz topovske i tenkovske plotune, rakete i zvukove ratnih zrakoplova. Slijedila su učenja o pomicanju granica na zapad, učili od Vuka S. Karadžića i o jeziku i o ‘jedinstvu’: ‘Srbi svi i svuda’. Danas sljedbenici toga učenja tvrde da je ‘teror, sankcija i represija upisana’ u samu ideju o hrvatskom zakonu o jeziku. Jedan je od njih vrlo razgovijetno napisao: “Hrvatski jezik ne može biti nesrpski jezik.” Može, može! Za njim je tisuću godina dokumentirana života, a hrvatskim će ostati bar onoliko koliko je to i do sad bio.

Ivan Bekavac

hkv.hr / Hrvatsko nebo