Vladimir Trkmić: Veliki intervju vjeroučitelj Mario Sobočan

Dnevno sedam sati u virtualnom svijetu

U svemu, pa tako i u zvanju vjeroučitelja važno je veliko životno iskustvo. Imao sam prilike upoznati takvog, iskusnog vjeroučitelja g. M. Sobočana koji školski vjeronauk predaje u školi Retkovec, a župni vjeronauk u župi Resnik. Iz vrlo aktualnog intervjua moglo bi se puno toga izdvojiti kao dobra analiza postojećeg stanja u odgoju ili poticajna misao. Među mnogim lijepim promišljanjima izdvajam: 

„Oči majke u prvim mjesecima pokazuju djetetu što je dobro a što nije, dok nauče govoriti to postaju riječi, a povrh svega primjer. Roditelji su prvi učitelji, prvi vjeroučitelji, prvi kuhari, prvi političari i prvi policajci u životu svakog djeteta. Roditelji su prvi SVE, a škola, društvo, svećenik samo nadograđuju i izgrađuju osobnost svakog pojedinca. U kojem će smjeru krenuti usprkos trudu roditelja ipak nije garancija. Život ponekad u sekundi promjeni smjer – netko se zaljubi, netko upadne u loše društvo, netko se suoči sa odbacivanjem i tko je onda kriv. Kao što već rekoh – i svi i nitko.“

Poštovani Mario, već si godinama vjeroučitelj. Na koje teškoće i probleme nailaziš u odgoju osmoškolske djece, pogotovo kad su u pitanju sedmaši i osmaši?

Vjeroučitelj sam već više od dvadeset godina. Mogu reći da je to sigurno jedno od najljepših, ali i najizazovnijih zanimanja, ili kako to više volimo reći zvanja. Jer tko to ne voli raditi ili ne radi sa srcem, vrlo brzo će se suočiti da to nije za njega. Čini mi se da je rad u školi u mojim počecima i rad danas djelomično drugačiji. Osim što vrijeme nemilosrdno i brzo mijenja ljude, način života i suočavanje sa novim načinima poučavanja u vrijeme korone pridonijeli su sazrijevanju, no ipak mogu reći da je iskustvo presudno u mojim pogledima na način poučavanja prije dvadeset godina i danas.

Sada sa određene distance mogu reći da svako iskustvo rada s djecom na različitim društvenim i socijalnim dimenzijama obogaćuje i širi aspekte ljudskih egzistencija. Radio sam u školi u središtu grada, u manjem gradu, a trenutno radim u jednoj većoj školi na periferiji glavnog grada. Ta iskustva su me obogatila i danas mogu reći da sam spreman suočiti se svime i svima.
Radim u predmetnoj nastavi, razrednik sam jednom osmom razredu. Učenici sedmih i osmih razreda u osjetljivom su razdoblju svog sazrijevanja i smatram da je vjeronauk u školi važan čimbenik u izgradnji njihove osobnosti koja se sada ubrzano formira. Poznati pubertetski bunt i sukob s autoritetom u odgoju je izazovan i treba se znati nositi s njime. Mladi u tim godinama traže uzore u konkretnim životnim situacijama. Oni jako dobro znaju i osjete kod koga i kakvi mogu biti na satu. Smatram da je potrebno naći ravnotežu autoriteta odgajatelja, ali i brižnost i susretljivost, a usudio bih se reći i srce prijatelja.

Čini mi se da se „odgojna loptica“ često prebacuje. Roditelji kažu: za loš odgoj kriva je škola, a nastavnici i vjeroučitelji kažu: za loš odgoj su krivi roditelji. Koliko sam u pravu?

Za mnoge koji rade u školi razredništvo je jedno od iskustva koji bi rado da ne moraju raditi. Činjenica je da se aspekt pogleda roditelja na školu, učitelje i sama očekivanja od vlastite djece puno promijenio u odnosu na vrijeme dok sam ja išao u školu kao učenik. Sigurno da i u školi ima nekih učitelja koji nastavu rade samo da odrade posao, ali još je više onih koji daju sve od sebe. Tko je kriv ako netko u odgoju ode u krivom smjeru? I svi i nitko. Istina je negdje u sredini. Činjenica je da se život toliko promijenio da nekada roditelji usprkos trudu i zalaganju oko odgoja ipak ne uspiju. Ponekad čak i pretjeraju u silnoj želji da njihova djeca imaju sve i da uspiju u svemu, što nekad može biti i kontra produktivno.

Kao roditelj i učitelj mogu reći da je ipak roditelj taj koji daje najvažniji temelj. Oči majke u prvim mjesecima pokazuju djetetu što je dobro a što nije, dok nauče govoriti to postaju riječi, a povrh svega primjer. Roditelji su prvi učitelji, prvi vjeroučitelji, prvi kuhari, prvi političari i prvi policajci u životu svakog djeteta. Roditelji su prvi SVE, a škola, društvo, svećenik samo nadograđuju i izgrađuju osobnost svakog pojedinca. U kojem će smjeru dijete krenuti usprkos trudu roditelja ipak nije garancija. Život ponekad u sekundi promjeni smjer – netko se zaljubi, netko upadne u loše društvo, netko se suoči sa odbacivanjem i tko je onda kriv. Kao što već rekoh – i svi i nitko.

Papa Franjo je u Lisabonu upozorio mlade da se čuvaju “iluzija virtualnog svijeta” u kojem algoritmi koriste njihova imena za istraživanje tržišta, ali nikada ne mogu razumjeti osobu u potpunosti. “Brojne stvari koje nas privlače i obećavaju sreću kasnije se pokažu takvima kakve zapravo jesu: isprazne, suvišne i ostavljaju nas praznima iznutra”. Slažeš li se sa tom Papinom tvrdnjom?

Apsolutno se slažem sa papinom tvrdnjom. Nekada su to bile reklame u sklopu ekonomsko propagandnog programa (EPP), a danas je to gotovo svaka stvarnost u virtualnom svijetu. Virtualno ne znači i uglavnom nije potpuno stvarno. Ipak kamo se god okrenuli, bilo tek rođena djeca koja su još u kolicima, bilo djeca, mladi, pa čak i stariji – svi u rukama drže mobitele. U kratkom vremenu to je postalo nešto bez čega ljudi jednostavno ne funkcioniraju. Ne bih se čudio da već sada postoji dijagnoza ovisnosti kojoj je potrebno liječenje. Ako netko izgubi mobitel ili ga zaboravi često postane nervozan, nesiguran i pomalo izgubljen.

U sklopu nastave vjeronauka, kod obrade pete Božje zapovijedi u njezinom aspektu ovisnosti, napravio sam malo istraživanje među učenicima kojima predajem. Gotovo nema učenika koji nema mobitel, prosječno provedu (neki više, neki manje – u prosjeku ) – sedam do osam sati dnevno u virtualnom svijetu. Mnogi od njih i do kasno u noć ili bolje rečeno do pred jutro. I kada netko toliko sati u danu puni glavu sa svakakvim sadržajima, logično da utječu i na njegovo razmišljanje, želje i cjelokupno funkcioniranje. Čovjek danas ne mora čak ni izaći iz kuće a može naručiti hranu, kupiti što treba i ne treba. Po omotu privlačnosti čovjek može pronaći sve. I onda da bi bio prihvaćen i „in“ uklapa se u taj svijet kojeg virtualnost idealizira i postavlja kao nešto normalno. Ono što je nekada bilo nenormalno, danas postaje normalno. Čovjek pod tim utjecajem kupuje stvari koje mu ne trebaju, novcem koji nema da bi zadivio ljude koje ne voli ili čak ni ne poznaje. Izvana svjetlucavo, a iznutra prazno i trulo. Kao prekrasne rajčice iz trgovačkog centra, ali bez okusa i mirisa. To je virtualni svijet. A ona, manje lijepa ali ukusna i sočna rajčica iz vrta kojeg je čovjek sam uzgojio slika je stvarnosti. Namjerno sam uzeo analogiju rajčice jer ih obožavam, a i sama riječ nas upućuje na raj.

Negdje sam pročitao rečenicu: „Po društvenim mrežama oni koji su nam daleki postali su blizu, a oni koji su blizu postali su daleki. Ima li, i koliko ima u tome istine?

Naravno da osim negativnih stvari, virtualni svijet mobitela i računala svijet pretvara u jedno malo selo i može biti i u mnogo čemu pozitivan. Čovjek je taj koji u svojoj zrelosti treba naći granicu.
Zahvaljujući društvenim mrežama možemo komunicirati i pronaći ljude koje možda inače više nikada ne bi sreli ili čuli i vidjeli.
Netko s kim smo išli u školu, netko tko je odselio, s kim smo radili, ili sada radi u dalekoj zemlji. Virtualni svijet u sekundi nas povezuje. Ali isto tako isti taj virtualni svijet nas udaljava. Neki dan dok sam na semaforu čekao zeleno svjetlo, promatrao sam ljude na autobusnoj stanici koji su čekali prijevoz. Bilo je dvadesetak osoba na stanici. Samo jedna osoba nije imala u ruci mobitel. Nitko ni sa kim nije komunicirao. Ljudi sjede jedan do drugoga, a usamljeniji su više nego ikada.
U školi, osobito za Božić, potičem učenike da napišu pismo ili barem razglednicu jer je puno osobnija nego proslijeđena poruka ili animacija ma koliko god prekrasna bila. Osobito ih upućujem da to učine i pošalju bakama i djedovima, koji se vjerujem kada iz sandučića izvade pismo, jako razvesele i to ne samo zato što to nije neki račun. Nekada smo igrali društvene igre, a danas mnogi sjede jedni kraj drugih a ne poznaju se. Bliže, a opet dalje nego ikada.
Zaključujem da taj virtualni svijet društvenih mreža može biti koristan i povezivati, ali samo ako to ljudi čine odgovorno i kao pomoć kada ne mogu biti blizu. On nikada ne može i neće zamijeniti stisak ruke, zagrljaj i iskreni osmijeh pa i suzu.

Djeca i mladi puni su idealizma, raznih očekivanja od stariji, od društva u kojem žive, od Crkve, svećenika, vjeroučitelja i biskupa. Koja su očekivanja onih koji su završili osmi razred? Kako gledaju na Crkvu, na hijerarhiju, vjeroučitelje? Što od njih očekuju?

Iako se mladima u školama, u društvu i osobito u virtualnom svijetu nude mnogi sadržaji, mnogi mladi ne znaju što i kako učiniti. Puni su informacija, ali ne i formirani za važne odluke. Žele idealan svijet i skloni su idealiziranju, ali kada se suoče sa stvarnošću ne znaju kako dalje. Zato je primjer najvažnija škola. Roditelj koji daje savjet ali i sluša, učitelj koji uči ali potiče na razmišljanje, svećenik koji u ime Božje posvećuje kruh u Isusovu tijelo i daje odrješenje od grijeha, ali i kao osoba koja je puna razumijevanja, kao političar kojemu se može vjerovati, kao brat i sestra s kojim se tučeš, ali bez kojeg ne možeš.
To mladi očekuju. Iako mogu doći do svake informacije na računalu, oni ne znaju što s njom. Zato je dobar primjer jednako ljubav.
Neka ideali ne postanu idoli virtualnog svijeta sporta, glazbe ili filma već osobe koje smiju pogriješiti a zovu se mama, tata, brat i sestra, prijatelj, svećenik, učitelj…

Uvijek postoji opasnost da se samo kritički odnosimo prema djeci i mladima, a da ne uočavamo ono što je pozitivno kod njih. Koje kršćanske vrednote su najčešća sastavnica njihovih promišljanja i želje da ih ostvare u osobnom životu?

Mladi ma koliko god se to na prvi pogled čini neobično su zapravo jako gladni i žedni Boga. Sve je nakrcano materijalizmom i bukom i mladi sve više traže duhovno i tišinu. Odrasli suočeni s problemima često se izgube u pesimizmu. Mladi svojom energijom mogu poticati na promjene, buditi nadu, ponuditi optimizam ili jednostavno svakodnevnim malim stvarima iskazivati ljubav.
Mladi puno mogu i treba im dati šansu, puno znaju ali im treba pomoći da se ispravno usmjere, traže pažnju i ljubav ali je isto tako uzvraćaju. Na mladima svijet ostaje, ali o starijima ovisi kakvi će mladi biti i postati.

U niz škola vjeroučitelji su postali ravnatelji škola. Mario, kako tumačiš tu činjenicu? Da li je to razlog što su vjeroučitelji apolitični po svojoj službi, ili postoje neki drugi razlozi da su izabrani? Koje karakterne, ljudske i duhovne osobine bi po tvom sudu trebao imati ravnatelj da bude uspješan ravnatelj?

Činjenica je da sve više vjeroučitelja postaju ravnatelji. I ja ih poznajem nekoliko. Smatram da nije glavni razlog to što su većina njih apolitični, već stoga što su drugi u njima prepoznali kvalitete kakve bi trebao imati jedan ravnatelj. Čak se možda u takvim izborima djelomično nađu u nezavidnijoj situaciji jer mnogi još uvijek imaju krive slike ili predrasude o vjeroučiteljima. Ravnatelj je osoba koja mora biti odgovoran, organiziran, pravedan prema svakome bez obzira na spol, vjeru ili političku opredijeljenost. On je osoba koja treba biti spreman saslušati svakoga, po potrebi i reći ono što se nekome ne sviđa.

Osobno smatram da imam kvalitete a i ambicije da i ja jednog dana postanem ravnatelj škole. Da bi ravnatelj bio uspješan mora biti prihvaćen, ali i prihvaćati, razuman, ali i pun razumijevanja. Blag ali i strog, empatičan čovjek ali i ravnatelj sa svim postavljenim uvjetima za koje snosi odgovornost. To nije osoba koja sve zna i sve može sama, nego netko tko zna sve organizirati, voditi, steći povjerenje i rješavati probleme uz pomoć drugih. Voditi školu kao pravnu ustanovu sa svim potrebama, imati povjerenje kolektiva, roditelja, učenika i samog Osnivača koji stoji iza svake škole.

Vjeronauk u školi pruža intelektualno spoznajnu vjersku širinu, a župni vjeronauk je obično priprava za sakramente: Pričest, Krizma. Mario, koja su tvoja iskustva sa školskim, a koja sa župnim vjeronaukom?

I školski i župni vjeronauk trebali bi biti međusobno prožeti i povezani. Oni su dva oblika iste stvarnosti. Školski vjeronauk prvenstveno izgrađuje vjernički identitet učenika kroz spoznaje o vjeri, Bibliji, drugim vjerama i vrijednostima. Kao takav daje znanje, uči toleranciji i prihvaćanju te kritičkom promišljanju svekolike stvarnosti. Znanje je jako važno i često mi učenici znaju reći kako i njihovi roditelji pa i bake i djedovi od njih nauče nešto što nisu znali, ili su znali površno pa čak i krivo. Osobito to primjećujem u poznavanju i razumijevanju Biblije. To je Riječ Božja i nije samo obična beletristika ili plod nečije mašte. U tom kontekstu je jako važna i župna kateheza. Ona nadopunjuje znanje osobito u pripremi za primanje sakramenata inicijacije. U župnoj katehezi veći je naglasak na duhovnosti, sakramentalnosti pa je i sama priprema u prostorima crkve ili župe jako važna. Osobno već godina pomažem župniku u pripremi i organizaciji Pričesti i Krizme. U župnoj katehezi je izrazito važno da se ona poveže sa redovitim ispovijedanjem i nedjeljnom svetom misom.

A hoće li mladi i nakon krizme ići na misu i ispovijed?

To najčešće ne ovisi o župniku, vjeroučiteljima, nego o odgoju iz njihovih obitelji i zajedničkim duhovnim životom bilo u obiteljskoj molitvi, bilo u liturgiji na koju odlaze zajedno.

Osim što si vjeroučitelj, ti si i roditelj odgajatelj. Koje bi bile tvoje preporuke roditeljima za odgoj djece? Na što bi u ovom našem hrvatskom društvu posebno stavio naglasak?

Najveća škola je vlastita škola. Ono što naučimo na vlastitom primjeru, uspjesima ali i pogreškama, najviše nas formira i priprema za odgoj naše djece. Meni je kao djetetu bilo normalno da idem svake nedjelje i blagdanom na misu, da molim krunicu, Anđeo Gospodnji kada se oglase crkvena zvona… No je li to danas normalno?

Ako netko od mladih ide na misu smatra ga se neobičnim, ili ga se pita kako to da ide na misu. I sam se trudim svoju djecu odgajati u vjeri bilo riječju bilo primjerom. Hoće li i oni jednoga dana tako odgajati svoju djecu? Ne znam! Ali dati ću sve od sebe! Kada se opraštam sa djecom na kraju osmog razreda ostavljam i duhovnu oporuku da nikada ne zaborave tko su, odakle su, da se ispovijedaju i idu na misu. Da postanu i ostanu ljudi koji će svakome moći pogledati u oči. To poručujem i roditeljima; dajte sve od sebe, ali prije svega primjerom, a onda i prepustite da Bog bude uz vas i vašu djecu.
Tako se i sam trudim i vjerujem da uz vjeru u naše mlade budućnost našeg naroda u našoj prekrasnoj Domovini uz Božju pomoć može biti najljepša na kugli zemaljskoj.

Razgovarao: Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo