H. Hitrec/Pa što činiti, moj Černiševski..

Vozi dalje kolovoz

Nedjelja je, oporavljam se od Dinamove atenske utakmice, mačak i pas bježe od mene, skrivaju se. Pa kako baš Vida, gazda, dovikuju, a ja velim: Životinje jedne, ne znate vi ljude, tko će komu nego svoj svomu.

Ali ne žalim previše, niti se žalim, bila je to jedna od onih utakmica zbog kojih volimo nogomet, ova u Ateni kao da su scenarij pisali Sofoklo, Eshil i Euripid zajedno. Nego, ono što me je, ostajući u nogometu, doista zapanjilo jest svjetsko prvenstvo za nogometašice – zbilja nisam znao da tako dobro igraju. Gotovo je: nogomet prestaje biti muškim športom, štoviše, neke od najboljih igračica mogle bi u najbolje klubove i u reprezentacije, mješovitih sastava. Kako stoji s navijačicama, imaju li udruge i slično, ne znam, ali očekujem da u bliskoj budućnosti i one budu u prvom planu, s tim da na njih ne će biti slani policajci nego policajke.

Za sada ostajemo pri muškim navijačima, poglavito onima koji su zarobljeni u Grčkoj gdje te prvo šalju u zatvor, a zatim sude, valjda u skladu s tezom da je demokracija rođena u Grčkoj koja ima mnoštvo otoka i na svakome zatvor, znači puno golih otoka, a ne jedan Goli. Hrvatski su državljani porazbacani po kazamatima bez presuda, ravnomjerno i pravedno – na svakoga plavog navijača po deset štakora i stotinu žohara, u zemlji s kojom smo zajedno u Europskoj uniji, blago nama. Na svakoga BBB-ovca po tri terorista, tri psihopata i nekoliko ubojica. Bože moj, sjetim se često branitelja Mariupolja koji su nakon nekoliko mjeseci predani Ukrajini, razmijenjeni, ma barem na prvi pogled činilo se kao da nisu previše mučeni, a eto… Pa što činiti, moj Černiševski, da pohvatamo stotinu Grka koji žive ili turistiraju u Hrvatskoj, te ih razmijenimo za naše? Svi za sve. Ma ne može tako, ne bi bilo dobro. Očito treba drukčije, diplomatski. Pregovarati. Mi njima deset tisuća turista raznostranih koji borave u Hrvatskoj, vi nama vratite dečke. Ne znam, dok ovo pišem čujem da Plenković i Grlić idu u Grčku po drugom poslu, ali će valjda načeti i tu temu. Što Grci zapravo hoće s tom predstavom? Ma hoće novac, naravno, na kraju ćemo otkupiti naše državljane za velike iznose, čemu mogu pridonijeti i klubovi prodajom dobrih igrača po niskim cijenama. Tako će završiti histerija izazvana smrću mladoga Grka, smrću koja se nije trebala dogoditi da je Grčka uređena zemlja sa solidnom policijom i zdravstvom. Ima samo tisak koji je odmah Hrvate proglasio neonacistima i bagrom, baš kao Rusi Ukrajince. I ima pravosuđe, krivo nasađeno. (Uzgred: što bi se dogodilo da su Grci pokupili stotinu mladih Amerikanaca, SAD građana? Eh, to bi bila druga pjesma. Ameri bi zagalamili i stvar bi bila riješena u tjedan dana. Možda bi se uz Ahejce prošetao i jedan nosač zrakoplova, tek tako, da se pokaže… A mi ni nosača ni zrakoplova, pa se s nama može kako se hoće.)

U Beogradu su zadovoljni, ne nazivaju, znači, samo oni Hrvate nacističkim ukrasnim pridjevima. Kada im i to dosadi, kao sada u sezoni kiselih krastavaca, okreću se kulturi i to u pravilu hrvatskoj kulturi od koje očekuju da im popuni praznine u vlastitoj. Pa su sada, u špici ljeta, opet načeli stotinu puta prežvakanu temu o srpskom Dubrovniku i ne samo Dubrovniku, o srpskoj dubrovačkoj književnosti i ne samo dubrovačkoj, čitaju vrlo usrdno i čim vide da negdje piše „što“, opa, a tko će tako pisati nego Srbin. Ako taj pisac sebe drži Hrvatom, onda je u najmanju ruku neuk. I nije važno, mi ćemo ga uvrstiti gdje treba, u svoje, jer moramo širiti granice srpske književnosti i jezika do Lisabona i dalje, poručuju nam iz Beograda, svjesni valjda da su postali dosadni i blesavi, ali jednostavno ne mogu protiv sebe.To je kao alkoholizam, ili droga. Ovisnost.

Htjeli mi ili ne, šutjeli ili se srdili, tako je kako je. Odgovarati, razlagati, dokazivati – sve je to ionako uzaludan posao. Ignorirati, to da. Imamo mi problema, neknjiževnih, i s nekim drugima i drukčijim, recimo s Austrijom koja komemoracije na Bleiburgu naziva slavljenjem ustaša i zabranjuje pristup, osim sisačkoj gradonačelnici, dok istodobno ta zemlja koketira s Putinom koji gađa kazališta i malenu djecu. Hoću reći, svojedobna jugoslavenska i srbijanska onda i sada propaganda učinila je svoje, pa čim Hrvati navodno ili ne, nešto zgriješe u sadašnjosti, odmah se potežu sjećanja na režim u NDH, čak i ondje gdje su u Drugom ratu nacisti bili na vlasti i srdačno primani, kao u Austriji, recimo.

Sve to nije ništa prema petoj koloni u Hrvatskoj, koja je djelovala (i vladala) u vrijeme naddržave Jugoslavije, a živi i blaguje i u samostalnoj hrvatskoj državi. Kao što smo u ratu koji nazivamo Domovinskim bili izloženi vanjskoj i unutarnjoj agresiji, tako smo u tom sendviču ostali i nadalje, u miru, s tim da su unutarnju – uz nešto srpskih pisaca iz Hrvatske i srpskih političara – preuzeli i poneki hrvatski novinari i slični poslenici, plaćenici. Iz te jugoslavenske kutije slova koja nije do ordinarna istočna promidžba, čuju se jecaji i vapaji pretočeni u slabo odjevene satirične tekstove, tanke i bijedne iz jednostavnoga razloga što autori (ipak) ne smiju otvoreni reći i napisati da mrze Hrvatsku i hrvatstvo općenito, pa se dovijaju, uvijaju i izvijaju. I što onda rade? Pa ništa kreativno, i oni se vraćaju na Drugi rat kao i suvremeni vanjski agresori. Tako, naravno, i u slučaju Zakona o hrvatskome jeziku, pa čujem da je stanoviti vrlo duhoviti provokator podoficirskih manira spremio sve koji sa Zakonom imaju bilo kakvu svezu u – ustaški tabor.

Tabornicima su postali i predsjednik Matice hrvatske i ministrica kulture, a valjda ih ima još. Pa da je barem taj (za sada prijedlog) zakona malo odlučnije postavio stvari, a nije (budući da je u proceduri pomalo eutanaziran) još bi provokatorovo baljezganje imalo nemuštu podlogu. Ovako nije. Autor se izblesavio kao i njegovi pajdaši u Beogradu, pa i to treba ignorirati. No ne i činjenicu da se takav napis pojavi u novinama na nacionalnoj razini, takoreći, hrvatskoj štoviše, ali tu smo gdje smo, naša štampa gori gre, a narod doli, u siromaštvo.

Nisam zadnjih dana pratio tiskovine, saznajem iz druge ruke, tako i da je objavljen članak u kojemu se spominje Petar Zoranić i nešto citira, navodno kao dokaz da je hrvatski jezik iz doba renesanse nerazumljiv. S ogradom da ne znam o čemu se radi u rečenom napisu, u Zoranićevu obranu treba reći da je, glede proze, doista bio pionir i da je i sam bio svjestan te uloge i težine posla kojega se prihvatio u pastirskom, bukoličnom (i putopisnom) romanu Planine, da su, znači, jabuke dviju vila, Grkinje i Latinke velike i sočne, a one u krilu vile Hrvatice trpke i nezrele. Zoranić bira hrvatske, usput kori sunarodnjake što i oni ne čine isto, te kaže: “Ah nepomnjo i nehaju jezika hrvackoga“, i nastavlja da ima Hrvata koji su mudri i učeni, ali se hrvatskoga jezika „sramuju i stide“… Kada danas čujem engleštinom zaražene uglavnom mlađe osobe, pomislim na Zoranića (Zadranina, u stvari Ninanjina, zapravo porijeklom Ličanina) i kako bi se našao u čudu što je nakon svega, nakon procvata i cvata hrvatske književnosti i jezika u idućim stoljećima, došlo do toga da vila Angliskinja ima sve sočnije jabuke, a vila Hrvatica se srdi i očajava. Ah, nepomnjo i nejahu jezika hrvackoga, čak i kamilični zakon o njemu izaziva gnjev onih koji se ne mogu nazvati ni postjugoslavenima, ni prosrpskohrvatskima, nego jednostavno protuhrvatskim idiotima. Da i ja ne postanem dosadan.

U jednoj od zadnjih rubrika napisao sam da se u zakonskom prijedlogu ne spominju mediji. Ne znam jesam li u pravu, sve pratim površno, kao i uvijek. Ako se doista ne spominju, onda zakon nema smisla, jer je sve loše i dobro u medijima. A oni će i dalje po starom, osim ponekih kolumnista koji drže do sebe i do jezika hrvackoga. Oni postjugoslavenski kolumnisti valjda će i dalje pisati tačno umjesto točno, a navodno postoji i portal Tačno hr., pa je za njih zakon irelevantan. A kako to oni mogu? Pa mogu, jer im država popušta i urednik propušta, iz iste ergele, a lektoru prijete da će odletjeti ako im tačno pretvori u točno, i tako se vozimo na tačkama javnih agenata susjednih nam jezika. Uostalom kolovoz je.

Znate što (ča, kaj)? Ništa ne će biti od Hrvatske sve dok budemo gledali kroz prste raznoraznoj klateži, dok na svaku drskost bagre ne budemo istoga trena reagirali svim mogućim načinima, na svaku provokaciju onom žestinom koju smo pokazali devedesetih. Jer se i sada protiv nas vodi potmuli specijalni rat, ne baš niskog intenziteta. I nema susjeda, baš kao u svekolikoj povijesti, koji se nad nama ne iživljava, a mi mu dopuštamo, štoviše hranimo ga na različite načine – Talijanima banke, Mađarima naftne poslove, itd. Pa što ne bi Srbijancima dali malo renesanse čije književne proizvode ionako „ne razumijemo“, vele kreteni.

Đuro Perica

Oko blagdana Velike Gospe umro je Đuro Perica, ponosni Slavonac, Hrvat velikoga srca i snažne osobnosti. Nedavno sam pisao u povodu smrti Tomislava Držića, novinara, koji je bio glavnooptuženi u montiranom procesu za navodni atentat na Tita u Zagrebu (Paromlinska) sredinom sedamdesetih prošloga stoljeća. Uz Držića i još nekolicinu tada je stradao i Đuro Perica, mučen na najzvjerskije moguće načine u istrazi i poslije u komunističkim kazamatima gdje je proveo četrnaest godina. I nakon mnogih desetljeća na Đuri su ostali tragovi mučenja, vidljivi i nevidljivi, a ono što mi je (nam je) o tome pričao izazivalo je jezu, tjeskobu i bijes. Pa ipak je ostao svoj, krupan i glasan, mentalno jak, čim se pojavila prva svjetlost u zori bitke za hrvatsku samostalnost – eto i njega, neslomljivog i neslomljenog, s energijom koju su mu Bog i priroda darovali. U prvim redovima, bez oklijevanja. Družili smo se bivajući zajedno u različitim tijelima i događanjima, dobro se upoznali, bez sukoba premda je znao reagirati oporo i naglo, dobričina u stvari, bez dlake na jeziku. Zastupnik u Hrvatskom državnom saboru u nekoliko mandata, predsjednik udruge političkih zatvorenika i, što je vjerojatno najviše uplašilo njegove mučitelje – pomoćnik ministra unutarnjih poslova. A kako lustracije nije bilo, prestali se bojati.

I opet oko Velike Gospe – spomen na drugoga jednog Pericu, Petra Pericu. Kao da je Pericama mučeništvo bilo zadano, na početku i u poodmaklim godinama komunizma. Sjetimo se Petra, poglavito uz marijanska slavlja, kada narod iz duše pjeva Rajska djevo, kraljice Hrvata, djelo (tekst) isusovca Perice, koji je 1944. iz dubrovačkoga samostana odveden na Daksu zajedno s još pedestoricom najuglednijih Dubrovčana i ondje ga komunisti ubili – puškom za podvodni ribolov, kažu.

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo