Dr. Davor Marijan/Nakon masovnoga sudjelovanja u oružanoj pobuni, masovni odlazak stanovnika srpske nacionalnosti iz Hrvatske je logičan

Kad vam povijest tumače oni koji ništa ne vide, ne čuju i ne razumiju od svojih predrasuda, onda dobijete ovakve gluposti kao u „Politici“

Dvojica „velikosrpskih tenora“, Milorad Dodik i srbijanski patrijarh Porfirije, predvođeni osvjedočenim ratnim huškačem za granice Velike Srbije Aleksandrom Vučićem nisu mnogo toga novoga rekli u Prijedoru, u odnosu na prošle godine, gdje su se okupili obilježiti najveći „nasilni eksodus Srba“. Međutim, ono što treba zabrinuti međunarodnu zajednicu, prije svega EU i NATO, jest prenošenje ratničke vatre „srpskoga sveta“, poput nekadašnje Miloševićeve „antibirokratske revolucije“, na granice Schengena, na krajnji sjeverozapad BiH, gdje su srpske postrojbe 90-ih prošloga stoljeća počinile znatne ratne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima te bili neki od najvećih srpskih koncentracijskih logora, čije su fotografije obišle svijet. Zajedničko trima zapjenjenim velikosrpskim revizionistima Dodiku, Porfiriju i Vučiću u Prijedoru, haaškim presudama usprkos, jest bezočna tvrdnja da je u „Oluji“ počinjeno „najveće etničko čišćenje nakon 1945.“. Tim povodom razgovarali smo s povjesničarem, znanstvenim savjetnikom Hrvatskoga instituta za povijest dr. Davorom Marijanom, autorom knjige Oluja, objavljene 2007.

Jesu li pobunjeni Srbi okupirano područje Republike Hrvatske napustili svojevoljno ili su protjerani, kako je opetovano tvrdio „trio“ u Prijedoru?

Taj se problem ne može svesti na 1995., kad je početkom kolovoza provedena vojno- redarstvena operacija „Oluja“ u svrhu oslobađanja okupiranih hrvatskih područja iz kojih je prethodno protjerano sve nesrpsko stanovništvo. Već u ljeto 1990. u prvim istupima pobunjenih Srba došlo je jasno do izražaja gledište o nepristajanju na poštivanje legalno izabranih vlasti u Hrvatskoj, koje je ubrzo preraslo u stajalište o nemogućnosti suživota u Hrvatskoj. Odbacivanje plana Z-4 bez razmatranja pokazuje odlučnost pobunjenika da ne prihvate nikakvo političko rješenje koje je uključivalo življenje unutar granica Republike Hrvatske, premda im je taj plan nudio „državu u državi“. S tim je odbijanjem i najjasnije artikulirano stajalište Krajišnika da se s Hrvatima ne može živjeti. Dakle, s obzirom na njihov masovni odaziv na plebiscitu „o autonomiji Krajine“  i njihovo masovno sudjelovanje u oružanoj pobuni, masovni odlazak stanovnika srpske nacionalnosti iz Hrvatske posve je logičan.

Ima li primjera koji Vašu tvrdnju mogu potkrijepiti?

Naravno da ima. Najave masovnoga odlaska Srba iz Hrvatske zabilježene su u ranoj i u završnoj fazi rata. Primjerice, u sklopu napadne operacije glavnine Oružanih snaga SFRJ protiv Hrvatske, na Kordunu je krajem rujna 1991. dovedena 169. motorizirana brigada JNA iz Loznice, Srbija. Brigada se ubrzo raspala i donesena je odluka da se povuče u Srbiju. Na to je reagiralo vodstvo pobunjenih Srba, tvrdeći da je narod „počeo sa spontanom evakuacijom“. Jednako tako, u referatu o bojnoj spremnosti Komande Kninskoga korpusa iz siječnja 1992. kaže se da je narod Krajine apsolutno protiv odlaska JNA: „Srpski narod bi krenuo zajedno sa jedinicama korpusa jer nema poverenja u mirovne snage OUN bez JNA na teritoriju Krajine.“ Nakon operacije „Bljesak“ predsjednik krajinskih Srba Mile Martić piše predsjedniku Republike Srbije Slobodanu Miloševiću: „U mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema za iseljenje.“ Republički štab Civilne zaštite RSK, zbog operacije „Bljesak“, naredio je aktiviranje – mobilizaciju svih regionalnih i općinskih štabova civilne zaštite za zadatcima stalnoga dežurstva te „preduzimanja organizovanih i pripremnih mjera i radnji i provođenje svih mjera zaštita i spasavanja sa težištem na sklanjanju, evakuaciji i zbrinjavanju stanovništva“. Prema tome opcija evakuacija stanovništva bila je itekako u igri, što se i pokazalo tijekom „Oluje“. Pri tome ne treba zaboraviti da je do iseljavanja stanovništva došlo i nakon operacije „Bljesak“, premda im je Hrvatska jamčila sigurnost.

Glavni val iseljavanja, međutim, došao je nakon srpskoga vojnoga poraza?

Prvoga dana „Oluje“, Vrhovni savjet obrane RSK donio je odluku koja je dovela do iseljenja većine srpskoga stanovništva s okupiranoga područja Hrvatske. U toj odluci rečeno je da se „zbog preventivnih i bezbjedonosnih razloga organizuje evakuacija stanovništva Sjeverne Dalmacije i južnog dijela Like (…) kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo od eventualnih daljnjih napada hrvatske artiljerije i kako bi srpski borci, koji drže položaje odbrane, bili rasterećeni brige za svoje porodice.“ Ovomu ne treba komentara.

Kad je počela „Oluja“ mediji su 4. kolovoza ujutro prenijeli poruku predsjednika Tuđmana hrvatskim građanima srpske nacionalnosti da ostanu kod svojih kuća i dočekaju hrvatsku vlast. Nakon petogodišnjega uvjeravanja o nemogućnosti suživota s Hrvatima teško je bilo očekivati da će takav poziv biti prihvaćen. Poslije su neki tvrdili da taj poziv nije bio iskren, pozivali su se pritom na Brijunske transkripte?

Taj je transkript razgovor generala s generalima. Tužitelji Haaškoga suda pregledali su stotine transkripata, ali prije Brijunskoga nisu našli nikakav dokaz o Tuđmanovoj navodnoj opsjednutosti da broj Srba svede na pet posto, što se i danas često plasira u javnost. Upozorio bih, međutim, na transkript od 13. studenoga 1991., tjedan dana pred okupaciju Vukovara, u teškom i mučnom stanju rata, čiji se kraj nije nazirao, a u kojem su zbog nastale psihoze uvjeti i te kako bili „pogodni“ za osvetu, protjerivanje i razna zlodjela nad Srbima u Hrvatskoj, Tuđman je na raspravi o ekstremnim ponašanjima u Hrvatskoj rekao da će se suprotstaviti mišljenjima da „ne može niti jedan Srbin ostati u Hrvatskoj“. Zašto bi takvo mišljenje promijenio kad je bio nadomak pobjede? Uostalom i raspoloživi izvori pokazuju da hrvatska strana nije planirala i provela protjerivanje pobunjenih Srba. Masa dokumenata vodstva pobunjenih Srba potvrđuje planiranu evakuaciju stanovništva, koja se Martićevom naredbom ostvarila. Vučićeva zamjena teza o „Oluji“ kao najvećem etničkom čišćenju nakon 1945. u Europi, promidžbena je neistina. Svoju tvrdnju ne može dokazati.

Milorad Dodik u Prijedoru je rekao da je „Oluja“ „udruženi zločinački poduhvat SAD i njihovih monstruoznih planova prema Srbima, zajedno sa Hrvatskom vojskom koja je to jedva dočekala da etnički očisti taj prostor“. Na tom tragu u beogradskoj „Politici“ (5. kolovoza na mrežnom izdanju) objavljen je članak stanovitoga Ozrena Milanovića (Kako je američki „Storm“ postao hrvatska „Oluja“?) u kojem tvrdi da je kodno ime „Storm“ smišljeno u Pentagonu te da je u operaciji sudjelovalo oko 1200 plaćenika, mahom Amerikanaca.

Što se tiče „znalca“ iz „Politike“ koji zamisao, naziv, a dijelom i provedbu operacije „Oluja“ pripisuje Amerikancima, ništa novo. I dalje ima „znalaca“ i „analitičara“ koji tvrde da je „Oluja“ počela napadom američkoga lovca – bombardera F-16 na odašiljač Ćelavac, jer hrvatski piloti na MIG-ovima to k’o biva nisu bili u stanju. Nema dvojbe da jesu bili sposobni jer su to i učinili. Dotični „znalac“ iz „Politike“ za ovu godišnjicu htio je biti bolji i originalniji. Operacija oslobađanja okupiranoga teritorija Hrvatske počela se planirati u kasno ljeto 1994. i prva inačica napada na Knin za snage Zbornoga područja Split zvala se „Grom“. U prosincu 1994. završen je kompletan ratni plan HV-a koji je nazvan „Bljesak“. U svibnju 1995. dio toga ratnoga plana proveden je u djelo u zapadnoj Slavoniji kao operacija „Bljesak-1“.  Po okončanju „Bljeska-1“, sredinom svibnja ratni plan je preimenovan u „Oluja“. I to bi bilo to, da su Hrvati „prepisivali“ od Amerikanaca, valjda bi se plan zvao „Bljesak“. No kad vam povijest tumače oni koji ništa ne vide, ne čuju i ne razumiju od svojih predrasuda, onda dobijete ovakve gluposti kao u „Politici“. Nisu to prve, niti će biti posljednje gluposti o „Oluji“. Na žalost.

Očito je kako jednostavno žele umanjiti sposobnosti Hrvatske vojske da oslobodi okupirana područja svoje države?

Velike frustracije političkoga srpstva – to je ona politika i svjetonazor čiji su temelji u „Načertaniju“ i „Kovčežiću za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“ – ovih dana su niz puta izbile na vidjelo. Dok neki gotovo niječu da je Srpska vojska Krajine bila operativna oružana formacija, drugi, poput ovoga „znalca“ niječu Hrvatima bilo kakvu vojnu sposobnost. Čak i nakon rata mnogi kao da se drže riječi saborskoga zastupnika Srpske demokratske stranke Dušana Zelenbabe kada je ljeta 1990. u osvrtu na sigurnosno stanje u Hrvatskoj upozorio da „ako dođe do vešanja pušaka na ramena, treba znati da ih Srbi nose bolje, lepše i duže od drugih“. Vrijeme je pokazalo da je to ipak bila predrasuda.

Hvala na razgovoru!

 Razgovarao: Marko Curać

hms.ba / Hrvatsko nebo