Dodiku hranu, sladoled i smještaj plaćaju zahvalni Hrvati

Svršetkom srpnja 2023.

Užasni se orkan nije ponovio, premda je za utorak ili srijedu u prošlom tjednu, ne sjećam se, za svaki slučaj bio najavljen crveni meteoalarm, pa i za moju (?) županiju. Poučeni iskustvom, naši prognostičari pušu i na hladno. Ja sam ozbiljno shvatio neozbiljne meteorologe, zavezao psa i mačka za radijator, a sebe konopcima za stup, kao Odisej za jarbol. Kadli, ništa se nije dogodilo, vani malo tutnjalo pa protutnjalo, naglo se smirilo. Mačka i psa sam oslobodio, ali dva dana nisu htjeli sa mnom razgovarati. ”Valja nama preko rijeke”, progunđao je mačak Mak, citirajući Nazora, reče. Nisam ga ispravljao.

Sva je sreća da se ni u Slavoniji nije ponovio supervihor jer bi štete bile još veće, a i ovako su goleme, ljudi očajni, usjevi polegli, kuće razorene kao da su prošli četnici, nastala jagma za krovopokrivačima i crjepovima, narod se sam penjao na krovove i mnogi završili u bolnici. Tuga jedna. Službe zadužene za nevolje negdje su ponešto funkcionirale, negdje nisu, opet se vidjelo da su najorganiziraniji – nogometni navijači, kao i u potresu. U Zagrebu, koji povijesno pripada Slavoniji, gradska je vlast već odavno ukinula službu za hitne situacije, a što će joj.

Ovo je ljeto ukleto, jedva čekam da prođe. Ni požara nismo pošteđeni, izgorjelo pola Čiova. Na Hvaru srećom za sada nema požara, da ne bude ugrožen Milorad Dodik, dragi gost Zorana Milanovića. Doletio helikopterom MUP-a Srbije. Hoće li stići i srbijanski Vučić, ne zna se, ako dođe, sljedeći je Putin. Pa jest, Hrvatska je uključiva zemlja, ljetuju tu svi koji topla mora nemaju, a tako bi ih rado imali. Čak i sada kada je more pretoplo. A da je ta RS nastala na genocidu (i) nad hrvatskim narodom, ah, pa to je daleka povijest, ne ćemo se opterećivati. Bilo je to u prošlom stoljeću kada Srbi bijahu inkluzivni, to jest htjeli uključiti i priključiti sve do mitske crte karlobaško-virovitičke. Sada su već dvadesete dvadeset i prvoga stoljeća, dolaze i opet ali kao turisti, mnogo im je lepo na moru, a mještani srdačni, cijene doduše malo previsoke, ali Dodiku hranu, sladoled i smještaj plaćaju zahvalni Hrvati.

Dobro, prelazim na druge teme, iz sekularnih u sakralne, odnosno duhovne. Mladifest u Međugorju okupio vjerničku mladež u tolikom broju da se ateisti i agnostici križaju, pa jel moguće da još ima mladih zatucanih, a sve smo učinili da ih ne bude, putem medija i civilnih udruga, pa i potezima s državnih razina, a oni nama tako to, po svome. I još im govor drži fra Zlatko Dalić, i još taj govor u cijelosti prenose tiskovine, ma što se to događa s Hrvatskom? Sve sliči novom pokretu koji je protivan i europskom uzmaku od kršćanstva, znači kontraeuropejski. Prodire pokret i u druge sfere, recimo muzikalne, pa je duhovna pjesma čuvenoga fratra Šite Ćorića izbila na vrh glazbenih top-lista. Znači, ima pokret i topove, opasno je to sve, čak militantno. I još fra Ćorić trenira karate, ma sve je jasno.

Ne da se ni Međugorje koje se jako promijenilo od onoga ubavog sela kojega se sjećam iz prvih godina osamdesetih, kada smo Jakov Sedlar i ja stigli onamo da vidimo što se događa. Bože moj, zašto Gospa nije savjetovala urbaniste i arhitekte kako da preobraze naselje u lijepo utočište, zašto je dopustila divlju gradnju? Ili je možda ipak intervenirala, ali je prešućeno. No, sve to nije ništa prema eksploziji apartmana na obali hrvatskoga mora, svija se zemlja pod tonama betona, apartmana više nego turista. Usporedivo sa školstvom: još malo pa više nastavnika nego đaka, u visokom školstvu već ima i takvih slučajeva. Čitam da brucoši ne žele studirati latinski i grčki, hoće švedski. Nije to dobro ni za proučavanje starije naše književnosti jer, htjeli vi ili ne, hrvatski latinisti spadaju u korpus hrvatske književnosti. Spominje se i Hrvatski sabor i do kojih se godina ondje govorilo latinski. A nemaju pojma. Zadnji se put govorilo latinski u prvom sazivu Sabora početkom devedesetih prošloga stoljeća, bili su, naime, u tom sazivu učeni ljudi i pretjerali s latinskim izrjekama toliko da sam i ja morao intervenirati, pa dajte, zaboga, govorite hrvatski sada kada napokon imamo svoju državu. Jest, možda sam o tome već pisao, ali neka.

Dotle uživam u hrvatskom kajkavskom, budući da mi je u ruke napokon stiglo Sveto pismo Novoga zakona, na horvatski jezik prevedeno po Ivanu Rupertu Gusiču prenešeno i na svetlo dano. Taj prijevod Novoga zavjeta posvećen biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, bio je „zgotovljen za tisak“, ali tiskan nije sve do prije nekoliko godina, rukopis čamio u knjižnici Metropolitane. Ako niste čitali, evo jednog ulomka koji se odnosi na gradnju čvrste kuće kojoj ni voda ni vjetar ne mogu ništa, a podosta je aktualna u ovim vremenima prirodnih katastrofa: „Vsaki anda, koj čuje ove reči moje, ter nje ispunjava, prispodobljal se bude mudrom človeku, koji zezidal je hižu svoju zverhu pečine; i opal je dežd, i dotekli su potoki, ter puhali jesu vetri, i navalili jesu na hižu onu, ter ni zrušila se, ar zazidana je bila zverhu pečine.“ I tako dalje. Kao rođeni kajkavac nemam s tekstom problema, štoviše, uživam, kako rekoh, i s vremena na vrijeme sjetim se Gaja.

Kad sam već zabrazdio u duhovno, zadaća mi je reći nekoliko riječi o klarisi Anki Petričević, koja je nedavno preminula u dubokoj starosti. Kada je bila mlada i lijepa studentica vrtjela se u krugu oko Tina Ujevića, tada pjesnikinja početnica. Diplomirala je one godine kada je Tin umro u Vinogradskoj, a odmah potom stupila u red klarisa, na opću prepast, posebno roditelja. Sestra Marija od Presvetoga Srca objavila je osamdesetak knjiga (!), od toga četrdeset zbirki poezije, dobivala značajne književne nagrade i uvrštavana u antologije, a neko se vrijeme očekivalo da postane i akademkinjom. Tiskovine koje čitam, a ima ih, nisu Anki Petričević i njezinu odlasku s ovoga svijeta, posvetile ni jedan jedini redak.

Puno je redaka, stupaca i stranica dobio Miroslav Lilić koji je godinama prije smrti uspio objaviti više no zanimljivu autobiografiju s podnaslovom Reprize. I dobro da je to učinio. Knjiga krcata podatcima, događajima, osobama, povijest zagrebačke i hrvatske televizije ispričana na prilično dobrohotan način, s dosta humora i anegdota, isprepletena, prirodno, političkim mijenama i dramatičnim trenutcima s kojima se Lilić nosio u svom stilu, dugim večerama i pićem kod Pere ustaše i poslije kod Drageca, ali i još ponegdje. Na zadnjim stranicama knjige zapisuje ovu rečenicu: Život treba poštovati, ali nikada ne zaboravite da ste baš vi glavna uloga u toj predstavi, premijeri – bez reprize… Neobičan čovjek svakako, majstor preživljavanja na ekranu i iza ekrana u onom i ovom sustavu opisuje delikatne situacije posebno 1971., ali i 1990. kada je doživio i tu sablazan da je potpisnik ovih redaka postao glavnim ravnateljem HRT-a (nakon što je odbio Nedjeljko Fabrio) o čemu obzirno razglaba u dva poglavlja rečene autobiografije ponešto uljepšavajući stvari, jer bilo je tu svega i svačega, i sukoba i dvostruke linije zapovijedanja, zakulisnih igara i trvenja… U svakom slučaju, mladi će hrvatski povjesničari iz te autobiografije dobiti silu podataka i više-manje točnu predodžbu o duhu vremena.

Putovi su nam se isprepleli još jednom, kada sam u drugoj polovici devedesetih na opću prepast privremeno sjeo na mjesto direktora Jadran filma, tada još (za nekoliko postotaka) u pretežitom državnom vlasništvu. Lilić je upravo u to vrijeme raskrstio s HRT-om i tražio posao, razgovarali smo, obećao je da će biti korektan i bio je. Poslije toga, kronika kaže da je preuzeo Croatia Records i bacio se na stvaranje Nove TV, što mu je uspjelo iznad očekivanja. (Dok ovo pišem stiže vijest o smrti još jednoga zapamćenog televizijskog poslenika, Branimira Dopuđe, o kojemu Lilić u spomenutoj knjizi piše vrlo slikovito.)

Glede Jadran filma: tužna je to priča, nerazumijevanje onih koji su držali državnu blagajnu da je film strateška grana kao i nafta. Na kraju su, uostalom, i Inu prodali.

Nama su ostali filmski festivali. Bujaju u zadnje vrijeme bezmjerno, pa nema većega ili manjega grada i naselja bez filmskoga festivala. A što se Motovun preselio u Gorski kotar, još mi je malo nejasno, ali neka. Šteta je da jedan razvikani festival u Europi već ima medvjeda kao zaštitni znak i nagradu. No, ne treba biti zlatni, može i domaći, smeđi. Kad je već odlutao zajedno s ostalim kunama.

O jeziku, rode…

Vidim da je Večernji otkrio Vladin prijedlog Zakona o jeziku, valjda o hrvatskome jeziku. Čitam i ne nalazim ništa posebno, a nekmoli revolucionarno, osim obveze da državna i javna tijela trebaju zaposliti lektore, da se ustanovljuje Vijeće od desetak ili koliko veličanstvenih kojima će sjedište biti u Institutu za jezik i jezikoslovlje ili kako se već zove, što je zloslutno, pa očekujem da jedan od vijećnika bude bivši ministar Jovanović…Sada je već napokon vrijeme da saznamo i što je pisalo u prijedlogu Matice, kako bismo mogli usporediti i vidjeti što je ostalo.

Glede lektora, problem je ne u državnim tijelima, nego u medijima o kojima se ne govori previše, a u njima se piše kojekako, a lektora nemaju, barem se ne navode u impressumima. Ilustracija: povratni su im glagoli odvratni, pa u novinama u ponedjeljak čitam kamo sve idu na odmor vrlo značajni političari. Te jedan „odmara“ u Istri, drugi „odmara“ u Dalmaciji, i tako dalje. Koga to odmaraju, ne zna se. Možda sebe ili se, ali nije rečeno. Pravilno je: odmaraju se od naroda, koji im pravi probleme u ostalim dijelovima godine.

Kolumna:Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo