Z.Miliša/Kada tamničari postaju osloboditelji?

Svatko od nas odlučuje hoće li biti vlastiti tamničar ili osloboditelj

Svi mi odlučujemo hoćemo li biti vlastiti tamničari ili osloboditelji. Drugi nisu odgovorni za naše misli i naše emocije, a odgovornost je u našim rukama. Oslobađanje od trauma započinje opraštanjem, odlaskom od osoba i sredine koja nam nanosi nepodnošljiv nemir i bol. Takvo stanje vodi do preispitivanja vlastitog života s pitanjem kamo i kako dalje? Druga je opcija identificiranje s ulogom (vječite) žrtve. Vlastiti tamničari su ljudi koji život “odrađuju” – preživljavaju, svi su im dani isti, nemaju izazova ili su tipovi koji se vide žrtvama okolnosti. Takvi su ovisnici o drugima, žive bez svrhe ili im život prolazi bavljenjem tuđim životima. U ovoj varijanti gubi se osobna odgovornost, uključujući i upit: Što je to što me odvelo u nezdravu situaciju? Stoga, “nije presudno samo otići iz nezdrave situacije, nego shvatiti što vas je dovelo u nju i onda to promijeniti jer ćete se (u protivnom) ponovno naći u sličnoj situaciji” (B. Šimleša u knjizi Škola života). Zato je pozitivno iskustvo (i) prihvaćanje osobnog negativnog iskustva!

Najvažnije je oprostiti sebi i uvidjeti snagu vlastitog izbora

Nema osobe koja za života nije bila bespomoćna. Bespomoćnost je prilika za oslobađanje od frustrirajućih situacija i osoba te (samo)obmana. To je prilika oslobađanja i za one koji žive u lažnom osjećaju (sve)moći.

Edith Eva Eger, u knjizi Izbor smatra da su bolna iskustva dar, ako ih pravilno usmjerimo. Smatra kako nam ona pružaju “perspektivu i smisao”, ali da je “najteže oprostiti sebi”. Na svakome od nas je da 1. preuzme odgovornost za svoje osjećaje, postupke ili propuste što smo dopustili drugima da nas “truju” te 2. prestanemo potiskivati neugodne osjećaje i samo druge okrivljavati za osobne drame. “Iscjeljenje je moguće kad odaberemo preuzeti odgovornost, kad odlučimo otpustiti povrjedu, kad otpustimo prošlost ili tugu”! (E. E. Eger) Njemačka poslovica kaže: “Tko trpi staru nepravdu, taj novu poziva u kuću.”

Važno je znati što želimo, a što ne, što drugi očekuju od mene, a što ja od njih. U pravoj ljubavi nema očekivanja, a “(p)ojačani” ego samo traži ili očekuje.

Životna iskustva nas upozoravaju da uvijek imamo nove izazove te da nikada nije kasno za nove izbore. “S kakvom se god situacijom u životu suočavali, možemo stvoriti pozitivno iskustvo. Kak(v)o? Zahvaljujući – moći izbora” (J. M. Templeton).

E. E. Eger, u gore spomenutoj knjizi konstatirala je da “koliko god naše iskustvo bilo frustrirajuće, uvijek možemo odabrati kako ćemo reagirati na njega.” Upravo ta spoznaja joj je promijenila život!

Podcjenjivanje u obitelji i željeni model obiteljske dinamike

Ljudski odnosi lako postanu posesivni. U obiteljskim odnosima brak tada postaje simbol tamnice. Na primjer od žene se očekuje da predstavlja (samo) ulogu majke i vjerne supruge. U takvim odnosima postoji jednosmjerno davanje i uzimanje. U želji da u svemu zadovolji djecu ili partnera, ona gubi dostojanstvo i postaje ovisna o udovoljavanju željama djece ili partnera. Muškarac smatra da mu je jedina uloga zaštita, pa se stvara lažna slika paternalizma. Do kidanja okova dolazi kada žena odbije ste­reotipnu i pasivnu ulogu, ne pristaje biti ukras suprugu ili tretirana kao stroj za rađanje djece i jednosmjerna davateljica sebe suprugu i djeci.

Druga krajnost je kada očevi postaju suvišni u obiteljskom odgoju. Taj trend davno je najavio psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi Društvo bez očeva. Polazeći od feminističkih teza da su za nasilje u obitelji po sebi krivi očevi, trebalo se okomiti na taj autoritarni simbol. Tako se razvijao model odgoja u kojemu je „zabranjeno zabranjivati“, a autoritet očeva izjednačen s autoritarnim ili represivnim.

Poželjna situacija je uzajamno davanje i/ili pomaganje. Bez uzajamnog davanja i uvažavanja odnosi postaju sterilni i/ili posesivni.

U odgojnom procesu je važno naučiti djecu da znaju tražiti i pružati pomoć. Zato je Jorge Bucay u knjizi Klasične priče da se bolje spoznaš, dao savjete svojoj kćeri, od kojih izdvajam najvažnije: “Želim biti siguran da sam te poučio da se suočavaš sa strahovima i vjeruješ u svoju snagu, da ne budeš ovisna o tuđem odobravanju, da ne preuzimaš na sebe svačiju odgovornost, da daješ zato što to želiš, a nikada zato što si prisiljena, da ne namećeš svoja mjerila, niti da dopuštaš da ti nameću tuđa, da kažeš da samo kada to želiš i kažeš ne bez osjećaja krivnje, da ti jedino ograničenje bude da ne povrijediš sebe ni druge”. Mi djecu ne poučavamo o 1. umijeću da(ri)vanja, 2. suočavanju s posljedicama kada drugi utječu na njihove misli, emocije ili ponašanja i 3. suočavamo s posljedicama osobne (ne)odgovornosti.

Osobne i obiteljske drame su preslika društvenih (ne)prilika. Naime, zaštitnička uloga u obitelji s jedne strane te podcjenjivanje ili ponižavanje s druge strane jest preslika dominacije autoritarnih političara nad pukom.

Društvene implikacije podčinjavanja

Pristajanjem na sluganstvo, u društvenom kontekstu, stvaraju se generacije frustriranih i/ili obespravljenih. Psihoterapeutkinja Elizabeth Lukas u knjizi Konkretna logoterapija navodi podatke jednog istraživanja u Nizozemskoj gdje su ispitanici kao jedan od glavnih razloga svog besmislenog života naveli gubitak dostojanstva. Ante Starčević upozorava: “Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode”, a književnik i publicist Stanko Bašić je ironično zapisao da su Hrvati u Europi poput djeteta “koje je na svijet došlo protiv volje svojih roditelja, a koje se uzaludnom upornošću trudilo zadobiti roditeljsku ljubav”.

Kada trebamo otpustiti druge?

U odnosima s drugima gubimo sebe onda kada nas druga strana ignorira, „ne doživljava“; kada nema potrebu za našom prisutnošću, ne želi čuti naše mišljenje, posebice ne kritike, niti u odnosu želi mijenjati sebe. Gubljenje je vremena i energije od takvih osoba tražiti priznanje ili prihvaćanje, a tada si uskraćujemo i mogućnost povezivanja s drugim(a). Trebamo otpustiti iz naših života sve one koji su zatrovani narcizmom, koji ne žele slušati ili im služimo samo kao rame za plakanje. Takve tipove, iako nam bili i u krvnom srodstvu treba otpustiti, kako bismo sačuvali sebe, ostavili vrijeme i emocije onima kojima je stalo do nas. Većina traži olakšanje, a ne traži rješenja i izlazak iz začaranog kruga. Nitko nije izašao iz okova sve dok „nije izišao iz svoje školjke“, dok se poistovjećivao/la s ulogom (vječite) žrtve. Ništa nije važnije od čuvanja vlastitog dostojanstva, jer i kada nas ne poštuju drugi, to ne smije uništiti naše samopoštovanje. “Jaki ljudi čuvaju svoj mir, slabi misle da će dokazivanjem nešto postići” (Mario Žuvela). Treba se odmaknuti od svih nezdravih odnosa, ne samo radi vlastitog dostojanstva, nego i zbog psihofizičkog zdravlja. Meša Selimović upozorava: “Ne puštaj svakoga blizu sebi. Prehladit ćeš emocije, a one se teško i sporo liječe. Iscrpit ćeš i zadnji atom dobrote… Pa kad dođu oni koji vrijede, nećeš imati što da im daš”.

Destruktivni impulsi se pretvaraju u konstruktivne kada shvatimo da ništa nije vrjednije od samopoštovanja, a za promjene kada shvatimo da ništa nije vjerodostojnije od iskustvene patnje.

Zaključno

Svatko od nas odlučuje hoće li biti vlastiti tamničar ili osloboditelj. Zato je pozitivno iskustvo prihvaćanje osobnog negativnog iskustva, a destruktivni impulsi postaju konstruktivni kada shvatimo da kod procesa oslobađanja možemo uvidjeti smisao u pomaganju drugima i očuvanju vlastitog dostojanstva.

Poštovani čitatelji Portala HKV-a, nedavno sam otvorio svoj podcast koji je vidljiv na YouTube kanalu pod nazivom Slavonski svjetionik, a bit će emitiran dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom u 19 h te ne će biti dulji od sedam minuta! Teme su iste ili slične onima koje sam pisao na ovom portalu, ali su znatno kraće pa glavne teze i/ili misli izravno govorim u kameru. Preplatite se (besplatno) na moj YouTube kanal Slavonski svjetionik. Hvala!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

hkv.hr / Hrvatsko nebo