DR. IVO KORSKY: „HRVATSKI NACIONALIZAM“ (TEKST CIJELE KNJIGE – III./III.)

 

Tijekom godine Gospodnje 2021. portal Hrvatsko nebo objavio je u 21 nastavku cjelovit tekst knjige dr. Ive Korskog „Hrvatski nacionalizam“.  Riječ je o kapitalnom djelu novije hrvatske političke misli, nastale u izbjeglištvu u razdoblju između II. svjetskog rata i Domovinskog rata, u Argentini, gdje je dr. Korsky kao politički emigrant imao prebivalište. Sada smo sve nastavke objedinili, kako bi čitava knjiga bila dostupna čitateljima kao cjelina. Ipak, tehnički razlozi prisilili su nas da tekst knjige u Wordu razlomimo u tri dijela. Nakon ovoga, završnog dijela u formatu Word, objavit ćemo čitavu knjigu u formatu pdf.

 

7

KATOLICIZAM U HRVATSKOJ

 

• Smrt sveca
• Sloboda vjerskog života
• Strašljivosti ili licemjerstvo
• Beogradski protokol

 

Što sam govorio o pravu Hrvatskog Naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika, istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to branilo samo hrvatskom narodu?

Alojzije Stepinac

 

Smrt sveca

 U Tebe sam se pouzdao, Gospodine.

(Motto kardinala Stepinca)

 

U svojih devet stoljeća zagrebačka je nadbiskupija imala mnogo slavnih predstavnika: velikih državnika, velikih pisaca, velikih mecena, velikih vojnika. Bila je jedna od onih ustanova oko koje su se u dobru i zlu skupljali svi Hrvati. “Namjesnik Kraljevstva”, biskup zagrebački, štitio je prava Hrvatske kad nije bilo građanske vlasti i tako je vremenom oko katedrale Sv. Kralja nastao novi glavni grad Hrvatske.

Ta biskupska stolica zagrebačka do sada je dala hrvatskom narodu sve – da mu danas konačno dade i krunu, prvog biskupa-sveca. Ne želimo time reći da dotadanji biskupi i nadbiskupi nisu bili ljudi sveta i kreposna života. Daleko od toga, jer nam je poznato da je krepost, uz muževnost, bila odlika skoro svih tih slavnih muževa. Ali sa Stepincem došao je na nadbiskupsku stolicu svećenik koji je živio samo i isključivo za Krista i za svoj pastirski poziv.

Dr. Alojzije Stepinac nije bio ni umjetnik, ni vojnik, ni političar, nego samo svećenik u najuzvišenijem smislu riječi. I baš tom predanošću svom pozivu, on je za hrvatski narod učinio više nego ijedan od njegovih slavnih predšasnika. Jer u apokaliptičnim prilikama u kojima se našao hrvatski narod za drugog svjetskog rata, a pogotovo nakon propasti njegove kratkotrajne države, ni diplomat ni vojnik ne bi mogao odigrati ulogu koju je izvršio skromni sluga Božji. Sile, koje su se podignule protiv hrvatskog naroda, bile su tako jake da obična ljudska snaga nije bila dovoljna da im se suprotstavi. Tu je bila potrebna natprirodna pomoć, koju dobiva samo onaj koji vjeruje i živi za Izvor te pomoći.

Stepinac je živio za Izvor svega života i za nj je bio spreman podnijeti sve muke. I time je od Izvora dobio potrebnu snagu da bude svom narodu nešto više od običnog duhovnog pastira. Postao je Hrvatskoj “luč, koja svijetli u tami”. Ta Luč je bila jača od svih tankova, mudrija od svih diplomata, uzvišenija od svih umjetnika. Ona je u najtežim časovima podnijela javno svjedočanstvo da se hrvatski narod ne odriče Boga i Vjere. Ali u isto vrijeme ta je Luč zasvjedočila da se taj hrvatski narod ne odriče ni svoje slobode i da nema razloga stidjeti se što je proglasio hrvatsku državu.

Kardinal Stepinac (“optuženi Stepinac”, kako ga je nazivao državni tužitelj na “sramotnom“ procesu), nije pokušao spašavati sebe i crkvu na račun slobode svoga naroda. On, koji se nikad nije bavio politikom i koji je neustrašivo propovijedao etička načela i onda kad su nosioci vlasti njegove Hrvatske znali pogriješiti, u odsudnom času pokazao je da razlikuje između pogrešaka jednog režima i prava naroda na slobodu. U isto vrijeme branio je i Crkvu i Hrvatsku Državu. Time je postao oličenje stoljetnog sklada između Crkve i Države u Hrvatskoj.

Stepinac je pronio hrvatsko ime po cijelom svijetu, ali to je manje važno od njegova djelovanja u domovini, jer je tamo svojim držanjem pokazao svima da vjera i pravda pobjeđuju unatoč svim tehničkim sredstvima moderne diktature. Sin skromnih hrvatskih seljaka nije se dao zabliještiti ni kardinalskim grimizom, nego je ostao kod svoga stada, vjeran svojem pozivu do zadnjega daha.

Danas, kad je mrtav, moramo biti u izvjesnom smislu zadovoljni što je jugoslavenski komunistički režim u svojoj zaslijepljenosti odbio pustiti kardinala Stepinca na slobodu, te je time jedan sveti, ispovjednički život ovjenčan krunom mučeništva. Ako je dopušteno usporediti ga s njegovim Velikim Uzorom, koji mu je ulijevao snage do zadnjega časa, Stepinac je odigrao ulogu žrtvenog jagnjeta za hrvatski narod pred Pilatom-Titom, oko kojega je Srpska crkva klicala, kao ono farizeji prije dva tisućljeća: “Raspni ga.”

“Republika Hrvatska” br. 38 (10. travnja 1960.), str. 1-2.

 

Sloboda vjerskog života

 

Kako stoji s katolicizmom u Hrvatskoj? Da li je katolicizam u Hrvatskoj suvremen ili nije? To se pitanje povlači već od prvog svjetskog rata, a dolaskom komunizma na vlast samo je potisnuto, ali nije zastarjelo.

U prvom redu ne smijemo zaboraviti da hrvatski katolicizam nije jedinstven, te da se lako mogu uočiti različni oblici koji odgovaraju povijesnim fazama razvitka u cijeloj Crkvi. Ove faze nisu oštro odijeljene, nego se prelijevaju jedna u drugu ali se unatoč tome može ustanoviti koji su oblici jači, a koji slabiji.

U nekim gorskim krajevima, udaljenim od prometnih sredstava, održali su se oblici koje bismo mogli nazvati predtridentinskim. Kad netko dođe iz drugih krajeva, može osjetiti kako struji XIV. vijek, prema slikovitom izrazu dr. Milana Šufflaya. Ovi se oblici odlikuju jakim formalizmom, priličnom netolerancijom prema drugim vjerama, strogim patrijarhalnim životom, ali slabim doživljavanjem vjere, ako se uzme kao mjerilo suvremeni kršćanski život. Oni su kao atrofirani oblici kršćanstva, posljedica duge odvojenosti, i ne uzimaju uopće u obzir potrebe suvremenog društva, nego bi željeli zadržati nepromijenjene sve stare društvene oblike.

Daleko brojniji su oblici koji odražavaju tridentinski duh i to oni koji su taj duh primili kroz reforme cara Josipa II. Po njima je crkva ustanova javnog prava, dio državne vlasti, sredstvo da se građani drže u moralnoj stezi. Ovi protureformatorski oblici očekuju potporu državne vlasti, jer “cujus regio illius religio” i prema tome smatraju da im pripadaju povlastice od države. Odlikuju se jakim paternalizmom, tj. crkveni krugovi su pozvani da vode, a narod da slijedi. U ovom pogledu ne razlikuju se od starih, predtridentinskih oblika, dok su u bogoslovnom i ćudorednom pogledu mnogo strožiji i napredniji. Predstavljaju dio Europe, Europe XVII. stoljeća, te u naprednijim oblicima i dio prosvjetiteljske Europe XVIII. stoljeća, koja poučava narod i drži ga u stezi. Svjetovnjak nema što da govori u crkvi, nego samo da sluša. Stav prema svim nekatoličkim vjerama je stav stroge osude, odraz duha koji je osuđivao “lutoranske đavle“ i više držao do pravovjerja (formalnog) nego do duboko proživljenog vjerskog života.

No i liberalni katolicizam XIX. stoljeća s posebno ćirilo-metodskom idejom, kakvu su zastupali Strossmayer i Rački, nije još nestao, iako je veoma oslabio nakon što je jugoslavenstvo, kao političko ostvarenje Strossmayerovih ćirilometodskih ideja, pokazalo da taj put vodi do propasti katolicizma. Taj je katolicizam osobito razvijen u manjim gradovima sjeverne Hrvatske, te se očituje samo formalnim prihvaćanjem crkve kao tradicionalne ustanove, te svećenika kao narodne inteligencije, korisne za prosvjetljivanje naroda. Neki dublji vjerski život uopće ne postoji u ovom obliku, a svećenici koji su bili pristalice toga smjera nisu ni očekivali, pa ni željeli, da im vjernici pokazuju posebnu revnost.

Pod utjecajem novih, socijalnih strujanja u Europi i kao reakcija na slobodnozidarski liberalizam, počeo se u Njemačkoj i Austriji razvijati tijekom XIX. stoljeća novi, politički oblik katolicizma, koji je pomoću katoličkih, pučkih stranaka nastojao davati kršćansku notu već duboko laiciziranom javnom životu. Po tom pokretu, politički, gospodarski i socijalni oblici suvremenog društva morali bi se prožeti katoličkim duhom, što bi se imalo postići djelatnim učestvovanjem katoličkih svjetovnjaka u javnom životu u okviru katoličkih političkih, gospodarskih (zadružnih) i socijalnih (sindikalnih)organizacija. U praksi su sve te organizacije stajale pod upravom većeg broja svećenika, iako ne crkvene hijerarhije kao takve, jer u početku nije bilo dovoljno katoličkih svjetovnjaka da preuzmu vodstvo, a kasnije se pokazalo nemogućim odstraniti te politizirane svećenike. Iz Austrije se taj pokret proširio na Sloveniju, gdje je povezan sa slovenskim nacionalizmom zavladao slovenskim javnim životom u obliku Slovenske ljudske stranke i njenih područnih organizacija. U Hrvatsku je ušao na poticaj krčkog biskupa Antuna Mahnića i kao Hrvatski katolički pokret (kasnije Hrvatska pučka stranka) počeo prilično utjecati na javni život. Međutim, povezivanjem s jugoslavenskom ideologijom taj je pokret izgubio svoju prodornu snagu, a kako je u isto doba ojačala Hrvatska seljačka stranka, koja je nakon 1918. godine prihvatila Starčevićev državnopravni program, Hrvatski katolički pokret, kao politička organizacija, bio je osuđen na propast. Održao se dulje vremena samo u onim krajevima u kojima je utjecaj svećenstva na narod bio veoma jak, tj. u onim patrijarhalnim sredinama koje smo nazvali predtridentinskim, čime je izgubio svoju glavnu svrhu, brigu za suvremene probleme, i nehotice se pretvorio u reakcionarnu političku strukturu koja je morala uzmaknuti pred potrebama suvremenog života.

Poslije prvog svjetskog rata počeli su stizati u Hrvatsku novi, suvremeniji oblici katoličkog doživljavanja, koji su dolazili pogotovo iz Belgije i Francuske, pa su se pod utjecajem nacionalno-političkih i vjersko-socijalnih čimbenika pojedine skupine hrvatskih katoličkih intelektualaca odvojile od službenog katoličkog pokreta i počele stvarati nove katoličke organizacije. Ovaj najnoviji oblik katolicizma u Hrvatskoj, koji je za laike predviđao posebno mjesto u Crkvi u smislu Katoličke akcije pape Pija XI., snažno je uhvatio korijena u hrvatskoj mladeži, pogotovo među srednjoškolcima i sveučilištarcima. Nacionalno se potpuno poistovjetio s tradicionalnim vrednotama hrvatskog naroda i zastupao je ideju hrvatske narodne samobitnosti i državne samostalnosti, a načelno je odvajao vjeru od politike. Kao pojedinci mnogi su članovi ovoga katoličkog smjera sudjelovali u hrvatskoj političkoj borbi, čime su se uključivali u redove drugih hrvatskih omladinaca izvan katoličkih organizacija. Novi oblik nije bio dobro primljen od većeg dijela svećenstva koje je tada bilo odgojeno u duhu političkog katolicizma, te je trajalo prilično dugo dok je novo pokoljenje svećenika bilo dovoljno brojno, da podupre ovaj novi smjer. Jugoslavenske vlasti činile su sve moguće smetnje baš ovim katoličkim organizacijama, iako su bile nepolitičke, jer je jugoslavenska diktatura vidjela u njima žarište vjerske i nacionalne obnove u Hrvatskoj. Upravo su ovi katolički omladinci bili prvi koji su u odnosu prema drugim vjerama pokazivali najveću toleranciju i prve obrise spoznaje da prava autonomija vjerskog područja predstavlja najbolje rješenje za hrvatski narodni prostor, jer omogućuje mirno suživljavanje stanovnika Hrvatske bez obzira na vjersko uvjerenje, te njihovu suradnju na zajedničkom nacionalno-političkom polju. Premda je ovaj oblik nepolitičkog katolicizma predstavljao u Hrvatskoj manjinu, a po kakvoći svog vjerskog doživljavanja elitu, on je nosio u sebi sve značajke masovnog pokreta kojemu je trebalo samo vremena da se pretvori u većinu. Rat i komunizam su prekinuli ovaj najsuvremeniji oblik katoličkog doživljavanja u Hrvatskoj, koji je morao otići u katakombe zajedno s drugim hrvatskim narodnim doživljavanjem.

Dolaskom komunizma na vlast cijeli je katolički život u Hrvatskoj u prvim godinama zamro i održao se javno samo u posjećivanju crkava, koje je komunistička vlast katkada više a katkada manje proganjala. U svojim bitnostima nisu se različne skupine promijenile, jer nije bilo mogućnosti javnog nastupa i pročišćavanja pojmova, ali su pod državnim pritiskom razlike smanjene i ojačao je osjećaj zajedničke pripadnosti Crkvi. U takvom je stanju dočekan u Hrvatskoj II. vatikanski opći crkveni sabor, koji je nakon poslanica pape Ivana XXIII. formalno otvorio novo razdoblje u životu crkve. Kao što je slikovito izrazio jedan američki metodistički svećenik, ovaj je sabor u Katoličkoj crkvi zaključio razdoblje protureformacije.

* * *

Prije nego što počnemo proučavati budućnost vjerskog života u Hrvatskoj obzirom na duh II. vatikanskog sabora, moramo zaključiti pregled stanja katolicizma u hrvatskom narodu. Većina katolika doživljavala je vjeru formalistički, u duhu protureformacije, s jakom dozom obrambenog duha, koji je pojačan radi protukatoličke politike kako prve tako i druge Jugoslavije. Samo je manjina proživljavala katolicizam u čisto vjerskom pogledu, ali i kod nje su još bili vidljivi ostaci duha protureformacije, duha “anti”, dakle duha obrane. Isto tako jak bio je osjećaj da je vjera dio javnog prava, dakle ustanova (institucija) koja bi morala ovisiti o državnoj vlasti i davati državnoj vlasti moralno-filozofski temelj. Ovaj duh protivnosti, koji nije bio istovjetan s vjerskom netolerancijom, nego je više odražavao nerazumijevanje prave uloge vjere u narodnom životu, dovodio je nekada i do nezgodnih posljedica u javnom životu Hrvatske, te do politički i nacionalno veoma štetnih pokušaja da se hrvatstvo poistovjeti s katolicizmom. U tom pogledu predstavljao je takav duh veliki nazadak u usporedbi s vjerskom tolerancijom koju je pokazivao dr. Ante Starčević. Starčevićeva je tolerancija bila filozofski utemeljena na liberalizmu XIX. stoljeća, koji je nakon smrti osnivača Stranke prava odveo veći dio stranke u pragmatizam i, naravno, u politički oportunizam, tako da je samo manji dio ostao vjeran liberalnom shvaćanju katolicizma samog Ante Starčevića i spasivši se filozofski od pragmatizma, spasio se i od oportunizma u politici.

Duh protureformacije, koji je prevladavao u hrvatskom katolicizmu, doveo je i do nacionalno-politički potpuno besmislenog pokušaja “prekrštavanja” pravoslavaca za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, jer nije mogao shvatiti da se srpskom cezaro-papizmu, baštinjenom od Bizanta, ne smije suprotstaviti državna vjera tipa cara Josipa II., nego osjećaj zajedničke pripadnosti hrvatskom narodu, što zahtijeva puno poštivanje vjerske slobode uz duboko doživljavanje vlastitih vjerskih oblika. Zastarjeli duh nije mogao shvatiti da je bilo potrebno osloboditi pravoslavno pučanstvo od terora vlastitog klera, koji je mislio da svaki pravoslavac mora biti Srbin, pa je ovoj nesuvremenoj tezi suprotstavio isto tako nesuvremenu, iako neizrečenu, tezu nekih Hrvata da pravoslavac ne može biti Hrvat, te da je potrebno prijeći na katoličku vjeru da bi se moglo biti Hrvat. Ovaj ostatak duha protureformacije, pojačan još predtridentinskim primitivizmom, sprečavao je, osim toga, jačanje kršćanskog doživljavanja među samim katoličkim Hrvatima, jer je upotrebljavao vjeru kao sredstvo nacionalne politike i time ju je unosio na područje na koje ne spada, zbog čega nije mogla potpuno razviti svoju specifičnu funkciju.

No i u drugom smislu takav se duh štetno odražavao na razvitak hrvatskog političkog života. U suvremenom svijetu liberalizma i pragmatizma, a da ne spomenemo marksizam, hrvatska propaganda, koja se temeljila na idejama protureformacije, nije mogla imati uspjeha. Povijesno je veoma lijepo govoriti o “predziđu kršćanstva” i o “vjernosti sv. Petru”, ali na političkom području takvi argumenti ne mogu dobro djelovati. Zar se vjernošću stolici sv. Petra može djelovati na protestantske i liberalne krugove Zapada, koji su imali odlučnu riječ u oblikovanju političkih odnosa u svijetu od početka Prvog svjetskog rata? A zar predziđe kršćanstva može ugodno zvučiti muslimanskim državama Istoka, čiji je glas sve jači u uređivanju svijeta? Konačno ni pravoslavne države istočne Europe (prije dolaska komunizma na vlast) nisu mogle prihvaćati argumentaciju koja je Hrvatsku prikazivala kao štit Zapada protiv “bizantinskog Istoka”, kad su one same poprimile svoju kulturu iz Bizanta. Osim toga taj duh zastarjele protureformacije dovodio je i do znanstveno neispravnih formulacija na političkom području, koje se nažalost i danas ponavljaju u emigraciji, kad se bizantski Istok prikazuje kao nešto drugorazredno i kulturno manje vrijedno u usporedbi s latinskim Zapadom. Prvo, to je povijesno netočno, jer je u doba velikog raskola Bizant bio kulturno daleko viši od Rima, bez obzira na despotska zastranjivanja tadašnje carske vlasti. Drugo, naša suvremena zapadnoeuropska kultura, koja je zadobila novi polet humanizmom i renesansom, izravno je primala poticaje iz Carigrada preko grčkih učenjaka koji su izbjegli na Zapad. I konačno, već stotinu godina ekumenski pokret u samoj Katoličkoj crkvi, a zadnjih desetljeća fatimski pokret za ujedinjenje Rusije sa Crkvom, zastupaju potpuno drugačije stajalište. Kad sv. otac papa Pavao VI. govori o časnim i svetim istočnim crkvama, teško je voditi hrvatsku politiku na temelju shvaćanja, da je sve loše što dolazi od Istoka.

Ovdje moramo spomenuti i jednu, potpuno nehotičnu posljedicu takvog gledišta. Od početka XIX. stoljeća niti s katoličke niti s muslimanske strane nije više pokušavan nasilni vjerski prozelitizam koji je vladao od XV. do XVIII. stoljeća, te je među Hrvatima, katolicima i muslimanima, došlo do praktične tolerancije, što je omogućilo dr. Anti Starčeviću, koji je inače bio, po vlastitom priznanju u oporuci, vjeran sin rimske crkve, muslimane proglasiti najčistijim dijelom hrvatskog naroda. Međusobno poštivanje vjerskih osjećaja katolika i muslimana postojalo je i za Nezavisne Države Hrvatske, unatoč pokušaju nekih velikosrpskih i jugoslavensko-komunističkih elemenata da naknadno unesu pomutnju, ali ipak se mora priznati da je nepotrebno i neopravdano isticanje katolicizma u političkom životu Hrvatske moralo dovesti do sličnog isticanja vjere među muslimanskim Hrvatima, te da služi kao voda na mlin svima koji bi željeli razdvojiti hrvatski narod prema vjerskom ključu.

Na temelju iznijetih činjenica moramo priznati da stav hrvatskog političkog života prema vjerskim pitanjima ne zadovoljava ni vjerske potrebe suvremenog čovjeka, niti je u skladu s nacionalnim interesima hrvatskog naroda, bilo sada u času borbe za slobodu, bilo kao temelj budućeg slobodnog života u hrvatskoj državi. Radi toga je novi duh, koji je probio elementarnom snagom na zasjedanju II. vatikanskog općeg crkvenog sabora, veoma važan za budući razvitak hrvatskog narodnog života.

* * *

Na drugom vatikanskom saboru došao je do izražaja “liberalni“ katolicizam. Odmah je potrebno istaknuti da pridjev liberalni nema nikakve veze s liberalnim katolicizmom prošlog stoljeća, nego je veoma netočna oznaka za struju koja želi reforme u crkvenom životu u skladu s evanđeoskom naukom i u skladu sa suvremenim potrebama vjernika. Ova struja prešutno priznaje odvajanje crkve od države kako je provedeno u Sjedinjenim Američkim Državama i u Francuskoj. U ovim zemljama dovela je rastava crkve od države do procvata čistog kršćanskog života s jakim crkvenim zajednicama, koje su politički i gospodarski potpuno nezavisne od državne vlasti i prema tome mogu vršiti svoje poslanstvo bez obzira na potrebe državne politike.

Druga važna oznaka liberalne struje leži u praktičnom provođenju ekumenskog i liturgijskog pokreta, što zahtijeva priznavanje različnih narodnih zajednica i prilagođivanje Crkve tim zajednicama. Crkva priznaje postojanje različnih naroda i prihvaćanje narodnog jezika u službi Božjoj samo je jedna od posljedica toga priznanja. Isto tako i priznanje biskupskih konferencija pojedinih država znači priznanje sustava nacionalnih država, što zapravo nije novost u crkvi. Stare metropolije bile su prilagođene rimskoj državnoj podjeli, a isto tako i u srednjem vijeku crkvena se organizacija prilagođivala državnim, pa i feudalnim podjelama. Samo naglo stvaranje nacionalnih država u XIX. i XX. stoljeću, s naglašenim nacionalnim sukobima, nije našlo crkvu spremnu na promjene, te su mnogi oblici ostali kao anakronizmi i kao znak opreza crkvenih krugova da se ne prenagle u doba brzih promjena granica. Ni sada neće Crkva priznavati sve promjene čim nastanu, ali načelno priznaje potrebu zajedničkog nastupa biskupa jedne države, odnosno jedne narodne zajednice.

U suvremenom životu osjeća se težnja Crkve da se vjera oslobodi od državne vlasti, a da se vjerske vlasti ne miješaju u čisto političke poslove. Iako teoretski još nije definirano, iz svake mjerodavne crkvene izjave izvire kao glavna briga produbljivanje vjerskog i ćudorednog života vjernika, isticanje slobode čovjeka, što je u sukobu s komunističkim totalitarizmom izvanredno važno, te oprezno povlačenje s organizatorno političkog područja, pa makar se to povlačenje očitovalo i u povremenim porazima katoličkih krugova, kao na izborima u Italiji, gdje su kršćanski demokrati izgubili skoro milijun glasova radi nove crkvene politike. No Crkva ne ovisi o rezultatu jednih izbora, pa ni o nizu izbora, nego o odanosti vjernika temeljnim vjerskim istinama, tako da se politički rezultati ne smiju uzimati kao mjerilo njene snage.

Stvarno je Crkva svojim najnovijim potezima priznala autonomiju različitih područja ljudske djelatnosti, te brani autonomiju vjerskog područja od zahvata državne vlasti, iz čega logično slijedi da želi poštivati autonomiju političkog područja.

Autonomija različnih područja ne znači da nemaju nikakve međusobne veze, nego samo da za svako područje vrijede posebni zakoni, pa makar se radilo o istim ljudima. Dobro shvaćena autonomija područja nikada ne bi smjela dovoditi do sukoba, nego bi se područja morala popunjavati, iako su sukobi neizbježivi, budući da je svako ljudsko djelo nesavršeno.

Ispravno shvaćena autonomija vjerskog područja predstavlja pravu slobodu vjere i savjesti, jer omogućuje ljudima da se bez pritiska državne vlasti opredijele za vjeru po kojoj žele živjeti, dok samim vjerskim zajednicama nalaže što strožiji i dosljedniji život, jer samo snagom uvjerenja mogu zadržati i povećati broj svojih vjernika. Na dugi rok, takva autonomija mora dovesti do jačanja vjerskih zajednica.

Ideje trebaju dugo vremena dok iz teorije prijeđu u praksu. Danas je taj proces nešto brži nego u prošlosti, jer su sredstva sporazumijevanja savršenija, ali ipak ne može se prijeći preko temeljnih psiholoških pravila da svaka ideja treba vremena dok se ostvari u dnevnom životu. Prema tome neće ni nove ideje, koje danas zaokupljuju crkvene oce na saboru, preko noći postati vodiljama svakodnevnog života naroda katoličke vjere, ali se može sa sigurnošću ustvrditi da će si polako prokrčíti put. Pogotovo valja ímati na umu da nisu baš svagdje potpuno nove, nego da u nekim zemljama predstavljaju jake životne snage.

Za hrvatski narodni život nove su ideje došle u pravi čas i mogle bi važno utjecati na rješenje mnogih hrvatskih problema samo ako se iskreno prime i ako se svjesno pomogne odstranjivati oblike prošlostí koji su suprotni tim idejama.

Da komunizam nije nasilno prekinuo vjerski razvitak u Hrvatskoj, ne bi se moglo očekivati da bi nove ideje brzo prodrle, jer je teško vjerovati da će jedna zajednica, pa bila i vjerska zajednica, dobrovoljno napustiti povlastice koje je stekla u prošlosti, premda takve povlastice u novim prilikama predstavljaju teret a ne prednost. Ljudski je element jak i u vjerskim zajednicama, te se ljudska slabost očituje u pitanju dobivenih povlastica. Komunizam je međutim na tom području izvršio temeljito čišćenje i time što je crkvu u Hrvatskoj skučio na najuže duhovno područje i ugrožava je i na njemu, lišio ju je tereta prošlosti i osposobio ju je da primi reforme brže i dosljednije nego tamo gdje nema progona. Zahvaljujući progonima Crkva je u Hrvatskoj mogla odvojití bitno od nebitnog i neće preostati ništa drugo nego na tom produhovljenom temelju nastaviti, kad jednom bude srušen komunistički sustav.

Bila bi prava nesreća kad bi se nakon oslobođenja pokušalo vratiti na prijašnji sustav, iako ne smijemo zaboraviti da se stari, preživjeli oblici teško uništavaju. Kad smo četiri stoljeća nakon tridentinskog sabora mogli još nalaziti u Hrvatskoj oaza koje su živjele predtridentinskim kršćanskim životom s elementima još veće starine (stvarno nepoštivanje celíbata, a da se nije osjećao “scandalum”), ne možemo očekivati da će nekoliko godina komunističke diktature, unatoč suvremenih sredstava propagande i indoktrinacije te promjena u društvenim odnosima, uspjeti izbrisati sve oblike prošlosti.

U Hrvatskoj se više neće moći pojavljivati politički katolicizam, čija se korisnost nikada nije osjetila. Ali neće biti potrebno vratiti crkvene odnose na jozefinski paternalizam, nego će biti potrebno, u duhu novih strujanja, hrabro zakoračiti u XX. stoljeće i svim vjerskim zajednicama osigurati punu slobodu rada, poštujući autonomiju vjerskog područja. Ali s druge strane, i od vjerskih zajednica morat će se zahtijevati da poštuju autonomiju političkog područja i da ne unose vjerske raspre na to područje. Neka gest Ivana XXIII., koji je inače baš među nama Hrvatima bio slabo primljen, posluži kao primjer da je Crkva osnovana zbog duša, bez obzira na nacionalnu pripadnost ili politička uvjerenja, te prema tome da i ona mora poštivati različita politička uvjerenja koja narod slobodno pri­hvati. Katolici, kao građani, moći će svakako provoditi svoja ćudoredna načela u javnom životu, pogotovo u vlastitom, ali ne kao katolici nego kao građani, te će morati poštivati uvjerenje drugih građana, pripadnika drugih vjera. Isto će tako i ovi imati pravo utjecati na javni život u smislu svojih ćudorednih načela, ali bez prava nametali zajednici neke partikularističke motive.

Za narod koji ima pripadnika različnih vjera, bilo bi idealno stanje kad bi država osiguravala svim građanima slobodno pravo vjerskog udruživanja i iživljavanja, ali bi zahtijevala da se vjerske zajednice same uzdržavaju milodarima svojih vjernika, slobodno i bez državnog oporezovanja, ali i bez državnog financiranja, onako kao što se dešava u Sjevernoj Americi.

Takva autonomija značila bi na hrvatskom području još veću revoluciju od one koju je proveo komunizam, i ta revolucija ne bi bila rušilačka nego stvaralačka, jer bi na najosjetljivijem području uvela slobodu i time osigurala slobodu i na drugim područjima. A potpuna i stvarna sloboda savjesti i potpuno odvajanje vjerskih zajednica od državne vlasti ojačali bi duhovno same vjerske zajednice i učvrstili bi narodnu zajed­nicu koja bi na političkom području mogla onda ostvariti jedinstvo, a da time ne vrši nasilje nad savjestima i vjerskim predajama svojih građana.

Ideja hrvatske državne samostalnosti predstavlja projek­ciju ideje slobode na političkom području. Sloboda, međutim, ne može biti ograničena na jedno područje, ako se želi održati. Kao što je ukidanje političke slobode u Jugoslaviji postepeno dovelo do nestanka slobode na svim drugim područjima ljudske djelatnosti, tako bi i hrvatska politička sloboda bila ugrožena kad ne bi bila istovremeno osigurana sloboda na područjima vjerskom, kulturnom i gospodarskom. U ideji hrvatske države kao formulacije slobode hrvatskog narodnog prostora leži uključeno i priznanje autonomije svih drugih područja ljudske djelatnosti i u ovoj autonomiji vjerska i gospodarska područja imaju osiguran temelj za svoj slobodni razvitak. Takva organska sloboda, koja odbija svaki imperijalizam, bio on politički, vjerski, kulturni ili gospodarski, predstavlja jamstvo reda, sigurnosti i napretka na jednom prostoru koji je radi različnih imperijalizama bio kamen smutnje.

Kad ideja hrvatskog državnog prostora bude ispravno shvaćena kao formulacija slobode, i vjerski će se život svih pripadnika ovog prostora moći slobodno razvijati i iz dubine vlastitog vjerskog doživljavanja izvirat će poštivanje vjerskih osjećaja drugih. U zajedničkom osiguravanju slobode hrvatske državne cjeline pripadnici različnih vjerskih zajednica osiguravat će slobodu svog vlastitog vjerskog doživljavanja bez političkih kočnica prošlosti,

“Republika Hrvatska” br. 57 (10. travnja 1964.), str.22-32.

 

Strašljivost ili licemjerstvo

 

Iz nekih hrvatskih katoličkih krugova u emigraciji čuju se kritike protiv stranačkog ustrojstva hrvatske političke borbe, kao da bi se takvo stranačko oblikovanje protivilo jedinstvenoj hrvatskoj fronti i duhu kršćanske ljubavi.

Dvije potpuno različite pojave uvjetuju takvo stajalište: nerazumijevanje pojma stranačkog postrojavanja i povijesni postanak nekih hrvatskih katoličkih skupina.

Nema sumnje da su svađe štetne, pa su prema tome i stranačke svađe nepovoljne s općeg stajališta. Ali one nisu bitna oznaka stranačkog života, iako su česta popratna pojava postojanja stranaka, isto tako kao što nisu konstitutivan elemenat braka (premda se u braku i prečesto pojavljuju), niti tvore glavnu oznaku kulturnih, znanstvenih i društvenih strujanja i natjecanja.

Psihološki je važniji drugi razlog, tj. idejni korijen navedenih skupina. Potekle iz austrijskog oblika političkog katolicizma, te skupine nose duh paternalizma i sveobuhvatnosti (danas bi se reklo, totalitarnosti), koji se duh jasno očitovao u svim granama Luegerova pokreta. Takve su skupine klerikalne, jer žele sve podvrgnuti pod kapu Crkve, pa i ona pitanja koja su s vjersko-moralnog stajališta ravnodušna. “To tišti i borbene laike – piše nacionalni savjetnik ACLI (Kršćanskog udruženja talijanskih radnika) Livio Labor – koji su izgubili naviku da misle svojom glavom, a da ne čekaju uvijek – štoviše i u problematičnim pitanjima koja nameće tehničko rješavanje različitih socijalnih pitanja – na riječ i odluku svećenika i naravno pape; izgubili su naviku da izlažu svoju osobu i da ostvare na gospodarskom i društvenom području ono što im savjetuje ljudski razum i kršćanska spremnost na službu.”

Ostaci takvih staromodnih, više formalnih katolika uvijek se zgražavaju nad svakim slobodnim ljudskim djelovanjem, a pogotovo na političkom području, jer se boje odgovornosti koja bi im bila nametnuta, kad bi slobodno, bez savjeta i odobrenja kao izgrađeni kršćani djelovali na području javnog života. Oni žele biti sigurni da im se ništa neće dogoditi, jer oni ne odgovaraju za svoje čine, budući da nisu sami ništa smislili, nego isključivo izvršavali upute priznatih autoriteta. Pokušavaju dakle prebaciti svoju odgovornost na druge, “što je najbolji simptom teškog pomanjkanja stvarne osobnosti u kršćanskom laikatu, pomanjkanje koje šteti demokraciji i koje će – prije ili kasnije, ali nedvojbeno – štetiti i samoj Crkvi”.

To su oni koji se boje rasprave i odmah zacvile da je ružno svađati se, čim im u raspravi ne ide onako kao što bi željeli. Plaču da se vrijeđa Crkvu, narodno jedinstvo, ideale, kada protivnici nemaju obzira s njihovom nesposobnošću, slabošću ili lijenošću. “Ima nešto nekršćansko u želji izbjeći udarcima – piše francuski svećenik O. Daniélou u “Témoignage Chrétien”. – To je kompleks slabosti koji se skriva iza lažnih izgovora. Podsjeća na djecu, koja odmah tuže učitelju onoga koji ih je udario, jer nemaju snage da vrate udarac. ’Ako me dirnete, kažu, napadate Crkvu.’ Ali ne, vi niste Crkva, ni predziđe Crkve. Vi si pripisujete zasluge, kad doživljavate uspjehe. Ali skrivate se iza zastora sakristije kad zaslužujete batina. Držite se pravila igre.”

Nije dakle katolicima namijenjena uloga cmizdrekala u politici, nego im je dužnost poći na političko polje i kao odgovorni borci na tom se polju služiti političkim kriterijima i političkim argumentima. “…napokon možda su Bog i Crkva bili sa svih strana previše upotrebljavani: neki se pozivaju na Jednog i na Drugu; drugi, suptilniji, služe se javno Crkvom ili je pak spominju u sumraku predsoblja. Pustimo to, Crkva vrijedi više od vaših političkih želja, ma kako vrijedne ove bile. U politici treba govoriti politički.” (Georges Suffert, “Témoignage Chrétien”)

Katolik ne ulazi u politiku kao katolik nego kao građanin koji se u svojem životu i u svojim djelima drži kršćanskih načela i zna da je, kao čovjek, odgovoran svom Stvoritelju. Ali on nije na tom polju ni predstavnik Crkve ni vjere, niti može biti izvan društva i njegovih problema i poteškoća; njega vjera ne sprečava da se bavi pitanjima zajednice kao svi normalni ljudi, niti zbog vjere uživa neke povlastice ili imunitet. Ne smije stupiti na političko polje kao sudac drugih i s visoka suditi tuđe djelovanje (ako ima dovoljno hrabrosti), ili iz kutića plakati što svi ljudi nisu dobri i ne ljube se međusobno kao braća, što bi se svakako dolikovalo kršćanima.

“Drugo, – kaže Suftert, – ako smatramo potrebnim sići na političku pozornicu, onda je potrebno da uđemo kao političari a ne drugačije. Ne znam da li politika nije možda samo umijeće stvaranja mogućeg ili pak možda izbjegavanje najgoreg; ali svakako to je jedna vrsta mehanike i ako netko ne želi poznavati njene kotačiće, izlaže se čudnim zabludama. Bojim se da na tom području mi svi previše ističemo mistiku, a premalo kuhinju. Bez obzira koja bila.”

* * *

Takav stav nazivlju neki modernim katolicizmom, ali, bez obzira na točnost atributa, misli su ispravne. Potrebno je služiti se prikladnim sredstvima i poštivati autonomiju različitih područja ljudske djelatnosti, te potražiti skladne oblike za njihovo iživljavanje. Prema tome, biti katolik ne znači kloniti se politike ili pak, što je još štetnije, ulaziti u politiku kao katolik, u katoličku stranku, jedinu, pravu, poštenu i nepogrešivu smatrajući sve one, koji nisu u toj stranci, grešnicima. Ne prestaje se biti katolik, ako se u politici ne slaže s drugim katolicima, ako se u pitanjima zajednice zastupa vlastito mišljenje, raspravlja o tom s drugima i bori se za pobjedu svojih ideja na način koji odgovara zdravom političkom životu. Katolik ne smije ući na političko područje da drugima drži moralne propovijedi i s namjerom da popravlja pojedince. Katolik se ne rezervira, kao što misle neki naši katolici, samo za opću narodnu frontu, u koju bi upao tek u izvanrednim prilikama kao Pilat u Vjerovanje ne poznavajući ni pravila igre ni način borbe, da onda kao zalutala ovčica bleji o jedinstvu, slozi i ljubavi. Katolik zna, kao što je rekao Giorgio La Pira (demokršćanski gradonačelnik Firenze), da se “građani, i kad se radi o najdelikatnijoj političkoj djelatnosti kao što je sudjelovanje u javnom radu, ne uzimaju izolirani, atomizirani, nego organski, tj. kao slobodni članovi političkih zajednica čija je svrha organski definirati narodnu politiku. Stoga pluralizam političkih formacija (stranaka), ako se njihov život razvija u okviru općeg dobra i temelji na načelima ćudoređa i pravde, osigurava demokratskoj državi njenu bit i zdravi razvitak.”

Katolik zna da “praktična afirmacija jednog ili drugog političkog sustava ovisi uvelike, a nekada i bitno, od prilika i uzroka koji su sami po sebi tuđi svrsi i djelatnosti Crkve” (Pio XII., Božićna Poslanica 1940. br. 22), pa prema tome hrabro vrši svoju ljudsku dužnost razmišljanja i prosuđivanja, i svojom slobodnom voljom odlučuje se za rješenja koja mu preporučuje njegov zdrav razum i kršćanska savjest, te se u organskoj zajednici sa svojim istomišljenicima trudi da ostvari ideje koje mu se čine ispravnim. Odlučuje sam, po svojoj savjesti. “Nitko nam nema davati političkih savjeta i uputa, – odgovorio je Francois Mauriac onima koji su ga napadali što se na izborima 2. siječnja 1956. zalagao za “Republikansku frontu” protiv Pučkog republikanskog pokreta. – Dosta smo odrasli da možemo sami stvoriti sud i primiti na se odgovornost. Nema sumnje da ova sloboda izbora sadržava u sebi i slobodu da možemo i pogriješiti. U politici svaka je istina relativna i ništa nije čisto. Vjerujem da moramo preuzeti na se tu odgovornost i ne popustiti zahtjevu za čistoćom, koji izolira tolike kršćane i odvaja ih od njihova doba i od ljudske rasprave u koju smo svi upleteni, htjeli ili ne htjeli.”

Ako to vrijedi za francuske i talijanske katolike, kojima je narodni okvir – država – siguran, koliko više mora vrijediti za hrvatske katolike kojima ni atribut hrvatski nije priznat i koji se kreću kao beskućnici, ukoliko ne žele tamnicu svoga naroda proglasiti svojim domom. Njihova je građanska dužnost (a ne samo pravo) najaktivnije raditi na političkom području, u gradnji doma za cjelinu, i na tom području služiti se prikladnim sredstvima, a ne licemjernim plakanjem i varavim surogatima.

“Republika Hrvatska” br. 26 (srpanj 1957.), str. 22-24.

 

Beogradski protokol

 

Prije nekoliko mjeseci počele su se širiti svijetom glasine da se vode pregovori između Svete Stolice i jugoslavenske komunističke vlade o uređenju međusobnih odnosa kao i o uspostavi diplomatskih veza, koje je Jugoslavija prekinula 1952. godine nakon što je papa Pio XII. podijelio kardinalski grimiz utamničenom hrvatskom metropoliti, nadbiskupu Alojziju Stepincu.

U hrvatskim se redovima već prilikom pogreba pape Ivana XXIII. govorilo o prisutnosti službenog jugoslavenskog izaslanstva na svečanostima, a kasnije i na svečanostima krunjenja novog pape Pavla VI. Jednoć je takva vijest probudila pravu nelagodnost, naime kad je papa poslao medalju Titu. Iz katoličkih se krugova demantiralo ovu vijest, premda se sada službeno saznaje da je bila istinita.1

No vijesti o pregovorima između Vatikana i Beograda nisu dobile službenu potvrdu sve dok 24. lipnja 1966. odgovarajući kardinalima, koji su mu došli čestitati imendan, nije sam papa Pavao VI. rekao da će sutradan biti potpisan u Beogradu pravilnik koji još nije potpun, ali predstavlja etapu koja se pozitivno završila. „Povjeravamo Providnosti ovaj rezultat, – rekao je tom prilikom sveti Otac – da bi donio povoljnih plodova Crkvi i narodima one Države”.2

I doista, kako je javio “L’Osservatore Romano” od 28. lipnja 1966., dne 25. lipnja 1966. potpisan je u Beogradu spis pod naslovom “Protokol o razgovorima koji su vođeni između predstavnika Svete Stolice i Vlade SFR Jugoslavije”. Za vladu je potpisao Milutin Morača, član Saveznog izvršnog vijeća i predsjednik Savezne komisije za vjerska pitanja, a u ime Svete Stolice Mons. Agostino Casaroli, podtajnik svete Kongregacije za izvanredne crkvene poslove.

Nije važnost ovoga sporazuma toliko u samom sadržaju koji je veoma ograničen, kao ni zbog činjenice što je potpisan između Vatikana i jedne komunističke vlade. I s Mađarskom je isti Mons. Casaroli potpisao sporazum kojim je bilo omogućeno Svetoj Stolici da popuni ispražnjene biskupije, a sa Čehoslovačkom je Mons. Casaroli vodio pregovore koji su doveli do oslobođenja Praškog nadbiskupa Mons. Josipa Berana (koji je nakon oslobođenja ostao u Rimu gdje je imenovan kardinalom).

Konačno s poljskom komunističkom vladom vodio je Mons. Casaroli dugotrajne pregovore, da bi se dopustilo papi hodočašće Majci Božjoj Čenstohovskoj u počast tisućugodišnjice pokrštenja Poljaka, što se završilo nediplomatskim odbijanjem3. Važnost sporazuma leži u činjenici da je nakon svih neuspjeha dotadanjih sporazuma, od kojih su povrede sporazuma sa strane mađarske komunističke vlade bile najočitije, Vatikan i dalje uza sve moralne žrtve i, ne bojimo se reci, poniženja, bio spreman na potpis daljnjeg sporazuma s jednom komunističkom vladom znajući da komunistima, po Lenjinovom receptu, nijedan sporazum nije svet i da se u borbi za pobjedu komunizma smije ići jedan korak natrag, da bi se kasnije moglo ići dva koraka naprijed. Ne smijemo pretpostaviti da bi sve to bilo nepoznato iskusnoj vatikanskoj diplomaciji, a još manje da je ovaj sporazum djelo pojedinca, u ovom slučaju napadno skromnog (dakle ambicioznog) Mons. Casarolija kako bi zaslužio grimiz. Stvar je odviše ozbiljna da bi se mogla protumačiti na ovako jednostavan način.

Potrebno je stoga pažljivo proučiti samu ispravu, koja je potpisana u Beogradu, da bi se vidjele prednosti jedne i druge strane, te da bi se moglo shvatiti zašto je do nje uopće došlo.

Protokol se sastoji od kratkog uvoda i samo četiri člana, od kojih prva dva predstavljaju izjave ugovornika s rezervom druge strane, dok treći i četvrti član donose konkretna rješenja. Držat ćemo se redoslijeda samog Protokola. Kako stoji u uvodu, svrha je sporazuma “sređivanje odnosa između Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Katoličke crkve”. Prema službenom saopćenju, koje je istovremeno objavljeno u Beogradu i u Vatikanu4, pregovori su se vodili u “atmosferi iskrenosti i međusobnog razumijevanja”. te su “dokazali interes i želju obih Strana da stvarno doprinesu rješenju pitanja bilo općeg bilo posebnog značaja, koja ulaze u navedene odnose”. Osim samih odnosa između Katoličke crkve i Države u Jugoslaviji, ova pitanja uključuju i “osiguranje mira među narodima i razvitak plodnih odnosa u međunarodnoj suradnji”. |

Nameće se odmah pitanje, zašto je bilo potrebno uopće unijeti u tako kratak dokumenat, koji samo dodiruje neke odnose Crkve i Države u Jugoslaviji, pitanje “mira među narodima” i pitanje “međunarodne suradnje”. Ne možemo vjerovati da “mir” isto znači Vatikanu kao i Beogradu, jer po riječima pape Pavla VI., koje je izrekao u Yankee Stadiumu u New Yorku: “Mir se mora temeljiti na moralnim i vjerskim načelima, koja će ga učiniti iskrenim i stabilnim. Politika nije dovoljna da održi trajni mir. Odsutnost sukoba nije dovoljna da bi učinila da mir bude izvorom sreće i pravog ljudskog napretka. Mir mora imati korijenje usidreno u razboru, a ovaj razbor mora crpsti svoju hranu iz pravog životnog nazora, tj. iz kršćanskog nazora.”5

Mir i međunarodna suradnja u očima Beograda izviru iz posve drugih temeljnih nazora. “Polazeći od historijske činjenice, da je radni narod Jugoslavije, s Komunističkom partijom na čelu, svojom borbom u narodno-oslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji srušio stari klasni poredak…” stoji u Ustavu SFR Jugoslavije od 7. travnja 1963.6, na koji se expliciter poziva Protokol između Vatikana i Jugoslavije. U “Osnovnim načelima” toga Ustava govori se o zbližavanju ljudi i naroda, ali ne za stvaranje kršćanskog nego “socijalističkog” društva7. Nije potrebno biti poseban stručnjak u komunističkom obrednom jeziku, da se može shvatiti da suradnja s “naprednim” dijelovima čovječanstva znači samo s onima koji stoje na komunističkim načelima, i to ne u svrhu stvaranja bilo kakvog mira nego „socijalističkog” mira, što znači komunističkog poretka u svijetu.

Iz ovoga slijedi da su obje strane prišle pregovorima govoreći svaka svojim jezikom i praveći se da iste riječi imaju isti smisao, iako su svjesne da je smisao pojedinih pojmova utemeljen na filozofiji koju ispovijedaju. Ali Crkva ulazi u pregovore s namjerom da izgladi nesporazume, kako je rekao papa Pavao VI. govoreći o Crkvi u katakombama:8

“Sveta Stolica pokušava uvijek voditi veoma tešku djelatnost, ne samo u obranu svoje vlastite egzistencije i svojih vlastitih prava, nego isto i slobode i dostojanstva ljudi kao i moralnih i duhovnih interesa naroda. Sveta Stolica se suzdržava češće i jasnije podignuti glas zakonitog prosvjeda i žaljenja. ne zato što ne bi poznavala ili što bi prelazila preko stvarnosti, nego iz promišljene kršćanske strpljivosti i da ne bi prouzročila veća zla. Ona izjavljuje da je uvijek spremna voditi poštene i časne pregovore, oprostiti podnijete nepravde; više je spremna gledati sadašnjost i budućnost nego nedavnu bolnu prošlost, uvijek kada bi našla znakove dobre volje.

Prema “L’Osservatore Romano” “službeno je učestvovanje jugoslavenske vlade (na pogrebu Ivana XXIII. i krunidbi Pavla VI. — op. pisca) javno navijestilo neku novost u stavu, u ocjenama i težnjama, što nije prošlo nezapaženo”9.

Svakako je Vatikan smatrao da je dopuštenje za putovanje u Rim, koje su dobili katolički biskupi, bilo znak da je vrijeme zrelo za uređenje odnosa. Još se ponekad stidljivo priznaje da su “mnogi biskupi u prošlosti bili žrtve nasilja štoviše i veoma teških, ali više protiv njihove osobe nego izravno protiv izvršenja njihove djelatnosti; u ovom pogledu u Jugoslaviji se ne moraju požaliti teška miješanja koja u drugim komunističkim republikama vrijeđaju i ponizuju upravu dijeceza”10. Činjenica je da su biskupi u vršenju svoje dužnosti danas slobodniji u Jugoslaviji nego li u drugim komunističkim zemljama, ali opravdanje nasilja izvršenih u prošlosti protiv pojedinih biskupa navođenjem da su bila upravljena protiv osoba a ne protiv djelatnosti doista je odvratno u svom plitkom oportunizmu. Muke koje je proživio ljubljanski nadbiskup Vovk, kad ga je komunistička rulja polila benzinom i zapalila, robija i mučenje što je pretrpio mostarski biskup Čule, trovanje križevačkog vladike Šimraka, te “sramotni proces” (kako ga je nazvao papa Pio XII.) protiv zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, nisu bili upravljeni protiv tih seljačkih sinova. koji s kapitalizmom imaju daleko manje veza od jednog Koče Popovića, te koji su po svojem podrijetlu mirno mogli biti ubrojeni među proletere, nego su bili upravljeni protiv njihovih biskupskih dužnosti. Crkva je živo tijelo i ne može stalno govoriti o prošlim zlima, ali oni koji komentiraju diplomatske poteze Vatikana, kao O. Cavalli, mogli bi bar pustiti na miru one koji su smatrali, da je bolje za Boga umrijeti nego se pokloniti đavlu. Kad diplomacija jednom napusti moralna načela, onda je više ništa ne dijeli od običnog oportunizma, što sigurno nije bio duh u kojem je Vatikan pristupio pregovorima s Jugoslavijom.

* * *

U članu 1. Protokola jugoslavenska vlada iznosi načela na kojima stoji u odnosu prema vjerskim zajednicama, te se poziva na Ustav i na zakone tvrdeći da ovi osiguravaju slijedeća načela: slobodu savjesti i slobodu vjeroispovijesti, odvojenost crkve od države, jednakost i ravnopravnost svih vjerskih zajednica; jednakost u pravima i dužnostima svih građana bez obzira na vjeroispovijest i ispovijedanje vjere; slobodu osnivanja vjerskih zajednica; priznanje svojstva pravnih lica vjerskim zajednicama. “U okviru ovih principa, Vlada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije garantira Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji slobodno vršenje vjerskih poslova i vjerskih obreda.”

Nije moguće precijeniti važnost ove prve točke člana I. Protokola, jer na njoj, kao na premisi, počiva cijeli sporazum. Na ovim načelima temelji se i opravdanje što nije sklopljen pravi konkordat ili bar “modus vivendi”, nego je stvorena nova pravna formula. Kao što kaže u svom komentaru “L’Osservatore Romano” (26. 6. 1966.): “Odmah treba reći da se u razgovorima između Svete Stolice i Jugoslavije nije ni razmatrala mogućnost, da bi došlo do konkordata ili do nekog ‘modus vivendi’ u smislu pravnog, makar i djelomičnog uređenja odnosa između Crkve i Države. Tome se od početka protivilo što jugoslavenska država na osnovu svoga Ustava ne bi mogla jednoj od različitih vjerskih zajednica dodijeliti poseban pravni položaj.” Prema tome, jugoslavenski Ustav je pravni temelj koji omogućuje i ograničuje oblike uređenja odnosa i zato je potrebno da pogledamo njegove propise u pitanju vjere. Jedini je propis, koji govori o verama, član 46., te ćemo ga zato citirati u cijelosti.11

„Ispovijedanje vjere je slobodno i privatna je stvar čovjeka.

Vjerske zajednice odvojene su od države i slobodne su u obavljanju vjerskih poslova i vjerskih obreda.

Vjerske zajednice mogu osnivati vjerske škole za spremanje svećenika.

Protuustavna je zloupotreba vjere i vjerske djelatnosti u političke svrhe.

Društvena zajednica može materijalno pomagat vjerske zajednice.

Vjerske zajednice mogu imati pravo vlasništva na nekretninama, u granicama, što ih određuje savezni zakon.”

Iz ovoga teksta jasno slijedi da jugoslavenski ustav — po svom slovu — ne bi bio zaprijeka za sklapanje bilo konkordata bilo “modus vivendi”, nego da jednostavno jugoslavenska vlada nije htjela preuzeti veće obveze. No ne samo to, nego i nabrajanje načela u točki 1. Protokola nije u skladu s Ustavom koji nigdje ne govori o slobodnom osnivanju vjerskih zajednica, niti im priznaje značaj pravnih osoba, nego konstatira postojanje vjerskih zajednica, odijeljenih od države, i izjavljuje da su slobodne u obavljanju vjerskih poslova i vjerskih obreda, te govori o pravu na osnivanje škola za odgoj svećenika, na eventualnu materijalnu pomoć od strane države i na vlasništvo nekretnina u granicama što ih određuju savezni zakoni. Svakako daleko manje nego što se iznosi u Protokolu. ali kako je Ustav viši od Protokola. pa makar se radilo o međunarodnom ugovoru, jer je Protokol izričito utemeljen na ustavnim garancijama i na zakonima SFR Jugoslavije, teško je razumljiv optimizam vatikanskih krugova u pogledu budućeg stanja Katoličke crkve u Jugoslaviji.

Ali tekst, izvađen iz cjeline, nije dovoljan da se prosudi domašaj njegovih propisa. Tek u cjelini. koja ga tumači i ograničava, dobiva svoj pravi smisao.

Već amo naveli da Ustav polazi “od historijske činjenice da je radni narod Jugoslavije, s Komunističkom partijom na čelu, svojom borbom u narodno-oslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji srušio stari klasni poredak…”, što ne predstavlja samo običnu deklamaciju, nego stvarno opisuje politički temelj današnje Jugoslavije. Zato je posve neumjesno odvojiti ovu prošlost, na koju se Ustav izričito poziva, od današnjeg stanja i vjerovati da nema važnosti. Naprotiv, ispravnije je shvatiti da je uključena u današnje stanje i kao što kaže talijanski komunistički list “L’Unita” od 27. 6. 1966.12, da Protokol potvrđuje “već postojeće stanje stvari”, te da na temelju toga ustavnog stava Protokol ograničava slobodu vjere “na ispovijedanje vjere i na vršenje obreda”, ali ne govori o širenju vjere ni o stvarnom pastoralnom djelovanju. Prema tome, kaže “L’Unita”, da je “važnost beogradskih sporazuma u domašaju koji imaju kao precedens u međunarodnim odnosima… Vatikan priznaje prvi puta jednu socijalističku državu i unutrašnje uređenje te države u materiji koja uređuje odnose između države i vjere”, te dodaje: “Iz ovoga je očevidno da je mogućnost razgovora, u tom pogledu, otvorena sa cijelim komunističkim svijetom”. Iako je komunistički list pretjerao u svojim zaključcima, jer u zadnjem odsjeku člana I. Sveta Stolica “ostaje pri svojim traženjima”, te samo “prima na znanje” stavove jugoslavenske vlade, ipak se ne može poreći važnost Protokola kao precedensa.

U pravno-tehnički nemoguće redigiranom jugoslavenskom ustavu, koji je upravo nepregledna (i pravno nepismena) šuma marksističkih. jugoslavensko-unitarističkih i malograđanskih fraza, te regulira odnose koji su inače uređeni običnim zakonima, postoje samo dvije jasno izražene ideje: jedno je nepovredivost Jugoslavije kao cjeline bez obzira na pravo samoodređenja pojedinih naroda, jer se ovo konzumiralo stvaranjem Jugoslavije, a drugo je “socijalistički” poredak, što znači poredak kako ga određuje Komunistička partija i prema kojem “nepovredivu osnovu položaja i uloge čovjeka čini društveno vlasništvo sredstava za proizvodnju…”13 Zbog ovog “socijalističkog” temelja u Ustavu govori se ne o “jednakosti u pravima i dužnostima svih građana bez obzira na vjeroispovijest i ispovijedanje vjere”, kao što to tendenciozno i neistinito navodi jugoslavenska vlada u svojim načelima, nego je vlast pridržana samo jednom dijelu naroda, jer “sve oblike upravljanja, uključujući i političku vlast, stvaraju radnička klasa i čitav radni narod za sebe”14, dakle ne svi građani, pa ni svi izbornici koji imaju posebni “skup birača”. Puninu vlasti ima samo “radnička klasa” i “radni narod”, dakle načelno ograničeni, pa makar i moguće većinski dio naroda. Ovo se upravljanje osigurava “’društveno-političkom aktivnošću socijalističkih snaga organiziranih u društveno-političkim organizacijama”. A da se ne radi o nekim teoretskim organizacijama. nego o jasno određenoj organizaciji koja po Ustavu ima svu vlast, stoji dalje u Osnovnim načelima: “Stvoren u narodno-oslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji kao dobrovoljni demokratski savez građana, Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije najširi je oslonac društveno-političke aktivnosti i društvenog samoupravljanja radnog naroda.”15 “U Socijalističkom savezu radnog naroda Jugoslavije građani: …bore se za humane odnose među ljudima, za razvijanje socijalističke svijesti i normi socijalističkog načina života, kao i za otklanjanje pojava što sputavaju razvitak socijalističkih i društvenih odnosa ili im na drugi način nanose štetu.”16

“Savez komunista Jugoslavije, pokretač i organizator narodno-oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, postao je nužnošću historijskog razvitka organizirana rukovodeća snaga radničke klase i radnog naroda u izgrađivanju socijalizma i u ostvarivanju solidarnosti radnih ljudi i bratstva i jedinstva naroda. U uvjetima socijalističke demokracije i društvenog samoupravljanja, Savez komunista svojim usmjeravajućim idejnim i političkim radom osnovni je pokretač političke aktivnosti, zaštite i daljnjeg razvitka tekovina socijalističke revolucije i socijalističkih društvenih odnosa, a osobito radi jačanja socijalističke društvene i demokratske svijesti ljudi.”17

Ako uzmemo u obzir da prema članu 114. Ustava “Federacija štiti suverena prava i ravnopravnost naroda i socijalističko društveno i političko uređenje republika”, onda se doista ne moramo čuditi što je “L’Unita” smatrala da su širom otvorena vrata za sporazum između Katoličke crkve i komunističkih država, ako Crkva priznaje u cijelosti njihovo postojeće unutrašnje uređenje.

Kako “društvena zajednica organizira i unapređuje odgoj i obrazovanje u interesu svestranog razvitka ličnosti, jačanja društvenih proizvodnih snaga i unapređivanja socijalističkih društvenih odnosa”18, a osnovni cilj odgoja i obrazovanja je “razvijanje socijalističke društvene svijesti…, razvijanje bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda, internacionalizma i međunarodne solidarnosti radnih ljudi, usvajanje osnova naučnog pogleda na svijet i socijalističkog humanizma u odnosima među ljudima”19, te kako se “odgoj i obrazovanje ostvaruju… u jedinstveno povezanom sistemu odgoja i obrazovanja”20, doista je teško pronaći ustavne izvore za načela koja je jugoslavenska vlada nanizala u članu I. točki 1. Protokola, te se to nabrajanje može smatrati “ad usum delphini”, ili kao što je naš pjesnik rekao “za opsjeniti prostotu”, a ne kao međunarodna pravna obveza.

Ovo je okvir unutar kojega država “garantira Katoličkoj crkvi u Jugoslaviji slobodno vršenje vjerskih poslova i vjerskih obreda” (član I. točka 1. odsj. 2), te će ovakvu slobodu državni organi i nadalje osiguravati (Član I. točka 1. odsj. 3.). Jugoslavenski komunisti bili su naime u svojim izjavama više nego oprezni: oni Crkvi nisu zajamčili neka nova prava niti neko proširenje slobode, niti su za budućnost obećali drugu, liberalniju primjenu postojećih zakonskih i ustavnih propisa, nego su i u pogledu primjene propisa uzeli kao uzor postojeće činjenično stanje, čime su širom otvorili vrata svojoj samovolji na području upravne primjene ustavnih i zakonskih propisa. Ovime su dosadašnju upravnu praksu unijeli u međunarodni sporazum sa Svetom Stolicom, te su za nju dobili međunarodno priznanje.

* * *

Da li se Katolička crkva može smatrati slobodnom, ako se, pretpostavimo, doslovno primjenjuju jugoslavenski ustavni i zakonski propisi i navedena protokolarna jamstva? Katolička se crkva “smatra slobodnom kada osim slobode obreda unutar i izvan posvećenih mjesta može razviti svoju misiju koristeći se temeljnim pravima čovjeka: slobodom riječi, slobodom upotrebe sredstava društvenog sporazumijevanja, slobodom udruživanja, školskom slobodom…“21 Međutim, kao što smo vidjeli iz samih ustavnih načela, ove slobode pripadaju “radničkoj klasi i radnom narodu” i svako iskorištavanje ovih sloboda pridržano je “društvenim organizacijama” kojima “rukovodi Komunistička partija”. Prema tome, one slobode koje Crkva traži kao minimum, nakon što se odrekla svih povlastica koje je stoljećima uživala ne samo u katoličko-konfesionalnim državama kao što je bila banska Hrvatska, nego i u vjerski mješovitim državama s nekatoličkom većinom kao što je bila kraljevska Jugoslavija, mogu joj biti osigurane samo kao privremena, stvarna koncesija, ali ne kao pravo, i na tome ništa ne mijenja potpisani Protokol koji se poziva na jugoslavenske ustavne propise.

Ostaje, prema tome, samo jedno doista novo pravo koje Vatikan dobiva prema Članu I. točki 1. Protokola, a to jest pravo da upozori jugoslavensku vladu na možebitne povrede zajamčenih prava, a da se takvo upozorenje ne može smatrati nepozvanim miješanjem u unutrašnje poslove Jugoslavije. Načelno je ovo priznanje popuštanje sa strane jugoslavenskih komunista i diplomatski (ali ne vjerski) uspjeh Vatikana.

Konkretna priznanja koja komunistička vlada daje Vatikanu u 2. točki člana I. izgledaju više kao danajski darovi nego kao stvarni ustupci. Vlada SFRJ “uvažava kompetencije Svete Stolice u vršenju njene jurisdikcije”, dakle priznaje jedno činjenično stanje. Zanimljivo je da talijanski tekst kaže “riconosce”22, što bi se moglo prevesti s “priznaje”, dok hrvatski tekst mnogo skučenije kaže “uvažava’“, ali izričito ograničuje tu jurisdikciju na “spiritualna pitanja i pitanja crkvenog i vjerskog karaktera”, što je potpuno nepotrebno i zato uvredljivo, jer se time implicira da bi inače takva jurisdikcija mogla biti i drugog karaktera. No vlada postavlja i daljnje ograničenje kad i tu spiritualnu i vjersku jurisdikciju podvrgava “unutrašnjem poretku Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”. Ako se igdje vidi “reservatio mentalis“, onda se može vidjeti u ovoj odredbi.

Jedno, za Protokol najpovoljnije tumačenje glasi: “Iz posljednjih riječi ovog paragrafa mogla bi nastati sumnja o stvarnom opsegu kompetencije Svete Stolice, i to u suprotnosti s priznanjem koje joj se daje neposredno prije toga. Ipak ako se zrelije promisli, ove riječi, po samoj prirodi stvari, ispadaju više kao tumačenje jedne činjenice koja je po sebi više nego jasna: Sveta Stolica, u vršenju svoje jurisdikcije. tj. u pitanjima vjerskog i crkvenog karaktera, ne može biti u sukobu s državnim poretkom koji bi bio ispravan i ispravno djelovao.”23 Ovakav bi povoljan sud bio točan, kad bi postojala sigurnost da se doista radi o državi koja ispravno djeluje, tj. ispravno u smislu kršćanskih načela. No kad se radi o “socijalističkoj” državi, koja “ispravnost” drugačije prosuđuje, teško ćemo se složiti s takvim optimističkim tumačenjem, nego nam se vjerojatnije čini kao ograničenje one slobode koju inače Crkva traži kao minimum za svaki sporazum.

* * *

Drugo priznanje, koje daje vlada SFRJ Vatikanu, sastoji se u jamstvu da će se moći održavati dodiri između biskupa i Svete Stolice “smatrajući da takvi kontakti imaju isključivo vjerski i crkveni karakter”. Ako se ima na umu da je glavni razlog progona protiv nadbiskupa Stepinca bilo nastojanje Beograda da prekine dodire između katoličkih biskupa i Vatikana, te da stvori “narodnu” crkvu u Jugoslaviji, što se vuče još od 1918. godine, onda ovo priznanje ima svoju važnost, iako si je beogradska vlada ponovno ostavila mogućnost zabrane takvih dodira, budući da će ona prosuditi da li pojedini dodiri imaju “isključivo vjerski i crkveni karakter” ili ne. Ova rezerva nije toliko teoretska koliko je žele prikazati Titu naklonjeni zapadni i vatikanski krugovi, jer, na primjer, svako miješanje u školska pitanja, ukoliko se ne radi o školama za pripremu svećenika, može se ocijeniti kao vrijeđanje ustavnog monopola na školstvo koji si je pridržala Država.

Dok je pravo biskupa na dodire s Vatikanom nedvojbeno iako ograničeno, pravo vjernika i svećenika da održavaju vezu sa svojim duhovnim poglavarom nije ničim zajamčeno. Nije točno mišljenje O. Cavalli-a da “izričito spominjanje biskupa je ovdje u vezi sa službenim dodirima ; zato ne isključuje druge članova Crkve, jer ovi, zbog hijerarhičnog uređenja, uglavnom drže vezu s Rimom preko Ordinarija i zato što slobodan saobraćaj među ljudima spada među temeljna prava.”24 Potrebno je samo usporediti ove odredbe sa sličnim odredbama koje sadržava Konkordat potpisan između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije dne 25. srpnja 1935. (koji je tako neslavno propao, jer mu se je protivila pravoslavna hijerarhija). U svom članu VI. navedeni Konkordat kaže: “Ordinariji biskupija potpadaju u crkvenim poslovima neposredno i isključivo pod Svetu Stolicu, sa kojom će kako oni sami tako i svećenstvo i vjernici imati punu slobodu neposrednog općenja. Sami Ordinariji moći će slobodno općiti sa svojim svećenstvom i sa svojim vjernicima, objavljivati akta svoje pastirske uprave i sastajati se radi pretresanja pitanja, koja se odnose na njihovu duhovnu službu.“25 A da se ne bi mislilo da je ova konkordatska odredba bila neka posebna povlastica dana Katoličkoj crkvi, potrebno je istaknuti da se ona temeljila na članu 11. Ustava Kraljevine Jugoslavije od 1931. godine, te da je i ustav Srpsko-pravoslavne crkve sadržavao istu odredbu slobodnog općenja s istovjernicima izvan granica Jugoslavije26. Zato je po beogradskom protokolu samo jedan zaključak logičan: sloboda općenja sa Svetom Stolicom (i to ograničena) dana je jedino i isključivo biskupima. Svećenici i drugi vjernici mogu dobiti putnicu za inozemstvo kao i drugi građani, ali bez prava na odnose sa Svetom Stolicom, koje Država može suvereno kvalificirati kako joj se prohtije.

Kako smo vidjeli, “stavovi Vlade SFRJ”, koje je Sveta Stolica primila na znanje “ostajući pri traženjima, koja je sa svoje strane iznijela u toku razgovora u vezi sa potpunim reguliranjem odnosa”, počivaju na ustavu SFRJ i na dosadašnjoj praksi koja će se i ubuduće jednako primjenjivati. Osjeća se nelagodnost uvjerenih marksista, koji znaju da i ovakvo ograničeno priznanje predstavlja odstupanje od starih načela, što je kod jugoslavenskih komunista još komplicirano s tradicionalnom antivatikanskom notom liberalnog građanstva, svojedobno predstavljenog u Pribićevićevoj Samostalno-demokratskoj stranci, koje je listom pristalo uz Narodno-oslobodilačku frontu i dalo komunistima u prvi, kritični čas jedine korisne predstavnike za održavanje veza sa Zapadom. Ali osim izdaje samih načela, jugoslavenski komunisti nisu Crkvi dali nove ustupke, nego su priznali samo ono što su pod pritiskom događaja već prije morali dopustiti.

* * *

U Članu II. Sveta Stolica, sa svoje strane, iznosi svoje stavove, no to nisu neki važni, načelni stavovi, nego iznošenje relativno nevažnog principa da djelatnost svećenika “treba da se odvija u vjerskim i crkvenim okvirima i da shodno tome oni ne mogu da zloupotrijebe svoje vjerske i crkvene funkcije u svrhe, koje bi stvarno imale politički karakter”.

“Načela Katoličke crkve u ovoj stvari jasna su i vrlo dobro poznata, premda se u njihovoj konkretnoj primjeni često nailazi na različna i nerijetko sasvim neprihvatljiva shvaćanja o tome što je obuhvaćeno ’vjerskim i crkvenim okvirima’, o tome što zaista ima ’politički karakter’, o tome što zaista predstavlja ’zloupotrebu’ svećeničke djelatnosti,” – piše “L’Osservatore Romano”.27 “Katolička crkva ne dopušta onima koji se posvećuju službi u crkvenom staležu, da u vršenju te svete službe rade za ciljeve koji – ma koliko mogli biti zakoniti i pohvalni sami u sebi – ne spadaju u područje djelovanja Crkve. A to područje u pojedinostima obuhvaća vršenje obreda i dijeljenje sakramenata, proučavanje dogmatske i moralne nauke Crkve, brigu za duše i vođenje katoličkog puka kako bi se njegov život slagao s njegovim kršćanskim pozivom.”

Da je ovaj “stav” Svete Stolice slijedio iza kratkog načelnog iznošenja odnosa Crkve i Države sa crkvenog gledišta, onako kao što su komunistička priznanja slijedila iza komunističkog nizanja stavova prema vjerama, mogao bi se doista shvatiti kao obično tumačenje crkvene prakse. Ovako, kao prvi i jedini načelni stav Svete Stolice, više sliči na crkveno priznanje “Kanzelparagrafa”,28 nego na iznošenje jednog općeg propisa kanonskog prava.

Prava pozadina ovoga stava očituje se još jasnije u točki 2., u kojoj “Sveta Stolica – u skladu sa principima katoličkog morala – ne odobrava i osuđuje svaki akt, ma od koga počinjen, političkog terorizma ili sličnih kriminalnih oblika nasilja”.

Potpuno je licemjerno prosuditi domašaj ovih izjava kao obično iznošenje općeg crkvenog prava. “Zahtjev, očevidno postavljen od Vlade, – kaže komentator O. Cavalli29 – koji, osim jasne norme iznijete u prošlom paragrafu, u ovome još jasnije osuđuje zločinačke djelatnosti, ne može baciti na kler Jugoslavije sjenku ni kao prigovor zbog prošlosti ni kao sumnju zbog budućnosti.” Ako je zaista tako, onda što se uopće unosi? Teško je vjerovati da je u tako kratku ispravu bilo potrebno umetnuti nešto što nema nikakve veze ni sa čime, kad su se izostavili daleko važniji propisi.

Prema američkim izvorima “neki vatikanski konzervativci prigovaraju da je Casaroli premekan kao pregovarač i da odviše popušta drugoj strani. Tako, na primjer, jugoslavenski sporazum odnosi se na ’terorizam i analogne oblike političkog nasilja’,30 koja su navodno počinili katolički svećenici u drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji. Casaroli spremno priznaje da je rečenica uvredljiva, ali odgovara da bez nje Titov režim ne bi priznao jurisdikciju Vatikana nad jugoslavenskim katolicima u duhovnim predmetima.”31

Da ovi “stavovi” nisu tako nevini koliko bi ih željeli prikazati službeni vatikanski komentari, vidimo i iz drugih, inače Crkvi sklonih komentara. “Da bi se razumio motiv gornjeg jugoslavenskog zahtjeva i vatikanske izjave, potrebno je sjetiti se teške kalvarije jugoslavenske crkve – pogotovo u doba posljednjeg rata i neposredno poslije rata, – kada su njeni vjernici, koji pripadaju četirima plemenima Hrvata, Makedonaca, Srba i Slovenaca (osim malenih mađarskih i albanskih manjina), življe osjetili svoje razlike zbog povijesnih postanaka, životnih uslova, etničkih predaja, kulturnog napretka, i došli u nekim krajevima do krvavih borbi i progona. Neki su se krugovi osjećali ponukanim, da poistovjete Državu i narodnu crkvu, tako da se jedan Hrvat morao nužno osjećati katolikom a Srbin pravoslavcem, unatoč čestih i usrdnih poziva na kršćansku slogu, koji su bili javno proglašeni po pojedinim biskupima u njihovim dijecezama i po cijelom episkopatu u zajedničkom pastirskom pismu.“32

Unatoč očevidnom nerazumijevanju, pa i miješanju pojmova, ipak talijanski katolici koji nisu izravno u vezi s vatikanskom diplomacijom osjećaju da ovakav propis mora imati neki posebni razlog. I sam Casaroli priznaje da je rečenica uvredljiva, ali da je bilo potrebno progutati uvredu. Zašto? Zar je formalno priznanje vatikanske jurisdikcije toliko važnije od stvarnog pa i mučeničkog priznanja koje su kroz dvadeset godino davali hrvatski, slovenski i albanski katolici, dok o mučeničkom priznanju makedonskih katolika istočnog obreda nije potrebno ni govoriti, jer je njihova uzvišena žrtva iznad ljudskih obzira i diplomacije i pridržana isključivo Stvoritelju.

“Još nije dano nikakvo razjašnjenje ni o ovim političkim djelima ni o ovim oblicima zločina, – piše talijanski časopis “Il Borghese”33 – koji od sada ovise isključivo o definiciji koju će nametnuti komunistička država. Prema tome izgleda da Vatikan unaprijed priznaje, da će smatrati nezakonitim i kažnjivim sve čine koje će kao takve označiti beogradska vlada.”

“Poljski komunistički režim pokazao je nedavno kakve koncesije prave u tom pogledu učenici marksizma-lenjinizma – nastavlja “Il Borghese”. – Jer, prema Zycie Warszawy od 29. lipnja, činjenica da je poljska crkva javno proslavila svoju tisućugodišnjicu predstavljala je ‘atentat na normalni život grada, pretvarajući vjerske svečanosti u ogromno skupljanje mase’ (Le Monde, 30. lipnja 1966.). Koje je jamstvo primio Vatikan da se isti takav sud neće donijeti u Beogradu povodom jednog euharističkog kongresa? Želimo to znati to više, jer tek 14. svibnja ove godine (dakle u punom tijeku pregovora za sadašnji protokol) jugoslavenski komunistički list Večernje Novosti oštro je kritizirao “djelatnost katoličkih svećenika koji žele osvojiti što veći broj mladih”. Zar je to “sloboda’ što će biti dana Crkvi u Jugoslaviji i za koju se Sveta Stolica poklonila pred komunističkim propisima u pitanjima vjere?” – pita se navedeni talijanski časopis, koji je desničarskog, antiklerikalnog smjera.

Međutim, ovi propisi nisu djelo slučajnosti, nego se vuku kao crvena nit u odnosima između Katoličke crkve i Jugoslavije sve od njenog postanka. Već u Vidovdanskom ustavu stoji: “Vjerski predstavnici ne smiju upotrebljavati svoju duhovnu vlast preko vjerskih bogomolja ili inače pri vršenju svoje zvanične dužnosti u partijske svrhe.34 I ne može se reći da je taj propis unijet u Ustav radi neke, tada vladajuće opozicije među katoličkim klerom protiv Jugoslavije. U prvo vrijeme kler je bio i suviše sklon Jugoslaviji. Na svojoj prvoj konferenciji u Zagrebu dne 27. do 29. studena 1918. katolički episkopat izjavljuje: “Jugoslavenski kat. episkopat želi i hoće, da živi u kršćanskoj ljubavi i najboljim odnošajima sa svakom u Jugoslaviji priznatom vjeroispovijesti, a naravno u prvom redu sa pravoslavnom hijerarhijom i pravoslavnim pukom.”35 Za ove, protiv katolika upravljene propise, krivio je svojedobno pravoslavni svećenik i radikalni ministar dr. Vojislav Janjić antiklerikalce iz Slovenije i Hrvatske36, što može biti prilično točno, jer su i u redakciji konkordata od 1935. sudjelovali isti antiklerikalci, te je taj konkordat u ime Jugoslavije potpisao poznati mason i integralni jugoslaven, ministar pravde dr. Ljudevit Auer. Ali ne smije se zaboraviti da je u tom pogledu, s nerazumljivom kratkovidnošću, surađivala s tim antiklerikalcima, očevima današnjeg komunizma, i Pravoslavna crkva, iako iz drugih razloga. “Mi se borimo protiv latinizacije Jugoslavije i Balkana” – povikao je najveći suvremeni srpski crkveni govornik, episkop žički dr. Nikolaj Velimirović,37 a tadanji patrijarh Varnava godine 1931. svojom uskrsnom poslanicom pozivao je Hrvate da prime “sveto srpsko pravoslavlje”.38

U konkordatu od 1935., čiji je inspirator s jugoslavenske strane bio sam kralj Aleksandar, dakle antikomunist “par excellence’“, ali zato i velikosrbin i integralni Jugoslaven, predviđena je zakletva koju bi biskupi polagali pred kraljem i koja, osim uobičajenih izraza vjernosti državi i kralju, propisuje i čisto političke obveze: “Zaklinjem se i obećavam osim toga, da neću uzimati učešća ni u kakvoj radnji ili savjetovanju, koji bi bili upereni protiv nezavisnosti, jedinstva ili interesa Kraljevine Jugoslavije ili protiv javnog poretka…”,39 dok srpsko-pravoslavni episkopi, čija je vrhovna glava tada bio sam kralj, nisu morali polagati zakletve ni kralju ni bilo kome drugome.40

“Dakle, glavni cilj konkordata, kao i uopće svih dodira između svake jugoslavenske vlade i Vatikana, nije ležao u vjerskom miru i uređenju, nego u pokušajima da se osigura pomoć Svete Stolice protiv možebitnih “političkih čina” katoličkog svećenstva, a kao takvi su se smatrali samo oni koji nisu u duhu jugoslavenstva, kao što ta jasno slijedi iz citiranog teksta zakletve. Jugoslavenski komunisti, koji su od jugoslavenskih monarhista-integralaca primili svu nacionalnu ideologiju, preuzeli su od njih i želju da preko Vatikana drže na uzdi katoličko svećenstvo u Jugoslaviji i zato su iste propise preuzeli u Protokol, dok su normalne i umjerene formulacije ispustili. Tako, na primjer, član VIII. konkordata od 1935. godine normalno i jasno određuje. da će “Sveta Stolica… propisati odredbe na osnovu kojih će svećenicima. koji stalno ili privremeno vrše dušobrižničku službu, biti zabranjeno da pripadaju za vrijeme trajanja njihove aktivne službe političkim strankama i da se bore u njihovu korist”41. Da su komunisti kod sklapanja sporazuma bili dobronamjerni, ovakva bi odredba mogla ući u Protokol, jer bi time bilo jasno da svećenici kao građani imaju ista prava kao i drugi građani, te da im je samo zabranjeno stranačko-političko djelovanje dok vrše dušobrižničku službu. No komunisti nisu trebali takav normalan propis, koji bi formalno opravdao politički rad Msgr. Svetozara Rittiga u korist komunista da se odrekao župništva svetog Marka, odnosno isti takav rad O. dr. Josipa Edgara Leopolda da sa odrekao priorske časti Kartuzije Pleterje. Njima je trebao jedan nejasan propis, kao onaj u Vidovdanskom ustavu, gdje nad svakim svećenikom stalno visi Damoklov mač jer se najobičnija rodoljubna ili kršćansko-socijalna izjava može pretvoriti u “zloupotrebu” vjerske i crkvene funkcije.

Svojim priznanjem u točki 1. člana II. Vatikan je dao jugoslavenskim komunistima pravo ingerencije u crkveni život. Ne želimo time tvrditi da će Sveta Stolica automatski prihvatiti svaku optužbu koju će podnijeti jugoslavenska vlada, nego samo tvrdimo da joj je dao pravo da zahtijeva otvaranje postupka i umjesto osiguranja mira posijao je sjeme budućih razdora i progona.

Kako su moralna načela viša od svakog oportunizma, to se može i mora smatrati da i prešutno priznanje koje se daje spada u nemoral, jer je busanje u tuđa prsa, u ovom slučaju očito u prsa hrvatskog naroda. Ako je ovo priznanje bilo cijena kojom su plaćene putnice biskupa u Rim, onda bi za Katoličku crkvu bilo daleko bolje da su svi biskupi Jugoslavije ostali kod kuće, bez prava na putovanje u Rim, bez prava sudjelovanja na Vatikanskom saboru, kao nijemi dokaz da Crkva u Jugoslaviji nije slobodna. Priznanje samog potpisnika, Mons. Casaroli-a, da bez ove rečenice, koja je doista uvredljiva, ne bi došlo do potpisa Sporazuma, pokazuje mnogo pravno-formalnog osjećaja, ali veoma malo apostolskog uvjerenja. Za uređenje odnosa u budućnosti Crkva je prešutjela prošle teške žrtve, pobijene svećenike i vjernike, uništenu imovinu, uništeno školstvo, poništene povijesne povlastice. Kao protuuslugu je morala osigurati bar isto takvu šutnju sa strane ubojica svećenika i progonitelja vjere.

* * *

Ne želimo se zadržati na članovima III. i IV. navedenog Protokola, jer ih smatramo samo formalne naravi, iako baš u njima branitelji Protokola nalaze opravdanje za sve ustupke koje je Vatikan učinio komunističkim vlastodršcima. Kakva je stvarna vrijednost člana III. koji izriče spremnost obih strana da se međusobno konzultiraju kad to smatraju potrebnim? I bez Protokola, koji konzultacije predviđa samo ako su obje strane spremne, došlo bi do takvih dodira ako bi bili spremni i Vatikan i Beograd. Isto tako ne vidimo neku dublju korist za vršenje pastve u imenovanju apostolskog delegata, koji će biti istovremeno izaslanik Svete Stolice kod Titove vlade. Možda će olakšati čisto birokratske veze između episkopata i Svete Stolice, što u današnje doba suvremenih prometnih sredstava nije toliko važno kao u srednjem vijeku, ali možemo potpuno shvatiti koliku važnost pripisuje ovom činu jugoslavenski režim, kojemu će prisutnost apostolskog delegata koristiti u odnosima sa zapadnim silama gdje će se moći pozivati na njega kao na dokaz da su uređeni odnosi s Katoličkom crkvom, a da stvarno komunisti nisu morali ništa popustiti.

Iz propisa i duha potpisanog Protokola, koji su vatikanski poluslužbeni komentatori pozdravili kao precedens za uređenje odnosa između Katoličke crkve i komunističkih vladavina i kao primjenu saborskog duha, ne vidimo ništa od onoga što je II. vatikanski crkveni sabor službeno odredio. Ako bi se htjelo uključiti ove propise u opći duh održanja mira koji prožima glavne saborske isprave, još manje možemo priznati da je taj Protokol u duhu navedenih propisa. Saborski propisi ne govore o formalnom miru nego o pravednom miru. “Mir nije puka odsutnost rata, ne svodi se jedino na uspostavu ravnoteže suprotnih snaga, ne rađa se iz despotizma, već se posve opravdano zove ‘djelom pravde’ (za. 32,7). Postoji plod poretka, koji je ljudskom društvu ucijepio njezin božanski Osnivač i ljudi, koji uvijek žeđaju sa pravdom, moraju ga provesti u djelo.”42 Protokol, koji se ne temelji na tim načelima božanske pravde, nego na jugoslavenskom bezbožničkom Ustavu i na diplomatskoj ekspeditivnosti, može se smatrati precedensom, no u jednom smislu koji sigurno nije bliz kršćanskoj nauci. Može se smatrati jasnim dokazom da koegzistencija, primijenjena na vjersko područje, predstavlja pobjedu duha laicizma, dakle prevlast države i javnog poretka nad onim što je Crkva uvijek smatrala najvišim dobrom. I nikakvo priznanje diplomatskih povlastica apostolskom delegatu u Beogradu ne može nadoknaditi moralni gubitak koji je sadržan u ovom crkvenom priznanju nadmoći komunističke države.

U svom prilagođivanju suvremenom društvu, koje je bilo ne samo nužno nego i u skladu s evanđeoskim načelima, Crkva je u kratko vrijeme prevalila velik put. Od zahtjeva da bude državna vjera došla je do zahtjeva da se svim ljudima prizna vjerska sloboda, dakle da pristajanje uz jednu vjeru bude slobodno i prema tome zasluga samog vjernika. “Pape do Lava XIII., tj. do kraja 19. stoljeća, promatrali su dužnost čovjeka i društvenih zajednica pod vidom dužnosti prema Bogu. S toga je stanovišta jasno, da čovjek pred Bogom nije slobodan, nego je dužan da Boga časti. To je dužna i svaka ljudska zajednica, pa i najsavršenija ljudska zajednica – država. Tako su Pape govorili, da čovjek bilo pojedinac, bilo kao član zajednice ima dužnost, da štuje Boga, i to ne da ga štuje bilo kako, nego na jedino ispravan način, tj. onako kako je Bog odredio, da ga čovjek poštuje. Čovjek pred istinom nije slobodan, on mora priznati ono, što je očita istina.”43

“Ali poslije Lava XIII. – nastavlja biskup dr. Frane Franić- pape su počeli ovo pitanje promatrati i s drugog stanovišta – sa stanovišta čovjeka. Objektivna istina nameće svima dužnost, da je prihvate, ali ta objektivna istina kao takva postoji samo u Bogu, a u čovjeku postoji na neki subjektivni način. Svaki od nas nosi svoju istinu, egzistencijalno, konkretno i ovisno o mnogim stvarima. Onda su pape izjavili – što smo uostalom uvijek znali – da je čovjek slobodan i da treba tu slobodu zaštititi, da nitko ne može čovjeka, pa ni neku vjersku ili nevjersku zajednicu prisiljavati ili im silom nametati neko uvjerenje, neko određeno moralno ili etičko vladanje ili prakticiranje vjere. Biskup Franić iznosi dalje da po novom shvaćanju vjera ne smije biti samo trpljena, jer “nitko od nas nije zadovoljan, ako mu se reče, da ga se trpi, da ga se samo tolerira”. Franić priznaje da vjerska sloboda ne može biti neograničena, nego samo mišljenje može uživati neograničenu slobodu. “Ali na području djelovanja, na području širenja vlastitih ideja, mora da postoje neke granice i te granice mora da čuva onaj, koji je odgovoran za javni red, to jest država… Granice vjerskoj slobodi označuju se jednim izrazom: javni poredak.“ Odmah je rastumačeno u čemu se on sastoji: “Vjersko ispovijedanje ne smije vrijeđati javni moral, ni mirnu koegzistenciju između građana ni tuđa prava.” No priznanje ovog javnog poretka ne znači, ako takav javni poredak postavlja na primjer ateizam kao službenu ideologiju, da se i to mora poštivati, te da se mora ograničiti vjeru na unutrašnje i privatno područje, jer, kako kaže biskup Franic, “kad bi se nekome dopustilo da svoje uvjerenje samo privatno drži, da ga u društvu ne može očitovati, time bi se njega okrnjilo. Čovjek se ne može smatrati slobodnim, ako svoje uvjerenje ne može ispoljavati u društvu, nego – kako sam čuo u svome kraju – ‘zatvorim vrata i prekrižim se pod ćebetom’. Jadna bi to bila vjerska sloboda!”

Upravo takvu “jadnu vjersku slobodu“ uzdiže beogradski Protokol na postolje međunarodnog ugovora, jer u načelnim stavovima iznosi samo jugoslavenske, “socijalističke” norme, dakle službeni laicizam, dok Vatikan iznosi kao svoje jedino načelo da se svećenici ne smiju baviti političkim radom, a prelazi šutke preko zahtjeva da se vjera smije javno očitovati.

Nema sumnje da će nova politika Vatikana duboko pogoditi mnoge Hrvate koji su svoj antikomunizam temeljili na katoličkoj nauci, te koji su, bez dubljeg razmišljanja, poistovjećivali Vatikan s antikomunizmom. Međutim Vatikan je samo vidljivi, upravni organ Crkve, te prema tome niti je nepogrešiv u političkim pitanjima, niti su ljudi obvezani slijediti sve njegove diplomatske poteze. Hrvatski katolici dužni su slijediti nauke sv. Oca Pape samo u pitanjima vjere i morala, dakle kad govori kao Kristov Namjesnik na zemlji, ali ne ono što Papa, kao najviši upravni činovnik Crkve, smatra potrebnim da uredi na političkom području. Na političkom području svaki je Hrvat slobodan da vodi onu politiku koja koristi Hrvatskoj kao takvoj, bez obzira na vatikanska priznanja.

Po našem dubokom uvjerenju sporazumi kao što je bio Konkordat od 1935. godine i beogradski Protokol od 1966. godine predstavljaju međunarodno priznanje jednog poretka koji drži Hrvatsku u ropstvu. Konkordat od 1935. godine predstavljao je samo nacionalno-politički udarac za Hrvate, dok je, s gledišta katolicizma, značio službeno priznanje ravnopravnosti između katoličke i pravoslavne crkve u Jugoslaviji, novi sporazum, međutim, ne može se ocijeniti kao povoljan ni za katolicizam u Jugoslaviji. Naprotiv, možemo mirno reći da je štetan, jer odviše odiše duhom oportunizma. U času dok se Crkva u Jugoslaviji bori za održavanje minimalnih vjerskih prava protiv cijelog državnog aparata, koji službeno i načelno zastupa “socijalistički” svjetovni nazor kao jedino dopušten i ispravan nazor, vjernici moraju uložiti sav svoj idealizam i svu svoju spremnost na žrtve da bi održali minimum vjerskog života. U takvom času potreban je vjernicima znak priznanja za njihove stalne žrtve, potrebno je isticati da se za Boga moraju žrtvovati svi ljudski obziri, dakle potreban je načelan stav žrtve, a ne načelan stav oportunizma.

Teško iskušano svećenstvo, koje je ostalo postojano pod najtežim prilikama, nije zaslužilo od Vatikana da se u jednom službenom međunarodnom dokumentu nepotrebno baca ljagu na njega, a još manje da za zdjelu leće bude priznato jednoj otvoreno ateističkoj vladi, da se smije miješati u pitanja crkvene stege i da može zahtijevati postupke protiv pojedinih svećenika za djela koja će ona sama kvalificirati kao zločinačka. Protokol se dakle može kritizirati ne samo s hrvatskog državnopravnog, dakle antijugoslavenskog stajališta, nego i sa stajališta katoličkog vjernika koji zastupa načelo da u pitanjima vjerske slobode nema kompromisa. Da je Titova vlada odbila potpisati jedan iskreni i pošteni sporazum, Crkva ne bi bila izgubila ništa više od onoga što je već izgubila u komunističkoj Jugoslaviji, ali bi bar zadržala načelnu čistoću na diplomatskom polju. Svojedobno je kardinal Alojzije Stepinac napisao:

“Uostalom bolje je i umrijeti, nego pasti na koljena pred sotonom u formi komunizma, kad stoji zapisano: Gospodinu Bogu svojemu se klanjaj i Njemu jedinome služi!“44

“Republika Hrvatska” br. 67 (rujan 1966.), str. 20-42.

___

1 O. Fiorello Cavalli D.I., “Prema uređenju odnosa između Katoličke Crkve i Jugoslavenske Republike, “La Ccivilità Cattolica” Rim 2.7.1966., str. 5-6.

2 Federico Alessandrini u članku “Država i Crkva u Jugoslaviji”, “L’Osservaotre della Domenica”, Rim 3.7.1966.,str.5.

3 “Božanski Diplomat”, “Time”, New York, 8. 7.1966., str. 46-47.

4 “L’Osservatore Romano”, od 26. 6. 1966. citirano po tekstu objavljenom u članku O. Cavalli-a, navedenom u bilješci 1.

5 “L’ Osservatore Romano” , od 4. i 5. 10. 1965., po “Danici”, Chicago, 6.7.1966, str. 3.

6 “Ustav SFRJ – Ustav SRH”, Zbirka pravnih propisa, br. 17, izdanje Narodnih Novina, Zagreb, 1964., str. 13.

7 Idem str. 14 i 15.

8 Citirano po članku O. Cavalli-a (blijeska 1), str. 5.

9 “L’Osservatore Romano”, “Beogradski Protokol”, Rim, 26.6.1966., str. 1.

10 O. Cavalli u cit. članku, str. 5.

11 “Ustav SFRJ” (vidi bilješku 6).

12 Igor Barine “Canossa, jugoslavenski grad? -Tajanstveni protokol” u časopisu “Il Borghese”, Milano 21.7.1966., str. 574 i 575. Citati iz “L’ Unità” od 27.6.1966. izvađeni su iz ovog članka.

13 “Ustav SFRJ”, “Osnovna načela II”, str. 15.

14 Idem, “Osnovna načela “ IV, str. 19.

15 Idem, “Osnovna načela” V, str. 21.

16 Idem, str. 21.

17 Idem, “Osnovna načela” VI, str. 22.

18 “Ustav S. R. Hrvatske” (vidi bilješku 6), čl. 32, str. 167.

19 Idem, član 33, str. 167/168

20 Idem, član 34, str. 168.

21 O. Cavalli, idem, str. 8.

22 Idem, str. 10.

23 Idem, str. 11.

24 Idem, str. 11.

25 Dr. fra Roko Rogošić, “Stanje Kat. Crkve u Jugoslaviji do Sporazuma”, Šibenik, 1940. str. 561. — Usporedi i pretisak teksta konkordata u “Hrvatskoj Misli“, Buenos Aires, 1966., br. 35, str. 46-60.

26 Idem, bilješka 184 na str. 51 djela dr. Rogošića.

27 “L’Osservatore Romano”, Rim, 26.6.1966., str. 2.

28 Glasoviti protucrkveni propis njemačkog carskog kancelara kneza Bismarcka, kojim je započet “Kulturkampf” protiv Katoličke crkve.

29 O. Cavalli, str. 12.

30 “Time”- ov članak donosi citat u netočnom obliku.

31 “Time”, idem, str. 47.

32 Carlos Penna, “Sporazum između Svete Stolice i Jugoslavije” u časopisu “Rocca – Quindicinale della Pro Civitate Christiana”, Assisi, 15.7.1966

33 “Il Borghese”, idem, str. 575

34 Rogošić, idem, str. 30.

35 Idem, str. 36.

36 Idem, str. 30, bilješka 123.

37 Idem, str. 39.

38 Idem, str. 40.

39 Član IV., Idem, str. 50

40 Idem, str. 50, bilješka 182.

41 Idem, str. 51/52

42 Konstitucija “Crkva u suvremenom svijetu”, II. dio, točka 78, citirano po “Novinama Danici”, Zagreb, br. 71, 28.2.1966.

43 Iz predavanja, sto ga je 4. 2. 1966. održao u dubrovačkoj katedrali splitski biskup dr. Frane Franić, član bogoslovne komisije II. vatikanskog sabora. “Glas Koncila”, Zagreb , br. 5, 6. 3. 1966.

44 Neobjavljeno pismo nadbiskupa Stepinca, Krašić 4.7.1959., “Glasnik Srca Isusova i Marijina”, Salzburg, srpanj 1956., str. 115.

 

8

STRANE SILE I HRVATSKA

 

* Osjećaj i razum u vanjskopolitičkoj orijentaciji

* Stanje u svijetu

* Promjene u vanjskopolitičkim orijentacijama

 

Naša je molba: Ne gurajte nas pod diktaturu. Nemojte izdati nas, milijune, kao što ste učinili 1945., i ne jačajte naše tlačitelje vašim tehničkim sredstvima.

Aleksandar Solženjicin

 

Osjećaj i razum u vanjskopolitičkoj orijentaciji

 

U suvremenom svijetu interesi su toliko različiti i isprepleteni, pitanja su toliko povezana, premise su toliko naširoko razbacane, da je nemoguće intuitivno rješavanje vanjskopolitičkih pitanja jednoga naroda. Vanjska politika zahtijeva neumorno sabiranje podataka, dugogodišnje proučavanje događaja i pitanja i skupo plaćeno iskustvo. Ona ne podnosi da se politički radnici bacaju u naručaj osjećajima, te da izrađuju planove srcem.

Javni radnik koji je, na primjer, studirao u Francuskoj, upoznao ljude i kulturu, zavolio taj narod, u politici svoga naroda na sva usta pripovijeda da je najbolji oslonac na Francusku, jer… i navodi stotinu razloga koji nemaju ništa zajedničkog s njegovim stavom, već su izmišljeni da post festum dadu opravdanje njegovim simpatijama. On je u biti svojoj frankofil radi svojih osobnih, osjećajnih razloga, bez veze s političkom stvarnošću svojega naroda.

Drugi opet, recimo, potječe iz kraja na koji Italija baca svoje gramzive poglede, proživio je dva puta talijansku okupaciju i, posve prirodno, boji se talijanske politike te mrzi neopravdane talijanske zahtjeve. I sada u vanjskoj politici drži da je glavno, jedino i temeljno povezati se sa svim i svakim tko je protiv Italije, bez obzira na sve druge moguće razloge i proturazloge.

Takvi bi se primjeri mogli nizati, no nisu potrebni. Germanofilija i germanofobija, anglofilija i anglofobija, amerikanofilija i amerikanofobija, rusofilija i rusofobija, itd. No u vanjskoj politici nema mjesta osjećajima, nego tu mora suvereno vladati razum i prosvijećeno, ozbiljno proučavanje.

Vanjska politika nije potrebna samo narodima s priznatim samostalnim državama nego je isto tako neophodno nužna onim narodima koji se bore za svoju slobodu. Klasičan je slučaj Nezavisne Države Hrvatske, koja nije propala voljom hrvatskog naroda nego odlukom pobjedničkih velesila. Ni jedan jedini časak nisu pobjednici ni pomislili na mogućnost da upitaju hrvatski narod što on želi i kako misli urediti svoj budući život. U Teheranu i Jalti velike su sile odlučile da se ima uspostaviti Jugoslavija, da ta Jugoslavija mora biti komunistička (premda se to nije izričito naglasilo) i time je pitanje riješeno. Pa da je Nezavisna Država Hrvatska bila država sastavljena od samih Božjih anđela i svetaca, a ne od običnih, griješnih smrtnika, ona bi morala propasti, jer njezina službena vanjska politika nije mogla utjecati na saveznike.

I danas, kad se govori o uspostavi hrvatske države, ne radi se o stavu hrvatskog naroda, jer je taj poznat i nepromjenljiv, već samo o načinu kako bi se hrvatska politika povezala s politikom drugih sila i time omogućilo uspostavu slobodne hrvatske države. To je pak najbolji dokaz, kolika je važnost vanjske politike i u periodu oslobodilačke borbe jednoga naroda.

Pomanjkanje samostalne države osjeća se na području vanjske politike više nego li na drugim područjima hrvatskoga javnog života. (Kada se govori o tom pitanju, nema se u vidu srednjovjekovne hrvatske državne tvorevine, nego razdoblje hrvatske povijesti koje počinje s buđenjem modernog hrvatskog nacionalizma, tzv. ilirskim preporodom, a završava s pokoljima hrvatskih boraca kod Bleiburga, Maribora i drugih mjesta. Iako je Hrvatska imala stručnjaka u gospodarstvu, politici, umjetnosti i drugim javnim i privatnim granama narodne djelatnosti, nikada nije imala diplomata, jer Hrvat koji je ušao u diplomaciju bio je Hrvat samo po imenu, dok je stvarno, po osjećaju, bio Austrijanac, Mađar, Talijan ili Srbin, i kao takav izgubljen za hrvatski narod, ili je pak bio ideološki ili lokalno patriotski orijentiran.

Zar nije već Eugen Kvaternik proigrao svaku mogućnost da dobije vanjsku potporu kad je otišao na ruski dvor ističući katolicizam Hrvata, te također pregovarao s francuskim i talijanskim masonima pozivajući se na isti taj nepokolebivi katolicizam? Zar nisu Matoš i mnogi drugi hrvatski nacionalisti njegova doba bili frankofili samo zato, što su odobravali francusko republikanstvo i slobodarstvo, dok je ta ista republikanska Francuska pomagala balkanske despote Karađorđeviće, najogorčenije i najopasnije protivnike slobode i republikanstva na Balkanu, i sklapala s njima savez? Zar nije znatan dio hrvatske građanske inteligencije, odobravajući umjerenost britanske unutrašnje politike, njen ustavno-monarhijski sustav i poštivanje građanskih sloboda, bio iskreno anglofilski? Zauzimajući taj stav, oni nisu htjeli shvatiti da je engleski sustav povoljan samo za Engleze i da engleska vanjska politika nema nikakvih veza s ideološkim stavovima njenih saveznika odnosno neprijatelja. A kad je nasuprot boljševiziranju Europe i nesposobnosti građanskih država da se tome odupru, te da preustroje svoje zastarjele sustave, njemački nacionalni socijalizam zaustavio prodor boljševizma i u svojoj kući počeo provoditi reforme, dobar je dio mladih ljudi želio oslon na Njemačku ne videći Drang nach Osten i teoriju o njemačkom nadčovjeku.

Pokazalo se, naime, da se hrvatska vanjskopolitička orijentacija, bilo političkih stranaka, bilo skupina i pojedinaca, često temeljila na čisto osjećajnim i ideološkim razlozima. Hrvat proučavajući jedan strani narod ili pokret, nije ga proučavao s hrvatskog stajališta, nego se uživio u ulogu pripadnika onoga naroda koji je proučavao i odlučivao se kao da je pozvan da glasuje, recimo, u francuskim, sjevernoameričkim ili engleskim izborima. (Hrvat-komunist uopće nije mislio na glasovanje, već se potpuno uživio u ulogu ruskog građanina kojemu je iza leda Čeka, GPU, NKVD ili druga koja „humanitarna” organizacija za preuzimanje teške funkcije razmišljanja, te stvarno nije ništa razmišljao, nego je učio napamet knjige i spise koje mu je “Partija“ davala, opetovao ih kao papiga.)

* * *

Međutim, potrebno je da u našu vanjskopolitičku orijentaciju unesemo malo više realizma.

Danas je, na primjer, moda biti za Ameriku. Svakako Amerika je najveća sila svijeta i prijateljstvo Amerike bilo bi upravo neprocjenjivo važno za svaki mali narod koji se bori za svoju slobodu. Ali ne radi se o nekom međusobnom prijateljstvu velikog i malog naroda, nego o čisto jednostranoj, neracionalnoj ljubavi sa strane “maloga“, dok “veliki” nije tu ljubav uopće ni zapazio.

Kritizirati američku politiku, isticati njene nelogičnosti, procjenjivati je s hrvatskog stajališta, smatra se danas grijehom, jer da je Amerika predvodnica u protukomunističkoj borbi, jer da pomaže narode koji su ugroženi od komunizma te da će pomoći i Hrvatskoj, jer su Hrvati protukomunistički narod.

No činjenice su opet jedanput pokazale da se vanjska politika ne vodi osjećajima ni ideologijama, već razumom i interesima. Ulaziti previše u razloge američke vanjske politike nije naša zadaća, niti raspolažemo potrebnim podacima. No to nas ne sprečava da uvidimo, da se ta politika danas ne vodi zbog nekih općih ciljeva.

Dok je komunizam bio ograničen na Rusiju, a ideja o svjetskoj revoluciji bila samo teorija, nisu se Amerikanci stavljali u prvi red protukomunističke borbe. Štoviše, smatrajući nacizam i fašizam opasnijim za svoje interese, oni su se u toj borbi povezali sa Sovjetskim Savezom i sav svoj propagandistički aparat upotrijebili dokazujući da se Rusija vraća demokraciji, da je “Stric Joso” (Uncle Joe) dobar čovjek i da komunizam nikoga ne ugrožava.

Kada je, kao posljedica dobivenog rata, izgubljeno pol Europe i kada se nad polovicom Azije vije crvena zastava, te svjetska revolucija nije više mit neopranih i neošišanih, gladnih studenata, već realnost koju bi još ova generacija komunističkih vlastodržaca mogla ostvariti, Amerika se osjetila ugroženom.

No isto je tako pogrešno misliti da je Amerika bila za komunizam zato što je za vrijeme drugog svjetskog rata bila u savezu sa Sovjetskim Savezom, kao što je netočno tvrditi da je sada, kad se nalazi u protukomunističkom taboru, njezin cilj oslobođenje malih naroda.

Cilj je američke vanjske politike – ukoliko se uopće može govoriti o jednoj jedinstvenoj političkoj liniji –vjerojatno slijedeći: urediti svijet tako da Amerika, američko gospodarstvo i američki način života budu osigurani sa što manje žrtava. U toj politici žele po mogućnosti štedjeti svoje sinove i poslužiti se svim sredstvima da postignu svoj cilj bez prolijevanja američke krvi.

Jedan od najuglednijih Amerikanaca, koji se odlikuje političkom zrelošću i hrabrošću izreći svoje misli bez hipokritskog uvijanja, lijepo je rekao u jednom svom govoru: “Kao dobri susjedi želimo pomoći ostalom svijetu na svaki razuman način, ali to ne može biti prvotni cilj vanjske politike, niti pak izgovor da zbog toga dođe do uništenja našeg domaćeg gospodarstva ili da dođe do strašne tragedije rata…” I kao dobar Amerikanac, govoreći u interesu svojega naroda i svoje zemlje, upravo naivnom iskrenošću on se pita: “Zašto ne bismo naoružavali kineske nacionaliste da se bore za nas, gdje bi to moglo biti najuspješnije? Zašto da uopće šaljemo američke mladiće da se bore na azijskom kontinentu?”

Time je ovaj Amerikanac dao duboku pouku svima koji žele voditi vanjsku politiku na temelju osjećaja. Jasno je definirao da je temelj vanjske politike interes vlastitog naroda, pa kad to vrijedi za najveću državu na svijetu, kako da ne bi vrijedilo za mali hrvatski narod koji, osim toga, nema uopće svoje države.

Realna vanjskopolitička orijentacija hrvatskoga naroda mora se dakle ravnati po načelima koja u tom političkom umijeću vrijede za sve narode, od velikog američkog naroda pa do politički prilično nevažne Republike Liberije. Temeljno je načelo ovog umijeća interes vlastitog naroda, što ne isključuje težnju prema višim, općečovječanskim ciljevima, no ta težnja mora biti umjesna i razborita, u skladu sa silama naroda i s njegovim posebnim interesima. Tek najveći narodi smiju nekada zaigrati mesijansku ulogu.

Kakav interes mogu imati Hrvati da jedna ili druga strana pobijedi, ako na novoj karti Europe ne bude Hrvatske? Zašto da Hrvati prolijevaju krv da pobijedi jedan blok država koji mu ne jamči uspostavu slobode i nezavisnosti?

Hrvatska i Hrvati mogu biti na strani one države ili onoga bloka država, koji priznavaju pravo hrvatskom narodu na njegovu samostalnu državu. Pojedinac Hrvat može pristajati na stranu koja mu je ideološki bliža, ali Hrvati kao cjelina, kao narod, ne mogu to učiniti.

Obazrimo se u tom pogledu samo na Srbe za vrijeme rata. Dok je kralj Petar sjedio u Kairu i Londonu kao saveznik zapadnih demokracija, njegova je vojska (četnici) održavala najsrdačnije veze s Nijemcima i Talijanima, dok je treća skupina pod crvenim zastavama težila istom cilju: srušiti Nezavisnu Državu Hrvatsku i uspostaviti Veliku Srbiju. Sve su srpske političke skupine bile prvo srpske, a onda ideološke.

Hrvati, dakle, ne bacajući se u takve bizantinske vratolomije koje su tuđe hrvatskom duhu, ipak moraju uvidjeti jedno: samo onaj nam je saveznik koji se s nama slaže u našoj posebnoj liniji, dok oni koji imaju iste poglede na opća pitanja, ali ne žele uspostavu hrvatske države, ne mogu nam biti saveznicima dok ne promijene svoj stav u tom pogledu.

I zato, ako danas kritiziramo pojedine političke geste zapadnih sila, a pogotovo Amerike, ne radimo to jer ne bismo bili protiv komunizma, nego samo zato što su te sile danas zaštitnice srpske hegemonije i komunističke diktature u Hrvatskoj, a mi kao Hrvati ne možemo iz nekakvih općih razloga odobravati kada se šalje oružje i novac onima koji su nam oduzeli nacionalnu i osobnu slobodu, bez obzira tko tu pomoć daje i kakve razloge navodi.

“Republika Hrvatska” br. 3 (travanj 1952.), str. 20.23.

  

 

Stanje u svijetu

 

1. Uvod

Pravilna orijentacija u svakom poslu zahtijeva poznavanje činjenica i, po mogućnosti. unutrašnje veze između pojedinih pojava. Bez takvog poznavanja djelovanje se svodi na slijepo vrludanje i možebitni uspjesi posljedica su slučajnosti ili tzv. sreće a ne vlastitog rada.

Prema tome, kada danas mislimo na oslobodilačku borbu hrvatskog naroda, ne smijemo smetnuti s uma da je Hrvatska u svijetu i dio svijeta i onda kad je nepriznata i da radi toga stanje u svijetu bitno utječe na naše mogućnosti djelovanja i oslobođenja. Ali traženje odnosa i upoznavanje stanja nije povezano s nekom apstraktnom objektivnošću za kojom idu mnogi hrvatski intelektualci kad se bave vanjskom politikom, jer takva je objektivnost potpuno nemoguća. Za objektivnost je potrebna osjećajna i vremenska perspektiva, dakle potrebno je biti dovoljno udaljen od jednog razdoblja da se mogu uočiti utjecaji različitih struja, a još je važnije da promatrač ne suosjeća ni s jednom od tih struja. Objektivnost je, dakle, pridržana povjesničarima, i to onima koji se bave s davnim događajima ili s događajima izvan prostora u kojemu žive i s kojim suosjećaju. Svako drugo proučavanje nužno je subjektivno. Ako smo svjesni ove nužnosti, više ćemo se približiti objektivnosti, nego ako je niječemo, jer ćemo znati da je naš sud obojen interesom. Poznavajući interes, neće nam biti teško svladati preveliku osjećajnu pristranost, jer će nam upravo interes nalagati da se što više približimo istini.

Kad ulazimo na područje vanjske politike, znamo da u nj ulazimo kao Hrvati i s posebnom namjerom da ispitamo naše mogućnosti oslobođenja, dakle da među elementima tražimo one koji nam pogoduju. A kako nam je interes da što više ojačamo svoj položaj, naravno ćemo potražiti i one elemente koji nam najviše sprečavaju postići uspjeh. Razumski postavljeno, vanjskopolitičko proučavanje temeljit će se na činjenicama i pojavama koje nam koriste ili škode, a eliminirat će bavljenje s pojavama koje nemaju posebnog utjecaja na naš rad.

Fraza o “jednom svijetu” i da, prema tome, sve utječe na naš razvitak, samo je komotan bijeg od hrvatske stvarnosti. Istina je da sve može neizravno utjecati na naše djelovanje, no svi ti neizravni utjecaji zajedno nemaju toliko snage ni važnosti koliko ima samo jedan od utjecaja koji izravno djeluju na naše područje i na naš narod. |

Kad se bavimo stanjem u svijetu, dobro je da zadržimo pred očima dva načela. Jedno je ono, što je definirao prof. Ivan Oršanić:

“Pogrešno je očekivati pobjede samo iz onoga što će odlučiti ‘veliki’, tome se izručiti, te se osloboditi odgovornosti za vlastitu djelatnost. U osjećanju nacionalne personalnosti i njene idejne odgovornosti svaki Hrvat mora doživljavati i projicirati tu odgovornost i davati joj život u perspektivama uklanjanja Jugoslavije.” (“Oslobođenje i sloboda”, br. 525. str. 156)

Ovime isključujemo isprazno teoretiziranje, larpurlatizam na vanjskopolitičkom području, u koje lako upadamo po intelektualnoj lijenosti (možemo naime prepisivati mišljenja stranih pisaca koje širi slojevi ne poznaju) i po moralnoj slabosti (ne moramo se odlučiti na nepopularne sudove ili ugroziti svoj položaj u svijetu).

Ovo sam načelo prije skoro dvadeset godina popunio u jednom predavanju, koje je objavljeno u “Hrvatskoj reviji” pod naslovom “Stanje u svijetu i Hrvatska“, gdje sam rekao:

“Temeljno načelo hrvatske politike trebalo bi biti, da vanjskopolitički stav mora biti odraz interesa hrvatskog naroda kao narodne posebnosti u odnosu prema drugim narodima, izrađen sa stanovišta hrvatskog naroda i u korist hrvatskog naroda.” (“Hrvatska revija”, god. VII, sv. 8 (27). str. 211. Buenos Aires 1957.)

Drugo načelo u proučavanju vanjskopolitičkih pitanja definirao sam u navedenom predavanju:

“Odnosi hrvatskog naroda prema drugim narodima ne mogu se formulirati unutrašnjo-politički, tj. ne možemo zauzimati u našoj unutrašnjoj politici isti onakav stranačko-politički stav kakav je u vladajućim krugovima stranih zemalja s kojima mislimo da bismo trebali voditi vanjsko-političku suradnju, u neku ruku kao da smo pozvani birati i glasovati u njihovim izborima, nego vanjskopolitički, tj. odnoseći se prema stranim narodima kao jedna nezavisna cjelina prema drugim nezavisnim cjelinama “ (loc. cit.)

No da ne bismo zapali u samoobmanu, želim još citirati sa navedenog predavanja jednu misao koja će nam pomaći da se približimo stvarnosti.

“O hrvatskoj vanjskoj politici ne može sa govoriti opisno, budući da nema vanjske politike bez subjekta, a i jedini priznati subjekti u međunarodnoj politici jesu države, i to samo samostalne, suverene, prave države, sa svojom vojskom i drugim instrumentima sile, a ne više ili manje autonomne pokrajine. Stoga možemo govoriti samo u normativnom smislu, iznoseći (…) kakva bi trebala biti hrvatska vanjska politika i koje je značenje Hrvatske, jednom slobodne, u svijetu.” (op. cit., str. 227)

 

2. Dva središta sile

Stvarno je 1945. godine postojala na cijelom svijetu samo jedna prava velesila: Sjedinjene Američke Države. Bila je velesila po atomskoj bombi, po izgrađenom i netaknutom gospodarstvu, po politički samosvjesnom pučanstvu i po netaknutim političkim ustanovama. Po svim svojim odlikama mogla je tada uvesti mir po svojim nacrtima “pax americana”, na ruševinama Hitlerova tisućljetnog Reicha i nasuprot veoma iznurenom sovjetskom carstvu. Nedostajala joj je samo politička vizija utemeljena na političkom iskustvu i tako “pax britannica” nije doživjela svoj nastavak u američkom uređenju svijeta, nego je odmah stvorena podjela svijeta oko dva pola: američkog i sovjetskog. Unatoč silne razlike u vojničkoj i gospodarskoj snazi, u čemu je Amerika bila daleko iznad ratom opustošene Rusije, politička izgrađenost sovjetskog sustava omogućila je da se od početka nametnula ova podjela koja je, zahvaljujući načelu mirnog suživljavanja, doista postala stvarnošću.

U razdoblju od 1945. do 1960. politika suživljavanja (koegzistencije) dopustila je Sovjetskom Savezu da izliječi ratom nanesene rane, da preustroji svoju industriju u smislu stanja u svijetu i da modernizira svoju vojsku. Istovremeno je Sovjetski Savez učvrstio svoj nadzor nad državama koje su poslije rata pale pod njegovu vlast i tako je osigurao svoju zapadnu granicu, za čime je težio još od početka boljševičke revolucije. Sovjetska politička i vojnička moć rasla je istovremeno dok je opadala američka politička i vojnička premoć. Pod predsjednikom Eisenhowerom Amerika je govorila o borbi protiv komunizma, ali djelovala je samo defenzivno. Američka politika je samo na riječi bila borbena, no stvarno je stagnirala u svakom pogledu, bez ikakve vizije za cijeli svijet osim zamisli da podizanjem materijalnog standarda zaustavi prodiranje komunizma. Američki prvaci su stalno bili u iluziji da je komunizam samo reakcija gladne mase protiv nepravde i želja za dizanjem materijalnog standarda.

Američki vodeći krugovi nisu shvatili da je komunizam postao novom vjerom za koju se polaže i život, a da su nosioci ove vjere često puta pripadnici viših staleža koji žele spasiti svijet a ne samo sebe (dakle nešto slično kao u drugim vjerama, gdje se vjernik, koji je nosi i koji je dakle osigurao svoje spasenje, smatra apostolom koji mora i drugima donijeti spas).

Podjela na dva svijeta ukrutila se posebno 1956. godine, kad je Amerika posve svjesno odlučila žrtvovati neke narode da bi održala i pojačala politiku suživljavanja, iako je tada, u njenoj unutrašnjoj politici, vladao upravo histerični (no potpuno neracionalni) antikomunizam. Navedene godine došlo je do ustanka u Mađarskoj koji je omogućio pokušaj djelatnog rušenja komunističke vlasti u istočnoj Europi. Prilika je bila posebno povoljna, jer su u pokretu sudjelovali novi politički elementi, a ne samo predstavnici starih, građanskih i seljačkih stranaka, te je imao sve oznake pravog narodnog ustanka i kao takav uživao spontane i iskrene simpatije u svijetu. Američka oružana intervencija bila bi tada prihvaćena kao pomoć narodu koji se bori za svoje oslobođenje, a ne kao u Libanu, Dominikanskoj Republici i, neuspješna, na Kubi, kao čuvanje američkih položaja i interesa. Ni u kojem času, pa ni prigodom ustanka u Poznanju 1953. i u Istočnoj Njemačkoj, nije bilo bolje prilike za oslobođenje istočne Europe. Cijela Istočna Europa bila je tada zrela za oslobodilačku revoluciju. Nije bilo ni govora o nekim američkim interesima, niti o američkom poticanju, nego je bilo očevidno da je to vrhunski pokušaj mađarskog naroda da se oslobodi vazalstva. Štoviše i neki su komunisti sudjelovali u tom ustanku i time mu dali općenarodni, nacionalistički značaj, bez ikakva reakcionarnog ili klasnog prizvuka. Radilo se o nacionalnom i političkom oslobođenju.

Poštujući odluke u Jalti i podjelu svijeta u interesne sfere američke su se vlasti ograničile na pomaganje izbjeglica i na njihovo smještavanje u slobodnom svijetu.

Iste godine zbio se i drugi odsudni događaj. Nakon veoma nespretne američke politike prema Egiptu, koja je do tada američkog prijatelja Gamala Abdel Nasera otjerala u naručaj Sovjeta i time otvorila put sovjetskom prodiranju u arapski svijet i u Afriku, najsigurniji američki saveznici Velika Britanija, Francuska i Izrael ratom su htjeli oduzeti Egiptu Sueski kanal koji je Egipat tada podržavio. Rat je bio unaprijed dobiven na vojničkom području i ključ Afrike bi tada pao u ruke ovih sila, da nije Sovjetski Savez zaprijetio svojom vojničkom intervencijom na koju doduše nije bio spreman. Na to je Eisenhowerov državni tajnik John Foster Dulles ultimativno zatražio od Velike Britanije, Francuske i Izraela da prestanu s ratom i da se povuku. Pod pritiskom Amerike i Rusije ove su se sile povukle, sueski kanal je ostao u egipatskim rukama. Egipat je osjetio da mu je ruska pomoć osigurala pobjedu unatoč poraza i postavljeni au temelji stanja koje još i danas imamo: duboki sovjetski prodor u arapski svijet i u Afriku i američka obrana Izraela uz priznavanje da Sovjeti imaju pravo intervencije na Prednjem istoku. Od onog časa prestala je uloga Velike Britanije kao velesile. Uzalud je Amerika kasnije tražila od Engleske da održava položaje u Africi i u Aziji. Nakon neuspjeha da zadrži – odnosno da osvoji – sueski kanal Velika Britanija više nije imala mogućnosti da se održi kao azijska velesila i njeno postepeno povlačenje bilo je logično. Isto tako je tamo srušen i posljednji autoritet IV. francuske republike, iscrpljene i politički uništene prvo porazom u Indokini a zatim dugim ratom u Alžiru, i stvoreno je podneblje koje je omogućilo povratak na vlast generalu de Gaulle-u. Ovaj je shvatio da je u takvom položaju potrebno napustiti preostale kolonije prije nego što bude prisiljen na taj korak i da usredotoči snage francuskog naroda na jačanje Francuske kao europske sile. A ne da se igra svjetske velesile za što Francuska nije imala ni snage a ni autoriteta.

Izrael je ostao nakon toga kao posebno područje, sentimentalno povezano s jednom i drugom stranom. Ne smijemo zaboraviti da su glavni političari Izraela marksisti i da su njihove simpatije bile na strani Moskve koja ih je brutalno odbacila, kad je vidjela da joj Arapi mogu pružiti veće prednosti. Istovremeno su glavni pomagači Izraelaca upravo u onoj Americi koja im je onemogućila odlučnu pobjedu 1956. godine, što kasnije nikakvom materijalnom pomoću nije mogla nadoknaditi.

Godina 1956. je, dakle, učvrstila podjelu svijeta na dva tabora i oko dva pola.

U takvom svijetu neutralci kao Tito, dakle sredstva borbe između ova dva pola, počeli su gubiti na važnosti. I područje Jugoslavije je izgubilo na važnosti i jedino je opet postalo važnim za jomkipurskog rata kao snabdjevalište i etapa za rusku vojničku pomoć Arapima. Ovo tumači i relativnu stabilnost Jugoslavije. Nijedna strana nije htjela izazvati drugu stranu zbog područja koje nije bilo strateški bitno. Kao neutralac, pa i crveni neutralac, Tito je mogao smetati Moskvi na idejno-političkom područje komunizma. Strateški nije smetao Moskvi, jer nije dao nikakvih uporišta Americi, a Sjedinjenim Državama poslužio je kao tampon između sovjetskog bloka i država sjevernoatlantskog pakta. I jedna i druga strana vjerovala je da bi promjene u Jugoslaviji mogla koristiti protivničkoj strani, pa su zato obje, da li prešutno ili sporazumno, to ne možemo znati, održavale status quo na području Balkana i usredotočile svoje napore na druga područja. U tome je Sovjetski Savez uglavnom bio u navali, a Sjedinjene Države većinom u obrambenom položaju, što tumači zašto je konačna bilanca njihovih odnosa povoljna za Istok. Navalna politika, pogotovo ako je vođena sustavno i s dugoročnim planovima, uvijek više uspijeva od tzv. pragmatizma koji rješava pojedinačne krize bez želje za temeljnom promjenom. Sovjetski Savez ne taji svoj dugoročni cilj da sruši kapitalistički, pa i slobodarski poredak u svijetu i u Sjedinjenim Državama. Sjedinjene Države nasuprot ne žele srušiti sovjetski poredak ni u satelitskim zemljama, a kamoli u samom Sovjetskom Savezu. Politika suživljavanja predstavlja, prema tome, za Sovjete samo sredstva, dok kod Sjedinjenih Država postoji opasnost da u tom sredstvu počinju gledati cilj.

Premda je u tom razdoblja Moskva imala inicijativu, na našem se području nije ova očitovala kao nešto nova, nego samo kao novi oblik starih političkih ideja.

“Moskva nije do danas pokazivala veću mudrost u balkanskoj politici od drugih sila i velesila, – napisao je prof. Oršanić (op. cit. br. 532. str 158). – Nitko od njih nije primijetio da je Srbija prazan lonac, makar i u središtu, u kojem su sve međunarodne politike propale, pa i rusko-titovska kao i američko-titovska.”

 

3. Policentrizam

U ovom svijetu, podijeljenom na dva tabora i s tzv. neutralcima između njih, čiju neutralnost doista nije bilo potrebno uzimati kao stvarnost, novi element unosi Kina kad se sukobila sa Sovjetskim Savezom. Kina je pod novom, komunističkom vlašću željela ostati u vezi s Rusijom, jer ju je trebala da može ubrzano industrijalizirati zemlju i posuvremeniti upravu. Ruski tehničari i drugi stručnjaci, pa i politički savjetnici, bili su Kini još potrebniji od ruskih kredita.

Veoma je teško dokučiti za nas izvan Kine pravi razlog zašto se kinesko vodstvo, koje je godinama odbijalo Titove napore da se uvede policentrizam u komunističkom svijetu i koje je staljinističkom upornošću branilo jedinstvo komunizma, konačno odlučilo na svoj nezavisan put znajući da će ovaj dovesti do sukoba s Moskvom. Nakon 15 godina ovog nezavisnog puta čujemo mnoga tumačenja. Govori se o nacionalnom sukobu između Rusije i Kine koji ni komunizam nije mogao prebroditi. Govori se o dva suprotna imperijalizma. Govori se o različitim pogledima na razvitak komunizma. S jedne strane autentični revolucionari u Pekingu, a s druge strane birokrati u Moskvi. Svaki od ovih razloga može biti točan, a može biti da je i niz razloga doveo do razilaženja, što je postajalo sve ozbiljnije, dok nije dovelo do punog neprijateljstva koje danas poznamo. Ali posljedice ovog sukoba ne vide se samo unutar komunizma kao političke ideologije. On je prisilio Kinu na silne napore da bez vanjske pomoći modernizira privredu i upravu, i upravo zbog ovog napora i autarkije koju si je Kina nametnula stvorena je velika organizacija što danas predstavlja novo središte moći. Iskorištavajući slabost Sjedinjenih Američkih Država u jugoistočnoj Aziji, gdje je Amerika upala u guštik vijetnamskog rata, Kina je uspjela postati svjetskom velesilom, koju su kao takvu priznale prvo Sjedinjene Države i nakon toga, upravo neminovno, Sovjetski Savez. Svijet je nakon Nixonova posjeta Pekingu zadobio treći pol i ovo se osjeća na svakom koraku. Od ruskog saveznika, jer satelit Kina nije nikada bula, postala je Kina ruskim suparnikom na području međunarodnog komunizma. Možemo si zamislit da je u očima fanatičnih kineskih prvaka, a pogotovo pjesnika i vizionara Mao Cetunga, pobjeda komunizma neminovna. Nemojmo zaboraviti da je komunizam vjera i da prema tome jedan prorok kao što je Mao može i bez znanstvenih temelja voditi politiku, jer vjeruje u svoju pobjedu. Ako je ova pobjeda neminovna, onda taktika približavanja Sjedinjenim Američkim Državama da se obrani od moskovske hereze ne može štetiti konačnom cilju. Mogli bismo ići tako daleko i ustvrditi da je jednoj vjerskoj sekti milije da se privremeno održi nevjera nego li hereza. Mao Cetung može, dakle, u želji da proširi u Aziji i Africi pravi (po njemu) oblik komunizma, surađivati i s protivnicima Sovjetskog Saveza koji na istom području širi krivovjerje. Ovo pak ne isključuje mogućnost da bi u odlučnom sukobu između kapitalističkog ili slobodarskog svijeta i komunističkog svijeta pod Rusijom Kina mogla pomagati komunizam.

Pojava Kine kao trećeg središta snaga predstavlja unošenje elastičnosti u svijet. Kruta shema podjele svijeta na dva bloka koji dijele vlast i odlučuju sudbinom svih naroda nije se dugo održala. Ostala je samo kao trenutna pojava, prelazni stadij između jednog dinamičkog razdoblja dovršenog II. svjetskim ratom i novog dinamičnog razdoblja koje već osjećamo, iako mu ne možemo izraziti smjernice.

Nakon posjeta predsjednika Nixona Kini, arhitekt nove policentrističke politike dr. Henry Kissinger pokušao je stvoriti teoriju o svijetu s pet središta snaga: Washington, Moskva i Peking, koja su već postojala, te Zapadna Europa i Japan kao potencijalna središta moći. Ljudski duh koji voli geometrijske oblike i pokušava ih primijeniti i u međuljudskim i međuskupinskim, dakle i međunarodnim odnosima, lako zapada u takve sheme koje većinom imaju samo prividnu vrijednost. Tako i policentrizam nema izgleda da bi se pretvorio u stvarnost, niti možemo očekivati neko stabilno stanje s pet središta snaga. Japan je doduše važna industrijska velesila, ali politički je bio toliko uništen 1945. da se do danas nije oporavio. Zapadna Europa je važno trgovačko područje i kao carinska unija igra veliku ulogu, ali nakon dvadeset godina suradnje i najveći pobornici Ujedinjene Europe otkrili su da je to samo usklađivanje ekonomskih i političkih interesa, a ne prethodno stanje za stvaranje jedne europske naddržave.

Policentrizam, dakle, nije neko novo stanje, nego je samo zgodan termin da se označi novi odnos snaga u svijetu u kojemu više ne odlučuju Washington i Moskva kao supervelesile, nego ponovno dolaze do riječi i druge države, velike kao Kina i male kao Saudijska Arabija, brojčano jake kao Indija i tehnološki i politički jake kao Izrael, da se zadržimo samo kod najekstremnijih primjera.

Novi policentristički svijet, gdje ima daleko više od pet središta snaga, no gdje nijedno središte samo, bez pomoći nekoliko drugih, ne može pobijediti, ali zato svako od njih može smetati svim drugima, otvara u svijetu velike mogućnosti promjena kako na području nacionalne slobode i oslobođenja tako i na području političkih i socijalnih pitanja.

Novo, dinamičko stanje, koje je nastalo protiv želja super velesila i kao nepredviđena posljedica uspostave odnosa između Sjedinjenih Država i Kine s jedne strane, pokušaja da se usklade odnosi između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država s druge strane, te nelagodnog primirja između Kine i Sovjetskog Saveza s treće strane, vratilo je važnost manjim, nacionalnim državama i njihovu je suverenost približilo stvarnosti. U razdoblju podjele na dva svijeta, ili da je doista ostvarena podjela na tri svijeta, manje bi države postale nevažne. Ovako su ponovno postale subjekti u međunarodnim zbivanjima i mogu utjecati, kao poticaj ili smetnja, i u većim procesima. Ali ovako shvaćeni policentrizam, odnosno smanjivanje relativne važnosti supervelesila, otvorio je vrata i zarobljenim narodima da mogu doći do izražaja.

Bila bi iluzija kad bi se ovo stanje izjednačilo s automatskim oslobađanjem zarobljenih naroda. Ovakvo stanje nikada nije postojalo, niti će ikada postojati, sve dok cijeli svijet ne prihvati kao obvezatna neka viša etička načela, iznad načela sile i interesa, što zasada nije vjerojatno. Ideali Društva naroda nakon prvog svjetskog rata kao i ideali Ujedinjenih naroda nakon drugog svjetskog rata pokazali su se kao iluzije. Prema tome moramo paziti da se ne bismo nastavili hraniti iluzijama, iako smijemo, pa i moramo, težiti da bi etička načela postala obvezatnim u međudržavnim odnosima kao što su danas između pojedinih skupina u samim državama odnosno između pojedinaca, stanovnika jedne države.

 

4. Slabljenje supervelesila

U času kad je svijet doista bio podijeljen na dva tabora i kad su dva pola snaga upravljala svjetskim zbivanjem, te kad se ovo stanje pričinilo stabilnim i nepromjenljivim, nastala je kriza koja je srušila ovu shemu i probudila nove snage što su pokrenule cijeli svijet i stavile ga u dinamično stanje koje danas potpuno jasno osjećamo. Zanimljivo je, međutim, da su svi ti pokreti i poticaji dolazili od onih u čijem je interesu bilo održavanje postojećeg stanja i koji su očajno pokušavali zaustaviti promjene u svojoj kući, dok su istovremeno htjeli lokalizirati svoje napadaje na položaje druge strane.

Prije nego što prijeđemo na daljnju raščlambu ove pojave, želio bih ukazati da je u ovom djelovanju Jugoslavija pod Titom odigrala isto takvu nelogičnu ulogu. Jugoslaviji je odgovaralo stanje stvoreno podjelom na dva svijeta i s nepomičnim granicama kako blokova tako i unutar blokova. Unutrašnja slabost i neriješena nacionalna i socijalna pitanja povezana s teškom gospodarskom krizom koja je neminovna posljedica svakog socijalističkog društvenog sustava, nalagala je Titu da brani status quo pod svaku cijenu. (Kad govorimo o socijalizmu, mislimo na marksizam u različitim njegovim varijantama, a ne na socijalne pokrete nemarksističkog temelja koji pokušavaju smanjiti izgrede slobodnog tržišta i uskladiti gospodarske uspjehe slobodne inicijative s potrebama socijalne pravednosti.)

No začudo Tito je stalno poticao na revolucije u Africi i u Aziji i bio jedan od najborbenijih komunističkih klinova tamo gdje ruska noga nije mogla ni stupiti. U Alžiru, u Abesiniji, u Egiptu, u Indoneziji, svagdje gdje su postojala žarišta otpora protiv američkog utjecaja, ili uopće zapadnog utjecaja, i gdje je postojala borba za narodno oslobođenje ili za stvarnu, a ne samo formalnu nezavisnost, Tito je preko svojih agenata raspirivao ovakva nastojanja i odvodio cijele krajeve u neutralizam, što je uvijek značilo odvajanje od Zapada, a nikada od Istoka, i približavanje Istoku bez opasnosti da bi moglo doći do američke intervencije. U tome Tito nije bio originalan, nego je primjenjivao Lenjinov savjet o iskorištavanju nacionalne borbe pojedinih naroda za rušenje nadnacionalnih imperija. Ali Titov je uspjeh bio veći od sovjetskog, jer je zahvaljujući američkoj i uopće zapadnoj propagandi nakon 1948. godine prikazivan u svijetu kao stvaralac nacionalnog komunizma nasuprot moskovskom, internacionalnom komunizmu. U svojoj zemlji Tito se jasno pokazao protivnikom nacionalizma i u malome je provodio istu onakvu politiku koju je Staljin provodio u velikom u Sovjetskom Savezu. Stoga njegova prodornost do 1948. godine nije bila velika. Tek kad mu je Zapad skovao aureolu nacionalnog komunizma, mogao je Tito širiti komunizam u afričkim i azijskim zemljama koje nisu željele jednu dominaciju (zapadnu) nadomjestiti drugom dominacijom (istočnom). U tom pogledu Tita je stvorila zapadna ljevica.

Ovi vanjskopolitički uspjesi pomogli su Titu da kod manje svjesnih ljudi u Jugoslaviji zadobije neki autoritet. Ljudi su se dali zabliještiti međunarodnom slavom svoga diktatora, što nije ništa posebno nova. Zar nije Mussolini uspjesima u Abesiniji i Albaniji uspavao veliki dio Talijana? Zar to nije isto uspjelo i Hitleru kad je pripojio Saar, Austriju i Sudete? Svakom diktatoru potrebni su vanjski uspjesi da bi njima prikrio svoje unutrašnje neuspjehe.

Osim toga kod nekih, politički razvijenijih krugova ovo poticanje na nacionalno oslobođenje u svijetu dovelo je do razmišljanja o vlastitom položaju, što se u Jugoslaviji počelo očitovati za hrvatskog proljeća, a posebno je zanimljivo bilo kad se Bijafra borila za nezavisnost. Kroz simpatije za Bijafru mnogi su Hrvati isticali svoju želju za hrvatskom nezavisnošću.

Isti problem nastaje i u Sovjetskom Savezu. Nikakvo odvajanje između vanjske propagande i unutrašnje stvarnosti ne može biti toliko savršeno da propaganda, ako je utemeljena na stvarnim, snažnim porivima, ne dovede do nekih, pa makar i samo ograničenih odjeka u vlastitoj kući. Titova politika “trećeg svijeta” slabila je američke i zapadne pozicije, no istovremeno je slabila ideološki temelj na kojemu počiva njegova vlast. Slabljenje američke pozicije relativno jača sovjetsku poziciju i time slabi Titovu, jugoslavensku neutralnost. Tek činjenica da je radi rusko-kineskog sukoba oslabio i položaj Sovjeta, uspostavila je narušenu ravnotežu u kojoj se status quo na Balkanu ipak održava unatoč elementima rastvaranja. No ravnoteža je sada daleko labilnija nego u doba oštre polarizacije na dva svijeta, jer počiva na većem broju promjenljivih čimbenika i zato je svako pomicanje snaga u svijetu može lakše ugroziti.

 

1. a) Slabljenje Sjedinjenih Država

Rekao sam već na početku da je Amerika od 1945. godine uglavnom u defenzivi prema Sovjetima i da nije imala jačeg idejnog temelja.

Zadnja velika politika, koju je Amerika izradila i koja je doista dovela do trajnog uspjeha, bio je Marshallov plan ponovne izgradnje ratom opustošene Europe (zapadne i srednje), čime je zaustavljen sovjetski prodor prema zapadu.

Slijedeći logični korak, zahtjev senatora Roberta Tafta da se vodi aktivna politika oslobađanja istočne Europe, nije usvojen u času kad je Republikanska stranka na prijedlog svog liberalnog krila postavila za kandidata generala Eisenhowera s točno određenim zadatkom da dovrši rat u Koreji i da uspostavi mir sa Sovjetima uz poštivanje postojećih sfera utjecaja.

To je bilo razdoblje u kojemu je glavna filozofija na Zapadu bila vizija engleskog povjesničara Arnolda Toynbee-a koji je tvrdio da će se kapitalistički sustav postepeno približavati socijalizmu, a socijalistički sustav kapitalističkom tehnološkom društvu, tako da će na dulji rok otupjeti oštrice između njih i doći do njihova izjednačenja. Toynbee je to izvodio iz analogije sa sukobom između islamskog osmanlijskog carstva i kršćanske Europe, gdje su se nakon stoljeća borbe obje strane smirile i suživjele. Danas se vidi koliko je ta filozofija samo odraz želja za mirom sitog europskog Zapada, koji je na taj način opravdavao svoje prepuštanje istočne Europe i velikog dijela Azije komunistima.

Vrhovni cilj bila je proizvodnja što većeg broja materijalnih dobara uz suvereno preziranje svake politike i filozofije. Zapad je zaboravio da ne živi čovjek samo od kruha, nešto što se u Rusiji, unatoč službenog materijalizma, nije nikada smetnulo s uma.

Potpuno bez dalekosežnog plana ulaze Sjedinjene Američke Države u rat u Indokini i sukobljuju se izravno s neprijateljem kojemu je do pobjede ideje, a ne do veće proizvodnje potrošnih dobara. Psihološki šok toga dodira, spoznaja da i Amerika može voditi jedan moralno neopravdani rat – neopravdan zato jer nije išao za jednim višim ciljem nego za obranom postojećeg stanja – razočaranje da jedna supervelesila ne može diktirati jednoj trećerazrednoj sili, sve je to dovelo do reakcije u samoj Americi. Ideologija, u prvi čas doduše samo marksistička i uopće protuzapadnjačka, ponovno je ušla u američki javni život.

U tom času trebalo je odlučiti da li će Amerika preuzeti na sebe ideološko vodstvo svijeta u borbi za slobodu ili će se pokušati izvući iz nezgodnog položaja. Iste snage koje su gurale na vrh generala Eisenhowera ponovno su odlučile izborom i preko dr. Kissingera stvoren je novi vanjskopolitički pragmatizam, tj. oportunizam u veoma profinjenom obliku. Njime je prikriven američki vojnički poraz i otvoren je politički proces koji je pod imenom policentrizma stvarno smanjio utjecaj Sjedinjenih Država u svijetu.

Posljedice nisu mogle izostati. Na Prednjem istoku su proizvođači zemnog ulja osjetili da nema tolike američke premoći da bi bili ugroženi i počeli su dizati cijene svojem jedinom blagu, zemnom ulju. (U ovaj čas ne ulazim u opravdanost samog čina, iako mislim da je samo dizanje cijena bilo opravdano kako s njihova stajališta, tako i s općeg svjetskog stajališta, da bi se taj nenadomjestivi izvor sirovina već danas počeo nadomještavati s drugim izvorima energije. Želim samo istaknuti da bi deset godina ranije bio nezamisliv takav pokušaj.)

Američke republike, koje su bile apsolutna domena Sjedinjenih Američkih Država, što su Sovjeti trebali poštivati po prešutnom američko-sovjetskom sporazumu, same izlaze iz ove podložnosti i otvaraju veze prema Moskvi, a u Chileu i Peru-u i prema Pekingu, a da se Sjedinjene Države ne mogu oduprijeti ovoj infiltraciji Sovjeta, jer su se same stjerale u politički položaj koji im onemogućava stvarni utjecaj na ove zemlje.

Sjevernoatlantski pakt sve više se ruši. Danas nema predsjednika de Gaullea da se njega krivi zbog tog slabljenja. Danas su na vladi socijaldemokrati u Velikoj Britaniji i u Njemačkoj koji iz ideoloških razloga žele zbliženje s Moskvom, jer na dulji rok žele uvesti socijalizam u svoje zemlje, iako se ne slažu s nasilnom, revolucionarnom metodom komunističkog krila marksizma. Ako se odobrava Brandtova “Ostpolitik”, tj. otvaranje Njemačke prema Moskvi, što je bilo pozdravljeno u velikom dijelu američkih intelektualnih krugova, onda se ne mogu istovremeno tražiti od Njemačke žrtve za jačanje vojničkog potencijala protiv Sovjeta. Velika Britanija je od 1956. godine aktivno zaposlena s likvidacijom same sebe. Francuska se spasila iz sličnog položaja zahvaljujući političkoj viziji generala de Gaullea i danas ima svoj položaj lokalne velesile koja točno znade što hoće, ali ti nacionalni interesi nisu uvijek u skladu s interesima sjevernoatlantskog pakta.

Pomanjkanje ideološke kohezije onemogućilo je Sjedinjenim Državama da u ime nekih viših ideala nametnu demokratizaciju u Grčkoj i u Portugalu, jer je Amerika teško mogla osuđivati grčku diktaturu kad istovremeno godinama aktivno podupire jugoslavensku totalitarnu diktaturu. Isto tako Sjedinjene Države nisu vršile nikakav pritisak na Portugal da posuvremeni svoju unutrašnju politiku. Da li zastarjela, desničarska katolička diktatura Salazara ili zastarjela,  ljevičarska diktatura Tita, sve to pokazuje da je američka politika prije Vijetnama, za Vijetnama i poslije Vijetnama bila stalno odgađanje kriza, a ne hrabro rješavanje potencijalnih žarišta kriza.

Davno je već rečeno, da je ofenziva najbolja defenziva. U Sjedinjenim Državama se još uvijek smatra da je popuštanje bolje od navale i da se diplomacija mjeri kilometražom koju prevale predsjednik i njegov državni tajnik, a ne idejno-političkim planom koji bi se izradio u globalnim razmjerima i koji bi se sustavno promicao – osim ako se napuštanje položaja i priznavanje stvorenih stanja doista smatra planskom politikom.

Slavljeni Nixonov pragmatizam na vanjskom području i Kissingerova diplomacija predstavljaju završnu fazu politike popuštanja koja je započeta 1952. pod predsjednikom Eisenhowerom. Veoma je vjerojatno da nosi u sebi klicu nove, djelatne politike, kao što teza nosi u sebi svoju antitezu.

Danas se u Americi, zahvaljujući ljevičarskoj infiltraciji i utjecaju, može govoriti o idejama u politici, što je bilo smiješno i neprihvatljivo prije dvadeset godina, Ovaj uspjeh ljevičara, ovo politiziranje američke sredine, dopustit će da se u njoj razviju nove snage, isto tako političke, no suprotnog predznaka.

Materijalno je Amerika još uvijek najjača zemlja na svijetu i potrebno je samo da politički dozrije da bi njen utjecaj bio u omjeru s njenom materijalnom snagom.

Vojnički poraz u Vijetnamu nije pokazao slabost Sjedinjenih Država u materijalnom pogledu, nego njenu političku nedozrelost. Ne želim upasti u pogrešku koju su sami Amerikanci pokazivali i izražavati neko veselje radi ovog poraza, jer, na dulji rok, ovo nije samo američki poraz nego poraz svih snaga slobodarskog svijeta. Zato ću u dokaz gornje tvrdnje navesti riječi jednog američkog novinara koji je, nakon poraza u Vijetnamu, pod naslovom “Sjedinjene Države bježe od stvarnosti” napisao da su “Sjedinjene Države stalno odbijale da priznaju da njihove oružane snage nisu bile dorasle zadatku. U tom postoji čimbenik taštine, jer nijedna zemlja ne voli priznati da su joj vojnici slabiji od drugih. Ali ovakva taština je izvanredno opasna, ako navede jednu vladu da dade svojoj vojsci zadatak koji ova ne može izvršiti.” (Clive Petersen, “The US flees from reality” u “Buenos Aires Herald” od 16. svibnja 1975. str. 8)

Odgovarajući na izgovor da je područje bilo nepovoljno i da su saveznici bili nepouzdani i da je zato došlo do neuspjeha, isti novinar primjećuje da je isto područje bilo nepovoljno i za Sjeverni Vijetnam, a da se veliki dio pučanstva bojao Sjevera jednako kao što nisu voljeli Amerikance, Zato Clive Petersen zaključuje:

“Ne, istina je daleko neugodnija i mora se uočiti ako Sjedinjene Države žele zaustaviti svoje opasno slabljenje. Na svakom koraku Amerikanci su bili pobijeđeni od boljih zapovjednika. Kao čovjek prema čovjeku Sjeverni Vijetnamci bili su daleko iznad američkih vojnika. čini se da je Pentagon bio zabliješten s tehnološkim čudesima koja je imao na raspolaganju, te je zanemario temeljna ratna sredstva: stegovne, skromne vojnike, hrabre zapovjednike, izdržljivost.”

A ja bih dodao još da je Pentagon zaboravio da u suvremenom ratu idejno izgrađen vojnik uvijek se bori bolje od onoga koji nema ideologije, da politički vođeni rat uvijek ima više uspjeha od strogo nepolitičkog rata i da, konačno, još i danas vrijedi pravilo generala Clausewitza da je rat nastavak politike samo drugim sredstvima. U Vijetnamu je doduše bila poražena nepolitička, nestegovna, neizgrađena i razmažena američka vojska, no taj je poraz bio samo djelomično prouzročen ovim čimbenicima. Glavni je poraz tamo doživjela američka politika koja nije shvatila snagu nacionalne svijesti jednog naroda i činjenicu da je protivna strana razvila svestranu, svjetsku političku djelatnost koja je Ameriku utjerala u neodrživi položaj i vanjski, u biti nevažni rat, pretvorila u unutrašnjopolitičko američko pitanje.

Upravo ovaj poraz Sjedinjenih Država može koristiti slobodarskim pokretima u svijetu, jer će nužno dovesti do preispitivanja temeljnih postavaka američke politike. Sigurno nećemo saznati za nove odluke i nove alternative, koje će se izrađivati tijekom slijedećih godina, kao što nismo poznavali poslijeratne američke planove, nego smo ih iz različitih djelatnosti naknadno mogli iskonstruirati. No nemoguće je da jedna velesila, i to u svojoj srži veoma zdrava i mlada velesila, može prijeći preko ovog iskustva bez novih analiza i novih planova. Možda će upravo poraz omogućiti Sjedinjenim Državama da politički dozriju i da njihov utjecaj bude u omjeru s njihovom materijalnom snagom. Činjenica je, pak, da je u ovom času relativna snaga Sjedinjenih Država slabija nego što je bila poslije 1948. godine i da one ne vode događaje nego ovi vode njih.

1. b) Slabljenje Sovjetskog Saveza

Na početku smo govorili da je prilikom podjele svijeta na američki i na sovjetski pol materijalna snaga Sovjetskog Saveza bila daleko ispod snaga Sjedinjenih Država, no da je politički bila daleko iznad svoje suparnice.

Sovjetski su vlastodršci veoma sustavno jačali materijalne temelje svoje vlasti, počevši od stvaranja ratne mornarice, koja je od neznatne snage postala danas ravna mornarici Sjedinjenih Država, a u nekim pogledima i premoćna, te izgradnje raketnog oružja u kojemu nema velike razlike između obje supervelesile.

Do ovakvih uspjeha ne može se doći samo materijalnim sredstvima, nego je potreban visoko naobraženi ljudski materijal, i to ne samo nekoliko genija, nego široki kadrovi specijalista na svim područjima. U tome su Sovjeti doista imali zavidnog uspjeha i njihovi su tehničari danas ravni zapadnim. Ali dizanje intelektualne razine jedne sredine ne može se ograničiti na jedno područje. Ne može čovjek biti samo genijalni matematičar, prvorazredni fizičar, izvrsni kemičar, moderni biolog, originalni jezikoslovac, savršeni upravnik |i – istovremeno – politički zaostali ruski “mužik”. I mimo volje vlastodržaca i uz sve prepreke ovakvi ljudi počinju osjećati svoju vlastitu vrijednost, a neki i nenadomjestivost, i prirodno se bune protiv političkih oblika diktature koja je stvorena za bezličnu, polupismenu masu što se bori za najnužnije potrebe i nema vremena da mnogo razmišlja o svom položaju. Između političkog sustava stvorenog za vladanje nad tom primitivnom masom i sjajnih tehničkih prvaka koje je stvorio sustav, tj. novih intelektualaca, mora doći do sukoba. Sukob je nerješiv. Ako vlast uništi intelektualce da bi se održala nepromijenjenom, njena će snaga u odnosu prema slobodnom svijetu opasti. Ako ih hoće iskoristiti, ovi će povijesnom nuždom uništiti sustav koji ih je odgojio. Francuski kraljevi su mogli vladati kao apsolutni gospodari nad gladnim i nepismenim seljacima, ali nisu mogli održati takvu vlast nad bogatim i naobraženim građanskim staležom. Isto tako sovjetska vlast, terorom ili bez njega, može se održati nad nepismenim seljakom ili polupismenim radnikom čiji je ideal dobro se najesti, još bolje se napiti i po mogućnosti izbjeći preteškom radu bez opasnosti tjelesne kazne. Teže se on može održati kod visoko kvalificiranog radništva koje zna da je potrebno sustavu i koje po svojim kvalifikacijama ima i većih zahtjeva. Nikako se ne može održati kod pravih stvaralačkih intelektualaca koji su potrebni u jednoj suvremenoj, tehnički visoko razvijenoj državi, jer su njihovi zahtjevi duhovne naravi, a ne samo zadovoljavanje najnižih tjelesnih potreba.

Isto tako sovjetsko pomaganje nacionalizma u svijetu i isticanje prava na slobodu čovjeka, iako je samo sredstvo za postignuće drugog, posve različitog cilja, nužno djeluje kod onih koji su pozvani izraditi i promicati tu politiku. Ne može čovjek biti određen da promiče oslobođenje u Africi a da mu nikada ne padne na pamet pomisao da bi bilo potrebno istu ideju ostvariti i kod kuće. Ne može se govoriti o potrebi da Rodezija bude samostalna, etnički jedinstvena država, a da se jedan etnički Ukrajinac ili Uzbek ne zamisli nad sudbinom narodne zajednice iz koje je potekao.

Sovjetski Savez, danas najveći mnogonacionalni imperij na svijetu, promicanjem nacionalnih revolucija zarazio je i sebe i probudio snage koje ga slabe. Unutrašnje suprotnosti moraju tako doći do izražaja, a sukob s Kinom služi kao katalizator za pojavu disidenata na političkom (osobnom) području kao i na etničkom (nacionalnom) području. Ako uzmemo samo dva primjera, Aleksandra Solženjicina, kao predstavnika onih koji žude za osobnom slobodnom, i Vladimira Moroza, ukrajinskog nacionalista i zatočenika, koji predstavlja one koji traže slobodu i nezavisnost nacionalnih zajednica, vidimo da je podizanje intelektualne razine podgrizlo onu političku snagu koja je Staljinu poslužila da bude ravan Sjedinjenim Državama, unatoč tadanje gospodarske i tehničke slabosti Sovjetskog Saveza.

Svi vanjskopolitički uspjesi Sovjetskoga Saveza u posljednjih dvadeset godina, a ne može se poreći njihovu važnost, nisu u stanju da nadomjeste gubitak monolitnog političkog jedinstva koje je omogućilo ove uspjehe. I da nema istovremenog američkog slabljenja, odnos snaga ponovo bi bio na korist Sjedinjenih Država, kraj svih materijalnih i tehničkih dostignuća koje je Sovjetski Savez ostvario nakon Staljinove smrti.

 

5. Drugi utjecaji

Slabljenje polarizacije stavilo je u pokret mnoge druge sile, neke od njih povoljne za održavanje Titove Jugoslavije, a neke nepovoljne. Titova “nesvrstana neutralnost”, u koju danas ne vjeruje više ni Amerika, ponovno je postala aktualna upravo radi slabljenja položaja supervelesila. Nijednoj nije potrebna Titova pomoć, no u labilnoj ravnoteži snaga s tolikim manjim, prije nevažnim utjecajima, ni Sjedinjene Države ni Sovjetski Savez ne žele izgubiti nijedan položaj, pa makar u ovaj čas nemao posebne važnosti. Ovo svakako koristi Titu i on obilno upotrebljava ovaj argument da održi nepromijenjeno stanje u Jugoslaviji, ali s druge strane dinamički pokreti u svijetu počinju utjecati i na Jugoslaviju, danas više nego ikada prije, jer je veliki broj njenih državljana u svijetu, gdje nužno primaju više vijesti nego kad su u Jugoslaviji. Neposredno opažanje ovakvih promjena djeluje kao kvasac koji uništava Titovu zgradu, pa i onda kad se čini da tijek događaja ide u korist komunističkih sila.

1. a) Oružana borba manjih naroda

U različitim dijelovima svijeta započele su u šezdesetim godinama borbe protiv državnog ustrojstva ili državnog okvira, koje su bile nezamislive nekoliko godina ranije kad bi supervelesile odmah spriječile takve pokrete. Niti su one mogle spriječiti državni udar grčkih pukovnika koji su izgurali s vlasti tadanju, više ljevici sklonu vladu, niti su kasnije mogle spriječiti njihov pad kad je jedan dio časničkog zbora uvidio nesposobnost vojničkog vodstva i potrebu da se promijeni vlada. Sigurno je da su u jednom kao i u drugom pokretu postojali vanjski utjecaji, američki i sovjetski, ali poticaj je došao iznutra, i vanjski su čimbenici morali upotrebljavati postojeće sile, a ne stvarati ih. Izborna pobjeda Konstantina Karamanlisa nije pobjeda ni Washingtona ni Moskve, nego poraz i jedne i druge strane koje su imale svoje, njima više sklone kandidate.

Unutrašnje rasulo u Portugalu pokazalo je različne nove oblike borbe. U prvom redu potvrdilo je ispravnost komunističke taktike da je potrebno ideološki izgraditi političku elitu, infiltrirati neprijateljske političke strukture i iskoristiti narodno nezadovoljstvo za napredovanje prema vlasti. U ovome je portugalska komunistička stranka pokazala veće savršenstvo od nekih drugih komunističkih stranaka, ali nije nam pružila ništa nova. Portugalska revolucija pokazala je da je najbolji način rušenja diktature, pogotovo ako je ova totalitarnog, ideološkog oblika, ideološko razaranje samog temelja unutar već postojećih organizacija: vojske, uprave, sveučilišta, sindikata i drugih ustanova.

Ali portugalska revolucija je pokazala da nije lako zamijeniti totalitarizam sustavom slobode, jer uglavnom nedostaju političke strukture unutar kojih sloboda može postati stvarnošću.

Kratko vrijeme iza revolucije, dr. Francisco de Sa Carneiro, ministar bez lisnice i predsjednik Pučke demokratske stranke (umjerena ljevica), dao je intervju u kojemu je rekao: “Poslije 50 godina diktature, logično je da je došlo do takvih nemira i zahtjeva, koji su uostalom opravdani, jer je životni standard portugalskog naroda daleko ispod onoga na što bi imao pravo … U ovom prvom razdoblju procesa rekao bih da bi pomanjkanje političke izgradnje naroda kao i ekstremizmi mogli uništiti sam proces. U drugom razdoblju, narod sam moći će odlučivati na izborima.” („Visión“ od 18. srpnja 1974. str. 37). Danas, kad je portugalska revolucija skrenula toliko u lijevo da dr. Francisco de Sa Carneiro predstavlja najviše na desno orijentiranu još dopuštenu političku snagu, vidimo koliko je bilo opravdano njegovo mišljenje da je najveća opasnost za demokraciju pomanjkanje političke izgradnje. General Antonio de Spínola je doduše dao kritiku portugalske kolonijalne politike i svojim istupom poslužio kao katalizator u revoluciji protiv Salazarovih nasljednika, no nije bio u stanju da narodu pruži političku alternativu koju bi ovaj shvatio, te je polje prepušteno snagama ekstremne ljevice koje su se spremile za razdoblje poslije revolucije, a nisu se ograničile samo na revolucionarni čin rušenja.

Grčki i portugalski primjeri mogu nama najviše koristiti, jer pokazuju da postojanje unutrašnjih snaga otpora omogućuje povezivanje s vanjskim snagama bez kojih nije moguće ni izvršiti revoluciju niti održati se na vlasti. Kratkotrajni ustanak na Cipru protiv nadbiskupa Makariosa pokazao je kako je potrebna politička sprema da se jedan pokret održi na vlasti. Ali svi slučajevi, pa i irski i baskijski, pokazuju činjenicu da je unutrašnji otpor temelj vanjskog savezništva, a da je uspjeh u omjeru s političkom izgrađenošću pokreta, sa stupnjem infiltracije u postojeće strukture i tek u trećem redu ovisan od vanjske pomoći. Da je ova odlučna, irski bi pokret prvi uspio, jer ima najveću materijalnu pomoć.

Svi ovi pokreti dokazuju da u današnjem svijetu velesile osuđuju upotrebu sile samo kad ova nema uspjeha, a da ih ona ne smeta da priznaju nosioce nasilja nakon pobjede. Svi afrički državnici, koje s počastima primaju u Moskvi i u Washingtonu, imaju ruke zamrljane krvlju, a neki još i danas temelje svoju vlast na običnom teroru, a da to ne smeta ni Ujedinjene narode ni velesile.

Ovime ne opravdavam takve ljude, niti upotrebu sile i nasilja, nego želim samo istaknuti činjenicu da je etički osjećaj u današnjem svijetu veoma površan i često ne ide dublje od naslova u novinama.

1. b) Katolička crkva

Iako nije ni država niti joj je svrha ovozemaljska, Katolička crkva je svojim silnim utjecajem na odgoj i na poglede ljudi neizravno, a nekada i izravno. utjecala na međunarodni život.

Veliki dio antikomunističkog pokreta u Europi i Americi temeljio se na nauci Crkve koja je u komunizmu gledala zlo, izražaj bezbožnog, materijalističkog duha, a ne stranku protiv koje se treba boriti u ime drugih ideja. Upravo Crkva je svojim držanjem dala mnogim nekomunističkim pokretima onaj križarski, antikomunistički značaj koji je odlikovao nacionalizam u nekim narodima, pa i u hrvatskom, prije rata i neposredno nakon rata. Na čvrstom temelju ideja “trijumfalizma” i sigurnosti jedne dogmatske filozofije mnogi su nekomunistički pokreti zaboravili da je njihova dužnost izgrađivanje vlastitih političkih programa, a da Crkva ima svoje posebne ciljeve koji se ne moraju uvijek poklapati sa ciljevima određene narodne zajednice.

Smrću pape Pija XII. i izborom pape Ivana XXIII. dolazi do dramatskog preokreta. U mnogome je ovaj preokret bio nuždan i koristan. Odvojio je Crkvu od saveza s kapitalističkim sustavom i s povlaštenim, višim staležima i počeo isticati evanđeoski, socijalni duh ljubavi prema potlačenima i siromašnima.

Ali ovakvi snažni preokreti ne mogu se ograničiti u svojim učincima i novi je duh doveo do nove politike koja se može izraziti talijanskom lozinkom “appertura alla sinistra” (otvaranje na lijevo). što je mnoge nacionalističke pokrete, kako u Italiji tako i drugdje, upravo iznenadilo i dovelo u smutnju. Zato kad je Vatikan počeo svoju politiku usmjerivati prema sporazumu s postojećim komunističkim državama, nastale su ozbiljne poteškoće u onim političkim krugovima koji su ostali bez određenog ideološkog temelja. Danas antikomunizam nije više prihvatljiv ni u Vatikanu ni u Washingtonu, iako su obrazloženja različita kao što su i razlozi promjena različiti. Politički pokreti koji su se ideološki poistovjetili s antikomunizmom osuđeni su na političku smrt, jer nemaju međunarodnog temelja, iako u konkretnim sredinama mogu biti opravdani. Samo nekomunistički pokreti s pozitivnim političkim, ekonomskim i socijalnim programom mogu nastaviti u novom stanju, jer ne ovise o vanjskim, kao što smo vidjeli, veoma bezobzirnim i promjenljivim silama.

Ako dodamo da je jedan dio svećenstva posuvremenjenje shvatio kao prijelaz u marksizam, a ne samo odvajanje od kapitalizma (što je bila namjera Rima), vidimo da se nalazimo u svijetu koji je potpuno različit od onoga koji smo poznavali do 1960. godine.

U tom dinamičnom svijetu, gdje nije dovoljan primitivni antikomunizam da bi se moglo djelovati, nego je potrebno odrediti svoj program na temelju konkretnih narodnih potreba, postoje veće mogućnosti za borbu nego u prvo doba poslije rata. Mali narodi mogu bolje uskladiti svoju borbu sa svojim stvarnim potrebama, nego kad su morali u ime viših ciljeva popuštati u svojim zahtjevima.

Ipak, ova kriza u Katoličkoj crkvi kočila je našu borbu upravo zato što je ova bila idejno previše vezana s prošlom, danas napuštenom politikom Rima protiv komunizma.

 

6. Hrvatski pogledi

Nema dvojbe da u stabilnim razdobljima hrvatska oslobodilačka borba ima daleko manje izgleda na uspjeh nego kad nastanu vrijenja u svijetu. U pedesetim godinama, dok smo još stajali pod utjecajem američke propagande o djelatnom antikomunizmu, mogli smo vjerovati da je dovoljan oslon na Sjedinjene Američke Države za oslobođenje istočne Europe od sovjetske dominacije i, istovremeno, za uspostavu pravednog nacionalnog uređenja na Balkanu podjelom Jugoslavije na sastavne narodne države. Tada je isto tako bila opravdana politika čekanja na sukob između slobodnog svijeta predvođenog Sjedinjenim Državama i komunističkog totalitarizma predvođenog Sovjetskim Savezom. Iz današnje perspektive možemo uočiti da ovakva nada nije nikada bila realna, no u ono doba samo su rijetki pojedinci bili u stanju bez posebnih podataka prozrijeti prazninu američkog antikomunizma. Godina 1956. je pokazala da se ne smije očekivati neko rješenje utemeljeno na tom prividnom antikomunizmu i da je nerealno očekivati križarski rat Sjedinjenih Država protiv komunizma.

Ne znači da i nadalje nije bilo ispravno što se neke hrvatske skupine oslanjaju na američku politiku, no da bi takav oslonac imao ikakvog političkog smisla, bilo je potrebno da postoje druge političke skupine povezane sa sovjetskim blokom, čega nije bilo u ono vrijeme, niti je do današnjeg dana došlo do pojave ozbiljne prosovjetske struje među Hrvatima. Iako smo na početku istaknuli da se vanjska politika ne smije voditi unutrašnjopolitičkim kriterijima, radi specifičnosti sovjetske politike, koja je još uvijek, bar formalno, obvezatna širiti komunizam u svijetu, a ne samo vlast Sovjetskog Saveza, najbolje bi bilo da su takvu prosovjetsku struju stvorili hrvatski komunisti (ne komunisti iz Hrvatske, kao što su mnogi od njih). Formalna preorijentacija nekih bivših antikomunista u “socijaliste” nema nikakve ozbiljnosti i može se pojaviti samo u jednoj politički zaostaloj sredini. Pa i iskrena preorijentaciia nekih antikomunista u prokomuniste, da bi time zadobili sovjetsku pomoć, nije politički ozbiljna. jer ne daje jamstvo stalnosti. Eventualno bi orijentacija jedne skupine nekomunista, koji bi se izjavili za prosovjetsku orijentaciju bez prividnog “socijalizma”, mogla biti primljena kao politički ozbiljan čin, jer bi bila utemeljena na istini, a ne na prividnostima ili sitnim lažima. Zasada, međutim, unatoč insinuacija s nekih strana (koje su u sumnjivo bližim odnosima s različitim tajnim službama, američkim ili zapadnoeuropskim) možemo ustvrditi da među Hrvatima nema ozbiljne prosovjetske struje koja bi davala političku aktualnost hrvatskoj proameričkoj struji.

Ali kraj ovih ekstremnih stavova moguć je i stav utemeljen na hrvatskim interesima bez ikakvog “filstva”, dakle onaj koji bi se mogao označiti neutralnim u pravom smislu ove riječi. Neutralni hrvatski stav nije ideološki neutralan, nego jednostavno postavlja hrvatske probitke na prvo mjesto u svom djelovanju i ne vezuje ih bezuvjetno ni uz jednu stranu. Ovakav stav priznaje da bi i uspostava komunističke Hrvatske značila korak naprijed, ali ne zagovara ovo rješenje.

Da se ne bi mislilo da je ovakav stav neka novost u našim razmatranjima, citirat ću iz svog već navedenog predavanja održanog 1956. godine. Govoreći o mogućnosti raspadanja Jugoslavije bez međunarodnog sukoba rekao sam: “U takvom slučaju naš stav ostaje antikomunistički kako na užem, hrvatskom području tako i na širem, međunarodnom području, bilo da nastane komunistička ili demokratska Hrvatska, dok bi posebni naglašeni cilj morao biti: očuvanje naroda od fizičke propasti u budućem ratu i obrana državne samostalnosti od prepada gladnih susjeda.” Želim dodati da bih danas umjesto riječi “antikomunistički” upotrijebio izraz “slobodarski”. Jer smatram da se stavovi trebaju definirati po svojim pozitivnim ciljevima, a ne u funkciji suprotnosti nekom, nama neprihvatljivom stavu ili rješenju. Upotrebljavao sam tada uobičajeni rječnik koji je antikomunizam poistovjećivao s borbom za slobodu, što se pokazalo neispravnim.

“Do časa oslobođenja – nastavio sam u tom predavanju, – bez obzira kada ono došlo. glavni cilj hrvatske politike mora biti: čuvanje čistoće ideje cjeline u obliku državne nezavisnosti prema drugim narodima. Tu ideju treba zastupati ustrajno i nepokolebljivo, makar se činilo da nema izgleda za njeno ostvarenje, jer će se samo po toj ustrajnosti i nepokolebljivosti stranim narodima otkriti uvid u mogućnosti koje bi im moglo pružiti postojanje hrvatske države, tako da će i oni moći tu mogućnost uzeti u obzir kad izgrađuju svoje dugoročne planove.” (“Hrvatska revija”, op. cit., str. 288.)

Popunjavajući ovu misao, koja je bila napisana u času stabilnog, nama nepovoljnog stanja i dok je narod u domovini bio još posve utučen porazom, moramo danas reći da čekanje samo po sebi, pa ni ono koje se ne vezuje uz jedan blok, nije dovoljna politika u oslobodilačkom radu, nego da je potrebna djelatnost da bi se ubrzao proces rušenja Jugoslavije. Sami oblici i način mogu se mijenjati prema prilikama, no uvijek je potrebno držati na umu da čekanje nije nikakva politika nego umiranje.

Potrebno je poznavati razdoblja i stanja u svijetu da možemo odlučiti koja su sredstva najprikladnija u određenom času. U času kad se drmaju temelji različnim državama i kad zastarjeli režimi očajnički traže pomoć da prijeđu u novo razdoblje, čekanje znači pomagati im. U takvim je časovima potrebna živa djelatnost da bi se potencijalni porivi na domovinskom području pretvorili u djela i da bi dinamika poslužila našem temeljnom cilju, odnosno kao što je još 1956. napisao prof. Oršanić: |

„…za hrvatsku savjest ne može biti nikakva kolebanja, nikakva biranja, nikakve dvojbenosti. Mogućnost je samo jedna: u svakom slučaju srušiti Jugoslaviju, tehnički se za to pripraviti, s vjerom u vlastiti cilj i u vlastitu slobodu.

Nemojmo voditi računa, kome se to u svijetu može dopadati, a kome ne. Kad se radi o Hrvatskoj, onda se ima provoditi ono što se nama Hrvatima dopada. Ako budemo čekali, da nam netko poruči da bismo trebali biti slobodni, onda poruka nikada neće doći, kao što ni do sada nije dolazila” („Oslobođenje i sloboda”, str. 15).

Nakon što smo proučili današnje stanje i smjernice vjerujemo da je neutralizam upravo nuždan da bi se hrvatska borba pokrenula s mrtve točke. Sjedinjene Države ne nose u ovaj čas porive prema promjenama, nego ih pokušavaju zaustaviti i stabilizirati današnje stanje u svijetu, a spremne su za to platiti političku i stratešku cijenu drugoj strani. Ni Sovjetski Savez ne želi temeljnih promjena, nego teži za ispravcima na pojedinim sektorima da bi učvrstio svoje položaje prema zapadu i osigurao se prema Kini od koje očekuje nova iznenađenja. Kina je do sada pokazala da je njena koncepcija borbe protiv Sovjetskog Saveza samo varijacija politike koju je Sovjetski Savez sam primjenjivao: pomaganjem zapadnoeuropskih zemalja i Japana, prešutnim sporazumima sa Sjedinjenim Državama i relativnim jačanjem protusovjetskih snaga održati se kao nezavisna velesila protiv Rusije. Nekih većih narodnooslobodilačkih poriva izvan svojeg područja nismo još do sada vidjeli kod Kine.

No kraj ovih, za nas negativnih pojava, vidjeli smo da su velesile prihvatile sve inicijative samih naroda, ako su bile doista ozbiljne. Razumljivo je da su pokušavale iskoristiti za sebe svaku pojavu. Bilo da se radilo o grčko-turskom sukobu radi Cipra, koji je iskoristila Rusija da oslabi položaje Amerike na Prednjem istoku, bilo da se radilo o izraelsko-arapskom ratu od 1973. kad su Sjedinjene Države iskoristile priliku da zauzmu položaje kod arapskih država, do tada potpuno ovisnih o Sovjetskom Savezu, vidjelo se da su ozbiljni porivi uvijek davali rezultata.

Ali da bi jedan poriv bio ozbiljan, on mora imati svoj temelj u domovini. Rušenje režima u Portugalu inspirirano je u emigraciji, ali izvršeno preko domovinskih snaga, i to nezadovoljnika u samoj strukturi vlasti. Rušenje diktature u Grčkoj bilo je doduše poticano izvana, no konačni udarac dali su nezadovoljni učesnici u dotadanjoj vlasti.

Ovi primjeri – a i abesinski, ciparski i različiti afrički primjeri – pokazuju da je u današnjem dinamičkom stanju moguća promjena i bez svjetskog rata, jer je stanje dovoljno elastično da dopušta promjene. Samo u stabilnim stanjima postoji alternativa: čuvanje stanja kakvo jest ili svjetski rat. U dinamičnim momentima mogućnosti su mnogo veće. Razumije se da i tu postoje granice. Zato se u Portugalu ne bi mogao održati jedan čisto moskovski komunistički režim koji bi izravno ugrozio ameríčke interese. Isto tako nije se mogao održati ultradesničarski režim na Cipru koji je ugrožavao ne samo Tursku nego i Sovjetski Savez. Radi toga smatramo da je nepovezivanje uz velesile u ovaj čas najbolja hrvatska politika, ako ne želimo svesti sve na čekanje.

Pri tome ne zaboravljamo da iznad svih taktičkih linija stoji hrvatski narodni interes i da tome mogu poslužiti u različnim časovima različne linije i struje ili, kao što je rekao prof. Oršanić:

“Hrvatska republikanska stranka priznaje. da u različitim vremenima mogu biti korisne vanjskopolitičke linije, koje HRS ne nosi u svom političkom gledanju, nego je nose druge koje stranke. U takvom će slučaju Stranka smatrati uputnijim prepustiti vanjskopolitičku inicijativu tim drugim strankama, nego li promijeniti svoju liniju. Prihvaćati sve promjene, za sve prilike, znači težiti stajalištu ‘pod svaku cijenu na vlasti’, što nije korektno stajalište ni u oblikovanju fizionomije stranke ni u igri prema drugim strankama” (Op. cit.. br. 523, str. 153).

Vjerujemo da je u današnjem času naša linija najaktualnija i da su zato potrebne naše inicijative da kao narod iskoristimo ovaj čas.

“Republika Hrvatska” br. 102 (lipanj-srpanj 1975.), str. 45-72

 

 Promjene u vanjskopolitičkim orijentacijama

 

Nakon hrvatskog poraza 1945. godine, koji je bio totalan, jer je Hrvatska izgubila svoju nezavisnost, a u zavisnom obliku još svoju upravno-političku jedinstvenost, što je dovelo do krize u hrvatskom nacionalizmu, posve je razumljivo da su prvi osloboditeljski impulsi išli za time da hrvatsku borbu uključe u novo nastalo stanje i iskoriste postojeće sukobe. U onim prvim godinama stanje je bilo posve jasno. Jugoslavensko vodstvo je bilo prethodnica sovjetskog komunizma, koji je tada, nakon ratnog savezništva sa zapadnim demokracijama, lomio ovaj savez s namjerom da si osigura nova područja neposrednog utjecaja kao i uporišta za daljnje širenje. Isto je tako razumljivo da su zapadne sile, nakon nekoliko godina kolebanja, jer uglavnom nisu očekivale ovakav razvitak, organizirale obranu svojih interesnih područja. Ovo razdoblje, koje je ubrzo dobilo ime “hladnog rata”, nametalo je hrvatskoj osloboditeljskoj borbi pravac djelovanja. Antikomunizam je tada bio onaj idejni temelj na kojemu se hrvatska borba mogla uključiti u svjetsku borbu i razumljivo je da su na tom temelju stvorene ili obnovljene hrvatske političke organizacije.

Hrvatsko djelovanje susrelo se međutim s posebnom poteškoćom, koja nije postojala u slučaju drugih antikomunističkih pokreta istočnoeuropskih naroda, a koja je nastala radi sukoba Tita sa Staljinom i izlaska Jugoslavije iz bloka komunističkih država bez promjene unutrašnjeg političko-gospodarskog sustava. Kako je Zapad prihvatio Jugoslaviju kao klin kojim bi razbio monolitnost sovjetskog bloka komunističkih država, nije hrvatski antikomunizam bio dovoljan da zainteresira zapadne sile, iako je u ono vrijeme osiguravao hrvatsko djelovanje u svijetu, jer je hrvatskim političkim formacijama davao značajku političke pouzdanosti. Antikomunizam, dakle, nije omogućio hrvatskoj osloboditeljskoj borbi nikakav stvarni uspjeh, nego joj je samo osigurao postojanje u svijetu, koje bi inače bilo isto tako stavljeno u sumnju radi velikog pokusa Zapada da preko Jugoslavije razbije sovjetski blok.

Danas, trideset godina nakon što je započeta ova politika, možemo mirne duše reći da su obje strane nešto dobile i nešto izgubile. Titoizam je doista postao razornim bacilom u istočnoj Europi, no nikada u tolikoj mjeri da bi ozbiljno ugrozio sovjetsku premoć nad državama koje tvore sovjetsku zaštitnu zavjesu prema Zapadu. Tvrditi pak da je eurokomunizam isto posljedica titoizma, pokazuje da su američki krugovi koji su pomagali Tita danas svjesni da im ova politika nije donijela dovoljno rezultata da bi opravdala sav politički i materijalni trošak koji je u nju uložen, pa da je moraju opravdavati i s ovakvim, nepostojećim posljedicama. Eurokomunizam je posebna pojava u slobodnoj, nekomunističkoj Europi, pokušaj dolaska na vlast parlamentarnim putom, u suprotnosti s Lenjinovim tezama o “nasilnoj revoluciji” i o “diktaturi proletarijata” kao jedinim načinom ostvarenja socijalističkog poretka. Ovi pokreti, koji se danas odriču temeljne Lenjinove teze o “diktaturi proletarijata” i idejno se približavaju menjševicima i socijalrevolucionarima protiv kojih se Lenjin borio cijeli svoj život, predstavljaju fenomen koji nema nikakve veze s Titovim komunizmom, jer je ovaj pokušavao prvo ostvariti diktaturu proletarijata, a onda, suočen s nemogućnošću organizacije socijalističkog sustava, prihvatio Kardeljevo poluanarhističko samoupravljanje.

No ni Sovjetski Savez nije radi raskola s Titom bio posve na gubitku. Upravo u doba najžešćeg hladnog rata, kad je sovjetskim agentima bio otežan rad u mnogim zemljama u kojima se rušio kolonijalni sustav, formalna nezavisnost od Moskve omogućila je jugoslavenskim komunističkim agentima stvaranje i izgradnju mjesnih komunističkih skupina u tim krajevima bez opasnosti američke intervencije. Ova je infiltracija komunizma preko jugoslavenske neutralnosti i nesvrstanosti pojačana nakon što je Tito zajedno s Nehruom, Sukarnom i Naserom stvorio blok nesvrstanih, tzv. “treći svijet”, no nigdje nije došla do većeg izražaja nego u Abesiniji i u Alžiru (za vrijeme borbe protiv Francuske). Dakle kraj nesumnjive štete koju je Tito nanio Moskvi svojom pobunom, kojom je doista načeo monolitnost, Tito je pribavio i koristi sovjetskom komunizmu u njegovu širenju, te prema tome odlikovanja koja je dobio nisu bila bestemeljna.

 

Zastarijevanje rješenja

Svaki objektivni promatrač morao bi danas zaključiti da je američka politika pomaganja Tita protiv Sovjeta dala svoj maksimalni mogući učinak i da se od nje ne može više ništa očekivati. Ali ni velesile nisu savršene. Ni njihova politika nije uvijek utemeljena na objektivnim analizama, nego je često sputana zastarjelim i uobičajenim formulama i razvija se u oblicima koji su izgubili aktualnost. Nekada nove i neiskušane političke teorije i strateške koncepcije vremenom postaju uobičajenim šablonama i nastavlja se s njihovom primjenom i onda kad ne daju rezultata. Budući da su šablona, dakle jedne vrste aksioma, o njima se ne raspravlja, jer se ne želi obnoviti misaoni proces koji je izvršen prije nekoliko desetljeća kad je stvorena ova politika. Nastavljanje ove politike nastoji se opravdati različitim nedokazanim potrebama i koristima, što će slijediti sve dotle dok prava kriza ne prisili mjerodavne da ponovno preispitaju postavke na kojima se temelji njihova politika. U ovaj čas ne postoji nikakav indicij da bi se u Sjedinjenim Američkim Državama vršilo takvo preispitivanje. Naprotiv, sve dosadašnje izjave potvrđuju mišljenje da je pomaganje Titove Jugoslavije jedan od takvih političkih aksioma koji se šablonski ponavljaju radi inercije. Novi dužnosnici vojničke i diplomatske službe odgojeni au u sjeni ovoga aksioma i nisu u stanju voditi politiku na balkanskom području bez ovog ustaljenog političkog rješenja.

Osim toga antikomunizam danas odbacuju i kapitalistički Zapad kao i Katolička crkva, dva stupa na kojima je počivao četrdesetih i pedesetih godina. Da li s pravom ili ne, to nije u ovaj čas svrha našeg razlaganja, zapadni industrijski i novčarski krugovi, koji odlučuju političkom orijentacijom glavnih sila u Europi i u Americi, smatraju da komunizam ne predstavlja više neposrednu opasnost za njihove države, te da je potrebno naći s njime “modus vivendi” na dulji rok. Uzalud je zato kad predstavnici istočnoeuropskih naroda pokušavaju na temelju svoga iskustva dokazivati da je takav “modus vivendi” nemoguć i da predstavlja sa strane sovjetskih vlastodržaca samo primjenu Lenjinova načela “dva koraka naprijed, jedan nazad”. Dok se zapadni državnici ne uvjere u jednoj velikoj, neposrednoj krizi da je nemoguć takav “modus vivendi”, antikomunizam neće imati političkog značenja na Zapadu.

Katolička crkva, koja se uvijek odlikovala veoma realističnom diplomacijom, ne odviše sputanom ideološkim predrasudama, osjetila je ovu promjenu politike na Zapadu i požurila se da stvori svoj “modus vivendi” s vlastodršcima u komunističkim državama. Cijena ovih pokušaja bilo je napuštanje borbenog antikomunizma i stvaranje različitih kompromisnih oblika koji su prilično udaljeni od oštrog stava koji su zastupali pape Pio XI. i Pio XII. Dakle, osloboditeljski pokreti koji su se oslanjali na doktrinarni antikomunizam Katoličke crkve, danas moraju potražiti druge veze i druge temelje ako žele biti politički aktualni.

 

Kriza u hrvatskim osloboditeljskim nastojanjima

Razumljivo je da je nastala kriza u hrvatskim osloboditeljskim nastojanjima, pogotovo u onim krugovima koji nisu na vrijeme opazili razvitak američke politike i radi toga su ostali na zastarjelom temelju antikomunizma pedesetih godina, Kod njih je spoznaja o novom stanju mogla dovesti samo do dvije reakcije. Jedna, duševno lakša, sastoji se u nastavljanju dotadašnjih političkih oblika, bez ikakvog pokušaja promjene, a druga u prenagloj promjeni koja se izražava u traženju oslonca na Sovjetski Savez.

Svojedobno je hrvatska orijentacija prema Sjedinjenim Američkim Državama i antikomunizmu imala svoje političko opravdanje i predstavljala je u određenom času jedino razumno rješenje. Vremenom je temelj ove orijentacije nestajao i oni koji su ovu orijentaciju prihvaćali razumski, s gledišta interesa hrvatske osloboditeljske borbe, a ne s nekih ideoloških postavaka, mijenjali su svoju politiku i udaljivali je od oblika koji već nije bio suvremen, no bez osjećajne odbojnosti prema nosiocima američke politike. Shvatili su da se radi o posebnoj politici interesa koji se časovito ne poklapaju s interesima hrvatske osloboditeljske borbe i da je prema tome potrebno voditi osloboditeljsku borbu nezavisno od američke politike, što ne znači niti automatsko prelaženje na sovjetsku stranu, niti načelno neprijateljski stav prema Sjedinjenim Američkim Državama. Znači samo konstataciju činjenice da se danas američka politika na području Jugoslavije ne slaže s interesima hrvatske osloboditeljske borbe i da još ne postoji nikakva nova američka politika, niti kao rezervna politika, koja bi mogla predstavljati novo usklađivanje hrvatske borbe s američkim političkim potezima.

No kraj ove politike razumnog odvajanje, nastala je i politika osjećajnog prelaženja na drugu stranu. Dok je svojedobno politika utemeljena na američkom antikomunizmu dopuštala razumsko opredjeljivanje prema njoj i povezivanje hrvatskih oslobođiteljskih poriva s takvom politikom, u današnjem času politika oslonca na Sovjetski Savez ne pokazuje nikakvog razumskog opravdanja. Svi argumenti koji se pokušavaju dati u korist ovakve orijentacije utemeljeni su na željama, a ove pak na osjećajima povrijeđenosti radi razvitka američke politike. Osim nekih veoma slabih znakova interesa Sovjeta za Hrvate, koji su bili očevidno smišljeni kao pritisak na Tita da bi prihvatio nove sovjetske zahtjeve, nije do sada bilo moguće otkriti neku dugoročnu sovjetsku politiku koja bi omogućila vezivanje hrvatske osloboditeljske borbe na nju.

Činjenica da Sovjeti pomažu i iskorištavaju mnoge narodnooslobodilačke pokrete nije dovoljna da bismo mogli od njih očekivati neku pomoć, jer od 1925. godine, kad je Stjepan Radić osjetio da ni Sovjeti, isto kao ni Zapad, nemaju namjere stvarno pomoći Hrvatima, ni u jednom času nije postojala neka sovjetska politika, ili komunistička politika, što je uglavnom istovjetno, koja bi načelno zastupala potrebu stvaranja nezavisnih, narodnih država na Balkanu umjesto današnje Jugoslavije, nego samo plan federalizacije Jugoslavije i uvođenja komunizma u njoj.

Upravo je znak slabosti onih koji zastupaju sovjetsku orijentaciju što na temelju povremenih, slučajnih izjava ili taktičkih poteza pokušavaju iskonstruirati neki sovjetski interes za hrvatsku osloboditeljsku borbu, odnosno činjenično poklapanje neke sovjetske dugoročne politike s interesima hrvatske osloboditeljske borbe. Ovakvih poklapanja danas nema, te se prema tome pokušaj oslonca na Sovjete pokazuje isto onakvim nuđenjem, kao što je nuđenje stav onih koji i danas smatraju da će Sjedinjene Američke Države pomoći Hrvatskoj da se oslobodi, iako im službeni američki krugovi stalno daju suprotne izjave.

Pogotovo je nerazumno kad pojedini hrvatski krugovi, koji su bili poznati donedavna kao antikomunistički, sada pokušavaju potkrijepiti ovu politiku oslonca na Sovjetski Savez proglašavanjem nekog socijalizma i prihvaćanjem komunističke propagandne frazeologije.

Ako bi ikada Sovjetski Savez imao interesa za razbijanje Jugoslavije pomoću stvaranja hrvatske države, sigurno ne bi bio prisiljen obratiti se na ovakve prividne socijaliste, nego bi radio preko hrvatskih komunista informbirovaca, koji, iako malobrojni, ipak su dovoljni za ovakav sovjetski potez, ili preko hrvatskih nacionalista nekomunista, na temelju političkog sporazuma o zajedničkim interesima, kao što su to Sovjeti učinili u mnogim zemljama, gdje su žrtvovali domaće komunističke stranke da bi mogli surađivati s nekomunističkim snagama u određenom političkom momentu.

“Republika Hrvatska”, br. 113 (10. travnja 1978.), str. 6-12.

 

 

9

REVOLUCIONARNA BORBA

 

* Strpljivost i postojanost, ali ne čekanje

* Naš stid i sram

* Revolucionarni duh

* Radikalizacija hrvatske mladeži

  

 

Mi Hrvati znademo i to da u politici ne koriste ništa suze i molitve, nego da

tu treba žive, organizirane snage, da tu treba stalne nepopustljive volje,

mnogo iskustva i razboritosti, a do potrebe i čvrstih željeznih mišića.

Stjepan Radić

 Strpljivost i postojanost, ali ne čekanje

 

Govorilo se da je Otac Domovine dr. Ante Starčević, za razliku od svog prijatelja i suosnivača Stranke prava dr. Eugena Kvaternika, bio samo za pravnu, saborsku borbu, te da je osuđivao svaku silu. Došlo je do toga da su neki suprotstavljali Starčevića Kvaterniku i obratno, ne videći da se radilo samo o razlikama u načinu i u karakteru, a ne u temeljnim postavkama. Starčević je doduše rekao: “Ne samo katolicizam. Nego svaka vjera, svaka crkva, svatko razuman jest i mora biti proti prevratu, pa i tako, tim svim usprkos, bijaše i sva je prilika da će još biti krvavih prevrata, jer gdje ne ide pravnim, tu ide nepravnim putom.”

Starčević, dakle, koji je uvijek želio ići pravnim putom, priznaje da je potrebno ići i putom revolucionarne borbe, ako je pravni put zakrčen. Ovo priznaje kako na polju unutrašnjih političkih i socijalnih sukoba, tako i na području borbe jednog naroda za nezavisnost.

“Razumijeva se samo od sebe da narod, koji je oružjem ili makar kako, samo ne svojom voljom, izgubio svoju samostalnost, mora tu samostalnost oteti bajunetama i lumbardama, ako mu je otimač s dobra ne povrati.”

Iz ovih Starčevićevih riječi struji čovjek odlučan koji se trudi biti u svakom času umjeren, pravedan i miroljubiv, ali koji zato ne napušta ideale, niti u ime miroljubivosti pristaje na nepravdu.

Poučava Hrvate na strpljivost, ali ne na beskonačno čokanje, te na borbu, ali ne na lakoumno započimanje prevrata. Ne osuđuje načelno oružanu borbu za oslobođenje – ali je stavlja tamo kamo spada po etičkim pravilima: u nužno zlo.

Kao praktičan čovjek savjetuje: “U svakom poslu, a osobito u ratu, glavna je stvar da se pripraviš za najgori, za najteži slučaj. Samo ako si tako pripravljen, prosto ti stoji nadati se na druge povoljne okolnosti. Ako tada te okolnosti ne nastupe, one ti ne škode; nastupe li, one ti pomažu; svakako si osiguran.”

Ovo govori borac koji je spreman, kao Mojsije, raditi za cilj cijeli svoj život, a da ne postigne cilj, ali koji unatoč spoznaji da ga neće postignuti on osobno, ne auzima komotan stav čekanja, nego propovijeda spremanje na borbu, na čas kad padaju odluke. Samo su malodušnici nestrpljivi i govore o potrebi borbe smjesta, sada, bez spremanja, jer se boje da im vjera nije dovoljno jaka da ih održi na trnovitom putu trajne borbe i trajnog odricanja. Ali samo kukavice predlažu čekanje bez borbe, jer da borba nema izgleda. Povijesno borba svakoga naroda koji stvarno želi svoju slobodu uvijek ima izgleda, jer “dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvinost”. A uspjet će, po Starčeviću, budući da “još nikome nije pošlo za rukom složiti ili uščuvati državu proti pravu i proti volji, koji bi imali biti njezini državljani”.

                                                                                    “Rakovica” br, 4/1976 (rujan 1976.), str. 3

 

Naš stid i sram

 

Kao obično, sa zakašnjenjem od jednog naraštaja hrvatski politički život ulazi u novo razdoblje tridesetih godina devetnaestog stoljeća s tzv. ilirskim preporodom. Umorno hrvatsko plemstvo, podgrizavano bečkom korupcijom od časa kad su uništeni njegovi prvaci, Zrinski i Frankopan, daje još jednog velikaša hrvatakoj politici (grofa Janka Draškovića), da poslije njega potpuno utone u tuđinske vode i nestane iz hrvatskog narodnog života kao odlučan čimbenik domaće politike. Uz te zadnje izdanke plemstva hrvatskog osjećaja (a ne hrvatske krvi, koja je kasnije služila Austriji i Mađarskoj a ne Hrvatskoj) stupa na pozornicu novo hrvatsko građanstvo koje se uglavnom sastoji od ljudi tuđe krvi, asimiliranih novoj hrvatskoj sredini. Oko tog novog građanstva strane krvi a hrvatskih osjećaja okupljaju se sinovi hrvatskih seljaka koji dolaze u grad i stvaraju novi gradanski stalež u Hrvatskoj i time novu podlogu za hrvatsko političko djelovanje.

Novo hrvatsko građanstvo bilo je krhka biljka na palju hrvatske državne ideje. Slabe tradicije, slabih veza s hrvatskim selom, slabe gospodarske podloge, isvrgnuto pritisku drzavnih vlasti, to je građanstvo započelo hrvatski preporod i hrvatsku demokraciju oponašanjem stranih izvora, većinom francuskih. koji su dolazili kroz njemačku i češku romantičarsku retortu. Novo hrvatsko građanstvo nije se politički i nacionalno razvijalo u sjeni narodnog plemstva i od njega učilo i konačno, u borbi s njime, preotelo mu vlast i naslijedilo njegovo političko iskustvo, nego je ono ušlo u političku prazninu koju su samo djelomično popunjavali hrvatski svećenici, jedini nacionalno svjesni stalež. Svoje hrvatstvo poprimilo je novo građanstvo većinom od svećenika, pa je taj žig ostao na njemu i onda kad su prevladale liberalne, pa i otvoreno antiklerikalne struje. Zbog toga je građanstvo u politici nastupilo retorski. Skoro bismo rekli propovjednički, pjesnički (u odama i budnicama) i svečano, za razliku od građanstva u zapadnim zemljama koje je unosilo u politiku razum, računicu i privredne momente, ili od poljskih patriota koji su u isto vrijeme unijeli u romantiku revolucionarni zanos i borbenu požrtvovnost preuzetu od poljskog plemstva. Od svojih jedinih učitelja, svećenika, poprimilo je hrvatsko građanstvo i osjećaj poštivanja vlasti i nesklonost nasilju, što ga je odvajalo od zapadnog građanstva, koje je od svojih učitelja, velikaša, poprimilo također i vojničku predaju i borbenost.

Novo razdoblje hrvatske politike, koje započinje s ilirskim preporodom, nije prema tome toliko bitno novo kao što se na prvi pogled pričinja. Nova politika je nova samo u svojim vanjskim oblicima i po svojim nosiocima, ali po duhu ima vrlo malo novosti. Ni najekstremniji predstavnici nove politike ne misle na mogućnost nekog oružanog ustanka ili primjene sile, nego smjerno mole “svijetlog kralja” za različne “premilostive otpise”.

Hrvatska politika ostaje nepomična unatoč svih ilirskih budnica i davorija, kermesa i surki, te se vodi mimo i protiv osjećaja i želja novoga građanstva. Skoro bi se moglo reći da ni sami nosioci ilirizma, kao vanjskog izraza prodora građanskog staleža, ne žele stvarnih promjena, nego se iživljavaju u riječima i prosvjedima bojeći se svake bitne promjene na koju zemlja nije bila spremna ni gospodarski, ni duhovno, ni po svom društvenom ustrojstvu. Velike reforme 1848. godine nisu nastale na poticaj domaćeg građanstva, nego kao odraz novog revolucionarnog vala u Europi, kojem su se onda hrvatski politički predstavnici prepustili kao slamke u bujici.

I kad je nakon dubokih političkih promjena, revolucije od 1848., mađarskog pokušaja oslobođenja i imperijalističkog prodora prema “posestrinama kraljevinama“, nakon zadnjeg otvorenog pokušaja germanizacije i centralizma (Bachova apsolutizma), ponovno sazvan Hrvatski sabor, najsjajniji duhovi hrvatskog javnog života nastavili su tamo gdje su prestali 1849. godine: prekrasnim govorima, sjajnim silogizmima, povijesnom erudicijom, pravnom oštroumnošću i političkom smušenošću. Osim dr. Ante Starčevića i njegova zastupničkog druga u Saboru od 1861., dr. Eugena Kvaternika, nije bilo političkog realizma, nije bilo hrvatske državne politike, nego se vodila austrijska pokrajinska politika, zaogrnuta plaštem hrvatske državopravne frazeologije.

Niti šezdesetih godina prošlog stoljeća nije hrvatska politika, ni njeni nosioci, hrvatski građani, ušla u novo doba europske politike. Ostala je onakva kakva je bila u XVIII. stoljeću, s novim nosiocima i nešto malo promijenjenim rječnikom. Protiv austrijskog dvora, koji se već obilno služio pangermanizmom, i mađarske aristokracije, koja je otvoreno nosila moderni mađarski nacionalizam, te povezana s mađarskim građanstvom pretvarala taj nacionalizam u mađarski imperijalizam, hrvatsko je građanstvo još uvijek branilo autonomije, stara prava i globoštine kraljevstva, te s jednim Ivanom pl. Kukuljevićem Sakcinskim sjajno iznosilo sve dokaze za hrvatska prava, dok je birokracija carskog i kraljevskog veličanstva mimo tih prava polagano uništavala Hrvatsku kao posebnu narodnu i političku jedinicu.

Hrvatska politika stvarno se mijenja tek mnogo kasnije nego što se službeno naučava. Stari romantički duh umire tek dne 11. listopada 1871., dvjesta godina nakon propasti hrvatske aristokratske države, umire i propada sa zadnjim tipičnim hrvatskim romantikom i prvim modernim hrvatskim revolucionarom Eugenom Kvaternikom.

Rakovica je konačni prekid s prošlošću, iako je suvremenicima izgledala kao neznatan incident romantičnog zanešenjaka.

Duboki smisao Rakovice nije mogao biti jasan suvremenicima, jer oni nisu mogli sebe vidjeti iz perspektive, kao sto je to nama dano. Oni su bili dio sredine, zadojeni idejama, pogledima i običajima koji su im se činili prirodnim te su svaku bitno različnu stvar odbijali, jer je nisu razumjeli. Oni su mogli razumjeti Kvaternikove strastvene govore, njegovu surku, njegov romantizam, ali nisu mogli shvatiti kako će se netko podignuti protiv “presvijetlog kralja”, protiv “naše vojske”, protiv postojeće vlasti. Nije im bilo teško čitati o talijanskim karbonarima, o francuskim republikancima, o engleskim radikalima, ali sve je to bilo samo knjiško shvaćanje događaja bez sposobnosti da bi se strana iskustva primijenila na posebne hrvatske prilike. Hrvatska sredina shvatila bi lakše, da je onda poznavala, nuđenje hrvatske krune Napoleonu III.. jer je promjena dinastije ipak postojala u hrvatskoj povijesti kao precedens, ali podignuti se pod hrvatskim vodstvom, bez strane dinastije, za to je prošlo previše vremena od 1102. godine.

Kvaternik, kao zadnji predstavnik duha prošlosti, koji se diže u smislu člana 31. Zlatne bule kralja Andrije, još bi bio razumljiv svojim suvremenicima, pogotovo nakon Starčevićevih govora u kojima je naučavao da hrvatski narod ima povijesno pravo na slobodu. Ali Kvaternikova buna, moderna, revolucionarna buna u ime slobode naroda, kao revolucionarno ostvarenje Starčevićevih teoretskih naučavanja, ipak je bila previše jako vino za hrvatsku sredinu. Bila je akt luđaka, dakle nešto što se treba odbiti.

Zadnji hrvatski romantik Kvaternik definitivno ubija hrvatsku romantiku i sije sjeme hrvatske revolucije koja će prolaziti kroz mnoge nevolje i neuspjehe dok će se razviti u jaku biljku. S Rakovicom prestaje doba hrvatske građanske romantike i novi naraštaji imaju već precedens revolucionarnog nastupa. U tome je Kvaternik preteča hrvatske suvremene politike. Kao što je često u povijesti, novi pokreti imaju kao začetnike najtipičnije predstavnike onoga društva ili sredine koja mora propasti. Francusku srednjovjekovnu feudalnu državu ruši kardinal Richelieu, potomak pravih feudalaca. Francusku aristokratsku monarhiju mora srušiti francuski aristoskrat grof Mirabeau uz suradnju ljudi kao što je biskup Talleyrand (iz vojvodske kuće Talleyrand-Périgord). Jedinstvo Zapadne crkve ne ruši laik ili teološki neizobraženi čovjek, nego augustinski redovnik i profesor Martin Luther, te francuski klerik Ivan Kalvin. Prevlast građanskog staleža ne podgrizava radnik ili proleter, nego tipični buržujski odvjetak Karl Marx, odgojen u najgrađanskijoj filozofiji Njemačke, hegelijanizmu. Husku teokratsku despociju ne ruše potlačene mase ruskih seljaka i radnika, nego odvjeci vladajućih staleža: Lenjin, pripadnik nižega plematva, Staljin, pravoslavni bogoslov, te legije sinova generala, dvorjanika, činovnika, novčara i drugih povlaštenih staleža. Novo se rađa iz propasti staroga, kao što sjeme mora trunuti da se rodi nova biljka.

Zakašnjelu hrvatsku romantiku uništava stopostotni hrvatski romantik Eugen Kvaternik.

* * *

Ali Rakovica predstavlja prekid i u drugom, posve našem smislu. Kvaternikova buna predstavlja zadnji nastup pravoslavnog pučanstva Hrvatske u korist hrvatskih prava, zadnji odraz hrvatstva pravoslavnog žiteljstva, te istovremeno prvu otvorenu izdaju Hrvatske od pravoslavaca. Katolik (i ti to uvjereni katolik) Kvaternik ide u Vojnu Krajinu da podigne pučanstvo za slobodu Hrvatske i ne smatra ništa čudnim podignuti hrvatsku zastavu među pravoslavnim žiteljstvom koje mu i prilazi. Među njima je i onaj izdajica koji ga je prokazao austrijskim vlastima. Sve su to samo sitni događaji, ali su simptomatični. Danas se ne misli više na činjenicu da su prvi Starčevićevi sljedbenici u širim slojevima bili pravoslavni svećenici, dok su katolički svećenici bili listom za Strossmayera i jugoslavensku koncepciju kao sredstvo prodora katolicizma na istok. Još početkom XIX. stoljeća nije bilo ništa čudno da je karlovački mitropolit Stratimirović slao svoje popove u Dalmaciju da zajedno s izaslanicima zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca potiču tamošnje svećenstvo da traži pripojenje Dalmacije Kraljevini Hrvatskoj. Sedamdeset godina kasnije, pod utjecajem bečke i peštanske politike, od pravoslavnog pučanstva Hrvatske stvoreni su Srbi, haramije, izdajice i pomoćnici tuđinske vlasti. Kvaternik je još mogao misliti da su pravoslavci Hrvati; nakon njega više nije bilo moguće zatvoriti oči pred činjenicom njihova posrbljivanja. Gubitkom hrvatske svijesti kod pravoslavnog pučanstva započinje proces poistovjećivanja katolicizma s hrvatstvom, unatoč neumornih pokušaja Starčevića da razjasni pučanstvu banske Hrvatske da su i muslimani Hrvati. Poistovjećivanje katolicizma s hrvatstvom dosta je kočilo nacionalno osvješćivanje muslimanskog dijela hrvatskog naroda, koje bi se daleko lakše odvijalo da je pravoslavna manjina ostala ono što je po narodnosti bila, tj. hrvatska. Dakle i u tom pogledu ta tako neznatna rakovička buna ima značenje prekretnice.

* * *

Kao romantik Kraternik je zakasnio, ali kao nosilac revolucionarnog duha on se daleko prerano pojavio, to je u svakom pogledu pravi junak kao da je izašao iz grčke tragedije. On je morao tjelesno propasti, jer sredina nije bila zrela za njega, a da se htio prilagoditi sredini, ponovno bi propao, iako ne tjelesno nego sama duhovno, jer ne bi mogao ostati vjeran svojoj ideji. Praktična korist Kvaternikova pokušaja bila je jednaka ništici, a u prvi čas posljedice za Stranku prava bile su vrlo nepovoljne. Ali u povijesnoj perepoktivi i kao klica bodućeg razvitka, Kraternikov revolucionarni čin ima iste takvu važnost kao i Starčevićevo političko naučavanje. Starčević i Kvaternik se popunjuju kao teorija i praksa. Bez Kraternikovog djelatnog primjera pravaštvo bi bilo samo knjiško znanje kao mnogi drugi stranački programi. Bez Starčevićeva teoretskog izlaganja Kvaternikov ustanak ostao bi bez dublje važnosti u životu naroda, te bi se spustio na razinu neozbiljnog pokušaja političkog zanesenjaka. Tek zajedno, djelovanje ove dvojice velikana dobiva svoje političko i sociološko značenje.

Kao što smo rekli, hrvatsko je građanstvo bilo krhka biljka u politici bez jake tradicije i sklono fraziranju. Od te rječitosti pa do oportunizma korak nije velik i često puta bio je i napravljen.

Prošla su desetljeća a da Kraternikovo rješenje nije bila usvojeno. Tek se u nekim mlađim hrvatskim političarima nekada odražavalo kao mogućnost, daleka i nestvarna, ali sredina još nije bila zrela. Habsburška korupcija sve je dublje podgrizavala hrvatski javni život, te je i Starčević umro opjevan kao Otac Domovine, a politički eliminiran, izguran iz vlastite stranke. Na temelju frazerstva i oportunizma hrvatske su stranke odigrale svoju povijesnu izdaju 1918. godine, koja je plod njihova nerevolucionarnog i oportunističkog duha, i tek onda Kvaternikov primjer počinje se približavati širim hrvatskim slojevima. Konačno i Stjepan Radić morao je dokazati svojom smrću da mirotvorstvo, popuštanje i kulturno prosvjećivanje nisu dovoljno oružje da jedan narod postigne slobodu, pa da konačno hrvatski narod krene putem Kvaternika, putem revolucionarne borbe.

Danas, kad nas neprijateljska promidžba u svijetu prikazuje opasnim borcima i revolucionarima, često zaboravljamo da je hrvatski narod tvrdoglavo odbijao pomisao o primjeni sile u svojoj borbi i da je hrvatska politika još pedeset godina nakon Kvaternikove smrti vjerovala u “premilostive otpise” u novom, bulkansko-seljačkom obliku (“Kralj i narod”). Što je najzanimljivije, u to je vrijeme hrvatska javnost sa simpatijama pratila svaku primjenu sile sa strane drugih naroda koji su se borili za slobodu, te su u balkanskim ratovima sudjelovali i hrvatski dobrovoljci, koji vjerojatno nikada ne bi bili spremni upotrijebiti silu za hrvatsku borbu, ali je nisu osuđivali kad su je upotrebljavali Srbi, Crnogorci i drugi balkanski narodi.

Zato kad nam danas prigovaraju protivnici da smo za upotrebu sile u narodnoj borbi, nemojmo se braniti, nego istaknimo da smo trebali pedeset godina da shvatimo svog prvog revolucionara i njegovu nauku, dok su drugi i bez takvog primjera u prvoj prilici znali da je za slobodu potrebno boriti se, ginuti pa, nažalost, i ubiti.

Uvijek smo se divili revolucionarnim borcima drugih naroda, i to ne samo Srba, Bugara, nego i Rusa, Poljaka, Iraca, a danas i različnih azijskih i afričkih naroda, a ne vidimo da imamo kod sebe, u svojoj sredini, revolucionara čistije vode nego što je bilo koji od opjevanih stranih revolucionara: O’Connell, Kosciusko, Lenjin, Gandhi ili Kenyatta. Uvijek je teško biti revolucionar, jer je vjerojatnost uspjeha malena, te samo mali postotak doživljava ostvarenje svojih ideala. Ali u borbenoj sredini, prožetoj spremnošću na žrtve, nije nevjerojatno da će se roditi revolucionar. Vjerojatnost je daleko manja u sredini koja ljubi građansku zakonitost, u kojoj su činovnička servilnost i kmetska uslužnost glavne oznake. Zato je pravo čudo kad netko u takvoj sredini postane revolucionaran, jer normalno ove sredine stvaraju nezadovoljnike, puntare, ali ne prave, moderne revolucionare. Revolucionari većine drugih naroda plod su svoje sredine, dok je Kvaternik bio revolucionar po sebi, iz ideala i osjećaja odgovornosti. Druge revolucije stvaraju sebi revolucionare, Kvatetnik je revolucionar koji je tek morao početi stvarati revoluciju. U nerevolucionarnoj, oportunističkoj sredini, bez potpore, bez razumijevanja, kao vizionar jedinog rješenja hrvatskog pitanja, on je morao pasti, morao je biti sjeme koje umire da bi hrvatska sloboda mogla proklijati. Zato je on div, kao što ga je najbolje opisao Matoš:

 

Tu leži div

Naš stid i sram,

Što bješe kriv,

Jer bješe sâm.

 

“Hrvatska misao” br. 27/28 (1961.), str. 13-19.

 

Revolucionarni duh

 

Prvih godina poslije propasti hrvatske države, unatoč još jakog borbenog duha u emigraciji, nije se spominjalo revolucionarni duh. U idejnim raspravljanjima prevladavali su pravno-diplomatski i povijesni argumenti, kako u spisima namijenjenim strancima, tako i u čisto domaćim raspravama i polemikama.

Tri su razloga dovela do takvog stanja.

1.) Državotvorna svijest, koja je u kratkom razmaku od četiri godine potpuno prožela mlađa i srednja godišta hrvatskog naroda, tako da su ona i poslije 1945. svoje djelovanje shvaćala kao borbu za očuvanje i obnovu države, dakle kao obranu jednog pravnog stanja, a ne kao rušenje nečega što bi pravno postojalo;

2.) Pogrešno prosuđivanje idejne podloge pobjedničkog bloka te različnih strujanja unutar njega, gledajući u pobjednicima stvarne i iskrene borce za slobodu i pravednost koji su samo neupućeni u hrvatske prilike, iz čega je onda povučen kao nuždan zaključak da je bitno prikazati im pravo stanje stvari i pravno-politički temelj hrvatske borbe, te

3.) Demoralizacija zbog totalnog vojničkog poraza, sloma države i očevidne nesposobnosti ratnog vodstva, da išta predvidi u vezi s takvom mogućnošću, a što je podgrizavalo vjeru u vlastitu snagu i pojačavalo duh dodvoravanja jačemu, razvijen u prošlim razdobljima, koji u cigle četiri godine ipak nije mogao potpuno nestati.

Hrvati, naime, po svojem sociološkom sastavu i po svojoj tradiciji, nisu revolucionaran nego veoma državotvoran element, koji je samo radi pomanjkanja vlastite države otjeran u radikalnu opoziciju. Ali u biti Hrvati vole red, poštuju vlast i dive joj se. S malo slobode i nešto formalno boljeg postupka lako se pretvaraju u stupove državne vlasti, što su pokazali u Podunavskoj Monarhiji prije uvađanja austro-ugarskog dualizma. Dualizam je Hrvate potisnuo od formalno državnog naroda na razinu povijesnog ostatka s nešto malo autonomije, kojom su se razlikovali od drugih narodnosti, ali su ipak zaostajali za glavnim državnim narodima (ne narodnostima) Nijemcima i Mađarima. Isto su pokazali i u Otomanskoj Carevini, gdje su zbog posebnih privilegija bosanskog pašaluka bili nešto zaštićeni kao posebna etnička jedinica, pa su zato vjerno služili Sultana kao što su njihova kršćanska braća lijevala svoju krv za Cara u Beču. Tek kad se Turska htjela modernizirati, što je u Bosni predstavljalo gubitak autonomije i povlaštenog položaja u odnosu prema drugima, podigli su se begovi i otišli su u opoziciju. Ako prijeđemo preko nebitnih razlika, uslovljenih vjerom i posebnim državnim uređenjem, naići ćemo na bitnu istovjetnost osjećaja i reakcija kako kod Hrvata katolika, tako i kod Hrvata muslimana, te na duboke analogije u njihovu političkom razvitku koje bolje potvrđuju jedinstvenost hrvatskog naroda, nego jezik, rasa ili prostor.

* * *

Kad se u cijeloj Europi počeo širiti duh reformi i revolucije, javljaju se i prvi hrvatski revolucionari, dakle borci protiv ustaljene vlasti. Među katolicima to je Eugen Kvaternik, a među muslimanima Husein-beg Gradaščević. Ponovno moramo izdvojiti nebitne oznake od bitnih, te uzeti u obzir posebne prilike u kojima su djelovali, da bismo uočili temeljnu istovjetnost njihova stava. Nama je danas lakše shvatiti Eugena Kvaternika kao revolucionara, jer smo odgojeni u zapadnoeuropskom duhu i u školama toliko učili o francuskoj revoluciji da nam je francuski učenik Kvaternik po svojim formulacijama bliži od Zmaja od Bosne, kojemu je nedostajala ta intelektualna nadgradnja. Ali mimo te nadgradnje i Kvaternik i Gradaščević predstavljaju sociološko-politički istovjetne pojave: napuštanje legalističke borbe za očuvanje identiteta Hrvatske i prelaženje na oružanu borbu, da bi se hrvatska nacionalna istovjetnost zaštitila od presizanja vladajućih imperija koji su se pokušavali, pod utjecajem francuske revolucije, pretvoriti u suvremene, jednonarodne države. U tom razvoju trebali su nestati i zadnji tragovi hrvatske samostalnosti.

Nije potrebno ulaziti u ovaj čas u razloge njihova neuspjeha, nego je dovoljno istaknuti da su se ovi revolucionari prerano rodili i da hrvatska sredina nije još bila zrela za revolucionarno djelovanje. Sam opseg borbe ove dvojice revolucionara dopušta procijeniti koliko je revolucija strana Hrvatima. Kvaternikova buna, kao idejno mnogo razvijenija i suvremenija, bila je toliko strana tadanjim stanovnicima banske Hrvatske, da je mogla oduševiti samo šačicu ljudi. Gradaščevićeva buna, zaodjenuta frazeologijom prošlosti i konzervativnosti, uspjela je podignuti znatniji broj ljudi, jer je pučanstvo nije osjećalo kao novotariju nego kao borbu za staro, iako je bila prava novotarija, čega možda ni sam vođa ustanka nije bio potpuno svjestan. Iz istoga razloga bio je kult Gradaščevića u narodu lakše primljen nego kult Kvaternika, i prošlo je dosta godina dok se o Kvaterniku počelo pisati s punim razumijevanjem. Nije na mjestu osuđivati tadanja pokoljenja što nisu bila revolucionarna, jer se revolucionarni duh ne stvara najedanput, nego se razvija mukotrpnim radom. Prirodna inercija ljudi, koji se vole brinuti samo za svoje neposredne potrebe, mora prvo biti nadvladana veoma jakim idejama, koje moraju biti proživljene i potpuno usvojene, da se onda na tom idejnom temelju počinju javljati prvi revolucionari, tj. ljudi spremni na borbu i na žrtvu. Revolucionari koji se rađaju prije nego što je pripremljeno idejno polje moraju propasti i ostaju u povijesti samo kao preteče i simboli. Prije nego što prijeđemo na analizu revolucionarnog duha kod Hrvata, potrebno je da se malo pozabavimo samim pojmom revolucije i revolucionarnosti.

 

Pojam revolucije

Pojam revolucije u suvremenom političkom rječniku postao je popularan tek s francuskom revolucijom. I prije je bio poznat i upotrebljavan, ali njegova upotreba bila je ograničena na uski krug stručnjaka. Međutim popularizacija pojma ne znači i veću jasnoću. Naprotiv, njegova upotreba dovela je do prilične nejasnoće i u današnje doba, nakon uspjeha boljševičke revolucije, ta je riječ postala isto tako zlorabljena kao i riječ demokracija. Zar nije na primjer “contradictio in adjecto“ kad se vladajuća stranka u Meksiku zove “Partido Revolucionario Institucional“, jer između “revolucije“ i “institucija“ postoji nespojiva suprotnost.

Revolucija je nasilni pokret protiv institucija, tj. protiv ustanovljenog poretka i njegovih političkih oblika. Ni najkonzervativniji političari i politički mislioci ne smatraju više političke ustanove nepromjenjivim. Svima je jasno da one nisu od Boga dane, te je danas posve napuštena teza o nadnaravnoj prirodi nosilaca vlasti koja je Europom vladala od osnivanja prvog hrama caru Oktavijanu Augustu, godine 10 p Kr. u Lyonu, pa sve do boljševičke revolucije. Prema tome, promjena u nosiocima ustanova na način različit od nasljedstva, kao i promjena samih ustanova, danas su općenito priznate. Ustanove-institucije su danas politički oblici vladanja u stalnom pokretu i promjeni, u neprekidnom prilagođivanju novim prilikama, te i formalno nepromijenjene ustanove, kao npr. Britanska monarhija, američki predsjednik, američki ustav, papinstvo, francuski parlament – da nabrojimo smo najpoznatije – stalno se nalaze u promjeni, te se bitno razlikuju od istih ustanova od prije stotinu godina.

Razlika je samo da neki žele usporiti promjene i sačuvati što više oblika prošlosti (a manje sadržaja), te se nazivaju ili bivaju nazivani konzervativnim, dok su drugi, pod različnim imenima, za brže promjene i smatraju se naprednim. Niti je naprednost u tom smislu neka posebna krepost, jer može nekada ubrzati promjene prije nego što je narod dovoljno pripravljen na njih, niti je konzervativnost uvijek loša strana. Jer polaganije promjene obično dublje hvataju korijena u širim slojevima i omogućuju narodu lako prilagođavanje.

Međutim interesi jedne političke zajednice, danas većinom države, nisu uvijek jedinstveni, te brzina promjena ne zadovoljava sve slojeve. Jedni bi željeli brze promjene, a drugi nikakve ili veoma polagane, što može dovesti do sukoba, koji su u stanju poremetiti redovito djelovanje političkih ustanova. Ova razdoblja nestabilnosti danas se rado nazivaju revolucionarnim, jer im se time daje viša, herojska vrijednost dok stvarno nisu ništa drugo nego krize u evoluciji jednog sustava, koje nakon ponovne stabilizacije bivaju prebrođene. Zato je nekada teško priznati karakter revolucije nekim promjenama, dok drugi puta promjene koje su prilično revolucionarne bivaju zaogrnute plaštem formalne ustavnosti, kao na primjer dolazak na vlast generala De Gaullea u Francuskoj.

Posebni slučaj tvore državni udari, tj. preuzimanje vlasti formalno nedopuštenim putom uz istovremeno održavanje istog sustava, odnosno uz beznačajne promjene. Vrlo često nosioci državnih udara spadaju u isti vladajući razred kao i bivši nosioci vlasti, tako da se prekid ustavnosti svodi više na osobe nego na ustanove i sustav. U tu kategoriju spadaju skoro sve južnoameričke revolucije. Ne valja ih zato usporediti s pravim revolucijama, kao npr. s meksikanskom revolucijom Benita Juareza ili revolucionarnim pokretima protiv Porfirija Diaza, Martijevom revolucijom protiv Španjolaca na Kubi, te najnovijom Castrovom revolucijom, i još ponekim malobrojnim stvarno revolucionarnim pokretima.

Revolucija na svakom području znači nasilni i duboki prekid s postojećim stanjem, rušenje toga stanja i izgrađivanje nečega nova. To isto vrijedi u znanosti kao i u umjetnosti a pogotovo u političkom životu. Revolucija se ne smije procjenjivati po broju žrtava ni po materijalnim štetama, jer u tome je nadmašuje rat, dakle najkonzervativnija ustanova ljudskog društva, nego po promjenama koje uspije nametnuti. Ove su promjene istovremeno idejne kao i pravno-ustavne naravi. Često se puta dešava da kratko vrijeme nakon tzv. revolucije ustanove iste prirode nastavljaju raditi s drugim vodstvenim elementom, ali s istim nižim osobljem i na isti ili vrlo sličan način kao i prije revolucije. Onda možemo mirno ustvrditi da ta revolucija nije ništa drugo nego formalno nepravilna promjena nosilaca vlasti, što možemo izvrsno slijediti u Francuskoj u kojoj, od vremena Napoleona I. pa preko dviju kraljevskih dinastija, jedne carevine i triju republika, kostur države, birokracija, vojničke ustanove i političko-upravna podjela nastavljaju svojim neprekinutim djelovanjem do danas, uz neznatne osobne promjene. Godine 1848. buknula je u Francuskoj revolucija koja je srušila kralja, ali revolucija je izgubila, jer je sustav ostao isti. Godine 1871. pariška komuna predstavlja pravu revoluciju, ali ta je poražena, a građanska revolucija Leona Gambette nije drugo nego uzimanje vlasti uz neke male, formalne promjene u njoj, što je samo ubrzana evolucija, a ne prava revolucija, tj. potpuni prekid političko-pravnih ustanova (institucija) i izgradnja novoga poretka. Treća republika u Francuskoj nije nastala najednoć, nego se razvijala iz monarhičnog sustava promjenom nosioca vrhovne vlasti i načina njegova postavljanja.

Prava revolucija je prekid s pravnim poretkom, povratak na izvjesno početno stanje i prema tome ponovno stvaranje državne vlasti. Razlike između revolucija i državnih udara jasno je uočio španjolski filozof Ortega y Gasset u svojoj raspravi “El ocaso de las revoluciones’“, gdje kaže, “da svaki nasilni proces protiv javne vlasti nije revolucija“ i da “u pravim revolucijama najmanje je bitno nasilje. Premda je malo vjerojatno, moglo bi se zamisliti revoluciju koja bi se izvršila na suho, bez ijedne kapi krvi“. U tom smislu nastavlja Ortega y Gasset: “Revolucija nije barikada, nego duševno stanje. Ovo duševno stanje ne nastaje u makar koji čas; kao voće, ima svoje doba.“

Državni udari uglavnom usredotočuju svoju pažnju na promjenu nosilaca vlasti i nalaze svoje moralno i političko opravdanje u optužbama, da prijašnja, zakonita vlada nije poštivala ustav, što će nova vlada (u Južnoj Americi “de facto“ vlada) savjesno učiniti. U državnim udarima imamo dakle pridržavanje samog ustava i političkih ustanova, osim propisa o preuzimanju vlasti, dok prava revolucija ide protiv samog ustava, i to ne samo formalnog teksta, nego i pravno-političkih pojmova na kojima se temelji.

Uzmimo nekoliko primjera pravih revolucija. Engleska revolucija od 1641., koja je poslala na stratište kralja Karla I. Stuarta i dovela do Cromwellove diktature, išla je za tim da sruši ustanovu državne crkve (protestantske) i kraljevu prevlast u njoj i uvede prezbiterijanski sustav, što znači da skupovi vjernika odlučuju u crkvenim pitanjima, odnosno da je temelj crkvene vlasti u skupu vjernika a ne u glavi Crkve. Nije potrebno istaknuti da je to duboko revolucionarna koncepcija koja nosi u sebi važne političke posljedice. I nakon uspostave monarhije i dinastije, kad se pokušalo ograničiti taj pojam na tzv. nižu crkvu, nije bilo moguće zaustaviti djelovanje nove ideje koja je ostvarena u revoluciji od 1688. progonstvom dinastije Stuarta i jačanjem parlamentarnog sustava, koji je od tada u stalnoj borbi s kraljevskim apsolutizmom doveo do današnjeg parlamentarizma. Unatoč istih imena, ustanove su promijenile svoju bit, što je najbolji dokaz revolucionarnog značaja Cromwellova pokreta.

Na istom temelju počiva i američka revolucija, koja je konačno težište suverenosti prenijela s kralja na narod i formalno izrazila tu promjenu donošenjem ustava na skupštini u Filadelfiji. Dakle ne daje kralj narodu povlastice, nego narod, preko svojih predstavnika, stvara organe vlasti.

Taj niz revolucionarnih promjena dovršila je (a ne započela) francuska revolucija od 1789. godine, koju su u teoriji svestrano pripremili enciklopedisti. Izjava o pravima čovjeka i građanina unosi u javni život novi pojam. Podanik, dakle čovjek ovisan o kraljevoj volji, pretvara se u građanina, dakle nosioca suverenosti koji, prema glavnom teoretičaru revolucije (Abbé Siéyès u raspravi “Što je Treći Stalež?’“), ima ne samo pravo stvoriti ustav po kojemu će se zajednica upravljati, nego i pravo mijenjati ga. Građani delegiraju izvršavanje vlasti, ali se nikada ne odriču ustavotvornog prava, tj. prava mijenjati ustav.

Većina ustava predviđa mogućnost promjena, pod različnim uvjetima, te time omogućuje da se pravne ustanove prilagode životnoj stvarnosti bez prekida kontinuiteta, dakle bez revolucije. Ali kad dođe do takvog prekida kontinuiteta, bitna je oznaka da nastane “tabula rasa“ na kojoj se stvara novi pravno-politički poredak.

Formalno revolucija može početi i na zakoniti način, kao npr. u Rusiji 1917., kad je sam car sazvao Dumu, ali si takvo tijelo prisvoji više prava nego što je po dotadanjim propisima imalo, i počinje rušiti temelje pravnoga poretka (a ne samo reformirati neke dijelove), nastupa revolucija. Car je u takvom času raspustio Dumu, ali vlast je već izmaknula iz njegovih ruku i počela se organizirati mimo i protiv njega. Organizirana sila, carska država, nije dopustila da se provedu bitne promjene, te su se ove nametnule silom.

Pogrešno je definirati revoluciju samo po sili i u njoj gledati samo paljenje i rušenje, ali isto tako je pogrešno stajalište liberalaca tipa Ortege y Gasset-a koji pokušavaju silu označiti samo slučajnom popratnom pojavom revolucije, te ovu svesti na čisto idejni temelj. Ideja, vizija budućeg poretka je temelj revolucije i njeno opravdanje, ali ostvarenje novoga poretka, utemeljenog na toj ideji, zahtijeva rušenje jedne organizirane sile, državne vlasti, koja se sastoji od konkretnog skupa ljudi koji ne običavaju dobrovoljno napustiti položaje, te njihovo izmjenjivanje zahtijeva drugu organiziranu silu koja će srušiti dotadanju vlast i zauzeti njen položaj kao nova organizirana sila, nova vlast.

Prema tome organizirana sila u službi jedne ideje predstavlja temelj svake revolucije i beskrvna revolucija Ortege je samo fikcija bez temelja u stvarnom životu.

Ako se pod tom beskrvnom revolucijom misli na revoluciju bez individualnih i masovnih nasilja, onda moramo pretpostaviti upravo savršenu organizaciju revolucionarne sile koja je u stanju veoma brzo srušiti državnu silu i nadomjestiti je, što je dosta nevjerojatno u suvremenom životu. Kao što je organizirana sila izraz revolucionarne djelatnosti idejno izgrađenih skupina, tako je i nasilje izraz nezadovoljstva širih slojeva, pogotovo onih koji u zadnji čas pristupaju revolucionarnom pokretu, te onih kojima intelektualna i moralna razina nije dovoljno visoka da ograniče silu na najnužniji minimum za uspjeh i zato izlaze iz organiziranih okvira u spontane akcije, koje unatoč svoje neurednosti često odlučno djeluju u samom revolucionarnom procesu.

U revoluciji je doista bitna ideja i bez nje nema revolucije, ali sila, pa i nasilje, spada u aktivni proces kad se ideja ima ostvariti. Zato su sila i nasilje opravdani u određenom trenutku kao neophodno potrebno sredstvo da ne bi ideja umrla u knjigama i kabinetima, nego da se može ostvariti u životu narodne zajednice kada se stare pravno-političke ustanove moraju zamijeniti novima.

 

Psihološki preduvjeti revolucionarnih pokreta

Pokušat ćemo na čas pregledati psihološke preduvjete koji dovode do revolucionarnih pokreta, tzv. revolucionarni duh. Za razliku od pojedinaca, koji mogu biti zadojeni takvim duhom, široki slojevi naroda nisu redovno revolucionarni nego konzervativni. Ipak, dok ti široki slojevi ne postanu revolucionarni (neka se razumije, ne razbijački, nego idejno revolucionarni), nijedan revolucionarni pokret ne može uspjeti. Velika masa obično indiferentno prisustvuje dok državne vlasti uništavaju mala revolucionarna žarista.

Bitni preduvjet da se u širokim slojevima naroda razvije revolucionarni duh, koji omogućuje uspjeh revolucionarnim vođama, jest svjesno nezadovoljstvo u puku i formulirani ciljevi koji se žele postignuti. Bez tih formuliranih ciljeva opće nezadovoljstvo može dovesti do pobuna, koje se obično izrode u besmisleno nasilje, ali ne može dovesti do uspjeha, tj. rušenja ustanova i stvaranja novih pravno-političkih odnosa i oblika.

Pobuna bez formulacije ciljeva, odnosno pobuna koja samo izražava nezadovoljstvo, može biti spontana. Revolucija, tj. pokret za rušenje i za novu izgradnju, ne može biti spontana, nego se mora izgrađivati. U pobunama vodstvo se može pojaviti tijekom djelovanja; u revolucijama ne može svatko doći na vodstvo nego samo pripadnici one struje koja ju je idejno pripremala.

Kao što svaki pojedinac nije sposoban da bude revolucionaran, nije ni svaka zajednica sposobna da bude revolucionarna. Ima među pojedincima rođenih bundžija koji su uvijek nezadovoljni i kritiziraju, ali nikada ne prelaze u djelatnost da ostvare nešto što bi ih zadovoljavalo, jer u biti oni se iživljavaju u svom nezadovoljstvu i bili bi nesretni kad ne bi mogli žaliti sami sebe. To su mazohističke, u biti pasivne prirode, koje ne žele ništa učiniti, koje su svoju nesreću pretvorile u izvor naslade, i čija je agresivnost samo plašt za prikrivanje pasivnosti. Njihova je priroda destruktivna, dok je revolucionar po svojoj biti konstruktivan, jer ruši samo zato da bi izgradio, a ne zbog užitka u rušenju.

Za revolucionare su sposobni samo oni koji imaju u sebi optimizma, tj. vjere da mogu nešto postignuti, a ne samo spremnost na žrtvu bez ikakve nade na uspjeh, pa i bez stvarne želje za uspjehom. Nadalje, to su prirode aktivne, koje žele izaći iz sebe i iz svojih osobnih problema da na općem polju nešto ostvare.

Konačno, za stvaranje revolucionarnog duha (za razliku od bundžija) potrebno je da su promjene nemoguće na redovit način. Dok je moguće postignuti promjenu u okviru stvorenog poretka, normalni pojedinac neće postati revolucionarom, jer to bi značilo nepotrebno žrtvovanje samog sebe, dakle mazohizam, što se protivi ekonomiji u psihičkim silama normalnog čovjeka.

Ako primijenimo ove kriterije na zajednicu, možemo doći do sličnih zaključaka. Želim samo naglasiti potrebu opreza u takvim analogijama. Zajednica nije organizam u smislu pojedinca, nego pojam “sui generis”. Ona nije ni zbroj pojedinaca, nego društvena pojava, koja se temelji na samoj prirodi čovjeka, te prema tome o njoj ovisi, ali nije identična s njome.

Zajednica je povijesno oblikovani skup ljudi, te prema tome iskustvo prošlosti uvjetuje značaj zajednice. Zajednica koja je veoma dugo živjela u ropstvu ima sklonost stvaranju životne filozofije koja opravdava takvo ropstvo, te samo daje oduška željama za slobodom, ali se stvarno ne bori za nju. Ta je zajednica jaka u otporu, voli se buniti, ali ne prelazi u djelatnost. U takvim se zajednicama stvara kolektivni mazohizam, tj. žaljenje samih sebe i mržnja na jače, ali nedostaje djelatna volja za promjenama. Naprotiv zajednice koje su izgubile slobodu, ali su na nju bile naučene, ne uživaju u svojoj nevolji. nego se bore da se oslobode, što je dokaz da hoće idejno i činjenično promijeniti svoj položaj. Jedna tipična mazohistička narodna zajednica je ruski narod, koji nikada nije uživao slobodu, pa se pretvorio u najbolji materijal za diktature, uvijek nezadovoljan, ali uvijek poslušan vlasti. Kao što smo rekli, takve su zajednice buntovne, rušilačke, ali ne revolucionarne. Boljševička manjina 1917. godine, koja je bila aktivna i iskreno revolucionarna, uspjela je iskoristiti buntovnički duh potlačene mase, te joj je nametnula svoje rješenje, a da tu masu nije pretvorila u revolucionarnu, tj. nije usvijestila u njoj ciljeve izgradnje, nego ju je iskoristila samo za rušenje. Zato ruski narod nije nakon revolucije preuzeo u svoje ruke ustavotvornu vlast, nego je dobio novi poredak, nametnut odozgo.

Da se zadržimo kod primjera slavenskih naroda, uzet ćemo poljski narod koji je — uzevši u obzir vrijeme i opće običaje — uživao priličan stupanj političke slobode. Brojno poljsko niže plemstvo bilo je nosilac suverenosti kroz duga stoljeća i oko njega se oblikovala poljska narodna zajednica poprimivši njegov duh. Poljsko nezadovoljstvo nakon podjele Poljske nije se ograničavalo na žaljenje samih sebe, nego se usredotočilo na rušenje ropstva i ostvarenje novoga poretka. Taj revolucionarni duh bio je zato toliko jak da je djelovao i na odijeljene pojedince. Chopinova “Poloneza” — njen postanak i revolucionarno djelovanje njenog autora — isto tako karakteriziraju poljski revolucionarni duh, djelatni otpor, kao što “Braća Karamazovi” karakteriziraju ruski buntovnički duh, pasivni otpor.

Samo u mazohističkoj sredini. koja se naslađuje svojom nesrećom, može nastati pokret kao nihilizam kojemu je cilj rušenje zbog rušenja a ne zbog izgradnje. Nihilizam je antiteza pravoj revolucionarnosti, jer zbog pomanjkanja pozitivnih ciljeva nikada ne može uspjeti. Nijedna zajednica neće srušiti svoje ustanove, a da prije toga nije osigurala, bar u načelu, izgradnju novih. A kao što sam rekao, bez ideje o izgradnji nema revolucionarnosti, nego samo iživljavanje nezadovoljstva u pobunama i nasiljima, kao psihološkim posljedicama temeljnog mazohizma. |

No pri tome ne smijemo zaboraviti da se zajednice kao i pojedinci razvijaju i mijenjaju, kako pod utjecajem vanjskih događaja tako i ideja. Zato i zajednice, koje u određenom razdoblju svojega života mogu biti klasificirane kao pasivne i mazohistične, dakle buntovničke i nerevolucionarne, vremenom, pod utjecajem novih kolektivnih doživljaja i ideja, mogu se pretvoriti u aktivne i revolucionarne. Ali taj proces nije kratak, nego dugačak i težak. Tri stotine godina prošlo je u Engleskoj od časa kad je Wycliffe posijao svoje prezbiterijanske ideje pa dok je revolucija od 1688. te ideje — izrađene, razrađene i promijenjene — ostvarila u javnom životu. Od Descartesa i Bodina preko enciklopedista pa do francuske revolucije prošlo je više od dva stoljeća da pokorne mase kraljevih podanika, koje su u monarhu gledale ne samo nosioca vlasti nego i više biće s magičnim snagama (ne zaboravimo da su u srednjem vijeku pripisivali francuskim kraljevima moć liječenja bolesnih), postanu svjesne, borbene i požrtvovne i proglase sebe građanima, dakle nosiocima suverenosti.

Prema tome revolucionarni duh nije dan od prirode, nego je posljedica razvitka i događaja, te svjesnih napora da se ostvari. Nijedan narod nije osuđen da ostane u ropstvu, ako se samo radi na stvaranju potrebnog duha da dođe do oslobođenja. Taj duh uključuje ne samo spoznaju da su potrebne promjene i viziju novoga poretka, nego i sredstva za njegovo ostvarenje: spremnost na žrtve, borbenost i upotrebu sile.

 

Revolucionarnost kod Srba i kod Hrvata

Ako primijenimo navedena razlaganja na Hrvatsku kao i na susjedne zemlje, možemo doći do zaključaka koji će nam lakše protumačiti politički razvitak zadnjih stotina godina nego suho nabrajanje činjenica i nizanje imena. Od svih naroda jugoistočne Europe i Balkana, hrvatski narod je najdulje ostao u nerevolucionarnom duhu. Jedino hrvatski narod imao je toliko mjesne autonomije i formalne slobode da potreba revolucije nije mogla postati očevidnom širokim slojevima, a mogućnost pristupa vlasti (iako ne stvarno izvršavanje vlasti) bila je dana vodećim slojevima baš u tolikoj mjeri da je sprečavala stvaranje revolucionarnog duha u ovim slojevima. Ovo vrijedi koliko za bansku Hrvatsku toliko i za bosanski pašaluk, a ne vrijedi za Dalmaciju koja je zato prije bila zrela za revolucionarne promjene nego ostale hrvatske pokrajine.

Srbi su tijekom 18. stoljeća pod utjecajem Dositeja Obradovića i srpske crkve, te pod sve jačim pritiskom turske vlasti, koja je u doba propadanja postala netolerantnija nego u doba svoga sjaja, pripremili duhove na revolucionarnu djelatnost. U okviru otomanske carevine Srbi jednostavno nisu imali nikakvih izgleda na poboljšanje, što je pogodovalo revolucionarnosti, dok su im srpski prosvjetitelji davali ciljeve za izgradnju nakon rušenja carske vlasti. Utjecaj stranih sila pomutio je čistoću te revolucionarnosti, jer je jedna (Rusija) | iskorištavala taj revolucionarni duh za svoje ciljeve, dok su druge (Austrija i Engleska) pokušavale sputavati ga u okvire pogodne vlastitim interesima. No Karađordev ustanak ima sve oznake revolucionarnog pokreta, a ustanak Miloša Obrenovića, formalno reformističke prirode, nastavlja istim putom, samo što se više pretvara da bi se održao pred jačim neprijateljskim silama. Daljnja srpska povijest ne poznaje više revolucija, nego samo niz državnih udara koji dovode Srbiju do I. svjetskog rata idejno i politički onakvu kakvom su je zamišljali Dositej Obradović, Ilija Garašanin i drugi srpski politički mislioci. Oslobođenje drugih balkanskih pravoslavnih naroda ide istim tijekom i nosi u sebi oznaku pravih revolucija, što vrijedi i za neuspjeli ustanak makedonskih Bugara. Albanija se nije oslobodila revolucijom, jer narod tamo nije uopće želio ustavnu promjenu, nego se borio za održavanje starog poretka, pa mu je država nametnuta da posluži kao brana srpskoj i grčkoj ekspanziji i odskočna daska za talijanska presizanja. Potrebno je, međutim, dobro uočiti da je kod svih balkanskih pravoslavnih naroda tursko gospodstvo dovelo do jakog mazohističkog duha, žaljenja samih sebe, do duboke pasivnosti i ovisnosti od stranih sila zaštitnica i da je tek radi utjecaja zapadnih ideja na pravoslavno svećenstvo i malobrojno građanstvo u drugoj polovici 18. stoljeća svladan pasivni, buntovnički duh i zamijenjen djelatnim, revolucionarnim. Proces nije trajao dovoljno dugo da bi prožeo široke slojeve, nego je ušao samo u vodeće krugove koji su u pogodnom času iskoristili buntovnički duh narodnih masa i nametnuli mu ideju narodne suverenost i narodne nezavisnosti, što je dovelo do sustava državnih udara u mnogim od tih država i do više ili manje diktatorskih režima u njima, koji su se mijenjali pod utjecajem postepenog širenja temeljnih slobodarskih ideja u puku. Ovaj proces zaustavljen je unošenjem jugoslavenstva na područje Balkana. Najviše je idejno izgubila Srbija, koja je zbog svojeg ranijeg državnog oslobođenja bila najdalje na putu da ostvari suvremenu, slobodarsku, jednonarodnu državu, u čemu joj je pomagala vrlo nacionalistička srpska pravoslavna crkva, te društveni sastav predkumanovske Srbije u kojoj nije bilo velikih staleških razlika. Srpska je demokracija bila veoma surova i primitivna, ali je ipak nosila u sebi klice daljnjeg razvitka koje su ugušene prije nego što su se mogle razviti, kad je umjesto ideala uređenja vlastite narodne države nametnut ideal hegemonije nad različnim, nacionalno i kulturno tuđim narodima. Imperijalističke vizije prema vani nisu se mogle spojiti sa slobodarskim razvitkom u zemlji, te se Srbija u svojoj unutrašnjoj politici vratila za stotinu godina unazad.

Jugoslavenstvo je zapriječilo slobodarski razvitak i drugih balkanskih pravoslavnih naroda, iako ne u istoj mjeri. Kod Bugara je dovelo do reakcije, obrane narodne samobitnosti i potenciranja nacionalizma, te do potpuno nepotrebnih srpsko-bugarskih sukoba.

* * *

Kao što sam rekao, Hrvati su imali neke ostatke slobode, nedovoljne za izgrađivanje suvremene narodne zajednice, ali dovoljne da posluže kao ventil za narodno nezadovoljstvo. Zato se među Hrvatima nije razvio pravi revolucionarni duh, nego je veoma skučena sloboda pogodovala oblikovanju duha žaljenja samih sebe. Za budućnost hrvatskog naroda prava je sreća što je to stanje potpune političke skučenosti nastalo prilično kasno (u 18. stoljeću), te prema tome nije moglo stvoriti tipičnu mazohističku masu kao što je stvorena u Rusiji, ali s druge rane bilo je dovoljno dugačko da uništi slobodarski duh među plemstvom, koje je radi borbe s Turcima bilo veoma malobrojno, te nije uspjelo oblikovati suvremenu narodnu zajednicu, kao što je to uspjelo brojno poljsko plemstvo s kojim je inače hrvatsko plemstvo, u doba svoje moći, imalo mnogo sličnosti.

Po svojim političkim oznakama hrvatski narod početkom 20. stoljeća stoji između poljskog i ruskog i postaje tipičnim predstavnikom legalističke opozicije. Glavna je hrvatska politička crta reformizam, tj. promjena stanja u okviru postojećih pravno-političkih ustanova. U takvoj duševnoj sredini jedan Kvaternik nije mogao uspjeti, jer je zastupao revolucionarnu liniju rušenja starog i stvaranja novog upotrebom svih sredstava pa i sile, te ulaganjem samoga sebe u ostvarenje svojih ideala.

Međutim, ta hrvatska reformistička politika, kojoj je formalno pripadao i Ante Starčević svojim pozivanjem na povijesna prava hrvatskog kraljevstva, ali se od nje sadržajno odvajao svojim pogledima na budućnost koji su bili potpuno suprotni vladajućem sustavu, dobijala je najjače udarce od središnje vlasti koja je od nje imala najveću korist. Politika habsburške dinastije tijekom cijelog 19. stoljeća pa do pada 1918. godine predstavljala je na hrvatskom području, sa stajališta hrvatskog ustava, niz ustavnih povreda i državnih udara odozgo, čime je kompromitirala ustavnost, temelj svoje vlade, kod širokih slojeva i stvorila prvi preduvjet za stvaranje revolucionarnog duha. Bachov apsolutizam, austro-ugarska nagodba, banski komesarijat, imenovanje Khuena-Hedervárya,, Cuvajev komesarijat, različni izborni falsifikati, ugarska presizanja, grbovi, njemačka prevlast u vojsci, sve je to podgrizavalo temelje poretka, ali umjesto revolucionarnog duha pojavljivao se negativni, buntovnički duh, koji se protivio tim povredama ostataka slobode, ali nije iz temelja pokušao stvoriti nešto nova radi snažnog legalizma, zbog pasivnosti u politički svjesnim slojevima hrvatskog naroda, radi nespremnosti na osobne žrtve.

Tek u Dalmaciji, koja politički nije imala ništa izgubiti, pojavio se revolucionarni duh, ali je taj uzeo za cilj stvaranje jugoslavenske države, čime je cijeli hrvatski politički razvitak skrenuo na novi kolosijek. Jugoslavenstvo biskupa Strossmayera i njegovih pristalica iz banske Hrvatske bilo je više kulturnog značaja, dok je u politici bilo deklamatorno. Tek je Supilovo pokoljenje dalo jugoslavenstvu političko-revolucionarnu notu koja se odrazila u radu Jugoslavenskog odbora za vrijeme I. svjetskog rata.

Simbiozu hrvatske pasivnosti i legalizma s jedne strane, a jugoslavenske revolucionarnosti s druge strane oličuje zaključak hrvatskog sabora od 29. listopada 1918., koji smatra potrebnim opravdati revolucionarni čin rušenja državne vlasti pozivom na ustavne propise, a ne na narodnu volju, dok u svom drugom dijelu, napuštajući potpuno stari ustav kojim opravdava rušenje dinastije i kidanje državnopravnih veza, proglašava ujedinjenje na temelju jedinstva južnoslavenskih naroda, dakle na koncepciji koja je potpuno oprečna prvoj.

Prekid veza s Austro-Ugarskom i ujedinjenje sa Srbijom imaju na prvi pogled izgled revolucionarnog čina, jer predstavljaju prekid pravno-političkog kontinuiteta. Ali to je ispravno samo ako se smatra da je Hrvatska imala 1918. sve atribute državnosti, što je bilo točno u “virtualnom” smislu (da se izrazimo starohrvatskom terminologijom), ali nije odgovaralo političkoj stvarnosti prema kojoj je stvarna suverenost bila u rukama stranaca, dok su u Zagrebu bili samo formalni znaci bez dubljeg sadržaja, te mjesna samouprava. Zato su sve ustanove u novoj državi i dalje djelovale i polagano bivale nadomještavane novim ustanovama i pravno-političkim oblicima, te sa gledišta političke stvarnosti čin prekida odnosa i ujedinjenja nema značaj revolucije nego državnog udara, formalno nedopuštenog prijenosa vlasti od jednog nosioca — austrijskog cara — na drugog nosioca — srpskog kralja.

I hrvatski politički život nastavio je teći u legalističkim, opozicionim oblicima, kao što je tekao u zadnjih stotinu godina habsburške vlasti. Međutim integralno jugoslavenstvo nije bilo zadovoljno s postignutim uspjehom i htjelo je oduzeti Hrvatima i zadnje, formalne oznake samobitnosti, čime je zatvoren i posljednji sigurnosni ventil. Još prije uvođenja kraljevske diktature ta je težnja bila vidljiva, radi čega su se u idejnom raspravljanju počeli pojavljivati prvi ozbiljni znakovi revolucionarnog duha, koji je tražio rušenje političkog poretka bez obzira na sredstva i na ustavne propise te izgrađivanje novog državnopravnog poretka. Istovremeno se pojavljivala i pasivna politika otpora bez revolucionarnih želja, te je hrvatski narodni razvitak bio na raskrsnici, ili će prijeći u djelatnu borbu s pozitivnim ciljevima, spreman u povoljnom času nametnuti svoje rješenje, ili će se zakukuljiti u otpor bez nade i želje da išta ostvari.

 

Suvremena hrvatska revolucionarnost

Dilemu je riješio kralj Aleksandar 6. siječnja 1929., kad je hrvatskom narodu dao tako jak psihološki udarac da je svaki reformizam izgubio opravdanje u očima širokih narodnih slojeva. Narod nije imao više pravo buniti se, te se morao odlučiti ili na nestanak ili na revoluciju. Toga dana rođena je suvremena hrvatska revolucionarna svijest, i u Hrvatskoj su se pojavili pokreti za ostvarenje novoga poretka mimo i protiv postojećega stanja, ne više kao teoretsko razmatranje nego kao žive, borbene sile u narodnoj zajednici.

Ipak nemojmo se zavaravati da je time sav posao dovršen. Legalizam se i dalje pojavljivao kao recidiva, a težnja žaljenja samih sebe nije ugušena. U tu kategoriju spadaju folklorna djelovanja Seljačke sloge kao i isticanje Hrvata golubinje ćudi koji su, jadnici, žrtve sile i nepravde, a sami se ne laćaju mača. Revolucionarni nastup dr. Ante Pavelića u inozemstvu ne bi imao nikakvog političkog značenja, da nije provedena idejno politička borba u samoj domovini i organizirane borbene jedinice mimo pa ponekad i protiv pasivnog, buntovničkog i nerevolucionarnog držanja vodstva Hrvatske seljačke stranke i da nije izgrađena idejna alternativa pacifističkoj politici dr. Mačeka. Bez toga revolucionarnog duha u domovini, koji se postepeno izgrađivao i širio i koji je omogućio ustanak 10. travnja 1941., dr. Pavelić bi u najboljem slučaju mogao izvesti državni udar sa stranom pomoći, ali nikada istinsku revoluciju kao što je bila desetotravanjska revolucija, prva prava revolucija u hrvatskom političkom životu.

I u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bilo je pokušaja povezati novu državu s prošlošću da joj se dade pravni temelj, kao npr. pozivanje članova Hrvatskog sabora od 1918. godine. te narodnih zastupnika izabranih 1938. godine, u novi Hrvatski sabor, ali se ipak nije mogla prikriti činjenica da je NDH nova politička tvorevina, dakle posljedica revolucije.

Istaknuo sam već nekoliko puta i želim ponovno istaknuti da širenje revolucionarnog duha predstavlja dugotrajni proces i da se psihološki preduvjeti za stvaranje toga duha ne izgrađuju preko noći. Prema tome, ne možemo ni očekivati da bi u kratkom razdoblju od 1929. do 1941. potpuno nestao buntovnički, pasivni duh koji je stvaran kod Hrvata u zadnjih 150 godina. Unatoč političkih prilika, koje su idealne za stvaranje revolucionarnog duha, kao što je Aleksandrova diktatura i, još više, Titova komunistička diktatura od 1945. pa do danas, tendenciia prema žaljenju samih sebe i prema deklamatornoj borbenosti da se prikrije pomanjkanje revolucionarne svijesti i dalje se pojavljuje među Hrvatima. Pomanjkanje razlikovanja između revolucionarnosti, tj. konstruktivne i samosvjesne borbe, i buntovnosti, tj. davanja oduška sakupljenom nezadovoljstvu, osjeća se na svakom koraku. Ali osjeća se i težnja, pogotovo očita kod mlađih godišta, da se prijeđe na čisto revolucionaran rad, tj. na ideje koje se ostvaruju u praksi. Cijeli niz prijelaznih stavova, pojačan utjecajem komunističkih agenata koji očito pokušavaju kompromitirati svaki ozbiljni revolucionarni rad tjeranjem svih djelatnosti do apsurda i ostvarivanjima koja su očigledno preuranjena ili politički štetna, sve to zahtijeva analizu u svjetlu općih iskustava.

Na jednoj krajnosti stoji politika onih skupina koje svoju snagu crpe iz prošlosti i pokušavaju prošlost primijeniti na sadašnje prilike. Pacifistički i kulturno-socijalni programi, koji su prije pol stoljeća imali revolucionarni značaj u tadanjim veoma zaostalim hrvatskim prilikama, danas ne mogu biti idejni temelj za revolucionarno djelovanje, jer jednostavno ne odgovaraju današnjoj stvarnosti. Dva svjetska rata, utjecaj balkanske sredine, hrvatska revolucija 1941. i komunistička vladavina od 1945., strana, nasilna kolonizacija, industrijalizacija, proletarizacija sela, sustavno uništavanje vodećih skupina u hrvatskom narodu, sve to nameće nove programe i nove poglede koji ne smiju zaboraviti na idejnu i političku izgradnju prošlosti, ali se ne smiju zaustaviti kod starih formulacija. Osjeća se i kod tih starijih skupina, među kojima se ističe Hrvatska seljačka stranka, da je potrebno prilagoditi se novim prilikama, te se čuju pojedini glasovi koji bar na riječima ističu iste ciljeve kao i najekstremniji hrvatski nacionalisti, ali koji u svojoj biti pokazuju da nisu revolucionarni. Kako žele doći do tih ciljeva koji predstavljaju rušenje jednog poretka i stvaranje novoga, dakle prekid s jednim stanjem koje se brani od promjena? Kao sredstvo preporučuju bezuvjetni oslon na one sile koje baš najviše podupiru sadašnje stanje, čekanje na njihovu dobru volju, te ističu da su protiv svakog rata i svake sile. Ovo proturječje između ciljeva i sredstava dokazuje da ili ne žele iskreno cilj, ili da nisu svjesni sredstava koja su potrebna za postignuće ciljeva.

Na drugoj krajnosti stoje oni koji zastupaju potrebu djelatnosti bez idejnog i političkog temelja. Njihov borbeni nastup nije izražaj revolucionarnog duha, nego izražaj buntovnog, nesustavnog olakšavanja zapretanih snaga, Tako imamo pozive na revolucionarnu djelatnost, koji kažu da hrvatskoj borbi nisu potrebna pera nego bombe, da nije potrebno raspravljati o budućoj hrvatskoj državi, nego da treba usredotočiti sve snage na rušenje Jugoslavije, a da će narod kasnije odlučiti što se ima učiniti. Rušenje bez vizije budućnosti je nihilizam a ne revolucionarnost, te je osuđeno na neuspjeh. Ukoliko takve stavove nisu ubacili sami Titovi agenti da zaustave pravilni razvitak hrvatske revolucionarnosti, oni su samo zavaravanje samih sebe, psihičko oružje za opravdanje vlastite i skupinske neaktivnosti.

Stavljanje u suprotnost pera i bombe, ideje i djelatnosti, isto je tako potpuno nerevolucionarno. Idejna djelatnost bez političke djelatnosti nije revolucionarna, jer revolucionarni duh ne traži samo viziju budućnosti nego i djelovanje da se ta vizija ostvari ulogom svih snaga i upotrebom svih odgovarajućih sredstava. Ali djelatnost bez idejnog temelja isto je tako besmislena. Govoriti prvo bombe i novac za borbu, a onda ideja, može biti posljedica triju stanja: 1. Gluposti onoga koji to govori, jer time pokazuje da želi sredstva, a ne brine se za cilj; 2. Licemjerno izvlačenje od prave djelatnosti, jer se zahtijevaju sredstva, a da cilj nije ustanovljen, što jednostavno protuslovi svim političkim iskustvima u svijetu, ili 3. Duboko ukorijenjena pasivnost i ponekad politički mazohizam koji se prikriva lažnom agresivnošću.

Pokraj tih krajnjih, očito nerevolucionarnih stavova, postoje i prijelazni oblici koji na prvi pogled izgledaju stvarno revolucionarni, ali koji ne podnose dublje analize. Takav je stav onih koji zastupaju primjenu sile za ostvarenje cilja, ali niti žele odviše jasno definirati ciljeve, niti izgrađuju tu silu na vlastitoj snazi, nego na pomoći stranih sila. S time se postavlja na glavu iskustvo najboljih revolucionarnih teoretičara Lenjina i Mao Cetunga, koji zastupaju potrebu iskorištavanja stranih, pa i neprijateljskih sila za ciljeve revolucije, ali prvo ističu nužnost stvaranja politički svjesnih revolucionarnih organizacija, borbenih i spremnih na žrtvu, koje će iskoristili stranu pomoć. Tražiti stranu pomoć da se omogući stvaranje revolucionarnih organizacija, nije isto kao kad već idejno čvrste, izgrađene organizacije u danom slučaju primaju stranu pomoć. I Lenjinovo primanje strane pomoći nosilo je u sebi opasnost za samu revolucionarnu djelatnost, jer je dovelo kod mnogih ljudi do zabluda, budući da su časovitu taktiku shvatili kao političku liniju. Međutim potpuno izvrtanje redoslijeda onemogućuje svaku revolucionarnu izgradnju i može dovesti samo do dva rezultata:

1. Ako je tvrdnja o stranoj pomoći lažna, ruši duh revolucionarnosti zbog razočaranja koje nastupa kad se vara ljude izgledima na brzi uspjeh.
2. Ako je tvrdnja o stranoj pomoći istinita, onda nove organizacije moraju biti izgrađivane po željama onih koji ih plaćaju (jer ti valjda znaju da se tek izgrađuju), te ne mogu biti nezavisne, tj. revolucionarne, nego samo sredstvo strane vlasti za provođenje njenih ciljeva, dakle plaćeničke.

Konačno kao daljnja varijanta ovakvog nerevolucionarnog duha može se uzeti i stav da je pomoć dobro došla, pa došla bilo od koga. Revolucionarna djelatnost nije rušenje zbog rušenja, nego rušenje zbog izgrađivanja, te prema tome i sredstva moraju biti pogodna. S toga stajališta i saveznici su sredstvo, i to veoma važno sredstvo, koje dovodi do uspjeha, što je cilj revolucionarnog duha za razliku od nihilističkog duha. Baš zato što svako sredstvo nije pogodno, ne mogu se revolucije podignuti u bilo kojem času, nego samo u dosta rijetkim prilikama. Istina, nije moguće uvijek čekati na najidealnije sredstvo, jer bi se time ostvarenje ciljeva odgodilo na daleku budućnost, što bi sav rad pretvorilo u pusto teoretiziranje, isto tako protivno duhu revolucije kao i pusto rušenje. Iskustvo NDH ne smije se zanemariti kad se govori o stranoj pomoći. Naši tadanji saveznici niti su nam bili skloni, niti su im ciljevi bili jednaki našima, što se odrazilo u samom ratu, a dovelo do katastrofe nakon rata. Ali unatoč tome bilo je opravdano pokušati, jer je položaj nametao djelatnost. Ali u času kad ne postoji dinamični moment u političkom zbivanju, ne može se opravdavati traženje pomoći kod bilo koga bez obzira na uvjete.

Iz ovih razmatranja ne slijedi da je svaki revolucionarni rad nemoguć i da je na mjestu samo čekanje i deklamiranje. Da je Lenjin čekao s radom dok mu njemački generalštab i njujorške banke dadu sredstva za rušenje carskog režima, dočekao bi vjerojatno 1917. godinu kao podređeni činovnik negdje u Sibiriji, a boljševičke organizacije, stvorene sustavnim radom kroz mnogo godina i ubacivanjem propagandnog materijala uz životnu opasnost, ne bi ni postojale, te prema tome ne bi bilo nikoga tko bi mogao iskoristiti stranu pomoć.

Da su hrvatski nacionalisti prije 1941. godine čekali na stranu pomoć i u međuvremenu mirno radili svoj posebnički posao bez osobnih žrtava, bez ideološkog spremanja i organiziranja borbenih žarišta, dočekali bi rat i priliku za podizanje revolucije nespremni i zbunjeni. A da među njima nije bilo toliko buntovnika a razmjerno toliko malo pravih revolucionara, idejno i programatski čvrsto izgrađenih te svjesnih zadataka koje će zahtijevati izgradnja buduće hrvatske države, ne bi ta država morala improvizirati svoju politiku i činiti pogreške koje mi danas svi plaćamo, nego bi unatoč teških prilika ipak mogla provesti bolju organizaciju koja bi i nakon poraza i propasti ostala kao argument za buduću borbu. Ali ideološki neizgrađeni buntovnici, koji ne znaju da je revolucija konstruktivna a ne rušilačka, onemogućivali su i prije 1941. godine, a danas još mnogo više, stvaranje pravih revolucionarnih organizacija. Mimo i protiv iskustva cijelog svijeta oni bi željeli postignuti uspjeh s minimumom napora, po mogućnosti bez sustavnog rada i u suprotnosti sa svim političkim i sociološkim zakonima.

Kraj svega toga, hrvatski legalizam, koji je posljedica strane vlasti nad Hrvatskom, predstavlja još i danas sa svojim služinskim duhom i svojim egoizmom najveću zapreku razvitku hrvatske revolucionarnosti i time otežava hrvatsku borbu. A što je još opasnije, u slučaju obnove hrvatske države neizgrađeni revolucionarni duh, taj buntovnički duh nedovoljno pripravljen na uspjeh, opet će biti u stanju samo improvizirati i time kompromitirati hrvatsku državu, jer ulazi u borbu bez vizije budućnosti, bez spremnosti na osobne žrtve, sustavni rad i organiziranu izgradnju nove vlasti.

“Republika Hrvatska” br. 54 (lipanj 1 963.), str. 12-30.

 

Radikalizacija hrvatske mladeži

 

Danas je već posve uočljiva radikalizacija koja je nastala u hrvatskoj mladeži kao i u onim slojevima hrvatskog naroda što su iskreno zainteresirani za oslobođenje Hrvatske. Ne radi se više o pojedinim prosvjedima oštrije prirode, nego je stav prema političkom djelovanju drugačiji od onoga koji je vladao pedesetih godina, kad su svi Hrvati u slobodnom svijetu, stariji kao i mlađi, govorili o potrebi čisto promidžbenog rada i pobuđivanja interesa i simpatija za hrvatsku borbu u različitim središtima vlasti i utjecaja na Zapadu. Pa i onda kad su se iz tih krugova počeli javljati prvi razočarani glasovi radi potpunog nerazumijevanja na koje je nailazilo hrvatsko djelovanje, reakcija nije bila povlačenje u sebe i stvaranje revolucionarnog duha, nego pokušaj traženja oslonca na stranama na kojima se nije do tada pokušavalo probuditi interes za hrvatsku borbu, jer nije bilo s njima nikakvih idejnih ni političkih afiniteta.

Prvi pokušaji veza s Istokom bili su dakle odraz razočaranja radi nerazumijevanja na Zapadu o koje su se lomili valovi hrvatskih pokušaja. Stvarnih veza s Istokom nije bilo i sumnjamo da bi i danas postojale, osim ponekad kad su na Istoku trebali pokazati Beogradu da osim njih postoje i druge mogućnosti. U takvim su časovima nastali mali i za Istok posve neobvezatni dodiri ili političke geste, što je vršeno na način da se odmah za njih sazna kako u Beogradu tako i na Zapadu. Hrvati su u takvim prilikama bili upotrebljavani kao prijetnja Titovoj vladajućoj skupini da bi ova poštivala neke granice u svojoj nezavisnoj i nesvrstanoj politici, ako ne želi doživjeti unutrašnje rušenje bilo na makedonskom bilo na hrvatskom području. Obično su, međutim, ovakvi znakovi došli s bugarske strane i bili upravljeni na makedonsko pitanje, jer tako nisu obvezivali izravno Sovjetski Savez, dok su na hrvatskom području bili mnogo rjeđi te su predstavljali viši stupanj prijetnje. Hrvatsko pitanje, iako potiskivano u pozadinu kako od Zapada tako i od Istoka, uvijek je postojalo kao latentna opasnost za Jugoslaviju i povremeno je bilo potaknuto kao prijetnja beogradskoj vlasti, bič kojim je Beograd održavan na liniji.

Ali hrvatska mladež nije mogla pratiti ove suptilne igre blokovskih ili ideoloških sukoba. Ona je bila neposredno zainteresirana za budućnost Hrvatske, jer joj Hrvatska nije bila sredstvo nego cilj. I zato je ova igra velikih središta sile i utjecaja, koji u svojoj međusobnoj borbi i u svom odnosu snaga i interesa već preko trideset godina odlučuju o svjetskim pitanjima, na hrvatskom području dovela do posve drugih, za ova središta neočekivanih posljedica. Dovela je do radikalizacije jednog naroda koji je nakon svoga poraza 1945. bio jedan od najkonzervativnijih, kako u svom desničarskom dijelu, čiji je izraz bio vidljiv u emigraciji, na Zapadu, tako i u svom ljevičarskom dijelu, koji je služio jugoslavenskoj vlasti u Domovini i samo u svojim najvrednijim skupinama pokušavao u teškim prilikama postignuti bar neke prednosti za hrvatski narod, da ne bi potpuno nestao.

 

1. Razlike između mladeži 1945. i 1971.

Ako uzmemo kao temelj za usporedbu hrvatsku mladež 1945. godine i onu iz 1971. godine, dakle u dva časa hrvatskih poraza, vidjet ćemo uz neke razlike mnoge bitne sličnosti. Ova dva naraštaja hrvatske mladeži razlikuju se u mnogim vidovima. Njihov je odgoj drugačiji, imaju druga iskustva, poraz je u njima imao druge oblike, a i izgledi za daljnji rad nisu jednaki.

Odgoj hrvatske mladeži koja je izašla iz domovine 1945. godine, ili se u samoj njoj morala pritajiti da nekako preživi, bio je uglavnom konzervativan. Vjera, katolička ili muslimanska, dala je ovom naraštaju filozofski temelj, nazor na svijet, pa i onda kad se radilo o vjerski indiferentnim osobama, jer je vjerska obuka u domu i u školi bila dosta intenzivna da ostavi u mladim ljudima bar neke temeljne zasade. Osim toga u ono je doba vjera bila skup čvrstih, nespornih i opće priznatih pravila, a ne kao danas, pogotovo na katoličkoj strani, sporna, razjedinjena i relativizirana.

Neposredno iskustvo te mladeži bilo je utemeljeno na uspjehu koji je doživjela uspostavom Nezavisne Države Hrvatske. Bila je to prva hrvatska generacija, nakon dugih godina opozicije, koja je osjetila državu kao nešto svoje, koja se osjećala dijelom te države i prema tome koja je u svojoj duševnoj strukturi bila za red i za vlast, za održavanje, a ne za rušenje, dakle koja je bila u najboljem smislu riječi konzervativna. Samo je mali dio ovoga naraštaja bio stvarno revolucionaran, jer je proces oslobođenja i rušenja države, nošen od ustaškog elementa, bio relativno kratak i nije stvorio jaču revolucionarnu tradiciju. Ustaški revolucionari pobijedili su sticajem prilika u veoma kratkom roku i njihovo je djelovanje bilo više političko nego li revolucionarno u borbenom smislu. Ovi ustaški revolucionari, malobrojni 1941. godine, velikim su dijelom poginuli tijekom obrane hrvatske države i tako je u ustaškim redovima ostala većinom mladež koja je u njih stupila za vrijeme opstanka države i koja se izgradila u njezinoj obrani. Ova je konzervativna mladež, došavši nakon poraza u zapadne zemlje, usredotočila svoje djelovanje na traženje saveznika i pokušavala uskladiti svoju državotvornu svijest s postojećim stanjem u svijetu. Pokušavala se dakle uklopiti u taj svijet, a ne rušiti postojeće stanje. Nije shvaćala da Hrvatska nije više dio ovog svijeta te da je rušenje, a ne uklapanje, jedini mogući put. Vlast ja tuđa, neprijateljska, što se tiče domovine, i zato duh koji je prožimao tu mladež nije odgovarao novom stanju. Ova je mladež radi svog stegovnog i konzervativnog duha bila veoma dobro primana u vanjskom svijetu, te je kao takva, po svojim osobnim vrlinama, uspjela steći dosta prijatelja za hrvatski narod, ali politički se nalazila u pogrešnom položaju, jer su joj stega i konzervativnost sprečavale stvaranje novih oblika potrebnih za oslobođenje od nove, totalitarne vlasti koja je uživala svjetsko priznanje.

Za razliku od mladeži koja je izašla 1945. godine, hrvatska mladež koja je bačena u svijet poslije 1971. godine stajala je u svojim godinama izgradnje pod jakim pritiskom marksizma i različitih oblika materijalizma. U nekima je ovaj svjetovni nazor zavladao, a u drugima se samo borio protiv vjerskog osjećaja potajno usađenog u obitelji i u više ili manje progonjenim crkvenim organizacijama. No u svima se osjeća ovaj marksistički utjecaj, bilo u obliku prihvaćanja, bilo u obliku stalnog odbijanja. Kraj oslabljenog utjecaja vjere u modernom svijetu, ovaj je marksistički utjecaj vidljiv i u onima koji su ga svladali i podignuli se na višu, suvremeniju stepenicu filozofske ljestvice.

Politički se ovaj naraštaj nije nikada osjećao na vlasti, nego ili u opoziciji, pa i onda kad je prihvaćao službenu ideologiju i jugoslavenski državni oblik, ili u nekom drugorazrednom položaju, sličnom onome u kojem su se nalazili urođenici Azije i Afrike kad je kolonijalna vlast pokušavala pridobiti ih na suradnju. Ovi mlađi Hrvati nisu nikada bili nosioci vlasti, niti su se takvim osjećali, nego tek korisnici vlasti ili pri vlasti. Osim toga u svojim školskim godinama ova je mladež stalno bila izvrgnuta kultu revolucije i revolucionarstva, što je često puta odbijala, jer je doživljavala negativne posljedice revolucije koju je trebala hvaliti. Unatoč toga, u njoj je ostalo uvjerenje da je revolucija, dakle nasilno rušenje neprijateljske vlasti, moralno najviši stav. Radi svega toga u ovoj mladeži nije razvijen konzervativni duh nego duh opozicije. Ovaj se očituje u njihovim izražajima kad su na slobodi i kada ulaze u hrvatsku osloboditeljsku borbu, te se zato lakše radikaliziraju kako na riječi tako i na djelu. Znaju da se ne mogu nigdje potpuno uklopiti, premda su bolje primljeni u zapadnim zemljama nego prva, konzervativno-desničarska mladež. Dok je ova u prvim godinama svoje emigracije stajala pod stalnim terorom različitih istražitelja, od kojih je zloglasni engleski obavještajac major Stephen Clissold bio najpoznatiji, koji su među njima tražili „zločince”, a zločincem smatrali svakoga koji se oružjem u ruci borio za obranu Hrvatske, nova mladež, radi svojeg marksističkog odgoja i rječnika, nailazi na dobar prijem kod zapadnoeuropske ljevice, pogotovo u prvom času dok se još nije posve oslobodila marksističkih natruha niti ispoljila svoj živi hrvatski nacionalizam.

Ali jedna i druga generacija imaju dosta sličnosti koje ih približavaju unatoč početnih razlika. I jedna i druga bačene su u svijet, izvan domovine, radi poraza. I jednu i drugu generaciju izbacio je iz prirodne sredine beogradski imperijalizam. I jedni i drugi su doživjeli svoj osobni lom pod udarcem komunizma. Dok to desničarska emigracija javno ističe, pri čemu nekada posvećuje premalu pažnju jugoslavenskom nacionalizmu kao ideološkom savezniku komunizma, naraštaj koji je doživio 1971. godinu više ističe ovaj jugoslavenski nacionalizam i premalo iznosi njegovu marksističku komponentu, da bi nekako opravdao ono što mu je nametnuto u školama i čega se još nije posve oslobodio. Zato je u ovoj generaciji uobičajeno govoriti o jugofašizmu i o fašističkom Beogradu, čime se nastavlja s upotrebom naučenih formula, te se novo neprijateljstvo zaodijeva starim, naučenim frazama.

No i oni koji govore o jugokomunističkom Beogradu kao i oni koji psuju na jugofašistički Beograd, stvarno i objektivno govore o istoj pojavi i zato se nalaze na istom putu i počinju sve više surađivati i onda kad im jezik nije jednak. Jer jednake činjenice vremenom nadjačavaju različitu verbalnu nadgradnju.

 

2. Vanjski utjecaji

Na razvitak hrvatske mladeži ne djeluju samo unutrašnji razlozi, posljedice prošlosti, nego i vanjski razlozi, stanje u kojemu se danas nalazi i razvija. Radikalizacija nije posljedica unutrašnje predispozicije hrvatske mladeži, nego je daleko više uzrokovana vanjskim utjecajima.

Budući da se Hrvatska nalazi u okviru jedne komunističke države, koja unatoč svog formalno nesvrstanog stava stvarno pripada istočnom bloku, kojemu će se neminovno prikloniti kada dođe do većeg sukoba, hrvatska opozicija uopće, a mlađi naraštaji napose, upravili su svoj pogled na Zapad očekujući od njega ostvarenje hrvatskih osloboditeljskih poriva kako na nacionalnom tako i na osobnom i političkom polju. Ovaj je stav posve razumljiv i bio bi i opravdan, kad bi ideologija stvarno bila glavna poluga koja pokreće političko djelovanje zapadnih zemalja. No ubrzo se hrvatska mladež suočila s neočekivanom činjenicom da na Zapadu ne smatraju ideologiju robom za izvoz kao što je to slučaj na Istoku, nego samo dobrom za vlastitu potrošnju. Komunizam je, bar u teoriji i u promidžbi svojih nosilaca, rješenje za cijeli svijet, spas cijelog svijeta, te je prema tome dužnost svih komunista da rade na njegovu širenju u svim zemljama i u svim narodima. Dakle, apostolski duh sličan onom velikih vjerskih zajednica. Današnji slobodarski duh na Zapadu izgubio je ovaj apostolski duh i pretvorio se u povlasticu za one koji uživaju slobodu, a bez moralne obveze proširiti slobodu na krajeve u kojima ne vlada. Još nekako, pod utjecajem komunističkih simpatizera, postoji pokušaj rušenja diktatura koje su antikomunističke, no kad se radi o komunističkim diktaturama, gdje bi dakle slobodni svijet trebao širiti oporbu u suprotnosti s ljevičarskom publicistikom u vlastitoj zemlji, čuje se sve više izgovor, da ideologija nije roba za izvoz i da vlastiti interesi sprečavaju aktivno promicanje slobode u takvim zemljama.

Ovaj duh “realne politike”, duh političkog egoizma i pomanjkanja vjere u vlastite ideje, pretvorio se u glavni razlog zašto se hrvatska mladež počela udaljivati od prvotnog puta traženja suradnje. Ako njezin osloboditeljski poriv ne može biti prihvaćen zbog materijalnih interesa druge strane, i to ne samo u jednom određenom času, što bi bilo razumljivo i opravdano, nego u načelu i kroz više od trideset godina, potpuno je razumljivo da mora doći do preispitivanja političkih postavka. Ne može se tražiti ni od kojega naroda da se odrekne svoga oslobođenja, jer da ovo nije u interesu drugih. Uzalud su onda i najljepši pozivi na svjetski mir i na slobodu Zapada, jer su to onda misli mimo hrvatske stvarnosti i mimo hrvatske budućnosti. Razumljivo je, da Hrvati nemaju pravo tražiti od drugih da se žrtvuju za Hrvatsku ili da se odreknu nekih prednosti da bi i Hrvatska uživala blagodati slobode, no isto tako je razumljivo da oni Hrvati koji su još politički živi a ne puki odraz sredine u kojoj se nalaze, počinju tražiti puta i načina mimo ovakvih razloga “realne politike” zapadnih sila.

Ovo je prvi korak prema radikalizaciji i stvaranju revolucionarnog duha, kao duha povjerenja u sebe i u svoje sile, u svoj rad i u svoje žrtve.

Ali kraj ovog sustavnog odbijanja hrvatskih osloboditeljskih želja, na koje je hrvatska emigracija nailazila u svim središtima moći, te koje je dovelo do slabljenja tradicionalnih političkih oblika vezanih na Zapad i utemeljenih na povjerenju u slobodarski sustav Zapada, djeluju i političke struje na samom Zapadu, pogotovo zapadni tisak, koji je u velikom dijelu infiltriran od simpatizera komunizma i zastupnika radikalne, revolucionarne ljevice. Ovaj zapadni tisak stalno ističe i opravdava različite revolucionarne, pa i nasilne pokrete onih skupina i narodnih zajednica koje imaju časovito zaleđe lijevih sila, te ovime djeluje i na druge osloboditeljske pokrete, pa i na one koji nemaju nikakvo zaleđe Istoka ili ekstremne ljevice. U nekima je tako došlo i do stvaranja aktivnih ljevičarskih revolucionarnih struja, kao na primjer kod Baskijaca, koji su inače mnogo godina bili zaboravljena tradicionalna i konzervativna nacionalna opozicija, dok kod drugih ne dolazi do takvih ekstremnih posljedica, no ipak se širi radikalniji duh koji prekida s umjerenim pokretima optužujući ih zbog neuspjeha i tražeći nove, oštrije oblike.

U hrvatskom narodu nije do sada došlo do takvog razvitka, ali se ipak osjeća jačanje revolucionarnog duha i spremnost na osobne žrtve, koja nije postojala dok se očekivalo da će se postignuti uspjeh na čisto miroljubivi način, osloncem na slobodarske sile Zapada.

U istom smjeru guraju hrvatsku mladež i zapadni umjereni i konzervativni krugovi, koji se radije vezuju s komunističkom diktaturom u Beogradu nego da dadu bar moralnu pomoć hrvatskim slobodarskim porivima. Socijalisti iz istočne Europe dobivaju političku potpora od Socijalističke internacionale koja ih ponekad prihvaća kao promatrače, čime im otvara legalno polje rada. Nemarksističke struje iz istočne Europe, a pogotovo hrvatske opozicione struje, ne dobivaju nikakvu sličnu pomoć od Demokratske unije, koja je međunarodni savez konzervativnih i kršćansko-demokratskih stranaka zapadne i srednje Europe. Pokušaje približavanja odbijala je ta Unija ledenom šutnjom najgrubljeg nerazumijevanja za povijesne zakone koji vladaju u osloboditeljskim porivima.

Kriza u Katoličkoj crkvi oduzela je hrvatskoj osloboditeljskoj opoziciji jedini idejni oslonac koji je bar djelomično opravdavao umjerene struje unutar hrvatskog naroda. Danas se Crkva bori protiv jake marksističke infiltracije u vlastitim redovima kao i protiv opadanja stege i jasnoće u idejnim pitanjima, te nije u stanju služiti kao svjetonazorni oslonac za jedan miroljubivi osloboditeljski pokret. Crkva danas govori o revoluciji, doduše u socijalnom smislu a ne toliko u nacionalnom, i opravdava u mnogim zemljama nasilne pokrete ako ih vode marksisti, od straha da ne bi bila proglašena reakcionarnom, te prema tome nehotično promiče proces radikalizacije koji je nastao u onim dijelovima hrvatske mladeži koji su se nalazili idejno pod utjecajem Crkve i koji danas ne osjećaju da bi imali ikakvu stvarnu potporu za svoje opravdane nacionalne zahtjeve sa strane katoličkih krugova u zapadnom svijetu.

Zbroj svih tih različitih utjecaja i činjenica doveo je do radikaliziranja hrvatske mladeži, koja je danas sve više svjesna činjenice da hrvatsko oslobođenje ovisi uglavnom o hrvatskim naporima i o hrvatskim žrtvama.

 

3. Pomanjkanje izgleda za uspjeh

Narodno-osloboditeljski pokreti koji uživaju vanjsku pomoć i političku potporu mogu se lakše održati u umjerenim oblicima, nego oni kojima se niječe svaka potpora. Nakon spoznaje da hrvatski osloboditeljski porivi nemaju nikakva odjeka u slobodnom svijetu, dolazi do razočaranja pa i do očaja, što je najbolji kvasac za jačanje revolucionarnog duha.

Možda najveći krivac za radikaliziranje hrvatske mladeži jesu Ujedinjeni narodi. Ova organizacija, koja je pobudila tolike nade u svijetu, dovela je i kod Hrvata do vjere u mogućnost mirnog rješavanja nepravda. Iskustvo s Ujedinjenim narodima, međutim, bilo je za Hrvate nepovoljnije od bilo kojeg drugog iskustva. U nekim krugovima znalo se postignuti koju riječ bodrenja i nade za hrvatske želje. U Ujedinjenim narodima takvih riječi nije bilo. Koliko je meni poznato, samo je dva puta govoreno nešto o Hrvatima s nekim bar formalno povoljnim prizvukom. Jedanputa je pedesetih godina, prije komunističke revolucije u Kubi, tadašnji kubanski poslanik Emilio Núñez Portuondo spomenuo pravo Hrvata na slobodu i na samostalnost, a drugi puta je američki poslanik kod Ujedinjenih naroda, a sada njujorški senator, Daniel Patrick Moynihan, u debati o Portoriku spomenuo Jugoslaviji Hrvate i njihovu osloboditeljsku borbu. Kao argument bilo je to očito iskorištavanje hrvatskog pitanja da ušutka jugoslavenski napadaj na Sjedinjene Države radi Portorika, no Hrvati su to prihvatili kao političku potporu, iako to nije bilo.

Inače, kao pravilo, Ujedinjeni narodi nisu uopće odgovarali na hrvatske predstavke. Nisu štoviše ni potvrđivali primitak predstavka, što su inače činili kod drugih narodno-osloboditeljskih pokreta, jer se nisu željeli zamjeriti Jugoslaviji. Poznato je, osim toga, da je stalno osoblje Ujedinjenih naroda uglavnom lijevo orijentirano i da radi ove svoje orijentacije ima posebnu simpatiju za Tita i za jugoslavenski komunizam, čime ne ugrožavaju svoju karijeru kao što bi je ugrozili da se izjasne za sovjetski komunizam. Slični komunistički simpatizeri zauzimaju priličan broj srednjih i nižih položaja i u američkom State Departmentu i štite ove svoje istomišljenike u različitim uredima Ujedinjenih naroda.

Pomanjkanje političke potpore kako u katoličkim tako i u muslimanskim pokretima, a da ne govorimo o liberalno-laičkim strankama, popunjava sliku bezizglednosti s kojom se suočavaju hrvatski emigranti u svom djelovanju na širenju i jačanju osloboditeljskog procesa. Nije stoga nikakvo čudo da ova bezizglednost na legalnom području kod mladih i poletnih Hrvata rađa želju da nametanjem i silom – dakle u biti već revolucionarnim metodama – pomaknu hrvatsko oslobođenje s mrtve točke na kojoj se nalazi zadnjih trideset godina zahvaljujući jednako međunarodnoj desnici kao i međunarodnoj ljevici. Ako tome dodamo otvorene simpatije zapadnog tiska i televizije za većinu nasilnih pokreta u svijetu, onda se moramo čuditi što je hrvatska mladež još uvijek toliko stegovna i umjerena.

Bilo bi neodgovorno poticati ovu požrtvovnu hrvatsku mladež na nepromišljene čine, jer danas je opće stanje u svijetu takvo da će svaki hrvatski borac koji svojim prosvjednim činom povrijedi kakav zakon biti nemilosrdno kažnjen. Ova strogost je uvjetovana blagošću kojom se danas moraju kažnjavati čini onih koji iza sebe imaju moćnu promidžbenu mrežu Sovjetskog Saveza ili oslonac na arapske države koje zemnim uljem prisiljavaju zapadne sile da u takvim slučajevima tumače zakone u korist prosvjednika.

Zato svaki odgovorni hrvatski politički čovjek mora na to upozoriti hrvatske borce, a posebno ih mora poučiti da, u smislu riječi njujorškog federalnog suca John Bartels-a, revolucionarna djela moraju vršiti u domovini, kao što se i cijeli revolucionarni proces mora razvijati u domovini ako želi biti uspješan. Vani će biti mogući samo nenasilni prosvjedi kao sredstvo promidžbe, no i cijena za njih bit će sve viša i kazne sve oštrije. Tek kad ojača revolucionarno gibanje u domovini, svijet će sa simpatijama gledati prosvjede u inozemstvu i kazne će opet postati normalne, a ne drakonske kao sad.

Radikalizacija hrvatske mladeži, ona prava radikalizacija koja nije infiltrirana ni poticana od stranih služba ili od jugoslavenskih agenata provokatora, mora biti političke i duševne prirode i ostati na političkom polju u svijetu, a smije prijeći u stvarno revolucionarno djelovanje samo u domovini.

 

4. Stvarna i prividna radikalizacija

U prijelomnim časovima, kad se u jednom narodu vrši ispit stanja i iz čisto legalnog, miroljubivog oblika opozicije počinje prelaziti na revolucionarno djelovanje, naravno je da dolazi do zastranjivanja. Novi put je nepoznat i često se prihvaća bez dovoljno pripreme.

Prva je pogreška u takvim časovima što se želi revolucionarno gibanje ustrojiti u okviru legalnih, javnih oblika dosadašnjeg djelovanja, ili u novim, no u biti sličnim javnim oblicima. Ovakvi su pokušaji unaprijed osuđeni na propast, jer dovode do zabrane legalnih, javnih oblika i do istovremenog otkrivanja klica ilegalnog pokreta.

Ovi normalni i nažalost neizbježivi neuspjesi, koji su stvarno škola u revolucionarnom spremanju, dovode do posebnih reakcija u javnom životu. Pojedinci koji se ne osjećaju spremnim za ilegalno djelovanje, što je posve razumljivo i opravdano, pokušavaju spriječiti radikalizaciju pretjeranim kritikama i iznošenjem samo negativnih strana, umjesto da iskoriste svoju legalnu poziciju da pouče mlađe naraštaje i pokažu im pravi put. Zaboravljaju da i u najrasprostranjenijoj revolucionarnoj organizaciji sudjeluje samo manjina naroda, dok većina i nadalje ostaje u legalnim oblicima, u kojima i preko kojih brani i politički iskorištava revolucionarna djela i time im daje potrebnu vrijednost. Ova obrana revolucionara po javnim političkim radnicima, uz strogo odvajanje ilegalnog i legalnog područja, preduvjet je za uspjeh i jednog i drugog polja, te se mora održati do konca, kada revolucionarni val ulazi u zadnju, pobjedničku fazu i kad se oba područja moraju spojiti za ostvarenje zajedničkih ciljeva.

Zanimljivo je da u prijelomnim časovima stvaranja revolucionarnih skupina posebno su izvrgnuti napadajima oni koji osobno ne sudjeluju u tim pripremama, jer su radi svog javnog nastupa nepodesni, ali ih politički brane, te ih radi toga protivnici revolucionarnog djelovanja omalovažavaju kao “papirnate revolucionare” ili pozivaju da sami, javno (?!) stupe na revolucionarno polje, ili da se uopće uklone. Na prvi pogled veoma patriotski napadaji ovakve vrste stvarno su pokušaj oduzimanja govornika tajnoj revolucionarnoj struji i stvaranje jaza koji treba uništiti kako samu revolucionarnu struju tako i one legalne pokrete koji su idejno povezani s revolucijom i koji joj na svom specifičnom području pomažu.

U takvim časovima pojavljuju se i skupine koje javno zastupaju revoluciju kao da su njen dio, što možda jesu a možda i nisu, te koje svojim nerazumnim stavom dovode do uništavanja svakog stvarnog revolucionarnog poriva, jer svojim vezama s pojedinim borcima i svojom željom za preuranjenim spajanjem javnog i tajnog područja omogućuju neprijatelju otkrivanje i uništavanje svih revolucionarnih klica.

U ovakvim prijelomnim časovima nalazi se danas hrvatska mladež. Osjećajno je već za revolucionarni rad, no razbijaju je svjesni i nesvjesni strani agenti koji ovaj njezin poriv žele odvesti u nemoguće oblike, u kojima je propast neizbježiva, umjesto da je pouče o potrebi odvajanja područja. S druge strane izvrgnuta je ruglu onih intelektualaca koji ne žele shvatiti pravu ulogu intelektualaca u zarobljenom narodu i u svom djelovanju primjenjuju oblike i kriterije izgrađene u slobodnim narodima, no posve neprikladne u onima koji se tek bore za svoje oslobođenje. Ovisi o samoj hrvatskoj mladeži, radikaliziranoj hrvatskoj mladeži, da li će njene žrtve biti korisne ili uzaludne. O njoj ovisi da li će se ispravno razvijati i slijediti iskustvo drugih naroda i tako doći do pobjede, ili će romantički jurišati na bijelcu protiv tankova i ludo izginuti, odnosno dopustiti da joj ljudi bez stvarne vjere u budućnost, ljudi koji su već duševno poraženi, ubiju polet i spremnost na žrtvu.

 

5. Vjera u budućnost

“Rušenje bez vizije budućnosti je nihilizam, a ne revolucionarstvo, te je osuđeno na neuspjeh. Ukoliko takvi stavovi nisu ubačeni po samim Titovim agentima da se zaustavi pravilni razvitak hrvatske revolucionarnosti, oni su samo zavaravanje samog sebe, psihičko oružje za opravdanje vlastite i skupinske neaktivnosti”, napisao sam 1963., kad je u hrvatskoj sredini još suvereno vladao konzervativni duh traženja veza (“Republika Hrvatska” br. 54: “Revolucionarni duh”, str. 28).

No vizija budućnosti, plan nove izgradnje koji opravdava revoluciju, nije sama po sebi još revolucionarna djelatnost. Kad sam pisao navedeni članak, u kojemu sam posebnu pažnju posvetio ovom duhovnom stanju kao temelju revolucija i u tu svrhu citirao sam španjolskog pisca Ortegu y Gasseta, prof. Ivan Oršanić, koji je vidio rukopis, zabilježio je na njemu da Ortegina “suha” revolucija spada u fikcije i upozorio me je na činjenicu da su revolucije uvijek izraz sile i utemeljene na sili, tako da sam dodao slijedeći odlomak:

“Pogrešno je definirati revoluciju samo po sili i u njoj gledati samo paljenje i rušenje, ali isto tako je pogrešno stajalište liberalaca tipa Ortege y Gasset-a koji pokušavaju silu označiti samo slučajnom popratnom pojavom revolucije, te ovu svesti na čisto idejni temelj. Ideja, vizija budućeg poretka je temelj revolucije i njeno opravdanje, ali ostvarenje novoga poretka osnovano na toj ideji zahtijeva gušenje jedne organizirane sile, državne vlasti, koja se sastoji od konkretnog skupa ljudi koji ne običavaju dobrovoljno napustiti položaje, te njihovo izmjenjivanje zahtijeva drugu organiziranu silu, koja će srušiti dotadanju vlast i zauzeti njen položaj kao nova organizirana sila, nova vlast.

Prema tome organizirana sila u službi jedne ideje predstavlja temelj svake revolucije i beskrvna revolucija Ortege je fikcija koja nema osnova u stvarnom životu.” (str. 18)

Ali ovako postavljena revolucionarna ideja odmah odgovara na jedno konkretno pitanje: gdje se ima pripremiti, gdje se ima ostvariti. Ideja se može roditi bilo gdje među Hrvatima, ali stvarno revolucionarno djelovanje moguće je samo tamo gdje se treba stvoriti nova sila koja će zamijeniti dosadašnju, neprijateljsku silu i vlast.

Nikakva djelatnost u svijetu ne može nadomjestiti otpor naroda u domovini, nikakva promidžba nema onu snagu koju ima samo jedan prosvjedni čin u samom narodu, nikakav strani prijatelj nema u tom procesu onu moć koju ima naoružani, na borbu spremni narod.

Možemo raspravljati o potrebi saveznika. Nitko pametan ne niječe tu potrebu, no do saveznika se nikada ne dolazi ako ne postoji već djelatan pokret u narodu kojemu su potrebni saveznici. Samo narod koji je prožet revolucionarnom željom za slobodom, dakle koji je spreman boriti se i žrtvovati se da bi se oslobodio, može biti zanimljiv u današnjem svijetu, jer takav narod nije više objekt politike, nego subjekt. Njime ne raspolažu drugi nego je on uzeo u svoje ruke svoju sudbinu.

“Republika Hrvatska”’ br. 122 (prosinac 1979.), str. 39-53.

 

 

10

HRVATSKA REPUBLIKANSKA STRANKA

 

• Prof. Ivan Oršanić
• Borbom do slobode

 

Patriotizam voli domovinu, ali politička stranka, Pokret

ili skupina konkretizira i dinamizira tu ljubav.

Ivan Oršanić

 Prof. Ivan Oršanić

 

Ljudski um je ograničen u svojim spoznajnim mogućnostima, pa mu zato događaji uzeti kao cjelina nisu dostupni. Potrebno ih je odijeliti, što se očituje u pojmu vremena. Razdijelivši inače neprekinuti niz događaja u manje nizove, vremenske odsjeke, čovjek ih lakše shvaća i može povući zaključke za daljnje djelovanje.

Zato dijelimo povijest na razdoblja, pa i kraće nizove događaja, kao ljudski život, dijelimo na dobi, te onda svaki odsjek gledamo kao cjelinu, skoro bih rekao odvojeno od ostalog zbivanja.

To bi bio pravi smisao jubileja, rođendana i sličnih vremenskih odsjeka. Pregled doživljenog. učinjenog i stvorenog. U tom duhu i naše društvo danas želi izraziti svoje iskrene čestitke svom osnivaču i predvodniku prof. Ivanu Oršaniću prilikom njegove šezdesetgodišnjice.1 Ne želimo povrijediti njegovu ozbiljnost i skromnost praznim proslavama niti zvučnim hvalospjevima, koji gube svako značenje čim je umuknuo jek izrečenih pohvala, nego ćemo na čas iskoristiti ovu priliku, da u kratkim crtama iznesemo što je prof. Oršanić dao hrvatskom narodu.

Bilo bi odviše dugačko iznijeti ovdje sav njegov rad, od onih prvih koraka na polju hrvatske katoličke mladeži pa do daljnjih, odlučnih poteza u odvajanju hrvatskog orlovskog pokreta od jugoslavenskih utjecaja, u izgrađivanju hrvatskog nacionalizma kao odraza cijelog naroda a ne samo jednog njegovog dijela, od muževnih godina koje je proveo u borbi s perom u organiziranju revolucionarne mladeži, te konačno u zatvoru. Prelazimo preko njegova djelovanja za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kad je pečat svoje osobnosti utisnuo organizaciji Ustaške mladeži, te kasnije hrvatskom sindikalizmu u staleškim postrojbama. Sve su to važna razdoblja njegova djelovanja, ali držim da nisu toliko odlučna kao zadnje razdoblje, kad je silom prilika, odvojen od domovinskog područja s njegovim svakodnevnim političkim i organizacijskim potrebama mogao posvetiti svoje znanje, očeličeno iskustvom, izradbi temeljnih načela suvremenog hrvatskog nacionalizma, pripremi idejnog kostura kojeg će se morati držati svaka hrvatska politička organizacija u budućnosti, ako želi ostvariti slobodnu hrvatsku državu i ustrojiti je u smislu slobode njenih građana.

Prije nekoliko godina pitao nas je jedan prijatelj iz Australije, ciljajući očito na prof. Oršanića, što smo učinili za Hrvatsku. Nismo stvorili velike organizacije. nismo kod “velikih” pobrali nikakvih uspjeha. Zar ćete se vratiti u Hrvatsku, pisao je taj prijatelj, samo sa snopom časopisa pod rukom i mislite da ste time učinili nešto za hrvatsku borbu? Unatoč porugljivom obliku, prijatelj je pogodio bit stvari. Nećemo se možda ni vratiti u Hrvatsku, niti ćemo tražiti nagradu za taj snop časopisa, ali taj snop časopisa ostat će ne kao papir nego kao izgrađeno idejno oružje da ga hrvatski narod može upotrijebiti, sada u borbi, a kasnije u slobodi, da ne mora posizati u daleku prošlost koja više nije suvremena, niti za stranim gotovim programima koji mu ne odgovaraju.

U tom porugljivo nazvanom “snopu časopisa” dano je obilje ideja političkog reda, dakle onoga što u hrvatskoj politici nedostaje već tridesetak godina. Mimo pa i protiv časovitog oportuniteta dani su stalni idejni temelji, koji se ne moraju mijenjati radi svake sitne promjene u javnom životu, jer su izgrađeni proučavanjem hrvatske prošlosti, hrvatske sadašnjosti i hrvatske budućnosti. I to ne Hrvatske kao jedinice izvan i mimo svijeta, kao nekog učiteljskog, ružičastog ideala, nego Hrvatske kao zemlje okružene prijateljima i neprijateljima, naroda podvrgnuta ne samo svojim predajama, nego i utjecajima vremena u kojem živi, ljudi ne samo svetaca, nego i grešnika i pokvarenjaka, ne samo junaka nego i kukavica i oportunista. Jednom riječi, ideje su za Hrvatsku, prostor s morem. rijekama, gorama i ravnicom; za ljude od krvi i mesa koji se mole i koji psuju. Za tu Hrvatsku, da bude sretna i napredna, da bude slobodna i pravedna, stvoren je idejni kostur u tom prezrenom snopu časopisa, da te ideje rade i djeluju i onda kad miševi budu izjeli papir na kojem su napisane.

U tom snopu papira, iskreno priznajemo, glavne su ideje našega svečara. I mi drugi smo nešto napisali, nešto proučavali, nešto dali, ali sve je to odraz jednog mislioca koji je hrabro krenuo s perom u šikaru predrasuda i licemjerstva što se zove hrvatska politika, i bezobzirno krčio put. Oboružan filozofskom spremom, moralnom snagom, borbenošću i iskustvom otvarao je staze uz zgražanje licemjera, rušio idole, tako da mi drugi možemo dalje ići stazama koje je on probio, putovima koje je on očistio i tako brati nekada slavu i pljesak koji nam zapravo ni ne pripadaju.

Ovo pionirsko razdoblje, koje ne nosi ni časti, ni položaja, ni priznanja, dolazi kao kruna jednog života koji je protekao kao suvremeno izdanje benediktinskog načela “Ora et labora”, što u današnjem javnom životu možemo nazvati “Piši i bori se”. Niti kabinetski intelektualac, niti borac bez mozga, nego suvremeni revolucionar koji zna da je prvo potrebna ideja, ali da nije dovoljno znati, nego da treba i djelovati, te da ideja mora ući u arenu da se hrva s dragim idejama, da pobijedi i da se ostvari.

I takav je borac bio i ostao prof. Ivan Oršanić i kao takav će ući u hrvatsku povijest sa svežnjem papira ispod ruku na kojem će stajati ime “Hrvatske Smotre” i “Republike Hrvatske”, a iz kojega će se svežnja napajati i nova pokoljenja, kao što su se napajala i ona prije 1941. godine. I mnogi će ponavljati kao svoje misli koje je on kao prvi formulirao, uz protivnost pa i zgražanje protivnika, te će se začuditi kada im netko pokaže izvor tih njihovih “izvornih” misli. A on, jer je borac, revolucionar, a ne autor, uvijek se dobrodušno smijao tim svjesnim i nesvjesnim plagijatorima, jer mu nije bilo do slave, nego do pobjede ideja, pa su mu i plagijatori bili dragi, jer su svjedočili da ideje, koje je on iznio, pobjeđuju u narodu koji toliko voli i za koji je dao sve svoje snage.

Zato ću danas, u čast našega svečara, umjesto pohvala i opisa dati kratak pregled nekih misli koje je on formulirao tijekom zadnjih godina, i to ću reći njegovim riječima, a da tim pregledom ne želim reći niti da su jedine niti sve najvažnije.

Prof. Oršanić smatra da politika nije nešto loše, nešto čega se treba stidjeti. nego naprotiv:

“… naši bi ljudi trebali definitivno i za uvijek shvatiti, da je politika u svojoj bitnosti nauka o sudbini naroda, kao i primjena te nauke, pa prema tome predstavlja najsuperiornije, najteže i najodgovornije zanimanje. Ni sva znanost, ni sva umjetnost, ni bilo što u svijetu ne može se usporediti s političkim potezima, kao što su na primjer slijedeći: ‘Sutra se maršira na Poljsku’; “Preksutra se bombardira Hirošima’; “Kinu se prepušta komunistima”; „Uspostavlja se Jugoslavija“; “Kralj i narod, dosta sa strankama“ ; “Zabranjuju se štrajkovi“; „Ukida se vjeronauk u školama“; itd.

Ta se pak nauka formira i formulira kao živa snaga u političkim skupinama, javnim ili tajnim, velikim ili malenim, pod ovim ili onim nazivom, te izvan njih nema političkog rađanja, stvaranja i razvijanja politike ni u jednom narodu.” (8/9:36)

Primjenjujući tu spoznaju na hrvatski slučaj Oršanić kaže:

“Smatramo, da se u političkoj dinamici životnog značenja odgovornosti i pozicije imaju definirati onako kako je to u cijelom, slobodnom svijetu uobičajeno, tj. stranačko-politički, e da bi se proces političkog sazrijevanja mogao vršiti oko što više jasnih i određenih linija i tako usmjeriti aktualizaciju rješenja.” (1:2)

I taj se rad mora vršiti uvijek i bez ikakvih izgovora i izmotavanja:

“Nema tu prave logike,. — kaže na drugom mjestu. — ako stalno držimo na umu, da je smisao osnivanja i postojanja političkih skupina ne samo biti na vlasti, nego i raditi za narod, naravno odakle se to može i gdje se to može, a ne gdje se to ne može, i to također danas, a ne čekajući, dok nastane država, jer i za to treba raditi.” (8/9:35)

Ali politika ima, prema Oršanićevim koncepcijama, i teleološki smisao, a nije samo traženje putova za dnevni život. Ova viša svrha, koja postavlja politiku u red superiornih djelatnosti čovjeka, jest sloboda. “Osnovna linija načela, – kaže prof. Oršanić, – osnovna linija našega republikanstva može se općenito izraziti kao Integralna Sloboda, što znači sloboda čovjeka unutar svoje narodne zajednice i sloboda narodne zajednice među drugim narodima. Mogli bismo reći i ovako: Integralna sloboda znači slobodu čovjeka kao čovjeka (individue i osobe) i slobodu čovjeka kao Hrvata (zajednice).” (17/18:2)

Polazeći s te premise, prof. Oršanić vidi u emigraciji potrebu velike djelatnosti, i to političkog, a ne propagandističkog reda:

“Jedan dio posla, što ga emigracija treba i može izvršiti, je u tome, da razvija i razvije duh slobode, da ga formira i formulira u žive skupine i realne odnose, kako bi historijska naslaga ropskog, nasilnog i nasilničkog duha prestala biti imperativ našega života. Sva bi se hrvatska emigracija trebala oblikovati i analizirati u idejama slobode, u svjesnom uništenju i razbijanju svih pojava i oblika nasilja i diktature, što mi Hrvati tražimo i očekujemo za sreću i spas svojega naroda u idejama diktatura i nasilja. Tragedija se hrvatskog naroda uklanja samo bezuvjetnom stabilizacijom duha slobode u procesu hrvatske sudbine.” (19:36)

U ovom proučavanju hrvatskih političkih potreba prof. Oršanić ne polazi od sentimentalno-optimističkih ocjena, nego se suočuje sa stvarnošću:

“Tko bi tvrdio – veli on – da hrvatski narod predstavlja intelektualno živu sredinu, približavao bi se demagoško-deklamatornom postavljanju problema; tko bi tvrdio, da su na hrvatskom terenu vrlo žive i organizatorno razvijene sile demokratskog sustava, tvrdio bi neistinu. Isto bi tako bilo netočno tvrditi, da hrvatski narod ne bi imao impulse, evidentirane impulse, i indikacije, koje historijski obvezuju na oblikovanje demokratskog sustava makar to bilo u početnim fazama razvitka, ako već ne u onakvom stupnju, kakav u svojoj kući pokazuju recimo Englezi. Organski dakle mi smijemo smatrati da smo na onom stupnju razvitka, kad nam demokratski sustav prirodno odgovara i kad bi autoritativno-diktatorski sustav bio zločin i besmislenost za hrvatski narod.” (13:7)

U političkoj filozofiji prof. Oršanića povijest, dakle doživljena stvarnost, ima svoje važno mjesto, jer – kao što je napisao – “Povijest se ne briše”. I ova stvarnost, danas, predstavljena je najviše slomom obih hrvatskih tradicionalnih stranaka i slomom hrvatske države. U tim slomovima ne gleda prof. Oršanić na materijalne neuspjehe, nego na političke neuspjehe kao i na moralne slabosti, jer materijalni neuspjesi, kao posljedica časovitog odnosa sila, nemaju tako bitan utjecaj na budući razvitak kao što ga imaju unutrašnji slomovi. Ali on te poraze ne prosuđuje pesimistički, niti ih se licemjerno stidi, nego daje znanstveno tumačenje njihovim uzrocima te time i posljedicama.

“Čovjek Hrvat ne bi bio ljudsko biće, a Hrvati povijesno biće, kad ne bi bili neprestano osjećali prirodnu i urođenu težnju za slobodom, koja je ugušivana i gažena danima, godinama, stoljećima. Stoljeća slažu želje i težnje, sve što je gledao, osjećao i doživljavao narod. A složeno je mnogo toga i dobra i zla…

Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je, kad su vjekovi naše povijesti pripadali onima, koji su lijepo i dobro uništavali i progonili. Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli, da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama.” (1:7)

“Nismo mi konačno prvi narod, koji je nakon dugih vremena borbe za slobodu prošao kroz jedan revolucionarni period. Prije bismo mogli reći, da se ubrajamo među posljednje narode te vrste i zbog toga moramo snositi posljedice hipokritskih zgražanja u pozadini kojih ključaju bestijalni politički računi, koji bi htjeli, da se mi počnemo toliko zgražati, da zamrzimo svoju ideju slobode, da izgubimo vjeru u svoju slobodu, da zamrzimo i popljujemo sami sebe, da priznamo, prema tome, na vlastitoj mržnji pravo svima, da nas upravljaju kud hoće i kako hoće.” (1:8)

Ali prof. Oršanić ne prihvaća ovo licemjerno zgražanje, kao što ne prihvaća ni deklamatorsko hvaljenje. Prošlost je tu, ona postoji, ali nije tu da je prenesemo u budućnost. nego da se na njoj izgradi nova budućnost. Zato i hrvatske političke oblike prošlosti, koji su se slomili, ne osuđuje u prošlosti, nego samo ih odbija kao sredstva političkog rada u sadašnjosti.

“Najviši stupanj našeg političkog jedinstva u historijskom smislu bit će postignut – kaže prof. Oršanić – kad svi hrvatski političari budu osjećali, da su im Hrvatska seljačka stranka i Ustaški pokret bili jednako vrijedni u mučeničkom hrvanju naroda, koji je stvarno osjećao u krilu Hrvatske seljačke stranke jedno i jedinstveno ono isto, što i u Ustaškom pokretu.

Pođemo li od toga stajališta, koje u stvari predstavlja idejno bogatstvo, vrlo konkretno u idealnom prihvaćanju Hrvatske seljačke stranke i Ustaškog pokreta od strane hrvatskog naroda, moći ćemo smoći dovoljno snage da to bogatstvo ne produžujemo kao temelj za političko razilaženje, nego da na tome zajedničkom bogatstvu stvaramo višu i daljnju kategoriju političkog razvitka, u kojoj neće biti teško postići konkretno i konkretizirano političko jedinstvo. u slučaju kakve unutrašnje ili vanjske političke potrebe.“ (8/9:34)

Ali ovo idealno prihvaćanje starih hrvatskih političkih oblika, ipak ne mijenja temeljni sud o njima: “Ne znači to, da nema Hrvatske seljačke stranke i Ustaškog pokreta u bukvalnom smislu, nego u historijskom smislu. Oni su historijskim procesom u očevidnim događajima konzumirani. Otprilike kao što je to bilo s monarhijom za vrijeme francuske revolucije.” (8/9:31)

Ali za Oršanića narod nije samo u apstraktnoj povijesti kroničarskog tipa, nego u povijesti koja se odigrava na određenom prostoru kao okviru i supstratu povijesnih događaja. I taj hrvatski prostor on promatra dinamički. u odnosu prema susjedima, te dolazi do zaključka da je hrvatski prostor obrambene kategorije, jer je dovoljan za puni razvitak naroda koji ga obitava. On taj prostor smatra jednim i nedjeljivim, te želi jačati obrambenu snagu hrvatskog prostora, koju smatra moralno vrijednom.

“Superiornost obrambene kategorije hrvatskog prostora je u njegovu jedinstvu onako, kako je to jedinstvo doživljeno u izražavanju za hrvatsku državnu ideju upravo sa strane hrvatskog seljaka, koji tu kategoriju najsavršenije nosi. Prema tome ideja federativnosti je ideja slabosti naše obrambene kategorije. To je uostalom tako očevidno dokazano u našoj povijesti, da je teško naći pravu riječ osude za tu ideju. Zar nisu tri imperijalizma: austrijski, mađarski i turski imali naš prostor razdijeljen, čime je snaga naše obrambene kategorije bila paralizirana i zar ta dioba nije bila njihova stvar, a ne naša? Zašto da te neprijateljske diobe i zašto da to uništavanje jedinstvenog doživljavanja našeg prostora uđu kao federativna slabost u konstituciju hrvatske državne ideje? Zar da turski imperijalizam, još uvijek definira Bosnu kao neku posebnost u hrvatskom nacionalnom biću i danas, kad je nestao? Niti je to zahtjev hrvatskog prostora niti hrvatskog nacionalnog bića.” (10:6)

Prema prof. Oršaniću narod (kao ljudi) i prostor (kao mjesto gdje ti ljudi djeluju) imaju se osigurati u svojoj posebnosti u obliku države. Raznolikost nije nikakav grijeh nego odlika. Gospodin Bog je neizmjerno bogatstvo, jedinstvo i harmonija različitosti, a nije monolitna identičnost. Isto tako stotinu Božjih svetaca predstavljaju stotinu različitijih individualnosti, nego li ma koja stotina bankara, radnika ili seljaka. Ako hoćemo slijediti Boga, ne trebamo izmišljati ideje, nego priznati njegove zakone i na njima ostvarivali harmoniju, a ne uništenje. (16:4)

Kao temelj stvaranja te harmonije među narodima, prof. Oršanić uzima stvaranje država. “Egzistencijalnost države u razvitku čovječanstva nije ni iskustveno ni bilo kakvim teoretskim izvodima osuđena kao nužna i adekvatna kategorija u doživljavanju nacionalnih težnja povijesnih skupina… Naprotiv, život afirmira kategoriju slobode i nezavisnosti čovjeka, kao i kategoriju slobode i nezavisnosti historijskih skupina definiranih pojmom narod.” (11:11)

I odgovarajući onima koji napuštaju hrvatski nacionalizam u ime nekih, navodno viših ideja. Oršanić piše: “Ujedinjenoj Europi ili Ujedinjenom Svijetu nisu prijetnja nacionalizmi, koji nemaju još ni države, nacionalizmi mnogih malih maroda, nego su to u prvom redu nekoliko velikih imperijalizama koji podržavaju i nose takav sustav i u malim imperijalizmima. Demokratski sustav između nacionalnih suvereniteta ne može se uvesti sve dotle, dok ne bude srušen feudalni sustav na međunarodnoj pozornici kao što se nije mogao zavesti niti među individualnim suverenitetima, dok su vladali feudalci.” (10:4)

“U vezi s ovim činjenicama vidljivo je, da ideja cjeline ne izvire iz postojanja čovječanstva kao jediničnog skupa, nego iz postojanja ograničenih organskih zajednica. Prema tome organizacija čovječanstva ne smije počivati na negaciji onih elementarnih područja, u kojima se razvija ideja o cjelini, nego na njihovu priznavanju.” (17/18:3)

Ali država nije neko deificirano biće kao u Mussolinijevom fašizmu, nego sredstvo  konkretne zajednice ljudi, naroda, da ostvari slobodu. I u tome dolazimo do ključnog dijela političke filozofije prof. Oršanića, dijela koji je možda najmanje bio shvaćen u našoj emigraciji, koja ne voli složenosti nego simplifikacije. No život je složen i ispravno proučavanje zahtijeva da se prizna ta složenost, jer bez nje nema slobode, a sloboda je ono što daje moralno opravdanje političkim zajednicama, državama. A što je potrebno, da postoji sloboda? “Nema države s vrlo nerazvijenim varijantama, u kojoj ne bi postojala diktatura, svejedno kakva, kao što nema države s vrlo razvijenim varijantama, u kojoj ne bi bilo slobode, svejedno kakve. Diktatura i nerazvijenost su nerazdruživi pojmovi, kao što su to razvijenost i sloboda. Naravno da ima mnogo prelaznih stanja, od kojih svako može biti predmet posebnog ispitivanja.” (17/18:3)

I tu unutrašnju slobodu prof. Oršanić definira u obliku tri zakona: zakona o elementarnim varijantama, što bismo mogli reći o područjima ljudske djelatnosti. zakona o autonomiji elementarnih varijanata i zakona o hijerarhijskoj ravnoteži unutar elementarnih varijanata.

Govoreći o elementarnim varijantama kaže: „Mi možemo obuhvatiti cjelokupno zbivanje unutar jedne narodne zajednice u četiri elementarne životne varijante:

1. a) Politička varijanta, koja se razvija u ideji o cjelini;
2. b) Socijalno-ekonomska varijanta, koja se razvija u ideji interesa (probitka);
3. c) Kulturna varijanta, koja se razvija u ideji interesiranja;
4. d) Vjersko-moralna varijanta, koja se razvija u ideji smisla i odgovornosti.

Zakon kaže slijedeće: što su razvijenije elementarne životne varijante u jednoj zajednici, to je u njoj i sloboda čovjeka razvijenija.” (17/18:3)

“Četiri elementarne varijante u jednoj narodnoj zajednici nisu nezavisne varijante, nego su međusobno u funkcionalnoj životnoj zavisnosti, kao što su na primjer u neprestanoj funkcionalnoj zavisnosti srce i mozak, elementarni organi ljudskog organizma.

Čovjek je jedinica, u kojoj se sve varijante razvijaju i usredotočuju. Jedinstven je samo zato, što je jedan, ali ne po tome, što bi u njemu sve četiri elementarne varijante bile jedno.” (17/18:4)

Nezavisne varijante, tj. nezavisna područja ljudskog djelovanja, usklađuju se po trećem zakonu, zakonu o hijerarhijskoj ravnoteži unutar elementarnih varijanata, da bi sloboda bila potpuna, te po kojem “svakoj ideji u njenoj funkciji među ljudima mora biti priznata hijerarhijska ravnotežna struktura, da bi mogla vladati sloboda”. (17/18:7) |

“…time što bi se autonomijom varijanata ostvarivala životna analiza u narodnim zajednicama, nužno se nameće potreba kompozicione sinteze, bez koje ne može živjeti jedna zajednica, kao što to ne može ni pojedinac. No dok svaki pojedinac može oblikovati svoju sintezu u okviru vlastite odgovornosti, onako kako hoće i može, jedna zajednica mora odrediti način za stvaranje svoje kompozicije. Jedan pojedinac može biti u skladnoj kompoziciji, ako živi na najnižoj ljestvici svake varijante, kao što to može biti jedan čovjek s jednom, dvije ili više visokih dominanata u kompoziciji, ali u jednoj zajednici zakoni i dekreti ne mogu sve predstavljati, i najniže i najviše, i ovakve i onakve kompozicione strukture… Narod bi bio zadovoljan, kad bi doživljavao, da mu javni život određuju i komponiraju slobodno birani i hijerarhijski priznati najbolji predstavnici sklada i ravnoteže.” (19:14)

Iz ovih kratkih izvadaka možemo vidjeti da po prof. Oršaniću sloboda nije dana sama od sebe, nego se za nju treba stalno boriti : “Svi ljudi i svi narodi žele biti slobodni. ali biti slobodan, ili bolje reći znati biti odgovorno slobodan, tj. biti ono, sto predstavlja savršenstvo života u svrhotnom smislu, vrlo je daleko od želje za slobodom. Narodi prelaze stogodišnje vremenske epohe od želje za slobodom do ostvarenja slobode, i očevidno je nužno ovakve bitne razlike uočavati, a ne vladati se kao da ih nema. I u postignutoj slobodi borba se nastavlja, jer svrhotna orijentacija slobode svaki dan i svaki čas nameće impulse nezadovoljstva, impulse spoznavanja i sazrijevanja prema nedostiživom savršenstvu.” (13:4)

Prema tome, hrvatska država ima svoje filozofsko opravdanje. “Hrvatski narod hoće svoju državu, jer vjeruje, da bi u njenom postojanju mogao izgrađivati svoju političku, kulturnu i ekonomsku slobodu. Jugoslavija ne dolazi u obzir kao temelj slobode, jer ili je diktatura ili je ne može biti.” (2:8)

U toj borbi za ostvarenje države kao sredstva slobode prof. Oršanić nalazi i opravdanost revolucionarnog nacionalizma. “Englezi i Francuzi svakako ne trebaju biti nacionalisti, ali Hrvati trebaju to biti, jer je smisao toga nacionalizma historijsko likvidiranje i konzumiranje i austromađarske i jugoslavenske atmosfere te postavljanje svakog Hrvata, pa i hrvatskog intelektualca, u onakvu historijsku normalu, u kojoj je Grk u Grčkoj, Portugalac u Portugalu i Francuz u Francuskoj. Hrvatska nacionalistička revolucionarnost ima očevidno vrlo skromnu dimenziju, jer želi učiniti nešto, što je skoro općenito normalno, tj. učiniti hrvatske intelektualce normalnim Hrvatima.” (11:8)

Kao zaključak ovog izlaganja želim dati samo još jedan izvadak koji tumači i opravdava sav politički rad prof. Ivana Oršanića:

“Hrvatska državna ideja u svom ostvarenju treba da bude ostvarenje slobode hrvatskoga naroda kao cjeline prema drugim narodima i hrvatskog čovjeka u narodnoj zajednici; treba da bude ostvarenje integralne slobode hrvatskog naroda.” (13:9)

1 Govor održan (i djelomično popunjen) na sastanku Hrvatskog republikanskog književnog i znanstvenog društva u Buenos Airesu, dne 14. kolovoza 1964., kao čestitka prof. Ivanu Oršaniću prilikom šezdesetogodišnjice života. Svi su citati iz “Republike Hrvatske”, te brojevi prije dvotočke znače broj časopisa, a iza dvotočke stranicu. 

“Republika Hrvatska” br. 59 (listopad 1964.), str. 3-12.

 

Borbom do slobode

 

1. Uvod

Raspršeni smo po cijelom svijetu, zahvaljujući Jugoslaviji i komunizmu, te posve normalno, živeći u različnim sredinama, poprimamo od njih pojedine odlike i mane a u politici isto tako učimo u zemljama u kojima živimo. Ovo iskustvo nam ne bi škodilo kad u isto vrijeme ne bi značilo udaljavanje od Hrvatske i od hrvatskog naroda, te kad se naš javni rad, ukoliko se ne integrira u rad u zemlji boravka, ne bi pretvarao u obično folklorno iživljavanje, ili u nostalgično sjećanje na prošlost, koja je bila, ali koja nema nikakve stvarne veze s današnjim stanjem hrvatskog naroda u Domovini i s njegovom borbom. Postoji dakle opasnost da se doista pretvorimo u odsječenu granu hrvatskog stabla, ako stalno ne držimo vezu s narodom u Domovini i ne pratimo njegovu borbu.

U ovom teškom stanju, koje upravo odgovara današnjim tlačiteljima hrvatskog naroda, jer na beskrvan način uništavaju najopasniju opoziciju, dodiri između Hrvata koji žive u različnim zemljama mogu odigrati važnu ulogu. Uspoređujući se međusobno, otkrivamo koliko smo se integrirali u jednoj sredini i kako daleko smo otišli od hrvatskih pitanja, misleći da se bavimo hrvatskom politikom. Svaki od nas lakše vidi pogreške kod drugoga nego kod sebe, po onoj evanđeoskoj da vidimo trn u oku brata svoga, a ne vidimo brvna u vlastitom oku.

Osjećajući ovu potrebu uspoređivanja i koristi od ovakvih sastanaka, drago mi je što se danas nalazim među vama1 i siguran sam da ću od našeg današnjeg razgovora imati možda veću korist nego što ćete vi imati slušajući ovo moje izlaganje. Svakako nemojmo zaboraviti, pa i onda kad se ne složimo u svakoj pojedinosti, da nam je glavni cilj jedan te isti: oslobođenje Hrvatske i hrvatskog naroda i izgradnja slobode, pravde i blagostanja u budućoj Državi Hrvatskoj, pa si zato međusobno oprostimo sve drugo i razgovarajmo kao braća i sestre.

___

1 Predavanje održano 4. svibnja 1975. u New Yorku.

___

Bratski razgovor nije nikakvo gukanje golubova, nego često zna biti i rasprava, pa i prepirka, ali ako su bratski osjećaji iskreni i duboki, konac je uvijek napredak i prepirka znak života i traganja pravog puta, kao neophodno potreban preduvjet svakom napretku. Samo mrtvaci šute, a u emigraciji samo su oni potpuno složni kojima više nije stalo do Hrvatske i koji hrvatuju tek jedanput godišnje ni ne misleći ozbiljno da bi se ikada vratili u Hrvatsku i dijelili s hrvatskim narodom radosti i tuge. Takvi žele mir, mir mrtvila; slogu, slogu nerada; tišinu, tišinu pomanjkanja interesa.

Mi koji smo se danas ovdje našli, već samim time što smo spremni na dijalog, odbijamo ovakvu slogu, ovakav mir, ovo mrtvilo, jer smo za život, za djelatnost, za borbu i za suradnju. Nakon rasprave i razmirica, što je posljedica slobode svih nas, naći ćemo zajednički jezik i živo, bučno, nemirno ćemo krenuti naprijed u borbu za Hrvatsku, jer nam je stalo do nje, a ne do plakanja za prošlošću. Gledamo u budućnost, brinemo se za buduću hrvatsku državu, pa je stoga i razumljivo da među nama dolazi do razlika koje su znak bogatstva misli i osjećaja i dokaz da su Hrvati živ narod i da ih nikakva diktatura neće spriječiti da misle svojom glavom za svoju budućnost.

 

2. Revolucija i njeno opravdanje

U današnjim prilikama nemoguće je da se Hrvati i Hrvatice sastanu na izmjenu misli o položaju hrvatskog naroda, a da ne iskrsne pitanje revolucije i opravdanosti takvog procesa. Svaki razgovor o hrvatskoj budućnosti, koji ne bi taknuo ovu temu, bio bi nepotpun i zato manje vrijedan. Ali, opet, svaki razgovor u kojemu bi se govorilo o revoluciji kao o nekom višem dobru, bio bi štetan i stran hrvatskoj stvarnosti koja nije jednaka stvarnosti zapadnih zemalja, gdje se s revolucijom igraju sita djeca dobrostojećih građana kojoj se gadi materijalizam njihovih otaca. U našem slučaju revolucija još uvijek ima ono svoje prvotno i sociološki opravdano značenje borbe potlačenih i zapostavljenih protiv tlačitelja i izrabljivača. U hrvatskom narodu revolucija nije igra da se ispuni praznina nastala zbog predobrog života, nego je krvava borba da se materijalno i moralno stanje naroda promijeni i da narod dostigne druge narode na svim područjima na kojima je tako daleko zaostao radi jugoslavenske diktature i totalitarizma.

Pišući o revoluciji, prof. Ivan Oršanić je napisao kratko i sažeto opravdanje ovog procesa:

“Revolucije imaju samo jedno opravdanje i potrebne su samo zbog jednog cilja, da naime dadu život zakonima slobode. Mimo toga revolucije su zločin.”

Jer:

“Revolucija sama po sebi još nije sloboda, nego nasilje, nered, pokušaji, zablude, ambicije, ali u težnji stvaranja sustava slobode. Revolucija je najodvratnije stanje ljudskog života, te iz njega vode dva puta: put stvaranja svih čimbenika slobode, put ponešto spor i mučan, put teških odgovornosti, strpljenja i dobrih živaca, te put stvaranja reda pomoću diktature, put brz, jednostavan i neodgovoran. U prvom leži smisao revolucije, u drugom izdaja revolucije.”

Ako, dakle, shvatimo revoluciju kao nužno zlo, kao operaciju koja se nameće da bi se povratilo stanje zdravlja, tj. sustav slobode, onda se ne možemo igrati ni s riječju revolucija, ni s pojmom revolucije, a još manje sa samim revolucionarnim činima. Znamo da se igramo s vatrom, s velikim nesrećama i nevoljama koje su opravdane samo ako je konačan cilj toliko uzvišen da je vrijedno za nj podnijeti žrtve i ako nema uopće nikakve mogućnosti da stignemo na miran način do toga cilija.

Upravo zato što je to tako težak put i što je odluka toliko odgovorna, moramo shvatiti da u našoj bližoj prošlosti nisu svi bili za revoluciju. Bilo je iskrenih pokušaja da bi se hrvatski narod oslobodio mirnim putem. Najsustavniji je bio pokušaj Stjepana Radića, velikog hrvatskog mirotvorca, koji je vjerovao u slavensko bratstvo i mislio da će pozivom na opća ljudska prava, na demokratski duh u svijetu, na jedinstvenu volju hrvatskog naroda, uspjeti dovesti do mirnog razlaza između Hrvatske i Srbije i do stvaranja nezavisne hrvatske države koju je on, pacifistički vizionar, već unaprijed nazvao neutralnom hrvatskom seljačkom republikom.

Hici u beogradskoj Narodnoj skupštini pokazali su da Hrvatska ne može doći do slobode ni popuštanjem – a Stjepan Radić je u svojoj iskrenoj dobroti i popuštao – ni pozivanjem na Društvo naroda i na međunarodno javno mišljenje, jer su svi njegovi pozivi, pa i njegova smrt, ostali bez učinka. Smrću Stjepana Radića otvara se u Hrvatskoj revolucionarni proces koji do danas nije prestao.

Dr. Ante Starčević i dr. Eugen Kvaternik naučavali su doduše šezdeset godina ranije da Hrvatska mora biti slobodna da bi mogla biti sretna, a Kvaternik je svojim ustankom u Rakovici pokušao predočiti narodu da bez sile neće doći do slobode, no tek iskustvo s velikim, pacifističkim, seljačkim i demokratskim pokretom Stjepana Radića i njegov tragičan konac usvješćuju u širokim slojevima istinu, da bez borbe, bez revolucije nema slobode.

Od Hrvata “golubinje ćudi”, od “tamburaša” od onih koji ne znaju što hoće, ali zato to hoće žestoko – kako su se Srbi rugali Stjepanu Radiću i Hrvatima – beogradski atentat je napravio revolucionarne borce. Dao im je poticaj da napuste legalističke oblike borbe i da se prihvate oružja, a dao im je i jasno, očevidno, neposredno opravdanje za takav prijelaz u revolucionarnu borbu.

Tada je nasljednik Stjepana Radića bio pozivan od naroda da proglasi ustanak, što nije htio, jer, kako reče kasnije u svojim uspomenama, bilo bi žrtava. I zato je na upražnjeno mjesto morao doći netko drugi da kanalizira narodne osjećaje i odvede narod na put revolucionarne borbe kao jedini mogući put do slobode. U tome je povijesna zasluga predsjednika Hrvatske stranke prava i narodnog zastupnika grada Zagreba dr. Ante Pavelića, kasnijeg ustaškog Poglavnika, što je shvatio da više nema izbora, da hrvatski narod mora prigrliti put revolucionarne borbe ako se želi održati kao narod. Nikakve kasnije pogreške ili politički nedostaci u samoj borbi kao i za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske ne mogu umanjiti važnost ovog prvog koraka.

Svaki Hrvat ima pravo prosuđivati prošlost, pa i hrvatske prvake, i slagati se ili ne slagati se s njihovim potezima, no kraj ove slobode postoje neke nepobitne činjenice koje nikakva kritika ne može promijeniti.

Takve su činjenice: zahtjev dr. Ante Starčevića da se sve hrvatske zemlje ujedine u jedno tijelo na temelju hrvatskog državnog prava; rakovička buna dr. Eugena Kvaternika kao putokaz budućim naraštajima da je za slobodu potrebno boriti se i žrtvovati sve, pa i život; organizacija hrvatskog seljaštva i pacifistička politika Stjepana Radića kao posljednji pokušaj da se dođe do slobode bez krvi i kao opravdanje za buduću borbu, i odluka dr. Ante Pavelića da prijeđe u otvorenu revolucionarnu borbu. Ovo su temeljnice i smjernice suvremene hrvatske politike. Na njima počiva buduća hrvatska revolucija.

Možda će netko reći da je u istu kategoriju potrebno staviti i hrvatsko “proljeće” i “mas-pok” od 1967. do 1971. godine. Za neke su i to bila potrebna iskustva da uvide da na miran način Hrvatska ni danas, pod ljevičarskom jugoslavenskom diktaturom, ne može doći do slobode kao što 1929. nije mogla doći do nje pod desničarskom jugoslavenskom diktaturom. Ali za narod kao cjelinu, kao povijesno biće, ovo iskustvo nije bilo potrebno. Ne samo da je postojalo iskustvo s ubojstvom Stjepana Radića i četiri godine borbe za obranu hrvatske države, nego je postojala pobjednička jugoslavenska diktatura koja je uništavala u prvim godinama sve što je hrvatsko da popusti tek dvadeset godina kasnije kad je mislila da već nema opasnosti od hrvatske volje za oslobođenjem. Ne želim ovdje nabrajati sve strahote Titova, komunističko-jugoslavenskog režima da opravdam hrvatski revolucionarni duh. Previše su blizu, a da je potrebno o tome govoriti. Još i danas vlada, možda oštrije nego ikada. Spomenuo sam režim samo da ustvrdim da je njegovo dvadesetogodišnje postojanje trebalo tek utvrditi staro iskustvo i da novi, mirotvorni pokušaj, makar koliko bio moralno opravdan u pojedinaca, za narod kao cjelinu nije bio ni potreban ni opravdan. Narod je odabrao revolucionarni put 1929. godine i od onoga časa do danas nije bilo događaja koji bi nalagao napuštanje toga puta.

 

3. Odnos prema neprijatelju i odnos prema protivnicima

Od atentata dne 20. lipnja 1928., kad je hrvatski narod bio prisiljen stupiti u revolucionarnu borbu, protiv svoje parlamentarne i legalističke tradicije, u hrvatski politički rječnik je ušao pojam neprijatelja i zato danas moramo oštro i sustavno lučiti neprijatelje od protivnika.

Protivnik je onaj koji od nas drugačije misli u drugotnim, manje bitnim pitanjima, no koji s nama dijeli temeljne zasade i glavni cilj, tj. želju da se hrvatski narod oslobodi i da kao međunarodno priznata jedinica ostvari svoju slobodu u obliku države. Možemo se dakle razlikovati u načinu kako mislimo doći do slobode i nezavisnosti. Možemo se razlikovati i u pogledima na uređenje buduće hrvatske države. Možemo imati i različne ekonomske i socijalne poglede. O svemu tome mogu pa i moraju, postojati razlike i različni ljudi zovu se, u časovima takve borbe, politički protivnici.

Ali oni, bilo stranci bilo podrijetlom Hrvati, koji niječu glavni cilj hrvatske borbe i koji danas zastupaju Jugoslaviju kao svoj cilj i, još i više, jugoslavenski narod kao svoj ideal, spadaju u neprijatelje. Ako su stranci, samo su neprijatelji. Ako su Hrvati, onda su još i izdajice.

Dobro lučimo one koji se nalaze u domovini i pokušavaju unutar sustava nešto učiniti za Hrvatsku, što znači da bar javno i formalno moraju priznati Jugoslaviju. Ako je ovo priznanje kod njih taktika, spadaju u široku frontu hrvatskih boraca. Možda radi svojih političkih i socijalnih pogleda mogu se smatrati našim protivnicima, ali nikada ih ne možemo smatrati neprijateljima. U emigraciji, naprotiv, nije dopustivo ni ovakvo formalno priznavanje Jugoslavije.

Pitat će se netko, kakva nam je potreba da o tome govorimo već danas. Odgovor: kad bukne ustanak, više neće biti vremena ni o čemu razmišljati, ni o čemu razgovarati, ništa filozofirati, nego će biti nužno djelovati. A da djelovanje ne bude improvizacija, nego sustavna borba i izgradnja, potrebno je već danas pročistiti pojmove.

Ako danas oni Hrvati koji su pri vlasti u domovini – jer na vlasti nema uopće Hrvata, a ono malo njih koji su podrijetlom Hrvati i doista su na vlasti spadaju u izdajice – osjete da mi shvaćamo njihov položaj i da računamo na njihovu pomoć u času ustanka, te da ih ne smatramo neprijateljima nego tek, u najgorem slučaju, političkim protivnicima, onda nam je osigurana njihova pomoć i zajamčen uspjeh revolucije.

Pri tome ne zaboravljamo da je tridesetogodišnje iskustvo odbilo od komunizma i one koji su nekada stvarno bili komunisti. Danas su komunisti ili oportunisti ili prikriveni protivnici koji će se podignuti protiv komunizma, kao što su se podignuli protiv komunizma 1956. u Mađarskoj. A oni Hrvati koji su protiv Jugoslavije i još uvijek vjeruju u komunizam, ako se u revoluciji priključe borcima protiv Jugoslavije, imat će osigurana ista prava kao i svaki politički suborac i politički protivnik, već prema slobodnom opredjeljivanju.

Za nas, koji slobodu i ljudsko dostojanstvo smatramo jednim od vrhovnih dobara, politički protivnik je ljudska osoba, vrijedna poštovanja. U politici moramo odbaciti balkanski talog koji nam je donio Beograd i vratiti se na onu sv. Augustina, da mrzim grijeh ali ljubim grešnika. Oštro ćemo zastupati svoje političko gledište, ali ćemo poštivati svakog Hrvata koji, uvjeren u svoje, drugačije gledište, isto tako iskreno radi za slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku.

Kad se ovo usvijesti u širim slojevima hrvatskog puka u svijetu i kad ova zamisao duboko prodre u Domovinu, jugoslavenska diktatura počet će se rušiti iznutra, a ne samo izvana, i mnogi će nosioci vlasti, pa i oružane sile, potajno raditi na oslobođenju Hrvatske.

Već danas moramo o tome govoriti. Moramo posijati sjeme da bismo mogli požeti plod. A sjeme mora biti dobro i plemenito.

Sjetimo se opomene našeg metropolite dr. Alojzija Stepinca, kasnijeg kardinala i mučenika Hrvatske i Crkve, koji je svim Hrvatima za vrijeme rata poručio u jednoj svojoj propovijedi: “Tko vjetar sije, buru žanje.” Jedna je strana tada primjenjivala ove riječi na drugu stranu. Mi ustaše na one u šumi, a oni na nas. Istina je bila – što danas moramo uvidjeti – da je hrvatski duhovni nadpastir mislio na sve Hrvate, na braću koju su stranci zavadili i razdvojili, te koji su, potaknuti od stranaca, sijali vjetar, umjesto da su sijali sjeme ljubavi i razumijevanja prema Hrvatima drugog političkog mišljenja.

Hrvatsko iskustvo ne smije biti zaboravljeno, da ne bi bilo uzaludno. Hrvatska krv mora donijeti ploda i osigurati sreću Hrvatima, da nas mrtvi ne prokunu zbog uzaludnosti njihove žrtve.

 

4. Područje idejno-političke borbe i područje revolucionarnog djelovanja

Čim smo postavili pravilo da u današnjem stanju hrvatski narod nema nikakve alternative revolucionarnoj borbi, moramo se pozabaviti i s praktičnom primjenom ove spoznaje.

Govoriti o revoluciji bez krvi moguće je samo u teoriji. U praksi do danas još nema takvih primjera. Sve beskrvne revolucije ili su obične, nerevolucionarne promjene, ili su dovele do nasilja i onda kad su njihovi nosioci propovijedali nenasilje. Zar nije sam Isus Krist, koji je propovijedao ljubav prema bližnjemu i poštivanje vlasti, svoju duboku revoluciju započeo prolijevanjem svoje vlastite krvi? Krv tisuća mučenika označila je put od prvih, malih skupina do kršćanskog cara Konstantina Velikog, da se onda pretvori u krv onih koji su bili proganjani u ime nove vjere kao pogani ili kao krivovjernici. A u naše doba apostol nenasilja Mahatma Gandhi pada od ruke ubojice, kao krvna žrtva nove Indije, koja se, unatoč njegovih poziva, rađa u strašnim pokoljima između Hindusa i Muslimana koji još ni danas nisu prestali. Zar naš apostol mirne evolucije Stjepan Radić ne pada u Skupštini i zar njegova nauka nije dovela do mnogih žrtava kako hrvatskih tako i nehrvatskih? Moramo biti svjesni da revolucionarni proces nosi u sebi mnogo nevolja i nesreća i da je dopustiv samo onda kad nema alternative.

Ali u praksi i u revolucionarnom procesu postoje neka pravila. Svako nepotrebno nasilje treba izbjegavati. Svakom neprijatelju treba pokušati oprostiti i treba pokazivati najveći obzir prema drugoj strani. Ali to su moralna pravila koja svaki od nas pozna.

Postoje i politička pravila, posebno ona koja vrijede u našem slučaju.

Nisu opravdani nikakvi nasilni čini u inozemstvu u kojima bi stradao bilo koji stranac. Štoviše, u načelu treba u inozemstvu izbjegavati nasilne čine, pogotovo kad se radi o zemljama gdje je sloboda govora osigurana. Nemojmo zaboraviti da ovakvi čini odbijaju ljude od naše borbe, jer nitko ne želi biti upleten u tuđe nevolje. Egoizam je jak i kod najboljih ljudi. Ovo ne znači da nekada, veoma iznimno, ne mogu biti opravdani i nasilni prosvjedi, no kao pravilo treba postaviti da je u svijetu, na slobodi, područje idejno-političke borbe, dok se puni revolucionarni proces smije, pa i mora, odvijati na domovinskom području. Ustanak se neće podignuti u svijetu nego u domovini. U svijetu se mora raditi ono što se ne može u domovini, gdje nema nikakve slobode političkog djelovanja i razgovaranja. Ideje se izgrađuju i razgrađuju tamo gdje se mogu slobodno iznositi, tj. u svijetu. Izgrađene i izrađene trebaju se prenositi u domovinu da tamo stvore podneblje za borbu, povedu narod na borbu i formuliraju ono što narod osjeća a nema prilike formulirati.

Hrvatske skupine u svijetu moraju postati ideološko-politički rasadnici revolucionarnog, beskompromisnog hrvatstva, ako doista žele izvršiti svoju dužnost. Upravo zato što prava revolucija nije rušilačka nego graditeljska, potrebno je dati joj idejni kostur da se unutar njega ispravno razvije, ali ne tamo gdje joj nije mjesto, nego na jedinom mjestu gdje se može stvoriti slobodna Hrvatska, u onoj zemlji između Drave, Dunava, Drine i Jadrana koju je Hrvat zauzeo pred više od 1.300 godina.

Iz ideološko-političkih rasadnika ideje moraju zračiti prema domovini, ali i iz domovine osjećaji i potrebe moraju zračiti prema tim rasadnicima, da se ne bi ovi pretvorili u sterilne, stvarnosti tuđe škole. Politika je život, stvarnost, odgovor na konkretna stanja. Bez toga ne može biti nikakve uspješne borbe niti revolucionarnog procesa.

Hrvatske skupine u svijetu moraju poštivati zemlju u kojoj rade i djeluju i razumno iskorištavati slobodu za unapređivanje hrvatske borbe. Samo ako znaju tu slobodu ispravno iskoristiti, te ako su u stalnoj vezi s domovinom, zavrijedit će naziv političkih rasadnika.

Zar ne opažamo kako u našim sredinama, od vremena na vrijeme, dolazi do ispada koji su suprotni ovim pravilima. Malo pažljivije proučavanje takvih ispada pokazuje da ih skoro uvijek potiču jugoslavenski službeni krugovi s namjerom da unište ove ideološko-političke rasadnike. Zdravi instinkt našeg svijeta zna razlikovati pojedine plamene riječi i ideje od poziva na zakonom nedopuštene i politički neopravdane čine, pa o tome nije potrebno posebno govoriti.

 

5. Velesile i hrvatski ustanak

Posebno je potrebno razmotriti, savezno s našom političkom djelatnošću u svijetu, odnose velesila prema hrvatskom pitanju uopće te hrvatskom ustanku napose.

Desetljećima smo slušali da je najvažniji zadatak nas u slobodnom svijetu da upoznamo svijet s položajem Hrvatske i s pravom hrvatskog naroda na slobodu. Ne može se reći da nije bilo dobrih i korisnih djela u tom pogledu, ali učinak je bio jednak ništici.

Dok vjerujemo da svjetsku politiku vode viši ideali, imamo pravo ustrajati na ovim tzv. kulturnim oblicima borbe. No čim shvatimo da je pod krinkom viših ideala skriven kruti egoizam, ne smijemo očekivati uspjeh dok se ne upletemo, kao saveznik ili kao protivnik, kao korist ili kao smetnja, u odnose između velikih sila.

Žalosno je, no istinito, da u mnogim zemljama hrvatsko se ime spominje tek kad se javlja o nekom nasilnom činu. Godinama se ni ne spominje, no dosta je bilo ubojstvo ambasadora, udbaškog pukovnika Vladimira Rolovića, u Stockholmu, da su sve novine pisale o Hrvatima i o hrvatskoj borbi. Time mi ne pokušavamo opravdati nikakav nasilan čin u inozemstvu, iako je ovaj događaj bio posebne prirode radi same žrtve i radi jasne želje počinitelja da ga samo zarobe i zamijene za hrvatske zatvorenike. Ubojstvo je bilo posljedica nasilnog gesta ambasadora Rolovića. Još jače je odjeknulo otimanje zrakoplova u Goeteborgu, pogotovo radi izvanredno pristojnog i kulturnog držanja samih počinitelja. Jedino zahtjev jednog od oslobođenih Hrvata da mu Švedska dade 500.000 kruna bacio je mrlju na jedan inače dostojanstveni prosvjed.

Ali iznad svih tih čina u inozemstvu stajali su, i stoje, djela otpora u domovini. Možemo raščlanjivati pohod hrvatskih gerilaca koji je poznat pod imenom Bugojna. Moramo ga proučavati, ako ne želimo da njihove žrtve ne ostanu uzaludne i da ne gubimo našu mladost bez adekvatnih učinaka. No u cijelom je svijetu odjeknula vijest da je mala skupina Hrvata, bez strane pomoći, pokušala podignuti ustanak u domovini. Mladići, rođeni pod Titom i odgojeni u komunističkim školama, koje je Jugoslavija istjerala iz njihovih domova, vratili su se da oslobode svoju rodnu grudu. Nikakva jugoslavenska propaganda nije mogla zasjeniti činjenicu da se je hrvatska mladost latila oružja da sruši Jugoslaviju.

Isto tako pogibija Mate Prpića i Ivana Matičevića na Velebitu nije bez učinka. Ovaj puta su jugoslavenske vlasti shvatile da nije potrebno toliko govoriti kao u slučaju Bugojna, zato je o njihovom podvigu manje pisao svjetski tisak. No i on je stavio hrvatsko ime u red aktualnosti o kojima se vodi računa. Ni jedna ni druga skupina nisu djelovale u inozemstvu nego u domovini. U inozemstvu su se idejno izgrađivali, u domovini revolucionarno djelovali.

Još nije hrvatska borba postala smetnjom da bi se njome pozabavile velesile, no prijelaz od čisto legalističko-propagandne borbe na revolucionarnu praksu doveo je do pojačanog zanimanja stranih sila za Hrvatsku.

Dok je Aleksandar Ranković suvereno zatvarao i ubijao Hrvate, nitko nije govorio o hrvatskom pitanju nego o pacifikaciji Hrvatske. Kad su Hrvati počeli odgovarati na isti način, iako u maloj mjeri, već se počelo govoriti o opasnosti da bi se Jugoslavija raspala.

Velesile će i u budućnosti, kao Njemačka i Italija 1941. godine, priznati Hrvatsku ako je Hrvati doista budu djelatno htjeli. Dok vjeruju da je želja za nezavisnošću samo knjiška iluzija nekih intelektualaca, a da se tzv. masa želi samo iseliti i dobro živjeti u Njemačkoj, Kanadi, Americi i Australiji, nitko se neće mnogo osvrtati na hrvatska prava, a najmanje Ujedinjeni narodi, ta organizacija za čuvanje stvorenih interesa. Tek kad negdje nastane kriza, bilo zbog vanjskog utjecaja bilo zbog unutrašnje borbe, velesile počinju o tom području voditi računa. Interes je u omjeru s vlastitim političkim, strateškim i gospodarskim probicima.

Nažalost, pravo na slobodu priznaje se tek onda kad iza njega stoji sila.

Ali sila, pa i onda kad je opravdana, nikada ne smije postati sama sebi svrhom, nego uvijek mora ostati sredstvo, nužno zlo, podčinjena općim političkim ciljevima cijelog naroda. Zato u tom pogledu hrvatski borci trebaju najstrožije poštivati zakone zemalja čije gostoprimstvo uživaju, da ne bi svojim djelovanjem štetili hrvatskoj borbi umjesto da joj koriste…

 

6. Program za budućnost, a ne improvizacija

Kada danas govorimo o narodnom ustanku, ne smijemo misliti na razdoblje Sibinjanin Janka ili na romantično vitlanje sabljama iznad glava. Danas, štoviše, nije dovoljno pozivati narod na oslobođenje od strane vlasti kao, recimo, prije tridesetak godina, nego je potrebno pružiti mu program za bolju budućnost u širokom spektru javnog života. Drugim riječima, danas se narod ne bori samo za formalnu slobodu niti za znakove slobode, kao što su grb, zastava, jezik, državna vlast, iako ih i nadalje štuje i zahtijeva, nego traži da ovi oblici nose i sadržaj kao političko, gospodarsko i društveno uređenje, napredak, poboljšanje životnog standarda, kulturni razvitak i slično. Ne može se nikoga pozivati na borbu i na žrtvu s riječima da ćemo se najprije osloboditi, a onda ćemo misliti o tome kako ćemo urediti svoju državu. Ovakve improvizacije nikada ne mogu dovesti do rezultata, a to osjeća svaki čovjek koji doista misli na buduću hrvatsku državu. Samo onaj, koji se ne misli vratiti u tu Hrvatsku, može danas reći da mu je svejedno kakva će biti, jer i onako on je traži za druge a ne za sebe. Podsjeća me na odgovor engleskog premijera Churchilla brigadiru McLeanu, kad mu je ovaj rekao da postoji opasnost da će nakon rata u Jugoslaviji zavladati komunizam. Churchill je upitao McLeana da li misli živjeti u Jugoslaviji, a kad je ovaj odgovorio da ne misli, dodao je Churchill: “Ni ja”. Jasno je da je s ovakvim stajalištem doista svejedno kakva će biti buduća država. Ali onda, gdje je opravdanje borbe i žrtava? Zar nismo na početku rekli da je revolucija samo onda opravdana ako gradi sustav slobode, dakle ako se vodi u okviru jednog dubokog programa, a ne samo formalno za vanjske znakove nezavisnosti.

Ne tvrdim da u našem današnjem stanju jedna od komunista vođena revolucija, koja bi odcijepila Hrvatsku od Jugoslavije i organizirala je onako kao što su organizirane druge komunističke države, ne bi značila napredak u usporedbi s današnjim stanjem u kojem Hrvatska trpi dvostruko ropstvo: nacionalno i političko. Ali za nas ovo nije dovoljan razlog da pozovemo narod na žrtve. Za nas bi to bio samo prvi korak, nedovršena revolucija, jer bi nedostajao bitni učinak, a to je ostvarenje slobode u samoj Hrvatskoj.

Mi smatramo da je borba totalna, za slobodu zajednice i za slobodu pojedinaca, dakle da mora biti obuhvaćena jednim programom. U tome ne tvrdimo da mora postojati jedan jedinstveni program. Ovo bi bio novi totalitarizam a ne sustav slobode. Što tvrdimo i što zastupamo jest da hrvatske skupine koje ulaze u borbu, moraju ići u nju s vizijom budućnosti, dakle s izrađenim programom. Po našoj misli, pluralizam u programima dopušten je, pa i poželjan, već u razdoblju borbe, ukoliko znamo iznad svih tih razlika sačuvati viziju glavnog i zajedničkog cilja: hrvatskog narodnog i državnog oslobođenja.

Zašto toliko govorimo o programu? Mogao bi nam netko reći da priređujemo ražanj dok je zec još u šumi. Ali ako gledamo oko sebe i vidimo tragediju mnogih naroda koji su se oslobodili tijekom posljednjih trideset godina, te koji su strani teror zamijenili možda još gorim domaćim terorom, a strano loše vođenje države vlastitom nesposobnošću i improvizacijama, onda naš zahtjev da se već sada misli i govori o budućoj Hrvatskoj nije neka gimnastika duha nego dokaz da mi vjerujemo u mogućnost oslobođenja, za razliku od nekih koji ne vjeruju u tu mogućnost pa lako odbacuju razgovore o budućnosti kao gubitak vremena.

Svaka ideja koja će biti izrađena i usviještena prije pobjede revolucije bit će jedan problem manje u novoj državi. Svako rješenje koje je unaprijed proučeno i predloženo, bit će jedan sukob manje u budućoj slobodi. Sve što smo danas priredili, imat ćemo u rezervi sutra kad neće biti vremena za mirno pripravljanje. Sve što je planirano, omogućit će nam da izbjegnemo improvizacijama i neuspjesima.

Ističem – i mislim da nikada neću dovoljno istaknuti – da je pluralizam u borbi veoma važan, ako želimo stvoriti državu slobode a ne bilo kakvu državu, ako želimo stvoriti Hrvatu slobodan dom, a ne samo zamijeniti tuđu diktaturu svojom.

Bez priznanja razlika u borbi, ni buduća država ih neće priznavati. Bez pluralizma danas, buduća Hrvatska će biti odraz onoga što su Hrvati doživljavali. A doživljavali su samo silu i nasilje, pa je zato sila i nasilje ono što bi kao prvo iz nas izbilo, ako se već sada ne spremamo na odgovorno vršenje vlasti.

 

7. Stav i program Hrvatske republikanske stranke

Sigurno će se netko i začuditi da sve do ovog časa nisam ni spomenuo Hrvatsku republikansku stranku, kojoj sam na čelu od smrti njenog utemeljitelja prof. Ivana Oršanića. Pitat će se, ne želim li možda na takav način prikriti svoje stavove?

Ništa dalje od istine nego takvo mišljenje. Želio sam pokazati da upravo oni ljudi koji imaju svoj program i koji na temelju svoga slobodno usvojenog programa organizirano djeluju u zajednici s drugima, nisu strančari. Organizirano, stranačko djelovanje otvoreno je prema svim strujama u narodu, jer je usmjereno prema dobru narodne cjeline. Druge struje znaju s kime razgovaraju i osjećaju da surađuju – ili se bore – s nečim jasnim i određenim, s ljudima koji odgovorno stoje iza svojih prijedloga i riječi. Strančarstvo je, naprotiv, bolesna pojava, degeneracija stranačkog života, kad ljudi u svojoj vlastitoj skupini gledaju vrhovni cilj a ne sredstvo u djelovanju narodne zajednice. Strančarstvo je u političkom životu isto tako štetno kao što je štetan egoizam u privatnom životu, pohlepa za dobiti u gospodarskom životu i anarhija i nasilje u socijalnom djelovanju.

Tko je pratio moje izlaganje, vidio je u glavnim crtama republikanske misli, iako ih nisam nazvao tim imenom.

Osjetio je da postoji ljestvica vrijednosti, od one vrhovne koju nazivamo narodnom i osobnom slobodom, pa do manjih, ali ipak važnih vrednota kao što su socijalna pravda, gospodarski napredak, politička sloboda i kulturni razvitak.

Kao svaka politička skupina i naša stranka smatra da iznad posebnosti stoje zajednički ciljevi i da su ovi prvotni. Oslobođenje Hrvatske i njena nezavisnost spadaju na prvo mjesto i o tome nema nikakve rasprave. No čim smo se tako definirali, stvorili smo podlogu za suradnju s drugim Hrvatima koji idu za istim ciljem. A čim smo se definirali kao stranka, tj. dio naroda, već smo načelno priznali drugima pravo da mogu unutar zajedničkog cilja imati druge misli u pogledu uređenja hrvatske države.

Dakle, upravo zato što ispravno postavljeni stranački život znači odgovorno djelovanje oko određenih i jasno zacrtanih programa, stvara se podneblje za viši, suvremeni slobodarski život i sprečavaju se pojave patrijarhalnog ili totalitarističkog jedinstva koje nam nameću naši neprijatelji. Što je Hrvat u svojoj novijoj povijesti vidio od vlasti? Silu, nasilje, prevaru, iskorištavanje, uništavanje slobode, ubijanje tijela i duha. Nije stoga čudo da iz nas često izbija nesavršenstvo, pa i pogrešni stavovi, što je sve u nas usadio naš neprijatelj: Venecija, Austrija, Mađarska, Turska, Srbija, a danas jugoslavenski komunizam. Nije to naša krivnja. Mnogi od nas upadamo nehotice u one oblike političkog života na koje su nas naučili naši gospodari. S time moramo računati i zato moramo pobijati ovakve porive, što ćemo postići ako jačamo demokratske, slobodarske političke strukture koje će dobru volju svih hrvatskih boraca uokviriti i izvesti iz nametnutih totalitarističkih kalupa.

Želim još istaknuti jednu važnu osobinu Hrvatske republikanske stranke koja nije dovoljno zapažena, no koja opravdava njeno postojanje u današnjem razdoblju hrvatskog narodnog života.

Uvijek ističemo da je hrvatsko republikanstvo jedan od oblika, a mi mislimo da je danas najsuvremeniji oblik hrvatskog nacionalizma. Nacionalizam, kao pojava, jača u razdobljima kad je ugrožena narodna zajednica kao posebna cjelina, a jenjava u onim vremenima kad nema opasnosti da bi oslabila općenarodna veza. I u hrvatskom slučaju opažamo kako u časovima krize i ugroženosti hrvatstva nacionalizam raste, a da jenjava kad se opasnost smanjuje. Rijetka su, međutim, bila razdoblja gdje hrvatstvo nije bilo ugroženo i zato su rijetki časovi kad je nacionalizam bio neaktualan.

Ali nacionalizam zahtijeva svoje oblike koji odgovaraju času. On nije reakcionaran nego iskreno napredan, jer se bori za zajednicu, dakle za sve, a ne samo za jedan dio naroda, bio on manjinski ili većinski. Zato i nacionalizam poprima socijalne ideje i nosi ih kao dio svog idejnog sustava.

U propadanju feudalne Hrvatske, kad je odnarođeno plemstvo tražilo oslon na tuđina, a visoko građanstvo, ukoliko ga je uopće bilo, služilo tuđoj vlasti, nacionalizam u obliku Stranke prava dr. Antuna Starčevića i dr. Eugena Kvaternika uvodi na političku pozornicu niže građanstvo, obrtništvo i inteligenciju i, kao prvo, govori o potrebi da se podigne seljaka koji da je još grub i neuk. U ono vrijeme ovakva građanska stranka značila je napredak u našoj sredini.

U građanskoj Hrvatskoj, koja je zalutala u vode jugoslavenstva i oportunizma, nacionalizam ponovno probija preko Stjepana Radića i stavlja seljaštvo u prvi red borbe, što je tada bilo ne samo nacionalno nego i socijalno veoma napredno i aktualno.

Danas je glavni teret borbe u Hrvatskoj pao na radništvo. Njega iskorištava nova komunistička, tehnokratska i birokratska klasa, ono se gubi po gradilištima Europe i svijeta, ono najviše trpi zbog nepostojanja hrvatske državne vlasti. Stoga je ono najdublje nacionalističko i zahtijeva svoj politički oblik. Ovaj oblik hrvatskog nacionalizma nosi danas Hrvatska republikanska stranka. Kraj nekoliko intelektualaca, koji svi rade da zarađuju za svoj život, glavninu republikanaca danas tvore radnici koji su osjetili da je Hrvatska republikanska stranka prava nacionalistička, radnička stranka. Ne u klasnom smislu borbe jednog dijela naroda protiv drugih dijelova, nego u smislu zagovaranja zajedništva, cjeline i socijalne pravde kao glavnog sadržaja hrvatske oslobodilačke, nacionalne borbe. I kao radnička – a ne marksistička ili gospodsko-socijalistička stranka – Hrvatska republikanska stranka nastoji izvršiti svoju ulogu. I jer nije ekskluzivna, želi suradnju sa svim hrvatskim političkim skupinama, sa svim Hrvatima dobre volje, jer joj je cilj sloga i suradnja Hrvata, a ne marksistička klasna borba.

Možda će netko uskliknuti da isticanje radništva nije opravdano u našem, hrvatskom slučaju. Želim podsjetiti da je danas kao posljedica Titove politike u domovini, a i kao općenita pojava u industrijaliziranim zemljama, seljaštvo u opadanju i da u Hrvatskoj više ne tvori većinu pučanstva kao što je još tvorilo koncem drugog svjetskog rata. Kada smo 1961. godine mi republikanci objavili svoja Načela, naveli smo u točki VIII: “Hrvatsko seljačko gospodarstvo je temelj za organski razvitak cjelokupnog hrvatskog gospodarstva…” A u tumačenju ove točke rekli smo, između ostalog. da želimo da bi “seljak … postao aktivni i odgovorni nosilac narodne ekonomije”. Nasilnom kolektivizacijom, poreznim mjerama, radom u inozemstvu i uopće zapostavljanjem hrvatske privrede Jugoslavija je uspjela proletarizirati hrvatsko selo, isprazniti cijele predjele i pretvoriti veći dio osiromašenog seljaštva u industrijski proletarijat. Iako i nadalje smatramo idealnim osiguranje seljačkog gospodarstva kao stabilnog čimbenika u hrvatskom narodu, ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da je danas najviše iskorištavani sloj ovaj novi, još nedovoljno izgrađeni radnički stalež i da radnicima moramo posvetiti najveću pažnju kao najbrojnijim žrtvama današnjeg stanja u domovini.

Time ne unosimo nikakvo klasno mjerilo u hrvatski javni život, nego naprotiv, sa stajališta narodne cjeline i za nju, ističemo važnost ovih radnika, kao i radništva uopće. u našoj borbi te u budućoj izgradnji hrvatske slobode. Integralna sloboda – ta definicija našeg programa – tj. sloboda Hrvatske kao zajednice i sloboda Hrvata kao pojedinaca, ona je spona koju nudimo svakom hrvatskom bratu i sestri u borbi za oslobođenje.

 

8. Odnos prema drugim skupinama i prema Hrvatskom narodnom vijeću

Vidjeli smo do sada da je glavna misao Hrvatske republikanske stranke u odnosu prema drugim Hrvatima misao o suradnji i jednakopravnosti. Odbija svaku isključivost, pa i vlastitu, i traži suradnju između hrvatskih skupina, a ne sukobe između njih, iako ne odbija raspravu, pa i oštru raspravu, niti je smatra sukobom. U tome je ključ za razumijevanje naših pogleda prema drugim skupinama, pa i prema njihovoj suradnji koja se danas pokušava ostvariti u Hrvatskom narodnom vijeću.

Da se ne bi mislilo da je naš stav odgovor na današnje stanje, citirat ću odlomak iz mog referata koji sam održao na raspravi za “Okruglim Stolom”, održanoj u Hrvatsko-argentinskom društvu sveučilištaraca, u Buenos Airesu dne 23. svibnja 1964. godine, koja je objavljena u posebnoj knjižici 1965. godine.

“Ne može se nijekati da bi središnje tijelo u svakoj emigrantskoj djelatnosti bilo jače nego pojedinačni napori, jer koncentracija snaga u većini slučajeva dovodi do njihova boljeg iskorištavanja, iako i u ovome ima dosta izuzetaka. Ali postoji opasnost da se takvo središnje tijelo pretvori u jedini politički instrument emigracije i, ukoliko dovede do pobjede, da postane diktatorsko tijelo u domovini. Možda bi takvo središnje tijelo bilo uspješno u samoj borbi za narodno oslobođenje, ali bi bilo velikom smetnjom u ostvarenju slobode u jednom oslobođenoj domovini.

S druge strane središnje tijelo koje bi bilo toliko slabo da ne bi predstavljalo opasnost za buduću slobodu u domovini bilo bi vjerojatno i odviše slabo da išta postigne u tijeku borbe za oslobođenje domovine, te bi bilo nepotrebno, jer bi bilo neadekvatno kao sredstvo za postignuće postavljenog cilja.“

U navedenom referatu govorio sam i o oznakama budućeg središnjeg tijela:

“Središnje tijelo koje bi svoj autoritet crplo iz sebe, tj. koje bi bilo sastavljeno od uglednih pojedinaca udruženih da nametnu svoju volju emigraciji, pa makar to bilo učinjeno i s najboljom namjerom da se koristi narodu, bilo bi uvijek diktatorsko. Tek središnje tijelo koje bi bilo sastavljeno od jakih političkih skupina, dakle koje bi svoju snagu crplo iz skupina koje ga sastavljaju, imalo bi dovoljno snage za rad, a opet ne bi se moglo pretvoriti u diktaturu, budući da temelj snage ne bi bio u njemu nego u skupinama koje ga stvaraju i koje i nadalje imaju zadržati svoju autonomiju.

Samo ono središnje tijelo koje bi svoju snagu crplo iz jakih skupina moglo bi u hrvatskom slučaju osigurati postignuće obih ciljeva narodne borbe. Zato je prvi preduvjet za stvaranje takvog tijela stvaranje potrebnih temeljnih skupina koje će oblikovati središnje tijelo, a ne stvaranje središnjeg tijela koje bi nakon toga stvaralo područne, djelatne skupine.”

Iz navedenog odlomka može se vidjeti da naši pogledi na zajednički nastup nisu bili jednaki onima koji su pobijedili u Torontu 1., 2. i 8. veljače 1974.. iako smo lojalno surađivali u novostvorenom Hrvatskom narodnom vijeću te još i danas stojimo uz Vijeće i podupiremo ga.

Vjerujemo da je za bolji razvitak hrvatske političke borbe neophodno potrebno jačanje hrvatskih političkih skupina, kao temelja za djelovanje, a kao drugi, isto tako nuždan korak, njihova suradnja u zajedničkoj borbi. Prema tome, nakon dosadašnjih iskustava, vjerujemo da je naš glavni nedostatak u preslabim skupinama, u prevelikom broju politički neorganiziranih Hrvata i Hrvatica i u premalim i neredovitim dodirima između pojedinih skupina.

Želim i nadam se da će Hrvatsko narodno vijeće pojačati napore da se pretvori u zajedničko saborsko i koordinaciono tijelo svih hrvatskih djelatnih skupina i da će se u njegovu krilu stvoriti i ostvariti hrvatska suradnja.

 

9. Žena u borbi

Govorimo i pišemo da nijedan Hrvat ne bi smio ostati izvan borbenih redova, da nam je potreban svaki Hrvat u borbi kako bismo srušili premoćnog neprijatelja. Kad govorimo o borbi, ne mislimo samo na oružanu borbu, nego na onu političku borbu koja prethodi oružanoj borbi, upravlja njome i iskorištava je na koncu. Ali iako govorimo o potrebi aktiviranja svakog Hrvata i iskorištavanju svih snaga, još uvijek zapuštamo silnu rezervu snaga koju predstavlja hrvatska žena u borbi. Još uvijek govorimo o politici kao o nekoj čisto muškoj sferi djelovanja, i nekada javno i otvoreno, a nekad tajno i prikriveno, isključujemo hrvatsku ženu iz javnog rada ili joj dajemo samo drugotne, u biti nepolitičke uloge, i time je odbijamo od glavnog posla.

Što postizavamo ovim nesuvremenim, zaostalim stavom? Da li time jačamo obitelj? Da li sprečavamo napuštanje tradicionalnih vrednota? Stvarno, ovime samo štetimo sebi i svojoj borbi, jer žena, koja danas vidi kako se u svijetu ruše sve prepreke njenom sudjelovanju u javnom životu, gledajući ovakve prepreke u hrvatskoj politici normalno gubi zanimanje za nju i osjeća prema njoj neku odbojnost. Svojom zaostalošću isključujemo polovicu hrvatskog naroda iz borbe, odbacujemo vrijedne snage koje bi nam mogle pomoći.

I danas slušamo u našoj sredini da je ženi mjesto u kući, u obitelji, a ne u politici. Još 1958. napisao sam o tome članak u “Hrvatskoj misli”, koji je pretiskala “Hrvatska borba!” 1978. i gdje sam rekao:

“Ne moramo se bojati da će politički rad hrvatskih žena u emigraciji (…) udaljiti ih od obiteljskih dužnosti. Kao što nitko ne zahtijeva od muškaraca da zapuste svoju obitelj zbog javnog rada, nitko ne smije tražiti takvo zapuštanje ni od žena. I kod jednih i kod drugih nije pitanje odreći se obitelji ili javnog rada, nego uskladiti jedno i drugo, kao što potpun čovjek usklađuje tijelo i dušu, materijalna i duhovna dobra.”

Danas vidimo u svijetu žene na svim javnim položajima. Indira Gandhi u Indiji i Golda Meir u Izraelu pokazale su snagu državničkog uma ne samo u miru nego i u ratu. Engleska konzervativna stranka, kula staromodne muške superiornosti, izabire ženu, Mrs. Margaret Thatcher, da je izvuče iz mrtvila izbornih poraza i već se osjeća kako u njoj struji nov duh. A irski su borci poslali u parlament mladu Bernardette Devlin.

Mi Hrvati imali smo sreću da su naše žene u svakom pogledu bile ne samo jednake muškarcima u svom hrvatstvu nego bih se usudio reći da su bile bolje. Malo je bilo žena koje su iz oportunizma ili interesa išle služiti neprijatelju, a uzevši u obzir naše predrasude, mnogo ih je bilo koje su ulazile u borbu i žrtvovale su se. U razdoblju Nezavisne Države Hrvatske pojavile su se žene i djevojke borci, jednake po izgrađenosti i hrabrosti muškarcima, koje su sve dale za Hrvatsku pa i svoj život. Neprijatelj ih je posebno okrutno proganjao, jer je vidio u njima opasnost za svoju vlast.

Kad revolucionarni duh pobijedi u hrvatskoj ženi, neće biti snage koja će zaustaviti hrvatski ustanak – i hrvatsku pobjedu, jer će puno sudjelovanje žena u borbi značiti da je hrvatski narod stopostotno mobiliziran.

Protiv mobiliziranog, slobodno mobiliziranog naroda, nema sile koja mu se može oduprijeti.

Borbom do slobode, žrtvama, izgradnjom, organizacijom, ljubavlju prema svojoj zemlji i svom narodu, postići ćemo ono za čime svi žudimo.

“Hrvatska borba” br. 43 od 10. lipnja 1975.

 

Sadržaj:

 

Uvodna riječ

1. Idejni okvir

Oslobođenje i sloboda

Građanska hrabrost

Funkcija emigracije

1. Hrvatsko područje i hrvatski narod

Geopolitički i kulturni smještaj Hrvatske

Narodne države i narodne manjine

Hrvatski federalizam

Srbi u Hrvatskoj

1. Jugoslavenstvo i Jugoslavija

Jugoslavenski mit temelj Jugoslavije

Bilanca jedne diktature

1. Desetotravanjska revolucija

Duh i smjer našega programa

Razlozi propasti Nezavisne Države Hrvatske

1. Otpor u domovini protiv nasilja

Novi hrvatski nacionalizam

Političke posljedice Titova državnog udara

Tri generacije na hrvatskoj ljevici

1. Politička gibanja u emigraciji

Prema određenosti

Hrvatski stranački program!

Uredna izmjena generacija

Pismo bivšem partizanu

Most preko jaza

1. Katolicizam u Hrvatskoj

Smrt sveca

Sloboda vjerskog života

Strašljivost ili licemjerstvo

Beogradski protokol

1. Strane sile i Hrvatska

Osjećaj i razum u vanjskopolitičkoj orijentaciji

Stanje u svijetu

Promjene u vanjskopolitičkim orijentacijama

1. Revolucionarna borba

Strpljivost i postojanost, ali ne čekanje

Naš stid i sram”

Revolucionarni duh

Radikalizacija hrvatske mladeži

1. Hrvatska republikanska stranka

Prof. Ivan Oršanić

Borbom do slobode

 

(Tekst na unutarnjem dijelu ovitka:)

Ivo Korsky rođen je u Osijeku dne 22. veljače 1918. Maturirao je u Osijeku 1985., a 1940. promoviran je na čast doktora prava na_ Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu. Ilegalnom Ustaškom pokretu u domovini pristupio je koncem 1935. Pad Jugoslavije dočekao je u zatvoru. Od siječnja 1942. nalazi se na dužnosti u Ustaškoj vojnici u kojoj za Božić 1944. dobiva čin satnika. Povlači se iz domovine 6. svibnja 1945., te nakon provedenog zarobljeništva u Italiji godine 1947. dolazi u Argentinu gdje započinje nov život. Godine 1951. pristupa Hrvatskoj republikanskoj stranci u kojoj zauzima različite dužnosti. Nakon smrti osnivača stranke, prof. Ivana Oršanića, u siječnju 1968. članovi ga izabiru za novog predsjednika stranke.

Prethodno:

DR. IVO KORSKY: „HRVATSKI NACIONALIZAM“ (TEKST CIJELE KNJIGE – II./III.)

 

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo