Nataša Božinović: Konstantin i kristalna sećanja

U  HTV emisiji Knjiga ili život, već sam pisala,  nema ni trunke hrvatske kulture. U cijelosti je okupirana jugoslavenskim nacionalistima. Emisija je izvrstan pokazatelj na mikroplanu što se događa s obrazovanjem hrvatske nacije i kolika je upornost onih koji rade na brisanju identiteta. U Knjizi nećete vidjeti hrvatske književnike s akcentom na hrvatske. Najčešći gosti emisije su  pisci koji pišu na zajedničkom jeziku. Hrvatska država i hrvatska javna televizija im pomaže promovirati  jezik koji je negacija hrvatskoga jezika?! 

Kada ugoste takve goste, Gordan i Koraljka, voditelji, doživljavaju male orgazme. Lica su im ozarena… Nema znaka da su oteti od neke sile na rubu znanosti. Uživaju. Jednostavno im dobrano u mozak penetrira beogradska politika i što joj više i uspješnije služe, užitak je veći. Sve što oni i većina njihovih gostiju odašilju kao odgovore, što se ustvari zbilo na ovim prostorima, a vjerujte mi uvijek se dotaknu ili većinom drobe o toj temi, komotno možete čuti iz usta bilo kojega velikosrpskog nacionaliste.  Mnogi pisci su ugošćeni i više puta jer ne napišu samo jednu knjigu o regiji, ratu i poraću za čitateljstvo velike Srbije, nego više-manje im se cijeli opus svodi na dodvoravanju idejama, a time i provedbi, SANU memoranduma 2. 

U  reprizama Knjige ili život, ugledam neki dan Damira Pilića s knjigom:“ Kao da je sve normalno“. Opet neka drugarska tema, bratstvo i jedinstvo, pomislim, jer što ovaj drugo zna, nego to. Da je Houellebecq Hrvat ne bi napisao roman „Pokoravanje“, mada nismo daleko ni od te distopije, napisao bi „Dodvoravanje“. Bila sam u pravu. Pilić je naime krenuo u BiH istraživati hrvatsko zlo, dodvoravati se  na vrlo konkretnom primjeru koji ga je inspirirao za knjigu. Radi se o ubojstvu navijača Sarajeva u Širokom Brijegu za koje je optužen Hrvat. 

Gordan Nuhanović lista knjigu…  “… a sjećanja na ranija putovanja u Bosnu i Hercegovinu naviru. Od konca osamdesetih kada je s razredom posjetio Kupres, pa sve do Busovače i Ahmića, nestvarni prizori izranjaju iz prošlosti i čovjek ne može, a da se ne upita što se dogodilo s Duhom Bosne i Hercegovine?“, stoji u opisu izdanja knjige, ali patetika je ravna Gordan-Koraljka timu, i još se nastavlja: „ Živi li još uvijek i što radi? Kao dijete zamišljao je kako taj Duh sjedi negdje u bosanskim brdima i poput dobrog diva pazi da se nešto ružno ne dogodi.“  Duh je Tito.

A BiH je u tim mozgovima mini SFRJ. A kad je nešto mini i predstavlja u malo ono što voliš, dere te posebna zaštitnička emocija. Moraš razviti mržnju spram svih koji su učinili da Duh-Tito nestane s bosanskih brda. Zbrojiš dva i dva. Nitko osim Hrvata od tri konstitutivna naroda nije htio raspad bivše države. SFRJ je savršeno odgovarala srbijanskoj i muslimanskoj hegemoniji. Raspad su htjeli samo zli Hrvati….ubojice, hohštapleri i varalice… Eh…“Sarajevo, kristalna sećanja, Sarajevo, od blata i snega“, pjevala je davno, davno EKV. 

Pilić je i ranije gostovao kod ozarenog dvojca, ako me sjećanje ne vara. Bijaše tada predstavljanje  “Splittinga” ili “Kako sam tražio Srbe po gradu”. Isti đir. U opisu izdanja  piše: „Čitav se jedan svijet (čitaj: srpski svet, op.a,), dobrih susjeda, prijatelja i školskih drugova dijeli, puca po šavovima i urušava“.  Za neupućene; dobre su komšije otišli na brodove JNA pucati po Splitu, između ostaloga i po tiću Piliću, ali eto, nisu njega roknuli nego neke druge, pa nema veze. Štitili su svoju i Pilićevu državu tako da ih on može savršeno razumjeti. 

Ako guglate Hitlerovu „Moju borbu“, uvijek ćete naići u opisu knjige da je autor rasist i diktator, a kod Pilićevih romana nigdje u opisima ne piše da  autor gaji simpatije spram totalitarne države, da  ideološki ograničeno, mimo svih civilizacijskih dosega, proizvodi političke pamflete koji zločinački sustav predstavljaju kao moralnu vrijednost i uzor  nauštrb slobodne i demokratske Hrvatske i njenih građana. Kako to?

Prije koji mjesec, Knjiga ili život je predstavila audio roman rađen po „manjinskom romanu“ pokojnog pisca Sime Mraovića(1966.-2008.).  Manjinski roman, znači da je akcent  na izmišljanju  ugroženosti? Općenito, kada  se ugroženost dijagnosticira  dobije se lijek: knjiga, kazališna predstavu, film ili pak audio roman.  Uz potporu Vijeća srpske nacionalne manjine, Slađana Kilibarda režirala je 2023.  audio roman pokojnog Sime Mraovića: Konstantin Bogobojazni. Roman mu je izdalo Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta“2002. godine. Te je godine roman izazvao polemike  unutar samoga lijevog kulturnog establišmenta.  Da uzgred spomenem, desni kulturni establišment, onaj domoljubni, ruku na srce, ne postoji. A ne postoji ni jedna  desna stranka koja ima kulturni program dostojan moderne hrvatske države i koja ima snagu omogućiti izlazak iz ormara domoljubne kulturne elite.

Budimo iskreni, ni ovo što producira suprotna samozvana „kulturna elita“, često nema veze s kulturom, jer im je skučen tematski okvir. Vidjeli smo kod Pilića i nažalost nije jedini.  Od ugroženosti, tko nas bre zavadi, evociranja bratstva i jedinstva naroda i narodnosti do besmisla hrvatske državnosti, kao krovne teme koja prožima sve ostale. Po količini takvih izdanja sličnih i istih tema, čovjek bi pomislio da je interes pokazalo kinesko tržište. Po kvaliteti,  jedva tu i tamo postignu osrednjost, ali nikad visoku umjetnost i originalnost.

Vratimo se na polemike oko  Konstantina Bogobojaznog iz 2002. manjinskog pisca Sime Mraovića. Za divno čudo, poznati ljevičari,  Zima i Visković  napali su njegov roman rekavši, otprilike, da ide na notu manjinske patetike i forsira ugroženost. Autor je žestoko odgovorio u Nacionalu, da su ljubomorni na glavnoga lika Konstantina, Srbina i pjesnika koji tumara Zagrebom i  praši frustrirane Hrvatice, a koje je feminist Visković htio zaštititi jer  je Simo  nad njima, reče Visković, izvršio rodno nasilje  svodeći žene na pornografske kreature. Simo nije dometnuo, a mogao je, da su Srbi poznati *ebači od Karađorđevića do doba vladavine regiona i da je bilo kakav atak na taj ustaljeni stereotip (koji općenito utjelovljuje projekt glumac; Bata Živojinović), diskriminacijski poriv ravan ustaškom. 

Danas, 20ak godina after, gdje je nekoć ružna gusjenica feministkinja prerasla u prekrasnoga leptira duginih boja transvestita, a koji u slučaju ljudske dinamike razvoja, ždere gusjenicu nakon što joj humano, poput Dahmera oduzme svijest da ne pati, sasvim je prirodno da Viskovićeva primjedba  2023. pojavom ženskog audio romana na srpsko-mušku temu Konstantin Bogobojazni, odlazi u ropotarnicu povijesti. Producentica, dramaturginja, redateljica, sve autorice današnje tvorbe romana u audio roman, prave su pravcate žene.

Ne zanima ih što ih po Viskoviću Simin roman svodi na pornografske kreature. Međutim, u hrvatskoj dijagnozi društva, postoji još ljepši leptir od ovoga duginih boja, a koji u društvenome lancu nadždere sve živo i mrtvo, a taj je – srpska ugroženost. Zato, istini za volju, Viskovićev ženski vrisak i prije i danas, nema nikakva odjeka. Jer što je ugroza ženskih prava naspram onih manjinskih, manjinaca nad manjinama, Über manjinaca – Pupovčevih Srba.  I zato danas, Slađana redateljica je prije svega pripadnica te vrste ugroženosti, a ne žena. U novom mentalnom sklopu istih ugroženih, a koji  uskaču u svaki vlak svjetskih vrsta i podvrsta ugroženosti, ona stara ugroženost ne nestaje, samo dobiva čudesno-čudovišne oblike. Jer, pojela je sve ostale.  

Česta misao koja je obilježila i svu kritiku Konstantina, pozitivnu i negativnu, bila je „ne pretendira biti visokom književnošću“. Primijetila sam da se takva ocjena često provlači prilikom predstavljanja hrvatskih, ne samo književnika, nego i drugih umjetnika koji se više ili manje ne mire s postojanjem Hrvatske u svojim djelima, a koji bez srama crpe  od nje novac za djela koja ne zaslužuju da se u njih ulaže po bilo kojoj osnovi.  Kada postanu pokojni od njih se izgrađuje kult nerazmjeran njihovu značaju za hrvatsku kulturu. 

Podsjetio me Simo s posmrtnim slavljenjem, malo i na Miljenka Smoju koji sa svoja dva scenarija zasigurno ne zauzima mjesto u visokoj hrvatskoj književnosti, ali  dobiva čitavu godinu obilježavanja u Splitu. Nisam stekla dojam da je Simi Hrvatska bila tako daleko izvan srca kao Smoji, ali to danas nije ni važno. Ni iz onoga kako se žestoko obrušio na Zimu i Viskovića u Nacionalu, nisam stekla dojam da je objektivno ugrožen, a što je još manje važno. Važno je kako će ga tumačiti i svojatati razni aktivisti. I konačno, audio roman nije cijela godina, ali strpljen, spašen bit će toga još. Kult se tek rađa. Na dobro nam došla Simina godina.

Ne znaš je li bolje kada žive kao Manolić i Budimir, ili kada umru mladi. Jugoslaveni, mislim. Simo, Lucić, Matijanić…. Ili  uopće da umru; Smoje, …Bešker. Inoslav Bešker. Od svih se prave svete krave. Kršćanski je nikomu ne željeti smrt. Stoga, neka ovi živi, žive i proizvode. Takva količina istosti stvara zasićenje i kod najupornijih, a veliko čitateljstvo velike Srbije ili Jugoslavije, kojima su djela više-manje namijenjena, ionako je, kao i zemlja im, čista fikcija. 

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo