Zdravko Gavran/Pat-pozicije na sve strane; dokad, i gdje će prvo, i hoće li uopće, „puknuti“?

Zašto je na sve strane, od Ukrajine do Bliskog i Dalekog istoka pa do ostatka područja bivše Jugoslavije pat-pozicija? Zbog ne-htijenja ili zbog nemoći da se iz nje izađe! Kako gdje, kako kad, kako zašto! Objašnjenje svake konkretne situacije iziskivalo bi specifične elaboracije, nebrojeno mnoštvo riječi, kojih ionako ima previše. Globalna, europska, i regionalna pat-pozicija ne može zauvijek trajati. Glede rata u Ukrajini Rusiji bi, i ne samo njoj, dobro došlo otvaranje ratnog žarišta i negdje drugdje, radi „razvlačenja“ zapadnih sila i njihove potpore na dvije, tri strane, i radi geopolitičkih svrstavanja koje bi to izazvalo. No toga (za sada ) nema. Posvuda je pat-pozicija. Dokad  će ona trajati, i gdje će prvo biti narušena, gdje će prvo puknuti („Nevesinjska puška“, ili kakav pištolj nekog novog – srpskog recimo – „Gavrila Principa“), ili ne će uskoro ozbiljno ništa ni „puknuti“ (zato što je u interesu najmoćnijih nešto posve drugo), to još uvijek – ne znamo.

Dramatizacije i zaoštravanja odnosa, pa i oružani sukobi, na raznim stranama svijeta traju li, traju. Neke nama daleke drame odnosno (krvave) tragedije praktički su zaboravljene, primjerice višegodišnji oružani sukob, masovno izgladnjivanje stanovništva, pa primirja i nepostizanje konačnog rješenja u Jemenu, razdrtomu između sunita, koje podupire S. Arabija, šijita koje podupire Iran, s pobočnom protivničkom ulogom Islamske države, Al-Kaide i još nekih manjih frakcija.

Dramatizacije i pat-pozicije po svijetu

Druge dramatizacije traju desetljećima, recimo u odnosima između Izraela i Palestinaca te okolnih arapskih država i šijitskog Irana. Rješenje nije na vidiku. Dvodržavno rješenje za Izrael i Palestince, u smislu formiranja samostalne palestinske države, i njezina širokoga međunarodnog priznanja, još je manje realno nego što se to učinilo realnim, i izglednim, prije desetak godina. U pregovorima se dvije strane ne mogu usuglasiti. Povremeno se obnove incidenti, pa i pravi fizički i oružani sukobi, ove ili one vrste, a onda Izrael utone opet, u glavnini, u krhko primirje. I tako se nižu godine i desetljeća.

Istina, na Bliskom istoku događa se i nešto novo. Događa se, pod kineskim pokroviteljstvom i pritiskom, dok je SAD od Obame u uzmicanju, svojevrsno pomirenje između arapskih zemalja i Irana te između njih i Assadove Sirije, čija je od Zapada „prekrižena“ vlada uživala u vrijeme krvavoga građanskog rata te jačanja i širenja „Islamske države Iraka i Sirije“ (ISIS) političku i izdašnu vojnu pomoć Irana, libanonskog (proiranskog) Hezbolaha i Rusije. No i odnosi između Izraela i arapskih zemalja u posljednje su se vrijeme poboljšali, uspostavljeni su i neki davno prekinuti diplomatski odnosi. Ostaje još u blizini Turska, kao četvrti regionalni i potencijalno agresivni čimbenik (ni arapski, ni iranski, ni židovski), no i ona traži zajednički jezik sa svima, pa je tako Tuska odustala od dugo najavljivane nove ofenzive protiv kurdskih snaga na sjeveru Sirije, a obnovljena je diplomatska komunikacija između Turske i Egipta, zemalja podijeljenih po liniji pučističkog svrgavanja s vlasti te okrutnog progonjenja „Islamskog bratstva“ (Egipat) i zaštite te iste islamske političke organizacije (Turska, arapski Katar).

Sve u svemu, na Bliskom istoku ništa u realpolitičkom smislu bitno novo, prijelomno. Nema temeljnog rješenja, ali nema ni (često prijetećega) velikog rata: ni između arapskih zemalja i Izraela, ni između arapskih zemalja i Irana, ni između Izraela i Irana, koji je  vojno i brojčano jaka sila, i koji razvijanjem svoga nuklearnog programa (navodno ne u vojne svrhe), s mogućnošću naglog početka proizvodnje atomskih bombi (a rakete srednjeg dometa već ima), može postati iznimno opasnom za Izrael, koji svoju dominaciju i time svoju egzistencijalnu obranu u slučaju kritične vanjske ugroze temelji, u krajnjem slučaju, na tomu što raspolaže (osim vrlo snažnom konvencionalnom oružanom silom) s možda nekih 60 atomskih bombi, kojih postojanje službeno ne priznaje.

I u Sudanu je pat-pozicija, dok traje građanski rat između službene vojske i pobunjeničke (para)vojne frakcije (koju podupiru wagnerovci odnosno Rusija, a sve radi dragocjenih rudnih tvari kojih tamo ima i na kojima se jako dobro zarađuje). I u Maroku je situacija s odmetnutom „Saharskom Arapskom Demokratskom Republikom“, pod vodstvom „Fronte Polisario“, i s pomiješanim međunarodnim potporama, već dugo neriješena.

Nije drukčije ni u nizu drugih afričkih zemalja pogođenim unutarnjim razdorima, nametnutim vladarima (pučevima ili na druge načine) ili međudržavnim napetostima, sukobima i neriješenim pitanjima. Jedino je u Etiopiji došlo do zaustavljanja krvavog sukoba središnje vojske s odmetničkim snagama iz pokrajine Tigraj. No užas u Etiopiji, kao ni onaj prethodno u Jemenu, nije u svjetskoj javnosti pobudio ni sućut ni solidarnost, ni blizu onako i onoliko, ako uopće imalo, kao brutalni rat u Ukrajini odnosno ruska agresija na nju. Etiopija je daleko, daleko je i Eritreja, tamo negdje daleko na ’rogu Afrike’, Sudan  je još dalje, o Burundiju i Ruandi da se i ne govori. A Ukrajina je blizu, u istočnoj Europi, na području od osobite važnosti za vodeće svjetske sile i njihove (šire) međusobne i geopolitičke i geoekonomske odnose. I za privatne interese moćnih aktera. Ili se htjelo da tako bude. Svjetsko javno mnijenje izvrgnuto je nevjerojatno moćnu utjecaju svih vrsta medija (kao posrednika između ’pošiljatelja’ i primatelja’ poruka); ono čega u njima nema (u dovoljnoj mjeri i na odgovarajuće načine), „ne postoji“ (kao problem, kao tema; to je „ne-tema“).

Ni na Dalekom istoku, u Azijsko-pacifičkoj regiji, nema bitnih pomaka. Niti Kina počinje  invaziju na Tajvan,  niti dolazi do potapanja nekog američkog ili kineskog ratnog broda ili zrakoplova koji se (hotimice) „našao“ u bliskom susretu s drugim  ratnim brodom ili zrakoplovom u prijepornom Južnom ili Istočnom kineskom moru. U akvatoriju nad kojim  jurisdikciju hoće jednostrano uspostaviti Kina, dok niz okolnih zemalja, SAD i mnogi drugi kinesku jurisdikciju ne priznaju, zato što državne granice teritorijalnih voda ni isključivih gospodarskih pojasa nisu usuglašene. Red incidenata, red prijetnji, red vojnih vježbi i ’bliskih susreta’ visokog rizika, pa red miroljubivih izjava, red diplomatskih kontakata na visokim razinama (upravo je u Pekingu u službenom posjetu američka ministrica financija Yellen, a nedavno je ondje bio i američki ministar vanjskih poslova Blinken)… No u osnovi stanje ostaje neizmijenjeno. Pat-situacija. Iz raznoraznih razloga, procjena i interesa, ne možemo sada u njih ulaziti, trebalo bi mnogo toga napisati da se išta koliko-toliko objasni.

I u Ukrajini, unatoč brutalnom ratu i svekolikim potporama, zapravo je pat-pozicija

Ni u Ukrajini, u kojoj već više od 16 mjeseci bjesni brutalan rat kao posljedice ruske invazijske agresije i otimanja dijelova ukrajinskog teritorija, (raz)rješenje nije na vidiku. I tu je zapravo je pat-pozicija, koliko god jedni željeli da takva ostane, a drugi da takva ne ostane. Nijedna strana, a osobito ukrajinska, još od prošlog proljeća ne pristaje na političke pregovore. Kijevu (Zelenskom) oni ne odgovaraju zato što bi se faktički crtu bojišnice pretvorili u privremeno teritorijalno razgraničenje, koje bi ono moglo – tijekom iscrpljujućih pregovora koji ne bi doveli do usuglašenja – potrajati do u nedogled (kao što se planiralo s tzv. republikom srpskom krajinom u Hrvatskoj, ali je „Oluja“ tadašnji status quo prekinula i nepovratno ga izmijenila) i jednoga dana dovesti do nužnog mirenja s time da je Rusija prisvojila dio ukrajinskog teritorija. Ne samo, Krim, odvojen i pripojen Rusiji još g. 2014., koji bi mnogi na Zapadu rado prepustili Rusiji, mira radi, nego i četiri druge pokrajine na jugoistoku i jugu Ukrajine, na području kojih se upravo ratuje.

Postojala su velika očekivanja od ukrajinske protuofenzive, a za rusku vojsku, koja je doživjela niz poraza i blamaža, vanjskih i unutarnjih, sve do čudnog, velom tajne obavijenog, ali svakako za Putina neugodnog „incidenta“ s Prigožinom i plaćeničkom vojskom „Wagner“, mnogima se činilo da je u rasulu. No čini se da je ruska vojska mnogo uspješnija u obrani nego u (dosadašnjem) napadu. A onomu koji napada i inače je bitno teže nego onomu koji se brani, što na našem primjeru najbolje pokazuje neravnopravna, ali mjesecima uspješna obrana Vukovara, u kojoj su neusporedivo malobrojnije i neusporedivo slabije naoružane hrvatske snage uspjele zadržati ratni stroj JNA tri mjeseca, uništiti mu velik dio tehnike, nanijeti mu velike gubitke u ljudstvu te iscrpiti jugoslavensku komunističko-četničku vojsku toliko da nije više bila kadra za daljnja osvajanja po Hrvatskoj. (A i politički gledano, sve ima svoje rokove; kada oni isteknu, i politike se prilagođuju novom stanju na terenu.)

No da razvoj događaja u Ukrajini odnosno prema njoj ide prema eskalaciji, potvrđuje odluka predsjednika Bidena da SAD isporuči Ukrajini kazetne bombestreljevo, one koje se rasprskavaju u mnoštvo “zvončića”, a čiju su upotrebu mnoge zemlje (ali ne SAD, Rusija ni Ukrajina) sebi zabranile. I odnos prema tom groznom strjeljivu, a i daljnja strategije i politika prema ratu u Ukrajini, počinje izazivati sve dublje pukotine među zapadnim saveznicima. Ratobornost uskoro nailazi na provjeru vlastite svrhovitosti. No od provjere do (eventualnog) preusmjerenja dug je put.

Političko-strategijsku pat-poziciju potvrdit će i samit NATO-a sljedeći tjedan u Vilniusu

U Ukrajini je sada obrnuta situacija od vukovarske, no čisto vojno gledano postoje određene sličnosti, kao i inače u takvih situacijama. Mnogi na Zapadu, nakon višemjesečnih velikih i optimističkih očekivanja, sada najednom spoznaju da ukrajinska vojska ne će biti u stanju osloboditi sva okupirana područja, da će možda samo donekle uspjeti, da je na nekim područjima realna i mogućnost opasnoga ruskog protuudara, da nije isključen ni udar navodno pučističkih i u Rusiji „zabranjenih“ wagnerovaca iz Bjelorusije u smjeru Kijeva, i da će u svakom slučaju biti na objema stranama „krvi do koljena“. (Što je najužasnije.) Ali bez ikakvih jamstava da će se klatno vojne prevage presudno zanjihati bilo na jednu, bilo na drugu stranu. A kada nijedna od dviju zaraćenih strana nije u stanju pobijediti, nastupa stanje kakvo je svima dobro poznato od dugotrajnih i iscrpljujućih ’rovovskih bitaka’ Prvoga svjetskog rata, u kojemu se trošilo iznimno mnogo strjeljiva – kojega Ukrajini ponestaje, a nije ga moguće nadomjestiti zato što ga zapadne sile toliko nemaju, ili ga nisu spremne dati – bez ikakvih većih pomaka, i u kojemu su stotine tisuća vojnika ginule ili bivale ranjene i ’izbačene iz stroja’. (Da bi na  kraju određene međusobne granice, recimo između Austrije i Italije, bile nakon više od milijun poginulih vojnika na objema stranama povučene ’za zelenim stolom’; i manje-više ostale na snazi do danas.)

Takvo stanje na europskom istoku možemo nazvati i političko-strategijskom pat-situacijom. Stanje političkih odnosa na ozemlju Ukrajine, između Kijeva i Moskve te između zapadnih sila i onih sila koje nisu izričito protiv Rusije (a potiho uvelike ili donekle i navijaju za nju ili joj na razne načine i pomažu) već dugo tapka na mjestu. Imamo, dakle, i političko-diplomatsku pat-situaciju, unatoč svoj sili masovno upotrijebljenih dosad oružja fizičke i onih neke druge (političke, ekonomske, financijske, promidžbene, kibernetičke, informatičke, psihološke…) vrste.

Da prevladava pat-situacija, potvrdit će i samit NATO-a sljedeći tjedan  u Vilniusu, na kojemu se ne će pokrenuti postupak primanja Ukrajine u članstvo. Samo će joj se obećati da će biti primljena u članstvo Sjevernoatlantskog saveza – nakon što rat završi. Njemački kancelar Scholz najodlučnije se protivi skorom učlanjenju Ukrajine – zato što bi to, s obzirom na klauzulu o solidarnoj pomoći ostalih članica – trideset jednu državu članicu NATO-A formalno, a neke zasigurno i stvarno (?), odvelo u izravni rat protiv Rusije, najprije na ukrajinskom terenu, a onda…

Nešto slično vidljivo je i u pogledu procesa ulaska Ukrajine u EU, kojim su lani mnogi europskih političari i dužnosnici mahali kao čarobnim štapićem, ali je u međuvremenu njihov entuzijazam (bez stvarnog pokrića) splasnuo. Ne samo što se tomu (otvoreno) protivi recimo članica Mađarska, i ne samo zbog raznih drugih objektivnih razloga, nego im je došlo do svijesti da ulazak ratom zahvaćene i realno podijeljene zemlje koja ima nerješivih problema svih vrsta i čija je ukupna budućnost zastrta velom otkanim od nepoznanica, ne bi bio nipošto jednostavan, a praktički ni ostvariv. Pogotovu ne naprečac. Jedno je pjena od retorike i simbolika snažnog podupiranja, a drugo realnost. I sadašnjih 27 država članica EU-a nalaze se zajedno s institucijama EU-a u brojnim međusobnim razilaženjima koja nisu ih u stanju prevladati, recimo u pogledu odnosa prema imigrantima i migracijama, o „finesama“ kao što su sankcije Europske komisije prema Poljskoj i Mađarskoj ili uvođenje većinskoga (umjesto konsenzuskog) odlučivanja u Vijeću za vanjske poslove da i ne govorimo. Što bi tek bilo kada bi se primila u članstvo tri nova, ali ne mirna, nego u sebi teritorijalno-politički podijeljena „Cipra“, tri države čije su manje dijelove teritorija uzurpirale i faktički odvojile od matice proruske snage uz pomoć (i dalje prijeteće) ruske oružane sile: Ukrajina, Moldavija i Gruzija?

Pat-pozicija i na području ostatka bivše Jugoslavije te Albanije

I na takozvanom Zapadnom Balkanu (ostatak područja bivše Jugoslavije, nakon odlaska iz njega i ulaska u EU Hrvatske i Slovenije, plus Albanija) već se dugo stanje dramatizira. Srbija se posljednjih godina naglo naoružava, a više puta dosad raspoređivala je i svoje vojne trupe i posebne policijske postrojbe blizu granice s Kosovom dovodeći predratno-psihološko stanje do usijanja – ali nije prešla ni milimetar na područje koje inače ionako smatra sastavnim dijelom Srbije. Kuš! Boji se, kako svakodnevni medijski ’zabavljač’ (veliko)srpstva Vučić to tumači svojim vjernim pristašama i ostalima, sukoba s NATO-om, koji je ondje raspoređen u sklopu misije UN-a zvane KFOR, dok u Kosovu postoji i golema američka vojna baza, Bondsteel, smještena na području nekadašnjeg garnizona JNA, dograđenog novim zgradama i infrastrukturom.

Velike dramatizacije na sjevernom Kosovu, gdje živi 50 ili nešto više tisuća (među tamošnjim ekspanzivnim Albancima preostalih) Srba, i u političkim odnosima Prištine s Beogradom, traju već godinama, a osobito intenzivno posljednjih desetak mjeseci. Upozorenja, prijetnje, svakodnevno novi diplomatski susreti, pokušaji da se nastavi pregovaranje, polemike, optužbe, apeli, uvjeravanja, objašnjenja, retorička ’prepucavanja’, državne propagandne akcije, poneko uhićenje, sankcije EU-a Kosovu, cik-cak izjave predstavnika Kvinte, SAD-a, EU-a, Srbije, Kosova, Albanije i drugih. No na terenu se ništa presudno ne preokreće, niti dolazi do pravog pucanja. Traje status quo, sad ovakav, sad ponešto drukčiji, ali ipak status quo. Nema rata, nema oružanog sukoba, a nema (ni u izgledu) ni političkog rješenja.

NI u Bosni i Hercegovini ništa se opipljivo na dubljoj razini strukture ukupnih odnosa nije „prelomilo“

I u Bosni i Hercegovini ništa se još opipljivo na dubljoj razini strukture ukupnih odnosa nije „prelomilo“. Iako je (već dosta dugo) na pragu ili na rubu „prelamanja“. Sada je na ’dnevnom redu’ kažnjavanje Dodika, vjerojatno i raspad vladajuće koalicije, bez koje dio članova i većinsku potporu gubi sadašnje Vijeće ministara, u kojemu su osim bošnjačko-građanske Trojke, kao jezgre, i Dodikov SNSD i Čovićev HDZ BiH. Na takvu situaciju od početka vreba poraženi Izetbegovićev SDA, a i Komšićev DF. No stvari ne idu jednoznačno ni neminovno u tom smjeru. Neke sile, koliko se vidi, a i koliko se na površini ne vidi, ipak štite Dodika, iz ovih ili onih razloga – premda on prijeti do kraja godine referendumom o „statusu“ RS-a u BiH. Doduše, Dodiku je vjerojatno „odzvonilo“. Ali hoće li on i kako biti (uspješno) „pokopan“, to se još ne zna. Da bi se to učinilo, možda će se morati zaratiti protiv Republike Srpske. Ili ne će. Tko bi to znao?

Takozvana međunarodna zajednica štiti i dalje odnosno ne dopušta dirati u Republiku Srpsku. I jučerašnja Escobarova i današnja Blinkenova izjava kažu da se ne će dopustiti diranje u Daytonski sporazum. A manji, izrazito većinski srpski entitet (nastao gdje nikada nije postojao kao rezultat rata, osvajanja i ’etničkog čišćenja’ ne-srpskog stanovništva) konstitutivni je dio daytonske države BiH. Pa makar Republika Srpska sa svojim čelnikom bila i u jako dobrim odnosima s Putinovom Rusijom, ni to još nije dovoljno da se po njoj raspali. Ni bošnjačka ni opće muslimanska ni druga lobiranja po svijetu nisu dovoljna da bi se dokrajčilo, ukinulo „Republiku Srpsku“. Za sada.

Sve u svemu, i u BiH prevladava, u osnovi, status quo. Svi vide da je daytonska  država svojevrsno Frankensteinovo čudovište, samo po sebi odviše razdrta između triju etničko-vjerskih zajednica (unutarnje socijalne razdore, ekonomske teškoće, partitokraciju, iseljavanja, socijalnu bez-perspektivnost, osobito mlađih naraštaja, slaboću pravne države, izostanak poratne katarze i pomirenja, raširenu korupciju, kriminal i uzurpacije i ostalo da i ne spominjemo) a da bi bez stranog tutorstva i stranih sila ikada mogla, pomoću daytonske „arhitekture“, samostalno ikako funkcionirati i opstati – dapače, pridružiti se EU-u ili, recimo, NATO-u. No unatoč tomu u njezinu se „arhitekturu“ ne dira niti se komu dopušta bitno dirati (nitko ne želi priznati strahotnost svojih prethodnih zabluda, valjda). Radije se primjenjuju metode „sitnog veza“, kao što je razvlašćivanje Republike Srpske od (dijela) državne imovine, ili ad hoc Schmidtove mjere kojima se na improviziran, jednokratan način eliminira SDA iz vlasti, u korist bošnjačko-građanske opcije, ali se pritom ne stvaraju preduvjeti za dugoročno restrukturirano i održivo stanje u kojemu bi strane sila, predstavnici, vojnici, udruge, zaklade, posrednici, diplomati, novci i ostali postali nepotrebni. Niti se čini išta da bi hrvatski narod, kao konstitutivni, stekao teritorijalnu osnovu za ostvarivanje teritorijalne osnove svoje jednakopravnosti. A ta teritorijalna osnova, dokle god postoji Republike Srpska, dakle dok je zemlja podijeljena na dva asimetrična entiteta kao dvije kvazi-države u konfederalnom odnosu, može biti samo treća ustrojstvena upravno-teritorijalna jedinica, većinski hrvatska, ove ili one vrste ili imena.

Zašto je posvuda pat-pozicija, i gdje će, i hoće li igdje, i kada, što presudno „puknuti“?

Zašto je na sve strane, od Ukrajine do Bliskog i Dalekog istoka pa do ostatka područja bivše Jugoslavije pat-pozicija? Zbog ne-htijenja ili zbog nemoći da se iz nje izađe! Kako gdje, kako kad, kako zašto! Objašnjenje svake konkretne situacije iziskivalo bi specifične elaboracije, nebrojeno mnoštvo riječi, kojih ionako ima previše. Globalna, europska, i regionalna pat-pozicija ne može zauvijek trajati. Glede rata u Ukrajini Rusiji bi, i ne samo njoj, dobro došlo otvaranje ratnog žarišta i negdje drugdje, radi „razvlačenja“ zapadnih sila i njihove potpore na dvije, tri strane, i radi geopolitičkih svrstavanja koje bi to izazvalo. No toga (za sada ) nema. Posvuda je pat-pozicija. Dokad  će ona trajati, i gdje će prvo biti narušena, gdje će prvo puknuti („Nevesinjska puška“, ili kakav pištolj nekog novog – srpskog recimo – „Gavrila Principa“), ili ne će uskoro ozbiljno ništa ni „puknuti“ (zato što je u interesu najmoćnijih nešto posve drugo), to još uvijek – ne znamo.

Povezano:

Trojka: Opstanak vladajuće koalicije sa strankom M. Dodika više nije moguć, Schmidt ga treba smijeniti!

Zdravko Gavran: Pod čijom je stvarnom vlašću i odgovornošću Bosna i Hercegovina?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo