DR. IVO KORSKY: „HRVATSKI NACIONALIZAM“ (TEKST CIJELE KNJIGE – II./III.)

 

Tijekom godine Gospodnje 2021. portal Hrvatsko nebo objavio je u 21 nastavku cjelovit tekst knjige dr. Ive Korskog „Hrvatski nacionalizam“.  Riječ je o kapitalnom djelu novije hrvatske političke misli, nastale u izbjeglištvu u razdoblju između II. svjetskog rata i Domovinskog rata, u Argentini, gdje je dr. Korsky kao politički emigrant imao prebivalište. Sada smo sve nastavke objedinili, kako bi čitava knjiga bila dostupna čitateljima kao cjelina. Ipak, tehnički razlozi prisilili su nas da tekst knjige u Wordu razlomimo u tri dijela. Nakon ovoga i trećega dijela u formatu Word, objavit ćemo čitavu knjigu u jednom dijelu u formatu pdf.

 

5

OTPOR U DOMOVINI PROTIV NASILJA

 

Novi hrvatski nacionalizam

Političke posljedice Titova državnog udara

Tri generacije na hrvatskoj ljevici

 

 “Ali, dragi brate, zasužnjeni narodi se svagdje bore, svijet je u pokretu.”

Kenneth Kaunda

 

Novi hrvatski nacionalizam

 

I odviše često čitamo u emigrantskom tisku jadopojke da se emigracija otuđila od domovine i da nema interesa za domovinski politički razvitak, nego da se bavi samo svojim međusobnim nevažnim svađama i ekonomskim poslovima. Iz toga se povlači zaključak da je emigracija mrtva grana i da nestaje kao politički čimbenik.

Ovo je mišljenje pogrešno kako u premisama tako i u zaključcima. Nije točno da emigracija nema interesa za razvitak u domovini. Štoviše, nekada taj interes može upravo iznenaditi. Intervju dr. Vladimira Bakarića pobudio je toliki interes, da su o njemu pisale sve emigrantske publikacije i donosile svoje analize i zaključke. U tome nema izuzetaka. Stranački opredijeljeni kao i neopredijeljeni časopisi jednako su posvetili pažnju tom događaju i time jasno dokazali, koliko je netočna tvrdnja o pomanjkanju interesa.

Isto tako je netočna tvrdnja da se emigrantski tisak bavi samo međusobnim svađama i da zbog toga možemo zaključiti da je emigracija umrla kao politički čimbenik i pretvorila se u ekonomsku emigraciju. Međusobne rasprave, pa i prepirke, ukoliko nisu čisto osobne naravi, ne predstavljaju simptome umiranja nego su znak života i zanimanja za hrvatske probleme, jer dokazuju da su pojedina pitanja još toliko živa, da se ljudi i emotivno vežu za njih, a ne samo intelektualno i objektivno. Znači da ta pitanja žive u njima i ne dopuštaju im da se pretvore u ekonomske emigrante.

Ekonomski se emigranti ne svađaju zbog ideja, nego naprotiv oni su za mir i slogu, za mrtvilo, jer samo tako imaju dovoljno snaga za svoje poslove. Osim toga oni hrvatska pitanja više ne osjećaju, te se zbog pomanjkanja osjećaja ne mogu ni toliko zagrijati da bi se istaknuli u kakvoj raspravi ili prepirci.

* * *

Izjave dr. Bakarića nisu po svom sadržaju ništa osobito i ne prelaze razinu sličnih izjava dr. Vladka Mačeka za vrijeme kraljevske diktature. Štoviše, one po svom obliku predstavljaju mnogo umjereniju kritiku, dok su mu zaključci daleko skromniji nego što su bili zaključci dr. Mačeka u sličnom položaju. Važnost tih izjava je samo u činjenici da je čovjek kompromisa i karijerist kao što je Bakarić osjetio potrebu da dade oduška do tada zataškanim nacionalnim problemima Hrvatske i da umjerenim zastupanjem nekih hrvatskih zahtjeva stekne bar djelomično zaleđe naroda, koje bi mu koristilo u borbi za položaje unutar komunističke partije.

Bakarićev nastup ne otkriva ništa nova hrvatskoj emigraciji, a još manje hrvatskom narodu u domovini, ali zato, jer se radi o jednom od nosilaca vlasti, predstavlja otkriće za jedan dio inozemnog javnog mišljenja. U komunističkom taboru, kako onom oko Moskve tako i u onom oko Pekinga, Bakarićeva izjava ne može imati nikakva odjeka, jer tamo dobro poznaju nacionalni sastav Jugoslavije i bit hrvatskog pitanja. Još iz vremena 3. internacionale postoje rasprave o tim nacionalnim suprotnostima i o mogućnosti njihova iskorištavanja u općoj komunističkoj strategiji, te je prema tome potpuno jasno da pod istim prilikama mora nastati isti otpor, tek što se sad nacionalno pitanje Jugoslavije odražava ne protiv monarhističkog, nego protiv vladajućeg komunističkog režima. Jedino na Zapadu, i to ponajviše u liberalnim i ljevičarskim krugovima koji su slijepo vjerovali da je Titov federalizam riješio nacionalne suprotnosti u Jugoslaviji, Bakarićeva kritika znači neko otkriće. Ti su naime krugovi bili toliko “jugoslavenski”, da jednostavno nisu mogli vidjeti ni one činjenice koje su ležale na dlanu. Ni Bleiburg, ni marševi smrti, ni Stepinac, ni stalno bježanje iz Jugoslavije, nisu im bili dovoljni znakovi da u Jugoslaviji nešto nije u redu, pa zato im kritika jednog priznatog “jugoslavenskog” političara zvuči toliko senzacionalno.

Ali, ne smijemo pretjeravati u davanju važnosti Bakarićevim izjavama s gledišta hrvatske borbe za oslobođenje. Njegove su izjave daleko umjerenije nego svojedobna izjava dr. Mačeka “Petit Parisienu”, koja ionako nije imala jačeg djelovanja, te ne prelaze razinu “novosti” za pojedine političke publikacije liberalnih krugova.

Veoma je opasno u politici praviti previše analogija, jer se položaj mijenja te naoko slične pojave odgovaraju različitim uzrocima. No u slučaju Bakarićeve izjave nije pogrešno povući analogiju s izjavama dr. Mačeka, ako se uzmu u obzir razlike u položaju. Dr. Maček je govorio iz opozicije i tek na koncu s vlasti, dok Bakarić govori s vlasti ili, ako bismo htjeli biti potpuno točni, Bakarić je “pri vlasti”. Bakarićevo nenadano otkriće da još uvijek postoji hrvatski nacionalni problem i da je politika Beograda u neku ruku slična politici Pere Živkovića, dokazuje samo da ni dvadeset godina komunističke vlasti nije uspjelo riješiti hrvatsko pitanje u smislu jugoslavenske koncepcije, unatoč metoda koje su daleko savršenije i okrutnije nego što su bile metode kraljevske diktature. Kao što je 1929. godine prekinut hrvatski politički život i uništeni su stari politički oblici, tako je i 1945. godine ponovno uništen hrvatski politički život, samo mnogo radikalnije nego 1929. godine, te je sustavni pritisak vlasti mnogo dulje potrajao nego u doba “ličnog režima”. Nakon smrti kralja Aleksandra nisu se pojavile sve stare stranke, jer su doista bile uništene, ali glavne ideje, koje su odgovarale na pitanja narodnog opstanka, ipak su se ponovno pojavile i razbijale su okvir jedinstvene političke organizacije u koju se zbog diktature bila pretvorila Hrvatska seljačka stranka. Vodstvo stranke je tada te pojave omalovažavalo kao ostatke prošlosti, iako su ih u većini slučajeva nosila najmlađa pokoljenja, dakle ona koja nisu politički živjela prije 1929. godine. Sličnu pojavu vidimo i kod Bakarića. I on osjeća da se stare, zatomljene ideje bude i da njegovo kompromisno stajalište ne odgovara željama širih slojeva naroda. No i on odbacuje tu pojavu tvrdnjom da se radi o ostacima prošlosti, iako je ta prošlost, u svojim nosiocima, fizički likvidirana i pojavljuje se uglavnom samo u onim godištima koja u času propasti Nezavisne Države Hrvatske uopće još nisu išla u osnovnu školu.

Da li se uopće može govoriti o ostacima prošlosti? Mislim da je to danas isto tako pogrešno kao što je bilo pogrešno 1935. godine. Kao i tada, i sada je novo pokoljenje osjetilo da je hrvatski narod, kao oblikovana narodna zajednica, lišen preduvjeta za slobodan razvitak, te je reakcija mladeži ista kao pobuna onog pokoljenja koje je došlo do političke zrelosti 1935. godine. Pa kao što je ono pokoljenje tražilo u prošlosti samo formulacije za svoje mišljenje | našlo ih u Starčevićevim idejama (ali ne u ostacima organizacije Hrvatske stranke prava), tako je i današnje, novo pokoljenje došlo do istih rezultata i preuzelo iste formulacije, a da time nije preuzelo nikakve organizatorne oblike prošlosti. Iste prilike dovele su do iste reakcije i do istih formulacija. Da li se Hrvatsku uništava u ime carskog i kraljevskog veličanstva u Beču ili u ime kraljevskog veličanstva iz Beograda ili u ime Centralnog komiteta također iz Beograda, reakcija mora biti jednaka i “ostaci prošlosti” u tome imaju veoma malo riječi. Eventualno mogu poslužiti kao uzor i dati neke temeljne formulacije, ali dinamika nije u njima, nego u novim pokoljenjima koja sazrijevaju pod pritiskom uništavanja hrvatskog naroda.

Nacionalističko pokoljenje, koje je stupilo u život poslije 5. svibnja 1935., bilo je odgajano u najekstremnijem jugoslavenskom duhu. Šestosiječanjski odgoj puni im glave krvavim djelima Karađorđa i Miloša Obrenovića, četničkim junaštvima za balkanskih ratova i atentatom Gavrila Principa i drugova. Nasilno oslobođenje srpskog naroda od stranog jarma bilo je središnja misao političkog odgoja koji je u obliku “nacionalne istorije” davan mladim hrvatskim pokoljenjima. Kojeg li čuda da su ta nova pokoljenja, kad su progledala, počela primjenjivati školsko znanje na prilike u vlastitom narodu  došla do zaključka da je sila, revolucionarna borba, jedini put do oslobođenja. Austrougarski mentalitet dr. Mačeka nije mogao odgovarati novom pokoljenju, koje je naučilo u školi da je narodno oslobođenje najviša vrijednost za koju se mora sve žrtvovati i da je sila jedini put kojim se dolazi do narodne slobode. Zato se novo pokoljenje nikada nije oduševilo za obnovu Stranke prava, koja je njemu bila isto tako strana, austrougarska, kao i Seljačka stranka, dok je spremno prihvatilo temeljne ideje starčevićanstva i mnoge Radićeve misli.

Isti proces odvija se i sada. Unatoč Bakarićeva mišljenja da se radi o ostacima prošlosti, taj je proces izravna posljedica komunističke diktature i komunističkog odgoja. Od hrvatske mladeži traži se da se oduševljava za Lumumbu i druge borce za nezavisnost afričkih naroda i područja, govori joj se neprekidno o krvavim partizanskim borbama i junaštvima, o žrtvama za “oslobođenje”, o pravu naroda na nezavisnost, o ukidanju eksploatacije čovjeka po čovjeku, o borbi protiv imperijalizma. Što mora misliti tako odgojena mladež? Jednostavno, primjenjujući samo ono što je čula u školi i u komunističkim omladinskim organizacijama, mora doći do zaključka da je oružana borba, revolucija, jedini put do slobode, a kako vidi u svakodnevnom životu da Hrvatska nije slobodna, da u njoj vlada privilegirana klasa koja eksploatira narod, nužno dolazi do zaključka da je hrvatski put jednak onom afričkih naroda koje mora slaviti, i da su joj glavni ciljevi oslobođenje od srpskog imperijalizma i ukidanje eksploatacije čovjeka po čovjeku, što u njezinom konkretnom slučaju znači uništenje vladajuće klase komunističkih rukovodilaca koji su jedini očiti slučaj eksploatacije čovjeka po čovjeku koji ta mladež vidi.

Ovaj pritisak odozdo, posljedica takvog dvadesetgodišnjeg političkog odgoja, kao i reakcija na određeni državni i politički sustav, nema nikakve organizatorne veze s prošlošću i nastao bi i da nema nijednog hrvatskog političkog emigranta. Pojava nacionalnog otpora nije posljedica emigrantskog rada, ni dobrog ni lošeg, ni sustavnog ni nesustavnog, nego izravna posljedica vladajućeg političkog režima. Temeljno u nacionalnim pitanjima između emigracije i domovinskog otpora samo je posljedica sličnih prilika pod kojima su se obje generacije razvijale. Kao što je kraljevska diktatura stvorila nacionalističko pokoljenje od 1935. godine, koje je našlo svoj politički izraz u Ustaškom pokretu, tako je opet nacionalno ugnjetavanje koje se vrši u Titovoj Jugoslaviji dovelo do pojave novog nacionalističkog pokoljenja, koje za sada još nema organizirane političke oblike, ali koje u mnogim stvarima gleda jednako kao i prošla pokoljenja. No novi nacionalisti su samostalna pojava i njih se može razumjeti samo ako se pođe s te premise.

* * *

U toj spontanoj pojavi novog nacionalizma u domovini leži i velika opasnost za budući razvitak hrvatske političke borbe. I opet se moramo poslužiti analogijom da bismo mogli procijeniti opasnost koja prijeti.

Nacionalizam se 1935. godine pojavio u Hrvatskoj u prvom redu kao pobuna protiv jugoslavenskog nacionalizma, utjelovljenog u kralju Aleksandru, srpskim četnicima, Srpskoj pravoslavnoj crkvi i hrvatskim renegatima većinom okupljenim u Jugoslavenskom sokolu. Od njih je pokupio i mnoge odlike, ili bolje reći mane, jer je posve prirodno da se reakcija razvija u istim kategorijama kao i prilike koje su dovele do nje i da primjer najviše potiče na daljnji razvitak. Zbog toga su se u tadanjem hrvatskom nacionalizmu rodile neke pojave koje su prije bile nepoznate ili veoma slabo razvijene u hrvatskom političkom životu, kao na primjer sklonost diktaturi (posljedica “ličnog režima”), težnja za nasilnim rješavanjem nacionalnog pitanja (opjevani četnički i komitski primjeri), iskorištavanje vjere za političke svrhe (primjer državne ili, kako se reklo, “nacionalne”’ srpske crkve) i politički pragmatizam (primjer oportunizma koji su davali hrvatski jugosokoli). Da bi se suzbio utjecaj tih štetnih primjera, bilo je potrebno da oni hrvatski krugovi, koji su se nalazili izvan neposrednog dohvata jugoslavenske odgojne politike, pojačaju svoj rad i spontanu reakciju pročiste od ovih stranih natruha. Kao takvi mogući krugovi bili su tada samo hrvatska emigracija i starija hrvatska godišta koja više nisu mogla promijeniti svoj način mišljenja, jer su bila duhovno oblikovana.

Mislim da nije pretjerano reći, da ustaška emigracija nije u intelektualnom pogledu davala ništa osobito. Iz emigracije nije dolazilo upravo ništa što bi moglo utjecati na ideološki razvitak u domovini i spriječiti balkanizaciju hrvatskog političkog života. Nije bilo nijedne knjige, nijednog eseja, nijednog časopisa, koji bi bar nešto pokušavao dati. Štoviše, emigracija je u ideološkom pogledu, ukoliko je radila i razvijala se, sve formulacije primala iz domovine, te je njezin utjecaj na ideološki razvitak hrvatskog nacionalizma bio sveden na čistu simboliku.

Starija hrvatska godišta bila su poslije 1935. godine prilično neaktivna u ideološkom razvitku, ali je ipak među njima bilo nekoliko javnih radnika različitih struja koji su djelovali  na novi, nacionalistički pokret. Potpuno su zatajili samo oni, koji su tada bili u Hrvatskoj seljačkoj stranci i koji su se bavili konkretnim političkim poslom (kortešacijom), dok su unutar stranke prepustili svaki ideološki rad bilo potpuno nespremnim ljudima i demagozima (kao npr. Rudolf Herceg i skupina oko “Seljačke Sloge”), bilo infiltriranim komunistima (kao dr. Rudolf Bićanić i skupina oko “Gospodarske Sloge”). Izvan Hrvatske seljačke stranke bilo je više djelatnosti, i u tome su se isticali neki katolički intelektualci, uglavnom oni iz bivšeg Hrvatskog orla, te jedan dio Hrvatskog katoličkog seniorata (dok je drugi dio, nakon propasti službenog jugoslavenstva seniorata, bio ideološki neaktivan), liberalni krugovi iz bivše Hrvatske federalističke stranke, te veoma malobrojni članovi bivše Hrvatske stranke prava. (Kako se ovdje govori o ideološkom radu, a ne o političkim organizacijama, mora se uloga članova Stranke prava doista postaviti na posljednje mjesto, dok su u nekim konkretnim političkim i revolucionarnim djelatnostima bili daleko jači.) Zahvaljujući utjecaju tih starijih godišta, hrvatski je nacionalizam postepeno svladao balkanske komponente koje su ga rodile, i počeo se povezivati sa slobodarskom prošlošću hrvatske politike. Taj je proces 1941. bio u punom tijeku, ali nije bio dovršen, radi čega je za vrijeme rata balkanska komponenta došla do svog neželjenog izražaja. Šest godina idejno-političkog rada nije bilo dovoljno da se spontana reakcija civilizira i da bez gubitka svoje prirodne prodornosti dođe do potpuno zrelih političkih formulacija.

Moramo se ponovno vratiti na Bakarićeve izjave kao i na izjave drugih hrvatskih komunista. Danas opet postoji iskonski nacionalizam u Hrvatskoj, prirodna reakcija na ugnjetavanje  koje je vršeno 20 godina, te je razumljivo da je taj iskonski nacionalizam isto tako poprimio oznake od sile koja ga je rodila, kao što je nacionalizam 1935. godine poprimio mnoge oznake četničkog nacionalizma (“Na ljutu ranu, ljutu travu!”) koji ga je začeo. Kao što sam gore naveo, sila komunističkog režima bila je oštrija, sustavnija i dulja nego što je bila sila kraljevske diktature, te je zato moguće predvidjeti da su u novom hrvatskom nacionalizmu crte nasilja i diktature po prirodi stvari jače, nego što su bile nakon Jeftićevih izbora. Pogotovo je isticanje revolucionarnosti komunističke vladavine pogodovalo stvaranju revolucionarnog duha u hrvatskom nacionalizmu u domovini, što se jasno očituje u svim političkim procesima koji su vođeni, kao i u zahtjevima najnovijih izbjeglica da se jedinstveno (dakle monolitno) i revolucionarno (dakle fizičkom silom) odupremo komunističkoj vladavini.

Pitanje je sada da li će nova nacionalistička pobuna doći pod utjecaj koji će iz nje izgraditi zreo politički pokret, ili će ostati samo kao negativna, neizgrađena pojava. Da li je Bakarić s vlasti u stanju staviti se na čelo toga pokreta, kad Maček iz opozicije nije to mogao učiniti? Nije potrebno mnogo raspravljati o toj mogućnosti, jer i najpovršnije čitanje Bakarićevih izjava odaje čovjeka kompromisa i karijere koji želi tu reakciju upotrijebiti u korist postojeće vlasti, a ne da je sruši ili bar radikalno izmijeni. Time je Bakarić, isto kao i cijela sadanja komunistička ekipa, isključen kao možebitni čimbenik u razvitku novog hrvatskog nacionalizma.

Isto tako nije vidljivo da bi među hrvatskim komunistima postojala jača struja povezana s kineskim oblikom komunizma, koja bi onda oslonivši se na Peking i preko njega na Tiranu iskoristila i politički oblikovala ovu nacionalističku reakciju u smislu rušenja Titove poburžujene, dolarske diktature i stvaranja komunističke Hrvatske unutar kineskog tabora. Pojedini slučajevi takve koncepcije ne javljaju se među komunistima, nego među veoma rijetkim, politički neizgrađenim emigrantima, koji u najbolju ruku mogu težiti da budu sitni agenti u velikoj igri između Moskve i Pekinga, a da uopće ne budu od neke koristi svom narodu.

Drugi krug, koji bi mogao utjecati na političko oblikovanje hrvatskog nacionalizma u domovini, bila bi starija godišta koja su se odgojila prije 1945. godine. No njihove su mogućnosti neusporedivo slabije, nego što su bile mogućnosti starijih godišta poslije 1935. godine. U prvom redu, jer su starija politička godišta bila većim dijelom ubijena, a manjim dijelom zatvorima i progonima duševno toliko slomljena da se ne može previše od njih očekivati. Zatim je i vremenski razmak daleko veći. Zbog čega bi i bez fizičkog i duševnog uništenja njihov broj bio manji nego poslije pada “ličnog režima”. Konačno se ne smije smetnuti s uma da je 1935. godine čovjek od 35 godina bio politički izobražen i oblikovan usred bujnog hrvatskog političkog života prije diktature, dok ti isti ljudi danas imaju oko 60 godina, čime su njihova prodornost i mogućnost utjecaja na nova pokoljenja znatno smanjene. S druge strane ljudi od 45 godina, koji su se spasili i zadržali dovoljno duševne snage da bi politički djelovali na mlađa godišta, doživljavali su izgradnju nakon kraljevske diktature kad se tek počeo obnavljati hrvatski politički život, dakle ne mogu toliko davati da bi njihov utjecaj u smislu političke izgradnje novog nacionalizma bio odlučan.

Ostaje samo još politička emigracija, koja je danas brojnija i intelektualno spremnija nego što je bila ustaška emigracija tridesetih godina. Ova je emigracija imala mogućnost daljnjeg, slobodnog političkog razvitka u zemljama u kojima se našla, što pojačava njezinu vrijednost u izgrađivanju nacionalizma u smislu suvremene, slobodarske političke struje. Ali činjenica da se nalazi izvan svog prirodnog kruga, i utjecaji stranih sredina koji se sve više osjećaju kod pojedinih intelektualaca, smanjuju vrijednost emigracije u hrvatskom političkom razvitku. Hrvatski se nacionalizam ne smije razvijati u nekom zatvorenom krugu nego naprotiv mora biti otvoren europskim i svjetskim utjecajima, kao što je bio otvoren hrvatski nacionalizam između 1935. i 1941. godine, ali rješenja moraju biti hrvatska, a ne kozmopolitska, tuđinska, ako se želi postići bitni cilj novoga pokreta. Pojave i ideologije moraju se promatrati s hrvatskog, a ne sa stranog stajališta, pa i rješenja moraju biti hrvatska, a ne tuđa.

U tom pogledu još uvijek nije dovoljan rad hrvatske emigracije, jer prečesto zaboravlja da u emigraciji treba činiti ono što nije moguće u domovini, a ne ići posebnim putovima na onim poljima na kojima se u domovini daleko bolje može djelovati. Ovo vrijedi ne samo za čisto kulturni rad, nego pogotovo za neposrednu revolucionarnu djelatnost, koja je sasvim naravno daleko više korisna u domovini, nego u tuđim zemljama gdje katkad može biti štetna. Dok se gube sile na nekim područjima, na kojima emigracija ne može koristiti, ideološko-politički rad još uvijek nije dovoljno razvijen, iako je daleko jači nego što je bio u ustaškoj emigraciji. Baš zato, što se danas u domovini ideološko-politički može manje djelovati nego pod vladom Stojadinovića i Cvetkovića, jer su komunisti svjesni važnosti ideološke pripreme pa je sprečavaju, dok je vladama od 1935. do 1941. “para”’ bila sve, potrebno je danas sav taj rad vršiti u emigraciji i slati u domovinu, a iz domovine primati stalne poticaje i podatke za taj rad. U takvoj simbiozi između emigracije i domovine, u toj duhovnoj vezi i toj podjeli rada može se i hrvatski nacionalizam razviti i izgraditi, da se ne bi u danim političkim prilikama izrazio kao hrvatsko i antikomunističko utjelovljenje onog duha i diktature koje nose komunizam i jugoslavenstvo.

Prigovor da bi takav rad predstavljao strančarstvo i spremanje na preuzimanje vlasti u oslobođenoj domovini može biti samo izraz nepoznavanja socioloških zakona ili zlonamjerna želja da se onemogući zdravi razvitak novonastalog hrvatskog nacionalizma u domovini. Po svim sociološkim zakonima emigracija nakon duljeg vremena počinje nestajati, njeni nosioci stare, ukoliko se prije toga ne prilagode novim sredinama, te kao cjelina emigracija uopće ne želi neku vlast, kao što zapravo ne želi ni povratak.

* * *

Ako dakle u emigrantskom političkom radu vidimo samo nadopunu domovinske politike, koju bismo mogli nazvati kvascem idejnog razvitka i slobodnom političkom tribunom za domovinske pokrete, lako ćemo uočiti neke pojave koje su suprotne temeljnim interesima domovinske političke borbe. Iako se ne smije isključiti mogućnost komunističke infiltracije i utjecaj jugoslavenske komunističke vlasti na pojedine pojave, nije potrebno smatrati da ih sve izravno inspiriraju komunisti, jer glupost može biti i spontana, a ne samo od drugih nametnuta.

U prvo doba jedna od takvih negativnih pojava bilo je bezuvjetno održavanje prošlih političkih oblika i izrazita tendencija da se sva politika emigracije usmjeri prema povratku na staro, dakle u biti politika restauracije. Iako se pri tome obično misli na ustaške organizacije, takvo je mišljenje pogrešno, jer niti su svi ustaše bili uvijek pobornici povratka na staro, niti su druge političke struje, kao na primjer Hrvatska seljačka stranka i neki “nezavisni” elementi, bile slobodne od tih “povratničkih” tendencija. Inercija je u tom pogledu igrala važnu ulogu, a pomanjkanje veza s domovinom, pogotovo prvih godina, održavalo je duh “staroga” i onemogućavalo jači prodor novih političkih pogleda. Danas je ta bolest velikim dijelom prebrođena, te su legitimizam i legalizam uglavnom odbačeni, premda se formalno još drže. Ukoliko se danas pojavljuju takvi izraziti povratnički kompleksi, mogu se dosta lako svesti na pokušaj komunista da zaustave idejno-politički razvitak hrvatske emigracije i da se ona bezuvjetnom obranom zastarjelih političkih oblika što više otuđi od novog nacionalizma u domovini, čime se ovome oduzima važna mogućnost izgradnje idejnih temelja.

Druga pojava, koja se u prvi mah čini potpuno nedužna, ali nosi u sebi veliku opasnost za političko djelovanje u emigraciji, leži u isticanju kulturnog rada. I ovdje je potrebno dobro razlikovati da se ne bi s nezdravim pojavama istodobno uništile korisne akcije. Ako se pod kulturnim radom razumijeva kritičko praćenje kulturnog razvitka u domovini, pa i popunjavanje toga rada, što je osobito važno u historiografiji, onda je taj kulturni rad samo nadopuna političko-ideološkog rada i neophodno potreban za ispravno shvaćanje narodnog života u domovini, te se ne smije dovoditi u suprotnost s političkim radom. No ako se tim radom želi isključiti politički rad, odnosno nadomjestiti politički rad kulturnim manifestacijama bilo kakve vrste, onda se nalazimo pred svjesnom ili nesvjesnom diverzantskom akcijom koju je potrebno radikalno isključiti iz emigrantskog života.

Posebno je pitanje tzv. kulturnog rada odnosno uspjeha hrvatskih emigranata na kulturnom području drugih naroda. Takvi uspjesi ne spadaju u hrvatski kulturni rad, nego su osobni uspjesi pojedinaca koji nemaju veće nacionalno-političke vrijednosti od gospodarskih uspjeha drugih hrvatskih emigranata.

Treća pojava, koja nosi u sebi veliku opasnost za budući razvitak hrvatskog narodnog života, leži u ponovnoj pojavi pokrajinskih partikularizama u hrvatskoj emigraciji. Hrvatski je narod radi pomanjkanja svoje države i jer je stoljećima bio podijeljen između različnih stranih državnih jedinica, daleko zaostaliji u shvaćanju pojma narodne cjeline nego oni narodi koji su dulje vremena živjeli u svojoj narodnoj državi i koji su zato uspjeli usvijestiti ideju cjeline, tako da ni u časovima političkih poteškoća ili ratnih nevolja jedinstvo naroda ne bude ugroženo. Kao posljedica hrvatskog poraza nastala je težnja izvući se iz poražene cjeline pozivajući se na pokrajinski partikularizam. Naravno da se pri tome nikada ne upotrebljavaju iskreni argumenti, jer ti su toliko nezgodni da ih nitko ne želi priznati, nego se upotrebljavaju drugotni argumenti koji uvijek sadržavaju neko zrno istine, ali nikada cijelu istinu. Ovo jačanje centrifugalnih pojava predstavlja cijenu gubitka rata, pogotovo, kao što sam rekao, kad jedan narod nije dovoljno dugo imao vlastitu državu da bi izgradio ideju cjeline. Dok se ovakvi partikularizmi mogu razumjeti i u slobodarskom poretku odobravati ako idu za čišćenjem pojmova o obliku vlasti i o stupnju pokrajinskih i mjesnih samouprava, čim se pretvore u nijekanje pripadnosti narodnoj cjelini, postaju veoma štetni. U današnjem času, dok se hrvatski nacionalizam u domovini trudi da pod pritiskom teške diktature podigne cijeli narod da dođe do svoje slobode, takvi partikularizmi u emigraciji, bez obzira odakle dolazili, smetaju narodnoj borbi. Nije stoga čudo da baš najveći protivnici hrvatske borbe odobravaju takve partikularističke pokrete, jer shvaćaju tešku hipoteku koju ti pokreti predstavljaju za hrvatski narod.

* * *

Dvadeset godina nakon sloma hrvatske države, unatoč fizičkog uništavanja naroda u domovini i prirodnog trošenja njegove političke emigracije, pojava novog hrvatskog nacionalizma u samoj domovini, što danas priznaju i komunistički “rukovodioci”, te duboko, pa i emotivno zanimanje koje je taj nacionalizam probudio u emigraciji, govore o vitalnosti hrvatskog naroda kao i o njegovoj sposobnosti da se održi i pobijedi pod takvim prilikama, domaćim i međunarodnim, pod kojima bi se rijetko koji drugi narod održao. Otpor je nastao kao izraz vitalnosti hrvatskog naroda. Potrebno je vidjeti da li će njegov slobodni dio, emigracija, moći svojim radom dopuniti i izgraditi taj iskonski otpor u smislu suvremenih, slobodarskih političkih pokreta, da hrvatska revolucija, kad bukne, ne bude samo rušilačka nego i stvaralačka.

“Republika Hrvatska” br. 61 (10. travnja 1965.), str. 3-13.

 

 

Političke posljedice Titova državnog udara

 

Dok nam je ugrožen narodni opstanak, dok nam nitko nije priznao pravo na puni nacionalni identitet, mi ne možemo govoriti normalno i kritički kao što govore pripadnici naroda koji su priznati kao takvi. Moramo govoriti uvijek u funkciji nacionalizma, tj. reakcije ugrožene narodne cjeline protiv vanjskih pritisaka i unutrašnjeg rastvaranja. Moramo sve podvrgnuti tom nacionalizmu, jer je on čisto obrambenog značaja, za razliku od imperijalizma i od šovinizma koji su navalnog značaja i zato su s općeljudskog stajališta negativni.

“Samo kad budemo politički i gospodarski slobodni, naša će inteligencija moći djelovati na normalan i kritičan način”, rekao je jedan velik čovjek, mislilac i političar, dubok filozof i humanist, Pandit Jawaharlal Nehru, prvi premijer slobodne i nezavisne Indije.1

I u toj funkciji obrane nacionalne cjeline, mi se moramo suprotstaviti autoritetima koji žele uništiti naš narod, moramo razotkriti svu moralnu slabost takvih autoriteta, jer: “Nije autoritet izvor istine nego se autoritet temelji na istini”, kao što to reče naš filozof fra Kvirin Vasilj.2

U ovom, filozofskom rušenju autoriteta tražimo idejni temelj za svoju borbu, jer ona nije nikada bila, niti ikada smije biti, pusta borba za vlast, nego mora biti etički utemeljena, da bi bila vrijedna i s općečovječanskog stajališta.

Naš nacionalizam, koji je danas zbog diktature življi i aktualniji nego ikada, mora biti politički oblik etičkog poriva prema slobodi. I, da ponovno navedem Vasilja, “u socijalnom smislu, prisilno gušenje slobode zaustavlja i priječi spoznajnu istine. Ali tada će se istina pojaviti ne kao prijatelj, koji nas oslobađa, nego kao neprijatelj, koji nam se osvećuje”.3 Da nam se to ne bi dogodilo, da naša borba ne bude utemeljena na laži, kao što je utemeljena politika naših neprijatelja, moramo se posebnom ozbiljnošću posvetiti proučavanju suvremenih događaja u domovini, kako bismo svojom spoznajom – i to djelatnom, konkretnom spoznajom – pomogli svom narodu u borbi za slobodu i za istinu.

____

1 Jawaharlal Nehru, “Otkriće Indije”. (Citiram prema španjolskom prijevodu koji je priredio Miguel de Hernani, naklada Editorial Sudamerica, Buenos Aires, 1949., Engleski izvornik ima naslov “The Discovery of India”)

2 O. dr. fra Kvirin Vasilj, “Zašto vjerujem?“, Madrid 1968., str. 6.

3 Idem, str. 19.

_____

* * *

Svjesno upotrebljavam riječ “državni udar” za Titovu intervenciju u Karađorđevu dne 1. i 2. prosinca 1971., jer ona predstavlja lom s politikom koja se počela voditi nakon plenuma na Brijunima 1966., kad je svrgnut Aleksandar Ranković i započelo je razdoblje tzv. liberalizacije, što je posebni oblik dobilo u Hrvatskoj nakon X. sjednice Saveza komunista Hrvatske.

Razdoblje liberalizacije može se označiti kao pokušaj spašavanja Jugoslavije djelomičnim zadovoljavanjem hrvatskih zahtjeva, više na kulturnom području, a manje na gospodarskom. Na političkom i na socijalnom području liberalizacija se nije očitovala u stvarnim oblicima.

Ova će se tvrdnja nekima pričiniti prejakom, no ona odgovara idejama i ciljevima pripadnika bivšeg vodstva SK Hrvatske, koji su u emigraciji privukli dosta simpatija, jer su im se pripisivale ideje i težnje koje stvarno nikada nisu zastupali.

Nosilac pokrajinske vlade u Zagrebu – jer nazivati je državnom vladom značilo bi varati sami sebe – dr. Savka Dabčević-Kučar jasno je ograničila domet nacionalnih zahtjeva vladajuće skupine kad je na samoj X. sjednici CK SKH rekla:

“Kao društvena pojava, nacionalizam je podjednako poguban za socijalizam bez obzira na to u kojem se obliku javljao, da li kao unitarizam ili kao separatizam. Nema nacionalizma koji bi mogao biti više simpatičan ili manje opasan za socijalističku Jugoslaviju ili za sudbinu pojedinih naroda.”4

Pri tome je dr. Dabčević pokazala potpuno neznanstveno miješanje pojmova, jer nacionalizam nije ideologija, niti su svi nacionalizmi jednaki. Nacionalizam vladajućeg naroda nije iste sociološke ni filozofske kategorije kao onaj potlačenog naroda, niti je obrana isto što i napadaj. No doktorici Dabčević bilo je potrebno obuzdati hrvatski nacionalizam, koji se tada počeo javljati u mladeži, pa ga je zato posve neznanstveno htjela poistovjetiti s već omraženim jugoslavenskim nacionalizmom.

Još jasniji je u tome bio Miko Tripalo koji je na istoj sjednici izjavio:

“Već sam rekao da nas komuniste Hrvatske od hrvatskih nacionalista dijeli, rekao bih, klasni pristup nacionalnom pitanju. Naš je stav da je samo kroz daljnje razvijanje socijalističke revolucije moguće, a ne s nekakvih desnih antisocijalističkih pozicija, riješiti i nacionalno pitanje Jugoslavije. Mi smo isto tako uvijek govorili da je nezavisna Jugoslavija, izgrađena na federativnim osnovama, jedini okvir za prosperitet, budućnost i nacionalnu nezavisnost hrvatskog naroda. Ja bih ovdje morao da kažem, ne bilo kakva Jugoslavija, nego samo Jugoslavija s određenim karakteristikama. Mi smo zainteresirani, drugovi, samo za suverenu i nesvrstanu Jugoslaviju.”5

Kraj takvog rezoniranja, koje pokazuje unatoč svemu velik napredak u usporedbi s rezoniranjem dr. Vladimira Bakarića i Jakova Blaževića, ne mogu a da ne citiram kritiku hrvatskih komunista, koju je još 1952. formulirao prof. Ivan Oršanić:

“Po kakvoj to Marks-Lenjinovoj nauci razvitak hrvatskog društva ide u istoj liniji s razvitkom srpskog društva? Da li je ikada ijedan Hrvat komunist formulirao ikakvo gledanje na hrvatsku problematiku? Osim brbljanja o fašizmu, satelitstvu i ustaštvu, zato da ne bi morali ništa reći, da bi sakrili siromaštvo pogleda i da bi opravdali zločine na liniji svoga izdajničkog služinstva, nema ništa, apsolutno ništa. Valjda nijedan narod nema tako primitivnu kategoriju komunista kao hrvatski narod. Bez znanja, bez hrabrosti da išta shvate, kažu, misle i smisle o Hrvatskoj i Hrvatima, intelektualni i moralni primitivci, bili su sretni da im bude dodijeljena uloga ubijanja i stražarenja vlastitoga naroda.”6

Nemojmo zaboraviti da unatoč 20 godina što je prošlo od kada su te riječi napisane, unatoč zagrebačkog proljeća, bit se nije promijenila i tekstovi ostavki dr. Savke Dabčević-Kučar i Mika Tripala nakon Karađorđeva pokazuju da je kod njih jugoslavenstvo bilo temeljna ideja, a hrvatstvo više taktika. Tek u posljednje vrijeme, i to samo među mlađim komunistima, počeli su se javljati prvi znaci izrazitije hrvatske nacionalne svijesti, ali ovi su fenomeni državnom silom sputavani i zato nisu mogli dovesti do normalnog nacionalnog iživljavanja. Radi toga ostao je nepremošten silan raskorak između komunista i nekomunista u Hrvatskoj u pogledima na položaj i sudbinu hrvatskog naroda.

Priznajemo da je na kulturnom području razdoblje nakon X. sjednice pokazalo nešto tolerancije, te da je hrvatskim kulturnim radnicima bilo dopušteno obrađivanje hrvatske povijesti i hrvatskog jezika u prilično slobodnom obliku, svakako slobodnijem nego u prijašnjih 25 godina jugoslavenske vladavine.

Također se znade spominjati veća sloboda na vjerskom području kao posljedica Beogradskog protokola, no potrebno je shvatiti, da je to bila čisto taktička koncesija, a ne idejni preokret u držanju Tita prema Katoličkoj crkvi.

Prilikom Titova posjeta sv. Ocu Papi “The Washington Post” je donio (30. III. 1971.) komentar u kojem stoji:

“Jedno jugoslavensko vrelo je reklo, da kako se 78-godišnji Tito približava koncu svoje vladavine, njegova je glavna zabrinutost da bi se zemlja mogla raspasti u posebne republike, i da je želio da bi Vatikan vršio propagandu za narodno jedinstvo i za bratstvo između 6 milijuna katolika Jugoslavije i njenih 16 milijuna nekatolika.

“Ništa od tih jakih izražaja nije se našlo u formalnom odgovoru pape Pavla ni u ograničenom službenom rezime-u njegovih privatnih primjedaba,” – javlja međutim izvjestitelj Don M. Larrimore.

Ova želja za spašavanjem Jugoslavije bilo kojim sredstvima, dobro tumači liberalizaciju Jugoslavije na vjerskom području.

______

4 Citirano prema “Vjesniku u srijedu” od 21. siječnja 1970.

5 Idem

6 “Republika Hrvatska” br. 2 (1952), str, 8

______

* * *

Ipak ne smijemo zanijekati da je razdoblje između X. sjednice i Karađorđeva za mnoge Hrvate predstavljalo dah nekog proljeća. Zatvoreniku se otvaranje prozora nakon dugog vremena stroge samice čini svježim zrakom, dok slobodan čovjek ne bi ni izdržao od zadaha takve “svježine”. Isto tako naraštaji, koji su odrasli u strogom totalitarizmu Titova jugoslavenskog nacionalkomunizma, morali su biti upravo opijeni tom kulturnom, pa makar i samo ograničenom slobodom. Manje je razumljivo da su se neki Hrvati u inozemstvu, naučeni na posve drugačiju slobodu, počeli ugodno osjećati u ovom bijednom popuštanju užeta kojima je od 1945. godine bila vezana Hrvatska u svim svojim manifestacijama.

Gospodarske reforme bile su daleko iza kulturnih popuštanja, te pojačano odlaženje mlađeg svijeta u zapadnu Europu i dodir s kapitalističkim potrošačkim, industrijskim društvom, teško je pogodio jugoslavenske vlastodršce. Nije više bilo moguće lagati o nekim naprecima ljudima koji su, radeći na najnižem stupnju socijalne ljestvice, ipak imali viši standard nego u svojoj normalnoj. rodnoj sredini. Stoga su zahtjevi za gospodarskim reformama postajali sve jači i nije čudo da su u zagrebačkim nemirima upravo gospodarske krilatice bile najizrazitije, iako možda ne najvažnije.

Politički ni najliberalniji članovi ekipe Tripalo – Dabčević nisu nikada dopuštali pomisao na stvaranje neke legalne ili bar tolerirane opozicije, a da uopće ne govorimo o mogućnosti mirne izmjene vladajućih stranaka. I u doba svoje najjače snage tzv. liberalna ekipa nije nikada stavljala u sumnju dva načela: 1) Jugoslaviju kao državu, suverenu i zajedničku svim narodima koji tamo žive, i 2) politički monopol Saveza komunista Jugoslavije. Formalni ustupci nikada nisu išli do napuštanja ovih temeljnih načela, čeličnih obruča unutar kojih su željeli provesti neke reforme kako bi zadovoljili Hrvate i time ojačali Jugoslaviju, odnosno pomogli joj da prebrodi svoju gospodarsku krizu, koja je bila posljedica neuspjele gospodarske reforme, i političku krizu, koja se otvorila vidljivim Titovim starenjem i njegovim skorim odlaskom s javne pozornice.

Kriza je bila toliko duboka, pogotovo u pitanju međunacionalnih odnosa, da je nije bilo moguće prikriti riječima. U svom veoma dosadnom i predugačkom referatu na XVI. sjednici Predsjedništva SKJ Titov prijatelj i ideolog Edvard Kardelj priznao je, na klasično nejasan i uvijeni marksistički način, da to pitanje postoji i da nije riješeno. Prema Kardelju:7

“Mi smo s pravom tvrdili i tvrdimo da smo u Jugoslaviji uglavnom riješili nacionalno pitanje u klasičnom smislu toga pojma. Narodi Jugoslavije imaju svoje države, svoju vlast, svoju ekonomsku samostalnost, svoje pravo da raspolažu uvjetima, sredstvima i plodovima svoga rada, i ostvaruju svoja suverena prava prvenstveno u republikama, a preko federacije samo u određenim njihovim aspektima. Međutim, to su principi. Praksa nije bila niti je danas uvijek takva. Tako su se, i pored generalnog rješenja nacionalnog pitanja, u praksi često otvarala mnoga pitanja međunacionalnih odnosa…

“Kod nas su, na primjer, bila, a i danas su, još prilično rasprostranjena mišljenja da su jugoslavenske nacije drukčije od ostalih nacija; drugim riječima, da one, u stvari, i nisu potpune nacije, nego nešto na sredini procesa preobražavanja jedne provincijalne u nacionalnu svijest.     To je izvor takozvanog unitarističkog jugoslavenstva.

“A, u stvari, kao što sam već ranije istakao — jugoslavenske nacije su formirane i stabilizirane nacije, i to ne od jučer, već sa dugom tradicijom i učvršćenom sviješću…”

U takvom podneblju krize, razumljivo je da je Miko Tripalo došao i do nekih formulacija koje su se neopreznim promatračima mogle pričiniti bitnom promjenom u odnosu komunista prema hrvatskoj državnoj ideji. U svom intervjuu danom riječkim “Dometima” Tripalo je formulirao svoje misli o Hrvatskoj na slijedeći način:

“Smatram da pravo nacije na samoopredjeljenje nije stvar propagandističkih plakata… Pravo na samoopredjeljenje bez realizacije prava na organizaciju svoje nacionalne države bilo bi samo formalno pravo. Prema tome kad govorimo o Socijalističkoj Republici Hrvatskoj kao o državi, onda podrazumijevamo da ona ima u prvom redu karakter nacionalne države. Naime, hrvatski narod nigdje na svijetu ne može stvoriti svoju državu nego samo ovdje na svom historijskom tlu. Hrvatska nije neki geografski pojam. To je ime matične nacije u toj državi. Naravno, to vrijedi i za druge naše republike, a Bosna i Hercegovina je država Srba, Hrvata i Muslimana koji tamo žive. A kad govorimo o republičkoj državnosti, onda mislimo da je Hrvatska država i Srba u Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj dio su srpskog naroda, ali njihova država nije Socijalistička Republika Srbija. Domovina i država Srba u Hrvatskoj je Socijalistička Republika Hrvatska”.8

Kraj takvih, službenih izjava, koje Tito u ono doba nije dao opozvati, nije čudo da su u Domovini mnogi povjerovali, da je moguće hrvatski narod organizirati i u okviru Jugoslavije. No pogrešno je što se u emigraciji politički razvitak unutar SK Hrvatske počeo tumačiti kao pokušaj izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije. Pa ni jedan od najpoštenijih zagovornika nove politike, dr. Hrvoje Šošić, nije nikada smio istupiti iz čeličnog okvira koji je postavilo tadanje komunističko vodstvo Hrvatske. U svom odgovoru, objavljenom u “Tribini čitalaca” zagrebačkog “Vjesnika” (4.X1.1971.), on odgovara na kritike nastale prilikom njegovih prijedloga da se konstituira narodna banka Hrvatske, da joj se imenuje guverner i da taj bude poslan u Washington. Tvrdi da prijedlog za otvaranje filijale “Genexa” u Zagrebu nije antisocijalistički. “Iz čitavog mog istupanja proizlazio je stav za socijalističko opredjeljenje hrvatskog naroda, a ne protiv i to neposredno opredjeljenje za samoupravni socijalizam kakav se nalazi u tek usvojenim saveznim ustavnim amandmanima i prijedlozima amandmana na ustav Socijalističke Republike Hrvatske.”

“Ni moj prijedlog da se amandmanima na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske utvrdi mogućnost da SRH bude član Ujedinjenih nacija ne bi bilo moguće ocijeniti da polazim od ‘platforme separatizma’ da se pošlo od mog izvornog izlaganja u kojem sam izričito upozorio na presedan Ukrajine, koja zato nije nikakva separatistička država, s time da se to utvrdi amandmanima kao Ustav SRH a ne izvan njih.”

______

⁷ “Vjesnik“ od 3. ožujka 1970.

⁸ “Vjesnik” od 1. travnja 1971.

______

* * *

 

Kao posljedica popuštanja kulturnog nasilja nad hrvatskim narodom, i možda radi neshvaćanja da ovo popuštanje ne znači odmah i političko popuštanje, niti da je ovo nužna posljedica kulturnog popuštanja, pojavila se u emigraciji misao, da je moguće reformirati Jugoslaviju, tako da bi u njoj hrvatski narod imao dovoljno slobode da se normalno razvije kao posebna etnička zajednica, kao nacija u modernom smislu riječi. Ovu misao najviše su zastupali neki noviji emigranti koji su se nazivali socijalistima, a koji su posve ozbiljno raspravljali o ustavnim amandmanima, kao da bi ovi doista išta značili, ako se ne promijeni temeljna struktura države utemeljene na monolitnoj, jedinoj stranci, u kojoj vlada tzv. demokratski centralizam, a koja ima monopol političkog djelovanja i nakon amandmana.

Druga struja smatrala je mogućim, da će liberalizacija dovesti do stvaranja legalne opozicije i tako – na način koji nije nikada bio ozbiljno protumačen – do mirnog stvaranja nezavisne hrvatske države, vjerojatno po uzoru razlaza Švedske i Norveške 1905. godine. Kao temelj ovog plana, ako ga takvim uopće možemo nazvati, bilo je posjećivanje različnih političkih emigranata domovini gdje su neki štoviše smjeli objaviti intervjue u novinama. Pri tome se zaboravljalo da su svi objavljeni intervjui bili u biti povoljni za Jugoslaviju i nisu zastupali ni rušenje ni razlaz, nego samo reforme. Zato nije nimalo jasno na čemu se temeljio optimizam ove struje, koji je kod nekih dovodio do pomisli da bi pod nadzorom Ujedinjenih naroda moglo doći do plebiscita u kojemu bi Hrvati slobodno mogli odlučiti da li žele ostati u okviru Jugoslavije – po njima južnoslavenske konfederacije, kao da bi ova ovisila samo o željama Hrvata – ili žele stvoriti svoju nezavisnu državu.

Ako danas nazivamo sve ove struje utopističkim, i ako kritiziramo kao nemoguće tzv. izmirenje s vodećim hrvatskim komunistima, onda bi nam netko mogao reći, da je to mudrost nakon događaja. No nije bila potrebna posebna pronicavost da se već onda uvidi, da promjene nisu dovoljno duboke da bi doista omogućile mirni, evolutivni razlaz Srbije i Hrvatske, odnosno suradnju između nacionalista i službenog vodstva komunista u samoj Hrvatskoj.

Za izmirenje je potrebno da obadvije strane žele prijeći preko prošlosti i pogledati u budućnost. No još 1970. godine, dakle u punom jeku liberalizacije, dr. Vladimir Bakarić je izjavio o nacionalistima, koje on još uvijek naziva ustašama:

Pitate da li je ustaštvo ’istočni grijeh’ hrvatskog naroda. Svaka ovakva grupacija, ma koliko mala bila, uvijek je na sramotu naroda, i ja to ne bih htio ni u jednom trenutku poreći, niti bih htio da se to zaboravi… Prigovorilo nam se na stanovit način što se idejno ne razračunavamo s tim ustaštvom. Mi se nemamo što idejno razračunavati s njime, među nama su govorile puške. To je poznato i tu nikakvih pomirenja i ničeg sličnog ne može biti.”9

Govoriti o puškama 25 godina nakon svršetka rata ne pokazuje ni državničku mudrost ni “socijalističku” humanost, nego mržnju koja je jača od razuma. A protiv toga nije nitko, ponavljam nitko, tada u Hrvatskoj prosvjedovao.

Da promjene u očima samih nosilaca liberalizacije nisu nikada bile zamišljene kao stvarno zadovoljavanje državotvornih želja Hrvata, možemo vidjeti iz Tripalovih razmišljanja o važnosti države kao takve:

Po mom mišljenju, ovakvo osamostaljenje republika, koje se predviđa ovim ustavnim promjenama, ne samo da vodi koheziji Jugoslavije (u tom smislu da će ljudi biti zadovoljniji i prema tome politički raspoloženiji) nego otvara dublji proces sporazumijevanja, dobrovoljnog sporazumijevanja, koje će se zaista temeljiti na realnim interesima republika, pokrajina, pa ako hoćete i poduzeća i privrednih grana.”10

Osamostaljenje republika” nije nezavisnost, kao što je imaju nove afričke države i čiju slobodu toliko zagovara sam Tito, nego neka autonomija kao što bi mogle imati pokrajine ili čak privredna poduzeća. Dakle nešto što može zadovoljiti samo one koji unaprijed kapituliraju.

Nasuprot ovim, optimističkim stavovima nekih pragmatista, treća je struja u hrvatskoj politici zastupala nužnost revolucije i u onom razdoblju, dok je, kao što rekosmo, bilo dosta iluzija o mogućnosti suradnje s komunističkim snagama za mirno odvajanje Hrvatske od Jugoslavije. Ova struja nije u sebi jedinstvena po načinu rada, niti u stupnju sile koju smatra potrebnom za ostvarenje hrvatskih ciljeva, no u temeljnom pogledu odbacivala je mogućnost mirnog razlaza ne zato što ne bi željela da dođe do takvog rješenja, nego zato jer nije vidjela mogućnosti za takvo rješenje. Odbacivala je i put reforme Jugoslavije, kao način za zadovoljavanje opravdanih hrvatskih zahtjeva, jer nakon 50 godina iskustva s Jugoslavijom nije više smatrala potrebnim praviti nove reforme kad su se dosad sve pokazale iluzornim. Osim toga načelno je zastupala potrebu tzv. narodnih država, tj. zapadnoeuropski uzorak jedinstva naroda i države. Ovo je stajalište svojedobno definirao prof. Oršanić, kad je 1952. napisao:

“Jugoslavija je ili diktatura ili je ne može biti, – zakon je izražen u apsolutnom smislu od 1918. pa sve do danas, i isključena je svaka mogućnost nijekati ga. Ni politika srpske radikalne, demokratske, zemljoradničke, republikanske i komunističke stranke, ni politika hrvatske seljačke, federalističke i pučke stranke, ni politika jugoslavenske muslimanske organizacije, ni politika Koroščeve i Žerjavove stranke, ni politika slobodnih zidara pariške i londonske orijentacije, ni politika srpsko-pravoslavne crkve, ćirilometodstva i konkordata, ni politika svih sindikata nacionalnih, internacionalnih i anacionalnih, ni politika svih manjina: Židova, Švaba, Mađara i dr., ni politika intelektualaca, kapitalista, obrtnika, seljaka i radnika, ni sve stranačko-vladavinske kombinacije, ni svi sporazumi, oblasti, banovine, ni monarhistička, ni republikanska forma, ni politika s parlamentom ili bez parlamenta itd., itd., nisu mogli spriječiti i onemogućiti stalno djelovanje ovoga zakona, jer je životni oblik Jugoslavije diktatura.”11

Želim ovdje napraviti malu digresiju. Kad jugoslavenski reformisti zastupaju potrebu stvaranja nove, bolje Jugoslavije i tom prilikom ističu nedostatke hrvatske države, kakva je postojala od 1941. do 1945. godine, pokazuju dva potpuno različna kriterija i time svoju neobjektivnost. Jugoslavija postoji 49 godina, Hrvatska je postojala samo 4 godine. Jugoslavija je postojala usred svjetskog mira, kao opće priznata država, većinom bez važnijih vanjskih neprijatelja koji bi željeli njezinu propast. Hrvatska je postojala samo za vrijeme rata, na strani sila koje su izgubile rat, te većina stranih država nije ju priznala. Jugoslavija je promijenila veći broj sustava: liberalno-demokratsku, parlamentarnu vladu, otvorenu vojničku diktaturu kralja i generala, dirigiranu demokraciju samog kralja, a kasnije namjesničkog vijeća, fašistički sustav dr. Stojadinovića 1988. godine, pravovjernu staljinističku, komunističku diktaturu, nacionalni komunizam, samoupravni socijalizam, strogi centralizam, umjereni centralizam, banovinsku samoupravu, te različne stupnjeve federalizma. Dakle Jugoslavija je iskušala cijeli spektar vladavinskih oblika od krajnje desnice do krajnje ljevice i nijedan joj nije pristajao, nijedan nije doveo do napretka njenih naroda, osim do napretka srpske vladajuće klike i djelomično do materijalnog napretka srpskog naroda. Hrvatska je imala samo jedan tip vladavine, koji je bio uvjetovan tek izvršenom i još nedovršenom revolucijom, kao i sustavom na snazi kod tadanjih njenih saveznika i nuždom autoritativne vlade za vrijeme općeg rata i domaćeg, građanskog rata.

_____

9 “Vjesnik” od 13. prosinca 1970.

10 “Vjesnik” od 1. travnja 1971.

11 “Republika Hrvatska” br. 2 (1952.), str. 19.

_____

* * *

Ali Titova intervencija je radikalno riješila hrvatsku dilemu o putu za budućnost. Postavljanjem centralističke vojničke diktature i svrgavanjem komunističkog vodstva u Zagrebu, koje je bilo jugoslavensko-reformističko, Tito je uništio svaki pokušaj reforme i zatvorio sve putove za mirni razlaz. Pokazao je time i svu krhkost jugoslavenskog federalizma, koji djeluje samo dok to dopušta središnja vlada.

Nova vladavina, koju je Tito uveo u Karađorđevu, u potpunoj je suprotnosti s proklamiranom suverenošću radnog naroda, jer u Karađorđevu nije bio prisutan radni narod, nije bio izvršen ni formalni proces samoupravljanja, nego je naredbom odozgo određeno kako se ima vladati i skup, koji je bio pozvan da čuje odluku, morao je izvršiti samokritiku da bi time opravdao unaprijed donijete odluke. Ako bismo dakle prihvatili, da je do tada vladala neka samouprava u Jugoslaviji kao cjelini i u njenim sastavnim republikama i pokrajinama, sa skupštinama i saborima, koji bi navodno predstavljali samoupravljačke suverene narode, onda je promjena politike izvršena u suprotnosti s duhom i slovom samog jugoslavenskog ustava i još više njegovih dosadnih i dugačkih amandmana, te nikakvo naknadno sankcioniranje od sabora i skupština ne može pokriti činjenicu da odluku nije donio ni narod, ni tzv. republike, nego samo i isključivo vrhovno vodstvo i središnja vlada, dakle da je donijeta diktatorski i unitaristički. Kako to nije bio po Ustavu i amandmanima predviđeni put i način, ispravno je govoriti o državnom udaru. Možemo tek raspravljati da li je to bonapartistički državni udar, vojnički udar za stvaranje novog cara koji bi nadomjestio dosadašnjeg, ili komunističko-kolektivni udar, koji bi privremeno na Titovo mjesto postavio skupinu nosilaca vlasti dok se ne iskristalizira novi samodržac, no činjenica je da narod nije imao riječi u donošenju odluka.

Tito je na najbrutalniji način razotkrio, što znači njegova protivnost unitarizmu. U svojoj “Uvodnoj riječi” na 21. sjednici Predsjedništva SKJ u Karađorđevu dne 1. prosinca 1971. Tito je rekao, da se ne slaže s tim da je stalno na jeziku unitarizam. “Ako se radi o unitarizmu versajske Jugoslavije, – rekao je Tito prema “Borbi” od 8. XII. 1971., – ja sam, razumije se, također najoštrije protiv njega. Ako se, pak, radi o ostacima dogmatskog, ja sam, naravno, isto tako protiv njega. Ali, ako se radi o jedinstvu naše zemlje, o Jugoslaviji kao nedjeljivoj cjelini – onda sam ja za takav “unitarizam’, za takvu jedinstvenu Jugoslaviju. A onda to nije unitarizam, nego jednostavno – naše jedinstvo.“

Nije bilo moguće jasnije opravdati novi jugoslavenski nacionalizam nego što je to učinio Tito. Dopušteni su svi oblici političkih organizacija, sva imena, sva rješenja, dok se ne dira u jedinstvenu Jugoslaviju. Pitanje je samo kakav je to federalizam, kakva je to hrvatska država unutar “jedinstvene Jugoslavije”?

Ali da je diktatura ponovno službeno i formalno proglašena i na političkom području, a ne samo u međunacionalnim odnosima, slijedi iz Titovih završnih riječi:12

Savez komunista je jedini faktor koji ima pravo idejno-političkog djelovanja u opšte-jugoslavenskim okvirima. To ne znači nikakvo umanjivanje suvereniteta, niti prava centralnih komiteta saveza komunista u republikama, Predsjedništvo SKJ je za svoj rad i za svoje odluke odgovorno pred čitavom radničkom klasom Jugoslavije. Njegove odluke važe i za republike, jer se donose u forumu u kojem sjede predstavnici svih republika. Tako će biti i u buduće.

Bilo je tendencija, da radnička klasa mora biti potpuno uklopljena u nacionalne okvire. Međutim, u Jugoslaviji je samo jedna radnička klasa, radnička klasa čitave Jugoslavije… Jednom riječju, hoću da kažem da mi radničku klasu ne možemo odvajati po republikama. Ona je jugoslavenska. Ali, ona je, u prvom redu, odlučujući faktor u svojoj republici, i to treba sve više da bude.”

Postavljeno je potpuno jasno jugoslavensko jedinstvo, jer tko bi bili Hrvati, Srbi, Slovenci i Makedonci ako se isključe radnici koji da su Jugoslaveni? Gdje je taj suvereni narod u republikama, ako njegov najbrojniji stalež djeluje mimo republika u središnjoj vladi (tj. ako na čas priznamo, da tzv. radnička klasa uopće vlada, što se nakon državnog udara u Karađorđevu doista ne može ni teoretski zastupati). Ostaju republike kao upravne jedinice, točno onako kao što je nekoliko mjeseci ranije govorio Tripalo kad ih je postavio na istu razinu kao poduzeća i privredne grane.

Ali diktatura vrijedi na svim područjima, a ne samo unutar Saveza komunista, te i oni koji bi htjeli dovesti do promjena izvan njega moraju računati na progon, jer kao što jasno reče Tito u svom završnom govoru na Drugoj konferenciji SKJ u Karađorđevu dne 2. prosinca 1971.:

No, ne smije se dozvoliti ako je, recimo, neko isključen iz partije, da može opet slobodno svašta pričati i rovariti. Ako to on ponovo radi, onda je to teže i treba drukčije postupiti i udariti po njemu. Ne može on, svejedno što je van partije, da radi što hoće. Prema takvima ćemo se oštro postaviti…”13

Ne može se ići onako kako bi svaki želio. Zato je odgovoran CK Hrvatske, pa ako nešto ne bude učinio, on će odgovarati i pred nama, jer je on sastavni dio naše jugoslavenske organizacije Saveza komunista. Jer, pitanje ponašanja komunista i foruma pojedinih republika nije samo njihova unutrašnja stvar. To je isto tako stvar Saveza komunista Jugoslavije. A to nisu htjeli bivši rukovodioci u Hrvatskoj. Toga je bilo i ima još dosta u Srbiji i u nekim drugim republikama. Možda sada više neće biti, ali bilo je. Mi ne možemo imati toliko partijskih centara koji bi radili što hoće i protiv interesa cjeline – Saveza komunista Jugoslavije. Moramo imati jedinstvo, jedinstveni Savez komunista.”14

Totalitarizam je dobio svoju službenu formulaciju i time je opravdana svaka nasilna djelatnost opozicije, jer više nema ni formalnih mogućnosti za mirne promjene. Stvarnih nije nikada ni bilo. Kraj ovih decidiranih formulacija, suverenitet republika, o kojemu i nadalje govori Tito, nije drugo nego obično marksističko fraziranje, uglavnom za vanjsku upotrebu, da oni, koji žele vjerovati, mogu opravdati svoje podupiranje čistog totalitarizma u Jugoslaviji.

Silom je, dakle, uništen hrvatski nacionalizam u domovini, koji se mimo i pokraj službenog jugoslavenskog reformizma partijskog vodstva u Zagrebu stvarno razvijao u narodu. Narod je vjerovao u riječi toga vodstva, isto onako kao što je 1935. vjerovao, da je dr. Vladko Maček doista za hrvatsku državu, a ne samo za autonomiju. Razočaranje koje je zavladalo u širokim narodnim slojevima mora dovesti do pojačanja revolucionarnih djelatnosti, htjeli mi to u emigraciji ili ne. Ako održimo idejnu vezu s revolucionarnim pokretom, koji nastaje kao odgovor na Titov državni udar, moći ćemo mu ideološki pomoći da ne zastrani, da ne postane obična negacija i reakcija na balkansko nasilje koje danas tamo vlada.

Odluka o načinu borbe ne ovisi više o nama, jer je ona uvjetovana vladavinskim sustavom u Jugoslaviji kao i metodama i odgojnim sredstvima jugoslavenske diktature. Nemojmo zaboraviti da jugoslavensko vodstvo sprema narod na totalni rat, na tzv. “strategiju opće narodne obrane”, koja se sastoji od gerilskog ratovanja i od sabotaže. Još prije državnog udara u Karađorđevu ovaj se sustav očitovao u manevrima jugoslavenske vojske na Baniji i Kordunu u jesen 1971. godine. Pišući o toj koncepciji pukovnik Ivan Babić kaže:

“Teritorijalne jedinice ostaju na svojim mjestima, te na “privremeno’ okupiranom teritoriju – dapače i onda, ako bi cijela zemlja bila okupirana – same, ili u zajednici s dijelovima redovite vojske, produžuju rat u obliku gerile, uništavajući manje i izolirane dijelove okupatorskih snaga, napadajući njegove komunikacije, zapovjedne organe, skladišta i druge objekte, vršeći sabotažu, sprečavajući okupatoru da se koristi ekonomskim potencijalom zemlje, otežavajući mu održavanje reda, mira i normalno funkcioniranje vlasti, itd.”15

Državni udar na političkom području, spremanje gerile i sustavne sabotaže na vojničkom području, kažnjavanje svake pa i najmanje kritike u javnom životu – to je slika današnje Jugoslavije i to odgaja i politički uslovljuje nove hrvatske naraštaje.

Ako mislimo da se moramo držati po strani da se ne bismo kompromitirali, nemojmo se čuditi, ako se novi pokreti razviju potpuno mimo hrvatske tradicije, jer krivnja će biti na nama a ne na njima. Sila i nasilje, koje je vlada Josipa Broza Tita upotrijebila da uništi jugoslavenski reformistički pokret u Hrvatskoj, opravdava silu i nasilje što će morati razviti Hrvati, ako se ne žele pomiriti sa činjenicom da hrvatski narod mora nestati da bi Jugoslavija mogla živjeti. A da to nije nekakav slijepi nacionalizam, svjedoči nam Milovan Đilas, koji je u intervjuu danom novinaru Adalbertu Reifu u münchenskom listu “Abendzeitung”’ od 28. ožujka 1972. rekao:

“Nekoliko godina neće biti aktivnog hrvatskog nacionalizma, ali ovaj nacionalizam može biti samo za neko određeno vrijeme potlačen, tj. odgođen, jer nezadovoljstvo u inteligenciji i nadalje postoji.”

Događaji u tijeku posljednjih mjeseci pokazali su da je Đilas samo djelomično imao pravo. Nacionalizam je odgođen u inteligenciji, tj. u jednom dijelu hrvatskog naroda, no veoma je djelatan, djelatniji nego ikada prije, u mladeži i među radništvom.

A ovo je normalno i tako mora biti. Pa kao što smo počeli s indijskim filozofom i državnikom, inače Titovim prijateljem, Jawaharlalom Nehru-om, završit ćemo s njegovim riječima, koje pristaju na naš slučaj:

“Nacionalizam je neizbježiv u Indiji mojega razdoblja; on je prirodna i zdrava pojava. Za svaku zarobljenu zemlju nacionalna sloboda mora biti glavna i dominantna težnja…

Nedavni događaji u cijelom svijetu dokazali su netočnost ideje da bi nacionalizam nestajao pred pritiskom internacionalizma i proleterskih pokreta. Još uvijek je jedan od najsnažnijih poticaja koji pokreću narode i oko njega se okupljaju osjećaji, predaje i smisao zajedničkog života i cilja. Dok su se intelektualni slojevi srednjeg staleža postepeno odalečivali od nacionalizma, ili bar su tako mislili, radnički i proleterski pokreti, svjesno utemeljeni na internacionalizmu, kretali su prema nacionalizmu.”16

_____

¹² “Vjesnik” od 5. prosinca 1971.

¹³ “Hrvatska Danas”, Izdavač Komisija za vanjske migracije Izvršnog vijeća Sabora S. R. Hrvatske, Zagreb, 1972., str. 15.

¹⁴ Idem, str. 16.

¹⁵ “Hrvatska Revija”, god. XXI br. 4, prosinac 1971., str. 398

¹⁶ Vidi bilješku br. 1.

“Republika Hrvatska”, br. 98 (prosinac 1972.), str. 14-30.

 

Tri generacije na hrvatskoj ljevici

 

Smrt Tita bila je najvažniji događaj u hrvatskom javnom životu u posljednjim godinama ne zato što je došlo do formalnih promjena u vladi nego psihološki, jer je predstavljala vidljivu promjenu jednog stanja koje je radi svoje dugotrajnosti imalo značaj stabilnosti. U očekivanju njegove smrti, mnogi su ljudi vjerovali da dolazi konac naše borbe i uspjeh našeg osloboditeljskog djelovanja. Ovo očekivanje, psihološki razumljivo, politički je bilo potpuno neopravdano, jer smrt diktatora ne dovodi automatski do propasti diktature, nego otvara jedan proces čiji se konac ne može predvidjeti, a koji ne ovisi samo od vanjskih čimbenika nego, možda i u većoj mjeri, od samih naroda koji se bore za slobodu i od njihove političke svijesti i spremnosti na žrtvu.

 

I.

TRAŽENJE ALTERNATIVA

 

Smrt jednog diktatora koji je sebe stavljao iznad sustava koji je zastupao, a nije služio sustavu kao neki drugi diktatori, mora dovesti do previranja. Diktator koji nije dopustio da se itko razvije u njegovoj sjeni, da itko bude njegov nasljednik, ostavlja iza sebe prazninu i sjeme razdora koje neumoljivo vodi do promjena, a može dovesti i do propasti samog diktatorskog sustava. U slučaju Jugoslavije, ovakva je propast teža, jer se ne radi samo o komunističkom režimu nego i o jugoslavenskom nacionalizmu koji je danas usko povezan s režimom i koji komunizmu daje opravdanje prema Zapadu, kao što komunizam daje jugoslavenskom nacionalizmu opravdanje prema Istoku.

Sam od sebe, sustav se neće srušiti. On je u krizi i ostat će još dugo vremena u krizi. U tom kriznom razdoblju rađat će se nove misli, vršit će se nove analize, dolazit će do novih spoznaja i pojavit će se različite alternative.

Prema tome, Titova smrt ne predstavlja konac hrvatske osloboditeljske borbe nego novu, važnu etapu koja će biti u nekim pogledima lakša od dosadašnje. Bit će lakša zato, jer je u inozemstvu, gdje smo imali najvećih poteškoća prodrijeti s našim idejama, sve bilo izgrađeno u Titovu imenu i oko njega. U doticajima sa strancima osjećali smo često da oni vide u Titu izvanrednog političara, čime su svi naši argumenti protiv jugoslavenskog komunističkog režima unaprijed, osjećajno, odbijeni, te neki stranci nisu ni željeli razgovarati o našim pitanjima. Za njih su ona bila lokalne prirode, dok je Tito u njihovim očima predstavljao svjetske projekcije. Ne želim, u ovaj čas, raščlanjivati ovu predodžbu o Titu, koja je uglavnom utemeljena na ratnoj propagandi koju su mu pravili komunistički i filokomunistički agitatori među zapadnim saveznicima, a kasnije održavali i gajili potajni komunistički simpatizeri u zapadnim vladajućim krugovima, koji nisu htjeli ugroziti svoje položaje zastupanjem moskovske varijante komunizma. Dovoljno je samo istaknuti da Titovi nasljednici neće imati nimbus svjetskih državnika i prema tome da će biti moguće iznositi argumente i da se ovima više neće suprotstaviti osjećaji i predrasude.

Novo razdoblje ne znači nikakvo povećanje slobode u Jugoslaviji. Stvarno novi gospodari ne mogu dopustiti slobodu, jer je njihova diktatura slaba i labilna. Jaka diktatura može povremeno malo popustiti. I tako je Tito ponekad davao veće slobode “svojim” narodima, no čim bi osjetio da ti narodi žele učvrstiti slobodu kao svoje pravo, a ne kao njegovu milost, pritegnuo je uzde i pooštrio je diktaturu. Današnja slaba i nesigurna diktatura mora biti oštrija od Titove upravo zato što je nesigurna. Ali ovaj pojačani pritisak dovodi i do pojačane reakcije u narodima i alternative postaju brojnije, jer se neposrednije osjeća konac današnjeg režima.

U stvaranju političkih alternativa intelektualci imaju glavnu riječ i zato su danas intelektualci na udaru u Jugoslaviji. Političke ideje, naime, trebaju biti prvo formulirane, da bi kasnije mogle biti oživotvorene. Osjećaj vodi ljude u borbu i sprema ih na žrtvu, ali samo razbor iskorištava ove žrtve i izgrađuje pobjedu. Komunisti, koji su prvo u legalnoj, a kasnije u dugotrajnoj ilegalnoj opoziciji osjetili što znači politička ideja i kolika je snaga politički izgrađenih boraca, pokušavaju ugušiti ideje i vjeruju da će time oduzeti temelj borbi protiv diktature.

 

II.

ĐILAS: SLUŽBENA JUGOSLAVENSKA ALTERNATIVA

 

Najpoznatija alternativa današnjem režimu, i ona koja je zadobila najveći publicitet u zapadnom svijetu, iznosi se pod imenom Milovana Đilasa. Njegov ugled na Zapadu stvorili su lijevi intelektualni krugovi, kojima je Tito bio odviše povezan s diktaturom, da bi ga u svakoj prilici mogli braniti. Njima je bio simpatičan Đilas kao bivši komunistički borac, a i danas još uvijek marksist. Pa i Đilasovo jugoslavenstvo pomagalo mu je na Zapadu, jer je predstavljalo čuvanje status quo-a i davalo neku sigurnost krugovima koji u svakoj promjeni vide prst Moskve i koji se boje promjena, jer još nisu naučili suprotstaviti Moskvi pozitivne inicijative, nego se zadržavaju na obrambenim, negativnim potezima, reakcijama na sovjetsko napredovanje.

Ali veoma je vjerojatno da je i Tito imao svoje prste u izgrađivanju Đilasa. Nikada mu nije onemogućio pisanje i slanje rukopisa u inozemstvo, nikada mu nije potpuno ograničio političko djelovanje. Samo je pazio da ga Đilas osobno ne bi zasjenio, ostavljajući budućnosti da ova, nakon njegove smrti, odredi što će biti s Đilasom. Tako je ovaj ostao jedini službeni jugoslavenski opozicionalac i njegov se glas slobodno širi u inozemstvu. Poznavajući Titovu brigu da očuva Jugoslaviju protiv centrifugalnih težnja samih naroda onoga područja, moguće je da je Tito prihvatio Đilasa kao jugoslavensku ljevičarsku alternativu, ako se Jugoslavija ne bude mogla održati s ekipom koju je on postavio. S Đilasom na čelu, nadao se Tito, Jugoslavija bi se spasila kao država, i to u marksističkom obliku, što je Titu, kao marksističkom vjerniku, bilo najvažnije. Đilas je važan kao rezerva Jugoslavije ako dođe do novog razgraničenja sfera između Sovjeta i Amerikanaca i ako u takvom razgraničenju Jugoslavija pripadne američkoj zoni, dok za slučaj ako bi cijela ili djelomično pripala sovjetskom bloku, postoje već drugi, informbirovci, za preuzimanje vlasti. Đilasov demokratski socijalizam bio bi i Sovjetima garancija da će ortodoksni komunizam i nadalje moći slobodno raditi, jer upravo u socijaldemokratskim državama komunisti uživaju najveću slobodu djelovanja.

Ali Đilas je svjestan da se u pitanju Jugoslavije ne radi toliko o marksizmu ili antimarksizmu, nego da u Jugoslaviji ključaju nacionalni interesi različitih naroda koji se ne daju uskladiti i koji pokušavaju naći svoje ostvarenje izvan Jugoslavije.

Dok strani promatrači misle da su unutrašnji jugoslavenski sukobi samo posljedica ekonomskih nepravda, Đilas im odgovara:

“Nije samo ekonomsko pitanje, problem je složeniji. Uzmimo kao primjer Hrvate, jer zapravo svi mislimo na njih kad govorimo o nacionalnom problemu. Nemojte zaboraviti da su se Hrvati skoro tisuću godina borili za državnu nezavisnost i da je ova borba postala dijelom njihove svijesti.”1

Ali umjesto da dođe do logičnog zaključka na temelju ove pronicljive spoznaje, Đilas kaže: “Po mom mišljenju separatizam u ovom času nema izgleda.’ Njegova su rješenja ista kao i Titova, polovična, iako upravo on kritizira Tita zbog nedovršenosti djela.

“Uzmimo problem narodnosti”, – govori Đilas dopisniku njemačkog magazina “Der Spiegel”. –“U suprotnosti s jugoslavenskim nacionalistima, od kojih mnogi žive i u emigraciji, smatram da je problem riješen, iako ne definitivno.

Postoji samo jedno rješenje u dvije etape, ali na veoma različitim razinama. Prvo je bilo ratno rješenje, dakle nužda da se ponovno zaspu jarci između partizana, četnika i ustaša, da se prevlada nacionalno pitanje koje smo doživjeli u Kraljevini Jugoslaviji. Na mnogo višoj razini došlo je do promjena ustava 1971.

To je bila daljnja etapa u rješavanju nacionalnog pitanja. Za taj dio puta bilo je odsudno da Jugoslavija postane konfederacija, kulturno, administrativno i u velikoj mjeri i ekonomaki.”2

Na pitanje, zašto je dakle Titovo djelo ostalo nedovršen, Đilas odgovara:

“Jer se nije dovoljno dosljedno ostvarivalo. Jugoslavija je doduše formalno federacija, ali uvelike je ostala politički centralistička zemlja, premda i partija je formalno decentralizirana. Ovo znači da će se sukob u budućnosti, borba oko nacionalnog pitanja, uglavnom voditi da bi se ostvarila formalno priznata autonomija.”3

Koji put predviđa pak Đilas za ostvarenje ovog programa? Sam je rekao na početku intervjua:

“Svedeno na kratku formulu: postepena demokratizacija, polagani razvitak naše zemlje prema demokraciji.”4

U povijesti se nigdje nije vidjelo da bi došlo do polaganog razvitka prema demokraciji. Ovakvi se prijelomi ne ostvaruju polagano nego u skokovima. Najbolji primjer nenasilne demokratizacije, Španjolska poslije samrti generala Franca, pokazuje kojom je brzinom kralj morao voditi zemlju u demokraciju, da ne bi reakcionarni elementi zaustavili proces, a prenestrpljivi odveli ga u anarhiju i u novu diktaturu, ovaj puta s drugim predznakom. Ovaj akcent na polaganom razvitku dopušta da posumnjamo u novu metamorfozu Milovana Đilasa i da povjerujemo u njegov prijašnji plan, stvaranje nove, socijalističke stranke, koja bi kao druga, uz postojeći Savez komunista, imala pravo na legalno djelovanje. A da ovo nije nikakav korak prema rješavanju nacionalnog pitanja, koje i sam Đilas smatra ključnim za Jugoslaviju, možemo navesti mišljenje jednog drugog razočaranog komunista, isto tako branitelja jugoslavenske zajednice, bivšeg rektora Hrvatskog sveučilišta dr. Ivana Supeka, koji veli:

“Djelovanje dviju stranaka sa središtem u Beogradu ne bi uklonilo najveću smetnju narodima u Jugoslaviji – centralizam. Kad Milovan Đilas i prekida s dugim idolopoklonstvom gospodaru u Kremlju, on će, kao i drugi, najteže ispustiti tezu o vodećoj naciji i konstitutivnom središtu. Njegovi noviji spisi sadrže istu predrasudu o nacionalizmu hrvatske inteligencije kao i prijeratnih godina, kad se obarao na revizionizam Krleže i Richtmanna pa na desno skretanje glavnine zagrebačkih komunista.”5

Supek, doduše, nije objektivan kad govori o Đilasu, jer je s njime u sukobu još iz predratnih dana kad je Đilas na beogradskom Univerzitetu zastupao najekstremniji staljinizam, dok se Supek držao zagrebačkih revizionista oko Miroslava Krleže, ali njegova sažeta analiza Đilasove prošlosti jarko osvjetljuje politički lik tog tipičnog beogradsko-balkanskog lukavog političara:

“Đilas neće nikako priznati da je narodno-oslobodilačka borba izvojevala pobjedu u Hrvatskoj na načelima pučke fronte i političkog pluralizma. Kad bi to jednom prihvatio, došao bi u pitanje cijeli njegov ‘revolucionarni’ stav: huškanje na pečatovštinu 1939/40, nasrtaj na savez Centralnog komiteta s Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom 1943/44, rušenje višestranačke vlade Tito-Šubašić 1945. i poratni kulturni nihilizam. Ali toliko daleko on ne može ići u preispitivanju svoje savjesti. Koliko se god otresao negdašnje ideologije, stare su ga predrasude dalje plijenile, i njegovi su Memoari od korica do korica slijepljeni nepreboljenim antagonizmom spram Hrvata i njihove oslobodilačke borbe.”6

Možemo, dakle, zaključiti da današnji Đilas, isto kao i onaj u prošlosti, možda predstavlja Jugoslavensku alternativu, ali s hrvatskog gledišta predstavlja kontinuitet kočenja hrvatske oslobodilačke borbe, održavanje Jugoslavije i nijekanje prava hrvatskog naroda da bude doista suveren na svom području.

 

III.

HRVATSKA OPOZICIONA STRUJANJA

 

Ako smo Đilasa otpisali kao stvarnu alternativu današnjem jugoslavenskom državnom okviru i dali mu značenje sredstva za prebrođivanje državne krize u razdoblju nakon Titove smrti, potrebno je da pogledamo da li postoje druge ideje koje bi se mogle razviti do političkih oblika. Znamo da je diktatura uništila u domovini sve političke stranke, pa i svako političko organiziranje izvan monopolističkog Saveza komunista. No mimo organiziranih oblika, postoje struje i težnje, i one se očituju u nekim osobama koje ih ili formuliraju ili ih svjesno ili nesvjesno predstavljaju.n

Danas bismo mogli reći da u Hrvatskoj postoje opozicioni porivi utemeljeni na marksizmu s jedne strane i na katolicizmu s druge strane. Među hrvatskim Srbima ne osjeća se nikakav pokret suživljavanja s hrvatskim pučanstvom s kojim dijele istu zemlju, premda bi to bilo važno za budućnost samih Srba. Ovo je prije skoro pol stoljeća dobro shvatio najveći prečanski Srbin, Svetozar Pribićević, koji je od jugoslavenskog unitarizma preko federatizma evolvirao skoro do priznanja hrvatske državnosti i koji je u pitanju sudbine prečanskih Srba bio veoma jasan: njima je mjesto u Hrvatskoj s Hrvatima i zato im je dužnost boriti se za Hrvatsku.

Isto tako nema još pravog opozicionog gibanja među Hrvatima muslimanske vjere. Njih je Tito svojim progonima nakon rata, a kasnije zloupotrebom islama u političke svrhe, toliko udaljio od hrvatskog političkog života, da se danas kao narod nalazimo u zaostalijem položaju nego u doba prije aneksije (1878.) kad su bosanski begovi dolazili u posjete dr. Anti Starčeviću i priznavali se Hrvatima. Potiskivanje hrvatske svijesti kod islamskih Hrvata jedan je od rijetkih “uspjeha” Titove vladavine. Vraćanje u vjersku podijeljenost rezultat je Titove “napredne” politike.”

Opozicione struje koje izviru iz marksizma otvorenije su, jer dolaze iz krugova privilegirane klase. Više pučka i politički manje izgrađena struja koja uglavnom ističe svoju hrvatsku narodnost i želju za slobodom na različitim crkveno-narodnim manifestacijama idejno izvire iz katolicizma i vjeri sklonih nemarksističkih krugova.

Normalno je u svakoj diktaturi da prve javne kritike dođu iz krugova vlastitih sumišljenika, jer su protivnici ili fizički uništeni ili pod stalnim pritiskom, te je političko djelovanje, a prema tome i politički razvitak, ograničeno samo na one koji bar na početku rade u okviru postojeće političke strukture.

U Hrvatskoj danas možemo ove opozicione struje koje izviru iz marksizma nazvati s tri imena, koja predstavljaju tri različita stupnja razvitka, a to su: dr. Ivan Supek, dr. Franjo Tuđman i dr. Marko Veselica. Oni bi bili tipični predstavnici ovih opozicionih struja unutar hrvatske ljevice. Ovime ne želim reći da bi ova trojica bili vođe nekih političkih organizacija, niti da bi bili jedini koji zastupaju slične misli. Uzeo sam ih kao primjer ovih različitih opozicionih strujanja, jer su mi pristupačniji njihovi spisi nego li spisi drugih pripadnika istih struja.

Sva trojica se trude da ostanu u jugoslavenskom okviru da bi si osigurali bar neku toleranciju od današnjih vlasti, ali se vidi da ova njihova umjerenost nije dovoljna da ih zaštiti.

I Supek i Tuđman i Veselica zastupaju pravo hrvatskog naroda na slobodu i na narodni identitet, ali pri tome dolaze do različitih zaključaka, koji su dovoljno zanimljivi da ih podrobnije proučimo.

Zanimljivo je – i simptomatično za teške rane koje je Titov režim nanio hrvatskom političkom životu – da se cijela hrvatska lijeva opozicija u Jugoslaviji ograničava na područje Socijalističke Republike Hrvatske kao da Bosna i Hercegovina nisu hrvatske zemlje, te da ne pokazuje, bar ne na vidan način, nikakvo zanimanje za stanje hrvatskih krajeva izvan granica današnje republike. Ne možemo procijeniti da li se radi o taktici da se ne izazove vlast u Beogradu, ili o oportunizmu koji priznaje postojeće okvire i pokušava djelovati unutar istih.

 

IV.

SUPEK: OBRANA MLADENAČKIH ILUZIJA

 

Najotvoreniji je dr. Ivan Supek, možda zato što je on još uvijek osjećajno komunist, a sigurno nije za izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije. Supek je svjestan ograničenosti svakog političkog ispovijedanja:

“Nitko od nas sudionika prošlih i kobnih događaja ne može za svoju ispovijed svojatati čistu i potpunu istinu. Već sam izbor i vrednovanje pojedinih događaja jako ovisi o osobnom iskustvu i predrasudama. Ukus i nazor na svijet još jače dominiraju rekonstrukcijom onoga važnoga što se zbilo.⁷

Ni na koga se ne mogu bolje odnositi ove riječi nego na njega samoga. Sve što piše i što ističe, obojeno je njegovim mladenačkim vjerovanjem i njegovim predrasudama. Pa i onda kada kao zreo čovjek razumom dolazi do novih spoznaja, u svojim zaključcima vraća se na svoje političko ishodište.

1. Odnos prema marksizmu

Njegov odnos prema marksizmu je tipičan za onu lijevu hrvatsku inteligenciju kako prije rata tako i za vrijeme rata, čiji je najznačajniji predstavnik bio Miroslav Krleža. O svom stavu prema komunizmu piše:

“Većina nas đaka pričula je u seljačkom naglasku HSS-e jedan anahronizam i ograničenje. Smrću braće Radića još se više gubilo prvobitno narodnjaštvo i republikanizam. Njihovi nasljednici na vodstvu, pola gospoda, pola seljaci, zalažu se za osnovu parlamentarne demokracije i konkretne reforme. No buntovna je mladež polazila u pohod na cijeli svijet. Tu požudu utažit će komunistička revolucija. Bili smo očarani učenjem koje nije samo davalo nov smisao tupavoj svakidašnjici nego je također vodilo na izbaviteljski čin i ispunjenje tajnih težnji.”8

Vremenom je shvatio da “Marxovi spisi, protegnuti preko pola stoljeća, ne daju određenu filozofiju i političku praksu”9, ali ovo ga nije dovelo do nekih konkretnih zaključaka. Supek lucidno vidi ograničenost marksizma:

“Proklamirani primat materije i ekonomske baze dominira ortodoksnim sljedovima marksizma koji su završili s Lenjinovim boljševizmom. Paradoksalno je koliku su važnost ti ideolozi pridavali materijalnoj proizvodnji, a da obično nisu mnogo razumjeli od gospodarstva, niti uopće imali za to smisla. Najgrublji zahvati i teškoće rezultirali su odatle u izgradnji socijalizma. Time što su se na prvo mjesto stavile proizvodne snage i proletarijat, devalvirane su uvelike druge, duhovne vrednote; i sukob s inteligencijom biva neizbježan.”10

Ne povlači zaključke niti kada spoznaje da:

“Marxovo sjeme izlazi iz mlina njegovih šegrta prazne ljuske kad se pojedine teze o materijalnoj produkciji simplificiraju i apsolutiziraju. Uzmu li se pak stanovite misaone okosnice, tad nam Marxovo djelo može pridonijeti razumijevanju složenog svijeta.”11

Nekoliko desetljeća ranije pisali su tako o Marxu neki katolički filozofi i sociolozi, koji su priznavali Marxu originalnost nekih zapažanja i opravdanost mnogih kritika, ali koji su shvatili da ovo nije dovoljno za izgradnju zatvorenog sustava kao što su izgradili Marxovi nasljednici koji još i danas, u posve promijenjenim prilikama, pokušavaju primjenjivati tumačenja i rješenja što je donosio Marx za prilike koje su se u međuvremenu stubokom promijenile.

Ovaj marksistički dogmatizam dovodi do teških posljedica u stvarnom životu i na njih upućuje Supek:

“Nasilje nad nesvjesnim, zalutalim ili neprijateljski raspoloženim podanicima nije bila manifestacija malicioznosti, nego jedne doktrine, u prvom redu. Sam Predrag Vranicki nas još više Historijom marksizma uvjerava kakve grozote mogu izaći iz ideoloških premisa.

Vjera u historijske zakone nije bila jedino što je sakatilo moralnu odgovornost; rašireni utilitarizam među socijalistima također je vodio do kršenja čovjekovih prava. Vrednuje li se kakav čin prema njegovim ukupnim učincima ili posljedicama, tad se može opravdati različito nasilje.”12

Raskorak između intelektualca Supeka i marksističkoj vjernika Supeka, pojava koja nije samo njemu svojstvena, što opravdava da bude istaknuto, nigdje nije jasnije izražen nego u njegovoj filozofskoj kritici temelja marksizma.

“Atomski procesi ne daju se prikazati kao objektivni proces u prostoru i vremenu. Također se mentalni procesi ne mogu tumačiti kao popratna pojava slijeda fizičkih stanja mozga. Umjesto determinirane supstancije imamo pred sobom kompleks mogućnosti. Materija nam nije više tako prozirna kao u Cartesiusa, problem postojanja biva beskrajno zamršeniji: ali to ukinuće fizičke određenosti omogućit će poimanje ljudske slobode, kakva se razvija mišljenjem, htijenjem i maštanjem.”13

Fizičar Supek dokazao je ovim da marksizam kao sustav nije znanstven, ali Supek kao marksist-vjernik nije povukao konzekvencije iz svoje intelektualne spoznaje, jer i nakon svega ovoga zaključuje:

“Dakle, u povijesnim i globalnim razmjerima ostao je marksizam jedno vrlo vitalno učenje, a razvoj samoupravljanja dat će tome vlastiti, jugoslavenski krvotok.”14

2. Zagrebački revizionizam

Supek je duboko ušao u zagrebački revizionizam koji se prije samog rata okupljao oko Miroslava Krleže i koji se trudio da spoji nespojive elemente u jedno. Supek se stvarno u politici nije razvio dalje od onog razdoblja.

“Zagrebački revizionizam 1989.-1940. unosio je u marksizam tri temeljna načela: univerzalnost, slobodu i tolerantnost, što će biti demarkacijska linija marksista-humanista spram dogmatičkih ideologa. Zacijelo, ako se prihvate ta načela, sam marksizam prestaje biti ideologija u prije definiranom (Marxovu) smislu.”15

Nakon ovog revidiranja marksizma, nije čudo da se Milovan Đilas protivio i Krleži i zagrebačkom revizionizmu. Đilasu je tada marksizam bio politički program za akciju, a ne za nadmudrivanje, i kao čovjek akcije, što je tada bio, nije želio da ova bude zakočena intelektualističkom gimnastikom. Kao revolucionari, on, a s njime i Tito, ne mogu prihvatiti Krležino frakcionaštvo koje nasuprot marksističkom racionalizmu zastupa potpuno ispravno “iracionalnost” i umjetničku spontanost. No to već nije marksizam, pa ni revidirani marksizam. Zato kaže Supek:

“I tako su dvije fronte na intelektualnoj ljevici bile formirane: jedna pod ortodoksnom zastavom dijalektičkog materijalizma i partijske pragmatike, druga pak naoružana umjetničkim talentom i osobnom slobodom, jedna podložna ‘razumu’, druga svojoj individualnoj izvornosti, ali obje duboko uvjerene da jedino tako unapređuju i oslobađaju svijet.”16

Hvalisanje Supekovo da je zagrebački revizionizam bio sjeme današnjeg eurokomunizma bilo bi smiješno da nije žalosno vidjeti intelektualca, čovjeka prirodnih znanosti, gdje prelazi preko činjenica i svojim željama daje prednost. Sam je vidio političku i moralnu kapitulaciju Miroslava Krleže koji za vrijeme rata prima zaštitu od ustaškog doglavnika dr. Mile Budaka – za koga se ne zauzima kad su se uloge izmijenile – da nakon rata prihvati Titovu osobnu diktaturu kao izraz marksizma.

“Miroslav Krleža tiho je primljen u partiju, više kao akt pomilovanja. On sam neće se odvažiti da posthumno obrani svog najboljeg prijatelja Zvonimira Richtmanna, a kamoli Pečatov revizionizam u cijelosti. Time je uvelike bio prekinut kontinuitet koji bi izravno vodio do suvremenoga socijalističkog humanizma i eurokomunizma.”17

Radi ovog pomanjkanja čvrstoće i dosljednosti Miroslava Krleže nije mogao biti rehabilitiran zagrebački revizionizam, pa je nerazumljivo čuđenje Ivana Supeka koji u tom pogledu, unatoč jugoslavenske stvarnosti koju je stalno proživljavao, piše:

“Značajno je da antistaljinistički obrat nije doveo do revaluacije Zagrebačkog revizionizma 1938-40 ni politike ZAVNOH-a iz doba rata. VI. kongres nije dopustio stvaranje drugih stranaka, niti je definitivno prekinuo s lenjinizmom, ali je najavio samoupravni socijalizam bez tradicionalnih partija.”18

3. Pučka fronta

Supekov politički put može se najbolje označiti njegovim osjećajnim prihvaćanjem pučke fronte, za razliku od većine komunista koji su je prihvatili samo kao taktiku. Povodom kongresa Kominterne u Moskvi 1935., na kojemu je za generalnog sekretara izabran Bugarin Georgi Dimitrov, Supek piše:

“Sada će posve druge zadatke postaviti komunistima novi generalni sekretar Georgi Dimitrov, čija je hrabra i inteligentna obrana na Državnom sudu u Leipzigu prokazala prave palikuće Reichstaga – jednu paklensku inscenaciju koja je nacionalsocijalistima poslužila za hajku na protivnike, liberale, socijaliste, komuniste i Židove. Stidljivo zamotana u staru marksističku terminologiju, javlja se u referatu Dimitrova jedna nova mesijanska snaga, koja će otada biti kamen kušnje i komunistima u Jugoslaviji: Pučka fronta! (…) Kad smo u Zagrebu na kružocima čitali govor Dimitrova i rezoluciju, bili smo iskreno oduševljeni. Bez obzira je li to s vrha bio taktički potez ili istinski prijelom, učinak je na nas dolje bio silan i ireverzibilan. (…) Za Jugoslaviju bilo je veoma važno što je Kominterna dopuštala da komunisti sudjeluju i u demokratskim vladama ili formacijama, gdje i ne bi imali većinu niti bili ‘vodeća snaga’. Baš te godine izašla je na javne izbore Udružena opozicija s nosiocem liste dr. Vladkom Mačekom, i ljevičari su rasterećeni starih predrasuda i s manje rizika javno glasovali za tu listu… Time je bila uspostavljena suradnja komunista s Hrvatskom seljačkom strankom i drugim demokratskim pokretima, što će na ponovnim izborima tri godine kasnije biti kamen spoticanja.”19

Kada Staljin uoči rata, radi interesa Sovjetskog Saveza kao države a ne komunizma kao svjetskog pokreta, mijenja taktiku, jugoslavenski se komunisti, a među njima posebno zagrebački, uopće ne snalaze:

“Međutim, Kominterna i njezin ‘gospodar’, kako su sa strahopoštovanjem zvali Staljina, mijenjaju pravac uoči Hitlerova rata. Dok su prije pozivali na preuređenje i čak razbijanje Kraljevine Jugoslavije kao reakcionarne versajske tvorevine, sad će im se pričiniti jednom utvrdom protiv fašističke agresije. Preko noći prefarbane su parole od separatističkih na unitarističke. Taj obrat u cijelom komunističkom taboru nije uračunao najkobniji Staljinov potez – pakt s Hitlerom 1939. što će do kraja zbuniti jugoslavenske komuniste u već podignutoj prašini oko Pečata. Zadaća novoga sekretara (Tita, primj. pisca) nije bila nimalo laka. (…) Tito s gorčinom konstatira da ‘…su okrenuli svi antipartijski elementi svoje lice ka K. (tj. Miroslavu Krleži, primj. pisca) sa nadom da će on prihvatiti njihov barjak u borbi protiv partije… Mi ćemo se boriti za mase, borićemo se protiv antimarksističkog i antilenjinističkog utjecaja među radnim masama’. Kako je tu bio dubok razlaz, svjedoči i Bakarićeva napomena da je u Zagrebu on bio usamljeni Titov pristaša. Pošto su Pečatov revizionizam, ‘gnjili liberalizam’ i ‘prirepaštvo’ HSS-i zahvatili hrvatsku ljevicu, ukazat će se ortodoksna, lenjinistička grupa u Beogradu kao partijsko uporište, sa svim kasnijim posljedicama.”20

4. Hrvatsko pitanje

Supek ni u jednom času ne gleda na borbu hrvatskog naroda odvojeno od Jugoslavije. Ona je njemu jedno od političkih pitanja, samo taktičko pitanje koje bi se rješavalo u obliku pučke fronte, ali nikada u obliku nezavisne hrvatske države.

“Dok su srpski komunisti, počev sa Simom Markovićem, zapostavljali famozno ‘hrvatsko pitanje’, hrvatski komunisti pretežno prihvaćaju nacionalne težnje, dijelom taktički, da se ne odvoje od masa, a dijelom iz iskrenog rodoljublja. Mnoge organizacije ilegalne kompartije vežu se s lijevim krilom Hrvatske seljačke stranke, najviše po selima, gdje su braća Radići osnivali čitaonice kao središta narodnog prosvjećivanja i okupljanja. U mladenačkom pak drugovanju i buntovništvu gubilo se stranačko diferenciranje.”21

“To približavanje hrvatskih komunista i demokratske većine HSS bit će odlučno za kasniji ustanak protiv fašističke okupacije. Sloga se uspostavila utoliko lakše što HSS i nije bila stranka s određenim programom, nego više legalno političko predstavništvo hrvatske opozicije monarhiji.”²²

Ponekad, možda i nehotice, Supek otkriva pravi stav hrvatskih komunista prema hrvatskom pitanju. Naime, i u doba suradnje s drugim snagama protiv beogradske diktature, komunisti imaju posve suprotan stav od stava hrvatskih nacionalista. Sjećajući se svojih studentskih godina navodi Supek:

“Premda je Hrvatska seljačka stranka obuhvatila golemu većinu hrvatskog naroda, na samom Sveučilištu nije imala tako superiorno uporište. (…) Borbeniji dio studenata opredjeljivao se stoga za revoluciju, bilo komunističku bilo nacionalističku u smislu stvaranja samostalne hrvatsko države. Dok su komunisti podredili nacionalno pitanje viđenju svjetske zajednico prema manifestu Marxa, Engelsa i Lenjina, ‘nacionalisti’ su prije svega htjeli postići svoju državu, odlažući gospodarske i ideološke probleme za kasnije. Površna je ocjena da su ‘nacionalisti’ bili ‘desno’ orijentirani u uvriježenom značenju. Većina tih studenata dolazila je iz pograničnih i miješanih krajeva Hrvatske, gdje je srpski pritisak bio najjači, mnogo je njih nosilo na koži ožiljke žandarmerijskog terora, a u srcu stari katolički zavjet.”23

Ova neiskrenost komunista u nacionalnom pitanju dolazi do posebnog izražaja na izborima 1938. godine. Nastalo je naime pitanje da li će komunisti u obliku legalne Stranke radnog naroda ići na izbore s posebnom listom ili će se pridružiti Udruženoj opoziciji. Boljševici oko Milovana Đilasa su za posebnu listu, a CK KPH za priključivanje listi dr. Maćeka. Tito je kao vješt taktičar odgodio sukob koji mu tada nije odgovarao.

“Još je jedna dilema ostala neriješena: hoćemo li nastupiti kao jedinstvena jugoslavenska stranka ili se podijeliti prema nacijama? Prvo bi navuklo sjenu unitarizma, drugo bi pak povuklo diobu ilegalne KPJ na nacionalne partije, pošto su već bile osnovane slovenska i hrvatska komunistička partija. Gros srpskih komunista protivio se takvoj diobi Partije.”24

Zanimljivo je, međutim, kako je Supek jasno uvidio zašto postoje sukobi unutar hrvatske ljevice, ali da ni iz toga nikada, ni prije rata, ni za vrijeme rata, pa ni poslije rata, nije povukao potrebne konzekvencije. O protuhrvatskom krilu u hrvatskoj ljevici otvoreno piše:

“Pošto su se ORJUNA (Organizacija jugoslavenske nacije), JAČ (Jugoslavenska akademska čitaonica) i druge monarhističko-policijske agenture raspale, a Pribićevićevi demokrati prišli HSS-i, znatan je broj Srba i bivših unitarista prišao ljevičarima. Te su pridošlice gajile pod crvenom zastavom protuhrvatsko raspoloženje i bili katkad pravi izazov katoličko-hrvatskoj strani, dokazujući in vivo osvade da komunizam služi Moskvi i Beogradu. U nekim se komunistima od toga doba zadržala prava alergija na svaku manifestaciju hrvatstva. Skupovi ljevičara i partijski forumi nisu dosta odrješito suzbijali takvo ‘srbovanje’ u komunističkim redovima, a time je bila slabljena i antifašistička fronta.”25

Činjenica je da Partija ni tada kao ni danas nije suzbijala u svojim redovima jugoslavenski nacionalizam, nego je svoju oštricu uvijek upravljala protiv onih Hrvata koji su bili za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije.

Ovo jugoslavenstvo Komunističke partije nije prestalo s ratom i sa stvaranjem saveznog uređenja države, po kojemu je Hrvatskoj bar formalno priznat neki suverenitet. U svojoj protuhrvatskoj vladavini Tito je nastavio politiku Pere Živkovića na način koji je bio pomalo i smiješan. Govoreći o Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu poslije 1945. godine, čiji je član postao, premda mu je dr. Vladimir Bakarić oduzeo partijsku iskaznicu, dr. Ivan Supek duhovito piše:

“Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti predana je u ruke jugomasonima sa starim šefom lože Andrijom Štamparom, kojemu će članovi Partije s Miroslavom Krležom samo sekundirati. (…) Aleksandrov ban i antikomunistički prosekutor dr. Kostrenčić u tome je nadmašio sve druge akademike. Zaboravivši potpuno što je radio cijeloga života, obraćeni tajnik je najžešće napadao ‘buržoasku’ historiografiju i pravo. Jednome su sva ta braća ostala vjerna: da služe režimu, bez svog vlastitog uvjerenja, ali jako gramzljivi za svakom povlasticom. Partijski pak centar u Beogradu mislio je s tim starim protivnicima hrvatskih nacionalista i katolika učvrstiti jugoslavenstvo.”26

Nevjerojatna je površnost i zagriženost dr. Ivana Supeka kad piše o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Mnogi ustaški pisci su kasnije, nakon rata, preispitali svoje postavke i svoju politiku, i pokušali razumjeti one Hrvate koji su bili na drugoj strani. Supek, naprotiv, uopće ne pokušava razumjeti hrvatske nacionaliste. Da je točno ono što piše, ne bi bilo moguće shvatiti kako je rat između ustaša i partizana mogao trajati četiri godine. Nijemci, naime, već su uskoro pokušali stvoriti “modus vivendi” s Titom i samo kad je ovaj vrijeđao sklopljene sporazume, vodili su ofenzive protiv partizana, uglavnom da osiguraju prometne linije prema Grčkoj. Prema Supeku:

“Ponajprije, ustaše su osvajači postavili na vlast, i to u posve podređenom položaju. Nadalje, ustaše nisu imali dovoljan broj pristaša da bi uopće uspjeli organizirati svoju državu. Osim tankog gornjeg sloja zadržao se uglavnom aparat Kraljevine Jugoslavije ili Banovine Hrvatske, ali neraspoložen spram novih gospodara.’’27

Ako je to točno, onda ili ustaše nisu počinjali nikakva nedjela, jer su bili odviše slabi, te su nedjela samo sredstvo propagande, ili su ta nedjela počinjali pripadnici “aparata Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske”, jer su ustaše bili, prema Supeku, samo “tanki gornji sloj”. Da baš nije bilo tako i da je u NDH kraj ekstremista, koji se pojavljuju u svakoj revoluciji, bilo i umjerenih elemenata, priznaje nehotice Supek :

“Umjereniji na vrhu NDH nastojali su smiriti, čak pridobiti Srbe. Dosta srpskih oficira biva zadržano u domobranstvu, organiziranom po k. un k. regulama. (U prvoj partizanskoj artiljerijskoj školi sreo sam dva nastavnika Srbina koji su prešli iz domobranstva i hvalili su većinu časnika.)”28

Ali Supek nije samo površan i netočan kad se radi o NDH, prema kojoj ni danas ne krije svoju mržnju. On je netočan i kad piše o partizanskom pokretu i sustavno umanjuje ulogu Srba komunista, a ne vidi uopće doprinos četnika koji su tijekom rata prešli u partizane. On tvrdi, a možda i vjeruje, da je komunizam došao na vlast zaslugom hrvatskih komunista i lijevog krila HSS-e, uz prešutnu ali važnu pomoć hrvatskih domobrana, koji su, kako on kaže, bili glavni izvor opskrbe za partizane, skupa s „oslobodilačkim odborima u okupiranim gradovima”.29

Ali zanimljivije od ovih netočnosti jest njegovo nehotično priznanje jugoslavenskog značaja partizanskog pokreta. Citirajući proglas prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), koje je započelo u Otočcu dne 18. lipnja 1944. i gdje stoji da “ćemo moći u zajedničkoj borbi s ostalim narodima Jugoslavije ostvariti demokratsku Slobodnu Hrvatsku u bratskoj zajednici sa Slobodnom Srbijom, Slobodnom Slovenijom, Slobodnom Bosnom i Hercegovinom, Slobodnom Crnom Gorom i Slobodnom Makedonijom”, Supek ističe: “To je prva deklaracija koja je anticipirala federativno uređenje Jugoslavije sa šest samostalnih republika”30 ali ne opaža da je to istovremeno dokaz da se partizani, komunisti ili lijevo krilo HSS, nisu borili samo protiv ustaškog režima, nego i protiv hrvatske države i za obnovu Jugoslavije. “Za naglo širenje ustanka, – tvrdi Supek, – bio je također odlučan prijelaz utjecajne glavnine HSS-e. Tako su, na primjer, iz Dalmacije došli svi zastupnici HSS-e osim jednoga.” Nijednom riječi Supek ne spominje posebno teško stanje hrvatskog naroda u krajevima pod talijanskom okupacijom gdje hrvatska vlast uopće nije smjela djelovati, što je dovelo do prilaženja mnogih Hrvata partizanima.

Da jugoslavenska orijentacija nije slučajnost u programu ZAVNOH-a, vidljivo je iz pozdravnog govora Vladimira Nazora, prvog predsjednika ovog tijela, na drugom zasjedanju od 12. do 15. listopada 1943. u Plaškom, gdje Nazor (inače bivši jugoslavenski nacionalist desne orijentacije) govori: “…uredit ćemo u novoj Jugoslaviji novu Hrvatsku …”, a sekretar KPH Andrija Hebrang kaže u svom govoru:

“I naša omladina, koja je u našoj borbi prolila dosta krvi i dala dosta žrtava, imat će dostojno mjesto u demokratskoj republici Jugoslaviji. Demokratska republika Jugoslavija podrezat će krila kapitalu, koji će biti nadziran i koji će služiti narodu… Narodno-oslobodilački pokret bori se za jedno takvo uređenje države u kojemu će biti osigurana nacionalna prava svim narodima Jugoslavije i socijalna prava cijelog radnog naroda, svih radnika i seljaka. Demokratska republika Jugoslavija treba da bude osnovana na federativnoj osnovi.”31

Po tvrdnji Ivana Supeka ova je politička načela Hebrang izradio zajedno as Božidarom Magovcem, glavnim ideologom lijevog krila HSS-e.

Nema nikakve dvojbe da je “državnost” u rječniku partizana, pa i dr. Ivana Supeka, samo politička autonomija slična onoj koju je desničarska, kraljevska Jugoslavija, priznala dr. Vladku Mačeku u obliku Banovine Hrvatske, jer inače Supek ne bi napisao:

“Prije Kongresa kulturnih radnika održalo se u Topuskom treće zasjedanje ZAVNOH-a. I svi su sudionici još bili ispunjeni svečanim izjavama mlade državnosti. Položaj Republike Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji izgledao je zauvijek zajamčen u smislu nacionalne ravnopravnosti i socijalne pravde. Hrvatsko političko vodstvo s Andrijom Hebrangom smatralo se ne samo ostvariteljima Radićeva republikanstva nego i obnoviteljima Jugoslavije na demokratskim i socijalističkim temeljima. Bez njihove borbe i uspjeha sudbina bi Jugoslavije bila posve nesigurna.”32

Ali nakon svih hvalospjeva hrvatskoj “državnosti”, i sam Supek mora priznati da pučka fronta koju je toliko zagovarao nije baš ono što je on mislio.

“Neosporno je da su zastupnici građanskih, seljačkih i malograđanskih (demokratskih) stranaka prihvatili politički program koji je izvojevan narodno-oslobodilačkom borbom; svaki drugi javni stav bio bi inkompatibilan s općim raspoloženjem i pobjedom. Međutim, mnogi će povjesničar primijetiti da je realna vlast, osobito vojska i policija, bila u rukama komunista. Zaista, sudbina te višestranačke skupštine, vlade i demokracije uopće ovisila (je) o odluci politbiroa KP Jugoslavije. I taj najviši organ Komunističke partije ruši u studenom iste godine (tj. 1945., primj. pisca) višestranačku vladu i ubrzo uspostavlja jednopartijski sistem po sovjetskom uzoru.”33

Supek konačno shvaća da:

“S političkim padom Hebranga i Magovca te likvidacijom savezništva ‘desne frakcije Partije’ s ‘lijevim krilom HSS-e’ uopće zamire u Hrvatskoj pučka fronta, i boljševička koncepcija zavladat će u cijeloj Jugoslaviji.”34

5. Masovni pokret u Hrvatskoj

Supek nije bio osobito djelatan u “hrvatskom proljeću” i u masovnom pokretu. On piše više kao promatrač nego kao čimbenik. Njegova jedina politička inicijativa odražava njegovo neshvaćanje politike uopće, a hrvatske osloboditeljske borbe napose.

“Iniciravši taj časopis (tj. Encyclopaedia moderna, primj. pisca) kao predsjednik Jugoslavenske pagvaške grupe, pouzdao sam se da ćemo, polazeći od svjetskog razoružanja i pravičnog gospodarskog poretka, od Jugoslavenskog federalizma i samoupravljanja, najjače promicati načela tolerantnosti i ljudskih prava.”35

Dakle, ni dvadeset godina jugoslavenske komunističke stvarnosti nisu uvjerile Supeka o nasilnom značaju jugoslavenske države. On i nadalje teži za apstrakcijama, ne vidi svoj vlastiti narod, ne osjeća što ovaj hoće. Misli da će lijepe apstrakcije biti jače od života i od stvarnosti. On doduše shvaća da je u masovnom pokretu komunizam sve više slabio:

“Pregled novina i časopisa iz razdoblja 1968-1971. neosporno pokazuje kako je ideja klasne borbe iščezavala iz društvene svijesti.”36

Ali ne shvaća da to komunizam ne može dopustiti. Zanaša se samoupravljanjem kao da je ono neka ideja nezavisna od komunizma, ili zamjena komunizmu, a ne taktika za prebrođivanje određenih političkih i gospodarskih kriza, koja nikada ne smije nadomjestiti ideologiju. Zato pokret hrvatskih intelektualaca i studenata ne tumači pravilno, kao dolazak na pozornicu nove generacije Hrvata, neopterećene udarcima i predrasudama prošlosti, te koja normalno traži narodnu slobodu, pa stoga posve krivo pripisuje ovaj pokret samoupravljanju.

“Samoupravljanje rađa stanovitim pluralizmom. Hrvatska je 1969-1971, sa sve jačim gospodarskim i kulturnim organizacijama, uskipjela od različitih inicijativa i pothvata. Nasuprot tome djelovao je birokratski centralizam sa svojim strukturama moći i zgomilanim financijskim sredstvima u trima beogradskim bankama. U tom se sukobu hrvatsko partijsko-državno vodstvo složilo s narodom. To je sva tajna “masovnog pokreta’ ili ‘narodnog preporoda’ ili ‘revitalizacije Saveza komunista’, što će u Karađorđevu 1. prosinca 1971. biti označeno kao kontrarevolucija. (…) Razvitak pluralizma u Hrvatskoj nije težio k višestranačkom sustavu, nego više implicirao odumiranje Saveza komunista kao vladajuće partije. U tom su smislu različite gospodarske i kulturne zajednice pokretale svoje časopise i listove te nastupale sa svojim programima. U svemu tome šarenilu nije se mogao otkriti nijedan glas protiv socijalizma, samoupravljanja i federativnog uređenja.”37

I kao začuđeni gledalac, nakon Karađorđeva, promatra sav zbunjen progone i ne shvaća da su ovi prirodni i nužni u jednoj mnogonacionalnoj diktaturi kao što je Jugoslavija.

“Najdosljedniji pristaše samoupravljanja, federatizma i ustavnih amandmana bili su optuživani za odstupanje od marksizma, za slabljenje Jugoslavenske armije i razaranje države. Budući da je cijela Hrvatska išla kompaktno demokratskim putem (osim neznatne grupe neomarksista i brojnih prosovjetskih simpatizera u onoj srpskoj manjini koja se oduvijek oslanjala na sile izvan Hrvatske), čitav je narod bio žigosan. (…) I najbučniji demagozi ostajali su u okvirima socijalističkog samoupravljanja i federatizma. Za sve to vrijeme nisam sreo nikoga na Sveučilištu ili drugdje tko bi zastupao separatizam, tj. odvajanje Hrvatske iz jugoslavenske zajednice, a razlike su vise bile u naglascima i stupnju samostalnosti.”38

I tako je dr. Ivan Supek, zaslijepljen svojim ideološkim predrasudama, zarobljen svojom vlastitom prošlošću, uspio vidjeti sve što se dešava a ne razumjeti skoro ništa. I umjesto da se vrati stvarnosti koju predstavlja hrvatski narod i hrvatska zemlja, on se gubi u svjetskim razmjerima i humanizmu za druge narode. I u tome je Supek dosljedan onoj iracionalnoj struji u hrvatskom narodu, koja je ginula za krst časni s jedne strane i za islam s druge strane ne misleći na svoju napaćenu zemlju; koja je išla u pravoslavnu Rusiju da je pokatoliči, a zaboravljala svoj vlastiti narod; koja je na desnici, preko Strossmayera, pokušala zadobiti Srbe za Rim, a izgubila je hrvatsku samostalnost, a na ljevici se borila u svjetskim relacijama i sa svjetskim argumentima, mimo i protiv konkretnih hrvatskih seljaka i radnika koji su željeli samo biti svoji na svom. Tragedija fantasta koji zaboravljaju na stvarnost i radi kojih je Hrvatska još i danas neslobodna, dok se i najmanjem otočiću priznaje pravo na suverenu državu.

Ivan Supek se nije uspio dovinuti do novih političkih spoznaja u nacionalnim pitanjima. Nije uspio niti u političkim pitanjima upotrijebiti svoje znanstveno-filozofske spoznaje o ograničenjima marksizma. Osjećaji i predrasude ostavljaju ga danas, poslije svih iskustava s komunističkom Jugoslavijom na istom nelogičnom i neznanstvenom stajalištu koje je zastupao Miroslav Krleža još prije rata: reformirano jugoslavenstvo i reformirani komunizam, dakle obrana mladenačkih iluzija i tvrdoglavo zatvaranje očiju pred činjenicama po onoj Hegelovoj izreci, koju citira sam Supek, da to gore po činjenice ako se ne slažu s njegovom teorijom. Supek, kao i njegov politički mentor Krleža, pokušavaju spasiti iluzije u koje više ne vjeruju, u čemu bi bili slični svećenicima koji bi i nadalje vršili svoju svećeničku dužnost nakon što su izgubili vjeru u Boga. Ostaju zvono koje ne zveči… Tragedija hrvatske inteligencije zadnjih 150 godina koja bježi za iluzijama umjesto da gleda u činjenice, koja se zanosi čovječanstvom, a nikako da se ograniči na potrebe i probleme svog hrvatskog naroda.

______

1 “Der Spiegel” br. 28 od 7. srpnja 1980., str. 136.

2 Idem, idem.

3 Idem, idem.

4 Idem, str. 134.

5 Ivan Supek “Krivovjernik na ljevici”, str. 133. Izdavač: BC Review, 40 Henley Grove, Henleaze, Bristol, Engleska.

6 Idem, str. 126.

7 Idem, str. 210.

8 Idem. str. 45.

9 Idem, str. 9.

10 Idem, str. 51.

11 Idem, str. 54.

12 Idem, str. 137.

13 Idem, str. 53.

14 Idem, str. 148.

15 Idem, str. 22.

16 Idem, str. 58/59

17 Idem, str. 161.

18 Idem, str. 131.

19 Idem, str. 59/60.

20 Idem, str. 81.

21 Idem, str. 44.

24 Idem, str. 63.

25 Idem, str. 65.

26 Idem, str. 152.

27 Idem, str. 100.

28 Idem, str. 100

29 Idem, str. 101.

30 Idem, str. 102.

31 Idem, str. 103

32 Idem, str. 114.

33 Idem, str. 121/122

34 Idem, str. 124

35 Idem, str. 166

36 Idem, str. 188.

37 Idem, str. 188.

38 Idem, str. 191.

 

V.

TUĐMAN: HRABRO ODBACIVANJE PREDRASUDA

 

Posve je drugačiji razvitak dr. Franje Tuđmana koga je Jugoslavija već jedanputa osudila na jednu godinu zatvora (što je kasnije sniženo na 9 mjeseci) a koji je dne 20. veljače 1981. ponovno osuđen, ovaj puta na tri godine zatvora i zabranu javnog nastupa, radi protujugoslavenske propagande u savezu s inozemstvom.

Dok Supek spada u predratnu komunističku generaciju, Tuđman, rođen 1922., spada u one komuniste koji su se izgradili za vrijeme rata i u redovima Titovih partizana. Svršivši vojničke škole postaje najmlađim generalom jugoslavenske vojske a kasnije se povlači u građanski život i kao povjesnik doktorira i djeluje u Zagrebu.

Uzevši u obzir pritisak koji vlasti vrše na njega i otvorene progone kojima je podvrgnut, razumljivo je da Tuđman ne može razjasniti da li je još uvijek na stajalištu Jugoslavije, dakako reformirane, ili, kako to Jugoslaveni vole reći, bolje i pravednije, ili je već povukao konzekvencije iz svojih proučavanja. Ne možemo ni od koga tražiti da u domovini govori onako otvoreno kao u inozemstvu, moramo priznati da je u domovini zastupanje korjenitih reforma Jugoslavije znak hrabrosti, dok je zastupanje istih reforma u inozemstvu znak kapitulacije. Možemo biti i oštriji i reći, da nakon iskustva s desničarskom Jugoslavijom do 1941. te s onom ljevičarskom od 1945. do danas, nakon svih ustava, amandmana, demokracija, diktatura, fašizma i komunizma, zastupanje “bolje” Jugoslavije u inozemstvu, na slobodi, u biti je izdaja hrvatskih narodnih interesa.

1. Nacionalna suverenost i samoodređenje naroda

Prateći Tuđmana ne smijemo zaboraviti da je njegovo polazište Jugoslavija i marksizam, dakle ideje vodilje partizanskog pokreta ili, kako se ovaj sam naziva, Narodno-oslobodilačke borbe (NOB), a da mu je smjer prema sve većem isticanju ljudskih i nacionalnih prava. Razumljivo je zato što je njegova argumentacija posve drugačija od argumentacije onih Hrvata koji su ušli u politički život u starčevićanskim ili radićevskim oblicima, kao i od onih koji potiču iz katoličkih krugova. Čovjek upotrebljava one argumente koji su mu najbliži i sazrijevanje u politici je uvijek postepeno ako je iskreno. Skokovi su sumnjivi, jer su nelogični. Na tom mukotrpnom putu prema odbacivanju predrasuda i političkom sazrijevanju Tuđman pokazuje neprekidni slijed od dana pisanja eseja “Velike ideje i mali narodi” pa do završne riječi na drugom procesu u Zagrebu. Kao okosnicu mogli bismo uzeti njegove riječi:

“Pitanje nacionalne suverenosti i prava na samoodređenje postalo je osnovnim postulatom međunarodnih odnosa u suvremenom svijetu, uključujući i odnose između malih i velikih naroda, odnosno država.”39

Kao povjesniku, Tuđmanu su bliži povijesni argumenti od ekonomskih ili socioloških. On ih raščlanjuje, sređuje u cjelinu i daje im filozofski oblik.

“Ali dok je teorija liberalnog nacionalizma, temeljena na načelu samoodređenja naroda i na shvaćanju da svaka nacija ima biti posebna politička jedinica i suverena država pod nezavisnom ustavnom vladom, bila u biti duboko demokratična, zalažući se za pune građanske slobode puka a protiv održavanja svih pojava tiranije, aristokratskih pojava i crkvenog utjecaja, i istodobno svrhovito internacionalna, u interesu čovječanstva, jer samo slobodna ‘domovina može biti radionica čovječanstva’ (Mazzini), a protiv svakog osvajačkog militarizma i imperijalizma, ideologija integralnog, državnog nacionalizma, u našem slučaju jugoslavenstva i čehoslovakizma, bila je u svojoj biti duboko antidemokratska, jer je vladajuća nacija, ugnjetavajući u svakom pogleda druge narode, sputavala građanske slobode uopće, ali isto tako i protivna pravom internacionalizmu i kozmopolitizmu, jer je, uzdižući ideju države, njezin integritet i interese kao najviše ciljeve, ne samo ograničavala potlačene narode nego je bila i suprotna stvarnim probicima međunarodne zajednice.”40

U potkrepu svoga gledišta o pravu na nezavisnost, Tuđman citira Lenjina, što je logično u njegovu slučaju kao i u prilikama u kojima je živio kad je pisao svoje glavne radove. Prema Lenjinu samoodređenje ima daleko širi pojam nego kod drugih marksista, jer kaže:

“…ako želimo shvatiti značenje samoodređenja naroda, ne upuštajući se u pravne definicije, ne ‘stvarajući’ apstraktna određenja, a ispitujući povijesno-ekonomske pretpostavke nacionalnih pokreta, to ćemo neizbježno doći do zaključka: pod samoodređenjem naroda podrazumijeva se njihovo državno odvajanje od drugih narodnih zajednica, podrazumijeva se stvaranje samostalne nacionalne države.”41

Prema Tuđmanu:

“Lenjin je prvi u marksističkom pokretu do kraja shvatio da borba proletarijata protiv carizma, i uopće protiv kapitalizma i kolonijalizma nije moguća bez saveza s ugnjetenim narodima na načelima priznanja njihova prirodnog prava na samoodređenje do otcjepljenja. Lenjin je bio prvi marksistički teoretik, koji je imao toliko duboke znanstvene dosljednosti, i gotovo jedini socijalistički državnik koji je imao toliko stamene političke hrabrosti i povijesne dalekovidnosti, da načelo samoodređenja naroda dovede do logična dalekosežna zaključka: najprije treba da se razjedinimo da bismo se mogli ujediniti na ravnopravnoj podlozi!”42

U jednom značajnom odsjeku Tuđman upotrebljava i dr. Antu Starčevića da potkrijepi svoju tezu da je odcjepljenje naroda napredna, a ne nazadna ideja, te ispravno ističe da Starčevićev nacionalizam nije suprotan općeljudskoj solidarnosti:

“No, Starčević nipošto nije za razdvajanje naroda i za pravljenje umjetnih ograda među njima, nego za sjedinjenje svih naroda, za jedinstvo celoga čovečanstva, ali kao zajednice jednakopravnih malih i velikih naroda.”43

Čovjek koji je tako daleko došao u shvaćanju prava naroda na slobodu i nezavisnost, i to ne na formalnu, ograničenu, nego na punu državnu slobodu, pokazuje danas razumijevanje za mladež koja nestrpljivo zahtijeva rješenja, iako sam u tome ne sudjeluje. U intervjuu uredniku švedske televizije Bengtu Göranssonu (zbog kojega je nedavno proglašen krivim) posve logično zaključuje:

“Povijesno gledano, hrvatska emigracija, negirajući međunarodni poredak i Jugoslaviju u njemu, računajući s neriješenim blokovskim presizanjima i nagađanjima oko Jugoslavije, samo je ekstreman izraz povijesnog stremljenja hrvatskog naroda, koji kao i svaki drugi narod u naše doba teži k ostvarenju pune nacionalne suverenosti i prava da može sam, na demokratski način, odlučivati o svojoj sudbini u budućnosti, prije svega o modalitetima svojih odnosa s drugim narodima u Jugoslaviji…”44

 2. Kritika protivnika samoodređenja u marksizmu

Premda je marksistički povjesnik, Tuđman ipak vidi da je u marksizmu bilo (a postoji još i danas) važnih zastranjivanja u pitanju prava na samoodređenje.

“Gledajući na nacionalno pitanje isključivo sa stajališta klasne borbe, Marx i Engels su držali da je ujedinjavanje pa i asimilacija malih narodnosti povijesno napredan proces što ubrzava društveni i tehnički razvitak a prema tome i proletersku revoluciju koja će riješiti sve klasne i nacionalne razlike.”45

“Polazeći od naprednog značenja ujedinjavanja njemačkih zemalja, i od svoje pretpostavke društvenog kretanja k socijalizmu, Marx i Engels su došli do zaključka da je svaki zahtjev malih naroda (koji se već nalaze u sklopu većih državnih zajednica) za samoodređenje natražnjački, da vuče povijesni razvitak unatrag pa su dosljedno tome ne samo takve pokrete već i same takve narode smatrali kontrarevolucionarnim, dok su asimilaciju malih, nepovijesnih; nedržavnih, seljačkih, ili kontrarevolucionarnih naroda od velikih naroda i moćnijih osvajača smatrali povijesno naprednim procesom.”46

Ova gledišta nisu slučajna i imala su teških posljedica što se još i danas osjeća.

“Protivnici samoodređenja naroda u ruskoj SDP bili su osobito protiv primjene federalističko-autonomističkog načela u stranačkom ustrojstvu. Stoga je i onda kad je Sovjetska Rusija u državno-političkom ustrojstvu primijenila federativni sustav, partija i na dalje ostala centralizirana, a to je u biti ostala i kasnije kad je formalno i u njoj provedeno to načelo. Iskustvo ne samo SKP(b) nego i KPJ (BKJ) i KPČSR nedvojbeno dokazuje da je centralizam partijskog ustrojstva bio jedan od važnih razloga koji je omogućavao staljinističke deformacije socijalističkog društva uopće, a posebno da je bio najveća smetnja ostvarenju ravnopravnosti i suverenih prava naroda i nacionalnih manjina.”47

 3. Slavenske iluzije

Ali marksistička zastranjivanja u pitanju prava samoodređenja naroda ne bi dovela do takvih posljedica, da nije na području slavenskih naroda postojala iluzija o slavenskoj uzajamnosti, koja se kasnije regionalizirala i iskazala poslije prvog svjetskog rata tlačenjem Ukrajinaca po Poljacima s jedne strane a Rusima s druge strane, Slovaka po Česima, Hrvata i Makedonaca po Srbima i, uopće, u stvaranju državnih integracija s umjetnim, državnim nacionalizmom (za razliku od nacionalizma kao samoobrane narodne zajednice). Ovi slavenski regionalizmi uglavnom su odraz straha i slabosti u svom začetku, a kad budu ostvareni, pretvaraju se u hegemoniju jednog naroda nad drugima.

“Strossmayerovo jugoslavenstvo bilo je u nacionalnom životu Hrvatske i ostalih južnoslavenskih naroda nedvojbeno nastavak ilirske panslavističke ideje. Ono je u talijanskom i njemačkom ujedinjenju dobilo nov poticaj, ali ne samo da nije moglo gotovo ništa učiniti na približavanju katoličke i pravoslavne crkve nego je i u kulturno-političkom pogledu ostalo ograničeno uglavnom na Hrvatsku, pa se prema tome i ono već u svoje doba razotkrilo kao trošenje nacionalnih snaga jer nije naišlo na primjeren odziv u slovenskom, srpskom i bugarskom političkom životu.”48

“Već tada, na polovici XIX st. u povijesnoj zbilji očitovale su se u biti sve one duboke razlike u interesima i težnjama pojedinih slavenskih naroda, što će još više čitavo stoljeće poslije toga činiti gotovo nepremostive zapreke ne samo oživotvorenju panslavizma nego i uspostavljanju povjerenja između pojedinih slavenskih naroda. Na temelju razlika u povijesnu razvitku, pri čemu je od osobito negativna značenja bilo to što su se pojedini slavenski narodi razvijali u sklopu bizantske civilizacije i istočno-ortodoksne crkve, dijelom i pod višestoljetnom turskom okupacijom, a drugi u okviru zapadne civilizacije i rimokatoličke crkve, potčinjeni različitim evropskim državnim tvorevinama s jedne strane, a s druge po samoj prirodi posebnih državnih i nacionalnih interesa, slavenski svijet razdirahu tako ozbiljne suprotnosti da su imale značajke trajnog sukoba i svestranog političkog i kulturnog raskola.”49

“Stvaranje Čehoslovačke Republike i Kraljevine SHS u sklopu novog versailleskog poretka bio je rezultat zajedničkih nacionalnih interesa tih naroda u odnosu na opasnost od talijanskog, njemačkog i mađarskog imperijalizma, ali i iluzije da će se u ‘bratskoj zajednici’ pitanje nacionalne ravnopravnosti razmjerno lako i brzo riješiti. Očitovalo se, nasuprot očekivanjima, da je za hrvatski, slovenski, makedonski i crnogorski narod, koji su se u novoj državi našli u potlačenom položaju, jaram ugnjetavanja još nesnošljiviji baš zato što bijaše nametnut u ime ‘bratske jednakosti’ i još k tome od buržoazije koja je uslijed mnogih povijesnih razloga bila na nižem stupnju društveno-političkog razvitka od onih zemalja što su bile pod Austro-Ugarskom.

Teorija o jugoslavenstvu kao istorodnom ili troplemenskom narodu pokazala se – kao i teorija čehoslovakizma – romantičarskom iluzijom i pukim sredstvom za održavanje hegemonizma vladajuće nacije i za odnarođivanje podređenih naroda.”50

Zanimljivo je. međutim, za duševnu strukturu dr. Tuđmana, da i onda kad otkriva osloboditeljske pokrete u narodima Jugoslavije, zastane pred dubljom analizom njihovih ostvarenja. Možda je to samo posljedica “slobode” koja vlada u Jugoslaviji za hrvatske znanstvenike s područja povijesnih i društvenih znanosti, koji znaju do koje granice im svemoćna partijska birokracija u Beogradu dopušta djelovati. Tuđman samo skicira taj razvitak ne ulazeći u pojedinosti i o najnovijim pojavama nakon stvaranja Jugoslavije i Čehoslovačke kaže:

“…težina hegemonije vladajuće nacije uvjetovala (je) stvaranje općenacionalnog hrvatskog i slovačkog nacionalnog pokreta, koji se zbog različitih okolnosti dotadašnjeg društveno-političkog razvitka u Hrvatskoj ostvaruje u okviru i pod vodstvom seljačkog a u Slovačkoj pod vodstvom klerikalnog pokreta, dok je radnički pokret i usprkos početnom revolucionarnom vrenju proživljavao ozbiljnu krizu baš zbog zanemarivanja Lenjinova načela o samoodređenju naroda.”51

No ipak, s mnogo građanske hrabrosti donosi zaključak:

“Jugoslavenski i čehoslovački primjer pokazuju da je, unatoč općem prihvaćanju u međunarodnom revolucionarnom pokretu Lenjinove teorije o pravu naroda na samoodređenje, primjena tog načela u svim višenacionalnim zemljama bilo najsloženiji i najsporniji problem.”52

I taj zaključak ponavlja, trinaest godina kasnije na sudu, kad odgovara na optužnicu:

“Činjenica, da je do tog došlo (tj. do vojničkog sloma i državnog rasula kraljevske Jugoslavije; primj. pisca) usprkos pokušaju vodstva Kraljevine Jugoslavije i hrvatskog seljačkog pokreta da riješe hrvatsko pitanje sporazumom u zadnji čas, pred rat, upućuje na zaključak, da je to bila posljedica jaza stvorenog dugotrajnim procesima, koji se nije mogao na brzinu premostiti polovičnim, nedovoljno demokratskim i kompromisnim rješenjem. A činjenice, pak: prvo, da je rješenje nacionalnog pitanja bilo preduvjet za pobjedu NOP u Jugoslaviji, drugo, da je izgradnja besklasnog socijalističkog i samoupravnog društva imala stvoriti društvene pretpostavke za konačno uklanjanje svih izvora i uzroka nacionalnih proturječnosti, i treće, da je usprkos tome došlo najprije do jačanja etatističko-centralističkih a potom i hegemonističko-unitarističkih i nasuprot njima nacionalističkih tendencija, svjedoče, jamačno, da nacionalno pitanje u socijalističkom društvu ostaje važnim, pa i prvorazrednim čimbenikom.”53

 4. Problem slobode

Kritično proučavanje povijesti i stvarnosti dovelo je Tudmana sve više do problema slobode, prvo u odnosu na mnogonacionalnu državu koja, po sebi, uvijek predstavlja ograničenje slobode, a onda na slobodu kao bitno dobro, što predstavlja odstupanje od lenjinizma i približavanje demokraciji. Kvalificirati ovu demokraciju kao socijaldemokraciju u njemačkom smislu ili kao neki novi oblik demokratskog socijalizma, što rade neki komentatori u inozemstvu, za sada nema temelja u samim spisima, iako je najvjerojatnije da zbog osjećajnih razloga i tradicije razvitak dr. Tuđmana prije će ga dovesti u socijaldemokraciju nego li u kršćansku demokraciju, seljačku demokraciju ili liberalnu demokraciju. S mnogo taktičnosti i umjerenosti pristupa ovom pitanju u intervjuu danom dopisniku zapadnonjemačke televizije ARD Peteru Miroschnikoffu:

“Kao što znate. mi u Jugoslaviji imamo po Ustavu idealno riješeno nacionalno pitanje jedne mnogonacionalne zemlje. Narodi su načelno potpuno ravnopravni i imaju pravo samoodređivanja. Međutim, praksa i teorija se sasvim ne poklapaju. To je i teško moguće uopće, ali u Jugoslaviji to je do sada bio jedan od glavnih problema, osim inih problema, koje donosi sam socijalistički sustav kao takav, pitanje proizvodnje, intelektualnih sloboda, građanskih sloboda.”54

Od ovog zaključka ne odstupa ni pred sudom kad veli u svojem odgovoru na optužnicu:

“Moje je duboko uvjerenje, da se isto tako kao čovjek pojedinac i cijeli narod može pokrenuti iz takvog kriznog stanja, letargije i hirovite zdvojnosti, jedino dosljednim uklanjanjem svih uzroka što su doveli do toga, te sustavnim stvaranjem uvjeta da se vrati vjera u mogućnost afirmacije vlastite volje, u svrhovitost naprezanja svih svojih stvaralačkih sila radi oživotvorenja svojih ciljeva i osiguranja svog ljudskog i nacionalnog dostojanstva u vlastitoj domovini. U slobodnom i skladnom suživotu s ostalim narodima, na dobrobit svoje ali i cijele zajednice.”55

“Dijelim mišljenje onih što smatraju da se to može postići jedino na taj način, ako i socijalističko društvo uključi u svoje postulate univerzalna načela o priznanju i poštivanju temeljnih ljudskih prava i demokratskih sloboda, do kojih je čovječanstvo došlo u svom razvitku, te o prihvaćanju koegzistencije različitih ideja i pluralističke demokracije, jer u današnjem nuklearnom svijetu svaka isključivost prijeti katastrofom.”56

Zanimljivo je da se Tuđman ne služi toliko ekonomskim razlozima kao što to rade drugi kritičari jugoslavenskog režima u zemlji, nego da ovim problemima pristupa filozofski, skoro bismo mogli reći s moralne podloge, gledajući u ljudskoj slobodi i u ljudskim pravima, naravno uz nacionalna prava, vrednote koje valja braniti i omogućiti im punu primjenu. Ne traži revolucionarne promjene, nego pokušava doći do takvih rezultata u okviru današnjeg sustava:

“Prema tome, nacionalni problemi Jugoslavije su pitanje demokratskih sloboda za izražavanje tih socijalističkih pluralizama samoupravnih interesa kako se to službeno naziva i za oživotvorenje onih prava za koje se jugoslavensko vodstvo inače zauzima na međunarodnom području.” 57

Dosljedan ovom pokušaju da postigne demokratski poredak bez revolucije, evolutivnim putem unutar današnjeg sustava – što može biti ili iluzija ili taktika – on u svojoj obrani ograničuje uživanje slobode samo na one koji priznaju socijalizam.

“Sve te pojave i tendencije učvrstile su me u uvjerenju da bi za dalji razvitak našeg socijalističkog društva bilo neophodno da se načelo ‘pluralizma samoupravnih interesa’ dosljedno proširi i na prihvaćanje načela pluralizma socijalističke misli. Priznanje ‘pluralizma samoupravnih interesa’ je polovično, ono podrazumijeva samo materijalnu sferu, a očito je da bez uključivanja u taj pluralizam i duhovne sfere nema ni takve socijalističke demokracije, koja bi podrazumijevala i univerzalna dostignuća ljudskih prava i građanskih sloboda, bez kojih, jamačno, nema ni demokratske rasprave o spornim i otvorenim pitanjima, a kao što sve povijesno iskustvo dokazuje: ne može biti ni prave slobode čovjeka, ni harmoničnog društva, niti slobode i suverenosti naroda, niti sklada i mira u međunarodnoj zajednici.”58

Nije vjerojatno da je na dulji rok moguća ovako ograničena sloboda. Ona može postojati samo kao prelazna faza prema punoj slobodi ili kao odah dok diktatura opet mogne pritegnuti šarafe. Ali znači zanimljiv pokušaj jednog marksista da unese ideju slobode u sustav koji radi svog filozofskog determinizma ne može priznati slobodu kao cilj, nego samo kao privremenu taktiku.

5. Obrana Hrvatske

Možda najznačajniji dio optužbe protiv dr. Franje Tuđmana leži u odsjeku u kojemu mu državni tužitelj spočitava razgovor s beogradskim novinarom Vladimirom Markovićem, koji je ovaj poslao različitim hrvatskim publikacijama u inozemstvu i koji je objavljen u münchenskoj “Hrvatskoj Državi”. Za taj razgovor kao i za naivnu vjeru da kao “ubeđeni komunista” i “slobodan građanin Jugoslavije” ima pravo čitati opozicioni tisak, bijedni Marković danas sjedi u ludnici (kamo i spada ako misli da se u komunističkoj Jugoslaviji smije slobodno pisati ili djelovati). Tuđman dobro ističe da to nije bio intervju i da tekst nije bio od njega pregledan prije objavljivanja, što je inače normalno u takvim prilikama, da ne bi “lapsus linguae” govornika ili pogrešno tumačenje slušatelja iskrivili misao onoga koji daje intervju. Odgovarajući na optužnicu u ovoj točki, dr. Tuđman pita što je to “lažno ustvrdio” u inkriminiranom tekstu, te odgovara:

“Da je, ’po mom mišljenju’, ključni problem nacionalnog pitanja u Jugoslaviji pitanje odnosa ‘između Srba i Hrvata’! Sada se mogu popraviti pa reći ne samo po ‘mom mišljenju’ nego i po mišljenju svakog onog tko se znanstveno i sustavno bavi problemom nacionalnog pitanja u Jugoslaviji.”59

Tuđman je svjestan da se ne nalazi pred sudom radi nedužnih izjava koje je davao različitim novinarima, nego radi obrane hrvatskog naroda od službenih objeda. Ratna i poratna jugoslavenska propaganda učinila je sve što je mogla da ustaški režim prikaže monstruoznim, te da nakon toga hrvatski narod poistovjeti s ustaštvom i time ga proglasi krivim za sva ta navodna djela. Ne možemo očekivati da će Tuđman kao partizanski borac, koji je izgubio oca i brata u borbi protiv Nezavisne Države Hrvatske, u današnjem stadiju svoga razvitka smoći toliko snage da prizna da je NDH bila, sa svim ograničenjima koja je nametao svjetski rat oko nje i građanski rat u zemlji, ipak hrvatska narodna država, a da su njezini politički protivnici, hrvatska ljevica, osim borbe protiv režima, što je bilo njihovo pravo, vodili i borbu protiv same države i za uspostavu Jugoslavije, što je njihova povijesna krivica bez obzira na konkretne prilike koje su ih na to natjerale. Ipak i na sudu Tuđman upire prstom na pokušaje onih koji žele prikazati hrvatski narod monstruoznim, te kaže da:

“…valja imati na umu da je takvo preuveličavanje ustaških zločina u službi teorije o golemoj povijesnoj krivici čitavog hrvatskog naroda, s ciljem da se nametne dojam kako je Hrvatska u drugom svjetskom rutu bila samo na strani osovinskih sila, a prikrije istina da je bila jedan od najčvršćih oslonaca antifašističkog NOP, i da je dala ne manji ako ne i veći prilog od drugih naroda pobjedi revolucije nad fašizmom, te da je hrvatski narod imao u drugom svjetskom ratu razmjerno najveće demografske gubitke. Da su takve teorije, i stalno ponavljanje neistina o ratnim žrtvama, imale stanovit utjecaj u domaćoj ali i u svjetskoj javnosti, pokazuje također primjer poznatog marksističkog filozofa Ernesta Blocha, koji je (1973. pa opet 1975.) izjavio da su gotovo svi Hrvati na radu u svijetu – fašisti, a za one u zemlji – da se ne zna da li su baš svi.”60

U svojoj završnoj riječi popunjava gornju misao izrečenu u odgovoru na optužnicu, te veli:

“A iz njih (tj. iz odgovora na pitanja koja su Tuđmanu postavljali inozemni novinari u inkriminiranim intervjuima; primj. pisca) očito proizlazi da je moja znanstvena i javna djelatnost usmjerena na afirmiranje istine o novijoj povijesti hrvatskog naroda, ne na obranu ustaša i njihovih nedjela u NDH, ali na pobijanje fame o fašističkom karakteru hrvatskog nacionalnog pokreta pa čak i naroda uopće, na pravilno vrednovanje njegova udjela u antifašističkom NOP, socijalističkoj revoluciji i izgradnji.”61

Kao čovjek znanosti, s mnogo građanske hrabrosti, Tuđman zaključuje svoju obranu a da ne odstupa od svojih spoznaja i uvjerenja koja je izgrađivao tijekom više od dvadeset godina:

“Uvjeren sam da – na osnovi svih izloženih povijesnih činjenica – svaki razborit i dobronamjeran čovjek mora zaključiti, da iz sve moje djelatnosti, pa i iz inkriminiranih intervjua, proizlazi težnja i moje dobronamjerno nastojanje, da se riješe životni problemi hrvatskog naroda – od kojih su neki, povijesno gledano, dostigli zabrinjavajuće razmjere – a da bi to trebalo biti ne samo u njegovu posebnom interesu, već i u interesu cijele samoupravne socijalističke zajednice, tj. i ostalih naroda SFRJ.”62

 

VI

VESELICA: RAZVITAK TITOVA PIONIRA

 

Nešto posve novo predstavlja dr. Marko Veselica, rođen 1936. godine. Kao sin poginulog partizanskog borca, s 18 godina staža u komunističkoj stranci, bez traga osjećaja krivnje koji u sebi nose starije nacionalističke generacije prignječene stalnim pranjem mozgova poslije 1945. godine, ali i bez odbojnosti prema porivima za ostvarenje hrvatske nezavisnosti koja je značajka predratnih i ratnih hrvatskih komunista, Veselica pristupa hrvatskom problemu posve otvoreno. Njegova marksistička argumentacija može nam biti tuđa i njegov ekonomski pristup hrvatskim problemima može biti jednostran, no njegovi su zaključci nevjerojatno jasni ako ih usporedimo s fraziranjem koje je obično posljedica odgoja u različitim totalitarističkim državama, a posebno u Titovoj Jugoslaviji u kojoj taj totalitarizam ima dva izvora: jugoslavensko-nacionalistički i marksističko-komunistički.

Da li je dr. Veselica doista bio glavni ideolog hrvatskog proljeća, kao što mu to žele podmetnuti današnji jugoslavenski vlastodršci u Zagrebu da bi ga ponovno mogli ušutkati, ili je bio samo jedan od najlucidnijih sudionika u “špici”63, kako to sam veli, pokreta koji su jedni prozvali “hrvatskim proljećem” a drugi masovnim pokretom, nije važno kad se bavimo s njime kao s pojavom odnosno izdankom nove generacije izrasle iz marksizma.

1. Ciljevi “hrvatskog proljeća” ili mas-poka.

Veseličine formulacije su značajne, jer autoritativno tumači stvarni politički program hrvatskog osloboditeljskog gibanja iz 1967. do 1971. godine. Po Veselici, ciljevi ovog pokreta bili au slijedeći:

1. Radikalan i neodložan prijenos sredstava akumulacije, tj. novih investicija, s organa federacije, njenih banaka i reeksportera, na osnovne nosioce razvoja – radne asocijacije, nacije i republike.64
2. Potpuna izmjena metodologije i tehnologije političkog odlučivanja u federaciji, tj. da se strategijske odluke o sudbini naroda izuzmu iz vlasti savezne birokracije u kojoj je imala premoć srpska kadrovska struktura i njena strategija.65
3. Prijenos značajnog dijela vanjsko-političkih i ekonomskih funkcija sa svijetom od federacije na nacije i republike.66
4. Da se otvori proces oblikovanja moderne hrvatske nacionalne svijesti, da se napiše hrvatska povijest, da se oblikuje hrvatski jezik u svim svojim aspektima i sačuva hrvatska narodna i kulturna individualnost.67
5. Da Hrvatska bude maksimalno slobodna i da bude tako pluralistička zemlja u svim dimenzijama ljudskog, vjerskog i ostalih prava, i znanstveno-umjetničkog stvaralaštva, da se do kraja poštuju prava svakog pojedinca, da Hrvatska bude oaza i domovina, kao i pravi zavičaj svih građana Hrvatske.68

Ovaj program doista nije ekstreman u današnjem svijetu. Više bi se mogao proglasiti preumjerenim, jer svjesno ograničava suverenost hrvatskog naroda i zadržava se u onim okvirima koje izričito jamče jugoslavenskim građanima jugoslavenski ustavni i zakonski propisi. Ali sama činjenica da je takav program morao biti formuliran kao i da je zbog njega uništena cijela jedna intelektualna generacija odgojena od današnjeg režima, najbolji je dokaz da su svi ustavni propisi samo za “opsjeniti prostotu” i da mimo njih djeluje željezni zakon jugoslavenske države: Jugoslavija mora biti diktatura ili mora propasti. Veselica i njegovi sumišljenici morali su biti osuđeni, jer su nehotice, u najboljoj namjeri, skinuli pokrivač s jugoslavenske zbilje i ova se ukazala u cijeloj svojoj ružnoj golotinji.

Hrvatsko proljeće nije ostavilo nikakvih konkretnih političkih dostignuća, ali je omogućilo mlađoj hrvatskoj inteligenciji, koja je bila programirana od Jugoslavije stalnim pranjem mozga da u hrvatskoj nezavisnosti vidi najveći grijeh, da progleda i da sama, bez jugoslavensko-marksističkih kapaka, promatra položaj Hrvatske i hrvatskog naroda. Zato je taj period s gledišta hrvatske budućnosti plodan i potreban. U njemu su se nove generacije osjećajno odvojile od marksizma i od jugoslavenstva i postale politički punoljetne.

2. Razlozi nezadovoljstva

Teško je vjerovati da je Veselica razloge hrvatskog nezadovoljstva tako točno uočavao prije 1971. kao što ih danas uočava, poslije iskustva koje mu je dao šestgodišnji, brutalni zatvor, čije strahote opisuje u svom intervjuu njemačkom časopisu. Za stranu publiku, pogotovo za onu kojoj su socijalisti prikazali Titov režim okićen lažnim vijencem liberalizma, ovaj opis može biti koristan. Hrvatskoj javnosti ne donosi ništa nova. No unatoč tome nijednom Hrvatu ne može biti ravnodušna tragedija iskrene hrvatske ljevice koja je u Staroj Gradiški morala uvidjeti da je sve što su je učili laž i prevara i da u jugoslavenskoj komunističkoj državi hrvatski narod nije nimalo slobodniji nego što je bio u kraljevskoj, četničkoj Jugoslaviji.

Govoreći o odgoju koji su imali, Veselica piše:

“Moderno je da se Hrvatska stalno drži u kritici fašizma da bi se zaustavio proces njene demokratske ekspanzije, da bi se programirano njegovao osjećaj njene stalne krivnje i frustriranosti i onda kad je ona sasvim nedužna.”69

I s posebnim osvrtom na “hrvatsko proljeće”, odnosno na masovni pokret, Veselica iznosi:

“Preko toga pokreta i njegovih glavnih političko-moralnih aktera i raznovrsnih kulturno-političkih formacija provalile su dugo brutalno potiskivane, iskonske težnje hrvatskog naroda za slobodom, dostojanstvom i samostalnošću. Sve ono što se na ovaj ili onaj način, od Drugog svjetskog rata do 1970. godine, suprotstavilo velikosrpskoj. hegemoniji i staljinističkoj represiji, vidjelo je u ovom pokretu, u njegovim načelima i ciljevima borbe, mogućnost ostvarenja vjekovnih snova hrvatskog naroda i narodnosti koje žive u Hrvatskoj, da se jednom živi u skladu sa opće čovječanskim idealom pravde, slobode i prava na puni nacionalni suverenitet, koji ničim ne smije, u ime nikakvog apstraktnog jedinstva, biti ograničavan.”70

Upravo je dirljivo njegovo opisivanje prigovora koje su vlastodršci upravljali ovom idealnom i pacifističkom pokretu hrvatske mladeži, jer pokazuje kako je ta mladež bila potpuno neinformirana o nedavnoj prošlosti svoga naroda i kako mora na svojim leđima ponovno sticati iskustva koja su prošle generacije već skupo platile životima i uništenim karijerama.

“Nama se zamjerilo što smo tako visoko uzdigli velikana hrvatske državno-pravne misli i oca Domovine dr. Antu Starčevića, kojeg se stalno, od strane režima, baca u zapećak zato što se odlučno i vidovito nadahnuto borio za slobodnu hrvatsku državu. Nismo smjeli slobodno slaviti ni mučeničku smrt genija hrvatske politike, Stjepana Radića, koji je ubijen na najkriminalniji način od strane velikosrpske kraljevske klike, u Parlamentu, preko razbojničke ruke Puniše Račića.

Sve ovo nije ni jednog momenta bilo upereno protiv Srba u Hrvatskoj, niti srpskog naroda općenito, nego protiv jugo-unitarista i veliko-srpskih pretenzija na hrvatski prostor i hrvatsku slobodu, koja nije sa ničim u sukobu sa pravim demokratskim srpstvom, o čemu je prije smrti pisao lucidno početni veliko-Srbin Svetozar Pribićević. On je prije smrti prihvatio Hrvatsku kao svoju domovinu i domovinu svih Srba u Hrvatskoj, oštro napadajući velikosrpsku i unitarističku jugoslavensku ideju i koncepciju na kojoj je počivala stara Jugoslavija i radi čega je konačno, 1941. godine, propala.”71

Da je upravo savezno sa slavljenjem hrvatskih velikana morao spomenuti srpsku manjinu u Hrvatskoj, tragični je memento svim Hrvatima kao i prečanskim Srbima, neizrečeni poziv da svi stanovnici Hrvatske moraju biti za svoju domovinu, jer svi žive u njoj i od nje.

3. Ekonomsko iskorištavanje

Normalno je da Veselica prilazi hrvatskim pitanjima više s ekonomskog nego li s povijesnog ili filozofskog gledišta, jer kao ekonomski stručnjak on se kreće na terenu koji mu je najbolje poznat. Njemu su ekonomski argumenti najbliži i s njima najbolje barata. I preko njih ulazi odmah u bit hrvatskog pitanja u današnjoj Jugoslaviji.

“Hrvatska radnička klasa, hrvatski narod i glavni nosioci hrvatskog demokratskog preporoda tražili su da se likvidiraju umjetno stvoreni centri moći u federaciji koji su bili formirani izvan ekonomskih kriterija od najbrojnije nacije.”72

Iz njegova opširnog razlaganja možemo navesti dvije zanimljive konstatacije koje ulaze u srž ekonomskog uništavanja Hrvatske.

“Socijalistička Republika Hrvatska, u razdoblju od 1960.-1970. godine, u takozvanim novim investicijama, učestvovala je sa svega 11 %, dok je otprilike u formiranju narodnog dohotka Jugoslavije učestvovala sa 27 %. Istovremeno, SR Srbija u formiranju narodnog dohotka Jugoslavije učestvovala je s oko 33 %, ali u novim investicijama sa preko 60 %. Iz ovog proizlazi da je Srbija u novim investicijama imala dva puta veće učešće nego u formiranju narodnog dohotka Jugoslavije, dok je Hrvatska imala tri puta manje učešće u novim investicijama nego u formiranju narodnog dohotka Jugoslavije.”73

I dodaje još zorniju sliku sustavnog ekonomskog iskorištavanja Hrvatske, kad je uspoređuje s onom republikom kojoj Beograd daje najviše sredstava, jer iz nje dolazi upravo nerazmjerno visok broj članova vladajuće klase.

“No, i pored dvostruko manje sredstava po uposlenom, a to znači stupnju opremljenosti rada s modernom opremom, prosječni zaposleni radnik u SR Hrvatskoj stvorio je tri puta veću akumulaciju nego isti u Crnoj Gori. Znači da je prosječno zaposleni hrvatski radnik, u odnosu na opremljenost sredstvima rada, 6 puta efikasniji.”74

4. Politički cilj

Potpuno iskreno, i povijesno točno, Veselica navodi ograničenje koje su nosioci “hrvatskog proljeća’’ nametnuli svojim zahtjevima – jer vjerojatno osjeća da bi doista bilo logično da su Hrvati već tada trebali zahtijevati puno odcjepljenje kao jedino rješenje svojih odnosa.

„Mi nismo htjeli istupanje Hrvatske iz Jugoslavije (i nitko od nas tada nije zastupao tako radikalne ideje, niti bilo što konkretno radio u tom pravcu.”75

Iz njegovih izlaganja vidi se nedorečenost mnogih stavova, posljedica kako odgoja tako i konkretnih prilika u kojima su živjeli novi hrvatski naraštaji. Njihova je želja bila da bi “nacije i republike svoj primarni suverenitet” ostvarivale “u okviru svojih nacionalnih država i demokratskom metodom odlučivanja. U federaciji su, po tom konceptu, trebali odlučivati samo demokratski izabrani predstavnici svih nacija bez nadglasavanja, s time da se globalni jugoslavenski interes derivira iz posebnih i autentičnih interesa svih njenih naroda.”76 Ovo je najdosljednija formulacija konfederacije. Da li je ostvariva? Da li je konfederacija uopće moguća na dulji rok? Dosadašnje povijesno iskustvo pokazalo je da su sve konfederacije bile kratkog vijeka i da su obično prelazile u oblike u kojima primarni suverenitet već nije bio u državama članicama, nego u federaciji, a da su članice samo derivirale dio svojih prava iz federacije. Kao dokaz idealizma, svakako je ovaj program bio pohvalan. Tito je, pak, dokazao da je neostvariv, čime je zadao konačni udarac jugoslavenstvu i dao opravdanje svim pokretima koji idu za separacijom. Zato zvuče malo naivno riječi dr. Marka Veselice:

“Hrvatska je bila najdublje zainteresirana da u okviru minimuma zajedničkih principa i zakona potpuno autonomno u praktičkoj realizaciji, prema svojim specifičnostima, kreira svoju ukupnu strategiju i taktiku u međunarodnim ekonomsko-političkim, kulturno-znanstvenim i umjetničkim odnosima. Međunarodne funkcije moraju najvećim dijelom preći na nacije i republike, jer je bez toga njihov suverenitet obična fikcija.”77

Odgovor je dao Tito u Karađorđevu i toga je svjestan Veselica kao i mlađe hrvatske generacije.

“Sve ono što se je od 1945. g. do 1971. g. iz svih slojeva generacija i raznovrsnih političkih formacija formiralo kao otpor ugnjetačkoj represiji i velikosrpskoj hegemoniji, bilo je nemilosrdno progonjeno i šikanirano. Gvozdena metla, načinjena u Karađorđevu, počela je masovno i sustavno čistiti sve one koji su tražili punu ravnopravnost i suverenitet hrvatskog naroda u zajednici naroda Jugoslavije.“78

 

VII.

NEDOVRŠENI PROCES

 

Supek – Tuđman – Veselica, tri imena i tri etape na dugotrajnom putu hrvatske ljevice da se otrese besmislenosti diktature i nacionalnog izdajstva. U njima se očituje zdrav temelj hrvatskog naroda, jer su oni, unatoč strašnog pritiska, uspjeli izaći iz začaranog kruga i shvatiti da im je mjesto kod svoga naroda. Stariji (Supek) manje, srednji (Tuđman) više, ali još uvijek s dosta rezerve, a najmlađi (Veselica) iskreno, iako još možda neizgrađeno i nedorečeno.

U veljači 1952. godine pisao je prof. Ivan Oršanić o hrvatskim komunistima ove porazne riječi:

“Svi Hrvati komunisti našli su se u procjepu, čim su došli na vlast, jer su im se dužnosti kretale na izdajničkom kolosijeku. No to nije moglo ići tako jednostavno. Nije se moglo uništavati sve što je hrvatsko tobože kao ustaško. Proces hrvatske problematike, koji je uzdrmao Aleksandrovom diktaturom, uzdrmao je i Titovom.”79

“Po kakvoj to Marks Lenjinovoj nauci razvitak hrvatskog društva ide u istoj liniji sa razvitkom srpskog društva? – pitao se u daljnjem svom razlaganju Ivan Oršanić. – Da li je ikada ijedan Hrvat komunist formulirao ikakvo gledanje na hrvatsku problematiku? Osim brbljanja o fašizmu, satelitstvu i ustaštvu, zato da ne bi morali ništa reći, da bi sakrili siromaštvo pogleda i da bi opravdali zločine na liniji svoga izdajničkog služinstva, nema ništa, apsolutno ništa. Valjda nijedan narod nema tako primitivnu kategoriju komunista kao hrvatski narod.”80

Trebalo je proći četvrt stoljeća da bi se slika promijenila i da bi nove generacije, izgrađene u jugoslavenskoj, komunističkoj stvarnosti, mogle na ljevici izvršiti onaj nacionalni proboj koji je na desnici konačno izvršen između 1935. i 1941. Dok su liberalni i katolički krugovi trebali samo sedam godina Aleksandrove diktature da se pročiste od jugoslavenstva, ljevičarski su trebali dvadeset i pet godina, te ni onda još nisu potpuno shvatili što njihov narod treba.

To pokazuje bjelodano jedan od glavnih govornika hrvatskog proljeća, Miko Tripalo, koji je na vrhuncu nacionalnog zanosa u Hrvatskoj mogao izjaviti, a da mu nitko nije javno prigovorio:

“Mi nismo za svaku Jugoslaviju. Jedino Jugoslavija samoupravnog socijalizma je za nas prihvatljiva.”81

Dakle, još je idealizirao one oblike koji su sputavali hrvatski narod.

Tek oni koji su nakon Karadorđeva prošli kroz novu vatru, a nisu u njoj izgorjeli, shvatili su da njihova prvenstvena briga mora biti Hrvatska.

Možda će novi progoni koje sada vrše Titovi nasljednici dovesti hrvatsku ljevicu do konačne spoznaje: Hrvatska, prva i jedina.

“Republika Hrvatska” br. 131 (lipanj 1981.), str. 19-64.

____

39 Franjo Tuđman: “Velike ideje i borba malih slavenskih naroda za nacionalnu slobodu” (Od romantičarskog panslavizma do socijalisti integralizma i neoimperijalističkog univerzalizma). “Kritika”, dvojezični časopis za kritiku i kulturno-politička pitanja, br. 2/1968. Izd.: Nakladni zavod Matice Hrvatske.

40 Idem, str. 158/159.

41 V.I. Lenjin, Sočinjenija, izd. Čet., 20, MEL pri CK VKP(b). 1948, 368-369; po Tuđmanu, op. Cit., str. 153.

42 Tuđman, “Velike Ideje…”, str. 154.

43 Idem, str. 150.

44 Citirano po optužnici Okružnog javnog tužioštva u Zagrebu, u brošuri “Franjo Tuđman: Na braniku povijesne istine – Dokumenti sa suđenja 17-20. veljače 1981. u Zagrebu.” Izdanje: Bokatron AB, Odenvagen 6, S-181 82 Lidingo, Švedska

45 Tuđman, “Velike Ideje…”, str. 143.

46 Idem, str. 144.

47 Idem, str. 155.

48 Idem, str. 151.

49 Idem, str. 133.

50 Idem, str. 158

51 Idem, str. 159.

52 Idem, str. 162.

53 Idem, str. 33/34.

54 Tuđman “Na braniku…”, intervju od 20. I. 1980., str. 9.

55 Idem, str. 35.

56 Idem, str. 36.

57 Idem, intervju dan 21.V.1980 . Dopisniku radiostanice “France-Internationale” Michelu Barthélémy, str. 11.

58 Idem, odgovor na optužnicu, str. 37.

59 Idem, str. 24.

60 Idem, str. 24.

61 Idem, Završnici govor, str. 43.

62 Idem, str. 45

63 Dr. Marko Veselica; “Die Todkrankheit Jugoslawiens – Die kroatische Frage” – Izdanje Karl-Heinz Aldag, Hamburg 1980 (na njemačkom jeziku).

Brošura sadržava intervju koji je dr. Veselica dao dopisniku jednog njemačkog časopisa. Neki hrvatski listovi tvrde da se radi o zapadnonjemačkom magazinu “Der Spiegel”, no ne postoji službeni dokaz o tome.

Za razliku od Đilasa, koji je shvatio da za propagandu u širim slojevima na Zapadu treba lagano, pripovjedačko pisanje, pa i tračevi (njegov prikaz Titova života “Der rote Monarch” u njemačkom magazinu “Der Spiegel”), Veselica je izvanredno ozbiljan, znanstveno pouzdan, ali zato i težak.

Citirat ću po hrvatskom tekstu koji je izašao na 40 šapirografiranih stranica i koji je vjerojatno poslužio njemačkom prevodiocu kao temelj.

Gornji navod nalazi se na str. 1 ovog hrvatskog teksta.

64 Idem, str. 2

65 Idem, str. 4.

66 Idem, str. 4.

67 Idem, str. 6.

68 Idem, str. 7.

69 Idem, str. 9.

70 Idem, str. 1 / 2.

71 Idem, str. 6/7.

72 Idem, str. 4.

73 Idem, str. 2.

74 Idem, str. 3.

75 Idem, str. 9.

76 Idem, str. 4.

77 Idem, str. 5.

78 Idem, str. 12.

79”Republika Hrvatska”, br. 2, 1952., str. 7

80 Idem, str. 8.

81 “Na pragu sutrašnjice”, god. 1. br. 2/3, kolovoz 1974. Citirajući ovu izjavu uredništvo nadodaje iza riječi “samoupravni socijalizam” kao tumačenje “što, konkretno, znači ravnopravna konfederacija”. Ovo može biti želja urednika, ali nije u skladu s normalnim značenjem koje se u Jugoslaviji daje ovom terminu.

 

6

POLITIČKA GIBANJA U EMIGRACIJI

 

* Prema određenosti

* Hrvatski stranački programi

* Uredna izmjena generacija

* Pismo bivšem partizanu

* Most preko jaza

 

Nama je potrebna borbena, agresivna obrana slobode. Sloboda se ne može održati 

popuštanjem, automatski, rutinom. Ona zahtijeva budnost, ratobornost, stalni duh borbe.

Leszek Kolakowski

 

Prema određenosti

 

Ipak napredujemo. Od 1945. godine, kada su se u općem narodnom slomu razbili svi dotadanji politički oblici i nastupilo opće atomiziranje hrvatskog političkog života, samo prikriveno velom dvostrukog jedinstva i polarizacije politike oko dva autoriteta prošlosti, pa do današnjeg dana, kad se i najoprezniji usuđuju misliti svojom glavom i traže nova organizacijsko-politička rješenja izvan starih oblika, put je bio dug i naporan.

Napredujemo, iako još nismo stigli do cilja koji mora biti svrha svakom svjesnom Hrvatu: stvaranje odgovorne i diferencirane hrvatske politike, ustrojavanje političkih instrumenata za opću narodnu borbu i unošenje duha slobode u hrvatski politički život.

Put je bio dugačak i nije čudo da cilj još nije postignut, te da nove skupine još ne mogu odbaciti frazeologiju prošlosti i priznati da su ili stranke ili začeci stranaka. Još se uvijek traže izrazi koji bi formalno odgovarali nekom idealnom, monolitnom hrvatskom političkom jedinstvu, kojega nikada nije ni bilo. Još se ne želi priznati, da je u političkom životu svakog naroda prirodno da postoje organizacijski oblici, u kojima i preko kojih se narod iživljava na političkom polju, i da se ti oblici u današnjem stupnju ljudskog razvitka nazivaju strankama, kao što se organizacijski oblici kulture nazivaju školama, akademijama i društvima, gospodarsko-socijalni oblici poduzećima, sindikatima, trustovima, a vjersko-moralni crkvama, kongregacijama i slično.

U časovima velikih neuspjeha i kriza život može toliko promijeniti svoj dosadašnji tijek da razbije ustaljene okvire i bujica tragedije atomizira društvo, pa se pojedinci nađu osamljeni, bez međusobne veze, izgubljeni.

To se dogodilo u hrvatskom narodu 1945. godine. Jednostavno su razbijeni svi politički okviri narodnog života, te su dijelovi organizacija, a nekada i pojedinci, lutali i borili sa da u novim prilikama nađu svoj put.

Međutim nesreća je htjela da je taj slom bio tolik da nas je izbacio iz naše prirodne sredine u kojoj bi se reorganizacija lakše provela. “Neizbježivi nostalgični konzervativizam svake emigracije sprečavao je našem političkom životu da se preustroji prema novim prilikama, te je umjesto nove izgradnje, kao što se desilo u Njemačkoj i Italiji, kod nas došlo do lijepljenja razbijenih komadića starih posuda u nadi da će se uspjeti obnoviti staro. Zaboravilo se tom prilikom da ta obnovljena struktura ne bi odgovarala prilikama, i ako bi se uspjelo slijepiti sve te komadiće, jer je već jedanput dokazala da nije sposobna izdržati pritisak novog doba i da se zbog svoje neadekvatnosti, a ne našom voljom, razbila na komadiće.

Na tom poslu lijepljenja gubili smo dragocjene godine, jedni više, a drugi manje, a da nismo ništa obnovili, nego su nam se na tom poslu ti komadići i dalje razbijali u sve manje dijelove, u prašinu, atome.

Kao povijesno suvremenija, ustaška je emigracija bila aktivnija od mačekovske, budući da se neposredno nadovezivala na živi period hrvatske države, dok je Hrvatska seljačka stranka, odnosno njeni ostaci, prebrođena već 1941. godine, i kao politička ideja prestala živjeti, snizivši se u sadašnjosti na ime, koje pojedine skupine svojataju za se da iskoriste skupljeni kapital prošlosti i prirođenu inerciju masa. |

Hrvatski se politički život stvarno odvijao na terenu ustaške generacije i u njenom političkom diferenciranju počeli su se stvarati zameci nove hrvatske politike, u kojoj se više ne raspravlja o potrebi države i prednostima narodne slobode, već se uzima kao prirodan temelj da se hrvatska politika mora graditi u okviru ideje hrvatske države.

Ali nostalgija prošlosti i hrvatski politički personalizam nisu se mogli prebroditi u tako kratko vrijeme. Generacija, koja je bila odgojena u poštivanju jedinstvenih organizacija i kojoj je tadanji vladajući europski duh nametnuo kult vođe, inače blizak svakoj primitivnoj i patrijarhalnoj sredini, nije se mogla preko noći popeti na visinu političkog razvitka zapadne Europe. |

Slobodan razvitak sprečavali su pogotovo napadaji komunista, srpskih šovinista i njihovih svjesnih i nesvjesnih pomagača, koji su poistovjetili hrvatski nacionalizam ne samo s jednim pokretom, nego i s jednom osobom, politički već pokopanom, pa su, udarajući po toj osobi, pokušali dotući sam hrvatski nacionalizam i ideju hrvatske države.

U tom tragičnom i najnižem razdoblju hrvatske političke emigracije, pojava malodušnika i špekulanata, koji su primali tu tuđinsku, neprijateljsku argumentaciju, usporila je i skoro zaustavila težak proces kritičke izgradnje i prva je reakcija bila osjećajne prirode, potenciranje vjernosti palom Vođi, zatvaranje mozga pred novim spoznajama i fosiliziranje jedne nekoć žive i suvremene politike u praznu čahuru osobne privrženosti.

Taj se duh slijepog otpora protiv uvredljivih napadaja, duh povrijeđenog ponosa i prkosne samoobrane, najvjernije očituje u stihovima Vinka Nikolića1 u kojima se zrcali stav emigracije pred nerazumijevanjem tadanjeg svijeta za hrvatsku tragediju:

Ja u Tebi štujem svojega Vladara,

U Tebi se klanjam svetim grobovima.

Ti si nadahnuće našim vječnim snima:

Ti si slava naša, i nova, i stara!

To je vrhunac negativnog stava, ali, kao i svaki ekstrem, predstavlja osjećajnu katarzu i otvara vrata razumskoj analizi i razumskom otporu protiv napadaja. Činjenice se polagano postavljaju na svoje mjesto, prošlost se predaje onoj koja je treba čuvati, povijesti, te se pogled upravlja u budućnost, u stvaranje novog, razumskog, političkog jedinstva hrvatskog naroda.

Nemamo se stidjeti prošlosti. Ne moramo se nje ni odricati ni bojati, jer je “povijesna istina, da je u ustaštvu bila oličena ideja države i borba do smrti za državu. Povijesna je istina, da je ustaštvo u ovom smislu prihvaćeno po ogromnoj većini naroda.”2

Jedinstvo prestaje biti osjećajnom frazom za pokrivanje stvarnih razlika i počinje se graditi na političkim kriterijima. “Sigurno je, da se hrvatski narod želi vidjeti jedinstveno predstavljen u svojim osnovnim ciljevima, ali da se pri tome ne mora odreći onih ideja, osjećaja, pobuda i pogleda, koje smatra da mu jedinstvo ne mora i ne treba dovoditi u pitanje… Prema tome, ako se hoćemo baviti pitanjem stvaranja jedinstva hrvatskog naroda, onda moramo započeti ulaziti u analizu hrvatske političke realnosti, bez mržnje, po mogućnosti, makar i s najvećom političkom oštrinom, jer je to jedini mogući put, koji može dati izglede za ozbiljne oblike političkog jedinstva.”3

U hrvatskom političkom životu konačno završava razdoblje romantike i sa zakašnjenjem od pedesetak godina u usporedbi s ostalim balkanskim i istočnoeuropskim narodima počinje doba realizma. Priznaje se da se diferenciranost ne protivi narodnoj biti, te da ima svoje određeno mjesto u ekonomiji narodnih sila. “Patriotizam voli domovinu, ali politička stranka, pokret ili skupina konkretizira i dinamizira tu ljubav.”4

Pokret kristalizacije nije tekao ni lako ni brzo. Unatoč spoznaje da je potreban, sile prošlosti nisu dopuštale da se razvije u potpunosti. Kao rezultanta dviju suprotnih sila u hrvatskoj politici: realističkog obračunavanja s personalizmom i davanja prvenstva organiziranim idejnim skupinama nasuprot osobnoj privrženosti Vođi, dolazi do srednjih stavova u kojima se odbija personalizam, ali se još zadržava neodređenost i patriotizam općenarodnog jedinstva.

“Nije politika krojiti i zapovijedati, nego odgojiti i surađivati prednjačeći. Pri tome podređenost i poslušnost nisu stvar neograničenog prava vodećih, nego uvjetna potreba i dobra volja, te politička zrelost sljedbenika. Politički su učitelji jači od političkih diktatora.”5

Dolazi do nelogičnih i neopravdanih situacija da podređeni u jednoj organizaciji, osnovanoj na principu Vođe i slijepe poslušnosti i odanosti Vođi, smatraju da smiju unutar same takve organizacije kritizirati Vođu, umjesto da prvo izađu iz organizacije i da zauzmu političke stavove, pa s novog stava vrše odgovornu i idejnu kritiku. Nedopustivo je biti u jednoj organizaciji a smatrati se ovlaštenim napadati njeno ustrojstvo. Ne može se dopustiti da starom političaru, bez obzira na njegov eventualni neuspjeh, mlađi u njegovoj organizaciji piše, da su “Vašim potezima vrlo ozbiljno dirnuti interesi hrvatske oslobodilačke borbe”6. Takvu se kritiku smije dati samo izvana određenog položaja odgovorne političke organizacije. U autoritativnoj, patrijarhalnoj organizaciji mlađi ima slijediti vođu, a ne dijeliti mu lekcije što sve “može i mora” učiniti.

Ali taj kompromisni stav, kritika vođe uz istovremeno njegovo priznavanje, ne može se dugo održati, jer je nelogičan i prema tome predstavlja samo prelazno stanje od slijepe poslušnosti do političkog razuma i zrelosti, put koji je obilježen mnogim mukama, lutanjima, pogreškama i razočaranjima. Što se dulje na njemu zadržavamo, to teže patimo.

Tko ne želi shvatiti potrebu takvog procesa, tko silom hoće zadržati tijek povijesti da mu ne propadne iluzija, iako je već uvidio da je samo iluzija, taj doživljava prave osobne tragedije i lutanja.

“Vama je poznato, – piše Rudolf Erić7 u prvoj, nesavršenoj spoznaji nove političke problematike hrvatske emigracije, – kako i zašto je došlo do sloma, ne samo naše organizacije, nego nas sviju, nalazećih se po cijelom svijetu. Udarac je bio težak i bolan, jer je proizašao od one ruke, koju smo reverendno ljubili, branili i žrtvovali jedan mali vijek u radu za tu ruku… Svima treba odgovoriti, da se mi ne bunimo protiv osobe Poglavnika nego tek protiv njegovih nepravednih odredaba. Da nam je on dao lekciju, koje se moramo svi držati, a to jest, da je imperativ boriti se za oslobođenje hrvatskog naroda, jer da vođe dolaze a i prolaze.”

Međutim, jedanput započeti proces kristalizacije i kritične izgradnje naše politike ne može se zadržavati “reverendnim” nostalgijama i nelogičnim kompromisima. Pobuna se širi i zauzima manje povrijeđeni stav i pretvara se u političku kritiku. Još se ne usuđuje izaći na svjetlo dana sa svojim programom, već se skriva iza anonimiteta (što je uvijek znak nesigurnosti i osjećaja manje vrijednosti), još ograničava kritiku na određena pitanja, ali već samim tim priprema polje za viši politički rad. “Neka ne misle naši politički šefovi, da se miješamo u ‘njihove poslove’, jer svaki Hrvat ima pravo, da nastupi u ovom (zar samo u ovom? – op. pisca) slučaju kao ‘procurator in rem suam’, jer su ’res publicae’, ujedno ’res suae’ svakog građanina republike.”8

Značajno je za ovo prelazno razdoblje da se boji određenosti i odgovornosti i na prvim, nesigurnim koracima slobodnog političkog iživljavanja traži opće priznate formulacije koje nitko ne namjerava napasti. Zato i zahtijeva koncentraciju svih snaga na općepatriotskom, minimalnom programu. No takva koncentracija nije napredak, nego hodanje na istom mjestu. Takvu je koncentraciju izvršio već sam narod. Cijeli je hrvatski narod koncentriran u ideji države, pa zašto bi se onda pojedinci posebno koncentrirali kao uska skupina na nečem u čemu su svi Hrvati složni i bez organizacija.

Na ideji države, kao najšire koncentracije hrvatskog naroda, potrebno je izgraditi čvrste, odgovorne i svjesne političke organizacije, stranke, kao instrumente te narodne koncentracije, da ispune prazninu koja je nastala u narodnom životu nakon idejne propasti starih, jednostranačkih sustava.

Ali hrvatskom narodu nisu potrebne nikakve organizacije za osuđivanje tih ostataka jednostranačkih sustava, nikakve prkos-organizacije uvrijeđenih i odbačenih, nego bujni stvaralački duh koji će narodnu koncentraciju uokviriti u više oblike političkog djelovanja, znanja i odgovornosti.

Hrvatski narod ne treba izgubljenih pojedinaca, ljudskih atoma, koji lepršaju s visokim zastavama da bi sebe i druge obmanjivali da se bave visokim poslovima, nego čvrste i svjesne skupine koje se u slučaju potrebe mogu naći na zajedničkom poslu. Na našem političkom području treba konačno da zavlada red kao i u drugim, politički razvijenim narodima, a ne neko maglovito koncentriranje na temeljima koji se sami po sebi razumiju. Ne može postojati čvrsta i odgovorna narodna zajednica, pa ni u emigraciji, ako nema čvrstih organizacija, čvrstih programa, vodstvenih skupina, odgovornosti i određenosti.

Hrvatski politički život ne pati na hipertrofiji stranaka, nego na njihovu pomanjkanju, jer vođe ne žele stranački život, već naglašavaju maglovite fraze o općem narodnom jedinstvu, dakle nijekanje odgovornog političkog stvaranja, što je najbolje tlo za diktaturu. “U pomanjkanju potrebnih slobodarskih ustanova u samom narodu, novi se pokreti, izgrađeni na prošlosti a uvjetovani sadašnjicom, stvaraju u inozemstvu. Stvara se ideološki temelj za djelovanje i za oslobođenje.”9

Pri tome se ne želi unositi na političko polje ni razrožnost ni svađanje, niti je stranačko konkretiziranje u protivnosti s narodnim jedinstvom. Naprotiv, baš u pomanjkanju stranačkih organizacija, stranačke odgovornosti i određenosti, političko se iživljavanje svodi na intrige i osobne svađe.

“Stranačke svađe mogu se i trebaju umanjivati, ali stranačko konkretiziranje države ne treba stavljati u suprotnost s narodom i državom, te borbom i radom za narod i državu, nego naprotiv shvatiti, da upravo ovakvo konkretiziranje jedino može voditi jamstvu za ostvarenje naše integralne slobode, tj. slobode hrvatskog naroda (države) prema drugim državama i hrvatskog naroda (čovjeka) u vlastitoj državi.”10

Izgleda da su ti pogledi ipak u jačanju, pa i očajni stav zadnjih pristalica povratka na staro, koji su u slijepoj želji da očuvaju pale veličine molili11, prelazi pomalo u kritiku, destruktivnu i antihistorijsku, jer u svom buđenju od iluzija plače za njima12, ali potrebnu da se dođe do viših spoznaja. “Ako smo svjesni stanja i ne djelujemo, onda smo kukavice i nismo za drugo nego ‘slijediti ovna’, – piše Vjekoslav Luburić, najtragičniji primjer slijepe pokornosti osobi. – I u tom slučaju nemamo se prava tužiti na našu sudbinu.”13

Daleko je napredniji stav koji predlaže14 “vršiti neprestano okupljanje i mobilizaciju svih hrvatskih rasparčanih snaga u emigraciji, da bi se u danom času mogle staviti u službu borbe za oslobođenje Hrvatske”, i koji već priznaje jedinstveni nastup uz sačuvanje skupinskih posebnosti, dovinuvši se i do spoznaje da je osnivanje stranačkih jezgra moguće i izvan domovine (“unutar redova hrvatske emigracije podupirati osnivanje raznih demokratskih skupova i organiziranja, uključivši i demokratskih političkih stranaka”).

* * *

Velik je put što smo prevalili u zadnjih nekoliko godina. Velika je razlika između stava hrvatske emigracije prije deset godina, kad je sva problematika bila sažeta u pitanju tko će bit vođa: Maček ili Pavelić, te koja će biti jedinstvena političko-kulturno-socijalno-ekonomska organizacija hrvatskog naroda: Hrvatska seljačka stranka ili Ustaški pokret.

Potrebno je jedanput stati i okrenuti se i iz današnje perspektive nove razvijenosti hrvatske emigracije pogledati prevaljeni put. Potrebno je na čas uživjeti se u doba kad je “Republika Hrvatska” prvi put bacila u javnost misao, da se moramo otresti primitivističkog patrijarhalizma i bez odricanja i nijekanja prošlosti poći putom zapadnog političkog diferenciranja, putom slobodnog hrvatskog čovjeka.

Ne bi se danas moglo govoriti o “novoj epohi”15, o potrebi da “pokušamo razgovarati kao slobodni, jednaki i dobronamjerni16, te o široj koaliciji svih hrvatskih demokratskih državotvornih snaga izvan Domovine, da bi one svojom ukupnošću mogle što potpunije volju hrvatskog naroda pred slobodnim svijetom tumačiti”17, da hrvatsko polje nije već bilo pripravljeno i da sjeme slobodne političke misli nije bilo nekoliko godina ranije zasijano. To idejno republikanstvo, koje sada pobjeđuje u hrvatskoj emigraciji, opravdava višegodišnje “teoretiziranje” bez kojega bi danas još uvijek jedni pjevali hvalospjeve nepogrešivom Vođi, a drugi dičnom i sijedom Predsjedniku. Javni bi se rad ograničavao na jednu ili dvije priredbe godišnje, na kojima bi se klicalo Osobi i s nekoliko patriotskih općenitosti umirivalo savjest da se radi za Hrvatsku.

Uspjeh tog “teoretiziranja”, uspjeh republikanske stranke, koja ne želi biti niti jedina niti nepogrešiva na hrvatskom političkom polju, već jedna od ravnopravnih, odgovornih i određenih političkih skupina, svjedoči da hrvatska emigracija nije obamrla.

“Republika Hrvatska” br. 25 (10. travnja 1957.), str. 7-13.

 

Hrvatski stranački program

Narod nije jedinstven i jednoobrazan, te prema tome narodni izrazi ne mogu biti ni jedinstveni ni jednoobrazni. Iz raznolikosti tih narodnih izraza može se bilo sintezom bilo intuicijom sažeti zajedničke crte koje se znaju nazivati narodnim programom. Ali kako je takva analiza djelo pojedinaca, njezina je objektivnost isto tako ograničena kao i rezultati intuicije, jer ovisi o sklonostima onoga koji vrši sintezu, odnosno onoga koji intuitivno formulira tzv. općenarodni program. Tek u povijesnoj perspektivi može se doći do objektivnijih sinteza, no takve sinteze već nemaju značenja za praktičnu narodnu politiku. Ukoliko su još toliko aktualne da mogu utjecati na politiku naroda, podvrgnute su istim ograničenjima kao i sinteze suvremenih zbivanja.

Nema, prema tome, formuliranog općenarodnog programa, iako postoje zajednički ciljevi svih skupina naroda, što se tek netočno naziva programom.

Program je djelo skupina u jednom narodu, izrađen i prihvaćen nacrt djelovanja obzirom na konkretne potrebe naroda, te kako su pogledi o potrebama različiti, i programi su različiti. Ova raznolikost nije znak slabosti, ako je glavni cilj jednak, jer znači otvaranje različnih putova jednom cilju. Cilj – inače nazvan narodnim programom – obično je isti ili istovjetan u danom povijesnom času. Uglavnom se radi o temeljnim pitanjima života zajednice u kojima su razilaženja prilično ograničena. Tako, na primjer, teško će se naći jedan program koji neće priznati pravo naroda na slobodu. Isto tako nijedna slobodna skupina neće formulirati program koji ne bi išao za osobnim slobodama, za pravednošću, za jednakošću i za sličnim idealnim ciljevima koji su priznati u određenom povijesnom razdoblju. Ali jedno je cilj, a drugo je put. Tek ako se formuliraju konkretni putovi može se govoriti da postoji ozbiljna volja da se ostvari cilj.

Ovi konkretni putovi sadržani su u programima koje izrađuju i zastupaju pojedine političke skupine u narodu, dakle u stranačkim programima. Oni su formulirani nacrt rada i preko njih se može doći do shvaćanja općenarodnih želja i težnja.

Od tzv. ilirskog preporoda hrvatska politika odlikovala se većim brojem jasno formuliranih stranačkih programa, koji su omogućivali orijentaciju sve širih slojeva naroda. Širenjem pismenosti takva je orijentacija postajala sve potrebnijom, ako se nije željelo da sve više proširivano pravo glasa, koje je poslije 1918. godine postalo općim, ostane samo kao puki formalizam.

Razvitak ovih formuliranih programa zakočen je već u prvim godinama Jugoslavije, da bude skoro uništen kraljevskom diktaturom i komunizmom, koji su hrvatsku političku borbu vratili na najprimitivnije oblike obrane narodne samobitnosti. Zato je novije doba daleko siromašnije izrađenim stranačkim programima, nego razdoblje između 1830. i 1914. godine, premda je tek u novije doba opće pravo glasa postavilo pitanje programa u središte političke borbe.

Može se reći da programi ne osiguravaju ispunjenje, jer da se i najljepši program može izdati ili ne izvršiti, što je svakako točno i što se i odviše često događa. Ali bez programa samovolja je potpuna i neizbježiva te ostaje samo gola borba za vlast. Programi daju mogućnost načelne borbe, iako je ne osiguravaju. Pomanjkanje programa jednostavno onemogućuje svaku načelnu borbu i svodi političko natjecanje na borbu harambaša. Zato ćemo se pozabaviti hrvatskim političkim programima, svjesni da su oni samo sredstvo (ali ne jedino) u razvitku hrvatske narodne borbe i u oblikovanju hrvatske političke sadašnjosti, kao i sjeme hrvatske političke budućnosti.

 

Tri programa

Ovaj čas nas ne zanimaju svi politički programi koji su bili stvoreni zadnjih stotinu godina, nego samo oni koji još i danas postoje u obliku živih političkih skupina što se na njih pozivaju.

U današnjem hrvatskom političkom životu postoje samo tri politička programa koji djeluju u hrvatskoj politici. Dva programa stvorili su Hrvati za Hrvate, a treći su stvorili stranci, bez ikakvih obzira na hrvatske potrebe, te je hrvatskom narodu nametnut grubom silom.

Taj treći program, koji danas preko svojih ljudi vlada u domovini, jest program komunističke stranke koji su stvorili njemački filozofi Hegelove škole na temelju proučavanja društvenih odnosa među radnicima XIX. stoljeća u Engleskoj. Razrađivali su ga uglavnom Nijemci u doba nagle industrijalizacije Njemačke i stvaranja jedinstvenog njemačkog carstva, dopunili su ga ruski emigranti koji su se borili protiv carske diktature u Rusiji, te konačno je dogmatski formuliran kao državni i totalitarni program Sovjetskog Saveza pod Staljinovom diktaturom. Preko Komunističke partije Jugoslavije on je uveden i u Hrvatsku, iako nikada nije bio proučen sa stajališta hrvatskih političkih, socijalnih i gospodarskih prilika, te je u hrvatski narodni život ušao kao nešto potpuno tuđe i nerazumljivo, daleko od hrvatske stvarnosti, koja se zato mora razvijati pod pritiskom sile u kalupima koji nikada nisu bili namijenjeni za takve prilike. Stoga nema smisla pisati o tom programu, jer jednostavno nije hrvatski ni po nosiocima, ni po duhu, ni po rješenjima, nego tuđ i nesuvremen te silom nametnut.

Druga dva politička programa jesu: Program Hrvatske pučke seljačke stranke od 1905. godine i Ustaška načela od 1933. godine s daljnjim programima koji su nastali kao izravna posljedica ustaškog programa.

Postoji temeljna razlika između ova dva programa. Program HPSS (odnosno Hrvatske seljačke stranke, kako ćemo ga dalje nazivati) nije se mijenjao, iako se taktika stranke često puta mijenjala, dok je ustaški program tijekom godina iz sebe iznio više programatskih formulacija koje danas, više ili manje nezavisno, dalje razrađuju njegove temeljne postavke i prilagođuju ih novim prilikama.

Svaki je program dijete svoga vremena, odraz potreba, misli i predrasuda svoga doba, te je prema tome prirodno sklon zastarijevanju. Zbog toga nastaje potreba povremenih revizija, da se ne bi pretvorio u dogmatski sustav odvojen od životne stvarnosti i narodnih potreba, kao što se dogodilo a komunističkim programom, a kao što se događa i s programom HSS-e. Kako je program ona okosnica oko koje se ljudi skupljaju za politički rad i prema kojem se pojedini čini prosuđuju, njegova je aktualnost veoma važna, ako se ne želi dopustiti da se pretvori u beznačajnu formulu. U današnje doba ideološke borbe, gdje nije dovoljna osobna hrabrost na bojnom polju, nego se zahtijeva od boraca da zastupaju ideje, programatska strana političkog rada zadobila je na važnosti.

 

Program HSS-e

Program HSS-e od 1905. nedvojbeno je odraz svoga vremena. Već kratki pregled dopušta nam procijeniti njegove prednosti i njegove slabosti u današnjem razdoblju borbe. Uzet ćemo kod toga u obzir samo neke temeljne ljudske djelatnosti da vidimo što predlaže program Hrvatske seljačke stranke.

U nacionalno-političkom pogledu program sadržava teško protuslovlje koje se kroz stranački život vuče već šezdeset godina. Stranka zastupa da su Hrvati od starine imali, a i danas (tj. 1905. godine) imaju, svoju posebnu državu, te u svojim tumačenjima jasno ističe pravo hrvatskog naroda na punu državnu slobodu i narodnu samobitnost, zahtijevajući samo da se pojam naroda ne ograniči na tzv. više staleže, nego da se usvijesti u puku koji u Hrvatskoj predstavljaju seljaci. U tome se ovaj program potpuno slaže sa starijim programom Stranke prava. Međutim, odmah nakon toga iznosi isto tako apodiktički, “da su Hrvati i Srbi jedan narod”, dok za Slovence kaže “da su tako blizu”, da su “zapravo i oni s Hrvatima jedan narod”. Da se ne bi možda mislilo da je to samo kulturno i jezično jedinstvo. program navodi: “Svi su južni Slaveni jedna narodna i gospodarska cjelina, te mi Hrvati držimo Srbiju, Crnu Goru i Bugarsku svojim narodnim državama.“ U odnosu prema drugim europskim narodima program je otvoreno panslavenski i još više rusofilski.

Ova slavenska komponenta nije ostala samo mrtvo slovo i živjela je u stranci uz hrvatsku državnu komponentu, izmjenjujući se s njome i dovodeći do različitih, veoma teško razumljivih skokova u stranačkoj politici. Program nije nikada službeno promijenjen, pa ni onda kad se stranka proglasila “republikanskom” nakon 1918. godine i isticala neutralnu hrvatsku seljačku republiku kao protutežu Jugoslaviji, niti za Obznane kad je bila progonjena, ali niti nakon Radićeve kapitulacije 1925. Iz tog idejnog dvojstva izvire tako “seljačka republika” kao i “kralj i narod”. Izvire borba širokih slojeva naroda za hrvatsku državu, kao i zagrebačke punktacije koje su htjele pretvoriti Jugoslaviju u federalističku državu. Izvire Seljačka zaštita s otvorenom državotvornom težnjom i borbom za hrvatsku državu u razdoblju od 1941. do 1945., kao i sudjelovanje u londonskoj vladi u istom razdoblju. Izviru državotvorne izjave jednih prvaka HSS-e nakon 1945. godine, kao i božićne poslanice dr. Vladka Mačeka za slogu Hrvata i Srba.

U socijalnim pitanjima stranački je program isto tako odraz svoga vremena i u tome je pogledu bio najradikalniji i za opću hrvatsku politiku najkorisniji. Stranka je nastala u doba kad je 90 % cijelog hrvatskog naroda živjelo na selu i izravno odnosno neizravno od poljoprivrede, dok je sva politička vlast bila usredotočena u malobrojnom građanskom staležu uz ostatke plemstva koje se zbog mađarskog pritiska uvelike udaljilo od svoga naroda. Zato je stranka postavila svoje težište na politička prava seljaštva, kako bi preko državne vlasti mogla podignuti njegovo gospodarsko, društveno i kulturno stanje, što je u ono doba značilo isto kao i podignuti cijeli hrvatski narod.

Stranka nije zastupala industrijalizaciju kao rješenje gospodarskih pitanja, nego agrarnu reformu i zadrugarstvo, te je u svojim gospodarskim pogledima slijedila francuske fiziokrate XVII. stoljeća, koji su u poljoprivredi vidjeli jedino produktivno zanimanje.

Ove misli, preuzete preko Micheleta i čeških agraraca a prilagođene tadanjim hrvatskim gospodarskim prilikama, učinile su stranku doista novom u Hrvatskoj, jer je ova do tada imala svoje uzore samo u građanskim, liberalnim strankama Mađarske, Austrije i Italije. No ograničenje na seljaštvo kao na jedini produktivni čimbenik u narodnom životu i shvaćanje da su drugi staleži, iako potrebni, samo dodatak seljaštvu, koje da je samo po sebi već narod, dovelo je stranku u težak položaj kad se industrijalizacija sve više razvijala i gradovi prestali biti sjedište “gospode” i postali važna proizvodna središta, jednako bitna u narodnom gospodarstvu kao i poljoprivreda, što francuski fiziokrati XVII. stoljeća u borbi s građanskim merkantilizmom nisu mogli predvidjeti.

Razvitkom industrije i prometa, te množenjem različnih drugih usluga koje se danas smatraju neophodno potrebnim u razvijenom narodu, Hrvatska seljačka stranka je po svom programu polagano i neprimjetno otišla od krajnjeg radikalnog stava do teškog konzervativizma. Ova promjena mjesta HSS-e u hrvatskoj politici nije posljedica nekih izmjena u programu, jer takvih uopće nije bilo, ako ne uzmemo u obzir kratko doba komunističke infiltracije u Gospodarskoj slozi između 1935. i 1941. godine, nego su se prilike u narodu mijenjale, dok je stranka ostala nepomična u svom programu koji se nakon smrti dr. Antuna Radića (1919. godine) nije više ni razvijao ni razrađivao, pa je zato zastario.

U vjerskim pitanjima stranački je program veoma siromašan i u tome se najviše osjeća, koliko je pogled stvaralaca programa bio ograničen na bansku Hrvatsku. U pluralističkom narodu kao što je hrvatski, gdje je katolicizam samo vjera većeg broja Hrvata uz veoma snažne skupine muslimana i pravoslavaca, pitanje vjera zaslužuje daleko veću pažnju i idejnu jasnoću, nego što je pokazuje program HSS-e koji se zanima samo za postavljanje župnika | ukidanje župskih daća, dakle za dva pitanja koja su bila važna u životu katoličkih sela, pogotovo u kajkavskim krajevima, ali koja ne ulaze u bit zajedničkog života velikih vjerskih zajednica u hrvatskom narodu.

Ovo pomanjkanje dubljih pogleda na vjerska pitanja, kao i prikriveni oportunizam stranke, koja se očito bila ograničila na bansku Hrvatsku i napustila Starčevićevu ideju okupljanja svih Hrvata u jedno državno tijelo (što je pogotovo Antun Radić nazivao prilično porugljivo “Velikom Hrvatskom”), zahtijevalo je duboku reviziju stranačkog programa kad je nakon 1918. godine počelo širenje stranke po krajevima izvan banske Hrvatske. Međutim do takve revizije nije došlo i oportunističko priznavanje prava jačega dovelo je neko vrijeme do borbe za pojedine oblasne skupštine, a 1939. i do stvaranja Banovine Hrvatske bez ikakvih obzira na bosansko-hercegovačke muslimane, što još i danas dovodi do sumnjičenja među muslimanima. Umjesto načelnih stajališta, prevladavao je na ovom području oportunizam, tzv. “Realpolitik”, u svojim najnesimpatičnijim oblicima.

Čitajući ove misli, moglo bi se postaviti pitanje: Kako to da je s takvim nedostacima stranački program ipak toliko oduševljeno primila velika većina naroda?

Odgovor je dosta jednostavan. Ovi su se nedostaci pokazivali tek postepeno, kako se razvijao narodni život, dok je program ostajao isti, te su mnoge točke, suvremene u svoje doba i kao takve prihvatljive velikoj većini, tek tijekom desetljeća zastarijevale. A drugi, važniji razlog, leži u načinu kako se vodila hrvatska politika poslije 1929. godine. Radi diktature nestao je svaki stranački život u Hrvatskoj, programi su bili zaboravljeni, te je činjenica da je Hrvatska seljačka stranka bila jedina stranka, koja je u svom imenu nosila hrvatsko ime i koju je vlast bar nekako tolerirala, bila dovoljna da većina Hrvata dade svoj glas za nju. Nije se glasovalo za program, koji je većini bio nepoznat, nego za trobojnicu, što je nazadak prema razdoblju prije 1929. godine i što je uništilo Hrvatsku seljačku stranku kao političku organizaciju s jasnim programom, premda joj je dalo do tada neviđene izborne uspjehe. U broju se utopio program i kad je narodna bujica krenula drugim koritom, ostala je stranka bez suvremenog programa, bez broja i vjerojatno bez potrebnih snaga da se posuvremeni.

 

Ustaška Načela

Kad je predsjednik Hrvatske stranke prava i narodni zastupnik za grad Zagreb dr. Ante Pavelić krenuo 1929. godine u emigraciju, napustio je zemlju u kojoj je seljaštvo još uvijek predstavljalo 80 % stanovništva, ali gdje više nije bilo plemstva s posebnim povlasticama, ni tuđinskog građanstva, nego novi hrvatski građanski stalež, velikim dijelom seljačkog podrijetla, i sve jači obrtnički i radnički stalež. Napustio je zemlju u kojoj se više nije moglo govoriti, kao što je govorio Antun Radić, da se više pazi na zahtjeve 10.000 radnika nego na zahtjeve i potrebe seljačkog puka, jer je agrarna reforma – iako nacionalno-politički nepovoljna za Hrvatsku – oslobodila seljaka od svih feudalnih spona. Ali napustio je Hrvatsku u času kad se u sindikatima vodila borba protiv marksista svih boja, kad se počelo sumnjati u liberalizam u gospodarstvu radi očevidnih nepravda što su se činile u njegovo ime, i kad je Stranka prava sve više padala u ruke različitih “Direktora Križanića” i sličnih liberalnih epigona. Napustio ju je u doba dok je još bio neosporan utjecaj Stjepana Radića, makar već mrtvoga, na široke slojeve hrvatskog naroda, te kad je pitanje nacionalne slobode i samobitnosti hrvatskog naroda bilo najoštrije ugroženo uvođenjem kraljevske diktature i pokušajem stvaranja jedinstvenog jugoslavenskog naroda.

U takvim prilikama bilo je jasno da se borba više ne može voditi na temelju starinskog programa Stranke prava, ali ni na temelju programa Hrvatske seljačke stranke s njegovim teškim proturječjem između hrvatstva i jugoslavenstva. Posve je ispravno shvatio da je potreban nov program koji bi odgovarao suvremenim potrebama. Zato je nakon ustrojenja emigrantskih organizacija Ustaškog pokreta dr. Pavelić dne 1. lipnja 1933. godine izdao “Načela hrvatskog ustaškog pokreta” koja su trebala biti okosnica revolucionarne borbe u emigraciji i u domovini.

Međutim dr. Ante Pavelić nije bio filozof ni sociolog, nego praktičan političar liberalnog kova i eklektik, te je i njegov program pokazivao sve odlike i mane eklektizma. Unatoč ovih nedostataka ovaj je program snažno utjecao na nova pokoljenja u Hrvatskoj, a djelomično i na razvitak Nezavisne Države Hrvatske, premda je tada, nedovoljno poznat u širim slojevima, bio više zazivan kao neki obred, nego stvarno shvaćen i prihvaćen od većine dužnosnika hrvatske države.

Prije nego što ćemo pregledati ovaj program s obzirom na iste grane ljudske djelatnosti koje smo spomenuli u programu HSS-e, želimo istaknuti jednu važnu činjenicu koju se obično prešućuje. Ovaj je program izrađen kad je Hitler tek došao na vlast u Njemačkoj, dok su još Italija i njen vođa Mussolini bili protiv nacionalsocijalizma i dok još nije buknuo građanski rat u Španjolskoj koji je polarizirao desničarske snage u Europi protiv ljevičarske Pučke fronte. Ustaška su načela prema tome nastala prije nego što je fašizam u različnim oblicima počeo utjecati na nacionalističke pokrete u Europi i zato su ostala slobodna od fašističkih natruha.

Od svih grana narodnog života jedino je nacionalno-politička grana potpuno formulirana u Ustaškim načelima. U ovom pogledu nema nikakve nejasnoće niti mogućnosti različitih tumačenja. “Hrvatski narod je samosvojna narodna (etnička) jedinica” i “u narodnosnom smislu nije istovjetan s nijednim drugim narodom niti je dio ili pleme bilo kojega drugog naroda”. Hrvatski narod ima “svoje vrhovničko pravo” i samo hrvatski narod ima upravljati hrvatskom domovinom. Ustaška načela pozivaju se na povijesnu hrvatsku državu i smatraju da je hrvatski narod od 1918. godine samo zapriječen u izvršivanju svojih vrhovničkih prava, ali da ih nije izgubio, jer ih se nikada nije zakonito odrekao. Ustaška načela ističu pravo hrvatskog naroda da oživotvori “na cijelom svome narodnom i povijesnom području” “svoju potpuno samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku”. Konačno, definira Hrvatsku kao zemlju koja se “prostire na više pokrajina, koje su imale posebna pokrajinska imena dijelom još prije dolaska Hrvata, a druga su pokrajinska imena nastala poslije, no sve te pokrajine sačinjavaju jednu jedinstvenu domovinu Hrvatsku, te nitko nema prava da bilo koju od tih pokrajina svojata za sebe”.

U narodno-političkom pogledu Ustaška načela predstavljaju suvremenu formulaciju misli dr. Ante Starčevića u najčišćem obliku i bez ikakvih stranih natruha. Ona su pravaški odgovor na jugoslavenski unitarizam, na jugoslavenski federalizam i na velikosrpska svojatanja pojedinih pokrajina, kao i na ostatke pokrajinskog partikularizma u nekim dijelovima Hrvatske. U duhu ove pravaške tradicije Ustaška načela stavljaju na prvo mjesto narod, kao subjekt, nosilac vrhovničkih prava, a državu smatraju samo sredstvom za organizirani život naroda. U tome su Ustaška načela daleko od fašističkog obožavanja države, ali isto su se i udaljila od zadovoljavanja s autonomijom, koje se nazrijeva u nekim dijelovima programa HSS-e i koje je dovelo do različitih oportunističkih poteza u javnom djelovanju nekih njenih prvaka.

Pravaška nota se osobito osjeća u isticanju hrvatskog povijesnog prava kao i u svehrvatskom pogledu na narod bez obzira na pokrajine. U ovom pogledu predstavljaju Ustaška načela protivnost programu HSS-e, čiji je vidokrug bio ograničen na bansku Hrvatsku, što se osjećalo kasnije u svim potezima stranačkog vodstva, pogotovo nakon smrti Stjepana Radića. Isto se tako osjeća protivnost panslavenstvu kao i jugoslavenstvu, što se vidi u isticanju da hrvatski narod nije ni dio ni pleme nijednog drugog naroda.

Dok su u nacionalno-političkom pogledu Ustaška načela posuvremenjenje pravaških ideja, u socijalnim i gospodarskim pitanjima ne pokazuju skoro nikakav napredak prema Programu HSS-e, premda su nastala pod drugim prilikama. Ovaj dio Ustaških načela jednostavno je preuzeo misli iz Programa HSS-e, te ih nije ni toliko modernizirao koliko je već tada bilo očevidno potrebno. Ustaška načela ponavljaju Radićev aksiom da “seljaštvo nije samo temelj i izvor svakoga života, nego ono i samo po sebi sačinjava hrvatski narod, te je kao takvo nosilac i vršilac svake državne vlasti u hrvatskoj državi”.

Dok su 1905. godine takve misli bile napredne i revolucionarne, i u tadanjim hrvatskim prilikama prilično odgovarale stvarnosti, 1933. godine već su bile anakronizam i posve neopravdane. Jedno je isticanje važnosti jednog staleža koje je temelj naroda, a drugo je poistovjećivanje naroda s jednim staležom. Jedno su građani i radnici koji su sa sela došli u grad i prema tome duševno su još uvijek dio sela, a drugo su građani i radnici koji su već u drugom ili trećem pokoljenju u gradu. Kod njih je već nestao seljački mentalitet i nikakav sentimentalizam ne može na tome ništa promijeniti. Seljački način života je posljedica rada na selu, a onaj način rada na koji misle Program HSS-e i Ustaška načela danas nestaje uvođenjem mehanizacije i novim načinom obrađivanja zemlje. Tvrdnja o seljačkom mentalitetu u neseljačkim staležima jednostavno ne odgovora sociološkim zakonima, nego spada u vrlo jeftini sentimentalizam koji znatno podsjeća na pastirske idile rafinirane francuske aristokracije iz XVIII. stoljeća. Vrlo lijepo zvuči, ali ne odgovara stvarnosti.

Zbog ove pogrešne premise i drugi su socijalno-gospodarski dijelovi Ustaških načela prilično neoriginalni i na njih se mogu primijeniti sve kritike koje su izrečene obzirom na Program HSS-e. Na socijalno-gospodarsko područje Ustaška načela unose samo dva elementa koji su odraz suvremenih prilika i potreba. Jedno je načelo da je temelj svake vrijednosti rad, što je nastalo kao izravna posljedica radničkog pitanja koje su potaknuli marksisti, a drugo je načelo da prirodna bogatstva ne mogu biti predmetom privatne trgovine, što predstavlja reakciju na bezobzirno iskorištavanje šuma i ruda koje se vršilo u prvoj Jugoslaviji. Ova dva načela, tek skicirana u ustaškom programu, bila su kasnije razrađivana i dovela su za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske do veoma suvremenog radničkog zakonodavstva i do prvih znakova solidarističkog shvaćanja društva u suprotnosti s primitivnim poljodjelskim i surovim klasno-borbenim pogledima.

Veoma je slabo obrađen vjerski problem u Hrvatskoj, te se o vjerskom pluralizmu uopće ne govori. Vjera se priznaje kao sredstvo ćudoređa, ali o njenoj funkciji, o položaju vjerskih zajednica, o njihovu međusobnom odnosu nema ni spomena. U tom pogledu Ustaška načela predstavljaju dobar primjer liberalnog indiferentizma.

Uz nacionalno-politički aspekt najvažniji je utjecaj Ustaških načela bio u pitanju taktike. U ovom pogledu Ustaška načela predstavljaju suprotnost načelnom pacifizmu programa HSS-e, jer zahtijevaju da se hrvatska vrhovnička vlast ima uspostaviti “svim sredstvima, pa i silom oružja”. Možemo reći da je u ovoj rečenici suvremeno hrvatsko revolucionarstvo prvi puta dobilo svoju službenu, političku formulaciju. Na njoj je izgrađen Ustaški pokret i ona je dovela do 10. travnja.

Ustaška načela predstavljaju prema tome samo djelomičnu novost u hrvatskom političkom životu u doba prve Jugoslavije. Novost je samo u jasnoj nacionalno-političkoj formulaciji i u prihvaćanju bezuvjetne borbe. U drugim pitanjima nastavlja se politika HSS-e. Bilo je zato pogrešno tvrditi da su Ustaška načela sinteza pravaštva i seljačkog pokreta, nego bi bilo točnije reći da su modernizacija pravaštva s prihvaćanjem dijela seljačkog programa, i to mehaničkim, a ne nekim sintetičkim prihvaćanjem. Zato je i ovaj “seljački” dio načela ostao nerazvijen, jer je nakalamljen u doba kad već nije bio suvremen. Suvremene ideje već su se počele razvijati i moglo se očekivati da će dovesti do revizije načela i izgrađivanja vlastitog socijalno-gospodarskog programa.

 

Emigrantski pokušaji

Stvaranje druge Jugoslavije stavilo je hrvatsku političku borbu pred djelomično nove zadatke. Dok je pitanje pomanjkanja narodne i državne slobode bilo već i prije poznato u hrvatskom životu i našlo je svoj odgovor u različnim stranačkim programima, suvremeni totalitarizam i njegov komunistički oblik bili su novi i zahtijevali su nove odgovore. Ali, začudo, bilo je veoma malo novih odgovora. Emigrantska se politika više iživljavala u deklarativnom smislu (izjavama, manifestacijama i slično), nego u programatsko-organizatornom smislu. Hrvatska seljačka stranka ostala je i nadalje šturo i nepomično na svom programu i uglavnom je govorila: “što je bilo dobro 1920. godine, kad je narod plebiscitarno glasovao za nas, dobro je i sada”, i nije uzimala u obzir ni novi oblik strane vlasti (totalitarizam), ni nove socijalno-gospodarske prilike u zemlji u kojoj seljački stalež opada u postocima i predstavlja danas tek nešto više od 50 % pučanstva, te u kojoj postoji građanski i radnički stalež s tradicijom od dva ili tri naraštaja.

Ustaški dio emigracije, koji se organizacijski razišao i postepeno svrstao u više organizacija i skupina, tako da je danas ispravnije govoriti o nacionalističkom nego o ustaškom dijelu emigracije, različito je reagirao na nove prilike. Dio koji je i nadalje slijedio dr. Pavelića, i koji je organiziran u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu, samo je malo nastavio s programatskim radom, te se više bavio organizacijskim pitanjima. U današnjem stanju razvitka HOP-a pitanje programa potpuno je nejasno. U govoru dr. Stjepana Hefera (“Hrvatska” od 30. rujna 1965.) ova se nejasnoća još više pojačava. Pozivajući se na izjavu dr. Pavelića od 8. lipnja 1956. godine, kojom je osnovan HOP, dr. Hefer tvrdi da je “svime time Poglavnik dao našem Hrvatskom oslobodilačkom pokretu ne samo opće-hrvatski, nadstranački i demokratski značaj, nego mu je jasno i nedvojbeno utvrdio i njegov ideološki temelj”. |

Ako i ostavimo po strani kontradikciju između opće hrvatskog i nadstranačkog značaja s jedne strane i demokratskog značaja s druge strane, nije još uvijek jasno pitanje ideološkog programa. Po točki 4. Poslovnika HOP-a, koju navodi dr. Hefer, ideološki se temelj HOP-a nalazi u “jedinstvu načela Stranke Hrvatskog Državnog Prava (dra. Ante Starčevića), odnosno Hrvatske Državotvorne Stranke, zatim načela Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke (braće Radića), te načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta (Poglavnika dra. Ante Pavelića), što je sve hrvatski narod u toku vremena u više navrata odobrio svojom jasno izrečenom i nepatvorenom demokratskom voljom!

Ako izlučimo formalne strane ove definicije, koje idu za prihvaćanjem općenarodnog programa, što smo na početku ustanovili kao subjektivan i nepolitičan rad, ostajemo kod jedne sinteze različitih programa, koja je samo formalno postavljena, ali nije izvršena. Između Programa HSS-e, pa makar i onakvog kako je tumačen u Borongaju 1920. godine kad je proglašena neutralna hrvatska seljačka republika, te programa Stranke prava kako je definiran u nacionalno-političkim točkama Ustaških načela, postoji protuslovlje koje se ne može sintetizirati nikakvim poslovnikom. O nekom programu Hrvatske državotvorne stranke, koju je dr. Pavelić formalno osnovao u emigraciji 1951. godine, teško je uopće govoriti, budući da ova stranka nije nikada djelovala kao samostalna jedinica koja bi mogla formulirati svoj program. Kako smo već vidjeli da su i sama Ustaška načela mehanički spoj (a ne sinteza) nacionalno-političkog programa Stranke prava sa socijalnim programom HSS-e, onda je teško shvatiti kakva bi to bila nova sinteza između oba programa, čiji su spoj baš Ustaška načela, i istih tih načela. Između pravaštva i radićevskog programa nema jedinstva načela, kao što nema jedinstva načela između pacifizma HSS-e i revolucionarstva Ustaškog pokreta, te je prema tome program HOP-a, koji bi bio predstavljen jedinstvom načela tih nejedinstvenih programa, contradictio in adjecto, HOP se može pozivati na jedan program, ali pozivati se na nekoliko različnih programa i na neku sintezu koja nije izvršena znači da uopće nema programa, nego samo rodoljubne želje ovijene zvučnim frazama. Stvarno stanje nije tako primitivno kao što bi se dalo izvesti iz programatskih tumačenja dr. Hefera, nego je istina da je idejni temelj HOP-a u Ustaškim načelima koja su primljena bez daljnjeg razrađivanja i moderniziranja.

 

Načela HRS-e

Prvi izrazito politički program nakon sloma hrvatske države donijela je Hrvatska republikanska stranka 1951. godine. Pogrešno bi bilo tumačenje da je u “Načelima Hrvatske republikanske stranke” sve novo i bez veze s prošlošću. Naprotiv, i najpovršniji pregled ovih načela pokazuje da spadaju u skup nacionalističkih programa što su se razvijali od stare Stranke prava do Ustaških načela. Republikanski program uzima u obzir novo političko i socijalno-gospodarsko stanje u zemlji i predstavlja zato modernizaciju i aktualizaciju Ustaških načela, a ne neku potpunu novost u hrvatskom političkom životu.

Primjenjujući na republikanski program iste kriterije, koje smo do sada primjenjivali, možemo odmah utvrditi da je u nacionalno-političkom pogledu istovjetan s Ustaškim načelima i s pravaškom tradicijom o jedinstvenosti hrvatskih zemalja i o potrebi samostalne hrvatske države da bi narod mogao slobodno odlučivati svojom sudbinom. Isticanje ustavnosti nije novost, nego potreba nastala zbog nekih zastranjivanja u doba hrvatske države. Dok je pravašima 1929. godine ustavnost bila sama po sebi razumljiva i nisu smatrali potrebnim isticati je u Ustaškim načelima. Utjecaj suvremenih totalitarizama na neke krugove u Hrvatskoj doveo je do potrebe da se istakne načelo ustavnosti. Nakon zloupotrebe aksioma salus rei publicae suprema lex bilo je nužno vratiti se na temelj hrvatskog političkog života koji je uvijek bio u ustavu i ustavnosti.

Isto tako ponovno nametanje Jugoslavije i pokušaji stvaranja naddržavnih kombinacija različitog tipa doveli su do još jasnijeg definiranja hrvatske samobitnosti. Ne odbija se svaka naddržavna kombinacija (ovo pitanje nije bilo aktualno 1935. godine), nego samo ona “koja bi u unutrašnjem načinu života bila nasilje, a prema susjedima neprijateljsko i ratno stanje, kao što je bilo u prvoj Jugoslaviji od 1918.-1941. godine i u drugoj Jugoslaviji od 1945. pa dalje. Dakle suverenost hrvatskog naroda u obliku hrvatske države, ali ne apsolutna suverenost kako su je formulirali talijanski liberalci sa svojim sacro egoismo, a ostvario Mussolini sa svojim fašizmom, nego suverenost ograničena solidarističkim sporazumima između različnih slobodnih i nezavisnih naroda.

Novost republikanskih načela dolazi do izražaja u socijalno gospodarskim pitanjima. Suočena s liberalnim kapitalizmom s jedne strane i s marksističkim kolektivizmom s druge strane, HRS traži odgovor na novo stanje u Hrvatskoj u solidarističkom načelu koje bi uz političku slobodu osiguralo socijalnu pravdu i gospodarsku slobodu. Zato predviđa ispravak čisto brojčane demokracije uklapanjem drugih organiziranih snaga javne djelatnosti u politički život naroda, ne u smislu korporacija nego u stručno-savjetodavnom i suodlučujućem smislu. Načelno je ovo samo daljnje izgrađivanje sindikalizma, koji bi prestao biti sredstvo staleške borbe i pretvorio bi se u ustanovu staleškog solidarizma u okviru narodne zajednice, koja je zamišljena kao država u kojoj su svi nosioci vlasti postavljeni izborom te donose odluke u mjesnim, pokrajinskim i općim skupovima, dakle na saborski način.

Prema republikanskom programu seljaštvo više nije “narod”, nego se ističe da je “hrvatsko seljačko gospodarstvo temelj za organski razvitak cjelokupnog hrvatskog gospodarstva”, čime je omogućeno ispravno postavljanje drugih gospodarskih djelatnosti. Osim toga ne postoji ni načelno odbijanje kapitala (kao u marksizmu), ni vlast kapitala (kao u liberalnom sustavu), nego socijalno shvaćanje kapitala koji “ima služiti narodu te mu zbog toga mora biti što bliži, vidljivo, osjetljivo i neposredno, bilo kao pojedincu u obliku privatnog vlasništva, bilo udruženu u skupinama, zadrugama ili općinama”. Ovo približavanje kapitala narodu isključuje podržavljivanje svih sredstava proizvodnje i etatizam u privredi, te dopušta samo umjerena podržavljivanja radi općih potreba putem referenduma, tj. izravnog i neposrednog odlučivanja cijelog naroda. U socijalno-gospodarskom pogledu republikanski program razvija one prve solidarističke klice koje su bile sadržane u Ustaškim načelima, te ih razrađuje i konkretizira u smislu suvremenih solidarističkih pokreta, koji danas sve više prevladavaju u slobodnim državama zapadne Europe bilo u obliku socijalnih enciklika Katoličke crkve, bilo u umjerenim laburističkim i socijaldemokratskim spisima, no zadržava naglašavanje seljačkog gospodarstva kao posebne stvarnosti ne samo Hrvatske nego svih naroda istočne Europe.

U vjerskom pogledu Načela HRS-e potpuno jasno prihvaćaju vjerski pluralizam i slobodu savjesti, i to ne kao nužno zlo ili politički zgodno rješenje, nego kao načelno stajalište. Država nije nadležna nametati vjeru, nego samo osigurati vjersku slobodu, ali ne u smislu indiferentizma, nego u smislu aktivnog održavanja vjerskog reda i mira, tako da se “religije u propovijedanju vjerskih načela, u vršenju vjerskih obreda, u uzdržavanju vjerskih svetišta i zavoda, te u sticanju imovine osjećaju zaštićenima i u potpunoj vjerskoj i duhovnoj slobodi”. Više se ne radi o odnosu hrvatske države prema Katoličkoj crkvi, niti o pitanju župskih daća i izbora župnika, niti o vjeri kao sredstvu za održavanje ćudoređa, nego o vjerskoj slobodi (bez obzira na bilo koju crkvenu ili vjerozakonsku zajednicu) kao načelu javnog života.

U pitanjima taktike Načela HRS-e ne daju konkretne smjernice, niti pacifističke kao HSS, niti revolucionarne kao Ustaška načela. U tumačenju točke 1. Načela HRS stoji: “Sva se hrvatska politika ima kretati oko stožera hrvatske volje za slobodom u vlastitoj državi, vođena razumnim pregovorima, zahtjevima za garancijama ili nesmiljenom borbom.” Dakle, Načela HRS-e strogo dijele taktiku, kao pitanje dnevne politike, od programa koji se stvara na dulji rok i kojemu taktika treba samo služiti, no u isto vrijeme otvaraju mogućnost upotrebe različitih taktika prema časovitim potrebama hrvatske osloboditeljske borbe.

Nema sumnje da su Načela HRS-e suvremeni pokušaj političkog odgovora hrvatskih nacionalista na novo stanje u domovini, te da predstavljaju sintezu pravaške nacionalne politike sa suvremenim socijalno-gospodarskim strujanjima solidarističkog tipa.

* * *

Ostale nacionalističke skupine u emigraciji nisu stvorile pravih političkih programa, nego su se uglavnom pozivale na općenarodni hrvatski program, čime su pokazale da ne razlikuju opći cilj od posebnih putova prema općem cilju.

Iz ovoga pregleda možemo vidjeti da u današnjoj politici hrvatski narod nije bogat u programima u pravom smislu riječi, nego tek u izjavama i drugim spisima deklarativne naravi i da postoji prava potreba programatskog razvitka u emigraciji, da se ne bi hrvatski narod našao u času oslobođenja pun oduševljenja a bez izrađenih programa za uređenje države. Kad dođe do oslobođenja, neće biti vremena stvarati programe, nego će biti nužno ostvarivati ih, kao što je to bilo nužno 10. travnja 1941. godine.

“Hrvatska misao” br. 35 (siječanj 1966.), str. 28-45.

___

1 “Poglavniku” (prilikom 60. godišnjice života), srpnja 1949. Napominjem da citiranjem tih stihova ne želim napasti pjesnika, niti insinuirati neku nekonzekventnost obzirom na njegov kasniji kritički stav prema dr. Anti Paveliću. Uzeti su samo zato što u umjetničkom obliku jezgrovito slikaju jedan stav koji je u onom razdoblju vladao u hrvatskoj emigraciji. Ni ovaj citat, kao ni ostali, nisu prema tome prigovor autorima niti napadaj na njih, već samo ilustracija općih stavova koja se daje zbog zornijeg prikaza.

2 Ivan Oršanić, “Povijest se ne briše”, Republika Hrvatska, br. 1., listopad 1951.

3 Ib., “Jedinstvo iznad svega”, Republika Hrvatska. br. 1., listopad 1951.

4 ib., ib, Republika Hrvatska, br. 8/9., kolovoz 1953.

5 Ivan Stier. “Pabirci o politici, političkoj djelatnosti i političkim radnicima”, Drina, god. V., br. 8-12, prosinac 1965.

6 Odgovor Petra Filipovića dr. Anti Paveliću, Melbourne, listopada 1956. Ovo pismo citira se, jer je bilo toliko umnožavano u Buenos Airesu i kolalo po različnim krugovima, da je izgubilo značaj privatnog pisma i pretvorilo se u javno ili otvoreno pismo, što vrijedi i za druga pisma citirana u ovom članku.

7 Pismo od 11. rujna 1956, (umnoženo strojem).

8 Letak potpisan od Grupa “mlađih časnika”, izdan 1956. Anonimnost se ima osuditi bez obzira odakle dolazi, jer građanska je hrabrost temelj svake zdrave politike i jedino ona daje pravo na kritiku. Nema anonimnog “procuratora”.

9 Ivo Korsky, “Funkcija emigracije”, Republika Hrvatska, br. 19., prosinac 1955.

10 Ivan Oršanić, “Jedinstvo iznad svega”, Republika Hrvatska, 8/9, kolovoz 1953., str, 40.

11 “Predlažemo i molimo, da Poglavnik rehabilitira sve one, koji su ga eventualno u svojim spisima, pismima, govorima ili drugim aktima na neki način uvrijedili. Velikodušnost je jedan od znakova veličine ljudi, a posebno Državnih Poglavara, u koje se je uvijek gledalo s pouzdanjem, i neka Poglavnik ne uzme na srce i kao uvredu akte kritike, kada je ista dobronamjerna i ne pravi pitanje prestiža onda, kada mora biti pravedan, i biti onaj veliki i stari ustaški Poglavnik, kakvoga smo ga mi poznavali i naučili gledati, cijeniti, slijediti i voliti.“ Vjekoslav Luburić, Drina, god VI., br. 1-3, travanj 1956. To je pismo dostojno odbačene drage svom nevjernom draganu, ali u politiku ne spada. Da nije ton iskren, moglo bi se reći, da se pisac ruga dr. Anti Paveliću i da ga smatra toliko naivnim da će se takvim djetinjastim, osjećajnim argumentima dati odvratiti od svoje političke linije.

12 Govorilo se o trećoj snazi, a ja te snage ne vidim, jer smo skoro svi brodolomci …“Pismo Vjekoslava Luburića od 14. kolovoza 1956.

13 Ibidem.

14 Joso Rožanković, umnoženo pismo od 8. prosinca 1956.

15Vjeroslav Luburić, pismo od 14. kolovoza 1956.

16 Ibidem.

17 Deklaracija prilikom osnivanja Hrvatskog demokratskog odbora u Argentini, 27. siječnja 1957.

 

Uredna izmjena generacija

Sve više se osjeća u Hrvatskoj političkoj emigraciji duh pobune protiv starih oblika i starih autoriteta, prodor mlađih i donedavno nepoznatih imena, novi vjetar koji neke zbunjuje, a u drugima bude nove nade.

U očima mnogih starijih mladi naraštaji su kao ikonoklasti: ruše ustaljene oblike i napadaju stare dogme, te se zato prema njima stariji odnose nepovjerljivo, kao prema stranom tijelu, a ne kao prema novim, mladim izdancima tisućljetnog hrvatskog narodnog debla. Misle da je rušenje starih oblika svetogrđe kojemu bi se trebali “dobri Hrvati” suprotstaviti, da bi se ostvarilo jedinstvo redova između starih, iskušanih oblika. Time samo tjeraju u ekstrem nova pokoljenja, koja u prvi čas nisu bila nesklona tradicionalnim vrednotama, no koja se bune protiv njihova nametanja u obliku dogma te ih zato, u potpuno normalnoj obrani, počinju odbacivati.

Obadva ekstrema su, međutim, pogrešna, jedan koči napredak, a drugi pokušava graditi bez temelja koji predstavlja povijesno, političko iskustvo, jer…

“Najviši stupanj našeg političkog jedinstva u historijskom smislu bit će postignut, kad svi hrvatski političari budu osjećali, da su im Hrvatska seljačka stranka i Ustaški pokret bili jednako vrijedni u mučeničkom hrvanju naroda, koji je stvarno osjećao u krilu Hrvatske seljačke stranke jedno i jedinstveno ono isto što i u Ustaškom pokretu.

Pođemo li od toga stajališta, koje u stvari predstavlja idejno bogatstvo, vrlo konkretno u idealnom prihvaćanju Hrvatske seljačke stranke i Ustaškog pokreta od strane hrvatskog naroda, moći ćemo smoći dovoljno snage, da to bogatstvo ne produžujemo kao temelj za političko razilaženje, nego da na tome zajedničkom bogatstvu stvaramo višu i daljnju kategoriju političkog razvitka, u kojoj neće biti teško postići konkretno i konkretizirano političko jedinstvo, u slučaju bilo kakve unutrašnje ili vanjske političke potrebe.”1

Dovinuti sa do takvog stupnja, koji bi dopustio urednu izmjenu političkih pokoljenja, možemo samo ako uspijemo obuhvatiti hrvatsku narodnu borbu povijesno, a ne psihološki, osobno, sa svog posebničkog gledišta i u okviru vlastitog života, koji predstavlja neznatan čas u odnosu prema narodu. Psihološki, bez takvog povijesnog pogleda, upravo je nemoguće doći do potrebne, više sinteze u našoj borbi.

“Kao što je teško jednom starom dužnosniku Hrvatske seljačke stranke prihvatiti da nje nema i ne može biti, kao niti njenog vodstva, odgovorna u događajima ‘Banovine’, još je teže jednom ustaši izreći da nema Ustaškog pokreta, niti ga može biti, kad je u njemu uloženo toliko mrtvih, toliko požrtvovnosti, toliko vlastitih snaga i vjere.

Naša politička tragedija je doista strašna, jer su u njoj na niti i u igri najsuptilniji osjećaji smrti, ljubavi, vjernosti, žrtve i samoodricanja, i jer se zaista traže napori i vrijeme da se izađe iz konfuzije očaja slična očaju nad voljenom i izgubljenom osobom.”2

Ali, makar kako teško bilo izvršiti takvu sintezu, dužni smo je izvršiti, ako želimo da ono najvrednije iz prošlosti prijeđe u budućnost, dužni smo to prema samoj ideji koju smo zastupali kao i prema cilju za koji se borimo.

 

Izmjena generacija

Ako želimo zorno predočiti što znači na primjer 25 godina u javnom životu, potrebno je da odaberemo bilo koje povijesno razdoblje i da utvrdimo dva datuma udaljena 25 godina. Najbolje je uzeti ih iz naše vlastite političke prošlosti, jer nam je ona najbliža i najrazumljivija.

Godine 1885. vladao je u Hrvatskoj kao ban grof Dragutin Khuen-Hederváry, a opoziciju protiv njega vodila je Stranka prava, tada na vrhuncu svoje moći, predvođena Antom Starčevićem, Eugenom Kumičićem i drugim osnivačima stranke. Četvrt stoljeća kasnije, godine 1910., postojalo je samo sjećanje na duge godine khuenovštine. Stranka prava više nije postojala kao jedinstveno tijelo, a njeni nasljednici, dr. Josip Frank s jedne strane i dr. Mile Starčević s druge strane, dijelili su političku pozornicu s novim silama, koje su u Hrvatsko-srpskoj koaliciji imale svoju glavnu političku skupinu, a u Franu Supilu i Svetozaru Pribićeviću svoje glavne prvake. Vidimo dakle potpunu izmjenu generacija, nove ljude i nove političke oblike.

Ili uzmimo godinu 1900. Starčević je tek pred kratko vrijeme umro, Strossmayer silazi s pozornice, a isto tako i njegov protivnik ban Khuen Hederváry približava se svojoj političkoj smrti. Novi naprednjački pokret stupa na pozornicu i dovodi nove ljude, kao dr. Ivana Lorkovića. A 25 godina kasnije, od svih elemenata koji su 1900. bili važni, ne nalazimo više ni traga, te Stjepan Radić sa svojom Hrvatskom seljačkom strankom suvereno dominira hrvatskim političkim životom.

Uzmimo 1918. godinu, kad hrvatski legitimisti različnih boja gube bitku, te kad na političku pozornicu Hrvatske po prvi put stupaju u punom broju prvaci iz južne Hrvatske. U Hrvatskoj vlada prava anarhija poraza i stvarno u njoj nema političkog vodstva. Godine 1943., ponovno usred velikog rata, imamo novo političko vodstvo u Hrvatskoj: s jedne strane hrvatsku vladu oko dr. Ante Pavelića, a s druge strane dvije hrvatske opozicije, jednu oko dr. Jurja Krnjevića, a drugu oko Tita. Nije važno, da su obje bile za rušenje hrvatske države i za uspostavu Jugoslavije: prva za kraljevsku, a druga za komunističku Jugoslaviju. Važno je da utvrdimo kako od nosilaca hrvatske politike 25 godina ranije nitko nije ostao u vodstvenoj ulozi. Izmjena vodstvenih naraštaja izvršena je normalno, kako to zahtijeva život.

I sada ćemo prijeći na razdoblje od propasti Nezavisne Države Hrvatske dne 8. svibnja 1945. do danas, i moći ćemo ustanoviti da je u mnogome hrvatska politika stala. Na komunističkoj strani uopće nema napretka. Ukrućenost na vlasti povezana s dubokom pokvarenošću, koja je neumoljiva pratilica dugotrajne, apsolutne vlasti, kad samo sluge i epigoni mogu popunjavati ona mjesta koja je smrt ispraznila među pravim vlastodršcima, no čiji ulazak ne znači prodor novih ideja ni novih pogleda, nego samo krparenje istrošenih odjeća.

Neuspio pokušaj “zagrebačkog proljeća” pokazao je da su nosioci toga proljeća bili samo dio vladajuće kaste i nisu pomišljali na bitne promjene nego na nešto jače krparenje. Glavni nosioci nisu mogli shvatiti potrebu bitnih promjena u samom sustavu i zato su ih preko osamdesetgodišnjeg Tita nadomjestili drugi, još sterilniji mozgovi.

Karađorđevo je pokazalo da su potrebni poticaji za promjene iz emigracije i preko emigracije, ako želimo dovesti do normalne, uredne izmjene generacija.

 

Hrvatska politička emigracija

Ova “najgora emigracija”, kako ju je nazvao dr. Vladimir Bakarić³, nije politički jedinstvena, niti je to bila u bilo kojem času nakon 1945. godine. Dr. Vladko Maček, došavši na Zapad pomoću dr. Pavelića koji je stavio na raspolaganje njemu, njegovoj obitelji i nekim suradnicima potreban prijevoz, osiguranje i početna sredstva, odmah se distancira od nacionalističkog dijela emigracije – što je bilo normalno i opravdano u onom času, pa i politički oportuno – te prilazi kralju Petru i ostacima četničke kamarile oko njega, što nije bilo ni potrebno, ni korisno, ni opravdano. Na veliki pritisak nekih hrvatskih krugova u Americi, pogotovo onih oko tjednika “Danice”, dr. Vladko Maček se nekako izjasnio za hrvatsku državu 1946. godine, dakle kad je njegovo izjašnjavanje bilo potpuno irelevantno, jer je već Tito preko dr. Ivana Šubašića zadobio legitimitet u očima zapadnih saveznika, što je koncem 1945. potvrdio izborima i proglašenjem republike. Slijedeće godine djelovanja Hrvatske seljačke stranke u emigraciji mogu se jednostavno označiti vegetiranjem i čekanjem na smrt dr. Mačeka, koji je u svojoj mržnji na hrvatske nacionaliste (frankovce kako ih je nazivao) i na katoličke intelektualce (klerikalce u njegovim očima) priječio bilo kakvu evoluciju u redovima svoje stranke, ili ostataka stranke, ako bismo željeli biti točniji. Veoma spretnom politikom šutnje i fraziranja ipak je uspio održati jedan nukleus, koji je vjerovao da je predsjednikova politika samo taktika i da je on za hrvatsku državu, ali onu mirotvornu, neutralnu i seljačku, dok su s druge strane njegovi najuži suradnici, kao dr. Branko Pešelj, pravili otvoreno jugoslavenske planove, a njegov glavni prijatelj dr. Miha Krek, predsjednik Slovenske ljudske stranke, i nadalje je bio politički jugoslaven.

Tek smrću dr. Mačeka počelo je nešto življe gibanje u stranci, te je ova pod dr. Jurjem Krnjevićem otvoreno stala na državotvorno stajalište, ali se nije odrekla svog totalitarističkog duha, koji se očituje u stavovima “pokreta”, suvremenim tridesetih godina kad se Europom proširio fašistički val kao reakcija na marksističku anarhiju u Italiji, Njemačkoj, Španjolskoj, pa i djelomično u Francuskoj. Nakon trideset godina različitih diktatura izvana i iznutra, te pokreta protuhrvatskih i hrvatskih, hrvatski je javni život trebao demokratsku praksu, dok mu Hrvatska seljačka stranka pruža samo deklarativnu demokraciju, a autoritativnu praksu.

Međutim, nije nedostatak Hrvatske seljačke stranke samo u tom “pokretaškom“, općenarodnom duhu, koji onemoćava ravnopravnu suradnju, a time i demokratizaciju hrvatske politike, nego je još veći nedostatak u potpunoj zastarjelosti same stranke. Podmladak stranke sastoji se uglavnom od ljudi koji ideološki ne spadaju u stranku, jer joj prilaze s drugih položaja iz taktičkih a ne ideoloških pobuda, dok se u samoj stranci prestalo idejno raditi i prilagođivati se novim prilikama još od Radićeve smrti. Osim nešto epigonskih radova, kao spisa o autohtonoj kulturi Rudolfa Hercega, i marksistoidnih studija dr. Rudolfa Bićanića, Hrvatska seljačka stranka nije poslije smrti Stjepana Radića uopće ništa pokušala protumačiti, te se drži kao da od 1905. u socijalnom i gospodarskom pogledu nije bilo promjena koje bi zahtijevale neki “aggiornamento”. Dok se Katolička crkva možda i previše “posuvremenila”, Hrvatska seljačka stranka je ostala kao usidjelica koja je zadnjih tridesetak godina zaboravila gledati na modu, te se čudi da je nitko ne želi. Zbog ove zastarjelosti, izgubila je mogućnost djelovanja na nove naraštaje.

 

Nacionalistička emigracija

Mnogo brojnija i intelektualno daleko snažnija nacionalistička emigracija doživjela je težak duševni šok kad se razočarala u vodstvu, što nije bilo samo posljedica izgubljenog rata, nego načina kako je rat izgubljen i nespremnosti na tu eventualnost, pa se zato počela dijeliti i diferencirati. Nisu sve kritike bile ni točne ni opravdane, niti su svi novi pokušaji bili promišljeni i pametni, ali su svi odavali životnu snagu, a mnogi i intelektualno poštenje u traženju novih putova. Što su neki u tome pošli predaleko i dotjerali do takve revizije stavova da se više ne može govoriti o njima kao o nacionalistima, neminovna je posljedica teškog udarca koji predstavlja dvostruki poraz: pad jedne vladavine i propast jedne države. No kraj tih ekstremnih slučajeva, postoje mnogi slučajevi razumnog traženja, neslaganja i cijepanja, koji u svojoj konačnici predstavljaju proces demokratizacije i političkog “posuvremenjenja” nacionalističkog dijela hrvatske emigracije.

Ove diobe u nacionalističkom dijelu hrvatske emigracije posljedica su i posebnog razvitka Ustaškog pokreta koji je 1945. okupljao u sebi sve nacionalističke i druge hrvatske snage što su bile za hrvatsku državnu nezavisnost, no koje se nikad nisu stopile u jedno stranačko-političko tijelo unatoč formalnom jedinstvu. Ustaštvo naime nikada nije bilo ni stranka ni jedinstveni politički pokret.

“Ustaški povijesni argumenat predstavlja upotrebu svih sredstava u likvidaciji austro-jugoslavenskih argumenata. To je izraz naše revolucionarno-vojničke odlučnosti. (…) Nadovezivati argumenat ustaštva na fašizam ili čak nacizam i produživati ga s fašizmom povijesno je neozbiljno, te je prema tome ispravno kad se taj čisti i odjeljuje od fašizma.”4

No baš radi svog općenarodnog, revolucionarnog značaja, ustaštvo se nije moglo razviti u stranačko-političku organizaciju ni dok je bilo na vlasti, pa je potpuno razumljivo da je to još manje moglo učiniti nakon teškoga poraza i u emigraciji. Ono je ostalo dijelom hrvatske političke baštine, ali samim time ono je konzumirano kao stranačko-politička mogućnost.

“Ustaštvo, kao revolucionarno-vojnički argumenat, predstavlja neuništivo bogatstvo u svijesti naroda, ali kao isključiva organizacija ostvarivao bi monopolističko cementiranje jednog argumenta koji je postao nacionalnom svojinom i obvezom za sve organizacije i za sve politike. Argumente, koje je narod jednom usvojio kao narodni kapital, nije uputno prisvajati kao posebnički kapital, kao izvor monopola i isključivosti. Svi su zapravo obvezatni raditi u duhu, smislu, iskorišćavanju i stvarnom povećavanju narodnog kapitala.”5

Okrutno je reći, ali u iskrenoj analizi ipak se ne može prešutjeti, da je činjenica što se dr. Pavelić nije nakon rata povukao s djelatnog područja hrvatske politike djelovala kao kočnica i da je cio razvoj bio nategnut na jedno, tada već sporedno pitanje osobnog vodstva.

Ovime ne želimo smanjiti povijesnu ulogu ustaštva. Nego želimo staviti je u povijest, kamo spada, a izvući je iz dnevne politike u koju je trpa najviše naš neprijatelj. Ne smijemo nikada smetnuti s uma da je Tito imao 27 godina na svojoj strani cijeli državni i odgojni aparat, te silnu vanjsku materijalnu pomoć, da upravo “kondicionira” javno mišljenje u svoju korist. On je to iskoristio da u svijetu i kod novih naraštaja spoji riječ ustaštvo sa svime što je negativno, bez obzira na činjenice i na istinu, kako bi imao priliku uništiti svaki hrvatski narodni otpor samom upotrebom riječi “ustaša” za koju je vezao sve negativne značajke.

Mi moramo biti svjesni, međutim, koje su bitnosti ustaštva i njih očuvati, te sporednosti, kojih se moramo odreći u interesu hrvatske narodne borbe.

Zašto je ustaštvo tako omraženo? Zato jer je ono predstavljalo smrt Jugoslavije u svakom pogledu i spremnost hrvatskog naroda na nezavisnost.

“Povijesna je istina da je u ustaštvu bila oličena ideja države i borba do smrti za državu. Povijesna je istina da je ustaštvo bilo u ovom smislu prihvaćeno po ogromnoj većini naroda. Povijesna je istina da ustaštvo nije prihvaćeno kao stranačko-politička organizacija hrvatskog naroda. Povijesna je istina da ustaštvo u svojoj borbi za državnu opstojnost nije bilo ni komunofilsko, ni srbofilsko, ni germanofilsko, ni talijanofilsko, ni anglofilsko, ni frankofilsko, ni demokratsko, ni fašističko. Hrvatski narod u ustaškom periodu hrvatske povijesti htio je svoju državu, bio je pripravan boriti se protiv svima bez obzira na ideologije, i činio je to; borio se protiv komunizma, Srba, Nijemaca, Talijana i Engleza, jednostavno zato što su oni, svaki posebice, tu državu rušili; jedni u službenom karakteru prijatelja i saveznika, drugi u službenom karakteru neprijatelja, a treći bez ikakva službena karaktera, no stvarno u svim mogućim okvirima; jedni komunisti, drugi fašisti, treći demokrati.”6

Bez dr. Pavelića i bez očuvanja ustaških oblika, koji su tada bili politički nezgodni, a da ne ulazim u neku dublju kritiku površinskih naslaga koje su nastale zbog časovitih vanjskih pritisaka, mogao se poslije rata obnoviti hrvatski nacionalizam u obliku Stranke prava, premda je i ona već bila povijesno konzumirana. No dr. Branko Jelić, koji je tada imao mogućnost da okupi veći dio nacionalističke emigracije na pravaškoj platformi, bacio se u posve bestemeljne općenarodne kombinacije sa svojim Hrvatskim narodnim odborom, koji je od početka trpio od pomanjkanja bilo kakve ideološke linije da bi mogao biti stranka, te ozbiljne organizacijske podloge da bi bio narodni odbor. Time je zauvijek proigrao priliku, da u obliku Stranke prava ujedini hrvatske nacionaliste.

 

Odumiranje i obnavljanje

Daljnji razvitak nacionalističke emigracije predstavlja borbu između odumiranja (moralnog, prijelazom u ekonomsku emigraciju, i fizičkog, starenjem, bolešću i smrću) i idejnog razbistrivanja, što je dovelo do osnutka većeg broja skupina koje zauzimaju različite stupnjeve u razvitku od prvotne podloge.

Mislim da smijem reći, da je u idejno-političkom smislu najdosljedniji bio prof. Ivan Oršanić, te do dana današnjega nije bilo među hrvatskim nacionalistima dosljednijeg i poštenijeg pokušaja od njegova eseja “Povijest se ne briše” u broju 1 “Republike Hrvatske” (listopada 1951. godine). Za razliku od nekih pokušaja ustaškog revizionizma, prof. Oršanić je shvatio da je ustaštvo kao ustrojbeni oblik hrvatskog nacionalizma završilo tragedijom u Bleiburgu i da je na mjestu da baš ustaše imaju potrebno političko poštenje i intelektualnu snagu da stave točku na ustaško poglavlje u povijesti hrvatskog nacionalizma i da po mogućnosti otvore novo poglavlje. Jer prepustiti ovaj zadatak protivnicima, znači dopustiti da se zablati jedno herojsko razdoblje hrvatske narodne borbe, a ostaviti ga nastašama⁷, znači pristati da se hrvatska junaštva izgube u sitnoj emigrantskoj politici odumiranja.

No koliko je Oršanićev rad bio politički dubokouman i doveo do veoma suvremenih političkih formulacija, na čisto praktičnom polju političkog djelovanja Hrvatska republikanska stranka, koja je bila njegovo oruđe, nije odmah požnjela uspjehe adekvatne intelektualnoj snazi njena programa. Kao što je dobro spomenuo jedan mlađi član stranke, “trebala (je) odrasti generacija koja će moći shvatiti veliki Oršanićev duh utisnut u novo hrvatsko republikanstvo“, jer “starija hrvatska generacija nije bila u stanju dati nove porive niti shvatiti nove porive”8. Zato su tek dolaskom novih, mlađih snaga Oršanićeve ideje počele dobivati organizacijsku snagu i pretvorile se u pokretača novih političkih djelatnosti.

Daljnji politički razvitak pokazao je da su mnogi nacionalisti priznali da su republikanske ideje ispravne, a mnoge su nacionalističke skupine tijekom zadnjih dvadeset godina svjesno ili nesvjesno, više ili manje, prihvatile Oršanićeve ideje. Jedino one skupine, koje su odlučile potpuno se odvojiti od hrvatske stvarnosti i živjeti u zatvorenom, nostalgičnom krugu, kao svojedobno ruski carski emigranti, nastavivši živjeti kao da nije bilo 1945. godine i kao da se u tijeku zadnjih 25 godina nije u Hrvatskoj ništa dogodilo, ostale su potpuno zatvorene republikanskom tumačenju hrvatskog nacionalizma. No ovim nastavljanjem preživjele politike navedene su skupine uspjele dotjerati do apsurda one simbole, za koje tvrde da su im sveti. Za svakog objektivnog gledaoca jasno je da takva politika pretvaranja jedne ideje u njezin logični apsurd uništava samu ideju, jer je poznato da je svaku ideju najlakše usmrtiti ako je dovedemo do punog apsurda. Zato su najoštriju kritiku ovakvog neustaškog ustaštva vršili oni koji su bili ustaše prije 1941. godine i kojima su ustaški simboli ostali sveti kao nasljedstvo prošlosti, ali koji ih ne žele uništiti upotrebljavajući ih u novim prilikama u kojima više ne odgovaraju narodnim potrebama.

Pritisak novih prilika morao je djelovati nakon smrti dr. Ante Pavelića i na skupine, koje su se okupljale pod imenom Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP-a). Veoma nespretno riješeno pitanje vodstva HOP-a pomoću krivotvorene oporuke moralo je dovesti do rascjepa. Krilo HOP-a, koje je pod lozinkom reorganizacije napustilo idejno mrtvilo u koje je pao HOP pod vodstvom dr. Stjepana Hefera, pokazalo je na početku neke zanimljive poteze idejne naravi, naglasivši pravašku, slobodarsku tradiciju hrvatskog nacionalizma. U praktičnom pogledu ovo krilo pošlo je mnogo dalje nego u idejnom izgrađivanju svojih postavaka, te je energično prekinulo s politikom izolacije, što je bila značajka jednog doba u kojemu su dva općenarodna pokreta, trpeći se međusobno unatoč načelnoj ekskluzivnosti, pokušavala zaustaviti kotač povijesti i pretvoriti cijelu hrvatsku politiku u dva monologa, koji su se međusobno javno ignorirali, a potajno virili jedan u kuću drugoga. Prava je šteta što je pokret za reorganizaciju odustao od dubljeg idejnog izgrađivanja svojih stavova, te je u svojoj želji da sačuva ime HOP zadržao mnoge zastarjele političke oblike i formulacije. Da je dr. Ante Pavelić godine 1929. bio tako nepokretan kao što su nepokretni neki koji se danas smatraju njegovim sljedbenicima, nikada ne bi bilo došlo do Ustaškog pokreta, nego bi se i dalje različni “direktori Križanići”⁹ igrali hrvatske politike i u polupijanom oduševljenju izricali zdravice u vlaškouličkim gostionicama živeći od bivše slave Stranke prava. No dr. Pavelić je tada znao da je potrebno sačuvati bit pravaštva a odbaciti preživjele oblike, pa i samo ime, kako bi hrvatski nacionalizam bio suvremen u novim prilikama. Ne smijemo odviše prigovarati dr. Paveliću što 1956. nije imao onu snagu koju je pokazao 1929. godine, jer ni od jednoga čovjeka ne može se tražiti da povede dva puta politički život novim putovima. Ipak, produživanje njegove slabosti ne može se nazivati vjernošću, jer vjernost mora biti ideji, kao što je to pokazao sam dr. Pavelić 1929. godine, a ne zastarjelim oblicima.

Želimo ovdje ukazati na veoma zanimljivu pojavu u nacionalističkim redovima. Skupina dr. Hefera, koja samu sebe smatra jedinom političkom nasljednicom dr. Pavelića, upravo je najslabija po ustaškim autoritetima između svih hrvatskih skupina. Sve druge skupine imale su i imaju više ustaškog autoriteta u ljudima, imenima i znanju, kao i u političkim djelima, od navedene skupine, te se pokazalo da su one skupine koje su imale više ustaškog autoriteta, dakle revolucionarnog nacionalizma, daleko okretnije i dalje napredovale od onih u kojima su se nalazili samo tragovi ili sitni ostaci takvih autoriteta. A tome se nije čuditi, jer ustaštvo nije bilo ideologija nego akcija različnih hrvatskih skupina za uspostavu hrvatske nezavisnosti svim, pa i revolucionarnim sredstvima, te su samo nastaše, koji su u taj pokret ušli nakon što je 10. travnja 1941. došao na vlast, pokušali od radne koalicije, što je stvarno bio ustaški pokret u Domovini, stvoriti monolitni politički narodni pokret po uzoru na patrijarhalni totalitarizam Hrvatske seljačke stranke. Kako je taj duh totalitarizma bio stran starčevićanstvu, nije čudo da je odmah nakon 1945. došlo do diferencijacije baš među pravaški nastrojenim elementima, dok su radićevski elementi, naučeni na stranačku stegu i puni tradicije općenarodnog pokreta, svakoj skupini u kojoj su bili jači dali pečat malog totalitarizma.

Osim toga ne smijemo zaboraviti da nakon 1941. postoji u hrvatskoj politici jedno iskustvo koje priječi romantične, totalitarne oblike, i upućuje hrvatsku borbu novim, složenijim putovima.

 

Odnos prema hrvatskim komunistima

Želim se osvrnuti na jedan aspekt nacionalističkog dijela hrvatske emigracije, i to onog koji se uspio osloboditi kampanilizma “legalnog“ HOP-a. Radi se o držanju prema hrvatskim komunistima.

Nema dvojbe da je onaj prvotni duh mržnje i osvete, što je prožimao hrvatsku emigraciju poslije 1945. godine, vremenom morao doživjeti neko ublaženje i da se počelo gledati i na drugu stranu pažljivije i razboritije. Razumljivo je da se onda počelo dijeliti protivnike na one koji su bili izazvani ili prisiljeni otići u partizanske jedinice od onih koji su te jedinice vodili ili su se pak preko njih iživljavali u svom protuhrvatskom osjećaju. Dakle potpuno je razumljivo da se počelo drugačije prosuđivati dalmatinske i istarske partizane od pravih proleterskih, dakle komunističkih jedinica. Isto tako počelo se dijeliti one vladajuće slojeve koji su sudjelovali u pokolju hrvatske vojske i hrvatskog građanskog pučanstva od onih koji su bili samo politički protivnici a ne neprijatelji. Konačno, u mnogim nacionalističkim krugovima počelo se vršiti razlikovanje protivnika na one koji su jugoslaveni, bilo integralni bile reformistički, i one koji su Hrvati i onda kad su komunisti.

U svojoj posebnoj brošuri, koju je 1956. izdala za domovinu, Hrvatska republikanska stranka poziva one Hrvate koji su na položajima, da na njima i ostanu, ali da s njih rade za hrvatski narod, te da će se svačija krivnja i zasluga osobno prosuđivati prema takvom držanju i pogotovo prema držanju u odsudnom času hrvatske revolucije.

Dok je u većini drugih nacionalističkih skupina ovo, pragmatično stajalište bilo uglavnom jedini temelj za izgradnju novih pogleda prema komunistima, Hrvatska republikanska stranka je, osim toga, pokušala i idejno obrazložiti i potkrijepiti svoj stav.

“Kad komunistički režim s Jugoslavijom propadne, može ostati nešto dobra, oslobođena od prljavih ciljeva komunizma i Jugoslavije. Ne možemo stati na stajalište: ’Briši, pa sve nanovo.’ Ne može biti vraćanja na staro u svim stvarima, jer prije svega ni sve staro nije valjalo.

Komunistički sustav ne valja, ali ne kao negacija kapitalističkog sustava, nego kao negacija čovjekove prirode koju i kapitalistički sustav prostituira, tek samo na drugi način. Ako je pak komunizam likvidirao izvjesne jezgre i oblike kapitalističkog sustava, nije naša stvar da ih oživljujemo samo zato što ih je on srušio.”10

Kao u svakoj novoj stvari, i u ovome je došlo do veoma nezgodnih zastranjivanja. Želim samo spomenuti iz prošlosti onu nesretnu vijest o “vladi izmirenja”, koju su jugokomunisti podmetnuli generalu Luburiću i koju smo u ono doba otvoreno podvrgnuli kritici u “Republici Hrvatskoj”.11

Isto su takva zastranjivanja nastala među nekim intelektualcima, koji su najedanput pokušali javno hvaliti neke komuniste u Domovini radi nekih, navodno opozicionih poteza. Ukoliko su takvi potezi bili reformističke naravi, onda predstavljaju samo jugoslavenstvo u podmuklom i zato opasnijem obliku. Ako se pak radilo o pravoj obrani Hrvatske od domaćih i beogradskih diktatora, onda se svaka pohvala iz emigracije morala osuditi kao politička glupost i zabadanje noža u leđa takvim ljudima. Dakle, ako su reformisti, nemamo ih zašto hvaliti; ako su prikriveni nacionalisti, ne smijemo ih odati. Prema tome svako je solidariziranje iz emigracije znak političke naivnosti ili oportunizma. Ako netko bez nas nešto dobro učini za Hrvatsku, budimo u sebi sretni, ali nemojmo se gurati u njegove redove, jer to nije pomoć nego karijerističko guranje prema eventualnom uspjehu.

Ne možemo a limine odbiti svaki dodir s hrvatskim komunistima, ali smatramo da bi bilo bolje, kad bi takvih dodira bilo što manje i kad bi se vršili u odgovornim političkim oblicima. Nismo smatrali ispravnim kad je, na primjer, dr. Branko Jelić u svom otvorenom pismu dr. Vladimiru Bakariću (koje je u sebi dosta protuslovno) “svečano, ispred Hrvatskog narodnog odbora, a i ostalih političkih snaga hrvatske emigracije” izjavio da je spreman na razgovore s komunistima. Moglo bi se raspravljati o oportunosti njegove inicijative (a daljnji događaji pokazali su njenu pogrešnost) da je govorio samo u svoje ime i u ime skupine koja ga je na to ovlastila. No prisvojiti si pravo da govori u ime “ostalih političkih snaga hrvatske emigracije” spada u onaj zlosretni totalitaristički duh, u duh čopora, koji je ušao u hrvatsku politiku tijekom zadnjih desetljeća.

 

Pluralizam

Hrvatska politika mora biti pluralistička, ali pluralizam ne znači da svi kao ovce moramo srljati danas na lijevo, a sutra na desno, a preksutra opet unazad, nego znači da svaka politička skupina mora izabrati liniju na kojoj može najviše koristiti borbi, da pojedine skupine u nekim zajedničkim pitanjima po mogućnosti rade dogovorno, ali ipak nezavisno. Te da se trude da stvore Hrvatski Sabor u emigraciji, gdje će različne struje moći raspravljati za dobro hrvatskog naroda, a da politički potezi jedne ne budu odmah obvezatni za sve druge skupine, tako da se i hrvatskom narodu otvore različne alternative.

No da se dođe do toga višeg stupnja u hrvatskoj politici, potreban je duboki prethodni teoretski rad koji nažalost većina skupina ne želi izvršiti, jer je težak i ponekad jalov. No bez njega neće biti uspjeha, bez njega će snage hrvatskog naroda zapasti u smutnju pojmova, dok hrvatski narod biološki, kulturno, moralno i gospodarski slabi i propada.

A iznad svega, potrebno je osloboditi se tereta prošlosti, staviti u povijest ono što spada u povijest, te prenijeti na nova pokoljenja samo bitnosti hrvatskog nacionalizma, da bi najvrednije ideje prošlosti djelovale kao sjeme u budućnosti.

Ne možemo zahtijevati od novih pokoljenja da zbog naše nostalgije ili zbog naše intelektualne lijenosti moraju plaćati i naše pogreške, jer iznad nas, iznad naših uspomena, lojalnosti i simpatija, stoji Hrvatska kojoj smo dužni pridonijeti i one žrtve koje stvarno bole, ako želimo da u hrvatskoj borbi dođe do uredne izmjene pokoljenja a ne do nasilnog prekida.

“Republika Hrvatska” br. 91 (listopad 1972.), str. 9-24.

 

Pismo bivšem partizanu

 

Pročitavši Vaša pisma doživio sam kao neko otkriće i osjetio sam potrebu dubljeg proučavanja jednog problema koji svakim danom postaje sve aktualniji. Upravo radi njegove važnosti nisam znao kako da započnem. Sve sam osjetio potrebu napisati studiju a ne pismo, a za studiju još nisam spreman, niti mi je vremenski moguće.

U čemu se nalazi otkriće koje sam vidio u Vašim listovima? U spoznaji da je hrvatski nacionalizam živ i na drugoj strani, a ne samo na onoj na kojoj sam stajao, u koju sam vjerovao, za koju sam se borio i s kojom sam i propao. Pa ako je nacionalizam, i to hrvatski nacionalizam, postojao na obje strane, nameće se pitanje nije li moguće premostiti sukobe prošlosti i graditi budućnost na tom nacionalizmu bez obzira na razlike koje su nas razdvajale. Osjećam međutim, da rješenje nije lagano, jer dioba nije racionalne naravi, što bi se lakše prebrodilo, nego osjećajne prirode. Nacionaliste koji su se borili za nezavisnost Hrvatske u ustaškim redovima, pa i izvan njih no za Nezavisnu Državu Hrvatsku, i one koji su pod pritiskom Talijana otišli u šumu i borili se kao partizani, dijeli teška prošlost koja je istovjetna s mladošću svakoga od nas. Tek kad to uočimo, bit ćemo u stanju svladati hipoteku prošlosti koju su nam nametnuli naši susjedi i neprijatelji: Srbi i Talijani.

Čitajući Vaše primjedbe vidio sam povrijeđenost Hrvata, nacionalista, kojega je hrvatska država napustila i uništila, da li zbog slabosti, prilika ili namjerno, to je za Vaš doživljaj kao i za doživljaj onih dječaka s Pelješca, koji su 1941. pisali ŽAP, a 1942. bježali u partizane, potpuno svejedno. Svejedno je da li su oni kriminalci koji su pod zaštitom Talijana palili dom Vaše obitelji stvarno bili ustaše ili bilo kakva bagra koju su Talijani obukli u ustaške odore, jer za Vas, u onom času, to je bio jedini doživljaj u kojemu ste vidjeli ustašku djelatnost. (Koliko je meni poznato, ustaške jedinice nisu smjele biti na talijanskom području. Ja sam 1943. u Mostaru, kamo sam došao zrakoplovom kao ustaški nadporučnik i tumač jednog visokog talijanskog časnika, morao biti interniran kod domobrana, jer nisam htio svući ustašku odoru, što su zahtijevali Talijani i četnici.)

Prije nego što nastavimo razgovor, želio bih Vam prikazati doživljavanje partizanskog pokreta izvan talijanske zone, u sjevernoj Hrvatskoj. U Slavoniji i u Srijemu partizanstvo je bilo po svom vodstvu čisti komunizam, a po svojoj masi većinom srpstvo, te je zato ustaštvo, u narodu, bilo ne fašizam ili nacizam, nego nacionalistička obrana protiv srpskog rušenja hrvatske države, koju su istovremeno potkopavali Nijemci preko njemačke manjine povezane sa četničkim, srpskim jedinicama.

Kad sam došao 1944., u mjesecu svibnju, u Imotski, te odatle u Sinj i u Omiš, prvi puta sam sreo pojavu partizana Hrvata, što mi je tada bilo upravo nerazumljivo. Kako može Hrvat biti u srpskoj vojsci protiv Hrvatske? – to je bio osjećaj nas Hrvata, ustaša i domobrana, izvan talijanske utjecajne ili okupacione sfere. Ne kažem da nismo počeli upoznavati i taj problem, no mislim da je tada već bilo prekasno za neko hrvatsko rješenje našeg sukoba. Hrvatska seljačka stranka, koja je u onom času jedina mogla djelovati kao spojnica između hrvatskih nacionalista-ustaša i onih partizana koji su bili hrvatski nacionalisti, zastupala je preko svojih službenih predstavnika potrebu uspostave Jugoslavije i time po drugi puta propustila odigrati povijesnu ulogu koja joj je bila namijenjena. (Prvi puta je propala na ispitu kad je dr. Vladko Maček pristao na savez s Njemačkom, dakle s nacizmom, da obrani Jugoslaviju, a odbio preuzeti vlast pod okriljem Nijemaca da bi uspostavio hrvatsku državu, pa makar i satelitsku. Nikakvo uvjerenje o koncu rata nije ništa mijenjalo na stvari da je HSS trebala preuzeti vlast i braniti narod, a ne ustaše koji su bili manjina i koji su trebali biti samo jurišni odredi hrvatske vlade.)

Vratimo se sada na 1945. godinu. S jedne strane Hrvati su izgubili rat, jer su ustaše propali zajedno sa svojim saveznicima. Znam da je filonjemačka struja među ustašama bila slaba, no formalno smo bili njemački saveznici i zato smo morali pasti. S druge strane stajali su hrvatski partizani, uokvireni jugoslavenskim nacionalistima i komunistima i, još više, bivšim četnicima prerušenim u partizane. S treće strane onaj dio HSS-e koji je bio u inozemstvu trudio se da uspostavi Jugoslaviju i time davao Titu potreban legitimitet za nasilno uklapanje Hrvatske u Jugoslaviju, dok se stvarno tada trebalo samo srušiti ustašku vladu i nadomjestiti je koalicijom HSS-e i lijevih snaga.

To je tragičan položaj hrvatskog naroda i samo postaje još tragičnijim što je u emigraciji nastavljeno s isticanjem ustaškog imena, kad je ustaštvo svojim porazom bilo povijesno konzumirano. Da je dr. Ante Pavelić poginuo braneći Hrvatsku, ustaška bi borba postala neuništivom legendom. Time što je deset godina kasnije ponovno htio ući u hrvatsku političku aktualnost, zaustavio je potrebni razvitak i nametnuo budućnosti hipoteku prošlosti. Isto tako nesreća je htjela da je HSS ostala pod vodstvom dr. Vladka Mačeka još skoro 20 godina, čime je mentalitet 1929.-1935. u natjecanju s mentalitetom od 1941. do 1945. kočio svaki napredak.

Danas je vama, novim emigrantima, potpuno nerazumljivo stanje u kojem smo se nalazili mi nacionalisti, bivši ustaše, iskreni ustaše, kad smo nakon rata počeli s izgradnjom novih oblika hrvatskog nacionalizma. Jer mi nismo pljuvali po svojoj prošlosti, niti smo je tajili, nego smo samo željeli prijeći iz prošlosti i iz nesuvremenih, u novo doba čak i štetnih oblika, u budućnost i sačuvati za nju samo ono najbolje iz prošlosti.

Zahvaljujući nama, hrvatskim nacionalistima koji smo znali lučiti slučajni već nepodesni ustaški oblik od bitnog, nacionalističkog, pa i starčevićanskog temelja, novi naraštaji su mogli prihvatiti hrvatski nacionalizam, a da nisu morali prihvatiti ustaštvo, koje danas nameću samo dvije struje: jedni koji su mentalno stali 1945. godine i pretvorili se u političke fosile i drugi koje potiču jugoslavenski agenti da u svijetu i među nama održe oblik koji je politički neprihvatljiv, a mnogim Hrvatima osjećajno odbojan. Nije važno da je crna legenda o ustašama u svom većem dijelu obična laž. Važno je da je ušla u osjećaje dijela hrvatskog naroda i zato ju moramo uzeti u obzir.

Nismo mi republikanci bili jedini koji smo na tome radili no vjerujem da je od svih prof. Ivan Oršanić bio u tome najlogičniji. Upravo radi svoje ustaške prošlosti i radi svog apsolutno pouzdanog nacionalizma, katolicizma i antikomunizma, mogao je vršiti kritike koje drugi ne bi mogao vršiti. No koliko je napadaja doživljavao! Koliko je ljudi prigovaralo njemu što je on, kao “ustaški ideolog”, sada protiv ustaštva, jer nisu htjeli, ili nisu mogli shvatiti, da je on tražio nov oblik hrvatskog nacionalizma, prihvatljiv svim Hrvatima, i pogotovo novim naraštajima.

Govoriti o partizanima kao o zvijerima, kriminalcima i slično isto je tako glupo kao i govoriti o ustašama kao o zvijerima, kriminalcima i slično, i služi samo Jugoslaviji za razdvajanje hrvatskog naroda.

U mojim očima ustaški borci imaju samo jednu prednost pred partizanskim, a to je da su se borili za hrvatsku državu, pa makar kakva ona bila, dok su partizanski borci ginuli za uspostavu Jugoslavije. Ali od toga pa do traženja osobne krivnje ili pripisivanja osobnih zasluga, kad se radilo o slučajnom položaju pojedinaca u onim ratnim zbivanjima, velik je korak.

Postoji ipak jedna velika poteškoća u integraciji hrvatskih snaga. Jedni su odmah prešli granice dopuštenog i cijeli pokušaj pokvarili. Tako je pokojni general Vjekoslav Luburić to pomirenje vidio u podjeli ministarskih položaja između komunista i bivših ustaša (vlada izmirenja koju su mu podmetnuli jugoslavenski agenti). Drugi, kao dr. Branko Jelić, nudili su ruku pomirnicu dr. Vladimiru Bakariću, dakle upravo krivcu one jugoslavenske politike koja je krv hrvatskih partizana upotrijebila ne za rušenje Talijana i uspostavu demokratske Hrvatske, nego za obnovu Jugoslavije. Treći su se za vrijeme hrvatskog proljeća, videći pred sobom uspjeh, požurili da se priključe tom pokretu, a da nisu shvatili da upravo taj pokret, ukoliko je doista bio hrvatski revolucionaran (kao što je stvarno bio kod širih slojeva hrvatskog puka), treba protivnika u inozemstvu, a ne javnih branitelja. Samo politički naivnjak mogao je tada vjerovati da će pohvale iz inozemstva koristiti onima koji su se razočarali u komunizmu i tražili novi, slobodarski poredak, ili onim drugima koji su i nadalje kao komunisti pokušavali biti iznad svega Hrvati. Njihova borba je trebala napadaje s desna, iz emigracije, a ne hvale, da ne bi bila kompromitirana. Mislim da su najbolje shvaćali potrebe hrvatske borbe upravo oni koji su vani kritizirali “hrvatsko proljeće” kao nedovoljno radikalno, jer su im time pokrivali leđa.

Danas je to prošlost i kao takva dio hrvatskog narodnog iskustva. Vi kažete da bi hrvatski nacionalisti u inozemstvu morali prihvatiti one hrvatske komuniste koji su vani i koji su protiv Jugoslavije i za Hrvatsku. Slažem se s Vama, no nažalost takvih još nisam našao, osim nekih gdje su prsti jugoslavenske službe upravo očiti. Što sam našao, to su Hrvati, bivši partizani i bivši komunisti, koji žele slobodu kako na nacionalnom području tako i na osobnom. S njima moramo surađivati u stvaranju suvremenog nacionalizma, jer oni nose u sebi jedno iskustvo hrvatske narodne psihe koje mi nemamo, a koje je, premda nametnuto, ipak dio narodnog iskustva.

Tražiti sintezu hrvatskih iskustava a ne upasti u izdaju hrvatske prošlosti, pa ni vlastite prošlosti, nije nimalo lagan posao. Ovo će biti naš zadatak. Jugoslavenski agenti stalno nas guraju u ekstremne političke pozicije koje razdvajaju Hrvate i razbijaju svaku političku organizaciju koja pokazuje sposobnost sinteze. A bez ove sinteze neće biti hrvatske revolucije. Bez pomoći iznutra, iz redova onih koji su danas pri vlasti (kako reče Stjepan Radić), jer na vlasti nisu ni hrvatski komunisti, ne možemo očekivati brz uspjeh. A da zadobijemo tu pomoć, ovi moraju osjetiti da ih priznajemo Hrvatima, tek što se od njih razlikujemo u pogledima na unutrašnje društveno uređenje, dakle da smo politički protivnici a ne neprijatelji. Oni pak bivši partizani, pa i bivši komunisti, koji se s nama slažu i u pitanju društvenog uređenja, tj. politička sloboda, vjerska sloboda, privatna inicijativa u gospodarstvu pod državnim nadzorom i povezana s državnom inicijativom na ključnim područjima, kulturni pluralizam i socijalna zaštita slabijih, to su naši potencijalni suradnici i članovi, jer nas od njih dijeli samo osjećaj iz prošlosti, koji moramo dostojanstveno svladati kako jedni tako i drugi, i ništa više.

“Republika Hrvatska” br. 103 (rujan-listopad 1975.), str. 49-54.

(Izvadak iz članka “Hrvatski dijalog”)

 

Most preko jaza

 

U stalnom pokretu znaju se katkada izgubiti glavne smjernice. Poteškoće i zapreke, ljudske slabosti i nesavršenosti, znaju zasjeniti cilj i nađemo se pred pitanjem da li smo na pravom putu i nije li potrebno preispitati postavke na kojima djelujemo.

Ovakva pitanja su potrebna i korisna, jer se inače djelovanje pretvara u bezglavo trčanje i lako potpada pod utjecaj neprijatelja odnosno onih koji žele pomoći neprijatelju.

 

Živa politika

U ovaj čas ne ulazimo u samo ocrtavanje ciljeva današnje hrvatske politike, jer su ovi dani samim položajem hrvatskog naroda i o njima nema rasprave. Sva hrvatska politika, koju se doista može smatrati hrvatskom, ima za cilj oslobođenje Hrvatske, stvaranje nezavisne države Hrvatske i ostvarenje slobodarskog poretka u njoj, kako bi na čvrstom temelju slobode i pravednosti bio osiguran trajan opstanak buduće hrvatske države i normalan razvitak hrvatske narodne zajednice,

Dok su ciljevi jasni, putovi do njih niti su jasni niti moraju biti istovjetni. Možemo stići u Rim i s istoka i sa zapada, sa sjevera kao i s juga. I do hrvatske slobode možemo doći na različite načine, od kojih su neki možda lakši i ravniji, a drugi teži i zaobilazniji. Ipak, danas ćemo teško moći ustvrditi sa sigurnošću koji je put ravniji i lakši, koji daje jamstvo za brži uspjeh, a koji je teži. Ovo traženje putova i izgrađivanje oblika i sredstava borbe nazivamo političkom djelatnošću i proučit ćemo u ovom prikazu samo ovu djelatnost.

Kada, dakle, opisujemo što smo zastupali u Bruxellesu,^* mislimo na sredstva i putove a ne na cilj. Mi smo zastupali potrebu da hrvatska politika bude živa, a ne samo nostalgično sjećanje na prošlost koja se više nikada ne može vratiti, kao što se ne vraća ni mladost pojedinca ma kako žudio za njome. Povijest pozna stalnu mijenu, ali nikada ne pozna povratak na staro. Svako je naime razdoblje posljedica skupljenih iskustava i, prema tome, nakon novog, pa i neugodnog ili tragičnog razdoblja, ostaju nova iskustva koja zahtijevaju nova rješenja. I iskustvo s drugom, komunističkom Jugoslavijom ostat će u hrvatskoj psihi isto tako kao što je ostalo ono s prvom, četničkom Jugoslavijom. Kao što ni najkrvaviji Titovi progoni i uništavanje cijele hrvatske političke i državne elite 1945. nisu uništili u hrvatskom narodu iskustvo koje u njemu predstavljaju četiri godine Nezavisne Države Hrvatske, tako ni preko tri desetljeća komunističke vlasti neće proći bez posljedica.

Svjesni ovih činjenica. shvatili smo da hrvatska politika ne može biti nostalgično sjećanje, nego razumsko i osjećajno spremanje na budućnost, utemeljeno na činjenicama i na odnosima koji postoje danas, a ne onakvim kakvim bismo možda željeli da postoje.

Želimo da hrvatska politika bude živa, da bude odraz današnjih potreba hrvatskog naroda i temelj za njegovu budućnost.

 

Teret prošlosti

Nije lako prebroditi predrasude koje žive u svakome od nas kao posljedica životnog iskustva. Ali moramo biti svjesni da ovakve predrasude nisu samo na jednoj strani. One otežavaju suradnju i na drugoj strani.

Nije lako nekome koji je cijeli svoj život bio uvjereni antikomunist pružiti ruku i sjesti za stol s nekim koji je bio član Komunističke stranke i dogovarati se s njime o zajedničkom nastupu. Ali čim u sebi osjetimo ovu predrasudu, moramo pomisliti da nije lako ni onome koji je bio u Partizanskom pokretu, ili koji je odgojen u idejama toga pokreta, prihvatiti suradnju s onima koji su bili u Ustaškom pokretu, koji je u njihovim očima, bez obzira na činjenice, označen fašizmom.

Trebamo se sjetiti onih koji su bili u nedvoumici da li su prvo Hrvati a onda katolici kao i onih koji još i danas uvjetuju osloboditeljsku borbu za Hrvatsku bezuvjetnim uključivanjem u krug zapadnih sila, odnosno u krug zapadne kulture i zapadnih političkih pogleda, da bismo shvatili koliko je teško svladati idejni teret prošlosti. A danas je, nakon otvorenja pod papom Ivanom XXIII, daleko lakše shvatiti da su vjera i narodnost dvije nezavisne vrednote, koje utječu na dva nezavisna područja ljudske djelatnosti i samo im je objekt, čovjek i društvo, jednak. Prema tome da je pitanje pogrešno postavljeno i da na pogrešno pitanje ne možemo dati ispravan odgovor. Isto je tako pogrešno postaviti u suprotnost kulturnu odnosno političku orijentaciju s nacionalnom, jer je nacionalna orijentacija moguća i u drugim kulturnim i političkim oblicima, a ne samo u zapadnom, te prihvaćanje nacionalnog okvira za temelj narodne zajednice ne isključuje daljnju borbu za različite kulturne i političke poglede.

Pa kako je još i danas teško mnogim Hrvatima da razlikuju ove poglede, iako ni vjerski ni zapadno-politički oblici nisu danas ni totalitarni ni sveobuhvatni, nego ostavljaju ljudima veliku slobodu mišljenja i upoznavanja, tako je teško odreći se svojih predrasuda onima koji su bili podvrgnuti stalnoj, totalitarističkoj propagandi, a još više onima koji su se rodili u totalitarizmu i u njemu zadobili prve poglede na društvo i na društvene odnose. Oni nisu imali mogućnost upoznati drugu stranu kao što su to imali Hrvati prije dolaska komunizma na vlast, ili oni koji su dulje vremena prebivali u svijetu.

Ovim novim naraštajima totalitarna vlast je pokušala utuviti u glavu da je svaka borba za hrvatsku nezavisnost ustaštvo, a ustaštvo da je fašizam. U komunističkom rječniku fašizam nije isto što i Mussolinijev talijanski, nacionalimperijalistički pokret, pa ni ono što je bio Hitlerov nacionalsocijalistički totalitarni sustav. U komunističkom rječniku fašizam je zbirna imenica koja predstavlja vrhunac negativnosti, te se prema tome primjenjuje na svakog važnijeg neprijatelja kojega se želi ocrniti u očima mnoštva (jer kod pravih komunista ne postoji narod kao organska zajednica, nego amorfna masa koju “inženjeri duša” trebaju mijesiti dok ne stvore novo društvo). Pa zato u fašiste su spadali, već prema prilikama i političkoj konjunkturi, Churchill i F. D. Roosevelt, Mao Cetung kao i Todor Živkov, a u rječniku najnovije hrvatske emigracije i sam Tito i njegova vladajuća klika. Dakle fašizam je za nove generacije ono najlošije i najnegativnije u javnom životu, a upravo tim najgorim izrazom jugoslavenski učitelji opisivali su svojim hrvatskim učenicima sve one koji su se oružjem borili da stvore i očuvaju hrvatsku državu i da onemoguće uspostavljanje Jugoslavije. Moramo, dakle, shvatiti poteškoće nove generacije kad stupa u dodir s emigracijom koja je već dulje vremena u svijetu i koja se izliječila od predrasuda što su joj bile usađene, ili s onom koja nikada nije stajala pod utjecajem Titovih agitpropa.

 

Otvaranje komunikacija

Zatvoriti se u prošlost u ime čistunstva znači osuditi sebe i svoju političku liniju na biološku smrt, na nestanak. Znači pristati na poraz. Politička djelatnost koja ne uzima u obzir ovu novu stvarnost, naslage iskustva, predrasuda, oblika i želja hrvatskog naroda, isto je tako protuhrvatska kao i ona koju su uvele u Hrvatsku jugoslavenske vlasti nakon 1945., i koja je veći dio hrvatske prošlosti i najveći dio hrvatskih političkih i nacionalnih strujanja prešutjela i pokušala izbrisati.

Ne odričemo se prošlosti, jer svoju borbu smatramo opravdanom i časnom. Vršili smo svoju dužnost prema svom narodu u okvirima mogućnosti i na način na koji se moglo djelovati u ondašnjim prilikama.

Ali ne želimo u ime čistunstva zatvoriti vrata novim strujama, životnim impulsima iz Domovine. Ne želimo održavati ili produbljivati jaz koji je među Hrvatima različitih generacija, kao i među Hrvatima različitih političkih pogleda, iskopala Jugoslavija. Želimo premostiti ovaj jaz i izgraditi čvrste veze između Hrvata različite političke tradicije.

Tko produbljuje jaz koji su Tito i Jugoslavija iskopali među Hrvatima, pomaže Jugoslaviji da prebrodi današnju krizu vodstva i nasljedstva i da se održi i nadalje kao nenarodno, totalitarističko nasilje.

Zato moramo pronaći jezik kojim će se moći Hrvati iz slobodnog svijeta sporazumijevati s novim naraštajima kojima su desetljećima prani mozgovi, jer bez dijaloga i sporazumijevanja nema suradnje, a bez suradnje nema osloboditeljske djelatnosti.

Ovo približavanje nije jednostrano, nego obostrano. Nasljednici strujanja koja su vladala hrvatskim javnim životom prije 1945. godine moraju ostaviti sve nebitne oblike svoje djelatnosti i zadržati one bitne koji su bili stvarni i trajni temelj njihova djelovanja. Zahtjevi da se održe nebitni oblici, koji su samo posljedica slučajnih, prolaznih prilika, pokazuju duševno mrtvilo ili, u najmanju ruku, pomanjkanje osjećaja za novu stvarnost.

Ali približavanje zahtijeva isto takav duševni napor i od novih naraštaja. I oni se moraju odreći nebitnih oblika, kao i onih koje im je nametnuo neprijatelj. Moraju se svjesno, kao odrasli ljudi, uključiti u lanac hrvatske političke predaje u koju nisu mogli prirodno ući radi pritiska neprijatelja.

Suradnja nije samo djelovanje emigracije i onih koji su politički odgojeni prije 1945. na one koji su oblikovani poslije 1945., nego je međusobno prenošenje iskustva i zajedničko traženje novih oblika koji će odraziti hrvatsku današnjicu. I kao što je bolna i krvava ova hrvatska današnjica, tako je i bolno prebrođavanje razlika i stvaranje zajedničkog jezika za izgradnju budućnosti. No iako je bolno i naporno, potrebno je ako mislimo na budućnost, na pobjedu.

 

Djela a ne riječi

Živa hrvatska politika zahtijeva djela koja dokazuju ozbiljnost riječi. Nije dosta obećavati nego je potrebno ostvarivati obećanja već sada, koliko je to samo moguće, jer hrvatski narod je sit obećanja i ne vjeruje nikome koji svoje riječi ne potvrđuje djelima.

U tom smislu valja prosuđivati razgovore i dogovore na II. saboru HNV-a u Bruxellesu. Kod ovoga ne isključujem ni one koji su sudjelovali na drugoj strani, jer se nije radilo o stalnim neprijateljskim logorima, nego o različitim pogledima na stvarnost, uvjetovanim vlastitom prošlošću, predrasudama, pogledima i interesima, dakle ljudskim značajkama kakve se očituju u svakom zbornom tijelu, zvalo se ono američki Senat ili britanski Donji dom, ili skromni sabor hrvatskih izbjeglica sakupljenih u Hrvatskom narodnom vijeću.

Ono što smo stvorili nije i ne može biti savršeno, jer se radi o prvom koraku, ulasku na novo polje. Ali kraj svih kolebanja i poteškoća, ono što je tamo učinjeno bio je korak u pravom smjeru. Jugoslavija je bolje shvatila što znači Bruxelles u hrvatskom javnom životu od samih hrvatskih političara. Izbor jednog bivšeg komunističkog funkcionara za predsjednika sabora Hrvatskog narodnog vijeća, i to na prijedlog onih koje Jugoslavija još uvijek naziva ratnim zločincima a ne samo ustašama, dokaz je Domovini, da hrvatska osloboditeljska borba ne znači ni osvećivanje ni povratak u prošlost, nego da otvara mogućnosti svakom Hrvatu da javno, bez sakrivanja svoje prošlosti, slobodno, bez ikakve prisile, djeluje na političkom polju u okviru općeg hrvatskog političkog gibanja.

Da je ovaj izbor bio jedini stvarni čin, moglo bi se pomisliti da imaju pravo jugoslavenski propagandisti kad tvrde da se radilo samo o taktici da se “prikriju ustaše”. No ovaj izbor nije bio jedini čin u tom pravcu, nego samo integralni dio šire politike sporazumijevanja između Hrvata različitih generacija i različite prošlosti. Pružene su ravnopravne mogućnosti ljudima koji su nedavno izašli iz domovine, pripadnicima različitih struja koje su svojevremeno djelovale zajednički kao “hrvatsko proljeće” ili “masovni pokret”. Prema tome Bruxelles nije bio tek dobacivanje mrvica ili prikrivanje prevlasti starih političkih struktura imenima nekolicine ljudi iz novijih političkih oblika. Bruxelles predstavlja jamstvo Hrvatima u Domovini da je moguće danas, u osloboditeljskoj borbi, a sutra u oslobođenoj domovini, naći rješenje za sve političke i osobne probleme Hrvata iz različitih političkih struja pa i onih koji su danas pri vlasti, ukoliko se nisu grubo ogriješili o svoj narod i o temeljna ljudska prava. Pogotovo je ovo poziv onima u kojima je želja za oslobođenjem, iako potajna radi Titove diktature, ipak živa i djelotvorna, da se spreme da u zadnjem času osloboditeljske borbe svojim udjelom pomognu ostvariti hrvatsku slobodu i nezavisnost.

Ali ako smo dali jamstvo onima koji su surađivali ili surađuju u političkim strukturama koje danas vladaju u Domovini, dali smo jamstvo i onima koji su se stalno nalazili u opoziciji protiv Jugoslavije kao i onima koji su se s oružjem u ruci borili za hrvatsku nezavisnost, da u ime sloge i borbenog zajedništva neće biti isključeni iz javnog života. Isto tako kao što smo stvorili precedens da svaki Hrvat koji se bori za hrvatsko oslobođenje može doći na svaku dužnost, pa i na najvišu, bez obzira na svoje bivše pa i sadašnje veze s Komunističkom strankom, odnosno na svoje prošlo sudjelovanje u organima današnje vlasti, potvrdili smo i pravo svih onih koji su bili i ostali protivnici komunizma i koji zahtijevaju slobodarski poredak u budućoj hrvatskoj državi, da ostanu u svim vrhovnim političkim strukturama. Nismo pristali na proskripciju nijedne hrvatske političke struje, a nećemo izvršiti ni autoproskripciju. Rečeno jednostavnim jezikom: Pristajemo na punu jednakost u borbenom zajedništvu svih onih koji se žele boriti za hrvatsko oslobođenje, pa i onda ako su neki bili u komunističkim ili partizanskim strukturama, no zahtijevamo da u tom borbenom zajedništvu ostanu i oni koji su bili djelatni u nacionalističkim strujanjima, obično nazvanim ustaškim, kao i oni koji su svoje javno djelovanje uokvirili u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Ovo tvrdimo unatoč težnje vodećih ljudi iz Hrvatske seljačke stranke, da svoju organizaciju smatraju jedinom hrvatskom demokratskom strankom, a u praksi i jedinom (što je pravo protuslovlje), pa zato odbijaju suradnju s drugim Hrvatima ako se ovi ne žele podvrgnuti ovoj stranci.

“Republika Hrvatska”’ br. 119 (lipanj 1979.), str. 1-8.

____

1 Ivan Oršanić: “Jedinstvo” iznad svega, „Republika Hrvatska“, br. 8/9,(god. 1953.), str. 34.

2 Idem., str. 31.

3 “Vjesnik u srijedu” od 21.I.1970., str. 4.

4 Ivan Oršanić: Argumenti hrvatske politike. “Republika Hrvatska” br. 47/48 (god. 1960.), str. 41.

5 Idem.

6 Ivan Oršanić: Povijest se ne briše. “Republika Hrvatska” br. 1 (god. 1951.), str. 5/6

7 “Nastaša” je pojam koji je nastao poslije 10. travnja 1941. godine, kad su mnogi karijeristi i oportunisti, koji se do pred kratko vrijeme nisu smatrali ustašama, najedanput počeli isticati svoje “zasluge” i u želji za osobnim napretkom, ili iz čistog koristoljublja, pretjerali u ustaštvu. Njima ustaška vladavina zahvaljuje velikim dijelom svoj loš glas. Ovi “nastaše”, koji su se pojavili u prvoj konjunkturi ustaštva, nestali su s ustaške pozornice čim su stvari počele teći nepovoljno za hrvatsku državu, te su se većinom priključili partizanima. Kao što su se po zlu isticali među ustašama, isti su se nastaše isticali svojom okrutnošću i među partizanima, gdje su na račun svojih dojučerašnjih suboraca sticali “zasluge” u NOB-i.

8 Rudolf Arapović; Stranačko djelovanje. “Republika Hrvatska” br. 86(1971.), str. 37.

9 “Direktor Križanić”, roman dr. Mile Budaka, u kojemu šiba malograđanštinu i nesocijalno držanje nekih zagrebačkih pravaških epigona. Dr. Budak, sam ugledan član Hrvatske stranke prava, smatrao je potrebnim izvršiti ovu autokritiku, u čemu je pokazao pravu veličini duha.

10 Ivan Oršanić: Naša Načela, “Republika Hrvatske” br. 20. (god. 1956.), str. 7.

11 “Republika Hrvatska” br. 76 (god 1968.), str. 31/33.

* Radi se o zasjedanju II. sabora Hrvatskoga naroda vijeća u Bruxellesu, u listopadu 1977.

 

Prethodno:

Dr. Ivo Korsky: „Hrvatski nacionalizam“ (tekst cijele knjige – I./III.)

 

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo