OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (9)

Vrijeme:33 min, 2 sec

 

U ovom nastavku dr. Korsky razmatra kako se hrvatska ljevica postavljala prema hrvatskoj državi, a kako prema Jugoslaviji. Vidi se da su i Nazor i Hebrang i Supek, na liniji lijeve frakcije HSS-a, slično kao i Đilas, zamišljali Hrvatsku isključivo u okviru Jugoslavije, da jugoslavenski okvir nisu dovodili u pitanje unatoč svim zlosiljima. Tvrdnja je potkrijepljena citatima. 

 

Tri generacije na hrvatskoj ljevici

Smrt Tita bila je najvažniji događaj u hrvatskom javnom životu u posljednjim godinama ne zato što je došlo do formalnih promjena u vladi nego psihološki, jer je predstavljala vidljivu promjenu jednog stanja koje je radi svoje dugotrajnosti imalo značaj stabilnosti. U očekivanju njegove smrti, mnogi su ljudi vjerovali da dolazi konac naše borbe i uspjeh našeg osloboditeljskog djelovanja. Ovo očekivanje, psihološki razumljivo, politički je bilo potpuno neopravdano, jer smrt diktatora ne dovodi automatski do propasti diktature, nego otvara jedan proces čiji se konac ne može predvidjeti, a koji ne ovisi samo od vanjskih čimbenika nego, možda i u većoj mjeri, od samih naroda koji se bore za slobodu i od njihove političke svijesti i spremnosti na žrtvu.

I.

TRAŽENJE ALTERNATIVA

Smrt jednog diktatora koji je sebe stavljao iznad sustava koji je zastupao, a nije služio sustavu kao neki drugi diktatori, mora dovesti do previranja. Diktator koji nije dopustio da se itko razvije u njegovoj sjeni, da itko bude njegov nasljednik, ostavlja iza sebe prazninu i sjeme razdora koje neumoljivo vodi do promjena, a može dovesti i do propasti samog diktatorskog sustava. U slučaju Jugoslavije, ovakva je propast teža, jer se ne radi samo o komunističkom režimu nego i o jugoslavenskom nacionalizmu koji je danas usko povezan s režimom i koji komunizmu daje opravdanje prema Zapadu, kao što komunizam daje jugoslavenskom nacionalizmu opravdanje prema Istoku.

Sam od sebe, sustav se neće srušiti. On je u krizi i ostat će još dugo vremena u krizi. U tom kriznom razdoblju rađat će se nove misli, vršit će se nove analize, dolazit će do novih spoznaja i pojavit će se različite alternative.

Prema tome, Titova smrt ne predstavlja konac hrvatske osloboditeljske borbe nego novu, važnu etapu koja će biti u nekim pogledima lakša od dosadašnje. Bit će lakša zato, jer je u inozemstvu, gdje smo imali najvećih poteškoća prodrijeti s našim idejama, sve bilo izgrađeno u Titovu imenu i oko njega. U doticajima sa strancima osjećali smo često da oni vide u Titu izvanrednog političara, čime su svi naši argumenti protiv jugoslavenskog komunističkog režima unaprijed, osjećajno, odbijeni, te neki stranci nisu ni željeli razgovarati o našim pitanjima. Za njih su ona bila lokalne prirode, dok je Tito u njihovim očima predstavljao svjetske projekcije. Ne želim, u ovaj čas, raščlanjivati ovu predodžbu o Titu, koja je uglavnom utemeljena na ratnoj propagandi koju su mu pravili komunistički i filokomunistički agitatori među zapadnim saveznicima, a kasnije održavali i gajili potajni komunistički simpatizeri u zapadnim vladajućim krugovima, koji nisu htjeli ugroziti svoje položaje zastupanjem moskovske varijante komunizma. Dovoljno je samo istaknuti da Titovi nasljednici neće imati nimbus svjetskih državnika i prema tome da će biti moguće iznositi argumente i da se ovima više neće suprotstaviti osjećaji i predrasude.

Novo razdoblje ne znači nikakvo povećanje slobode u Jugoslaviji. Stvarno novi gospodari ne mogu dopustiti slobodu, jer je njihova diktatura slaba i labilna. Jaka diktatura može povremeno malo popustiti. I tako je Tito ponekad davao veće slobode “svojim” narodima, no čim bi osjetio da ti narodi žele učvrstiti slobodu kao svoje pravo, a ne kao njegovu milost, pritegnuo je uzde i pooštrio je diktaturu. Današnja slaba i nesigurna diktatura mora biti oštrija od Titove upravo zato što je nesigurna. Ali ovaj pojačani pritisak dovodi i do pojačane reakcije u narodima i alternative postaju brojnije, jer se neposrednije osjeća konac današnjeg režima.

U stvaranju političkih alternativa intelektualci imaju glavnu riječ i zato su danas intelektualci na udaru u Jugoslaviji. Političke ideje, naime, trebaju biti prvo formulirane, da bi kasnije mogle biti oživotvorene. Osjećaj vodi ljude u borbu i sprema ih na žrtvu, ali samo razbor iskorištava ove žrtve i izgrađuje pobjedu. Komunisti, koji su prvo u legalnoj, a kasnije u dugotrajnoj ilegalnoj opoziciji osjetili što znači politička ideja i kolika je snaga politički izgrađenih boraca, pokušavaju ugušiti ideje i vjeruju da će time oduzeti temelj borbi protiv diktature.

II.

ĐILAS: SLUŽBENA JUGOSLAVENSKA ALTERNATIVA

Najpoznatija alternativa današnjem režimu, i ona koja je zadobila najveći publicitet u zapadnom svijetu, iznosi se pod imenom Milovana Đilasa. Njegov ugled na Zapadu stvorili su lijevi intelektualni krugovi, kojima je Tito bio odviše povezan s diktaturom, da bi ga u svakoj prilici mogli braniti. Njima je bio simpatičan Đilas kao bivši komunistički borac, a i danas još uvijek marksist. Pa i Đilasovo jugoslavenstvo pomagalo mu je na Zapadu, jer je predstavljalo čuvanje status quo-a i davalo neku sigurnost krugovima koji u svakoj promjeni vide prst Moskve i koji se boje promjena, jer još nisu naučili suprotstaviti Moskvi pozitivne inicijative, nego se zadržavaju na obrambenim, negativnim potezima, reakcijama na sovjetsko napredovanje.

Ali veoma je vjerojatno da je i Tito imao svoje prste u izgrađivanju Đilasa. Nikada mu nije onemogućio pisanje i slanje rukopisa u inozemstvo, nikada mu nije potpuno ograničio političko djelovanje. Samo je pazio da ga Đilas osobno ne bi zasjenio, ostavljajući budućnosti da ova, nakon njegove smrti, odredi što će biti s Đilasom. Tako je ovaj ostao jedini službeni jugoslavenski opozicionalac i njegov se glas slobodno širi u inozemstvu. Poznavajući Titovu brigu da očuva Jugoslaviju protiv centrifugalnih težnja samih naroda onoga područja, moguće je da je Tito prihvatio Đilasa kao jugoslavensku ljevičarsku alternativu, ako se Jugoslavija ne bude mogla održati s ekipom koju je on postavio. S Đilasom na čelu, nadao se Tito, Jugoslavija bi se spasila kao država, i to u marksističkom obliku, što je Titu, kao marksističkom vjerniku, bilo najvažnije. Đilas je važan kao rezerva Jugoslavije ako dođe do novog razgraničenja sfera između Sovjeta i Amerikanaca i ako u takvom razgraničenju Jugoslavija pripadne američkoj zoni, dok za slučaj ako bi cijela ili djelomično pripala sovjetskom bloku, postoje već drugi, informbirovci, za preuzimanje vlasti. Đilasov demokratski socijalizam bio bi i Sovjetima garancija da će ortodoksni komunizam i nadalje moći slobodno raditi, jer upravo u socijaldemokratskim državama komunisti uživaju najveću slobodu djelovanja.

Ali Đilas je svjestan da se u pitanju Jugoslavije ne radi toliko o marksizmu ili antimarksizmu, nego da u Jugoslaviji ključaju nacionalni interesi različitih naroda koji se ne daju uskladiti i koji pokušavaju naći svoje ostvarenje izvan Jugoslavije.

Dok strani promatrači misle da su unutrašnji jugoslavenski sukobi samo posljedica ekonomskih nepravda, Đilas im odgovara:

“Nije samo ekonomsko pitanje, problem je složeniji. Uzmimo kao primjer Hrvate, jer zapravo svi mislimo na njih kad govorimo o nacionalnom problemu. Nemojte zaboraviti da su se Hrvati skoro tisuću godina borili za državnu nezavisnost i da je ova borba postala dijelom njihove svijesti.”1

Ali umjesto da dođe do logičnog zaključka na temelju ove pronicljive spoznaje, Đilas kaže: “Po mom mišljenju separatizam u ovom času nema izgleda.’ Njegova su rješenja ista kao i Titova, polovična, iako upravo on kritizira Tita zbog nedovršenosti djela.

“Uzmimo problem narodnosti”, – govori Đilas dopisniku njemačkog magazina “Der Spiegel”. –“U suprotnosti s jugoslavenskim nacionalistima, od kojih mnogi žive i u emigraciji, smatram da je problem riješen, iako ne definitivno.

Postoji samo jedno rješenje u dvije etape, ali na veoma različitim razinama. Prvo je bilo ratno rješenje, dakle nužda da se ponovno zaspu jarci između partizana, četnika i ustaša, da se prevlada nacionalno pitanje koje smo doživjeli u Kraljevini Jugoslaviji. Na mnogo višoj razini došlo je do promjena ustava 1971.

To je bila daljnja etapa u rješavanju nacionalnog pitanja. Za taj dio puta bilo je odsudno da Jugoslavija postane konfederacija, kulturno, administrativno i u velikoj mjeri i ekonomaki.”2

Na pitanje, zašto je dakle Titovo djelo ostalo nedovršen, Đilas odgovara:

“Jer se nije dovoljno dosljedno ostvarivalo. Jugoslavija je doduše formalno federacija, ali uvelike je ostala politički centralistička zemlja, premda i partija je formalno decentralizirana. Ovo znači da će se sukob u budućnosti, borba oko nacionalnog pitanja, uglavnom voditi da bi se ostvarila formalno priznata autonomija.”3

Koji put predviđa pak Đilas za ostvarenje ovog programa? Sam je rekao na početku intervjua:

“Svedeno na kratku formulu: postepena demokratizacija, polagani razvitak naše zemlje prema demokraciji.” 4

U povijesti se nigdje nije vidjelo da bi došlo do polaganog razvitka prema demokraciji. Ovakvi se prijelomi ne ostvaruju polagano nego u skokovima. Najbolji primjer nenasilne demokratizacije, Španjolska poslije samrti generala Franca, pokazuje kojom je brzinom kralj morao voditi zemlju u demokraciju, da ne bi reakcionarni elementi zaustavili proces, a prenestrpljivi odveli ga u anarhiju i u novu diktaturu, ovaj puta s drugim predznakom. Ovaj akcent na polaganom razvitku dopušta da posumnjamo u novu metamorfozu Milovana Đilasa i da povjerujemo u njegov prijašnji plan, stvaranje nove, socijalističke stranke, koja bi kao druga, uz postojeći Savez komunista, imala pravo na legalno djelovanje. A da ovo nije nikakav korak prema rješavanju nacionalnog pitanja, koje i sam Đilas smatra ključnim za Jugoslaviju, možemo navesti mišljenje jednog drugog razočaranog komunista, isto tako branitelja jugoslavenske zajednice, bivšeg rektora Hrvatskog sveučilišta dr. Ivana Supeka, koji veli:

“Djelovanje dviju stranaka sa središtem u Beogradu ne bi uklonilo najveću smetnju narodima u Jugoslaviji – centralizam. Kad Milovan Đilas i prekida s dugim idolopoklonstvom gospodaru u Kremlju, on će, kao i drugi, najteže ispustiti tezu o vodećoj naciji i konstitutivnom središtu. Njegovi noviji spisi sadrže istu predrasudu o nacionalizmu hrvatske inteligencije kao i prijeratnih godina, kad se obarao na revizionizam Krleže i Richtmanna pa na desno skretanje glavnine zagrebačkih komunista.”5

Supek, doduše, nije objektivan kad govori o Đilasu, jer je s njime u sukobu još iz predratnih dana kad je Đilas na beogradskom Univerzitetu zastupao najekstremniji staljinizam, dok se Supek držao zagrebačkih revizionista oko Miroslava Krleže, ali njegova sažeta analiza Đilasove prošlosti jarko osvjetljuje politički lik tog tipičnog beogradsko-balkanskog lukavog političara:

“Đilas neće nikako priznati da je narodno-oslobodilačka borba izvojevala pobjedu u Hrvatskoj na načelima pučke fronte i političkog pluralizma. Kad bi to jednom prihvatio, došao bi u pitanje cijeli njegov ‘revolucionarni’ stav: huškanje na pečatovštinu 1939/40, nasrtaj na savez Centralnog komiteta s Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom 1943/44, rušenje višestranačke vlade Tito-Šubašić 1945. i poratni kulturni nihilizam. Ali toliko daleko on ne može ići u preispitivanju svoje savjesti. Koliko se god otresao negdašnje ideologije, stare su ga predrasude dalje plijenile, i njegovi su Memoari od korica do korica slijepljeni nepreboljenim antagonizmom spram Hrvata i njihove oslobodilačke borbe.”6

Možemo, dakle, zaključiti da današnji Đilas, isto kao i onaj u prošlosti, možda predstavlja Jugoslavensku alternativu, ali s hrvatskog gledišta predstavlja kontinuitet kočenja hrvatske oslobodilačke borbe, održavanje Jugoslavije i nijekanje prava hrvatskog naroda da bude doista suveren na svom području.

III.

HRVATSKA OPOZICIONA STRUJANJA

Ako smo Đilasa otpisali kao stvarnu alternativu današnjem jugoslavenskom državnom okviru i dali mu značenje sredstva za prebrođivanje državne krize u razdoblju nakon Titove smrti, potrebno je da pogledamo da li postoje druge ideje koje bi se mogle razviti do političkih oblika. Znamo da je diktatura uništila u domovini sve političke stranke, pa i svako političko organiziranje izvan monopolističkog Saveza komunista. No mimo organiziranih oblika, postoje struje i težnje, i one se očituju u nekim osobama koje ih ili formuliraju ili ih svjesno ili nesvjesno predstavljaju.

Danas bismo mogli reći da u Hrvatskoj postoje opozicioni porivi utemeljeni na marksizmu s jedne strane i na katolicizmu s druge strane. Među hrvatskim Srbima ne osjeća se nikakav pokret suživljavanja s hrvatskim pučanstvom s kojim dijele istu zemlju, premda bi to bilo važno za budućnost samih Srba. Ovo je prije skoro pol stoljeća dobro shvatio najveći prečanski Srbin, Svetozar Pribićević, koji je od jugoslavenskog unitarizma preko federatizma evolvirao skoro do priznanja hrvatske državnosti i koji je u pitanju sudbine prečanskih Srba bio veoma jasan: njima je mjesto u Hrvatskoj s Hrvatima i zato im je dužnost boriti se za Hrvatsku.

Isto tako nema još pravog opozicionog gibanja među Hrvatima muslimanske vjere. Njih je Tito svojim progonima nakon rata, a kasnije zloupotrebom islama u političke svrhe, toliko udaljio od hrvatskog političkog života, da se danas kao narod nalazimo u zaostalijem položaju nego u doba prije aneksije (1878.) kad su bosanski begovi dolazili u posjete dr. Anti Starčeviću i priznavali se Hrvatima. Potiskivanje hrvatske svijesti kod islamskih Hrvata jedan je od rijetkih “uspjeha” Titove vladavine. Vraćanje u vjersku podijeljenost rezultat je Titove “napredne” politike.”

Opozicione struje koje izviru iz marksizma otvorenije su, jer dolaze iz krugova privilegirane klase. Više pučka i politički manje izgrađena struja koja uglavnom ističe svoju hrvatsku narodnost i želju za slobodom na različitim crkveno-narodnim manifestacijama idejno izvire iz katolicizma i vjeri sklonih nemarksističkih krugova.

Normalno je u svakoj diktaturi da prve javne kritike dođu iz krugova vlastitih sumišljenika, jer su protivnici ili fizički uništeni ili pod stalnim pritiskom, te je političko djelovanje, a prema tome i politički razvitak, ograničeno samo na one koji bar na početku rade u okviru postojeće političke strukture.

U Hrvatskoj danas možemo ove opozicione struje koje izviru iz marksizma nazvati s tri imena, koja predstavljaju tri različita stupnja razvitka, a to su: dr. Ivan Supek, dr. Franjo Tuđman i dr. Marko Veselica. Oni bi bili tipični predstavnici ovih opozicionih struja unutar hrvatske ljevice. Ovime ne želim reći da bi ova trojica bili vođe nekih političkih organizacija, niti da bi bili jedini koji zastupaju slične misli. Uzeo sam ih kao primjer ovih različitih opozicionih strujanja, jer su mi pristupačniji njihovi spisi nego li spisi drugih pripadnika istih struja.

Sva trojica se trude da ostanu u jugoslavenskom okviru da bi si osigurali bar neku toleranciju od današnjih vlasti, ali se vidi da ova njihova umjerenost nije dovoljna da ih zaštiti.

I Supek i Tuđman i Veselica zastupaju pravo hrvatskog naroda na slobodu i na narodni identitet, ali pri tome dolaze do različitih zaključaka, koji su dovoljno zanimljivi da ih podrobnije proučimo.

Zanimljivo je – i simptomatično za teške rane koje je Titov režim nanio hrvatskom političkom životu – da se cijela hrvatska lijeva opozicija u Jugoslaviji ograničava na područje Socijalističke Republike Hrvatske kao da Bosna i Hercegovina nisu hrvatske zemlje, te da ne pokazuje, bar ne na vidan način, nikakvo zanimanje za stanje hrvatskih krajeva izvan granica današnje republike. Ne možemo procijeniti da li se radi o taktici da se ne izazove vlast u Beogradu, ili o oportunizmu koji priznaje postojeće okvire i pokušava djelovati unutar istih.

IV.

SUPEK: OBRANA MLADENAČKIH ILUZIJA

Najotvoreniji je dr. Ivan Supek, možda zato što je on još uvijek osjećajno komunist, a sigurno nije za izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije. Supek je svjestan ograničenosti svakog političkog ispovijedanja:

“Nitko od nas sudionika prošlih i kobnih događaja ne može za svoju ispovijed svojatati čistu i potpunu istinu. Već sam izbor i vrednovanje pojedinih događaja jako ovisi o osobnom iskustvu i predrasudama. Ukus i nazor na svijet još jače dominiraju rekonstrukcijom onoga važnoga što se zbilo.7

Ni na koga se ne mogu bolje odnositi ove riječi nego na njega samoga. Sve što piše i što ističe, obojeno je njegovim mladenačkim vjerovanjem i njegovim predrasudama. Pa i onda kada kao zreo čovjek razumom dolazi do novih spoznaja, u svojim zaključcima vraća se na svoje političko ishodište.

  1. Odnos prema marksizmu

Njegov odnos prema marksizmu je tipičan za onu lijevu hrvatsku inteligenciju kako prije rata tako i za vrijeme rata, čiji je najznačajniji predstavnik bio Miroslav Krleža. O svom stavu prema komunizmu piše:

“Većina nas đaka pričula je u seljačkom naglasku HSS-e jedan anahronizam i ograničenje. Smrću braće Radića još se više gubilo prvobitno narodnjaštvo i republikanizam. Njihovi nasljednici na vodstvu, pola gospoda, pola seljaci, zalažu se za osnovu parlamentarne demokracije i konkretne reforme. No buntovna je mladež polazila u pohod na cijeli svijet. Tu požudu utažit će komunistička revolucija. Bili smo očarani učenjem koje nije samo davalo nov smisao tupavoj svakidašnjici nego je također vodilo na izbaviteljski čin i ispunjenje tajnih težnji.”8

Vremenom je shvatio da “Marxovi spisi, protegnuti preko pola stoljeća, ne daju određenu filozofiju i političku praksu”9, ali ovo ga nije dovelo do nekih konkretnih zaključaka. Supek lucidno vidi ograničenost marksizma:

“Proklamirani primat materije i ekonomske baze dominira ortodoksnim sljedovima marksizma koji su završili s Lenjinovim boljševizmom. Paradoksalno je koliku su važnost ti ideolozi pridavali materijalnoj proizvodnji, a da obično nisu mnogo razumjeli od gospodarstva, niti uopće imali za to smisla. Najgrublji zahvati i teškoće rezultirali su odatle u izgradnji socijalizma. Time što su se na prvo mjesto stavile proizvodne snage i proletarijat, devalvirane su uvelike druge, duhovne vrednote; i sukob s inteligencijom biva neizbježan.”10

Ne povlači zaključke niti kada spoznaje da:

“Marxovo sjeme izlazi iz mlina njegovih šegrta prazne ljuske kad se pojedine teze o materijalnoj produkciji simplificiraju i apsolutiziraju. Uzmu li se pak stanovite misaone okosnice, tad nam Marxovo djelo može pridonijeti razumijevanju složenog svijeta.”11

Nekoliko desetljeća ranije pisali su tako o Marxu neki katolički filozofi i sociolozi, koji su priznavali Marxu originalnost nekih zapažanja i opravdanost mnogih kritika, ali koji su shvatili da ovo nije dovoljno za izgradnju zatvorenog sustava kao što su izgradili Marxovi nasljednici koji još i danas, u posve promijenjenim prilikama, pokušavaju primjenjivati tumačenja i rješenja što je donosio Marx za prilike koje su se u međuvremenu stubokom promijenile.

Ovaj marksistički dogmatizam dovodi do teških posljedica u stvarnom životu i na njih upućuje Supek:

“Nasilje nad nesvjesnim, zalutalim ili neprijateljski raspoloženim podanicima nije bila manifestacija malicioznosti, nego jedne doktrine, u prvom redu. Sam Predrag Vranicki nas još više Historijom marksizma uvjerava kakve grozote mogu izaći iz ideoloških premisa.

Vjera u historijske zakone nije bila jedino što je sakatilo moralnu odgovornost; rašireni utilitarizam među socijalistima također je vodio do kršenja čovjekovih prava. Vrednuje li se kakav čin prema njegovim ukupnim učincima ili posljedicama, tad se može opravdati različito nasilje.”12

Raskorak između intelektualca Supeka i marksističkoj vjernika Supeka, pojava koja nije samo njemu svojstvena, što opravdava da bude istaknuto, nigdje nije jasnije izražen nego u njegovoj filozofskoj kritici temelja marksizma.

“Atomski procesi ne daju se prikazati kao objektivni proces u prostoru i vremenu. Također se mentalni procesi ne mogu tumačiti kao popratna pojava slijeda fizičkih stanja mozga. Umjesto determinirane supstancije imamo pred sobom kompleks mogućnosti. Materija nam nije više tako prozirna kao u Cartesiusa, problem postojanja biva beskrajno zamršeniji: ali to ukinuće fizičke određenosti omogućit će poimanje ljudske slobode, kakva se razvija mišljenjem, htijenjem i maštanjem.”13

Fizičar Supek dokazao je ovim da marksizam kao sustav nije znanstven, ali Supek kao marksist-vjernik nije povukao konzekvencije iz svoje intelektualne spoznaje, jer i nakon svega ovoga zaključuje:

“Dakle, u povijesnim i globalnim razmjerima ostao je marksizam jedno vrlo vitalno učenje, a razvoj samoupravljanja dat će tome vlastiti, jugoslavenski krvotok.”14

  1. Zagrebački revizionizam

Supek je duboko ušao u zagrebački revizionizam koji se prije samog rata okupljao oko Miroslava Krleže i koji se trudio da spoji nespojive elemente u jedno. Supek se stvarno u politici nije razvio dalje od onog razdoblja.

“Zagrebački revizionizam 1989.-1940. unosio je u marksizam tri temeljna načela: univerzalnost, slobodu i tolerantnost, što će biti demarkacijska linija marksista-humanista spram dogmatičkih ideologa. Zacijelo, ako se prihvate ta načela, sam marksizam prestaje biti ideologija u prije definiranom (Marxovu) smislu.”15

Nakon ovog revidiranja marksizma, nije čudo da se Milovan Đilas protivio i Krleži i zagrebačkom revizionizmu. Đilasu je tada marksizam bio politički program za akciju, a ne za nadmudrivanje, i kao čovjek akcije, što je tada bio, nije želio da ova bude zakočena intelektualističkom gimnastikom. Kao revolucionari, on, a s njime i Tito, ne mogu prihvatiti Krležino frakcionaštvo koje nasuprot marksističkom racionalizmu zastupa potpuno ispravno “iracionalnost” i umjetničku spontanost. No to već nije marksizam, pa ni revidirani marksizam.

Zato kaže Supek:

“I tako su dvije fronte na intelektualnoj ljevici bile formirane: jedna pod ortodoksnom zastavom dijalektičkog materijalizma i partijske pragmatike, druga pak naoružana umjetničkim talentom i osobnom slobodom, jedna podložna ‘razumu’, druga svojoj individualnoj izvornosti, ali obje duboko uvjerene da jedino tako unapređuju i oslobađaju svijet.”16

Hvalisanje Supekovo da je zagrebački revizionizam bio sjeme današnjeg eurokomunizma bilo bi smiješno da nije žalosno vidjeti intelektualca, čovjeka prirodnih znanosti, gdje prelazi preko činjenica i svojim željama daje prednost. Sam je vidio političku i moralnu kapitulaciju Miroslava Krleže koji za vrijeme rata prima zaštitu od ustaškog doglavnika dr. Mile Budaka – za koga se ne zauzima kad su se uloge izmijenile – da nakon rata prihvati Titovu osobnu diktaturu kao izraz marksizma.

“Miroslav Krleža tiho je primljen u partiju, više kao akt pomilovanja. On sam neće se odvažiti da posthumno obrani svog najboljeg prijatelja Zvonimira Richtmanna, a kamoli Pečatov revizionizam u cijelosti. Time je uvelike bio prekinut kontinuitet koji bi izravno vodio do suvremenoga socijalističkog humanizma i eurokomunizma.”17

Radi ovog pomanjkanja čvrstoće i dosljednosti Miroslava Krleže nije mogao biti rehabilitiran zagrebački revizionizam, pa je nerazumljivo čuđenje Ivana Supeka koji u tom pogledu, unatoč jugoslavenske stvarnosti koju je stalno proživljavao, piše:

“Značajno je da antistaljinistički obrat nije doveo do revaluacije Zagrebačkog revizionizma 1938-40 ni politike ZAVNOH-a iz doba rata. VI. kongres nije dopustio stvaranje drugih stranaka, niti je definitivno prekinuo s lenjinizmom, ali je najavio samoupravni socijalizam bez tradicionalnih partija.”18

  1. Pučka fronta

Supekov politički put može se najbolje označiti njegovim osjećajnim prihvaćanjem pučke fronte, za razliku od većine komunista koji su je prihvatili samo kao taktiku. Povodom kongresa Kominterne u Moskvi 1935., na kojemu je za generalnog sekretara izabran Bugarin Georgi Dimitrov, Supek piše:

“Sada će posve druge zadatke postaviti komunistima novi generalni sekretar Georgi Dimitrov, čija je hrabra i inteligentna obrana na Državnom sudu u Leipzigu prokazala prave palikuće Reichstaga – jednu paklensku inscenaciju koja je nacionalsocijalistima poslužila za hajku na protivnike, liberale, socijaliste, komuniste i Židove. Stidljivo zamotana u staru marksističku terminologiju, javlja se u referatu Dimitrova jedna nova mesijanska snaga, koja će otada biti kamen kušnje i komunistima u Jugoslaviji: Pučka fronta! (…) Kad smo u Zagrebu na kružocima čitali govor Dimitrova i rezoluciju, bili smo iskreno oduševljeni. Bez obzira je li to s vrha bio taktički potez ili istinski prijelom, učinak je na nas dolje bio silan i ireverzibilan. (…) Za Jugoslaviju bilo je veoma važno što je Kominterna dopuštala da komunisti sudjeluju i u demokratskim vladama ili formacijama, gdje i ne bi imali većinu niti bili ‘vodeća snaga’. Baš te godine izašla je na javne izbore Udružena opozicija s nosiocem liste dr. Vladkom Mačekom, i ljevičari su rasterećeni starih predrasuda i s manje rizika javno glasovali za tu listu… Time je bila uspostavljena suradnja komunista s Hrvatskom seljačkom strankom i drugim demokratskim pokretima, što će na ponovnim izborima tri godine kasnije biti kamen spoticanja.”19

Kada Staljin uoči rata, radi interesa Sovjetskog Saveza kao države a ne komunizma kao svjetskog pokreta, mijenja taktiku, jugoslavenski se komunisti, a među njima posebno zagrebački, uopće ne snalaze:

“Međutim, Kominterna i njezin ‘gospodar’, kako su sa strahopoštovanjem zvali Staljina, mijenjaju pravac uoči Hitlerova rata. Dok su prije pozivali na preuređenje i čak razbijanje Kraljevine Jugoslavije kao reakcionarne versajske tvorevine, sad će im se pričiniti jednom utvrdom protiv fašističke agresije. Preko noći prefarbane su parole od separatističkih na unitarističke. Taj obrat u cijelom komunističkom taboru nije uračunao najkobniji Staljinov potez – pakt s Hitlerom 1939. što će do kraja zbuniti jugoslavenske komuniste u već podignutoj prašini oko Pečata. Zadaća novoga sekretara (Tita, primj. pisca) nije bila nimalo laka. (…) Tito s gorčinom konstatira da ‘…su okrenuli svi antipartijski elementi svoje lice ka K. (tj. Miroslavu Krleži, primj. pisca) sa nadom da će on prihvatiti njihov barjak u borbi protiv partije… Mi ćemo se boriti za mase, borićemo se protiv antimarksističkog i antilenjinističkog utjecaja među radnim masama’. Kako je tu bio dubok razlaz, svjedoči i Bakarićeva napomena da je u Zagrebu on bio usamljeni Titov pristaša. Pošto su Pečatov revizionizam, ‘gnjili liberalizam’ i ‘prirepaštvo’ HSS-i zahvatili hrvatsku ljevicu, ukazat će se ortodoksna, lenjinistička grupa u Beogradu kao partijsko uporište, sa svim kasnijim posljedicama.”20

  1. Hrvatsko pitanje

Supek ni u jednom času ne gleda na borbu hrvatskog naroda odvojeno od Jugoslavije. Ona je njemu jedno od političkih pitanja, samo taktičko pitanje koje bi se rješavalo u obliku pučke fronte, ali nikada u obliku nezavisne hrvatske države.

“Dok su srpski komunisti, počev sa Simom Markovićem, zapostavljali famozno ‘hrvatsko pitanje’, hrvatski komunisti pretežno prihvaćaju nacionalne težnje, dijelom taktički, da se ne odvoje od masa, a dijelom iz iskrenog rodoljublja. Mnoge organizacije ilegalne kompartije vežu se s lijevim krilom Hrvatske seljačke stranke, najviše po selima, gdje su braća Radići osnivali čitaonice kao središta narodnog prosvjećivanja i okupljanja. U mladenačkom pak drugovanju i buntovništvu gubilo se stranačko diferenciranje.” 21

“To približavanje hrvatskih komunista i demokratske većine HSS bit će odlučno za kasniji ustanak protiv fašističke okupacije. Sloga se uspostavila utoliko lakše što HSS i nije bila stranka s određenim programom, nego više legalno političko predstavništvo hrvatske opozicije monarhiji.”22

Ponekad, možda i nehotice, Supek otkriva pravi stav hrvatskih komunista prema hrvatskom pitanju. Naime, i u doba suradnje s drugim snagama protiv beogradske diktature, komunisti imaju posve suprotan stav od stava hrvatskih nacionalista. Sjećajući se svojih studentskih godina navodi Supek:

“Premda je Hrvatska seljačka stranka obuhvatila golemu većinu hrvatskog naroda, na samom Sveučilištu nije imala tako superiorno uporište. (…) Borbeniji dio studenata opredjeljivao se stoga za revoluciju, bilo komunističku bilo nacionalističku u smislu stvaranja samostalne hrvatsko države. Dok su komunisti podredili nacionalno pitanje viđenju svjetske zajednico prema manifestu Marxa, Engelsa i Lenjina, ‘nacionalisti’ su prije svega htjeli postići svoju državu, odlažući gospodarske i ideološke probleme za kasnije. Površna je ocjena da su ‘nacionalisti’ bili ‘desno’ orijentirani u uvriježenom značenju. Većina tih studenata dolazila je iz pograničnih i miješanih krajeva Hrvatske, gdje je srpski pritisak bio najjači, mnogo je njih nosilo na koži ožiljke žandarmerijskog terora, a u srcu stari katolički zavjet.” 23

Ova neiskrenost komunista u nacionalnom pitanju dolazi do posebnog izražaja na izborima 1938. godine. Nastalo je naime pitanje da li će komunisti u obliku legalne Stranke radnog naroda ići na izbore s posebnom listom ili će se pridružiti Udruženoj opoziciji. Boljševici oko Milovana Đilasa su za posebnu listu, a CK KPH za priključivanje listi dr. Maćeka. Tito je kao vješt taktičar odgodio sukob koji mu tada nije odgovarao.

“Još je jedna dilema ostala neriješena: hoćemo li nastupiti kao jedinstvena jugoslavenska stranka ili se podijeliti prema nacijama? Prvo bi navuklo sjenu unitarizma, drugo bi pak povuklo diobu ilegalne KPJ na nacionalne partije, pošto su već bile osnovane slovenska i hrvatska komunistička partija. Gros srpskih komunista protivio se takvoj diobi Partije.”24

Zanimljivo je, međutim, kako je Supek jasno uvidio zašto postoje sukobi unutar hrvatske ljevice, ali da ni iz toga nikada, ni prije rata, ni za vrijeme rata, pa ni poslije rata, nije povukao potrebne konzekvencije. O protuhrvatskom krilu u hrvatskoj ljevici otvoreno piše:

“Pošto su se ORJUNA (Organizacija jugoslavenske nacije), JAČ (Jugoslavenska akademska čitaonica) i druge monarhističko-policijske agenture raspale, a Pribićevićevi demokrati prišli HSS-i, znatan je broj Srba i bivših unitarista prišao ljevičarima. Te su pridošlice gajile pod crvenom zastavom protuhrvatsko raspoloženje i bili katkad pravi izazov katoličko-hrvatskoj strani, dokazujući in vivo osvade da komunizam služi Moskvi i Beogradu. U nekim se komunistima od toga doba zadržala prava alergija na svaku manifestaciju hrvatstva. Skupovi ljevičara i partijski forumi nisu dosta odrješito suzbijali takvo ‘srbovanje’ u komunističkim redovima, a time je bila slabljena i antifašistička fronta.” 25

Činjenica je da Partija ni tada kao ni danas nije suzbijala u svojim redovima jugoslavenski nacionalizam, nego je svoju oštricu uvijek upravljala protiv onih Hrvata koji su bili za odvajanje Hrvatske od Jugoslavije.

Ovo jugoslavenstvo Komunističke partije nije prestalo s ratom i sa stvaranjem saveznog uređenja države, po kojemu je Hrvatskoj bar formalno priznat neki suverenitet. U svojoj protuhrvatskoj vladavini Tito je nastavio politiku Pere Živkovića na način koji je bio pomalo i smiješan. Govoreći o Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu poslije 1945. godine, čiji je član postao, premda mu je dr. Vladimir Bakarić oduzeo partijsku iskaznicu, dr. Ivan Supek duhovito piše:

“Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti predana je u ruke jugomasonima sa starim šefom lože Andrijom Štamparom, kojemu će članovi Partije s Miroslavom Krležom samo sekundirati. (…) Aleksandrov ban i antikomunistički prosekutor dr. Kostrenčić u tome je nadmašio sve druge akademike. Zaboravivši potpuno što je radio cijeloga života, obraćeni tajnik je najžešće napadao ‘buržoasku’ historiografiju i pravo. Jednome su sva ta braća ostala vjerna: da služe režimu, bez svog vlastitog uvjerenja, ali jako gramzljivi za svakom povlasticom. Partijski pak centar u Beogradu mislio je s tim starim protivnicima hrvatskih nacionalista i katolika učvrstiti jugoslavenstvo.”26

Nevjerojatna je površnost i zagriženost dr. Ivana Supeka kad piše o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Mnogi ustaški pisci su kasnije, nakon rata, preispitali svoje postavke i svoju politiku, i pokušali razumjeti one Hrvate koji su bili na drugoj strani. Supek, naprotiv, uopće ne pokušava razumjeti hrvatske nacionaliste. Da je točno ono što piše, ne bi bilo moguće shvatiti kako je rat između ustaša i partizana mogao trajati četiri godine. Nijemci, naime, već su uskoro pokušali stvoriti “modus vivendi” s Titom i samo kad je ovaj vrijeđao sklopljene sporazume, vodili su ofenzive protiv partizana, uglavnom da osiguraju prometne linije prema Grčkoj. Prema Supeku:

“Ponajprije, ustaše su osvajači postavili na vlast, i to u posve podređenom položaju. Nadalje, ustaše nisu imali dovoljan broj pristaša da bi uopće uspjeli organizirati svoju državu. Osim tankog gornjeg sloja zadržao se uglavnom aparat Kraljevine Jugoslavije ili Banovine Hrvatske, ali neraspoložen spram novih gospodara.’’27

Ako je to točno, onda ili ustaše nisu počinjali nikakva nedjela, jer su bili odviše slabi, te su nedjela samo sredstvo propagande, ili su ta nedjela počinjali pripadnici “aparata Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske”, jer su ustaše bili, prema Supeku, samo “tanki gornji sloj”. Da baš nije bilo tako i da je u NDH kraj ekstremista, koji se pojavljuju u svakoj revoluciji, bilo i umjerenih elemenata, priznaje nehotice Supek :

“Umjereniji na vrhu NDH nastojali su smiriti, čak pridobiti Srbe. Dosta srpskih oficira biva zadržano u domobranstvu, organiziranom po k. un k. regulama. (U prvoj partizanskoj artiljerijskoj školi sreo sam dva nastavnika Srbina koji su prešli iz domobranstva i hvalili su većinu časnika.)”28

Ali Supek nije samo površan i netočan kad se radi o NDH, prema kojoj ni danas ne krije svoju mržnju. On je netočan i kad piše o partizanskom pokretu i sustavno umanjuje ulogu Srba komunista, a ne vidi uopće doprinos četnika koji su tijekom rata prešli u partizane. On tvrdi, a možda i vjeruje, da je komunizam došao na vlast zaslugom hrvatskih komunista i lijevog krila HSS-e, uz prešutnu ali važnu pomoć hrvatskih domobrana, koji su, kako on kaže, bili glavni izvor opskrbe za partizane, skupa s „oslobodilačkim odborima u okupiranim gradovima”.29

Ali zanimljivije od ovih netočnosti jest njegovo nehotično priznanje jugoslavenskog značaja partizanskog pokreta. Citirajući proglas prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), koje je započelo u Otočcu dne 18. lipnja 1944. i gdje stoji da “ćemo moći u zajedničkoj borbi s ostalim narodima Jugoslavije ostvariti demokratsku Slobodnu Hrvatsku u bratskoj zajednici sa Slobodnom Srbijom, Slobodnom Slovenijom, Slobodnom Bosnom i Hercegovinom, Slobodnom Crnom Gorom i Slobodnom Makedonijom”, Supek ističe: “To je prva deklaracija koja je anticipirala federativno uređenje Jugoslavije sa šest samostalnih republika”30 ali ne opaža da je to istovremeno dokaz da se partizani, komunisti ili lijevo krilo HSS, nisu borili samo protiv ustaškog režima, nego i protiv hrvatske države i za obnovu Jugoslavije. “Za naglo širenje ustanka, – tvrdi Supek, – bio je također odlučan prijelaz utjecajne glavnine HSS-e. Tako su, na primjer, iz Dalmacije došli svi zastupnici HSS-e osim jednoga.” Nijednom riječi Supek ne spominje posebno teško stanje hrvatskog naroda u krajevima pod talijanskom okupacijom gdje hrvatska vlast uopće nije smjela djelovati, što je dovelo do prilaženja mnogih Hrvata partizanima.

Da jugoslavenska orijentacija nije slučajnost u programu ZAVNOH-a, vidljivo je iz pozdravnog govora Vladimira Nazora, prvog predsjednika ovog tijela, na drugom zasjedanju od 12. do 15. listopada 1943. u Plaškom, gdje Nazor (inače bivši jugoslavenski nacionalist desne orijentacije) govori: “…uredit ćemo u novoj Jugoslaviji novu Hrvatsku …”, a sekretar KPH Andrija Hebrang kaže u svom govoru:

“Naša omladina, koja je u našoj borbi prolila dosta krvi i dala dosta žrtava, imat će dostojno mjesto u demokratskoj republici Jugoslaviji. Demokratska republika Jugoslavija podrezat će krila kapitalu, koji će biti nadziran i koji će služiti narodu… Narodno-oslobodilački pokret bori se za jedno takvo uređenje države u kojemu će biti osigurana nacionalna prava svim narodima Jugoslavije i socijalna prava cijelog radnog naroda, svih radnika i seljaka. Demokratska republika Jugoslavija treba da bude osnovana na federativnoj osnovi.” 31

Po tvrdnji Ivana Supeka ova je politička načela Hebrang izradio zajedno as Božidarom Magovcem, glavnim ideologom lijevog krila HSS-e.

Nema nikakve dvojbe da je “državnost” u rječniku partizana, pa i dr. Ivana Supeka, samo politička autonomija slična onoj koju je desničarska, kraljevska Jugoslavija, priznala dr. Vladku Mačeku u obliku Banovine Hrvatske, jer inače Supek ne bi napisao:

“Prije Kongresa kulturnih radnika održalo se u Topuskom treće zasjedanje ZAVNOH-a. I svi su sudionici još bili ispunjeni svečanim izjavama mlade državnosti. Položaj Republike Hrvatske u jugoslavenskoj federaciji izgledao je zauvijek zajamčen u smislu nacionalne ravnopravnosti i socijalne pravde. Hrvatsko političko vodstvo s Andrijom Hebrangom smatralo se ne samo ostvariteljima Radićeva republikanstva nego i obnoviteljima Jugoslavije na demokratskim i socijalističkim temeljima. Bez njihove borbe i uspjeha sudbina bi Jugoslavije bila posve nesigurna.” 32

Ali nakon svih hvalospjeva hrvatskoj “državnosti”‘, i sam Supek mora priznati da pučka fronta koju je toliko zagovarao nije baš ono što je on mislio.

“Neosporno je da su zastupnici građanskih, seljačkih i malograđanskih (demokratskih) stranaka prihvatili politički program koji je izvojevan narodno-oslobodilačkom borbom; svaki drugi javni stav bio bi inkompatibilan s općim raspoloženjem i pobjedom. Međutim, mnogi će povjesničar primijetiti da je realna vlast, osobito vojska i policija, bila u rukama komunista. Zaista, sudbina te višestranačke skupštine, vlade i demokracije uopće ovisila (je) o odluci politbiroa KP Jugoslavije. I taj najviši organ Komunističke partije ruši u studenom iste godine (tj. 1945., primj. pisca) višestranačku vladu i ubrzo uspostavlja jednopartijski sistem po sovjetskom uzoru.”33

Supek konačno shvaća da:

“S političkim padom Hebranga i Magovca te likvidacijom savezništva ‘desne frakcije Partije’ s ‘lijevim krilom HSS-e’ uopće zamire u Hrvatskoj pučka fronta, i boljševička koncepcija zavladat će u cijeloj Jugoslaviji.’’34

  1. Masovni pokret u Hrvatskoj

Supek nije bio osobito djelatan u “hrvatskom proljeću” i u masovnom pokretu. On piše više kao promatrač nego kao čimbenik. Njegova jedina politička inicijativa odražava njegovo neshvaćanje politike uopće, a hrvatske osloboditeljske borbe napose.

“Iniciravši taj časopis (tj. Encyclopaedia moderna, primj. pisca) kao predsjednik Jugoslavenske pagvaške grupe, pouzdao sam se da ćemo, polazeći od svjetskog razoružanja i pravičnog gospodarskog poretka, od Jugoslavenskog federalizma i samoupravljanja, najjače promicati načela tolerantnosti i ljudskih prava.”35

Dakle, ni dvadeset godina jugoslavenske komunističke stvarnosti nisu uvjerile Supeka o nasilnom značaju jugoslavenske države. On i nadalje teži za apstrakcijama, ne vidi svoj vlastiti narod, ne osjeća što ovaj hoće. Misli da će lijepe apstrakcije biti jače od života i od stvarnosti. On doduše shvaća da je u masovnom pokretu komunizam sve više slabio:

“Pregled novina i časopisa iz razdoblja 1968-1971. neosporno pokazuje kako je ideja klasne borbe iščezavala iz društvene svijesti.”36

Ali ne shvaća da to komunizam ne može dopustiti. Zanaša se samoupravljanjem kao da je ono neka ideja nezavisna od komunizma, ili zamjena komunizmu, a ne taktika za prebrođivanje određenih političkih i gospodarskih kriza, koja nikada ne smije nadomjestiti ideologiju. Zato pokret hrvatskih intelektualaca i studenata ne tumači pravilno, kao dolazak na pozornicu nove generacije Hrvata, neopterećene udarcima i predrasudama prošlosti, te koja normalno traži narodnu slobodu, pa stoga posve krivo pripisuje ovaj pokret samoupravljanju.

“Samoupravljanje rađa stanovitim pluralizmom. Hrvatska je 1969-1971, sa sve jačim gospodarskim i kulturnim organizacijama, uskipjela od različitih inicijativa i pothvata. Nasuprot tome djelovao je birokratski centralizam sa svojim strukturama moći i zgomilanim financijskim sredstvima u trima beogradskim bankama. U tom se sukobu hrvatsko partijsko-državno vodstvo složilo s narodom. To je sva tajna “masovnog pokreta’ ili ‘narodnog preporoda’ ili ‘revitalizacije Saveza komunista’, što će u Karađorđevu 1. prosinca 1971. biti označeno kao kontrarevolucija. (…) Razvitak pluralizma u Hrvatskoj nije težio k višestranačkom sustavu, nego više implicirao odumiranje Saveza komunista kao vladajuće partije. U tom su smislu različite gospodarske i kulturne zajednice pokretale svoje časopise i listove te nastupale sa svojim programima. U svemu tome šarenilu nije se mogao otkriti nijedan glas protiv socijalizma, samoupravljanja i federativnog uređenja.”37

I kao začuđeni gledalac, nakon Karađorđeva, promatra sav zbunjen progone i ne shvaća da su ovi prirodni i nužni u jednoj mnogonacionalnoj diktaturi kao što je Jugoslavija.

“Najdosljedniji pristaše samoupravljanja, federatizma i ustavnih amandmana bili su optuživani za odstupanje od marksizma, za slabljenje Jugoslavenske armije i razaranje države. Budući da je cijela Hrvatska išla kompaktno demokratskim putem (osim neznatne grupe neomarksista i brojnih prosovjetskih simpatizera u onoj srpskoj manjini koja se oduvijek oslanjala na sile izvan Hrvatske), čitav je narod bio žigosan. (…) I najbučniji demagozi ostajali su u okvirima socijalističkog samoupravljanja i federatizma. Za sve to vrijeme nisam sreo nikoga na Sveučilištu ili drugdje tko bi zastupao separatizam, tj. odvajanje Hrvatske iz jugoslavenske zajednice, a razlike su vise bile u naglascima i stupnju samostalnosti.”38

I tako je dr. Ivan Supek, zaslijepljen svojim ideološkim predrasudama, zarobljen svojom vlastitom prošlošću, uspio vidjeti sve što se dešava a ne razumjeti skoro ništa. I umjesto da se vrati stvarnosti koju predstavlja hrvatski narod i hrvatska zemlja, on se gubi u svjetskim razmjerima i humanizmu za druge narode. I u tome je Supek dosljedan onoj iracionalnoj struji u hrvatskom narodu, koja je ginula za krst časni s jedne strane i za islam s druge strane ne misleći na svoju napaćenu zemlju; koja je išla u pravoslavnu Rusiju da je pokatoliči, a zaboravljala svoj vlastiti narod; koja je na desnici, preko Strossmayera, pokušala zadobiti Srbe za Rim, a izgubila je hrvatsku samostalnost, a na ljevici se borila u svjetskim relacijama i sa svjetskim argumentima, mimo i protiv konkretnih hrvatskih seljaka i radnika koji su željeli samo biti svoji na svom. Tragedija fantasta koji zaboravljaju na stvarnost i radi kojih je Hrvatska još i danas neslobodna, dok se i najmanjem otočiću priznaje pravo na suverenu državu.

Ivan Supek se nije uspio dovinuti do novih političkih spoznaja u nacionalnim pitanjima. Nije uspio niti u političkim pitanjima upotrijebiti svoje znanstveno-filozofske spoznaje o ograničenjima marksizma. Osjećaji i predrasude ostavljaju ga danas, poslije svih iskustava s komunističkom Jugoslavijom na istom nelogičnom i neznanstvenom stajalištu koje je zastupao Miroslav Krleža još prije rata: reformirano jugoslavenstvo i reformirani komunizam, dakle obrana mladenačkih iluzija i tvrdoglavo zatvaranje očiju pred činjenicama po onoj Hegelovoj izreci, koju citira sam Supek, da to gore po činjenice ako se ne slažu s njegovom teorijom. Supek, kao i njegov politički mentor Krleža, pokušavaju spasiti iluzije u koje više ne vjeruju, u čemu bi bili slični svećenicima koji bi i nadalje vršili svoju svećeničku dužnost nakon što su izgubili vjeru u Boga. Ostaju zvono koje ne zveči… Tragedija hrvatske inteligencije zadnjih 150 godina koja bježi za iluzijama umjesto da gleda u činjenice, koja se zanosi čovječanstvom, a nikako da se ograniči na potrebe i probleme svog hrvatskog naroda.

__

1 “Der Spiegel” br. 28 od 7. srpnja 1980., str. 136.

2 Idem, idem.

3 Idem, idem.

4 Idem, str. 134.

5 Ivan Supek “Krivovjernik na ljevici”, str. 133. Izdavač: BC Review, 40 Henley Grove, Henleaze, Bristol, Engleska.

6 Idem, str. 126.

7 Idem, str. 210.

8 Idem. str. 45.

9 Idem, str. 9.

10 Idem, str. 51.

11 Idem, str. 54.

12 Idem, str. 137.

13 Idem, str. 53.

14 Idem, str. 148.

15 Idem, str. 22.

16 Idem, str. 58/59

17 Idem, str. 161.

18 Idem, str. 131.

19 Idem, str. 59/60.

20 Idem, str. 81.

21 Idem, str. 44.

24 Idem, str. 63.

25 Idem, str. 65.

26 Idem, str. 152.

27 Idem, str. 100.

28 Idem, str. 100

29 Idem, str. 101.

30 Idem, str. 102.

31 Idem, str. 103

32 Idem, str. 114.

33 Idem, str. 121/122

34 Idem, str. 124

35 Idem, str. 166

36 Idem, str. 188.

37 Idem, str. 188.

38 Idem, str. 191.

(Nastavit će se)

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (8)

 

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.