Dr. Ivo Korsky: „Hrvatski nacionalizam“ (tekst cijele knjige – I./III.)

 

Proslov portala Hrvatsko nebo

Tijekom godine Gospodnje 2021. portal Hrvatsko nebo objavio je u 21 nastavku cjelovit tekst knjige dr. Ive Korskog „Hrvatski nacionalizam“. Za tisak smo ga priredili i tekst kolacionirali mi dolje potpisani, a objavio, u međuvremenu preminuli, tada glavni urednik Darko Daran Bašić. Sada smo sve nastavke objedinili, kako bi čitava knjiga bila dostupna čitateljima kao cjelina. Ipak, tehnički razlozi prisilili su nas da knjigu razlomimo u tri dijela. Na sam početak uvrstili smo prije izvornoga teksta same knjige „Uvodne napomene glavnog urednika portala Hrvatsko nebo“ te vrlo sažet biobigliografski prikaz koji je priredio Mario Ostojić. Oba ta teksta bila su objavljena uz prvi nastavak feljtonizirane knjige.

Zahvaljujemo novom glavnom uredniku portala Slavku Miši Bojčiću, dragovoljcu i gardistu, kao i pokojni Daran, Domovinskog rata u BiH, predsjedniku Udruge Hrvatsko nebo, proljetos osnovane i registrirane u Bosni i Hercegovini još za života, na prijedlog i uz potporu Darka Bašića, kao nakladniku portala, na uvrštenju ove knjige među sadržaje portala.

Članovi Poticajne skupine Pokreta za hrvatsku budućnost (PHB):

dr. sc. Ante Birin, Tomas Frković, Zdravko Gavran,

Branko Ivanda, Mario Ostojić i Nenad Piskač

 Uvodne napomene bivšega glavnog urednika portala Hrvatsko nebo

Čitateljima našeg portala darujemo u digitalnom obliku, u 21 nastavku, još jednu vrijednu knjigu iz prošlosti koja sadrži mnoštvo ogleda o hrvatstvu, politici, borbi u iseljeništvu i u domovini za ostvarenje samostalne i slobodne hrvatske države te razmišljanja o stvarima koje su s time povezane. To je knjiga „Hrvatski nacionalizam“, kojoj je autor doktor prava Ivo Korsky. Ona nam otkriva što je njezin autor zastupao tijekom svoga političkog djelovanja u emigraciji u prvom razdoblju poslije, za narod tragične, godine 1945.: čisto, postojano i su-dobno starčevićanstvo, kao najbolju kristalizaciju pravoga i zdravoga hrvatskog nacionalizma.

Korsky je neumorno definirao i redefinirao hrvatski nacionalizam, prilagođujući sadržaj definicije aktualnim životnim potrebama i mogućnostima hrvatskog naroda, kako bi bio politički spreman parirati pritiscima svih neprijatelja hrvatske državnosti te se za svoju državu izboriti. Bio je uvjeren da je strogo određeno, odgovorno djelovanje temelj građanskoga, slobodnoga društva i da rodoljubne skupine i slabo definirane organizacije ne mogu stvoriti ni hrvatsku državu ni slobodno društvo.

Knjiga je po temama i pristupima nastavak Oršanićeve knjige „Vizija slobode“, koju je Hrvatsko nebo u svojoj rubrici „Ogledi iz prošlosti“ već darovalo čitateljima:

https://hrvatskonebo.org/category/ogledi-iz-proslosti/ivan-orsanic/.

Jednako kao i Oršanić, i Korsky je nastojao izgraditi i idejnu i operativnu alternativu onim velikim organizacijama koje su svoju idejnu rasplinutost prikazivale kao vrlinu. Takve organizacije htjele su, a u manjoj su ili većoj mjeri u tomu i uspijevale, pridobivati hrvatske domoljube tako da ovi ne preuzimaju nikakve prave političke obveze. Takve organizacije išle su na ruku i onim neodgovornim bukačima, ’nacionalistima na riječima’, koji zapravo obezvrjeđuju i onečišćuju izvorni hrvatski nacionalizam – što svojom sadržajnom prazninom, što ubacivanjem u političke programe raznih elemenata diktatorskih pristupa ili stranih ideoloških ili totalitarnih ideja.

Knjiga „Hrvatski nacionalizam“ nastala je u doba kada se u emigraciji – olako i bez ’razvezivanja čvora’ – istinsku slobodu brkalo pa i poistovjećivalo sa žuđenim političkim prevratom kao oslobođenjem. Dr. Korsky na to je vrlo oštro upozoravao:

“Oslobođenje je časovita, usredotočena djelatnost u kojoj osjećaji potiču na djelovanje. Sloboda je trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Osjećaji planu, i kao eksplozija ruše, razum radi polagano i izgrađuje. Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov najsavršeniji životni oblik, ali mu nije dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari. Oslobođenje može ostvariti i narod koji ne zna što je sloboda, u času reakcije na nesnosan politički ili gospodarski poredak; slobodu mogu izgraditi samo ljudi koji su je u sebi proživjeli, i narodna zajednica koja se razumski upućuje prema slobodi, te koja je pripremila bar neke preduvjete za ostvarenje slobodnog društva. (Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam, 1983., str. 12.)“

Danas – četvrt stoljeća od oslobođenja iz jugoslavensko-komunističkog kaveza – mnogo bolje uočavamo razlike između političkog oslobođenja i istinske slobode ljudi i naroda. Dao Bog da i ova knjiga koju danas predajemo čitateljima posluži, unatoč svim unutarnjim i vanjskim protivštinama, kao doprinos nastavku hoda od oslobođenja prema slobodi.

Darko Daran Bašić, glavni urednik portala Hrvatsko nebo

– – – – – – – –

HRVATSKI NACIONALIZAM

Tko je bio dr. Ivo  Korsky?

Dr. Ivo Korsky rođen je 22. veljače 1918. u Osijeku, u obitelji židovskoga podrijetla. Od osamnaeste godine, uoči Jeftićevih izbora 1935., bio je neprekidno djelatan u hrvatskoj politici. Ako računamo od 1935. godine, kada je dr. Ivo Korsky pristupio ustaškome pokretu, preko monarhističke Jugoslavije, Banovine Hrvatske, Nezavisne Države Hrvatske i Republike Hrvatske, u politici je bio aktivan gotovo 70 godina. Nikada nije djelovao kao nezavisni pojedinac, već javno u sklopu političkih, kulturnih i vjerskih, katoličkih organizacija.

Kao sveučilištarac bio je između 1935. i 1941. u Marijinoj kongregaciji akademičara u Sveučilišnome pododboru Matice hrvatske i u starčevićanskim skupinama. Krajem 1935. pristupio je Ustaškome pokretu. Bio je nekoliko puta zatvaran te je proglašenje Nezavisne Države Hrvatske dočekao u zatvoru. Uključio se u Hrvatske oružane snage te je bio ustaški dužnosnik i dužnosnik Ustaške mladeži, a zatim u vojsci ustaški časnik. Nakon propasti hrvatske države po zapovjedi se povlači u Austriju, a poslije je dospio u zarobljenički logor u Italiji. Od 1947. živio je u Buenos Airesu, u Argentini, gdje je radio kao zastupnik za zaštitu industrijskoga vlasništva te je iz toga područja objavio brojne stručne radove.

U Argentini je pristupio Hrvatskoj republikanskoj stranci, koju je 1951. u Buenos Aires-u utemeljio prof. Ivan Oršanić. Nakon Oršanićeve smrti 1968. izabran je za predsjednika stranke te je potvrđivan svake tri godine do 1991., kada je stranka registrirana u domovini pod nazivom Hrvatska republikanska zajednica. Mnogo godina bio je urednik stranačkoga časopisa „Republika Hrvatska“. Godine 1974. imenovan je jednim od četiriju dopredsjednika Hrvatskoga narodnog vijeća, a 1977. i 1979. izabran je za člana Sabora HNV-a. Bio je i član Glavnoga odbora Hrvatske republikanske zajednice.

Kao politički pisac većinu svojih radova objavio je u stranačkome časopisu „Republika Hrvatska“, a surađivao je i u drugim publikacijama. Autor je knjige „Hrvatski nacionalizam“, čije je prvo izdanje tiskano u emigraciji 1983., a drugo u Republici Hrvatskoj 1991. u izdanju Nakladnoga zavoda Matice Hrvatske. Objavio je nekoliko manjih knjižica o različitim političkim temama, a odmah nakon njegove smrti Hrvatska republikanska zajednica izdaje još jednu njegovu knjigu, pod naslovom „Iz ideala u stvarnost“. Umro je u Buenos Airesu 12. prosinca 2004. (M. O.)

 

Ivo Korsky: Hrvatski nacionalizam 

Članci i eseji

@ Buenos Aires 1983. Ateneo Republicano Croata,

B u e n o s A i r e s

Casllla de Correo 2959, 1000 Buenos Alres, Argentina 1 9 8 3

Uvodna riječ

“Ako itko o hrvatskom pitanju govori s razumom, a ne iz drugih pobuda, priznat će dvoje: prvo, povijesni opstanak hrvatskog naroda koji je borbenom voljom nastojao postići nezavisnost; drugo, da je državna nezavisnost preduvjet za razvitak narodnog života”. (Stjepan Zimmermann)

Osjećam potrebu položiti račun hrvatskoj javnosti za ono što sam zastupao tijekom svoga djelovanja u javnom životu. Prije nego što će prirodni zakoni staviti točku na moj rad, želio bih sam napraviti bilancu onoga što je, po mojem mišljenju, najvažnije u mojem idejnom razrađivanju hrvatskog nacionalizma kao temelja djelovanja hrvatskog naroda.

“Nikada ne bismo smjeli dopustiti da nam mišljenje i pisanje budu odvojeni od hrvatske stvarnosti, što nam se lako može dogoditi živeći godinama u emigraciji”, napisao sam jedanput o tom pitanju (članak “Autentični hrvatski put” u mjesečniku “Naš put”, Toronto, Kanada, veljače 1972.). “No opet, s druge strane, ne smijemo dopustiti da bismo nesvjesno oponašali misli, pojmove i stavove koje nam je neprijatelj nametnuo u tijeku zadnjih 27 godina nasilne vladavine.” Što moramo učiniti? Tada sam odgovorio da moramo “tražiti autentični hrvatski put, a ne smijemo se pretvoriti u antitezu današnjeg mišljenja i stanja u Domovini”. Vjerujem da ovaj stav ukratko opisuje ono što sam zastupao u hrvatskom javnom životu od 1945. godine pa do danas.

Uvijek sam bio protiv apstraktnih razmišljanja u bjelokosnim kulama. Vjerovao sam da razum i osjećaj, a ne samo razum ili osjećaj, trebaju biti temelj u nacionalnoj borbi. Od dolaska na Sveučilište 1935. godine bio sam pripadnik onog nacionalističkog naraštaja koji je ušao na hrvatsko javno polje poslije Jeftićevih izbora i tamo razvio zastavu suvremenog, borbenog i socijalnog hrvatskog osloboditeljskog gibanja tada oličenog u ilegalnom ustaškom pokretu. Taj je naraštaj skladno spojio razum i osjećaje, teoriju i praksu, u svom javnom djelovanju. Kao pripadnik toga naraštaja i ustaškog pokreta sudjelovao sam kasnije u borbi za obranu tekovina desetotravanjske revolucije protiv svih neprijatelja novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Nakon našeg pada 1945. ostao sam s onima koji su se mučno dizali da bi nadalje branili hrvatsku državnu ideju, prvo bez izravnih veza s domovinom, a kasnije u idejnoj vezi s novim hrvatskim nacionalizmom koji se pojavio na domovinskom području.

* * *

Svaki je od nas proizvod određenog doba, pa tako i ja spadam u određeno doba. Uvijek sam bio svjestan da sam se idejno izgradio u onim idealističkim, nacionalističkim i katoličkim krugovima koji su procvali u razdoblju između 1935. i 1941. godine i koji su, u svom najvećem dijelu, poginuli u obrani Nezavisne Države Hrvatske.

Taj nacionalistički, ustaški naraštaj nije bio ni totalitaran ni fašistički, nego je bio duboko slobodarski. Idejno je taj naraštaj bio dosta raznovrstan, te je u njemu samo ovaj slobodarski poriv, uz bezuslovno zastupanje prava hrvatskog naroda na nezavisnost, bio glavna značajka i jedina politička spojnica.

Poraz i uništenje hrvatske države doveli su kod nekih do zatvaranja u sebe, do nostalgičnog gledanja u prošlost. No oni koji su iskreno proživljavali slobodarska ideje toga nacionalističkog gibanja nisu se mogli predati nostalgiji, jer su bili dio jednog idejno izgrađenog, djelatnog i borbenog naraštaja. Zato su svladali u sebi poraz i nastavili doživljavati ideje koje su ih izgradile kao živ poriv, temelj za djelovanje. Stalno su ih posuvremenjivali u dubokoj i iskrenoj vezi s hrvatskom domovinom i sa živim hrvatskim narodom.

* * *

U ovoj zbirci eseja, koja obuhvaća izbor iz trideset godina pisanja u emigraciji, naći će čitatelj pokušaj jednoga od pripadnika toga predratnog hrvatskog nacionalističkog naraštaja da na istom idejnom temelju izgradi autentični hrvatski izražaj za daljnju osloboditeljsku borbu. Hotimično sam se odrekao mogućnosti da na temelju napisanog izradim novo, jedinstveno djelo. Želio sam da ostane svjedočanstvo razvitka prema novim spoznajama u novim prilikama, kao stalni proces koji je najbolji dokaz da hrvatski nacionalizam nije nikakva ukrućena ideologija, ni zatvoreni politički sustav, nego slobodna intelektualna i politička djelatnost onih koji brane hrvatsku narodnu samobitnost i koji su svjesni da je hrvatska nezavisnost bitni preduvjet za razvitak hrvatskog narodnog života, kao što je to izrekao 1. srpnja 1942. prof. dr. Stjepan Zimmermann u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

Ali, iako sam proizvod svog doba i prilika u kojima sam živio, te, prema tome, integralni dio onog sveučilišnog naraštaja koji je djelovao pod ustaškim imenom prije 1941. godine, postoje i posebni utjecaji koji su me izgradili. Tri čovjeka imala su glavni utjecaj na moju intelektualnu izgradnju. Prvi je bio moj otac. dr. Alfred Korsky, koji je uz svoje starčevićanstvo dao meni stegu što je uvijek bila temelj mojeg javnog djelovanja. Drugi je bio isusovac o. Karlo Grimm, koji mi je pokazao da su razum i znanost potrebni za učvršćivanje vjere i osjećaja, te da se treba savjesno i sustavno pripremiti za svaki javni nastup, bio on predavanje ili članak. Treći je bio prof. Ivan Oršanić, koji mi je nakon našeg poraza, kada je najlakše bilo povući se u samoću intelektualnog iživljavanja, riječima i primjerom pokazao da je glavna dužnost hrvatskog intelektualca raditi za narod upravo onda kad je najteže, te da je konkretna politička djelatnost logična i neophodno potrebna nadopuna ozbiljnog političkog proučavanja i razmišljanja.

Ako sam, dakle, u općem okviru suvremenog hrvatskog nacionalističkog gibanja nešto korisno učinio, moram biti zahvalan za pouke i primjere što su mi dala ova tri izvanredna muža.

* * *

Pripremajući izbor sastavaka koji bi trebali osvijetliti ovaj proces nacionalističkog razvitka nisam želio ostati sam, bez savjetnika i kritičara. Predao sam rukopis dvjema osobama koje su sa mnom stalno i iskreno surađivale. Upozorio sam ih da otvoreno kažu svoje mišljenje, ali da ću konačnu odluku donijeti ja sâm i da ću, prema tome, samo ja biti odgovoran za konačni rezultat.

Jedan od njih, prof. Kazimir Katalinić, zadužio me je svojom vrijednom i lojalnom suradnjom. Samo zahvaljujući njegovoj pomoći mogao sam se odlučiti da nakon smrti prof. Ivana Oršanića preuzmem vodstvo Hrvatske republikanske stranke. Njegova logika i sustavno proučavanje suvremenog političkog gibanja u Hrvatskoj olakšali su mi obranu od emigrantskog duha zastarjelosti i zatvaranja u prošlost, tako da je tijekom godina Hrvatska republikanska stranka postala spojnicom između hrvatskog nacionalizma desetotravanjskog naraštaja i novih nacionalističkih poriva čiji je temelj u domovinskoj stvarnosti.

Druga osoba, koju sam zamolio za mišljenje, bila je moja prva i najstarija suradnica, moja sestra prof. Vera Korsky-Poli. Njezino sudjelovanje u bujnom političkom životu nacionalističke sveučilišne mladeži prije 1941. godine omogućilo joj je da mi pomogne održati čistom i netaknutom idejnu polaznicu na kojoj sam temeljio cijelo svoje pisanje i koja bi lako mogla biti ugrožena utjecajem novih, samo časovito važnih događaja u domovini kao i potrebama časovite političke taktike. I kad se pozivam na ovu suradnju, moram spomenuti da smo mi, osječki srednjoškolski đaci, stajali pod posebno jakim pritiskom srpske diktature, jačim od onoga koji je vladao u Zagrebu ili u nekim drugim, čisto hrvatskim krajevima. Zato danas lakše shvaćamo pritisak pod kojim su se razvijali novi hrvatski naraštaji u domovini i njihove, često puta romantične i naivne nacionalne reakcije. Moj je prvi politički nastup – ako se to uopće može nazvati političkim nastupom – bio neposredno nakon Jeftićevih izbora, nekoliko dana prije prvog odlaska u Zagreb na Sveučilište. Jednog dana mi je moja sestra, koja je tada bila maturantica, donijela iz škole malu vrpcu, hrvatsku trobojnicu, da je stavim na kaput, što su tada prvi put činili osječki Hrvati kao znak prosvjeda protiv jugoslavenstva. Bilo je to šest i pol godina nakon što je kraljevska diktatura „zauvijek” zabranila hrvatsku zastavu. I od ove male hrvatske trobojnice razvila se kroz iskustvo cijelog jednog života nacionalistička misao koju izlažem u ovoj knjizi.

Pa ako ova zbirka potakne kojega Hrvata ili Hrvaticu da se posveti hrvatskom osloboditeljskom radu, kao što je mene potaknula ova mala vrpca, trud koji sam u to uložio neće biti uzaludan.

Ivo Korsky

 1

 IDEJNI OKVIR

 

Oslobođenje i sloboda

Građanska hrabrost

Funkcija emigracije.

„Sloboda je unutrašnja stvaralačka energija čovjeka.”

Nikolai Berdjajev

 

Oslobođenje i sloboda

Pisati o slobodi hrvatskog naroda znači, u očima Hrvata, raspravljati o metodama oslobođenja, i to u prvom redu oslobođenja narodne zajednice ispod tuđinskih državnih okvira. Sve hrvatske misli i svi hrvatski napori usmjereni su tom cilju, potpuno razumljivom i uvjetovanom političkim i društvenim nesrećama, koje biju hrvatsku narodnu zajednicu već skoro četrdeset godina. No usredotočenje na taj cilj dovelo je do nezgodnih posljedica unutar zajednice i do neke vrste atrofije hrvatskog političkog života.

Ljudi se odgajaju u tom cilju i sve što ne vodi izravno prema njemu isključuje se, svjesno ili nesvjesno, kao suvišno. “O svemu će se raspravljati kad se izvrši oslobođenje,” postalo je kao neki aksiom hrvatske političke misli.

Ta isključivost predstavlja politički nazadak u narodu koji je znao politički misliti i raspravljati u doba kad su njegovi susjedi još smatrali da je rezanje glave protivniku i slanje te trofeje sultanu u Carigrad znak političke mudrosti. No ti susjedi, nekad zaostali u usporedbi s Hrvatima, postignuli su svoje oslobođenje i danas su u mnogom stigli, a u društvenom i političkom razvitku možda i prestigli Hrvate.

Hrvati su tek nakon uvođenja kraljevske diktature shvatili kao cjelina, temeljito i duboko, da je političko oslobođenje temelj svakog napretka i da se ono ne smije dovoditi u sumnju. Osjećaj izvjesnog zakašnjenja, koji je pratio to osvješćenje, te pokušaji nekih prvaka, koji su staru hrvatsku pogrešku nastojali ovjekovječiti u novim oblicima (“Prosvjetom slobodi”),doveli su do nepovjerenja prema svemu što nije jasno nosilo pečat toga glavnog cilja.

Izvršen je dijalektički skok iz jedne krajnosti u drugu, iz sveobuhvatne, kulturne, misionarske, svesvjetske širokogrudnosti u najzatvorenije usredotočenje u jednu ideju. Skok, kao svaka krajnost, koristi napretku i čišćenju pojmova samo u prvi čas, ali baš ta krajnost, to zatvoreno gledanje u sebe i u glavni cilj, to ograničenje vidokruga, oteščava postizavanje cilja, odnosno, u slučaju povoljnih okolnosti, dovodi do nesnalaženja. Uspjeh 1941. godine našao je Hrvate nespremnima. Znali su samo iskoristiti čas i osloboditi se, što je ipak napredak prema 1918. godini kada ni to nisu znali, ali što će sa slobodom započeti, nije im bilo potpuno jasno. Ograničenost vidokruga osvetila se u tom pogledu i dokazala je da pojam oslobođenja nije istovjetan s pojmom slobode.

Oslobođenje je časovita, usredotočena djelatnost u kojoj osjećaji potiču na djelovanje. Sloboda je trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Osjećaji planu, i kao eksplozija ruše, razum radi polagano i izgrađuje.

Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov najsavršeniji životni oblik, ali mu nije od prirode dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari.

Oslobođenje može ostvariti i narod koji ne zna što je sloboda, u času reakcije na nesnosan politički ili gospodarski poredak; slobodu mogu izgraditi samo ljudi koji su je u sebi proživjeli, i narodna zajednica koja se razumski upućuje prema slobodi, te koja je pripremila bar neke preduvjete za ostvarenje slobodnog društva.

Utvrđivanje slobode dugačak je proces, koji tek nakon mnogih pokušaja i neuspjeha može donijeti pravog ploda. Ali taj plod nije nikada posljedica slučajnosti, niti slijepih društvenih i gospodarskih sila (budući da ove uvijek dovode do diktature), nego kruna spoznajnog razvitka, dakle najplemenitije ljudske djelatnosti.

Hrvatski narod ima već dosta iskustva. Ima i iskustvo koje mu je zorno predočilo razliku između slobode i oslobođenja, a ima i teže iskustvo da i ono malo narodne slobode ipak više vrijedi od stanja bez ikakve narodne slobode. Ima iskustvo o životu u tuđim državnim okvirima s nekim, samo formalnim oblicima vlastite državnosti. Ima iskustvo i o postojanju vlastite države i o pogreški koju predstavlja poistovjećivanje vladavine i države, bilo da se to vrši sa stajališta nosilaca vlasti, bilo sa stajališta opozicije. Ima i iskustvo da je rušenje vlastite države zato da se sruši vladajući poredak ne samo izdaja nego i glupost. Prema tome hrvatski je narod stekao veliko iskustvo da je jedno država, za koju moraju biti svi, a da je drugo njeno unutrašnje uređenje, o kojem se može raspravljati i smiju se voditi borbe.

Austro-Ugarska, Aleksandrova Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska i Titova Jugoslavija spremile su slijedeći stupanj suvremenog političkog razvitka Hrvatske: sintezu. Nakon kulturne, nepolitičke širokogrudnosti, nakon šturog, jednostranog usredotočenja na oslobođenje bez pomisli na dalju budućnost, dolazi do sinteze, do ideje oslobođenja ne kao cilja nego kao sredstva za postignuće slobode. Bilo je potrebno proći sve faze da i hrvatska politika sazrije i da postavi prave ciljeve — ne široke, bezgranične, utopističke ciljeve slavenskih rasista XIX. stoljeća, niti skučeni, čisto djelatni cilj tridesetih godina XX. stoljeća, nego prostorno ograničeni ali idejno razrađeni i produbljeni cilj dostojan druge polovice XX. stoljeća: sloboda naroda u oslobođenoj državi.

***

Sloboda. Riječ koja budi osjećaje i djeluje na ljude, te u očima svih znači nešto veliko. Ali što je sloboda? U čemu se sastoji sloboda? Ne samo sloboda u čisto filozofskom smislu, nego praktična sloboda u političkoj zajednici koja se zove narodom, i u vanjskoj organizaciji svakog politički zrelog naroda, koja se organizacija u današnjem društveno-političkom razvitku naziva državom.

U prvi čas pitanje se čini smiješnim i suvišnim. Svatko tobože zna što je sloboda, jer su tolike tisuće patile za slobodu, a mnogi su za nju dali i život. Sloboda je… I tu dolazimo do spoznaje da slobodu osjećati nije isto što i slobodu izgrađivati. Bez shvaćanja pojma, pa makar samo u najgrubljim crtama, nema mogućnosti urediti slobodan život. Samo osjećanje pojma dovoljno je za kratko, eksplozivno djelovanje, kao što smo rekli za oslobođenje. Tek razumsko prihvaćanje i razrađivanje može poslužiti za temelj stalnog društvenog uređenja.

Nije sloboda samo u tome što neće Srbin iz Beograda zapovijedati Hrvatima, niti što će Hrvati smjeti putovati s hrvatskom putnicom i reći strancu da su Hrvati, a da ih ovaj ne pogleda s nerazumijevanjem.

Nije sloboda ni u tome ako bismo imali hrvatsku vojsku, hrvatski novac i hrvatske marke.

I s takvom slobodom može se dogoditi da hrvatski redar priječi hrvatskog državljanina da izrazi svoje misli ili da zahtijeva političke promjene. I s takvom slobodom može se dogoditi da jedan pliva u izobilju, dok drugom nedostaje za životni minimum. I s takvom slobodom može se priječiti skupinama da se udruže za postignuće svojih posebnih ciljeva, različitih od ciljeva vladajuće skupine. I takva sloboda može biti za jedne punina prava, a za druge bespravnost odnosno ropstvo. Prema tome, to nije prava, istinska sloboda, nego sloboda nekih na račun drugih.

Ali sloboda nije ni to da svaki radi što hoće bez obzira na druge. Mislimo da nitko ozbiljan neće takvo stanje nazvati slobodom, nego bezvlađem, samovoljom, zakonom džungle, u kojem je sloboda jačega neograničena prema slabijem, i tek je sputava samovolja još jačeg.

Vidimo, dakle, da se prava sloboda ne sastoji od pojedinih obilježja koja su samo posljedica stanja slobode, niti od pomanjkanja reda, što je oznaka bezvlađa.

Sloboda je stanje u kojoj je svaki član zajednice pozvan da odvagne svaku svoju odluku i da se odluči na svoj put tako da ne povrijedi svoju savjest, ni slobodu svog bližnjeg, niti interese svoje zajednice, nego naprotiv da s najvećom odgovornošću izgrađuje svoju osobnost i da sudjeluje u upravljanju i izgrađivanju narodne zajednice. Nema slobode bez odgovornosti, ali nema ni odgovornosti bez slobode. Korelativ slobode je odgovornost.

Stvarno je slobodno samo ono društvo u kojemu svi pripadnici odlučuju o općim pitanjima i odgovaraju za svoje odluke.

Biti slobodan najteže je stanje za čovjeka, jer znači biti obvezan donositi odluke i za te svoje odluke odgovarati, često puta znači u sudbonosnim časovima poći novim, nepoznatim putom, punim zasjeda i pogibelji, sa sviješću da u slučaju neuspjeha neće biti primljen izgovor: “Zabunio sam se. Morao sam.” Slobodan čovjek može se zabuniti, može i pogriješiti. Ako zabune i pogreške škode samo njemu, odgovoran je samo svojoj savjesti, ako škode drugima, odgovoran je zajednici.

Zajednica slobodnih ljudi odgovara za svoje zabune i pogreške isto kao i pojedinac. Nema bacanja krivnje na jednog, ako je zajednica stvarno bila slobodna. Svi su odgovorni: i vlada što nije bolje upravljala, a opozicija što nije budnije pazila i na vrijeme upozorila javnost na pogreške.

U neslobodnim zajednicama nema te odgovornosti. Onaj, koji vlada, bere lovorike dok ima uspjeha, a kad propadne, objese ga za noge kao Mussolinija, ukoliko nije imao snage da se sam ubije kao Hitler. U pravoj diktaturi nitko nije ni za što odgovoran. Najbolju sliku diktature daje Staljinova smrt. Njegova desna ruka, Berija, pleše od zadovoljstva što je tiranin umro i što je bar na čas osjetio što to znači biti slobodan. On je osjećajno proživio čas oslobođenja, ali ni on ni njegovi drugovi nisu znali što znači biti slobodan i zato se diktatura nastavila.

Diktatura, pod različnim imenima, godi ljudskoj lagodnosti, jer briše odgovornost. Dovoljno je biti oprezan i lukav, uokviriti svoje djelovanje u mrežu propisa i uputa, izvršavati naloge i ulagivati se nadređenim, pa čovjek može lagodno i bezopasno živjeti. Da je čovjek zbilja samo materija, diktatura bi bila prirodno stanje kojem bi se moralo težiti, jer bi sve drugo bilo samo besmislen nered.

Što bi se desilo stroju kad bi svaki kotačić i svaka poluga mogli slobodno odlučivati prije nego što bi izvršili svoju funkciju? U idealnom materijalističkom društvu čovjek bi trebao biti samo takav kotačić i svaka bi sloboda smetala. Prednost takvog stanja bilo bi nestajanje odgovornosti. Kotačić nije odgovoran ni za što, jer samo vrši funkciju koja mu je po planu namijenjena.

Boljševizam, koji je pokušao ostvariti društvo na takvoj materijalističkoj koncepciji, neizravno je priznao svoj slom čim je uveo odgovornost članova za neuspjehe. Jedno je bila kazna (eliminiranje) sabotera, a drugo je odgovornost vjernih komunista koji zbog nesposobnosti ili drugih razloga nisu mogli izvršiti zadatak. Takav kotačić imao bi biti zamijenjen kotačićem podobnijim za određeni posao, a ne kažnjen, jer on nije odgovoran, budući da nije slobodan. Ako se uopće može govoriti o odgovornosti u slučaju neuspjeha, to bi jedino onaj koji upravlja kotačićima mogao biti odgovoran što je krivi kotačić postavio u stroj.

Uvođenjem odgovornosti, boljševizam je neizravno priznao slobodu, a time i duh. Priznao je činjenicu da se čovjek slobodno odlučuje na djelo i propust, ali nije priznao pravo na tu slobodu, jer bi takvim priznanjem konačno pokopao zadnje ostatke svoje filozofije.

Protivno diktaturi, koja pogoduje ljudskoj lagodnosti i samo se razbija na duhovnosti čovjeka, sloboda je najteži teret za slaba čovjeka. Sâm pred svojom savješću, čovjek stoji prije odluke svjestan da u svojoj ruci nosi budućnost i da on, neznatan atom u svemiru, svojom odlukom mijenja svijet i oblikuje budući tijek događaja. Zna da je slab, ali da nosi u sebi silno oružje i da on, neznatan, i tisuće drugih, isto tako neznatnih bića, stoje sami i odlučuju. Tada se često puta prepušta s drugim atomima u obliku neodgovorne mase da viša sila odluči, samo da on ne bude odgovoran za budućnost. Već je teška sloboda kad se radi o vlastitim stvarima, ali stoput je teža kad se radi o zajednici. Jer u času odluke slobodan je čovjek sam usred svemira i čini mu se da svemir zadržava dah. Čekajući na odluku. U tom času mnogi bi želio biti pusti dio cjeline, neodgovorni kotačić u stroju.

Biti slobodan znači nositi tešku odgovornost, a zajednica slobodnih ljudi jest skup nosilaca odgovornosti. Takva se zajednica ne stvara samo naredbama ili zakonima, nego se prije svega izgrađuje duševnim naporima i napretkom spoznaje. Po laganim doživljavanjem slobode i odgovornosti stvara se slobodan čovjek i slobodna zajednica.

Zato je najteže uvesti slobodu nakon diktature. Diktatura pogoduje ljudskim slabostima, a priječi razvitak duhovnog čovjeka. Čovjek, proizvod diktature, boji se slobode. On je doduše priželjkuje, jer ostaci duhovnosti u njemu shvaćaju da je tek sloboda stanje dostojno čovjeka, ali on zamišlja slobodu više kao bezvlađe nego kao red. On se boji odgovornosti koja je oznaka prave slobode. Strah od odlučivanja drži ga u ropstvu. Tek u osjećajnom grču oslobođenja ruši diktaturu, pa da onda, oslobođen vanjskih spona, spozna da je u sebi neslobodan, da se boji odgovornosti, i već traži nekoga kome bi mogao predati tu svoju slobodu. Nije rijetko da je nakon oslobođenja jedini slobodan čin oslobođenih robova da svoju slobodu predaju novom gospodaru. Oslobođeni robovi osjećaju da su ipak samo robovi, pa su zato skoro sve oslobodilačke revolucije završile diktaturom, jer je postojao samo elementarni osjećaj slobode, a nedostajalo je shvaćanje slobode. Sloboda se nije rađala kao neposredna posljedica oslobođenja, nego se izvojevala teškim odgajanjem ljudi da nauče biti slobodni. Trebalo je više pokušaja “oslobođenja” dok je nastalo stanje slobode.

Prva francuska revolucija srušila je apsolutističku monarhiju i završila je u teroru Robespierra i vojničkoj diktaturi Napoleona I. Srpanjska revolucija 1880. postignula je novo oslobođenje koje se polagano pretvorilo u građansku, očinsku diktaturu orleanista. Godina 1848. dovodi do liberalne diktature Napoleona III. i tek nova revolucija 1870. godine nalazi ljude koji se usuđuju biti slobodni. Trajalo je osamdeset godina dok se u Francuskoj oslobođenje pretvorilo u slobodu.

Hrvatska revolucija 1941. godine isto tako nije mogla roditi slobodu. Uz ratne prilike, koje uvijek pogoduju diktaturi, jugoslavenska diktatura uništila je u podjarmljenima shvaćanje o slobodi. Ostala je samo iskonska, ljudska želja za slobodom, ali ljudi još nisu bili spremni da budu slobodni. Diktatura se osvetila i poslije svog pada rađajući protudiktaturu. (U Francuskoj je plavi, republikanski teror prouzročio bijeli, rojalistički protuteror.)

Ni rušenje Titove diktature neće dovesti samim njenim nestankom do slobode. Naprotiv, prirodno bi crveni, Titov teror trebao biti zamijenjen novim, protukomunističkim terorom. Što je teror jači, to bi reakcija imala biti jača, ako se u tu igru slijepih, prirodnih, da tako kažemo kozmičkih sila, ne uključi ljudski duh i afirmira svoju slobodu.

Zato je potrebno već sada, prije oslobođenja, gajiti duh slobode i pripremiti se na odgovornost bez koje nema slobode. Već sada je potrebno isticati na svakom mjestu odgovornost, odgovornost u privatnom i još više u javnom djelovanju, odgovornost svih, i prvaka i sljedbenika, da bi hrvatska narodna zajednica, prožeta osjećajem odgovornosti, naučena na odgovornost, mogla nakon oslobođenja biti slobodno društvo.

Ljudi, koji znaju biti odgovorni za svoje odluke, znat će biti slobodni. Neće se bojati slobode, jer će poznavati njenu sjenu: odgovornost. Širenjem odgovornosti, osobne odgovornosti u javnom radu, sprema se već sada hrvatska sloboda nakon hrvatskog oslobođenja.

„Republika Hrvatska” br. 27/28 (studeni 1957.),str. 25-80.

Građanska hrabrost

Hrabrost se u velikoj većini svih naroda cijeni kao jedna od najvećih vrlina i hrabri su ljudi, junaci, u staro doba ulazili u red polubogova. Prepričavanje njihovih djela, obogaćeno maštom potomaka, pretvorilo je junake-polubogove u projekciju svih ideala određene sredine. |

Legende o junacima nisu nestale ni s kršćanstvom i najtipičniji predstavnici nove kršćanske civilizacije, vitezovi, uzdižu hrabrost na malne teološku razinu. Roland iz doba Karla Velikog, u predzorje viteškog doba, i Bayard, le chevalier sans peur et reproche, iz doba sutona, ističu se u narodnom pamćenju svojom izvanrednom hrabrošću i snagom u borbi.

Hrabrost u borbi, fizička hrabrost, ne prestaje biti opjevana vrlina ni u moderno vrijeme, kad je duhovni supstrat civilizacije već davno zamijenjen naučnim materijalizmom kao metafizičkim temeljem. Nietzscheov nadčovjek, nacionalsocijalistički Horst Wesel, “heroji Sovjetskog Saveza’, jugoslavenski partizani i sjevernoamerički “supermani’ i gangsteri iz šund-romana i kriminalnih stripova, jednako se ističu osobnom, fizičkom hrabrosti kao najvećom i često jedinom vrlinom.

Linija te fizičke hrabrosti, utemeljene na tjelesnoj snazi i duševnoj okretnosti (lukavosti), neprekinuto se vuče od špiljskog čovjeka do nosilaca zlatnih kolajna za hrabrost i njihova je razlika samo u tehnici borbe i u vezi s okolinom. Postepenim razvitkom socijalizacije junak sve više gubi od svog prvobitnog divljeg individualizma i usklađuje se s društvom. Njegova fizička snaga i duševna okretnost ne služe više njemu osobno, nego se upotrebljavaju kao sredstvo društvene organizacije.

Međutim, već u doba cvata klasične filozofije hrabrost kao duševni stav bila je ispravno uočena i povezana s idealom društvenog čovjeka, građanina, dakle punopravnog slobodnog bića unutar određenog ljudskog društva. Hrabrost nije za Sokrata fizički podvig ili lukavo nadmetanje snagom, nego duhovni stav čovjeka koji je spoznao istinu, koji u nju vjeruje i prema tome osjeća se obvezanim prema svojim sugrađanima tu spoznatu istinu propovijedati. Spoznaja jedne istine obično znači protivljenje ustaljenim oblicima mišljenja u jednoj zajednici. Takvi su ustaljeni oblici veoma čvrsti i zbog svoje općenitosti ne zahtijevaju nikakav duševni napor. Oni su dio ambijenta, nešto dano o čemu se ne raspravlja, nego po čemu se djeluje i živi, ili se bar prikriva stvarnost da bi se okolini pričinilo kao da se živi po njima. Sredina ljubomorno čuva takve ustajale oblike spoznaje, jer pogoduju inerciji. Svaka njihova promjena zahtijeva razmišljanje, dakle djelatnost prometejskog čovjeka, što smeta lagodnosti. Spoznati novu istinu ili pronaći novi put ili nove oblike društvenog iživljavanja, objaviti tu spoznaju i djelovati po njoj, znači objaviti rat sredini, siliti je da se duševno pomakne, da tu novu spoznaju ili prisvoji ili pobije. Znači prisiliti sredinu na djelatnost. Sredina reagira uvijek negativno kao čovjek koga se budi iz lagodna sna i poziva na rad, te je zato prva reakcija sredine podsvjesna obrana te lagodnosti i očituje se u njenom pokušaju da ušutka proroka. U tome se času pokazuje da li je objava nove spoznaje bila samo dokaz neopreznosti i nepromišljenosti ili djelo vrlog i kreposnog čovjeka. Sokrat se ne da zastrašiti prijetnjama sredine, njenim prezirom, pa ni nasiljem, nego dalje propovijeda svoju spoznaju, prima na sebe ruglo sredine i sve neugodnosti, i kad mu je život na kocki, ispovijeda svoje uvjerenje i za nj umire.

Suprotstaviti se sredini jedanput može biti znak neopreznosti ili prkosa, ali stalno nositi i propovijedati ideju znak je hrabrosti. U času oduševljenja i prosječan čovjek može uskliknuti jednu istinu i za nju dati život, što je svakako hrabrost, ali manjeg stupnja. Stalno se boriti za istinu i plivati protiv struje općeg mišljenja i predrasuda sredine može samo zaista hrabar čovjek.

Ovakva je hrabrost u društvenom životu antiteza licemjernosti. Ona potiče na promjene i napredak, otvara nove putove, dok licemjerstvo znači prilagođivanje postojećim, priznatim oblicima u koje se više ne vjeruje, znači izbjegavanje bitnih promjena, a s time i nepoznanica i neugodnosti prilagođivanja novim vrednotama i novim oblicima. Hrabrost je pokretač duševne aktivnosti, a licemjerstvo spašavanje tjelesne i duševne lagodnosti. Hrabrost je glavna odlika revolucionara, a licemjerstvo jedina odlika malograđanina.

Da je Tiberije Graho bio licemjer, jednostavno bi u društvu svojih prijatelja patricija raspravljao o potrebi reforma, ali bi se dobro čuvao da mu takve rasprave ne naškode u karijeri, te bi se vjerojatno popeo na najviše položaje rimske republike. On je međutim svoje uvjerenje javno zastupao i zato platio životom, a njegov brat Gaj, koji je imao taj primjer pred očima, nastavio je njegovo djelo, svjestan opasnosti koje ga čekaju. Takav je rad odraz prave hrabrosti, a ne prkosne ili histeričke emocije – to je ono što smo naučili nazivati građanskom hrabrosti.

Građanska hrabrost je ona hrabrost koja se očituje u društvenom i pogotovo političkom životu. Ona je jednaka hrabrosti filozofa koji protiv pomodne ili ustaljene škole iznosi nove, nepopularne ideje. Ona odgovara u svojoj biti duševnom stavu vjerskih osnivača i apostola, prvaka znanosti i umjetnosti. Ona je odlika najvišeg ljudskog reda primijenjena na život u zajednici, jer se ne mora boriti samo protiv korisnika sustava, nego i protiv inercije samih žrtava takvog sustava.

U privrednom poretku utemeljenom na robovima potrebno je građanske hrabrosti napasti ustanovu ropstva. Gdje je žena smatrana objektom, trebalo je hrabrosti braniti supstancijalnu jednakost ženske osobe s muškom. U zarobljenom narodu propovijedati revolucionarni rad oslobođenja protiv prilagođivanja stanju neslobode, zahtijeva pravu građansku hrabrost, jer nisu samo tlačitelji protivnici borbe nego i potlačeni koji se boje da ne bi izgubili svoju prekarnu sigurnost koju su uspjeli izciganiti od tlačitelja. U ustajaloj političkoj sredini boriti se protiv starih političkih stranaka, makar kako neaktualne ili pokvarene one bile, predstavlja veliku građansku hrabrost, jer se protiv promjena najogorčenije brani zavedena masa, budući da se teško dijeli od uobičajenih oblika, iako uviđa njihovu nesuvremenost pa i štetnost.

Građanska hrabrost je ona vrlina koja omogućuje promjene i napredak u društvu. Ona je osim toga i temelj slobode kao društvenog sustava i zato je sve diktature žele iskorijeniti. Uzalud sve spoznaje, uzalud istina, ako je nema tko propovijedati i primijeniti na društveni život. Bez građanske hrabrosti najljepše i najplemenitije istine ostaju puke želje, nepomične i neplodne, kao zrno pšenice na kamenu ili nerazrezana knjiga u biblioteci novopečena bogataša.

Građanska hrabrost potrebna je u Hrvatskoj u većoj mjeri nego li u većini drugih naroda, jer se hrvatska borba vodi u dva smjera: protiv diktature koja vrijeđa osobnu slobodu, dakle slobodu građanina, i protiv tuđinske vlasti koja lišava narodnu zajednicu slobodnog upravljanja svojom sudbinom. Ova dva, uglavnom istovremena pritiska dovela su tijekom stoljeća do savršenstva hrvatskog oporbenjaštva, ali i do umjetničkih oblika prikrivanja kapitulacije i prilagođivanja sili.

Iskustvo je pokazalo da nema osobne slobode bez narodne slobode, te da je svaka djelatnost koja ide za uspostavom pune slobode morala biti ne samo borba protiv režima nego i borba protiv države, ili što se u legalističkom jeziku naziva veleizdajom. Riječ veleizdaja ima vrlo neugodan prizvuk. Vlastodršci su je stalno ponavljali tako da je duboko ušla u narodnu svijest i stoga odbojno djeluje na šire narodne slojeve svaki čin koji se njome označuje. A hrvatska osloboditeljska borba tehnički je uvijek bila veleizdaja postojeće države, bilo Austro-Ugarske bilo Jugoslavije. Zato je hrvatska borba često neugodno djelovala kako u samoj unutrašnjosti tako i u vanjskom svijetu, pogotovo u narodno jedinstvenim državama u kojima je svaka borba za slobodu upravljena protiv režima, a nikada protiv same države.

U takvom ambijentu potrebno je mnogo hrabrosti razviti zastavu narodne slobode i samostalnosti. Lakše je boriti se zakonitim i kulturnim sredstvima za različite autonomije unutar postojećeg državnog okvira nego zauzeti stav veleizdajnika, dakle čovjeka kojega ne samo zakoni nego i običaji sredine smatraju zločincem. Lakše je graditi sveučilište i osnovati Jugoslavensku akademiju, govoriti o kulturnoj misiji katoličkih Hrvata među pravoslavnim južnim Slavenima, nego riješiti gordijski čvor i zahtijevati samostalnu državu. Strossmayer je unatoč svog panslavenstva mogao austrijskom caru izjaviti da mu je savjest čista, jer nije dirao u državu nego je samo tražio veću autonomiju. Teže je bilo Starčeviću koji je tražio potpunu narodnu slobodu i napisao da je “prejasna kuća Habsburgo-Lorena izgubila pravo na hrvatsku krunu” zbog nepoštivanja hrvatskih prava. Za Strossmayera nije postojala opća osuda sredine, ali zato ne predstavlja pravi, bitni napredak u društvenom životu. Starčevićev je rad, naprotiv, borba protiv sredine, borba protiv oportunizma i karijerizma, borba protiv kompromisa s vlašću, pa je zato bio često prezren i napadan te konačno su ga mnogi vlastiti učenici izdali. U sredini opijenoj romantičkim deklamacijama o slavenskoj uzajamnosti, velikom slavenskom carstvu, što sve nije priječilo nijednog Hrvata da i nadalje bude najvjerniji cesarski stražmeštar (ili general), propovijedati realizam malene hrvatske države, “uru dugačke i uru široke”, koja bi imala manje generalskih položaja za svoje gladne sinove i manje svjetski priznatih kolajna za svoje kaplare, koja bi poslovnim ljudima ograničila mogućnost zarade na uže područje, propovijedati takvu politiku kao rješenje narodnog pitanja zahtijevalo je veliku građansku hrabrost. A kad je Starčević osim toga upro prstom na beamtersko-juratušku “kulturnu” sredinu označavajući je slavosrpskom pasminom koja služi tuđinu i pozivao se protiv te pokvarene sredine na tada još prezreno i neuko seljaštvo, onda je borba protiv sredine zauzela omjere pravog junaštva. Starčevićev stav nije bio posljedica prkosa ili povrijeđene ambicije, nego je bio utemeljen na razumu i razumnoj procjeni dugoročnih interesa. Uz upornost i nepopustljivost njegov je stav zato morao postati idejni temelj hrvatske narodne borbe. Pred pravom građanskom hrabrošću padaju protivnici i sredina se nakon prvog otpora inercije prilagođuje novoj, zdravoj ideji. U modernoj hrvatskoj politici, kraj tuceta hrabrih generala i cijelih pukovnija još hrabrijih stražmeštara i kaplara koji za Hrvatsku nisu ama baš ništa postignuli svojom vojničkom hrabrošću, građanska hrabrost Ante Starčevića otvara novo poglavlje u hrvatskom narodnom životu.

I samo takva građanska hrabrost, proširena među mnogim Hrvatima, dovest će Hrvatsku do nove slobode.

“Republika Hrvatska” br. 29 (10. travnja 1958.), str. 3-10.

Funkcija emigracije

Prenapučenost rodne zemlje i teški gospodarski uvjeti, a pogotovo gospodarske promjene zbog suvremene industrijalizacije  i proletarizacije sela, glavni su uzroci masovnih iseljivanja iz Europe. Iseljenici, istrgnuti iz svoje sredine i ubačeni u drugu, posve tuđu sredinu, nostalgički misle na povratak u domovinu čim uštede određenu glavnicu. U njihovim je očima veza s novim krajem samo prolazne naravi, kao neka vrsta privremenog zaposlenja, dok se “kod kuće” ne srede prilike, bude posla i zarade, ili dok se ne stekne toliko novaca, da se može kupiti nešto zemlje ili otvoriti kakvu trgovinu u domovini. Obitelj je tamo “prijeko”’, sve ga veže s domovinom. Neki ostvaruju svoj san, a drugi ostave svoje kosti u tuđini, dok se treći polako i neprimjetno počinju prilagođivati novoj sredini, te poprimati neke rudimentarne kulturne oznake nove sredine. Prestanu biti ono što su bili, a ne postanu ono što je sredina. Oni su na pol puta da budu aaimilirani od nove sredine. Ako se pak u tom stanju ožene, ili im žena dođe iz domovine, nesvjesno priljubljivanje teče i dalje svojim tijekom, te se iseljenik pri koncu svoga života osjeća kod kuće u novoj sredini, dok staru domovinu, ako je posjeti, osjeća tuđom. Jednostavni čovjek zaboravlja da je njegova domovina za vrijeme desetljeća njegove odsutnosti proživjela druge utjecaje nego on, da su njegovi vršnjaci proživjeli drugi razvoj od njegova, te da ga veže s njima samo sjećanje na prošlost, na vlastitu mladost, na jedno trenutačno stanje u tijeku narodnog života, stanje koje je samo jednom bilo — u doba njegove duševne izgradnje — i koje se nikada više neće vratiti. Isto tako ni on nije više onaj isti kao što u sebi misli. Na isti temelj, krvni i odgojni, koji dijeli sa svojim vršnjacima, druga je sredina nadogradila druge vrijednosti, te su oni kao dva susjedna zemljišta na kojima su dva različna graditelja izgradila dvije potpuno različne kuće. Gospodarski su uzroci, koji su doveli do njegova iseljenja, doveli i do kulturno i tradicionalno druge izgradnje, otuđili su ga od rođenog kruga i približili novom. Stoga je potpune prirodno da se djeca takvih iseljenika, bilo u prvom bilo najkasnije u drugom koljenu, priljube novoj postojbini i nju, a ne zemlju svojih predaka, smatraju svojom domovinom. Sredina koja ih je odgojila zahtijeva ih kao svoje, a oni se osjećaju dijelom te sredine i jedino u plemenitijim duhovima može uz tu vjernost prema domovini ostati kao neki dodatak zahvalnost prema postojbini predaka koja mu je oblikovala roditelje i člje je mrvice kulture iseljenik donio u novi kraj i time ga, u okviru svojih skromnih mogućnosti, makar samo malo obogatio.

Gospodarsko je iseljeništvo uglavnom gubitak za narod iz kojeg potječe i politički se može većim dijelom potpuno otpisati. Priljubljivanje (asimilacija) useljenika prirođan je postupak i jedino moralno jest da se ne ubrzava nasilnim sredstvima, već da se posti da se organski razvije.

* * *

Međutim suvremena povijest pokazuje nam da osim ovog prirodnog, gospodarskog iseljivanja, koje narod naziva “trbuhom za kruhom”, ima i iseljivanja posve drugog značaja. U normalnim vremenima taj je odliv brojčano vrlo skučen, no prilikom većih poremećaja može i dostignuti (u slučaju ruske revolucije i prestići) prosječni broj gospodarskih iseljenika. To je političko iseljeništvo, koje se razlikuje od gospodarskog u svakom pogledu, a ne samo po uzrocima postanka, intelektualni mu je prosjek daleko viši, a politički je mnogo oštrije uobličeno od gospodarskog iseljeništva. Osim toga osjećaj prolaznosti toga stanja te želja za povratkom daleko su jače razvijeni kod političkog iseljenika nego li kod gospodarskog. Dok se gospodarski iseljenik zanima samo za užu domovinu, rodbinu, poznate i prijatelje, za rodno selo ili grad, te se sa sunarodnjacima sastaje uglavnom iz patriotsko-sentimentalnih razloga, da čuje rodnu riječ i pjesmu, političkog iseljenika zanima domovina kao konkretna cjelina, on živo prati njen politički razvitak i pokušava svojim djelovanjem utjecati na taj razvitak. Njegov je odlazak čin političkog prosvjeda, te je njegova odsutnost iz domovine opravdana samo njegovim političkim djelovanjem u inozemstvu u korist političke ideje radi koje je otišao.

Bit je dakle političkog iseljenika da mu je životna svrha borba protiv određenog političkog sustava ili poretka izvan mjesta njegova boravišta, na daljinu. On samo slučajno, tjelesno živi u novoj sredini, duševno se nalazi u živoj vezi sa starom sredinom, šivi u njoj i za nju.

Političko je iseljeništvo nezdrava pojava, znak pomanjkanja temeljnih političkih sloboda u domovini. U zdravim prilikama sama država predviđa ustanove, sredstva i putove za miran razvitak i promjenu vladajućih skupina. Tek diktatorske države, koje bi bez sile propale, zatvaraju put svakoj unutrašnjoj oporbi i sile slobodne elemente da težište svog političkog rada pomaknu iz svoje prirodne sredine i prebace u inozemstvo.

* * *

Ovakvo nezdravo stanje mora utjecati na iseljenike. Težak rascjep u njihovu životu troši snage i prije ili kasnije stavlja ih u duševno bezizgledan položaj. S jedne strane nova sredina, s kojom se nužno vežu radi tjelesne prisutnosti, gospodarskih uvjeta, pa i čisto ljudskih, osjećajnih momenata, dok s druge strane životna svrha, idejno opravdanje iseljenja, dakle svi viši momenti ljudske duše. Raspet između dvije šredine, koje imaju ne samo različna pitanja nego i različan smjer i različnu dinamiku života, čovjek pojedinac, kao glazbalo na koje istovremeno udaraju dva glazbenika svirajući različne napjeve u različnom ritmu, duševno trpi od silne disonancije i na putu je propasti.

U tom kritičnom času, koji u političkom iseljeništvu ne dolazi u isto vrijeme kod svih ljudi, mora pasti konačna odluka: ili izdržati i dalje tu raspetost ili prikloniti se jednoj sredini napustivši drugu. To je čas kada, na oko bez razloga, neki politički iseljenici napuštaju borbu, sklapaju mir s dotadašnjim neprijateljem i vraćaju se moralno poraženi u domovinu. U očima drugih oni su izdajice, slabići — stvarno oni su poraženi vojnici, nesretnici koji nisu više mogli izdržati duševnu raspetost između dvije sredine. No katkada su samo obični politički špekulanti kojima borba predugo traje, pa jednostavno kapituliraju da izbjegnu nedaćama iseljeništva.

Drugi pak ne proživljavaju tu krizu toliko intenzivno, nego kao latentno, kritično stanje, koje se onda rješava postepenim, malim nagodbama u korist stvarnog života a na račun ideje.

Neprimjetno, nizanjem takvih malih nagodbi, težište se života odmiče od političke ideje, temelja i uzroka iseljeništva, i prelazi sve više na gospodarske i društvene čimbenike. Politika prestaje biti glavnom životnom svrhom i pretvara se u nešto sporedno — kad se ima malo slobodnog vremena – atrofira i, ako iseljeništvo potraje nešto dulje, okamenjuje se kao sjećanje na prošlost, kao sjena mladenačkih ideala, dok nova sredina postaje prvotnom. Time je dovršen proces pretvaranja političkog iseljenika u gospodarskog, nestaje napetosti i raspetosti, te započinje redovan proces asimilacije kao kod svakog drugog gospodarskog iseljenika.

Dok je politički emigrant koji je kapitulirao gubitak za narod samo kao politički čimbenik, politički iseljenik koji se pretvorio u gospodarskog izgubljen je i kao politička jedinica i tjelesno kao broj, jer više ne pripada narodu iz kojega je proistekao, nego onome u kojem živi.

Samo najmanji dio političkih iseljenika ostaje na političkoj pozornici ako iseljeništvo potraje više od deset godina i tek oni tvore pravu političku emigraciju s posebnim značajkama iseljeničkog političkog djelovanja. Tako su prirođnim izborom izlučeni oni koji nisu dovoljno jaki da izdrže taj novi oblik političke borbe i oni koji su se iselili slučajno, bez pravog poziva, povučeni čagovitim oduševljenjem, masovnom psihozom (strah, nada, bezglavost) ili pak običnom željom za pustolovinama.

* * *

Političko je iseljeništvo u početku prilično jedinstveno. Pritisak koji je te ljude izdvojio iz njihove prirodne sredine toliko je jak, dojmovi koji su neposredno doveli do odlaska toliko su svježi, da nužno udaraju isti pečat na sve pripadnike skupine.

Želimo ipak istaknuti da svi pripadnici jednog naroda ne moraju zbog svoje narodnosne pripadnosti pripadati jednoj političkoj emigraciji. Samo oni pripadnici koji su zbog istih razloga i iz iste sredine u isto vrijeme izašli toliko su ideološki srodni da tvore jednu političku emigraciju. Tako, na primjer, Rusi koji su pobjegli iz Rusije nakon boljševičke revolucije i tijekom građanskog rata, dakle od 1917. do 1922. godine, pripadaju jednoj emigraciji, dok Rusi koji su se povukli pred pobjedničkim boljševicima od 1942. do 1945. godine pripadaju drugoj, posve različnoj emigraciji.

Ima opet pritisaka, koji su manje koncentrirani, ali ipak tijekom vremena prouzrokuju niz pojedinačnih iseljivanja koja zajedno tvore jednu političku emigraciju (npr. talijansku antifašističku, rusku emigraciju koncem XIX. i početkom XX. stoljeća).

U prvom času nisu odlučne stranačke razlike među pripadnicima jedne emigracije, jer su samo varijacije jednog pokoljenja, oblikovanog u kovačnici istih elementarnih sila koje su ih istrgnule iz njihove prirodne sredine i bacile u strani svijet.

* * *

Hrvatski je narod u najnovijoj povijesti doživio tri političke emigracije različne vrste i različne važnosti. Godine 1918. radi stvaranja Jugoslavije iseljenje legitimističkih časnika, nakon 1929. pojedinačno bježanje čiji je tipičan predstavnik Ustaški pokret u inozemstvu i nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske masovno iseljenje (slično ruskom nakon boljševičke revolucije).

Pečat pritiska koji je doveo do političkog iseljenja izražava se u jednodušnosti iseljeničkog kruga, a nove prilike kao i neka vrsta duševne nevezanosti i neodgovornosti (posljedica nasilnog izdvajanja iz tradicionalne sredine) pogoduju afektivnim stavovima: oduševljenju, optimizmu, frazerstvu, hura patriotizmu. To je etapa najveće brojčane moći nove političke emigracije, njene najveće jednodušnosti, najglasnijeg oduševljenja, najužurbanije djelatnosti i najveće površnosti. Praktički ta etapa ne predstavlja nikakvu trajnu vrijednost, osim znaka javnog prosvjeda protiv nasilne vladavine koja je sputala domovinu. U toj se etapi ne analizira, ne proučava, ni ne misli. Ništa se ne stvara ni ne sprema, već se samo deklamira i improvizira. “To je rad svih za jednog a jednog za sve — samo što nitko ne zna ni kako treba raditi ni za što treba raditi.

Ohladnjenjem duhova, klonulošću, povratkom malodušnika i prijelazom većine u gospodarski iseljenički krug, preostali se politički krug iseljenika produbljuje, diferencira i cijepa. Kad ljudi prestanu deklamirati o radu i počinju razmišljati o njemu, otkrivaju da se istom cilju mogu uputiti različnim putovima, da su im sile različite i da temeljni zakon opreznosti zahtijeva da se tako važna pitanja pokušaju istovremeno osvijetliti s više strana. Nastaje dakle cijepanje iseljeništva na više različnih skupina (stranaka) koje prema istom cilju žele ići različnim putovima odnosno upotrebom različnih sredstava, ili koje se, davajući dokaz političke dalekovidnosti, ne zadovoljavaju samo rušenjem postojeće diktature, nego spremaju nacrte za buduće bolje uređenje, da ne bi prvotni uspjeh prisilio nove pobjednike na improvizacije i prema tome na neminovan, konačni neuspjeh.

* * *

Ova završna faza oblikovanja političkog iseljeništva dovodi do pročišćenja političkog kruga i njegove podjele na tri skupine: a) nostalgičnu, b) oportunističku i c) radikalnu.

Prvu skupinu tvore iseljenici koji su se oduprli pritisku nove sredine, te nisu podlegli napasti da se vrate, ali to na pasivan način, jednostavno zatvorivši se u sebe i vjerno čuvajući vrednote koje su nosili u času odlaska. Od straha da se ne bi u tuđini izgubili, oni su se odrekli daljnjeg duševnog razvitka, te su pod geslom postojanosti pokušali zaustaviti sat povijesti i iz rijeke povijesnog zbivanja zadržali su sliku jednog nepovratnog trenutka. Njihov je duh kao fotografija u usporedbi sa životom, statika u usporedbi a dinamikom. Oni se nostalgički drže prošlosti, i to baš jednog njenog trenutka koji trenutak slijedom godina sve dalje tone u nepovrat, jer se povijest ne ponavlja i svaki je njen čas jedinstven. Njihov se ideal sve više udaljuje od stvarnosti i pretvara u iluziju, a njihova politička statika polagano ih pretvara u političke fosile, vrlo zanimljive za povjesničara, ali vrlo udaljene od pravog političkog života, kao što su to danas ruski knezovi u dronjcima koji upravo dirljivo čuvaju uspomenu na cara Nikolu II. i pijani sanjaju o povratku u majčicu Rusiju, ali ne u onu Dnjeprostroja i Staljingrada, već u svetu Rusiju Carskog Sela i Peterhofa, bojara i mužika-kmetova. Ali nisu svi politički fosili toliko dosljedni kao ti knezovi te se često pretvaraju barem djelomično u gospodarsku emigraciju, iako im duševno težište i dalje ostaje u tim nostalgičnim uspomenama, dakle besplodno i za narod iz kojeg su proistekli i za zemlju u kojoj žive.

Druga skupina, oportunistička, shvaća da život teče i dalje i da nema povratka na staro, te u svom razvitku, nakon sloma prvotnog, osjećajnog stava, traži razumsko rješenje. Kao reakcija na fosiliziranu politiku “vjernih i čistih” pada vrlo često u protivnu krajnost, želeći se potpuno osloboditi prošlosti i graditi na novim temeljima i otvarati nove putove. Osjeća neposrednu prošlost kao neki teret, a ne vidi da život ne podnosi skokova, te da se prošlost ne briše pa makar kako sudili o njoj. Svaki rad, ako nije utemeljen na činjenicama prošlosti, ako želi prijeći preko nekog razdoblja kao da ga nije bilo, osuđen je na propast, jer je izvan životne stvarnosti. Da bi opravdali to svoje napuštanje prošlosti i da bi nekako svoj rad povezali ga stvarnošću, ovakvi se skupovi trude da postignu što brži uspjeh, vežući se na one struje koje po općem mišljenju imaju najviše izgleda na uspjeh. Uspjeh, dakle nešto buduće i nesigurno, daje opravdanje takvim skupinama i kako im nedostaje temelj u prošlosti, a procjena što će biti uspješno ovisi o čisto osobnim sposobnostima i sudovima koji se promjenom prilika mijenjaju, to i takva politika mora biti promjenljiva i trčati za svakom prilikom (oportunitetom) koja izgleda povoljnom. Nije čudo da se ovakve skupine vremenom sve više cijepaju i slabe, da im časoviti neuspjesi mogu biti odsudni, te da konačno izgube smisao za temeljne razloge iseljeništva. Uspjeh prestane biti istovjetan sa svrhom političkog iseljeništva te se spušta na sve niže grane, dok se konačno, ako se ne uspije zasjesti na vlast pod bilo kakvim uvjetima (kompromisom s dotadašnjim neprijateljem, popuštanjem u bitnostima ili drugim koncesijama), kao uspjeh smatra da neke trećerazredne novine nekog trećerazrednog naroda donesu izjavu jednog iseljeničkog političara ili objave kakav člančić u korist teze koju zastupa iseljeništvo. Napuštanjem prirodnog temelja emigracije oportunisti režu svoj korijen i kao cvijet u vazi žive od vođe (ili dolara) dok ne uvenu, a da ne mogu donijeti zreo plod.

* * *

Međutim u prividnoj bezizglednosti dugogodišnjeg iseljeništva sakrivaju se i velike mogućnosti preporoda i uspjeha. Politički iseljenici, čije se kulturno i političko znanje u dodiru s novom sredinom izoštrilo i profinilo, mogu baš u toj raspetosti iseljeničkog života doći do novih, naprednijih rješenja.

Nova sredina daje iseljeniku potrebnu udaljenost da u perspektivi obuhvati problematiku svoga naroda, dok mu pripadnost staroj sredini dopušta shvaćanje i osjećanje unutrašnjih sila svog naroda, dakle proučavanje narodnih pitanja postane daleko lakšim nego li u domovini. Pitanja obuhvaćena sada iznutra i izvana gube svoju mjesnu boju i uključuju se u svjetsku problematiku kao dio povijesnog procesa cijelog čovječanstva, izgube svoju jedinstvenost i pretvaraju se u varijante problema koji muče i druge narode. Otvara se mogućnost pravljenja usporedaba i iskorištavanja tuđih iskustava i rješenja. Nova rješenja ne moraju više biti intuitivna, prepuštena slučaju, već se mogu proučavati, izračunati i potkrijepiti pokusima kojima obiluje svjetska povijest. I baš ta svjetska povijest, ispravno shvaćena, dokazuje da obične kopije nemaju izgleda na uspjeh, nego da se svaki slučaj ima posebno riješiti uzevši u obzir prošlost i sadašnjost i sve mjesne i vremenske komponente, dakle da rješenje mora biti izvorno, a primjeri drugih naroda samo pokusni materijal pri izgrađivanju vlastitih rješenja.

Posljedice takvog stava iseljenika dvojakog su smjera: a) Prošlost se priznaje i svjesno uzima u obzir pri izgrađivanju budućnosti. Isto tako računa se svjesno i sa sadašnjošću, tj. sa stanjem koje je neprijateljska vlast stvorila u domovini i s neizbrisivim posljedicama te vlasti koja, premda nevaljana i neprijateljska, zauvijek ostaje dijelom prošlosti i prema tome jednim od sastavnih dijelova narodne stvarnosti. Dakle nastaje prvo pravilo djelovanja političkog iseljeništva: realizam. b) Druga spoznaja navedenog stava, potkrijepljena osobito besplodnošću fosilizirane nostalgične skupine i ponovljenim neuspjesima oportunista, koji kompromisima žele postići brži uspjeh, jest produbljenje vlastitog stava političkog iseljeništva. Proučavaju se razlozi dosadašnjih neuspjeha i razlozi koji su doveli do iseljeništva, te na mjesto maglovitog oduševljenja prvog časa nastupa točno definiranje ideja i ciljeva iseljeništva, odbacivanje slučajnih momenata (akcidentalnosti) i koncentriranje na bit. Problematika svedena na svoje bitnosti postaje jasna, cilj lišen fraza najedanput izlazi iz magle i postaje putokazom, te se prema tome sva volja, do tada raspršena na mnogobrojne sporedne i nebitne ciljeve, može usredotočiti na glavni cilj. Usredotočenje volje na jedan, bitan cilj, toliko jača njenu djelotvornost da dolazi do duboke radikalizacije iseljeništva.

Političko iseljeništvo dobiva time novo opravdanje kao dio naroda iz kojega je proisteklo i njegovo djelovanje ponovno postaje funkcijom zarobljenog naroda i tvori narodnu političku akciju koja je samo tjelesno izvan narodnog prostora, dok idejno i duševno ostaje djelatna i prisutna u njemu.

Taj proces ideološkog radikaliziranja iseljeništva vrlo je dugačak i težak, te ne može napredovati bez mnogo smetnja. U tom pogledu najmanje smetnja pravi strana sredina, koja se uglavnom ne zanima za ideološki razvitak tih bjegunaca i kao svaki sretan posjednik u biti prezire beskućnike, smatrajući ih dangubama koji se hrane iluzijama. Glavne poteškoće dolaze od samih iseljenika koje takvo idejno pročišćavanje smeta u njihovoj komotnosti, jer izdvajajući cilj iz magle patriotskih fraza i rušeći nebitne, ali lakše dostižive ciljeve kuca na njihovu savjest i dovodi im pred oči razlog zbog kojega su se iselili i dužnosti koje imaju, ako se žele i nadalje smatrati političkim dijelom naroda iz kojega su proistekli.

Teška borba između oportunista, koji zanemaruju glavni cilj i zastupaju postepeno približavanje lakše dostiživim ciljevima, i radikalnih elemenata, kojima je samo do glavnog cilja, pa bio on vremenski toliko udaljen da njegovi današnji zastupnici i borci možda neće doživjeti njegovo ostvarenje, najbolje je osvijetljena dugogodišnjom borbom Lenjina protiv socijalreformatora, rascjepom ruskih socijalista na menjševike i boljševike, i konačnom pobjedom radikalnog i dosljednog Lenjina nad oportunističkim i kompromisnim Kerjenskim. Političko djelovanje iseljeništva samo je funkcija zarobljenog naroda. Samo u tom i po tome ima opravdanja. Bez toga živi u zrakopraznom prostoru i pusto je akademsko teoretiziranje.

Ta funkcija ima samo jedan cilj: oslobođenje. Oslobođenje i uređenje buduće slobode uokviruju djelovanje političkog iseljenika i izvan ovog okvira njegovo djelovanje ne može obvezivati narod.

Ali da može izvršiti tu svoju prirodnu funkciju, iseljeništvo mora u prvom redu naći sebe. Sâm život brine se već da budu izlučeni nepodobni i nepotrebni elementi kojima obiluje svako iseljeništvo, a pogotovo masovno. Nakon depolitizacije svih slučajnih političkih iseljenika dolazi do pročišćenja pojmova i u tom stanju radikalni krugovi imaju svoju odsudnu povijesnu ulogu. Na njima je da stvore teoretski temelj za oslobodilački rad, da definiraju ciljeve i odaberu metode.

U pomanjkanju potrebnih slobodnih ustanova u samom narodu novi se pokreti, izgrađeni na prošlosti a uvjetovani sadašnjicom, stvaraju u inozemstvu. Stvara se ideološki temelj za djelovanje i za oslobođenje. Ta je baza neophodno potrebna u svakoj ideološkoj borbi, bilo klasnoj, političkoj ili nacionalnoj. Dugotrajni i često puta zaboravljeni rad teoretičara, koji stvaraju idejne preduvjete za djelovanje i daju djelatnoj fazi cilj, sredinu i argumente, ne može se zamijeniti nikakvom improvizacijom ni diletantskim, užurbanim djelovanjem.

Desetljećima je Mazzini, boraveći izvan Italije, idejno spremao njeno oslobođenje. On je dao opravdanje da se ruše postojeće tvorevine, on je definirao cilj do tada zaogrnut maglom frazerstva i zacrtao put “Italia fará da se”. U toj dobro priređenoj sredini, koja se godinama idejno izgrađivala za čas kad bude potrebno prijeći na djelovanje, trebalo je samo da dođe do povoljne vanjske situacije, pa da se ostvari Mazzinijeva Italija. Tko će te ideje provesti u djelo, bilo je samo tehničko pitanje. Da li će to biti Cavour sa svojom politikom ili Garibaldi sa svojim dobrovoljcima, to je s povijesnog stajališta samo slučajnost. Mjesto Cavoura mogao je biti koji drugi, a u pripravljenoj sredini i u danom kritičnom času uvijek će iskrsnuti jedan Garibaldi. Graditelj je Mazzini, Cavour i Garibaldi su samo izvršitelji. Mazzini je barut, a Garibaldi samo iskra. Barut će uvijek naći iskru da eksplodira, ali iskra nije ništa bez baruta. Može biti iskra bolja ili lošija, može biti izvršitelj spretniji ili slabiji, ali on uvijek ostaje samo izvršiteljem i kad prijeđe granice svog idejnog kruga, udara u prazno i otkriva sekundarnost svoje uloge.

U hrvatskom je narodu Starčević odigrao ulogu Mazzinija, a Radić ulogu širitelja i organizatora temeljnih načela koja je postavio Starčević. Maček i Pavelić pak imali su ulogu iskre (Garibaldija), prvi preslabe iskre, koja nije znala (ili htjela) upaliti skupljeni barut revolucionarnog duha, što je Paveliću kasnije uspjelo. Njihova je uloga bila sa stajališta povijesnog tijeka hrvatske borbe akcidentalne a ne providencijalne prirode. Mjesto njih mogao je biti netko drugi ostvaritelj Starčevićeva i Radićeva idejnog rada, ostvarenje moglo je biti bolje ili slabije, ali bez skupljenih zasada i revolucionarnog duha nitko ne bi mogao ostvariti hrvatsku državu.

* * *

Držeći to u vidu, prvi je zadatak političkog iseljeništva, koje je posljedica jedne povijesne katastrofe, izgradnja idejnih temelja: slobodarska tradicija, teško pogođena katastrofom, mora se prilagoditi novim prilikama.

Tek na temelju već pročišćenih i jasno izraženih načela može doći do konkretnog političkog djelovanja iseljenika. No to djelovanje ne može biti djelovanje na “velike”, na druge države, pozivanje u pomoć, nego djelovanje u svom narodu i na svom narodnom području. Prosvjedi i spomenice samo su sredstva djelovanja na svoj vlastiti narod, a ne na one kojima su upućene. To su injekcije vlastitim malodušnicima i nestrpljivcima bez veće političke važnosti u svijetu.

Strani se svijet zanima samo za stvarnost: tko ima vlast i koliko je jaka ta vlast. Iseljenici su im zanimljivi samo kao sredstvo vlastite politike, da iznude koncesije od vlasti od koje su iseljenici pobjegli, ili ako vide da iseljenici ozbiljno ugrožavaju vlast, dakle ako u njima vide potencijalnu vlast. Kao sredstvo obično im služe oportunističke skupine, budući da su poslušnije i po svojoj biti sklone prihvatiti se svakog sredstva da postignu uspjeh, pa čak i služeći interesima stranih država. Ali samo u radikalnim iseljeničkim strujama vide potencijalnu vlast, začetak budućeg ravnopravnog čimbenika u međunarodnoj politici, i traže ih same kad se ove dovoljno ojačaju unutar svog naroda.

Nije bitno dakle upozoravati svijet da iseljeništvo postoji, da bi se stvorile veze i dobila pomoć, već je bitno biti snažna idejna skupina u svom narodu, sposobna u određenoj konstelaciji podignuti revoluciju, odnosno u odlučnom času iskoristiti dinamiku događaja u svoju korist, pa da se strane sile zainteresiraju i ponude suradnju. Ne mora “mali” tražiti “velikog”, nego treba ojačati, pa će ga “veliki” sam otkriti.

* * *

Iseljeništvo koje je sebe oblikovalo i idejno definiralo spremno je na stvarno djelovanje. Ta zadnja faza, često puta najdulja, ne leži, kako si neki zamišljaju, u stvaranju brojčano jakih iseljeničkih ustanova, niti u politiziranju mase gospodarskih ili bivših političkih iseljenika, nego u izravnom djelovanju na narod u domovini i spremanju tla za konačni obračun s nasilnom vladavinom.

Prva i glavna metoda jest idejno-propagandističke prirode: idejno neutraliziranje štetnih posljedica neprijateljske diktature, politiziranje i idejno izgrađivanje širokih narodnih slojeva i oblikovanje idejno-političkih, djelatnih radikalnih žarišta u domovini. Istovremeno s jačanjem morala otpora u domovini taj idejni rad rastvara moral vlastodržaca, doziva im u svijest prolaznost njihove vlasti i time ih priprema na poraz. Ovim se stvara povoljno tlo za radikalnije mjere i za rušenje vlasti kada opće prilike budu pogodne (ratovi, krize i slično).

Idejno probuđeni narod s revolucionarnom sviješću može podnijeti i primjenu fizičke sile u rušenju diktatorske vlasti.

Načelno je ispravnija razumska i ideološka borba za političke promjene, no ne može se isključiti ni primjena nasilnih sredstava ako vlast silom sputava slobodu i sprečava mirnu evoluciju. U borbi protiv diktatorske vlasti sila ima svoje određeno mjesto. Sila je samo i isključivo pomoćno sredstvo stvaranja potrebnog podneblja za organiziranu revolucionarnu akciju, a nikako nije glavna svrha. Teroristički l’art pour l’art, koji se zna pojaviti u sredinama dugo lišenim svake političke slobode, znak je teško bolesnog stanja, a terorizam primijenjen na ideološki neizgrađenu i nepripravnu sredinu, označuje revolucionarno diletantstvo i inverziju logičnog reda. U istu kategoriju spadaju i oružani ustanci svjesnih manjina bez prethodne ideološko-propagandističke priprave većine. Tek u revolucionarnoj, ideološki izgrađenoj sredini, može se primijeniti sila kao sredstvo za pooštrenje spremnosti naroda, kao generalni pokus za revoluciju i za slabljenje morala diktatorsko-dominatorskog aparata.

U razvojnom pravcu političkog iseljeništva od masovne, nediferencirane i neoblikovane prve skupine do konačnih malih, idejno oštro izgrađenih djelotvornih organizacija, težište prelazi od količine na kakvoću, od sveobuhvatnosti na specijaliziranje i od riječi na djelo. Ali ta selekcija, ako želi polučiti ono za čim je išao pokret iseljivanja, ne smije biti prepuštena osjećajima i slučajnostima, nego mora biti podvrgnuta razumskoj analizi, kritici i izgrađivanju, mora biti dakle razumska, voljna i idejno pročišćena do zadnjih logičnih posljedica. Tek onda djelovat će prirodne sile u određenom pravcu i emigracija će ispuniti svoj zadatak u funkciji svoga naroda.

“Republika Hrvatska” br. 19 (prosinac 1955.), str. 16-25.

 

2

 HRVATSKO PODRUČJE I HRVATSKI NAROD

 

* Geopolitički i kulturni smještaj Hrvatske

* Narodne države i narodne manjine

* Hrvatski federalizam

* Srbi u Hrvatskoj

 

„Samo prihvaćanje raznolikosti može našem zajedništvu osigurati

onu slobodu odnosa, koja nastaje iz autentičnog harmonijskog udjela

u raznolikosti i određena je jedino razmjerima toga udjela.”

Vlado Gotovac

Geopolitički i kulturni smještaj Hrvatske

 

Kad govorimo o geopolitičkom položaju jedne zemlje, naučeni smo da je stavimo u određeno, šire područje, unutar kojega ona tvori posebnu jedinicu sa svojim posebnim značajkama.

Isto vrijedi kad govorimo o pripadnosti jedne zemlje kulturnim sferama. Normalno je uokvirujemo u jednu kulturnu sferu, te možemo analizirati pojedinačne utjecaje različitih, više ili manje udaljenih kulturnih sfera.

Ovo pravilo ne vrijedi za države koje nisu jedinstvene, jer stvarno ne predstavljaju jedan narod, nego veliko područje (imperij), kao na primjer Indija ili Sovjetski Savez.

Međutim, ima naroda i zemalja koji leže na granici širih područja ili kulturnih sfera, te koji su, iako maleni brojem i prostorom, primjer pretapanja ili sukoba. Na području manjem od mnogih poznatih država ovi narodi predstavljaju pravi mozaik unakrsnih utjecaja.

Takav je slučaj Hrvatske koja na malenom području, jedva nešto većem od 100.000 četvornih kilometara, predstavlja vrtlog utjecaja kako političkog tako i kulturnog reda. Zato je teško razumljiva za površnog promatrača, a i svojim vlastitim sinovima pruža složena pitanja. Kako to da jedan narod, koji postoji na istom području 1.300 godina, s izgrađenom narodnom sviješću, s jakom tradicijom, s izraženom željom za slobodom i nezavisnošću, ipak doživljava u svojoj povijesti toliko neuspjeha i tragedija, toliko komadanja i tuđinskih osvajanja? Kako to da unatoč svih tuđinskih osvajanja, unatoč gubitka područja i stanovništva, Hrvatska je ipak ostala svjesna cjelina? I na jedno i na drugo pitanje daju nam mnoge odgovore geopolitički položaj Hrvatske i utjecaji različnih kulturnih sfera na nju.

Zemljopisni smještaj Hrvatske i oblik njena tla

Pod utjecajem prirodnih znanosti mi smo navikli misliti u geometrijskim oblicima, te nam je i u političkim znanostima teško otresti se toga načina mišljenja. Zato često ne vidimo jedinstvo u područjima koja su stvarno jedinstvena, jer nemaju određeni geometrijski oblik, dok drugi puta vidimo jedinstvo u područjima koja stvarno nisu jedinstvena.

Jedinstvenost jednog područja nije isključivo fizičkog reda, nego je to kombinacija fizičkih i kulturnih elemenata, dakle nešto što je složeno izvan čisto fizičkih zakona. Ali iako je izvan fizičkih zakona, nije i ne može biti protiv fizičkih zakona. Ako jedno područje nije fizički jedinstveno, ako ne tvori fizičku cjelinu, ne može se smatrati jedinstvenim ni ako su drugi faktori jedinstveni. Pakistan ima jedinstvenu vjeru, koja je tamo odlučan čimbenik, ali oba dijela Pakistana udaljena su više od 1000 kilometara te pripadaju različnim etničkim i kulturnim sredinama, tako da se ne mogu smatrati jedinstvenim područjem. Isto je vrijedilo za kratkotrajnu Ujedinjenu Arapsku Republiku, a vrijedi i za malenu Belgiju. Prema tome, moramo prvo pogledati da li područje Hrvatske predstavlja geografsku jedinicu, jedinstvenu unatoč mjesnih razlika, ili su to različna područja tek slučajno spojena u jedno.

Jedan pogled na zemljopisnu kartu uvjerit će nas da je područje Hrvatske jedna cjelina. Okosnicu tvore izdanci Alpa (Dinarske Alpe), koje se u luku pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku, paralelno s istočnom obalom Jadranskog mora, te koje ne prelaze dalje prema istoku, nego samo prema jugu, gdje prestaju u Albaniji. Područje Srbije ne leži u istom spletu, nego ima kao okosnicu rijeku Moravu, s posve drugačijim smjerovima planinskih lanaca. S obje strane ove gorske okosnice hrvatskog područja imamo otvorena područja: na jugozapadu usko primorje, na sjeveroistoku panonsku ravnicu, i to njen južni dio, točno omeđen rijekama Murom, Dravom i Dunavom.

Kao područje Hrvatska je dakle geografska cjelina, iako postoje velike mjesne razlike.

Ne smijemo zaboraviti, da područja koja se okupljaju oko jednog planinskog lanca, na njegovim obroncima, predstavljaju otvorena područja, dok područja koja se okupljaju oko jedne rijeke ili riječnog spleta, a ograničena su planinskim vijencima, predstavljaju zatvorena područja. Hrvatska je veoma otvoreno iako neprohodno područje.

Još od pretpovijesnog doba, od neolita pa kasnije od brončanog doba, rijeke i sredozemna mora ne predstavljaju ograde, nego naprotiv najlakše prometne putove, tako da Jadransko more, koje predstavlja zapadnu granicu hrvatskog područja, ne štiti ga od utjecaja sa zapada, nego ga baš otvara tom utjecaju. Isto tako ravnice, pogotovo ako nisu močvarna, predstavljaju lakše prometne veze nego li gorska područja. Osim toga velike plovne rijeke na sjeveru hrvatskog područja predstavljaju prepreke samo u ratu, ali ne u mirno doba, te je zato i na sjeveru hrvatsko područje otvoreno.

Smjer planinskih vijenaca, koji tvore okosnicu hrvatskog područja, ide od sjeverozapada prema jugoistoku i u istom smjeru prostiru se doline i rijeke, tako da je i prema sjeverozapadu ovo područje prilično otvoreno radi paralelnih prolaza između pojedinih planina. Tek na jugu i jugoistoku ovo se područje zatvara, te rijeka Drina na istoku predstavlja prilično tešku zapreku svakom prirodnom prometu, jer u svom većem dijelu teče duboko urezana između strmih obala i ne vežu je sa susjednim područjem pogodne, poprečne doline, osim na njenom donjem tijeku, blizu utoka u rijeku Savu, gdje su obale pitomije i gdje se područje ponovno otvara vanjskim utjecajima. Između gornjeg tijeka Drine i Jadranskog mora planinski masivi postaju potpuno neprohodni i na tom susretu mladih (geološki govoreći) alpskih vijenaca i izdanaka starih rodopskih masiva područje je potpuno zatvoreno.

Želim ovdje istaknuti da je to samo u općim crtama točno, te da ima različnih sekundarnih pojedinosti, no u geopolitici se ne govori o strogim geometrijskim oblicima, kao ni o današnjim prometnim mogućnostima (tuneli, gradnja cesta, zračni promet). Ovo su čimbenici koji su nastali tek u najnovijoj prošlosti i nisu mogli utjecati na oblikovanje područja kao oni koje smo naveli i koji djeluju već od pretpovijesnih vremena.

Osim otvorenosti prema susjednim područjima, hrvatsko se područje, zbog svog gorovitog središta, odlikuje većim brojem odvojenih zona. Lakše je bilo održavati veze sa susjednim područjima nego s dijelovima istoga područja. Radi toga se uvijek osjećao sukob između dvije težnje na hrvatskom području: s jedne strane osjećaj cjeline koji je dovodio do ujedinjavanja svih hrvatskih zemalja u jedno državno tijelo, a s druge strane slabe veze između pojedinih dijelova, što je dovodilo do partikularizama i do odvajanja pojedinih dijelova. Prema tome, u časovima kad nije bilo vanjskih pritisaka hrvatsko se područje samo od sebe ujedinjavalo, dok je pod vanjskim pritiscima postojala tendencija komadanja, te se čitava hrvatska povijest može protumačiti u toj borbi Hrvata protiv stranih utjecaja i presizanja, koji su se uvijek pokušavali oslanjati na partikularizam hrvatskih pokrajina i pomagali ga, kako bi onda oduzimali pojedine pokrajine i pokoravali ih zbog privlačnosti njihova bogatstva ili zbog njihove strateške vrijednosti.

Utjecaji susjednih području

Dok je hrvatsko područje zbog svoje konfiguracije veoma raznoliko i kao takvo sposobno da zadovoljava sve potrebe svoga stanovništva, dakle potencijalno je autarkično, susjedna su područja većinom jednolična u svom sastavu i prema tome trebaju vanjsku pomoć za svoj razvitak. Autarkična su područja po svojoj prirodi defenzivna a jednolična ili siromašna područja po prirodi su ofenzivna. Zato i vidimo da je Hrvatska bila tijekom cijele svoje povijesti uvijek u obrani, jer nije imala što osvajati kod svojih susjeda, dok su susjedi bili većinom u ofenzivi, jer su htjeli imati pod svojom političkom vlasti pojedine dijelove Hrvatske, koji su im bili potrebni za ekonomsko popunjavanje. Ovaj pritisak susjeda osjetio se kako sa strane Italije, koju je kroz duga stoljeća predstavljala Venecija, tako i sa strane Mađarske te konačno i Nijemaca, koje je predstavljala jedna od njihovih najsiromašnijih pokrajina, Austrija. U novije doba nastaje i srpski pritisak, kad je Srbija opet mogla djelovati kao samostalna jedinica, jer je srpsko narodno područje zatvoreno, jednolično i siromašno. No pokraj ovih, mjesnih snaga, koje su utjecale na hrvatsko područje, postoje i kontinentalna središta snaga koja su u međusobnim sukobima dodirivala hrvatske zemlje i u koje su se uglavnom uklopljavale navedene mjesne snage.

Kontinentalne snage, koje su utjecale na hrvatsko područje, imale su svoja središta u Italiji, u Njemačkoj i na spojnici između Europe i Azije koja se može karakterizirati glavnim gradom Carigradom. Ova tri središta utjecala su na sudbinu Hrvatske kroz cijelo vrijeme njenog postojanja, iako ne uvijek u ime istih nosilaca, niti u ime istih ideja.

Prenapučeni i siromašni Apeninski poluotok tražio je proširenje još od rimskih vremena i uvijek je imao kao cilj osvajanje zemalja oko Sredozemnog mora. Smjerovi širenja nisu bili stalni, jer je otpor bio različit; nekada su periferne zemlje toga područja bile jače od središta i osvajale središte, dok je u drugim razdobljima bilo jače središte te izbijalo sada na jug (u Afriku), sad na zapad, a većinom na istok, na balkansko područje, gdje mu je na prvom udaru ležalo područje današnje Hrvatske i današnje Albanije.

Novi pritisak nastao je od doba seobe naroda, koja je započela kad tadašnje područje sjeverne Europe i Rusije više nije moglo prehraniti sve veći broj pučanstva uz ekstenzivni način obrađivanja zemlje. Tada je ovo pučanstvo počelo tražiti put prema jugu, prema toplijim krajevima. Poslije godine 1.000 kristalizirala su se dva nova središta ekspanzije. Njemačko središte doživljavalo je na zapadu sve veći otpor u bogatoj Galiji, koja se tada već bila pretvorila u Francusku mješavinom između romaniziranih Gala i germanskih Franaka, pa je zato usredotočilo svoje pokušaje širenja prema jugu (Italiji) i prema istoku, što je konačno dovelo do stabilizacije dviju ekspanzivnih njemačkih zemalja: Pruske, kao temelja ekspanzije prema istoku, i Austrije, kao temelja ekspanzije prema jugoistoku i jugu. Drugo je središte ekspanzije bilo mađarsko, koje je nastalo u središtu panonske ravnice bez ikakvih prirodnih granica i koje je do tada jedinstveno slavensko područje prekinulo na dva dijela. Radi potpune otvorenosti mađarskog narodnog prostora stvoren je osvajački duh kod Mađara po pravilu da je napadaj najbolja obrana, te se od svojih neznatnih početaka Mađarska stalno širi na račun svojih susjeda Slovaka, Rumunja i Hrvata. Nakon što je austrijsko središte ekspanzije pregazilo slovenske zemlje i zaustavilo se u svom napredovanju prema jugu radi sukoba s talijanskim središtem, koje predstavlja Venecija, ostala mu je kao mogućnost širenja samo jugoistočna linija, te je od tada i austrijsko i mađarsko središte zadovoljavalo svoju glad za novim područjima bilo u međusobnom natjecanju bilo u suradnji na račun hrvatskog područja.

Treće središte, koje smo označili imenom Carigrada, imalo je u istočnom sredozemnom prostoru isto takve ekspanzionističke namjere kao što je apeninsko središte imalo prema srednjem i zapadnom Sredozemlju, te je u svojoj ekspanziji često dolazilo u sukob s apeninskim središtem. Iako su prvotni nosioci toga ekspanzionizma bili Grci, koji su kasnije, nakon diobe rimskog carstva u zapadno i u istočno carstvo, svoju ekspanziju nastavljali pod imenom Bizanta, nije ta linija bila odlika grčkog karaktera, nego samog područja koje je bilo presiromašno da uzdržava svoje pučanstvo i koje je upravo upućivalo ljude na širenje. Isti smjer ekspanzije imali su i drugi narodi koji su zavladali na dulje ili kraće vrijeme ovim središtem ili njegovom bližom okolinom. Bugarsko carstvo preuzelo je u doba svoga sjaja iste osvajačke poteze prema sjeverozapadu, koje su dotada pravili Bizantinci, a kratkotrajno srpsko carstvo Dušana Silnoga, čim je ušlo u Solun, dakle u dio bizantskog područja, počelo je tražiti ekspanziju i prema Bosni. Promjena nosilaca političke vlasti u Carigradu, koja je nastala 1453. godine, kad su Turci osvojili grad, nije promijenila značaj područja, nego je samo istrošene nosioce ekspanzije zamijenila novim, svježim silama, koje su se iz novog središta širile istim smjerovima kao Grci dvije tisuće godina ranije i stvorile su carstvo od Perzije do Beča, te od Crnoga mora preko sjeverne Afrike do Atlantika, dakle u sukobu kako s apeninskim središtem tako i s njemačkim središtem. (Ovdje ne želim analizirati utjecaj galskog [francuskog] područja, jer se taj nije jače očitovao na Hrvatsku.)

Vratimo li se sad na Hrvatsku, lako ćemo moći ustanoviti da su se snage ovih triju središta ukrštavale na području Hrvatske, koje je trpjelo čas od jednih čas od drugih, te da su umjesnim savezima sa susjedima ove snage bitno utjecale, kao što još uvijek potencijalno utječu, na sudbinu hrvatskog prostora.

Ako se uzmu u obzir velike, kontinentalne snage koje u stajale iza tih osvajanja, pravo je čudo što u tom sukobu Hrvatska nije potpuno propala, i baš njezino održavanje kraj svih tih sila pokazuje unutrašnju snagu i koheziju hrvatskog područja, koje je znalo očuvati svoju individualnost i poslije svakog napadaja počelo asimilirati svoje osvajače.

Različne kulturne sfere

Osim na različita politička središta, iz kojih su išle linije širenja preko hrvatskog područja, potrebno je osvrnuti se i na različne kulturne sfere koje se ukrštavaju na hrvatskom prostoru, nekada samostalno, no većinom u savezu s političkim, osvajalačkim linijama.

Kad govorimo o kulturnim sferama, moramo biti svjesni da se taj pojam može različno tumačiti. Prije se govorilo o različnim kulturama, kao na primjer o istočnoj i zapadnoj kulturi, kao da su to posve različne kulturne jedinice, dok se danas govori o različnim kulturama samo kad se radi o bitno rasličnim oblicima duhovnog iživljavanja. Posve je opravdano govoriti o europskoj kulturi za razliku od indijske, kineske ili afričke kulture, iako se u svima njima pokazuju međusobni utjecaji. Ali svi ti utjecaji imaju više površinski karakter i svatko – a ne samo stručnjaci – lako uočava da se radi o spletu različnih vrednota koje stvaraju različne kulture.

Tako zvana europska kultura ima neke značajke koje je čine jednom, iako ne jednoličnom, te nam je zato dopušteno govoriti o sferama unutar europske kulture.

Europska kultura ima za temelj one duhovne vrednote, društvene običaje i način života, kako su se razvili u sredozemnom bazenu na temelju starih kultura Bliskog Istoka i istočnog Sredozemlja. To je kultura židovsko-grčko-rimska, primijenjena i promijenjena kad je prešla na novodoseljene barbare u Europi, ali koja vuče svoj korijen još od stare sumerske kulture, te preko babilonskih, asirskih, perzijskih i feničkih oblika dolazi do univerzalnog značaja poslije Aleksandra Velikog u tako zvanoj helenističkoj kulturi. Na području helenističke kulture, koja se proširila s rimskim carstvom po većem dijelu Europe i sjeverne Afrike, a kasnije za vrijeme Karla Velikog i po cijeloj sjevernoj Europi, a na Istoku primanjem kršćanstva pod sv. Vladimirom i po cijeloj istočnoj Europi, nastale su razlike uvjetovane primjesama starijih, autohtonih kulturnih utjecaja, geografskom udaljenosti od središta tih kultura i posebnim prilikama razvitka u svakom središtu.

Ova se europska ili mediteranska kultura razvila u tri oblika koji su zadržali neke zajedničke temelje, ali se ipak međusobno razlikuju, tako da možemo govoriti o tri kulturne sfere na tom području. Jedna je sfera koja se naziva zapadnoeuropskom kulturom i koja se razvila na području zapadnorimskog carstva odnosno kasnije zapadne Crkve. Drugo je sfera koja se razvila na području istočnorimskog carstva, odnosno istočne Crkve, a treća je sfera koja se razvila na najistočnijem dijelu područja i koja je svoju vjersku formulaciju našla u Islamu, a kulturni oblik u spoju arapske (primitivne) autohtone kulture s visoko razvijenom helenističkom kulturom, što se oblikovala u Siriji, Mezopotamiji i Perziji.

Ove tri kulturne sfere bile su u neprestanom pokretu, u jačim ili slabijim dodirima, te u jačim ili slabijim sukobima. Nije potrebno ulaziti u pojedinosti sukoba između istočne i zapadne kršćanske sfere, koji je došao do svog vrhunca u crkvenom raskolu od 1054. godine, kad su se prekinule formalne veze koje su prikrivale postojeće stvarne razlike. Između muslimanske sfere i zapadnokršćanske sfere sukobi su postojali unatoč udaljenosti i španjolska i sjeverna Afrika bile su područja gdje su se vodile najveće borbe. Pri tome je sjeverna Afrika izgubljena za zapadnu sferu, dok je Španjolska formalno ostala u njoj, ali su arapski kulturni utjecaji živi i nakon konačnog izgona Maura. U teškim borbama između istočnokršćanske sfere i muslimanske sfere, istočno je kršćanstvo izgubilo svoje središte Carigrad, te je njegovo težište otišlo na sjever, u Rusiju, i time se uvelike izoliralo od drugih sfera.

Svjesno govorimo ovdje o kulturnim sferama a ne o vjerskim zajednicama, jer iako se uglavnom ove sfere poklapaju vjerskom podjelom, nisu ipak identične s njome. Istočne sjedinjene Crkve, koje pripadaju Rimu, unatoč ove pripadnosti koja se održala skoro tisuću godina, kulturno ne spadaju u zapadnu nego u istočnu sferu: A isto tako i neke pravoslavne zajednice, kao na primjer ona u Hrvatskoj, samo vjerski pripadaju Istoku, dok su stvarno dio zapadne kulture.

* * *

Kojoj kulturnoj sferi pripada Hrvatska? Često se na ovo pitanje odgovara jednostavno i odlučno: zapadnoj sferi, i odmah se griješi. Hrvatska pripada najperifernijem dijelu zapadne kulturne sfere, te premda je geografski dosta bliska njenom starom središtu Rimu, ona je u svakom pogledu periferija. Zapadna kulturna sfera (ne mislim na vjeru) najizrazitije se oblikovala u onim dijelovima koji su bili daleko od utjecaja drugih sfera. U cvatu srednjeg vijeka to je bilo područje sjeverne Francuske, Burgundije, Flandrije i srednji tijek rijeke Rajne. Ovo je središte kulturno nadvladalo druga središta, kao na primjer Rim, Lombardiju, Provansu i Katalunju, koja su se prije razvila, i iz njega je potekla današnja zapadnoeuropska kultura koja je pobjedonosno nastupila svoj put na sve strane. Prema tome području Hrvatska je bila samo periferija, i to periferija veoma izložena utjecaju istočnog kulturnog područja koje je u ranom srednjem vijeku snažno djelovalo preko bizantskog vazala Venecije (jedina katolička katedrala u bizantskom slogu), te neposredno preko dalmatinskih gradova koji su još u doba kralja Tomislava bili pod upravom Bizanta. Pojava bogumilstva u najistočnijoj hrvatskoj pokrajini Bosni, koje uz prastare autohtone elemente pokazuje izravni utjecaj istočnih krivovjerja, jasno nam očituje otvorenost hrvatskog područja istočnim kulturnim utjecajima.

Provalom Turaka na Balkanski poluotok dolaze i pripadnici arapsko-perzijske kulture na hrvatsko područje i četiri stoljeća turske političke vlasti kao i upravnih, vjerskih i kulturnih veza sa Carigradom, širom otvaraju hrvatsko područje utjecaju muslimanske kulturne sfere koji se osjeća ne samo među muslimanima, nego i među kršćanima koji su živjeli pod tim utjecajem.

Iako je dakle glavnina Hrvatske orijentirana prema zapadnoj kulturi i razvila se pod njenim utjecajem, sama perifernost dovela je do toga da taj kulturni krug nije mogao biti apsolutnog reda u Hrvatskoj, nego da je morao poprimiti dosta i od istočnokršćanskog i još više od muslimanskog, arapsko-sirsko-perzijskog kulturnog kruga, tako da danas imamo u Hrvatskoj utjecaje svih triju sredozemnih kulturnih krugova, u različnom omjeru u različnim pokrajinama, ali uvijek i svagdje prisutne.

Spojeni s hrvatskim partikularizmom, kao posljedicom oblika tla i stranih ekspanzija, ovi različni kulturni utjecaji slabe hrvatsku koheziju, te je samo bitna jedinstvenost hrvatskog naroda i hrvatskog područja uspjela održati hrvatsko ime i hrvatsku svijest unatoč tolikih utjecaja.

Ali ma koliko ova kulturna raznolikost može škoditi u današnjim prilikama, na dulji rok predstavlja izvanredno bogatstvo, jer u ukrštavanju različnih kulturnih sfera, ukoliko postoji zajednički supstrat, leži mogućnost velikog napretka. Sinteze su sjeme novih spoznaja i novih snaga, tako da bi hrvatsko područje, toliko raznoliko po svojim geografskim osobinama, toliko raznoliko po stranim utjecajima, toliko raznoliko po različnim kulturnim sferama, jednom oslobođeno stranih pritisaka, u svojoj raznolikosti moglo procvasti do neslućenog kulturnog napretka. Osiguran narodni okvir – narodna država – i osigurana vladavina slobode unutar ovog okvira. Svi bi elementi koji su danas negativni mogli postati pozitivni i dovesti do procvata novih kulturnih oblika koji su nam danas još nepoznati.

“Republika Hrvatska” br. 73 (10. travnja 1968.), str. 19-27.

Narodne države i narodne manjine

Pitanje narodnih manjina postalo je aktualno tek u novo doba razvitkom država čije se područje uglavnom pokriva s etničkom skupinom koja državi daje obilježje.

Srednjovjekovne, feudalne države i kasnije dinastičke državne tvorevine težile su za povećanjem svog područja i broja svojih podanika bez obzira na etničku pripadnost novoosvojenih krajeva, pa često ne obazirući se ni na teritorijalni kontinuitet. Zemljopisna karta Europe pokazuje početkom novoga vijeka upravo nevjerojatnu šarolikost, te više sliči mozaiku nego onom što mi danas zamišljamo pod izrazom političke i upravne podjele. Najtipičniji primjer toga mozaika bilo je ogromno carstvo Karla V. – “u kojem sunce nikada ne zalazi” – i koje se protezalo, s velikim teritorijalnim prekidima, od Gibraltara do Češke s negdje više nominalnom, s drugdje više stvarnom vlašću “svetoga rimskog cara”, a da ne govorimo o prekomorskim posjedima, koji su izravno ovisili o njegovoj španjolskoj kruni.

Francuska revolucija predstavlja u tom pogledu raskrsnicu. Definitivno ruši ideju dinastičkih država, iako u praksi ona postoji u nekim krajevima sve do 1918. godine, i postavlja načelo da svaki narod mora imati svoju narodnu državu, u kojoj bi se granice uglavnom poklapale s povijesnim područjem pojedinih etničkih skupina, a među građanima vladala “sloboda, jednakost i bratstvo”. Držeći se tog načela prve vojske francuske republike ne pripajaju Francuskoj sva osvojena područja, nego samo ona koja su etnički francuskog značaja, odnosno koja historijski i geografski spadaju u onu zaobljenu teritorijalnu jedinicu koja se zove Francuskom. Ulazeći u krajeve izvan te Francuske, Prva Republika izdaje proglase za te narode i stvara nove države (Batavska Republika, Helvetska Republika, itd.). Danas nam se neki od tih jakobinskih poteza čine naivnim, a granice svojevoljne, no valja uzeti u obzir slabo zemljopisno znanje tadanjih europskih političara i duboku naslagu krivih predodžaba stvorenih stoljećima dinastičkih politika, pa da bi se shvatila veličina djela tih prvih nacionalnih revolucionara.

Iako već za Napoleona dinastička politika ponovno počinje prevladavati, tek na bečkom kongresu dolazi dinastička reakcija do vrhunca i pokušava vratiti unazad zemljopisnu kartu Europe. Ponovna podjela Poljske najjači je indicij te politike.

No vrata su jednoć bila otvorena i ni najljući apsolutizam nije bio u stanju izbrisati ideju narodne suverenosti, koja tijekom XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća uspijeva osvojiti svijet.

Izuzeci s kojima se još i danas susrećemo nisu znak slabosti načela, jer baš ti izuzeci predstavljaju najbolji dokaz da je temeljna ideja “svakom narodu svoju državu” svagdje pobijedila. Nitko ne ističe glasnije svoje pristajanje uz to načelo od onih koji ga u stvarnosti gaze. Sitni imperijalizmi, kao što su na primjer češki i srpski, trude se već skoro četrdeset godina da dokažu postojanje čehoslovačkog odnosno jugoslavenskog naroda, čime bi pravdali postojanje svojih država koje po suvremenim, narodnosnim načelima ne bi smjele postojati. Pa i moćni ruski boljševizam nije se usudio otvoreno nastaviti s ruskim carskim imperijalizmom, nego pretvara carstvo u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika, dakle u neko naddržavno tijelo unutar kojeg smiju postojati “samostalne” narodne države. A kod novih osvajanja u Europi, Rusi su išli još dalje, te mnoge novoosvojene države nisu uopće formalno uklopili u Sovjetski Savez, nego su ih vezali međunarodnim ugovorima i tako još pojačali fikciju o samostalnosti ovih nacionalnih država.

Možemo dakle zaključiti da unatoč svih odstupanja i povreda, načelo narodnih država priznato je u svim krajevima zemaljske kugle gdje stanuju bijelci, a na najboljem je putu da bude – bar u teoriji – priznato od cijelog čovječanstva.

Politički pojam naroda

No narodne države nisu svojim ostvarenjem riješile sve probleme. Problemi ostaju i dalje, tek je pružen logičan i pregledan okvir za rješavanje pitanja koja nastaju u ljudskoj zajednici što se zove narod.

Što je narod? (1.) Kakav je to skup ljudi? Kojoj kategoriji pripada? To su prethodna pitanja koja se moraju donekle razjasniti prije nego što ćemo prijeći na daljnje razlaganje.

Iako se već u romantizmu nazrijevaju tragovi nauke da je narod krvna zajednica, ipak su romantici uglavnom temeljili svoj pojam naroda na jeziku i zato su naučavali da je narod skup ljudi koji govore istim jezikom. Činjenice su pokazale da je ta definicija netočna i da se ne poklapa sa stvarnošću, jer uz nekoliko višejezičnih naroda (Švicarska, Belgija, Irska, Kanada) ima dosta naroda koji govore istim jezikom a ne žele biti jedan narod (Danci i Norvežani, Englezi i Amerikanci, Španjolci i latinsko-američki narodi).

Daljnji razvitak te ideje sve je više podvlačio krvni čimbenik, tj. zajedničko porijeklo pripadnika jednog naroda, te je dobio svoju konačnu idejno-političku formulaciju u Hitlerovom nacionalsocijalizmu. No rasni mozaik što se zove Europom ne dopušta takvih definicija, pa bi zato ona, da bi se pokrivala sa stvarnošću, morala biti tako široka da bi obuhvatila veći dio tzv. bijele rase, čime bi praktički izgubila svu vrijednost kao kriterij za određivanje narodnosti.

__________

1.           U našem političkom rječniku riječ “narod” počela je gubiti na jasnoći i zbog utjecaja srpskog političkog jezika. Dok je kod Hrvata riječ narod istovjetna s riječju nacija, kod Srba ista ta riječ, a pogotovo od nje izvedeni pridjev “narodni”, često ima   značenje koje u klasičnoj hrvatskoj terminologiji označavamo riječju “puk” (peuple). Tako se izraz “gouvernement national” prevodi na hrvatski “narodna vlada” (na srpskom bi trebalo biti, prema više ili manje ustaljenom običaju, “nacionalna vlada”,   ali u tome postoje prilična kolebanja), dok je “front popolaire” na hrvatskom “pučka fronta”“, dok se u srpskom političkom   rječniku zove “narodni front”. No zajednički život Hrvata i Srba pobrkao je i kod jednih i kod drugih te pojmove, te smo čuli   gdje se u Hrvatskoj puk naziva “narodnim masama”, a usred kraljevskog, srpskog Beograda kočio se hrvatski izraz “Narodna   Banka”, koja bi se zapravo, srpski, trebala zvati “Nacionalna Banka”, budući da tada nisu još postajale komunističke “narodne” (hrvatski “pučke”) vlasti.

__________

Time se ne želi nijekati postojanje rasnih i jezičnih skupina, nego im se samo niječe vrijednost da bi služili kao kriterij za određivanje narodnosti.

Zbog tih poteškoća pokušan je drugi put, te su se definicije naroda počele temeljiti na kulturnim čimbenicima. Smatralo se da je narod skup ljudi iste kulturne sredine i tradicije, koji su po mogućnosti vezani krvnim i jezičnim sponama. No i ta definicija ne pokriva se sa stvarnošću, jer unutar jednog naroda, kako ih danas poznamo, ima ljudi vrlo različitih kulturnih kvaliteta, ne samo po stupnju već i po biti, a mnogi ljudi različnih naroda lako bi se mogli svesti na isti kulturni i rasni, pa često i jezični nazivnik, te bismo imali narode po slojevima, što ipak ne odgovara stvarnosti.

Zato je i u zapadnoj Europi i Americi usvojeno novo mjerilo te se narodom smatra ljudski supstrat države, tj. identificiraju de narod i država. Po tome nema naroda bez države, ni države bez naroda. Takvo gledište, iako se slaže sa činjeničnim stanjem u nekim zapadnoeuropskim državama, niti je teoretski ispravno, niti se može primijeniti na cijelu Europu, a još manje na cijeli svijet.

Država – narodna država, a ne dinastička ili kakva diktatorska tvorevina – nije nastala prije naroda, već je narod prvo. On postoji i zahtijeva svoju političku organizaciju koja se zove državom. Ne može se otac prezivati po sinu, već sin po ocu, te iako veoma zavodljiva, ova nas teorija vodi ravno natrag u doba prije francuske revolucije.

Moderna sociologija, koja sve više odbacuje apriorističke definicije i pokušava svoje teorije izgrađivati na činjenicama života, pokazuje da je narod politički pojam. Može postojati skupina ljudi istog ili sličnog porijekla, iste ili slične tradicije, pa i istog jezika, raspršena kao manjina na širokom području među drugim skupinama, a da ipak ne bude narod. To je etnička skupina, može biti i rasna skupina (ako je krvni faktor istovjetan kod velike većine pripadnika), no narod nije i ne može biti.

Narod je skup ljudi koji kompaktno nastavaju prirodno povijesno omeđeni prostor, koji ih je definirao kao cjelinu i dao im istu tradiciju i osjećaj zajedničke pripadnosti.

Prirodne međe nisu samo gore, rijeke i mora, nego i različni nefizički čimbenici kao npr. kulturne sfere, politički odnosi, razmjer snaga između pojedinih naroda (borba između susjeda koji se žele proširiti na račun drugih i obrana protiv tih tendencija, koja konačno dovodi do ravnoteže na crti koja uglavnom odgovara tom razmjeru snaga). Dakle ta međa nije statičkog već dinamičkog karaktera, rezultanta prirodnog obličja tla i živih sila koje se u stoljetnom naponu zalažu bilo za proširenje bilo za obranu stečenog područja.

To dinamičko područje oblikuje ljude koji ga nastavaju, stvara među njima osjećaj solidarnosti i tijekom vremena narodnu tradiciju. Promjenom snaga može se dogoditi da se neko područje smanji ili da nekog naroda i nestane, no ti se procesi ne mogu diktirati, niti mogu biti na dulje vremena suprotni čisto fizičkim osobinama tla.

Prirodno je da zajednički život na istom području dovodi i do miješanja, do stvaranja iste kulture i konačno do određenog fizičkog tipa ljudi, do jedinstvenog jezika i do jedinstvene svijesti. Taj zajednički život dovodi i do prvog organiziranog političkog izraza, ksenofobije, mržnje protiv stranaca, tj. protiv svih onih koji ne pripadaju tom području. Pozitivni izraz te ksenofobije jest želja da stanovnici toga teritorija, oblikovani kroz pokoljenja u toj retorti, sami upravljaju svojom sudbinom. Tek kada je jedna skupina došla do toga stupnja, možemo govoriti o narodu. Nisu sve skupine istovremeno došle do tog stupnja u svom razvitku, jer mnogi vanjski čimbenici ometaju taj razvitak ili ga usporuju (invazije nadmoćnih susjeda, vjerske spone sa susjednim, jačim narodima, unutrašnje razmirice, siromaštvo, itd.), no prirodna je težnja da se na svakom određenom području oblikuje jedan jedinstveni narod.

Narod je dakle politička zajednica, vrhunac integracije jedne skupine na jednom određenom prostoru.

Da usporedimo stvaranje naroda s drugim prirodnim procesom, mogli bismo uzeti za primjer kristalizaciju. Iz amorfne mase stvaraju se pod utjecajem velikih prirodnih sila kristali, te njihovo vraćanje u amorfno stanje zahtijeva isto tako velike sile kao što su bile one što su ih stvorile.

I narodi, kada su se jednoć oblikovali, pokazuju izvanrednu otpornu snagu. Otpor amorfne mase protiv osvajača obično je slab i tek velika nasilja dovode do neke solidarnosti. Narod kao kristalizirana skupina ne čeka na ta nasilja, već se odupire iz principa, da očuva svoju narodnu samobitnost. Svaki otpor, svaki uspjeh, pa i svaki neuspjeh samo jačaju narodni osjećaj i sve jače uloptavaju masu koja čini narod u jednu organsku cjelinu, povećavaju blago zajedničkog doživljavanja i u svemu upotpunjuju onaj proces koji je doveo do postanka narodnih zajednica. (2.)

Europa je u doba pada zapadnorimskog carstva ponovno postala amorfna masa u narodnosnom smislu. Velika seoba naroda s jedne strane, a unutrašnje migracije u samom carstvu s druge strane, razorile su osjećaj solidarnosti u pojedinim krajevima i time uništile dotadanje narode i u tom kaosu počeli su se oblikovati novi narodi. No taj proces nije mogao biti ni slučajan ni samovoljan. Dioba franačkog carstva između sinova Ljudevita Pobožnog jasno pokazuje utjecaj prirodnih čimbenika, područja s jedne strane a ljudskog supstrata s druge strane. Stara Galija pod novim imenom počinje se formirati kao poseban narod, zemlje istočno od Rajne isto tako, a umjetna središnja tvorevina, Lotaringija, sve više nestaje, lomi se na pojedine svoje dijelove koji se pripajaju jedinici kojoj prirodno pripadaju, a njezin jedini prirodni dio, Italija, ponovno dobiva svoje historijsko lice i postaje kolijevkom za stvaranje novog, talijanskog naroda. Hispanija na jugu i Britanija na sjeverozapadu spajaju osvajače i podjarmljene u nove narode, a na Balkanu Ilirik i Mezija, Dacija, Tracija i Aheja uzrokuju stvaranje različnih naroda sa starom podjelom. Niti zajednički karakter podloženog stanovništva (romaniziranih Ilira), niti isto rasno porijeklo slavenskih osvajača, pa niti univerzalna crkva (prije raskola) nisu u stanju da promijene geofizičke čimbenike koji neumoljivom snagom oblikuju stanovništvo što nastava taj prostor.

——————

2.      Zgodno je ovdje spomenuti primjer Kine koja je pala pred svakim napadačem, pokorila se svakoj invaziji, te asimilirala sve svoje tlačitelje. Svaki osvajač, koji je i zagospodario Kinom, pretočio se u Kineza, pa i onda kad se nije rasno miješao sa svojim podložnicima. Još je zgodniji primjer nadmoćnosti prostora stvaranje južno-američkih naroda, koji su svi nastali na temelju mješavine urođenika lndijanaca i španjolskih (odnosno u Braziliji portugalskih) osvajača. Svi ti narodi pripadaju jednoj vjeri, jednom kulturnom krugu, a oni španjolskog govora bili su u doba svog oblikovanja pod jednom vrhovnom vlašću. Unatoč tome oblikovali su se različni narodi s vrlo različnim osobinama,, a novija etnološka istraživanja otkrile su da ne samo države već i mnoge povijesne pokrajine slijedile u glavnim crtama međe bivših indijanskih državnih i upravnih podjela, te da je utjecaj tla umnogo uvjetovao i narodne diferencijacije.

 

Srednjovjekovna Europa je kotao u kojem se kraj jedne vjere i kulture, kraj vrlo sličnih rasnih faktora, uz jedinstveni međunarodni jezik, oblikuju razni narodi, tako da pokraj svih dinastičko-političkih dioba koncem srednjeg vijeka imamo već stvorene narode, svaki sa svojim više ili manje točno omeđenim područjem. Daljnji razvoj nije ništa drugo nego samo učvršćivanje tih naroda, njihovo okupljanje i borba za postignuće adekvatnih političkih oblika – država.

Manjine u narodima

Oblikovanjem naroda nije prestao utjecaj centrifugalnih sila, niti su izostale migracije. Život naroda nije statičan, već dinamičan i isti čimbenici koji su doveli do stvaranja naroda djeluju i dalje. Jedan se problem rješava, a dva nova nastaju. Nasuprot nivelatorskom utjecaju prostora stoji promjenljivi ljudski element, koji stalno narušava jedinstvo i jednoličnost kojima teži prostor.

Početkom novog vijeka razbio je protestantizam vjersko jedinstvo srednje i zapadne Europe. U glavnim crtama vjerski je raskol slijedio političke podjele, ali kako se te nisu poklapale s narodnim podjelama, nastala je vjerska diferencijacija u okviru pojedinih naroda. Isti utjecaj imao je na Istoku osmanlijski prodor, te danas mnogi europski narodi nisu vjerski jedinstveni.

Seljenja pojedinaca te većih i manjih skupina sa svoga područja na područje drugih naroda nisu nikada prestala. Politički, vjerski i gospodarski momenti silili su neke ljude da potraže utočište u tuđem domu, eda bi spasili svoj život ili ideju koju su nosili, ili pak oboje. Jedan od najtipičnijih primjera iseljenja jest odlazak hugenota iz Francuske nakon opoziva nanteskog edikta. Daljnji, upravo masovni primjer, jest kolonizacija novoga svijeta, kamo su ljudi išli potaknuti vrlo različitim motivima. Konačno i osvajanja tuđega područja dovodila su sa sobom i migraciju vojnika, činovništva i uopće ljudi vezanih s okupatorom, što se vidjelo, na primjer, u Dalmaciji pod mletačkom vlasti, te u banskoj Hrvatskoj pod Austrijom.

Svi ti čimbenici stvaraju tako zvane manjine. U Francuskoj su protestanti kao brojčano slabiji vjerska manjina, dok u cjelokupnoj Njemačkoj taj položaj imaju katolici. Pripadnici mediteranske rase brojčano prevladavaju u zemljama oko Sredozemnog mora, te su u tim krajevima nordijski tipovi rasna manjina. U svim američkim državama pojedine slavenske skupine tvore etničke manjine prema etničko većinskim skupinama (Španjolcima u Južnoj Americi i Anglosasima u Sjedinjenim Državama i Kanadi). Konačno različita politička mišljenja unutar jednog naroda dovode i do podjela, te jedni imaju većinu, dok drugi ostaju u manjini.

Manjina je dakle čisto prirodna posljedica diferencijacije ljudi unutar pojedinih naroda bilo zbog fizičkih bilo zbog intelektualnih čimbenika, te ne prouzrokuje nikakvih poteškoća, ako se primjenjuju temeljna načela slobode i jednakosti i normalna tolerancija prema građanima koji se u jednom pogledu razlikuju od većine drugih građana.

Ako npr. u Francuskoj zakon i upravna praksa ne prave razlike među Francuzima zato što su jedni katolici a drugi protestanti, ili što jedan potječe iz rasno keltske Bretanje a drugi iz germanske Alzacije, ili što je jedan sin francuskih roditelja, a drugom se djed doselio iz Poljske, ili što je jedan ljevičar, a drugi desničar, onda pitanje manjine nije političke nego privatne prirode. Ako su svi Francuzi jednaki pred zakonom bez obzira na spol, dob, vjeru, porijeklo i ekonomsko stanje, ako svi imaju ista prava i iste dužnosti, onda je zajednica savršena i pitanje manjina ne postoji. Povreda te jednakosti, bez obzira o kojoj se manjini radi, pravi je atentat na jedinstvo naroda te dovodi do teških posljedica.

No nije povreda samo u tome što se jednoj manjini uskraćuju prava obzirom na njihov manjinski značaj. Ista je povreda ako manjina ne želi primiti na sebe dužnosti koje terete sve građane (npr. porez, vojničku dužnost), ili zahtijeva za sebe povrh redovitih prava i neke izvanredne povlastice (dva državljanstva, zaštitu druge države, ekonomske povlastice).

Sa stajališta suvremenih narodnih država, svi građani moraju imati jednaka prava, ali i jednake dužnosti.

Narodne manjine

Potpuno je logično da u jednoj suvremenoj, narodnoj državi ima državljana različne vjere, rase i etničkog porijekla, a da ta raznolikost ne mijenja bit jedinstva političkog naroda koji je subjekt narodne države.

No usporedo s afirmacijom ideje narodnih država kročila je i krilatica o zaštiti “narodnih manjina”.

To je nov pojam, nepoznat u dinastičkim državama, a i stran zapadnoeuropskoj i američkoj narodnoj koncepciji. Uglavnom je ograničen na srednju i istočnu Europu, Bliski Istok i neke dijelove Azije, dakle na krajeve gdje načelo suverenih narodnih država nije još u cijelosti primijenjeno.

Ako bismo htjeli sažeto definirati što se danas smatra narodnom manjinom, došli bismo do prilično različitih rezultata. Nije naime dovoljno reći da je narodna manjina skup ljudi druge narodnosti od većine stanovnika jedne države, jer bismo došli do različitih rezultata, te bi svaka država istovremeno mogla biti i jedinstvena i imati veliki broj narodnih manjina. Naime po jednom kriteriju narodnost je isto što i državljanstvo, te bi prema tome svi stranci bili narodna manjina. Drugima je to oznaka etničke pripadnosti, a poznato je da većina europskih i sve američke države imaju veliki broj državljana, rođenih na svom području, koji su etnički stranog porijekla. Ne smatra se svaka etnički tuđa skupina narodnom manjinom, niti su oni koji žele biti ili za koje drugi tvrde da su narodna manjina uvijek manjina na određenom području.

Uzmimo, na primjer, slučaj Srednje Europe poslije 1918. godine, kad se pitanje narodnih manjina pretvorilo u međunarodni problem.

Italija je u svojim sjeveroistočnim krajevima imala brojne slovenske, hrvatske i njemačke manjine. Prva je bila sva u Julijskoj krajini i tzv. Slovenskom primorju, druga u Istri i na Kvarnerskim otocima, a treća u južnom Tirolu. Glavne značajke tih manjina bile su: 1) da je svaka stanovala na određenom području, geografski tik uz maticu zemlju, 2) da su na tom svom području tvorile apsolutnu većinu, 3) da su te pokrajine bile povijesno i geografski točno omeđene i oblikovane i 4) da su došle pod Italiju kao posljedica izgubljenog rata matice zemlje.

Drugi je zanimljivi slučaj pitanje Makedonaca. Poznata je uporna borba Makedonaca za slobodu, prvo protiv Turaka, a kasnije protiv Srba i Grka. Makedonija nije nov geografski pojam, već siže duboko u stari vijek, davno prije dolaska Slavena i formacije današnjih Makedonaca. Njezin položaj i dolina rijeke Vardara s važnom lukom Solunom privlačio je mnoge strance, koji su se naselili na tom području i radi pomanjkanja makedonske državne vlast stvarali narodno-političke enklave u Makedoniji. Kao posljedica drugog balkanskog rata Makedonija je razdijeljena između Srbije, Grčke i Bugarske, te je makedonsko pitanje ostalo neriješeno i postalo kamen smutnje na Balkanu.

Dok je zahtjev za ujedinjenjem i oslobođenjem Makedonije potpuno razumljiv i logičan sa stajališta načela narodnih država, zahtjev da bi se Makedoncima, podijeljenim na različite zemlje, pružila manjinska zaštita u tim državama, trpi na nelogičnosti. Ili su Makedonci narod, te su prema tome većina u Makedoniji, ili su manjina u Makedoniji, te prema tome nisu nikakav narod. Pitanje je njihova brojčanog omjera u cijeloj Makedoniji, a ne u Jugoslaviji ili Grčkoj. Znači, da je “manjinski” značaj Makedonaca samo posljedica nepravednog razgraničenja, tj. cijepanja Makedonije na tri dijela i pripajanja tih dijelova susjednim državama. Dakle situacija je potpuno identična sudbini Poljske prije 1918. godine, kada nitko nije smatrao Poljake manjinom, već narodom nasilno pocijepanim i zarobljenim. Treći tip “manjina” najbolje predstavljaju Nijemci. Radi turske invazije opustjeli su mnogi krajevi Mađarske i Hrvatske, te su nakon oslobođenja na pusta polja naseljavani seljaci iz različnih krajeva. Tako je iz prenapučene Njemačke doveden velik broj seljaka na prostrana feudalna i krunska dobra da ih obrađuju, i stvorena su cijela sela s njemačkom većinom na mađarskom i hrvatskom narodnom području. (3.)

Zbog prirodne simbioze s okolnim većinskim stanovništvom ti su se doseljenici polagano suživljavali s većinom, pogotovo u Mađarskoj gdje je ideja narodne države i jedinstvenog mađarskog političkog naroda postala službenom politikom nakon 1866. U Hrvatskoj je taj proces asimilacije tekao potpuno prirodno i bez ikakva službenog utjecaja, jer je Hrvatska u doba moderne organizacije Europe (XIX. i prva polovica XX. stoljeća) bila bez svoje državne vlasti. Kad najedanput, dolaskom Hitlera na vlast, poremećen je taj mirni i prirodni proces prilagođivanja ljudi području, njegovom strukturalnom povijesnom kontinuitetu i njegovim

______

3.      Ima u Češkoj, Slovačkoj i Sedmogradskoj, a vjerojatno i u Mađarskoj i Hrvatskoj, naselja koja su nastala prije turskog prodora kao posljedica pozivanja njemačkih kolonista sa strane kraljeva i feudalaca kojima je bila potrebna radna snaga, no u Mađarskoj i Hrvatskoj njihov broj nije odlučan.

______

povijesnim zadacima, i proglašena je potreba da se ti Nijemci zaštite i njima probudi osjećaj pripadnosti velikom njemačkom narodu, a da ipak ostanu i dalje na području češkog, slovačkog, mađarskog, rumunjskog i hrvatskog naroda. Dakle, retrogradni proces, suprotan onome koji se svagdje u Europi odvijao, izdvajanje i odvajanje jednog dijela stanovništva od prostora na kojem prebiva i njegovo nasilno vezivanje uz život i sudbinu potpuno različnog prostora.

Konačno postoji i četvrti tip manjina, čiji primjer imamo u Židovima. Izvan Izraela oni, osim u Poljskoj i Rusiji, nigdje nemaju kompaktnih naselja, nego žive u dijaspori. Kao vjerska manjina oni su se u mnogim europskim zemljama potpuno priključili većini i srasli s prostorom (Francuska, Njemačka do Hitlera, Mađarska), dok su u drugim narodima često bili nosioci tuđe narodne ideje, kao na primjer mađarske ideje u Slovačkoj i Hrvatskoj. Želja da se oni izdvoje iz naroda u kojem žive i počnu smatrati ne samo vjerskom nego i narodnom manjinom, vezanom uz neku drugu, stranu državu, isto je tako neprirodna kao što je protuprirodan bio zahtjev podunavskih Nijemaca u doba Hitlera. Kao što smo rekli na početku, prirodno je da stranac, kad dođe na novo područje, polagano se počne asimilirati, tj. počinje suosjećati s prostorom, dijeliti njegove uspjehe i neuspjehe, te konačno, nekada brže a nekada polakše, postane dijelom onog naroda koji nastava taj prostor i kojega je taj prostor formirao. Stoga izdvajanje člana jednog naroda, ili cijele jedne skupine, zbog različne vjere, rasnog ili etničkog porijekla, lišavanje stečene narodnosti i pretvaranje u stranca, jest nasilje protiv prirode, te mora dovesti bilo do dobrovoljnog bilo do prisilnog iseljenja s područja čijim pripadnikom ne želi više biti i naseljavanja na prostor čijim se pripadnikom želi smatrati.

* * *

Prve dvije skupine koje smo naveli (Slovenci, Hrvati i Nijemci u Italiji do 1945. i Makedonci u Jugoslaviji, Grčkoj i Bugarskoj), uopće se ne mogu smatrati manjinama, niti se za njih smije, u suvremenom demokratskom svijetu, tražiti neko manjinsko rješenje, zaštita manjina, jer su to samo amputirani dijelovi drugih narodnih tijela, pokrajine otrgnute od već oblikovanog narodnog prostora, dakle posljedica imperijalističkog razgraničenja. Takva se “manjinska” pitanja mogu riješiti samo novim, pravednim razgraničenjem.

Treća i četvrta skupina (Nijemci u Podunavlju i Židovi u dijaspori), stvarno su manjine, etničke, vjerske i rasne, te je uputno pogledati kako je to pitanje riješeno u zemljama priznate demokratske tradicije i sa starim, narodnim državama, prije nego što se pokuša pronaći neko novo rješenje za srednju i istočnu Europu.

Sjedinjene Američke Države danas su već jasno oblikovani narod. Prostor i zajednički interesi, te još više dva velika rata u kojima su sudjelovale, stvorili su čvrstu svijest o zajedničkoj pripadnosti kod stanovnika te države i uloptali su ih u jedan narod. Bez ikakve sile milijuni vjerski, rasno i etnički različitih europskih useljenika osjećaju se pripadnicima toga naroda. Oni nisu Irci, Nijemci, Talijani ili Poljaci rođeni u Americi, već Amerikanci irskog, njemačkog, talijanskog ili poljskog porijekla, protestantske, katoličke ili židovske vjere, ravnopravni pred zakonom – i točka. Taj proces ne ide ni lako ni brzo. Prvo pokoljenje, a nekada i drugo, ima još mnogo jakih spona sa svojom europskom domajom, drži se donijetih tradicija, te ističe svoje neameričko porijeklo. Pojam “hyphenated American” (Amerikanac sa crticom, tj. Irsko-Amerikanac, Germano-Amerikanac, Italo-Amerikanac i sl.), politički je nesimpatičan problem i vrlo važan kod određivanja ključa po kojem se dopušta useljenje u Sjedinjene Američke Države. (4.)  Svi američki politički čimbenici, iako ne djeluju aktivno u tom pravcu, rado gledaju kako se ta crtica gubi (dehyphenization), jer se tek onda stvara pravi Amerikanac koji ne gleda uvijek preko ograde u tuđu baštu i izvan svoje zemlje traži izvor vjernosti.

U Francuskoj je situacija još jasnija. Stanovnici Francuske ili su Francuzi ili stranci, tj. ili su građani, pripadnici političkog naroda koji tvori Francusku, bez obzira na spol, dob, vjeru, rasu i etničko porijeklo, nasuprot onima koji su pripadnici drugih naroda bez političkih prava Francuza, ljudi koji su Francusku zbog osobnih motiva odabrali za svoje privremeno boravište. Stotine tisuća Poljaka na sjeveru i Talijana po cijeloj Francuskoj nisu ni poljska ni talijanska narodna manjina, nego stranci koji su došli raditi i koji slobodno mogu otići ako im se ne sviđa, ali nemaju prava kao skupina ulaziti u francusku politiku i odlučivati o sudbini Francuske. Ako se pak stalno udome, rađaju i odgajaju djecu, ta su djeca Francuzi sa svim pravima i dužnostima Francuza, a ne nekakvi Polono-Francuzi ili Italo-Francuzi, ili poljska odnosno talijanska manjina. Ako ta djeca ne žele biti Francuzi, mogu se iseliti iz Francuske i vratiti u zemlju svojih predaka i tamo poljakovati ili talijančevati po miloj volji.

I Francuska i Amerika, a da ne govorimo o drugim zapadnoeuropskim zemljama, daju prednost području a ne krvi. No ni Njemačka, gdje je kriterij krvi dugo bio ideal znatnih političkih skupina, i kroz 12 godina službena politika vlade, nije nikada u svojim granicama priznavala narodne manjine. Pa ni onda kad je držala dijelove Poljske (Poznanj) i Francuske (Alzacija) nije priznavala ni poljsku ni francusku narodnu manjinu, već samo njemačke državljane, pripadnike njemačkog naroda. O etnički različitim skupinama unutar Njemačke (Lužičkim Srbima), te o dijaspori drugih naroda, nikada se nije politički vodilo računa, budući da su ih – ako su bili rođeni u Njemačkoj – smatrali Nijemcima odnosno, ako su samo privremeno boravili, strancima.

U svim državama, gdje je stvaranje narodnih država išlo svojim prirodnim tijekom, vrijedila su ista načela kao na Zapadu. Predkumanovska Srbija bila je na cijelom svijetu smatrana narodno jedinstvenom državom. U njoj nije bilo nikakvih narodnih manjina. Svi su stanovnici Srbije bili Srbi i o tome nisu raspravljali ni oni sami ni međunarodni forumi. Unatoč tome cijelu sjeveroistočnu Srbiju kompaktno su nastavali Vlasi koji kod kuće nisu govorili srpski već vlaški. Srpski su gradovi bili puni Cincara i Grka, koji su govorili cincarski ili grčki, u Beogradu je cvala jaka židovska skupina koja je govorila španjolski, a uz istočne granice Srbije bilo je sela čiji je govor bio daleko sličniji bugarskom nego srpskom jeziku. Ipak, službena politika Srbije bila je da su svi ti ljudi Srbi i da kao takvi imaju samo prava srpskih građana, a ne nekakva još posebna, “narodno-manjinska” prava. Tko se rodio u Srbiji bio je Srbin, član političke i društvene zajednice koja se naziva srpskim narodom. Dakle u jednoj tipično balkanskoj zemlji, gdje su postojali samo začeci demokracije, postojala je razvijena zapadnoeuropska teza o jednom jedinstvenom državnom narodu.

_________

4.   Ovo je vrijedilo 1954., kad je obavljen ovaj prikaz.

_________

Nitko ne zabranjuje Amerikancu da sa svojom bakom govori talijanski, niti Francuzi sprečavaju naturaliziranog Poljaka da svoje u Francuskoj rođeno dijete poučava u poljskom jeziku. Pa ni srpske vlasti nisu zabranjivale Vlasima da govore vlaški, Cincarima cincarski, a beogradskim Židovima španjolski. To su privatne stvari u kojima je građanin isto tako slobodan kao i na vjerskom području.

Ali kad su neki Amerikanci njemačkog porijekla htjeli kao Nijemci utjecati na američku politiku, bili su za vrijeme rata internirani. Francuzi njemačkog prezimena, koji su iz nacionalnih razloga htjeli raditi za Njemačku, osuđeni su kao veleizdajnici, a nijedan Vlah u predratnoj Srbiji nije se ni sjetio da osnuje rumunjsku narodnu stranku i da kao član takve kandidira za poslanika na izborima za beogradsku skupštinu.

Suvremena narodna država točno razlikuje privatnu, slobodnu sferu svojih pripadnika od javne, političke, obvezatne sfere, koja ima svoj izvor u postojanju jedinstvenog političkog naroda, ljudskog supstrata određenog i povijesno omeđenog područja.

U vidu načela političkih naroda i obzirom na ustaljenu praksu u priznatim demokratskim narodnim državama, što su to dakle “narodne manjine”?

Narodna manjina je zahtjev jedne skupine građana da se na temelju svog posebnog etničkog ili rasnog porijekla izdvoje iz političkog naroda kojemu teritorijalno pripadaju, da se posebno politički organiziraju te da kao posebna politička jedinica budu pod zaštitom stranih sila. Takva narodna manjina zahtijeva, uza sva redovita prava svakog građanina, još i neka posebna, manjinska prava, a u krajnjoj konzekvenciji i oslobođenje od nekih obveza koje terete sve građane. Dakle, to bi bila neka privilegirana skupina na jednom području, proviđena većim pravima nego većina i po mogućnosti opterećena manjim obvezama. U odnosu prema njima, suverenost države bila bi ograničena višim pravima stranih sila zaštitnica, te bi u sukobu vjernosti između države u kojoj stanuje i države pod čijom je “zaštitom” narodna manjina nužno morala slijediti svoju zaštitnicu, dakle bi se pretvorila u veleizdajnički kolektiv.

Pojam “narodne manjine” u suvremenoj narodnoj državi, kao politički pojam, nije ništa drugo nego zakonom priznato petokolonaštvo, međunarodno uzakonjena veleizdaja, rastakanje tuđeg narodnog područja i stvaranje kolonijalnih posjeda na području europskih naroda. U svakom pogledu, narodne su manjine posljedica (često nesvjesnog) imperijalističko-kolonijalnog kompleksa sila zaštitnica, a sužanjsko-kolonijalne zaostalosti naroda koji na svom području moraju priznavati takve manjine.

To je natražni i neprirodni proces sprečavanja prirodne, organske i moralno logične integracije jednog prostora, prikrivena penetracija na tuđi prostor, koja je samo prelazni stadij do otvorenog prodiranja, komadanja i pripajanja tuđeg prostora, te pretvaranja dotadanje većine u manjinu. Ako se onda takvom, novopripojenom području i prizna neka autonomija, i to je samo privremeno stanje koje u svojoj završnoj fazi dovodi do ukidanja autonomije i prisilnog odnarođenja. Rječit primjer toga procesa jest sudbina Julijske krajine, Istre i južnog Tirola poslije 1918. godine, gdje je dotadanja talijanska manjina postala većinom (budući da je pripadala narodu koji je u cjelokupnoj Italiji tvorio većinu), dok su slovenske, hrvatske i njemačke manjine prvo svedene na neke inojezične Talijane (“Italiani aloglotti”) sa sve skučenijim manjinskim pravima i s priznatom namjerom da se pridjev “aloglotti” što prije odstrani.

Narodne manjine kao politički pojam protivne su prirodi europskih naroda koji su se oblikovali ne na krvi, već na zajedničkoj tradiciji uvjetovanoj životom na jedinstvenom području. Protivne su ideji suvremenih narodnih država, prema kojoj svaki narod ima pravo na svoju narodnu, suverenu državu. Protivne su konačno i načelu jednakosti građana, prema kojem svi građani imaju uz jednaka prava i jednake obveze i veže ih jednaka vjernost prema zajednici.

Pa kada se danas nijednog građanina ne smije zapostavljati zbog druge vjere, rase ili etničkog porijekla, ne smiju mu se zbog tih raznolikosti davati ni posebne povlastice. Jednakost vrijedi za sve, te su sve povlastice protudemokratske.

* * *

Hrvatski je narod oblikovani narod kojemu je prostor definiran već više od tisuću godina, te prema tome nikakva sadašnja nasilja ne mogu tu činjenicu zanijekati, niti dovoditi u pitanje njegovu cjelinu kao niti realne ciljeve organiziranja vlastite države zbog toga što se na njegovu prostoru nalaze doseljene skupine ili potomci jednom doseljenih skupina. Vjernost prema hrvatskoj domovini veže sve stanovnike hrvatskog narodnog i državnog područja, te je svaki stav i rad protiv njegova organskog i prirodnog cilja veleizdaja. (5.)

“Republika Hrvatska” br. 14/15 (prosinac 1954.), str. 2-11.

______

5.      Želimo samo podcrtati, da ne bi došlo do nesporazuma, da se u ovom članku govori teoretski o narodnim državama, a ne o nekim višenarodnim državnim tvorevinama u kojima postoji više točno definiranih političkih naroda sa svojim omeđenim područjima.

______

Hrvatski federalizam

Izgleda da svako razdoblje ima svoju političku formulu koja bi, po riječima svojih stvaralaca i predstavnika, imala čudotvornu moć da riješi sva zla od kojih trpi čovječanstvo, a ukine napetost među narodima i da jednom zauvijek ukloni opasnost ratova.

Od 1945. godine ta se formula zove “federalizam”. Federacija bi bila onaj čudotvoran lijek koji bi uredio svijet i ostvario svjetski mir i stalni napredak čovječanstva.

No kao svaki takav univerzalni lijek, i ta se formula želi primijeniti na sve odnose, kako na međunarodnom tako i na unutrašnjem području pojedinih naroda.

I u našoj unutrašnjoj politici vidimo projekciju te opće struje kad neki politički krugovi zastupaju primjenu federativnog načela na buduću Hrvatsku, i to uvodeći je u neke veće, federativne zajednice (jadranska, balkanska, podunavska, srednjoeuropska, europska), ili dijeleći je na federativne jedinice (federativno uređenje Hrvatske s Bosnom kao posebnom jedinicom). Neki pak kombiniraju obadvije projekcije, te federalno uređenu Hrvatsku uvode u veće federativne jedinice tvrdeći pri tome da ulaskom u veću jedinicu Hrvatska ne bi prestala biti državom, ali prelazeći šutke preko pitanja da li bi u tom slučaju Bosna, kao federativna jedinica, isto imala značaj države ili bi bila samo posebna pokrajina.

Važnost tog pitanja navodi nas, da u ovom članku izložimo naše gledište u pogledu projekcije federalističke ideje na Hrvatsku.

Oblik, sadržaj i put

Pitanje razlika u jednom narodu, te različnih podjela, ima dva lica: formalno i stvarno. Formalnim se pitanjima bavi pravna nauka koja proučava oblike u kojima se kristaliziraju te razlike, klasificira ih i pokušava sve promjene svesti na zajednički nazivnik, da bi ih mogla uključiti u svoje sustave.

Nasuprot tome sociologija traži stvarni sadržaj tih razlika i njoj su oblici samo građa, koja joj služi kao putokaz da protumači i po mogućnosti sustavno složi stvarne društvene činjenice. Dok se pravo uglavnom drži na površini, te opisujući oblike svrstava ih u kategorije, sociologija traži razloge koji su doveli do tih oblika. I onda dolazi politika koja iskorištava rezultate i jedne i druge nauke, zacrtava budućnost i pokazuje put kojim treba ići kako bi se postigao željeni cilj.

Stoga ćemo se u proučavanju današnje federalističke tendencije u hrvatskoj politici zadržati na ta tri aspekta, na pravnom, sociološkom i političkom, svjesni da nam prva dva služe samo kao sredstvo spoznaje, kako bi treći, vrijednosni i djelatni stav, bio što ispravniji i djelotvorniji.

Što je federalizam?

U pravnoj nauci taj izraz nema široko, neodređeno značenje koje mu daju suvremeni političari. Stručnjaci upravnog i ustavnog prava svrstavaju federalizam među oblike složenih država, te se trude da mu daju što bolju definiciju koja bi se poklapala sa stvarnošću. Međutim, kako se danas u politici ta riječ upotrebljava u vrlo neodređenom smislu, moramo prijeći sve oblike složenih država da bismo uopće shvatili što koji političar misli (ako uopće misli) pod federacijom, odnosno što bi mogao misliti kad upotrebljava tu riječ.

Kako se radi o pitanju složenih država, nameće nam se prvo pitanje, što je to uopće država. Iskustvo nam odgovora (a to je iskustvo temelj svih definicija) da je država skupina, tj. moralna osoba s određenim područjem i pod zajedničkom vlašću. No kako i druge ljudske zajednice mogu imati sva ta tri obilježja, a da ih ipak nitko ne priznaje državom (općine, pokrajine, sindikati, kolonije), potrebno je naći odliku koja razlikuje državu od tih drugih ljudskih zajednica. Prema većini pisaca, ta odlika leži u njenoj suverenoj (vrhovničkoj) vlasti. Dakle “država je skupina ljudi, nastanjenih na jednom stalnom teritoriju, podčinjenih suverenoj vlasti, koja je uzela na sebe zadaću da ostvari opće dobro u suglasnosti s pravnim načelima”, tvrdi poznati francuski profesor Louis Le Fur (citirano prema srpskom izdanju knjige “Međunarodno javno pravo”, Beograd, 1984., str. 67). Ne razumijeva se pod suverenošću neka apsolutna nezavisnost od drugih zajednica niti potpuna neovisnost od ćudorednih, gospodarskih i kulturnih čimbenika i načela, nego je vrhovnička vlast pravo države da na svom području i u okviru svoje nadležnosti odlučuje u posljednjem stupnju u pitanjima svoje nadležnosti, imajući isključivo pravo bezuvjetne prinude, što joj dopušta da može prisiliti svoje podanike da poštuju i izvršavaju njene odluke.

Ovakva definicija zvuči na prvi pogled veoma apsolutno, no u stvari državna prinuda nije nimalo apsolutna, jer ako prijeđe neke granice, otpor podanika može postati toliko jak da sruši državnu vlast i uvede novu vlast koja će donositi svoje odluke više u skladu sa željama naroda. Stvarno je dakle vrhovnička vlast relativna; ona je najviša samo na ograničenom području i u pitanjima općeg dobra. U čisto unutrašnjem životu čovjeka može biti ne samo jednaka drugim vlastima, već i slabija od njih (utjecaj vjerskih zajednica na svoje vjernike, političkih stranaka na svoje pristalice i slično). Državna je vlast u načelu ograničena, kao što je to već Aristotel izrekao, na opće dobro zajednice.

Radi povijesnog razvitka i međusobnih borba država i naroda nastali su oblici koji na oko protuslove ovoj definiciji. Ako je državna vlast najviša na svom području, kako je moguće da postoje države koje nad sobom imaju drugu, još višu vlast? Ako je, na primjer, prije 1918. godine Bavarska bila kraljevina, dakle formalno država i priznata kao takva, kako je moguće da su za njeno područje mogli vrijediti neki zakoni njemačkog carstva? Ako je Maryland država, kako je moguće da vlada Sjedinjenih Američkih Država provodi svoje odluke, u nekim granicama, i na području države Maryland? Ako su Tunis i Maroko države, kako to da francuska vlada odlučuje (2.) o svim važnijim pitanjima. Takve su situacije dovele do definicije o složenim državama.

Ali odnosi između država članica takve složene države međusobno i prema središnjoj vlasti toliko su različiti da je pravna nauka morala svrstati te oblike u više kategorija. Uzet ćemo jedan od takvih sustava, samo zbog ilustracije, iako vjerujemo da su svi ti sustavi više ili manje virtuozno nadmetanje, igra riječi, a ne opisivanje stvarnosti, te da se na njih može s punim pravom primijeniti Durkheimova kritika: “Umjesto da promatramo stvari, da ih opisujemo, da ih uspoređujemo, mi se onda zadovoljavamo da si prizovemo u svijest svoje ideje, da ih slažemo. Umjesto znanosti činjenica, mi se bavimo ideološkom analizom. Nema sumnje da ta analiza ne isključuje nužno svako promatranje. Može se pozivati na činjenice da potvrde ove pojmove ili zaključke do kojih se dolazi na temelju tih pojmova. Ali onda činjenice ulaze samo kao nešto sporedno, kao primjeri ili dokazi; one nisu objekt znanosti” (Emile Durkheim, „Pravila sociološke metode”, 10. izd., Pariz 1947. str. 15 i 16).

Tako dijeli jedan njemački stručnjak (Karl Strupp, “Temelji pozitivnog međunarodnog prava”, 5. izd., Bonn, 1982., str. 89) složene države na 1) međunarodnopravno složene i na 2) državnopravno složene. Među prvima nalazi one koje su sastavljene od jednakopravnih jedinica: personalna unija, realna unija i državni savez (Staatenbund, Confédération d’Etats), te drugi tip u kojima postoji ovisnost jedne države od druge (protektorat). Složene pak države državnopravnog reda dijeli na vazalne države (Staatenstaat) i savezne države (Bundesstaat, état fédéral).

Iz ovog pregleda vidimo veliku razliku, pa i teoretsku, koja postoji između pojedinih oblika složenih država. Tako, na primjer, imamo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, državni savez koji se od svih najdulje održao i u kojemu su države članice bile stvarno neovisne od vrhovne, u ovom slučaju skoro posve simboličke vlasti, te Švicarski Savez, koji je, ne promijenivši ime, stvarno prestao biti državnim savezom 1848. godine kad je vrhovna vlast prešla od kantona na središnju, saveznu vladu.

Imamo opet, samo primjera radi, savezne države kao Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez, Njemačku (bilo onu od 1870. do 1918., bilo weimarsku republiku, bilo pak današnju zapadno-njemačku saveznu državu), Meksiko, Venezuelu, Argentinu, pa i Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (2.) u najnovije doba, u kojima je položaj sastavnih dijelova u odnosu prema središnjoj vlasti vrlo različit, te se kraj istih ustavnih zakona tijekom povijesti stvarno mijenja.

U tom bogatstvu oblika, a naveli smo mali broj, središnje je pitanje stvarne a ne formalne naravi. Pitanje je, tko je država – središnja vlast ili članice, ili pak i središnja vlast i članice istovremeno. Evo prekrasnog područja za sofizme i nadmudrivanja i u tom pogledu mora se priznati prvenstvo njemačkim stručnjacima koji su uspjeli “obogatiti” pravnu znanost golemim svescima o prirodi tih složenih oblika

___________

1. Ovaj je članak napisan 1955. dakle prije likvidacije francuskog kolonijalnog imperija.
2. God 1955., kad je napisan ovaj članak, ovo je bilo službeno ime države.

___________

No nama se čini da ključ leži u samoj definiciji države. Ako je država najviša vlast na određenom području, dakle suverena za svoje područje, onda je ograničenje njene suverenosti nekom višom, suverenom vlašću na istom području protuslovlje u sebi, jer ne može jedna vlast biti najviša, ako ima nad sobom višu vlast, odnosno ako ta “viša” vlast ne može zapovijedati nižoj “najvišoj” vlasti, onda nije “viša”, pa ako nije “viša”, onda još manje može biti “najviša”. Dakle, u složenim državama, bile one po imenu personalne unije, realne unije, državni savezi (konfederacije), savezne države (federacije), uvijek može postojati na određenom području samo jedna državna vlast. Ako su članice saveza suverene, tj. najviše na svom području, onda savez nije država nego međunarodno tijelo čije je postojanje ovisno o volji država članica (Sjevernoamerička Unija od 1778. do 1786., Švicarska do 1848., Njemački Savez do 1866., Britanski Commonwealth, u pogledu dominiona od 1980.). Ako su pak članice ograničene voljom središnje vlasti, pa makar samo na izvjesnim područjima i svojevoljno, ali neopozivo, onda je samim time središnja vlast postala suverenom i savez ima oznaku države, dok su članice, bez obzira kakve su si titule ostavile, samo više ili manje samoupravne pokrajine te nove složene države (njemačke kraljevine i kneževine poslije 1870., članice “države” Sjevernoameričke Unije nakon 1786., švicarski kantoni nakon 1848., te “narodne republike” u Jugoslaviji).

Složene su države, bez obzira da li je suverenost kod saveza ili kod članica, prelazni oblici, podvrgnuti stalnoj promjeni. To su različni putovi od jedinstvene države prema raspadu ili pak od različnih država prema jedinstvu, uvjetovani političkim prilikama. Nije federacija nikakav ideal kojemu treba težiti, nego je pomoćno sredstvo da se prikriju stvarni ciljevi (razlaz, odnosno ujedinjenje), kompromis u borbi između centrifugalnih i centripetalnih sila kojemu se iz čisto političkih razloga daje oznaka nečeg višega, dok mu pravnici traže definicije “za opsjeniti prostotu”.

Pa i sam Le Fur, koji ne sakriva svojih simpatija za federalizam (naravno za druge narode, dok za Francuze cijepanje jedinstva ne dolazi u obzir), jasno priznaje smisao saveznih država (za državne saveze kaže, posve ispravno, da su samo “prelazni oblici”): “Savezni oblik dopušta da se održe narodni običaji različitih država, koje se ujedinjuju, on im čak dopušta i da zadrže svoje ime države. Ovo posljednje predstavlja uostalom samo povijesno naslijeđe; s pravnog gledišta posebna država, član savezne države, bez sumnje da ne predstavlja pravu, potpunu državu, kao što je to slučaj sa suverenom državom” (op. cit., str. 105 i 106). Dakle za političke ciljeve savezna je država (federacija) veoma povoljna, jer je savezni oblik… neobično gibak; on je pogodan za postepeni razvitak prema jedinstvu, što je često cilj upravljača, ali čemu bi se narod u početku odupro” (op. cit, str. 106).

Točnost tih navoda pokazuje pokus s drugom Jugoslavijom koja je, napustivši doktrinarni unitarizam prve Jugoslavije, ipak zadržala kao svoj krajnji cilj jedinstvo naroda Jugoslavije, u čemu joj treba poslužiti federalizam kao sredstvo da se smanji otpor Hrvata.

Federalizam primijenjen na Hrvatsku

Federalizam, onako kao što smo ga do sada opisali u teoriji bez obzira na Hrvatsku, ne mijenja svoj značaj ako ga primijenimo na hrvatski narod. Ista pravila koja vrijede za odnos, recimo, Bavarske prema Njemačkoj, vrijedila bi i za odnos, recimo, savezne jedinice Bosne ili Dalmacije prema središnjoj hrvatskoj vladi, s istim mogućnostima formalnopravnih varijanata.

Budući da smo već iznijeli, navodeći Le Fura, da je savezni oblik povoljno sredstvo da se prikriju unitaristički ciljevi, te da taj oblik dopušta održavanje nekih formalnih oznaka državnosti u prelazno doba ujedinjavanja, potrebno je da ispitamo da li je takav prelazni oblik potreban i koristan za buduću hrvatsku državu, pogotovo obzirom na činjenicu da je hrvatski federalizam najnovijeg datuma i da prema Starčevićevim a isto tako i Radićevim svehrvatskim koncepcijama, a još više prema stvarnosti jedinstvene (unitarističke) hrvatske države od 1941. do 1945., znači veliki korak unazad.

Ni Bosna ni Dalmacija, pa ni drugi dijelovi Hrvatske, nisu danas suverene države (nisu nikakve države kao što ni sama Narodna Republika Hrvatska nije država već samo obična jugoslavenska upravna jedinica, isto što je bila Banovina Hrvatska, stvorena “da se Hrvati ne bune”). Prema tome stvaranjem Države Hrvatske te jedinice ne bi izgubile ništa od svoje suverenosti, tako da savezni oblik ne bi bio potreban da narod lakše proguta gubitak nezavisnosti. Potrebno je, dakle, mimo formalno-pravnih razloga koji u Hrvatskoj ne postoje, pronaći sociološke razloge koji bi opravdali potrebu (privremenu) saveznog oblika.

Narodi su posljedica povijesnog razvitka ljudskog društva, zajednice relativno konstantne, nakon što su dostignule određeni stupanj kristalizacije. Ali sile, koje su djelovale pri postanku naroda, ne nestaju onog časa kada je narod već stvoren, nego one i dalje djeluju i u smislu daljnjeg diferenciranja unutar naroda kao i u smislu čvršćeg uloptavanja narodne zajednice. |

Zemljopisni čimbenici, rasni supstrat i kulturne zajednice spadaju među glavne centripetalne (sredotežne) sile, dok seobe (useljivanja i iseljivanja), djelomično gospodarski čimbenici i utjecaji stranih kultura djeluju centrifugalno (sredobježno), jer uglavnom nije cijeli narod na njihovu dometu, nego samo pojedini dijelovi koji zato doživljavaju poseban razvitak, nepoznat drugim dijelovima. Te utjecaje mogli bismo osim toga podijeliti na horizontalne i vertikalne, tj. prema predmetu na koji utječu. Ako jedan čimbenik utječe na određene slojeve naroda bez mjesnog ograničenja (na primjer proletarizacija sela u cijelom narodu, ili vjerski indiferentizam višeg građanskog sloja cijelog naroda), možemo govoriti o horizontalnom utjecaju. Naprotiv, dulja okupacija jedne pokrajine po stranoj sili, naseljavanje stranog pučanstva na određenom pojasu, prijelaz jedne pokrajine na drugu vjeru, dakle mjesno ograničene pojave koje obuhvaćaju pretežni dio pučanstva tog kraja bez obzira na staleže, možemo nazvati vertikalnim utjecajima.

Dok su horizontalni utjecaji manje opasni za narodno jedinstvo, budući da obuhvaćaju samo jedan dio naroda na cijelom prostoru, vertikalni utjecaji daleko su kobniji za to jedinstvo, jer se zemljopisno određena područja, cijeli krajevi, jednolično razvijaju pod tim utjecajima, različno od drugih krajeva, stvarajući posebnu zajednicu unutar opće narodne zajednice, tzv. regionalizam.

Politička vlast može spadati bilo među centrifugalne bilo među centripetalne čimbenike, već prema stanju stvari. U mnogim državama, a pogotovo u zapadnoj Europi, politička je vlast bila jedan od najvažnijih čimbeniku stvaranja modernih naroda, toliko važan da su neki sociolozi smatrali da su narodi posljedica političke vlasti. To se može protumačiti njihovim izvorima. Većina je sociologa proučavala stvaranje modernih naroda na primjeru francuskog naroda, u kojem se već rano u povijesti politička vlast uglavnom poklapala s geografskim i etničkim supstratom, a kulturno je spadala u isti krug u koji je spadao cijeli podloženi narod.

Ali postojanje naroda, čija se svijest pripadnosti oblikovala pod posve protivnim političkim oblicima, kao npr. Talijana i Nijemaca, gdje nije bilo jedinstvene političke vlasti u razdoblju njihove formacije, nego su pojedini krajevi bili pod različnim vlastima, a neki i pod tuđinskom upravom, dokazuje da jedinstvena politička vlast nije jedini čimbenik u stvaranju naroda.

No to ne znači da joj važnost nije izvanredno velika. Ako se politička vlast poklapa sa centripetalnim faktorima, proces kristalizacije bit će lakši, brži i sigurniji, nego li u slučaju kad takva vlast djeluje centrifugalno, tj. kad različne vlasti vuku pojedine dijelove na različne strane. U takvom slučaju, pogotovo u doba stvaranja naroda, može se dogoditi da krajevi, koji bi inače postali jedno zbog geografskih i etničkih čimbenika, pođu različnim putovima, da se oblikuju u posebne narode ili da unatoč zemljopisnih, etničkih i kulturnih srodnosti ne dođe do jedinstva koje bi izgledalo na dohvatu (Valonci u odnosu prema Francuskoj, Holandezi i Flamanci u odnosu prema Nijemcima, Holandezi i Flamanci međusobno, francuski i španjolski Baskijci međusobno, i kod nas otpad Crvene Hrvatske i oblikovanje posebne crnogorske narodnosti s izrazitom težnjom pretapanja u srpski narod).

* * *

Za hrvatski narod govorilo se često da su zemljopisna različitost i strani kulturni utjecaji stvorili pokrajinske razlike te da je to dakle u neku ruku prirodan i neizbježiv rezultat konfiguracije tla i smještaja na raskrsnici različitih kultura.

Ne može se nijekati postojanje razlika među hrvatskim krajevima, niti poreći tim razlikama značaj “prirodnog rezultata”, budući da je ono što jest, već samim tim što jest, prirodno i neizbježivo, posljedica čimbenika koji su doveli do tog rezultata. Ne poričemo dakle te razlike. Nego poričemo da bi one bile posljedica zemljopisnih i kulturnih čimbenika, dakle nužne u političkom smislu. Te su razlike posljedica političkih čimbenika i prema tome politički, tj. za budućnost, nisu neizbježive ni nužne. Samo ako priznamo determinizam, dakle potpuno nepostojanje slobodne ljudske volje, može se prihvatiti takva projekcija povijesti na budućnost, no čim dopustimo da ljudi i kao pojedinci i kao zajednica mogu nešto htjeti, da se mogu – u okviru danih mogućnosti – opredijeliti za jedan ili drugi put, onda nemamo razloga smatrati da je sva budućnost uvjetovana političkim rezultatima prošlosti.

Ali, kao što smo rekli, ni za prošlost, tj. za povijesno tumačenje sadašnjeg stanja, ne možemo priznati da su zemljopisni i kulturni čimbenici stvorili hrvatski regionalizam.

Ako je istina, kako se tvrdi, da su zemljopisne razlike toliko velike, a strani kulturni utjecaji toliko duboki, onda uopće ne bi bilo hrvatskog naroda, budući da u doba njegova oblikovanja, osim u samom početku, nije bilo jedinstvene političke vlasti koja bi uokvirivala tu masu u jedan narod. A nijekati da taj narod postoji, nema smisla, jer je očigledno.

Dakle nisu ti čimbenici bili nimalo centrifugalni, već na protiv potpuno centripetalni. I doista, zemljopisno Hrvatska je jedna jedinica, u svakom pogledu lijepo uravnotežena, i kao takva se provlači kroz povijest i prije i poslije doseljenja Hrvata. Na istom području formirani su prije Hrvata Iliri, rimske su se pokrajine Dalmacija i Ilirik uglavnom pokrivale s današnjom Hrvatskom, a turski osvajači, kad su upravno uređivali novoosvojene krajeve, sve su hrvatske zemlje pripajali bosanskom pašaluku, dok su druge podvrgavali bilo beogradskom bilo budimskom paši. Turci, koji nisu imali nikakva osjećaja za narodnost, jer im je vjera bila jedino mjerilo, imali su osjećaja za konfiguraciju tla i poštivali su jedinice koje su prirodno tvorile cjelinu. Prema tome vidimo da zemljopisni čimbenici na hrvatskom području nisu takve prirode da bi morali stvoriti regionalizme, već bi sami po sebi stvarali varijante kakve poznaju svi, pa i najhomogeniji narodi. Osim toga razlike koje mi danas poznamo među Hrvatima uglavnom se ne pokrivaju sa geofizičkim podjelama Hrvatske.

Kulturni pak utjecaji izvana bili su u svako doba jedinstveni i utjecali su na cijelo hrvatsko područje. Rimsko kršćanstvo, grčko kršćanstvo, islam, ne kao vjere već kao kulture, protezali su se u različna vremena na pretežni dio hrvatskog područja, te prema tome same po sebi te kulture ne bi mogle razdvajati hrvatski narod, nego su samo utjecale na razvitak cijelog naroda.

Gospodarski čimbenici bili su ograničeni na sustav iskorištavanja pojedinih zauzetih pokrajina, kao posljedica političkih čimbenika, te prema tome njihov utjecaj nije nezavisne prirode. Ostaju nam samo, kao jedino mogući bitni uzroci današnjih oprečnosti, seobe i politički utjecaji.

Ne može se poreći važnost seoba. Zbog stranih invazija imali smo stalne seobe na području Hrvatske, i to pod pritiskom Austrijanaca i Mađara vrlo laganu i posve neprimjetnu seobu prema jugu, a pod utjecajem Turaka stoljetnu seobu prema sjeveru i sjeverozapadu. Ali ta seoba nije bila selektivna, niti ograničena na jedno područje. To je bilo s jedne strane bježanje starog hrvatskog stanovništva ispred Turaka, a s druge strane naseljavanje stranog, vlaškog, albanskog, srpskog i drugog istočnog pučanstva u hrvatske krajeve. Kako su pak turska osvajanja bila brža od bijega i seljenja, to je seljenje više izmiješalo hrvatski narod nego što ga je razdvojilo. Pa i kratak period nakon 1878. (okupacija Bosne i Hercegovine) pokazuje u malom takav primjer migracije, te je u tom razdoblju Bosna primila dosta veliki broj hrvatskih i nehrvatskih doseljenika, čime je njena etničko-rasna sličnost s ostalim hrvatskim pokrajinama samo učvršćena.

Ostaje nam samo još jedan mogući uzročnik te podvojenosti: politička vlast sa svojim uključenim gospodarskim (iskorištavalačkim) interesima.

Tri su smjera kojima su strane vlasti išle na Hrvatsku i tri su se regionalizma stvorila. Prvi i najstariji dolazio je sa zapada, preko mora, i širio se prema istoku. To je bio apeninski politički utjecaj koji predstavlja Venecija. Stoljećima su Mlečani širili taj svoj politički utjecaj, koji se u borbi s drugim utjecajima čas širio čas sužavao i, konačno, nakon pet stoljeća postojanja propao ostavivši nam kao posljedicu Dalmaciju i Istru u njihovim današnjim granicama. Granice Dalmacije ne poklapaju se ni s onima što ih je imala stara rimska pokrajina, budući da je u rimsko doba granica između Dalmacije i Panonije bila geofizička, tj. išla crtom koja razdvaja jadranski riječni sustav od savsko-dunavskog, niti se poklapa s bizantskom temom Dalmacijom koju je tvorilo samo pet gradova i tri otoka, nego su rezultat stoljetnog natezanja prvo s ugarsko-hrvatskim kraljevima, a onda s Turcima.

Druga je politička vlast dolazila s istoka, a predstavljala ju je Turska. Turci su stvorili Bosnu kao što je danas poznamo, Nije Bosna ni geofizička cjelina ni prirodna geopolitička jedinica niti jedinstveno gospodarsko područje, nego se od male banovine oko Travnika proširila, kao pojam, zajedno s turskom vlašću, te se u doba najveće moći Turske prostirala na sjeveru do Drave a na zapadu do Velebita, dok je kasnije u borbama s Austrijom i Mlečanima stiješnjena na uže okvire te je konačno od požarevačkog mira ostala u granicama koje danas poznamo. Kao takvu ju je Austrija okupirala i stavila pod posebnu upravu. Već sam lepezasti oblik Bosne sa središtem u Sarajevu pokazuje smjer širenju turske vlasti, dok okljaštrena periferija lepeze ilustrira kako su kršćanske sile polagano podgrizavale tursku prevlast.

Nasuprot ta dva točno ograničena kraja s posebno jako razvijenim regionalizmom, stoji tzv. banska Hrvatska koja se dobro može označiti riječju “ostaci”. To nije cjelina, ni zemljopisno, ni rasno, nego “ostatak” Hrvatske nakon što su Mlečani i Turci uzeli druge dijelove. A kako je politička vlast koja je vladala nad tim ostacima bila pozvana baš od Hrvata u pomoć, nije osjećana toliko stranom kao druge dvije čisto okupatorske vlasti, te je bilo moguće da ti ostaci održe bar neku, vremenom sve manju autonomiju.

Konačno imamo jednu jedinicu koja je u prošlosti imala izvanredno značenje, te je i društveno davala posebno obilježje svojim stanovnicima. To je bila Vojna krajina, gdje je sustav opće obrambene dužnosti stvorio poseban tip čovjeka, bitno različit od kmeta banske Hrvatske, bosanske raje ili dalmatinskog kolona. Zbog toga je njeno razvojačenje i uklapanje u bansku Hrvatsku bez posebnih prava izgledalo nemoguće. Međutim sjedinjenje je provedeno bez većih poteškoća i regionalizam krajišnika nije se dugo održao kao politički čimbenik, nego se srozao na lokalne razlike iste kategorije kao što su bile druge lokalne razlike unutar banske Hrvatske.

Regionalizmi su dakle čista posljedica dominacije stranih vlasti nad hrvatskim područjem, rezultat različnih tuđinskih osvajanja. Kao takvi oni nisu “prirodni”, tj. ovisni od fizičkih čimbenika, već su ostaci stranih političkih vlasti. Budući da nemaju korijena ni u zemljopisnim ni u kulturnim čimbenicima, ti regionalizmi ne samo mogu već i moraju nestati kao politički čimbenici.

* * *

U tom procesu nestajanja važnu je ulogu odigrala Jugoslavija. Ukidanje zadnjih hrvatskih državnih atributa i prisilno odnarođivanje, surove balkanske metode i priliv Srba u Hrvatsku, prirodno bi morali slabiti hrvatsku svijest. No činjenica da su se stvaranjem Jugoslavije svi dijelovi Hrvatske našli pod jednom političkom vlasti, te radikalna srpska unitaristička politika koja je brisala stare pokrajinske međe, dovele su do protivnog rezultata. Hrvatska svijest ojačala je kao nikada prije. Razlog je jasan: novi, zajednički doživljaj u svim hrvatskim pokrajinama brisao je uspomenu na različne stare političke utjecaje, te je jačao osjećaj solidarnosti i pripadnosti među svim Hrvatima. Politička vlast, pa makar i tuđa i neprijateljska, bila je jedna i jedinstvena te se zato pretvorila u centripetalnu snagu.

Daljnji su zajednički doživljaji svih dijelova Hrvatske samo još pojačavali proces ujedinjavanja. Opći zanos svih hrvatskih krajeva prilikom uspostave hrvatske države, opće nevolje zbog partizanskih napadaja, te konačni zajednički poraz i pad pod novog dominatora, stvorili su moralne veze jače, neposrednije i više od povijesnih doživljaja razdvojenosti. Došlo je do jačeg stapanja pojedinih dijelova hrvatskog naroda u jedno tijelo, do višeg stupnja integracije, ili kao što bi rekao Durkheim, do “dinamičke gustoće”. Mimo i iznad geopolitičkih i ekonomskih čimbenika, moralne veze sjedinjuju dijelove naroda u jedno tijelo, jer “dinamička gustoća” može se definirati, kod istog volumena, kao funkcija broja pojedinaca koji su stvarno ne samo u trgovačkim već i u moralnim odnosima, tj. koji ne samo izmjenjuju usluge ili vrše konkurenciju, već žive zajedničkim životom. Budući da su čisto gospodarski odnosi posve izvanjski, može ih biti vrlo živih a da se ipak ne sudjeluje u kolektivnoj egzistenciji. Trgovački poslovi, koji se vrše preko granica koje razdvajaju narode, ne brišu tih granica. Zato se najbolje izražava dinamička gustoća jednog naroda stupnjem sljubljivanja društvenih dijelova. Jer ako svaka djelomična skupina tvori cjelinu, posebnu jedinicu, odvojenu od drugih ogradom, djelovanje njenih pripadnika uglavnom ostaje mjesno; ako se pak naprotiv ta djelomična društva stapaju u krilu cijelog društva, ili teže stapanju, znači da se u istoj mjeri proširio krug društvenog života” (op. cit., str. 112 i 118). Moralni doživljaji više uloptavaju narod u cjelinu od materijalnih. “Ceste, željeznice itd. služe više poslovima nego stapanju pučanstva… To je slučaj Engleske, čija je materijalna gustoća viša od gustoće u Francuskoj i gdje je ipak stapanje dijelova daleko manje napredovalo, kako to dokazuje održavanje lokalnog duha i regionalnog života” (op. cit., str. 118 i 114).

Hrvatski narod ima toliko bogatstvo zajedničkih duhovnih doživljaja, nekoliko radosnih i bezbroj tragičnih, da su se u njima i po njima različni dijelovi naroda upravo sljubili u jedno mimo i protiv centrifugalnih političkih utjecaja prošlosti. Pravaštvo je jednako djelovalo u banskoj Hrvatskoj kao u Dalmaciji i Bosni, Radićev je pokret obuhvatio sve hrvatske krajeve bez obzira na prošlost, a ustaštvo kao koncentracija državotvorne volje naroda mobiliziralo je sve Hrvate bez obzira na vjeru, stalež i pokrajine. Pod četničkim i partizanskim noževima padali su jednako fratri kao i hodže, seljaci kao i obrtnici, Dalmatinci, Bosanci, Ličani i Srijemci, dok kod Bleiburga komunističke strojnice nisu pitale zarobljene hrvatske vojnike iz koje su pokrajine.

Sociološki čimbenici, mimo i protiv formalno-pravnih i povijesnih uspomena, oslabili su pokrajinske granice i pripravili su put hrvatskom političkom jedinstvu.

Politička potreba hrvatskog federalizma

Iz dosadašnjeg izlaganja jasno proizlaze dva zaključka: 1) Federalizam je samo formalno-pravno sredstvo da se prikrije integracija prema jedinstvu ili pripravi put za razdvajanje, dakle prelazno stanje, i 2) Regionalizmi su kao političke pojave ostaci prošlosti, nekada slavne a nekada tužne. U hrvatskom slučaju regionalizmi su ostaci političkog ropstva naroda, projekcije tuđinskih vlasti i pohlepe, najnegativnija pojava u hrvatskom narodnom životu.

Sva je hrvatska politika išla za tim, nekada svjesno a još više nesvjesno, da se izbrišu tragovi te prošlosti. U političkim pojmovima Dalmacije, Bosne, Krajine i banske Hrvatske ne očituje se državna, superiorna volja naroda, ne očituje se njegova suverenost, već iz njih struji duh borbe kolona protiv mletačkih namjesnika i trgovaca, otpor raje protiv harača, paralelni otpor bosanskog plemstva protiv utapanja i nestajanja unutar osmanlijskog mora, dužnost seljaka da besplatno oružjem brane austrijske interese i kmetstvo širokih slojeva u korist sve više mađariziranog plemstva koje je za prazne pergamene predavalo stranim vlastima zadnje ostatke suverenosti. Protiv tog povijesnog ropstva hrvatski je narod reagirao jedinstveno u najnovijoj prošlosti, no ta reakcija nije išla za obnavljanjem tih bolesnih formula tuđinske prevlasti, niti za očuvanjem posebnih pozicija domaćih korisnika te prevlasti, već je bila usmjerena postignuću svoje jedinstvene države.

Zbog toga je svaki federalizam u Hrvatskoj sa sociološkog gledišta nakalamljen i nesuvremen, a formalno-pravno znači potvrdu tuđinskih osvajanja. To je samo isprazna demagogija, podvrgavanje jednoj političkoj modi bez stvarnog temelja u narodnim potrebama. Nisu radili i djelovali Starčević, Radić, Prodan, Čaušević, Bašagić i njima slični Hrvati, nije se zato borila hrvatska vojska, da se obnove ideje dalmatinskih autonomaša, Jagićev austrijski “bosanski jezik”, da muslimani budu kao u Saint-Germainskom ugovoru izdvojeni iz svog naroda i pravno označeni tuđinskom manjinom u svojoj vlastitoj zemlji, da kmetski i graničarski duh bude ovjekovječen.

Hrvatska politika smije biti samo hrvatska i zato i buduća hrvatska država ne smije nikoga varati i mamiti federalizmom kako bi ušao u nju, već mora otvoreno istaknuti da joj je cilj jedna, jedinstvena država u kojoj će svi Hrvati biti jednaki pravno i stvarno bez obzira na vjeru, porijeklo, stalež i bogatstvo. Ne želimo time reći da bi ta država morala biti centralistički uređena. Naprotiv, baš u narodno jedinstvenim državama može se provoditi prava upravna i gospodarska decentralizacija, približavanje vlasti narodu, jer namjesto povijesnih, antagonističkih jedinica kao u federaciji mogu se ustrojiti upravne jedinice po zemljopisnim i gospodarskim kriterijima s najširim nadležnostima, a bez ikakve opasnosti za političko jedinstvo naroda.

“Republika Hrvatska” br. 17/18 (kolovoz 1955.), str. 21-30.

Srbi u Hrvatskoj

“U kompleksu raspravljanja o odnosima između Srbije i Hrvatske …pojavljuje (se) izvjesno neugodno isticanje, naime da bi Srbija trebala napustiti Srbe u Hrvatskoj, u čemu, očevidno, nema izbora; ili proslijediti liniju jugoslavenstva na bazi isticanja da su hrvatske zemlje srpske zbog doseljenih Srba u hrvatske krajeve bježanjem ispred Turaka (čime hrvatski krajevi nisu prestali biti hrvatski), ili prihvatiti Srbe natrag, jer Turaka više nema, ili jednostavno i ispravno smatrati, da na granicama između Hrvatske i Srbije prestaju sva prava jednih prema drugima i da započinje apsolutno poštivanje, u kojem bi slučaju Srbi u Hrvatskoj normalno živjeli kao i Hrvati.” (Ivan Oršanić, “Hrvatska i Srbija”, “Republika Hrvatska”, br. 3. travanj 1952., str. 7.).

Realizam u političkom djelovanju zahtijeva od nas da otvoreno pristupimo problemu Srba u Hrvatskoj kao središnjem pitanju koje moramo riješiti, ako želimo da hrvatsko oslobođenje bude uspješno i da se pretvori u stabilno rješenje na Balkanu.

1. Načelna stajališta

Danas više nema Hrvata koji bi bili za Jugoslaviju, jer bi vjerovali da postoji jugoslavenski narod i da prema tome načelo narodne države zahtijeva da takav jugoslavenski narod ima svoju narodnu državu. Kod Srba takvo mišljenje nije nikada ni postojalo, nego su oni smatrali Jugoslaviju samo proširenom Srbijom, sredstvom za okupljanje svih zemalja u kojima žive Srbi i za posrbljivanje naroda među kojima oni žive.

Hrvati su danas svjesni da načelo narodne države zahtijeva da svaki narod, velik ili mali, jak ili slab, ima svoju narodnu državu kao okvir u kojemu će se razvijati narodna zajednica, te subjekt preko kojega će ova narodna zajednica dolaziti u dodir s drugim narodima. Bez narodne države narodna zajednica nema potrebni politički oblik da bi se slobodno razvijala i ulazila u odnose s drugim narodima na ravnopravan način.

Pa oni Hrvati koji pristaju na Jugoslaviju kao na zajednički okvir, a njih je sve manje i manje, priznaju da je to samo “manje zlo” a ne idealno rješenje. Jer i u takvom okviru zahtijevaju bar formalno zadovoljavanje načela samoodređenja time što hrvatsku upravnu jedinicu i djelomično postignuta autonomna prava nazivaju državom, iako ovakva jedinica nema bitnih oznaka prave države. Osjećaju da bez takvog formalnog priznanja načela narodnog samoodređenja ne mogu obraniti Jugoslaviju. I u tome se ne radi da li u Jugoslaviji vlada veća ili manja sloboda, veća ili manja ravnopravnost, veće ili manje blagostanje, nego o temeljnom načelu: U današnje doba svaki narod treba imati svoju državu da bi se mogao razvijati kao narod i prema tome svaka država koja nije izražaj jedne narodne zajednice predstavlja povredu prava naroda na slobodu i nezavisnost, te mora prije ili kasnije nestati.

U posljednje vrijeme, nakon poraza najnovijeg pokušaja da se ostvari ravnopravnost naroda u Jugoslaviji, kada su predstavnici jugoslavenske vlasti u Hrvatskoj dr. Savka Dabčević-Kučar i Mika Tripalo bili smijenjeni s položaja, jer su ovu ravnopravnost previše doslovno shvatili, nije više pitanje u Hrvatskoj da li će se Jugoslavija raspasti, nego je pitanje samo kad će se raspasti i da li će se uspostaviti hrvatska država s manjim ili većim žrtvama, na miran način ili revolucijom. Te kakvo će biti njeno unutrašnje uređenje.

Osjećajući ovo opće uvjerenje, koje predstavlja temelj hrvatskog osloboditeljskog djelovanja, jugoslavenske vlasti ponovno posežu za starim metodama i upotrebljavaju Srbe u Hrvatskoj da bi Hrvate spriječili u ostvarenju hrvatske slobode. Tajno i manje tajno predstavnici Beograda govore Srbima u Hrvatskoj da će ih Hrvati klati i uništavati, te da je zato potrebno da oni budu čuvari „reda i mira” u Hrvatskoj i da se odvoje od Hrvata u svom čuvarskom položaju. Vrši se umjetno izoliranje Srba u Hrvatskoj i ovi se tjeraju u psihološki ghetto da bi poslužili središnjoj vlasti kao pomoćne jedinice za obuzdavanje hrvatskih osloboditeljskih poriva.

Ovo izdvajanje Srba u Hrvatskoj ide tako daleko da danas postoje u Hrvatskoj srpska poduzeća, tj. poduzeća u kojima ne mogu biti namješteni Hrvati nego samo Srbi, te da se srpske općine upravljaju mimo i protiv hrvatskih općina. Školstvo pak iskrivljavanjem povijesti i stalnom propagandom stvara kod Srba u Hrvatskoj strah od Hrvata i dovodi do kulturnih pa i ljudskih prekida između hrvatskih Srba i njihovih susjeda i do stvaranja umjetnih veza sa središtima izvan zemlje u kojoj žive i djeluju. Pod vlašću “bratstva i jedinstva” produbljen je jaz između Hrvata i Srba i kod Srba je stvorena psihoza ugroženosti i otvorenog neprijateljstva prema Hrvatima.

2. Posljedice povijesnih događaja

Srbi su došli u hrvatske krajeve bilo bježeći pred Turcima, bilo kao pomoćne jedinice turskih osvajača, bilo kao vojnici u službi Austrije. Vjerojatno je točna tvrdnja hrvatskih povjesničara da je pod turskom vlašću jedan dio katoličkih Hrvata prešao na pravoslavlje radi pomanjkanja katoličkog svećenstva i radi posebnog, povlaštenog položaja koji je u Otomanskom Carstvu uživao carigradski patrijarh. Sigurno je točna tvrdnja da su se tijekom vremena, pod utjecajem srpskog svećenstva, Vlasi i drugi nesrpski pravoslavni doseljenici pretočili u Srbe. Ali danas moramo priznati činjenicu da je, bez obzira na podrijetlo, pravoslavno pučanstvo u hrvatskim krajevima u svojoj većini po osjećaju srpske narodnosti.

Kao što među Hrvatima ima danas potomaka Vlaha i Nijemaca te drugih narodnosti koje su se naselile na hrvatskom području i pretopile u domaće pučanstvo, tako i među hrvatskim Srbima ima ljudi različitog, pa i hrvatskog podrijetla, koji se danas osjećaju Srbima i prema tome su objektivno Srbi. Hrvatska politika mora s time računati i mora poštivati njihovo narodno opredjeljenje, ako ne želi hrvatsku državu pretvoriti u onakvu protunarodnu diktaturu kao što je danas Jugoslavija.

Ali i Srbi u Hrvatskoj moraju shvatiti da ne mogu živjeti u zemlji kao izražaj tuđinske, ugnjetavačke vlasti. Mađari su za doba grofa Khuen-Hederváryja u banskoj Hrvatskoj, a ministra Benjamina Kallaya u Bosni, iskorištavali srpsko pučanstvo da bi pomoću njega, stvaranjem straha i odvajanjem od većine, spriječili normalno ujedinjavanje hrvatskih zemalja koje bi dovelo do oslobođenja Hrvatske. Ova protuhrvatska politika posebno je bila očevidna u Dalmaciji, gdje su Austrijanci pomoću tamošnjih Srba stvarali talijansku izbornu većinu (Italoserbi) koja je u svojoj konačnici skrivila da je nakon prvog svjetskog rata Zadar potpao pod Italiju, a koja je u drugom svjetskom rutu imala za posljedicu talijansko-srpski savez protiv novostvorene hrvatske države.

Nije potrebno ulaziti u prošlost da bismo uvidjeli, da su vanjske sile iskorištavale hrvatske Srbe za svoje imperijalističke ciljeve protiv Hrvatske i protiv Hrvata. Zloupotreba hrvatskih Srba mimo njihovih stvarnih i trajnih interesa nije nikada bila veća nego u doba Titove Jugoslavije, koja je na umjetan način podjarivala dotadašnje sukobe između Hrvata i Srba i produbljivala jaz između njih. Komunisti su Srbe upotrebljavali da pokore Hrvatsku poslije 1945. godine i da je drže podjarmljenom, čime je vlast postignula da je jedan dio pučanstva Hrvatske radio protiv interesa svoje vlastite domovine i protiv interesa većine. Stvorena je povlaštena no ipak nezadovoljna manjina, te je pojačano razočaranje većine s držanjem ove manjine.

3. Lanac osvete treba prekinuti

“Hiljadugodišnje susjedstvo Srbije i Hrvatske, srpskoga i hrvatskoga naroda, ne poznaje ni jedan međusobni rat, ni jedan međusobni sukob, ni jedno međusobno klanje. Nametanje, naprotiv, Jugoslavije i jugoslavenstva predstavlja niz zločina, predstavlja uništavanje Srbije i Hrvatske, Srba i Hrvata,” napisao je prof. Ivan Oršanić (“Hrvatska i Srbija”, Republika Hrvatska, br. 3, 1953., str. 2.).

Neprirodnost pa i protuprirodnost Jugoslavije dovela je do srpsko-hrvatskog neprijateljstva, koje se očitovalo svom žestinom u kraljevskoj Jugoslaviji, gdje je Srbija smatrala državu kao nešto svoje, dok ju je Hrvatska osjećala kao nešto tuđe. Došlo je do stanja da su neki Srbi u Hrvatskoj, koji su, kao Svetozar Pribićević, na početku bili najoduševljeniji pristalice jugoslavenskog nacionalizma i centralizma, počeli uviđati nepravednost stvorenog stanja i zagovarati promjenu politike prema Hrvatskoj. Međutim, ni ovi Srbi nisu uvidjeli da nisu dovoljne neke promjene, nego da je potrebna načelna promjena, tj. stvaranje nezavisnih, iako prijateljskih država Srbije i Hrvatske, kao temelja za normalan razvitak srpskog i hrvatskog naroda. Nisu došli do takvih logičnih zaključaka, što je dovelo do velikih nesreća kad se Hrvatska uspjela osloboditi.

Postojanje hrvatske države mora nam poslužiti i kao pouka, a ne samo kao inspiracija u borbi. Iako je posve prirodno da je u Hrvatskoj došlo do reakcije na jugoslavensko nasilje i na iskorištavanje domaćih Srba od stranih, zavojevačkih vlada, ova reakcija je škodila samoj hrvatskoj državi i otežala je njeno učvršćivanje. Uskoro nakon stvaranja Hrvatske pojavili su se i strani utjecaji koji su preko domaćih Srba rušili novu državu. Kako Nijemci tako i Talijani iskorištavali su hrvatsku reakciju protiv Srba da se povežu s ovima i da im pomažu u rušenju hrvatske države. Ovo pokazuje kako svaki sukob između Hrvata i hrvatskih Srba dovodi do teških posljedica i za jedne i za druge. Sva materijalna i oružana pomoć koju su četnici dobivali od Nijemaca i od Talijana nije koristila srpskom puku kao što hrvatskom puku nije koristilo nikakvo dobiveno oružje, ako ga je Hrvatska morala upotrebljavati protiv svojih vlastitih građana.

Ako želimo bolju budućnost svojoj domovini, onda moramo prvo priznati da je najveća pogreška hrvatske države bila što uopće nije imala unaprijed stvorenu politiku prema hrvatskim Srbima, te što je dopustila da prirodna reakcija na doživljene nepravde mjestimično preotme maha i stvori stanje u kojemu je suživljavanje Hrvata i Srba bilo otežano. Ignoriranje srpskog pitanja na početku hrvatske države, zatim pokušaj pokatoličenja Srba i konačno stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve nisu znak neke promišljene hrvatske politike, nego improvizirane reakcije koje kao takve nisu mogle dovesti do dobrih rezultata.

Jedina uspješna politika u onom razdoblju bila bi ona koja bi uvidjela da lanac sukoba i neprijateljstava može prekinuti samo onaj koji je u nadmoćnom položaju, a ne onaj koji je stvarno ili psihološki u stanju obrane. Prema tome, u onom času, unatoč srpskih izazivanja i stranih poticanja Srba na neprijateljstvo protiv hrvatske države, inicijativa za stvaranje boljih odnosa između hrvatskih Srba i Hrvata trebala je poteći upravo od hrvatskih vlasti. Ne u obliku nekog taktiziranja, nego u iskrenom priznanju da u Hrvatskoj, kao posljedica povijesnih događaja, postoji dio pučanstva koji se po narodnosti osjećaju Srbima. Bilo je potrebno stvoriti povjerenje toga pučanstva u hrvatsku vlast, da će ona dopustiti njegovo potpuno slobodno nacionalno i kulturno iživljavanje i da će za uzvrat tražiti jedino lojalnost prema državi Hrvatskoj.

Znam da je to bilo teško očekivati u onom času, jer su jugoslavenske nepravde bile još svježe, a samo hrvatsko oslobođenje došlo je odviše naglo a da bi se mogla izgraditi ovakva razborita politika. Svrha ovakvih razmatranja nije osuditi hrvatske vlasti ili pojedine hrvatske prvake, niti su isprazna mentalna gimnastika s mudrošću koja dolazi mnogo godina nakon samih događaja, nego su neophodno potrebna pouka ako ne želimo ponovno upasti u iste pogreške.

Srbi su naime nakon iskustva s Nezavisnom Državom Hrvatskom zapali u iste pogreške u kojima su bili prije nje, i to ne samo u iste nego i u znatno pojačane. Srpsko osvećivanje poslije 1945. ne može se ni prispodobiti s Pribićevićevom politikom da učini Hrvate manjim od makova zrna, koju je vodio kao ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije. Ako je jugoslavensko nasilje od 1918. do 1941. dovelo do hrvatske reakcije poslije 10. travnja 1941., kakvu tek reakciju možemo očekivati nakon Titovih nasilja od 1945. pa do danas? Da Jugoslavija smatra normalnom takvu reakciju, vidimo po propagandi koju vrši o tome među Srbima u Hrvatskoj.

No ako je takva reakcija normalna, ona nije neminovna i upravo u tome je uloga slobodnih Hrvata u svijetu, da formuliraju buduću hrvatsku politiku u kojoj će izričito biti isključena svaka osveta uperena protiv bilo kojeg dijela pučanstva Hrvatske, a posebno protiv hrvatskih Srba.

Kako slijedeća pobjednička faza pripada Hrvatima, na Hrvatima će ležati odgovornost da prekinu lanac sukoba. Hrvati će morati u času svoje pobjede i uspostave države Hrvatske učiniti najveće napore da ne dođe do reakcije na nasilja druge Jugoslavije, da Jugoslavija u svom porazu ne ostavi Hrvatima u naslijeđe diktaturu i nepravdu. Glavni zadatak prve hrvatske, revolucionarne vlade bit će u zadovoljavanju i osiguravanju hrvatskih Srba. Svi napori moraju biti usmjereni da se srpsko pučanstvo Hrvatske osigura od osveta i progona. To je u višem interesu Hrvatske, to od nas zahtijeva sretnija budućnost svih stanovnika Hrvatske.

4. Puna sloboda

Nije dovoljno obećavati hrvatskim Srbima neka posebna, manjinska prava, jer je teško da će na njih pristati, budući da ih već danas imaju. Danas su Srbi u Hrvatskoj povlaštena manjina, koja uživa prednosti ovog položaja, ali i opasnost koja iz toga izvire. Strah od budućnosti i pomanjkanje vjere u druge građane Hrvatske izravna su posljedica položaja povlaštene manjine koji imaju Srbi u Hrvatskoj. Svaka manjina osjeća se ugroženom, no povlaštena manjina još se više osjeća ugroženom, jer zna da su povlastice dane na štetu većine i da zato prijeti opasnost reakcije ove većine čim se stanje promijeni.

Što se može ponuditi hrvatskim Srbima u budućoj hrvatskoj državi? U prvom redu treba ih uvjeriti da će svim stanovnicima Hrvatske, bez obzira na vjeru i podrijetlo, biti, uz jednake dužnosti, priznata i jednaka prava, dakle da će njihova sigurnost počivati na općem sustavu slobode, a ne na nekim posebnim i prema tome nestalnim pravima. Ali ova sloboda ne smije biti samo privremena, nego se mora pretvoriti u bitni, trajni temelj hrvatske državne ideje. Ako će hrvatska država osigurati svim svojim stanovnicima punu slobodu nacionalnog, vjerskog i političkog opredjeljivanja, te ako će utvrditi da je udruživanje u svrhu gajenja posebnih interesa ustavom zajamčeno, neće se nastaviti mentalitet ghetta koji se razvio među hrvatskim Srbima i ovi će moći slobodno ulaziti u hrvatski javni život, a da pri tome ne moraju žrtvovati ništa od svojih posebnosti. Ako hrvatska država štiti sve vjere, ali ne usvaja ni jednu, onda će se stanovnici katoličke, muslimanske, pravoslavne, protestantske i židovske vjere, isto kao i agnostici i ateisti, osjećati jednakopravnim. Nemojmo zaboraviti da Hrvatska nije katolička, kao što se to ponekad znalo pogrešno isticati, čime je nanijeta velika šteta hrvatskoj ideji, nego je zemlja u kojoj ima katolika kao što ima i muslimana, pravoslavnih, protestanata i ateista, dakle da nije dužnost države u suvremenom svijetu da ima konfesionalni značaj, pa ni onda kad u njoj jedna vjera ima apsolutnu većinu, što nije slučaj u Hrvatskoj, nego da je dužnost suvremene države osigurati slobodu savjesti svim svojim pripadnicima.

Ako danas u svijetu vladaju narodne države, to ne znači da svi pripadnici države moraju pripadati onom narodu koji je stvorio državu. Jest, narodna država je preduvjet da se narodna zajednica može slobodno i potpuno razvijati, ali ovaj razvitak ne znači da se pojedinci i skupine, koji su povijesnim razvitkom ušli na područje jednog naroda, moraju odreći svojega podrijetla i posebnosti. Jedino što se od njih smije zahtijevati jest da kao građani lojalno surađuju na općem dobru zajednice, no potrebno im je osigurati nesmetani razvitak njihovih posebnosti. Prema tome, ako Srbi u Hrvatskoj žele preko svojih škola i svojih organizacija gajiti svoju srpsku posebnost, a ne samo pravoslavnu vjeru, ovo im treba biti zajamčeno ne kao Srbima nego kao građanima Hrvatske.

Takvo sustavno i dosljedno poštivanje slobode građana neće koristiti samo u odnosu na hrvatske Srbe, nego i u odnosu prema Hrvatima koji pripadaju različitim vjerama kao i različitim političkim strukturama. Dosljedno provedeno, takvo načelo slobode koristit će svim Hrvatima i stvorit će ozračje u kojemu će Hrvatska moći napredovati i prevladati teško naslijeđe prošlih nasilja i tiranija. Jer nemojmo zaboraviti da su nas stoljeća hranila silom i nasiljem; “u hrvatskom (je) narodu stoljećima slagano i složeno mnogo toga, što ga je politički, ekonomski, socijalno, duhovno i moralno imalo dotući, zatući, uništiti, razrovati i pokvariti.” Zato “mi osjećamo svu tragediju, koju su Bizant, Venecija, Beč, Pešta i Beograd izbacili kao nasljedstvo naslaga u svojim vjekovnim nastojanjima da nas se u svakom pogledu uništi.” (Ivan Oršanić. “Povijest se ne briše”, “Republika Hrvatska”, br. 1, listopad 1961., str. 6/7).

Kad smo spoznali da u sebi nosimo naslijeđe prošlih nasilja i tiranija kojima amo bili podvrgnuti, prva nam je dužnost da spriječimo da bi ovo zlo prevladalo u nama. Nije dosta riješiti se materijalnog ropstva, nego je potrebno svladati i duševno ropstvo u kojemu se nalazimo, te na temelju pravednosti i slobode izgraditi takvu državu u kojoj će se i hrvatski Srbi osjetiti slobodnim i zaštićenim. Hrvatska država slobode bit će jamstvo sigurnosti i hrvatskim Srbima i kad je oni osjete takvom, velik dio puta do našeg oslobođenja bit će prevaljen. A buduća država, koja neće započeti s osvetama nego s izmirenjem, imat će čvrst temelj za sretniju budućnost svih svojih stanovnika. Srbi moraju shvatiti da je samo Srbija narodna država Srba i da izvan nje oni ne mogu imati svoju narodnu državu, nego samo prava slobodnih građana zemalja u kojima žive, uključivši i pravo na narodnost i na čuvanje svojih posebnosti. Hrvatska je pak jedina zemlja na svijetu gdje Hrvati mogu ustrojiti svoju narodnu državu i nema nikakva razloga da se oni odreknu ovog opće priznatog prava zato što su ratni vihori donijeli na njihovo područje pripadnike nekih drugih narodnosti. Ovo načelo da je Srbija narodna država Srba, središte srpstva, uglavnom je priznato kako u Jugoslaviji tako i van nje, te su zemlje izvan Srbije, koje se danas nalaze u Jugoslaviji, smatrane interesnim područjem ili kolonijama Srbije. Radi toga nikada ne može doći do ravnopravnosti Srba j Hrvata u Jugoslaviji, jer bi zato bilo potrebno prvo uništiti značaj narodne države, i to središnje, povlaštene narodne države, koji ima Srbija još od 1918. Prema tome ispravno rješenje leži u izdvajanju srpske narodne države iz Jugoslavije i u isto takvom izdvajanju Hrvatske i Slovenije te u stvaranju narodnih država u Hrvatskoj i Sloveniji. Same granice su drugotne važnosti, kao što je to slučaj u cijelom svijetu, i ne mogu biti razlogom da se vrijeđa načelo narodnih država. Činjenica da će ostati Srba izvan Srbije kao i Hrvata izvan Hrvatske ne može spriječiti ostvarenje prava narodnog samoodređenja ni za Srbiju ni za Hrvatsku. Ako su ove države slobodarske i poštuju ljudska prava, onda će i Hrvati koji budu ostali u Srbiji i Srbi koji budu ostali u Hrvatskoj dobiti punu zaštitu svojih građanskih prava, među koja spada svakako i poštivanje narodnosti.

 “Republika Hrvatska”, br. 111 (listopad 1977.), str. 2-18.

3

JUGOSLAVENSTVO I JUGOSLAVIJA

* Jugoslavenski mit – temelj Jugoslavije

* Bilanca jedne diktature

 

Nemoguće je, jer proti naravi, načiniti jedinstvo oblasti, zakona, uprave, uz slobodu ili samovolju, kod naroda različitih pasminom, poviješću,

stupnjem prosvjetljenja, zemljišnim ležajem, društvenim odnošajima, gospodarstvenim probitcima, zakonima vjere.

Ante Starčević

 Jugoslavenski mit temelj Jugoslavije

 

Hrvatsko pitanje nije jedinstveno u povijesti. Nije jedinstven ni slučaj Jugoslavije, kao što nisu jedinstvena različna opravdanja koja se daju sustavu višenarodnih država u kojima je sva vlast usredotočena u jednom narodu i među malobrojnim pripadnicima pridruženih, podjarmljenih, ili kako ih samo želimo nazivati, naroda. I na Jugoslaviju moraju se primijeniti rezultati općih socioloških istraživanja, ako ne želimo da posve nepotrebno prijeđemo područja ljudskog duha koja su već drugi obradili, da nakon dugotrajnih proučavanja dođemo do zaključaka koji su bili na dometu prije nego što smo se upustili u taj posao.

I.

JUGOSLAVENSKA STVARNOST

1. Jugoslavija – mali imperij

Makar kako banalno zvučilo danas, moramo ipak ponoviti da je Jugoslavija primjer malog imperijalizma. Jedan mali narod, nesposoban da stvori veliki imperij, iskoristio je nabačenu ideju i povoljnu političku konjunkturu da stvori svoje kolonijalno carstvo u samoj Europi. Potpuno je razumljivo da nosioci Jugoslavije nisu svojoj politici dali ime kolonijalizma, ali to se ne može ni očekivati, jer i u tome je ljudska vještina tijekom stoljeća dovoljno napredovala, te zna svaku, pa i najnezgodniju stvar, izreći lijepim riječima. Ipak, pokraj svih riječi ostaju činjenice, a činjenica je da u Jugoslaviji postoji prvenstvo jednog naroda, a da drugi narodi moraju svoje interese podčiniti “zajednici” koju predstavlja povlašteni narod. Moglo bi se posumnjati u tu činjenicu da nisu do sada stvorene dvije Jugoslavije i da ne postoji već gotov nacrt za stvaranje treće Jugoslavije.

Kad je stvorena prva Jugoslavija, njeni su branitelji opravdavali srpsku prevlast različnim, formalno mudrim razlozima. Srbija je imala svoju državu, govorili su, te se za volju zajednice odrekla te države. Srbija je bila na strani pobjednika, te se samo ujedinjenjem sa Srbijom drugi narodi mogu osloboditi sudbine pobijeđenih. Srbija je bila ratom oštećena, te prema tome moraju bratske pokrajine, koje su manje stradale, pomoći Srbiji da se ponovno izgradi. Srbija je novoj državi dala svoje ustrojstvo, te prema tome ima pravo da u njoj vodi glavnu riječ.

Ali unatoč svih tih prednosti, koje su Srbi kao državni narod uživali u Jugoslaviji, Jugoslavija je u prvoj velikoj krizi propala (godine 1941.) a da se Srbi nisu odviše borili za njeno održanje. Godine 1945. stvorena je druga Jugoslavija, te u njoj opet Srbi imaju glavnu riječ. No kako stari argumenti više nisu bili dovoljni da opravdaju srpsku prevlast, pronašli su se novi argumenti da opravdaju isto stanje. Srbija se ovaj put nije odrekla svoje narodne države, dok je Hrvatima u ime bratstva i jedinstva oduzeta država, ali argumenat se ipak nije upotrijebio u korist Hrvata. Uzet je samo onaj argumenat koji koristi Srbiji, tj. pripadništvo pobjedničkoj struji koje je uvijek i svagdje glavni argumenat, bez obzira na pravo i na moral. Srbija je stradala u ratu, te joj zato ponovno treba pomoći. Premda su i druge pokrajine stradale, to se nije uzimalo u obzir, jer nisu bile na pobjedničkoj strani i jer su stradale od Srba. Konačno, Srbiji se nije prigovorilo da je zbog njenog hegemonizma morala propasti Jugoslavija, nego se prigovaralo Hrvatima što su dali oduška svojem otporu protiv srpske prevlasti i srušili Jugoslaviju. Srbiji naprotiv nije se prigovorilo ni to da je pristupila Trojnom paktu Italije, Njemačke i Japana i da je za vrijeme rata surađivala uvelike s Nijemcima i s Talijanima.

Što nam sprema treća Jugoslavija? Naravno, novo izdanje bratstva i jedinstva. Razumljivo je da se ne želi već sada iznijeti na javu buduća prevlast Srbije, jer bi to smetalo ostvarenju treće Jugoslavije. Ali to se nije otvoreno priznavalo ni na Krfu 1917. godine kada se sklapao sporazum između predsjednika srpske vlade Nikole Pašića i predsjednika Jugoslavenskog odbora dr. Ante Trumbića o osnivanju i uređenju buduće zajedničke države, niti se to priznavalo u Jajcu 1943. godine kad je stvoren nacrt ustava buduće komunističke Jugoslavije, pa nema razloga da Srbi već danas o tome javno govore. No nakon dosadašnjih iskustava dovoljni su samo simptomi da bismo upoznali bit te treće Jugoslavije.

Prema nekim srpskim piscima buduća Jugoslavija mora biti demokratska federacija, ali se u toj federaciji ne smije dopustiti odcjepljenje pojedinih naroda da se ne slabi država, nego se mora osobito osigurati jedinstvo srpskih zemalja i obraniti Srbe od hrvatskog šovinizma. Konačno, buduća Jugoslavija mora kazniti “ustaške zločine” (u tome su svi Srbi složni), te ako hrvatska jedinica ne bi izvršila ovaj zadatak na zadovoljstvo Srba, morat će se zajednica pobrinuti da se to izvrši. O četničkim zločinima ni riječi, jer govoriti o tome znači biti hrvatski šovinist. Ako još spomenemo da po nekim srpskim predstavnicima srpske se zemlje protežu sve dotle dok ima pravoslavnih manastira, a tih ima sve do Gorskog kotara, dakle na vratima Rijeke, i do Ravnih kotara pred samim Zadrom, onda si možemo zamisliti buduću hrvatsku jedinicu stvorenu od dvije prostorno odvojene pokrajine: uže Hrvatske od Varaždina do Karlovca s dijelovima najzapadnije Slavonije na sjeveru, te srednje Dalmacije na jugu. Sve drugo bilo bi srpsko u okviru bratske, demokratske i federativne Jugoslavije. Nekim će se možda pričiniti nemogućim takav plan. Preporučam da pregledaju rasprave iz 1928. godine, kad se tražilo rješenje jugoslavenske krize pomoću amputacije, tj. izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije. Tada je sličan plan, samo ograničen na sjeverni dio te smanjene Hrvatske, predložen kralju Aleksandru Karađorđeviću, koji ga je najozbiljnije proučavao.

2. Prevlast jednog naroda u složenim državama

Iz ovih kratkih primjera možemo zaključiti da je Jugoslavija stvarno imperij (u vrlo malom opsegu) sa svim oznakama imperija: prevlašću jednoga naroda nad drugima, unutrašnjom napetošću između sastavnih naroda i državnom vladom koja se održava silom. A što znači imperij, to su već davno rekli povjesničari i sociolozi (za razliku od učitelja koji iz povijesti vade samo ružičasto obojene, idealno nadahnute primjere).

Kaže Guglielmo Ferrero u svojem najvećem djelu “Veličina i dekadencija Rima”: “Ako se želi shvatiti što je stvarno bilo rimsko carstvo, potrebno je odbaciti jednu od najstarijih i najraširenijih zabluda, a koja se sastoji u vjerovanju da je Rim upravljao svojim pokrajinama sa širokim pogledima, brinući se za opće dobro i u skladu s mudrim i korisnim načelima koja su u prvom redu bila usmjerena dobru podčinjenih. Nikada nisu podložene zemlje bile upravljane u takvom duhu, ni od Rima, ni od bilo kojeg drugog imperija; nikada, ako ne pukim slučajem, nije dominacija bila korisna za podložene; naprotiv uvijek su dominatori nastojali postići što veću korist sa što manje rizika i napora.”

S malo riječi rečeno je time zapravo sve što se o toj temi može reći. Svaka zajednica prirodno teži osiguravanju vlastite koristi i prednosti, te prema tome ni narodna zajednica nije lišena toga egoizma. No dok je ovaj egoizam ograničen susjedima koji se mogu braniti, ne dolazi do punog izražaja i ostaje više kao obrambena kategorija. Tek kad se razvije na račun drugih naroda ili zajednica koje su izgubile svoju političku slobodu te se ne mogu oduprijeti oružanom silom prohtjevima svojih susjeda, dolazi takav egoizam do punog izražaja i pretvara se u navalnu kategoriju. Što je veći imperij, to je veća mogućnost punog zamaha egoizma dominantnog naroda koji uvijek ima isti argument: borili smo ne da vas oslobodimo (čega, nije važno: ropstva, zaostalosti, pritiska vlastite oligarhije i sl.), pa imamo pravo da naplatimo sve žrtve. I kao kod lihvara, nikada se ne stigne otplatiti sve te žrtve. Prvo se plaća oslobođenje, onda se nastavlja plaćati sigurnost granica zajednice, zatim se plaćaju izgubljeni ratovi, onda navalni ratovi, te konačno nagrade onima koji čuvaju jedinstvo carstva. I dug je to veći, što se dulje plaća. Prestaje se plaćati tek onda kada dominatori izgube vlast.

Rim je iscijedio cijeli tadanji kulturni svijet, te je ovaj umoran od pet stoljeća dobre uprave šaptom pao pod nove, manje kulturne dominatore: Germane na Zapadu, a Arape na Istoku. Španjolsko se carstvo raspalo čim su maticu zemlju zaposjeli Francuzi, te ni jezik ni vjera pa ni djelomično isto podrijetlo nisu mogli održati jedinstvo, kad je nestalo sile da ga održava. Englesko carstvo tražilo je od svojih podanika žrtve u dobrima i u krvi za obranu slobode, tj. matice zemlje, ali se raspalo kada nije bilo premoćne sile da osigura odanost podanika matici zemlji, Francusko se carstvo likvidiralo u nepunih dvadeset godina, jer matica zemlja nije više bila u stanju održavati silom bratstvo i jedinstvo. I tako bismo mogli nabrajati primjer za primjerom. Te ćemo naći dovoljno dokaza za tvrdnju Guglielma Ferrera o interesu dominatora. Ali, bojim se, da nećemo naći nijedan primjer u povijesti gdje bi se dio takvog imperija iz viših ideala borio da ostane u imperiju. Primjeri koji bi se mogli navesti, obično se sastoje od nekih povlaštenih krugova u kolonijama koji su vezani uz staru vlast i boje se izgubiti svoje povlastice, te se prema tome ističu vjernošću kolonijalnoj vlasti. Oslobođenje južnoameričkih država obiluje takvim primjerima.

Prema tome, ako je opće pravilo da u višenarodnim državama jedan narod prevladava te da vodi zajednicu za sebe i u svoju korist, onda je razumljivo da podloženi narodi žele u najmanju ruku izaći iz podložništva, tj. osloboditi se. Nije potrebno filozofski opravdati takve želje, jer su one prirodna samoobrana svake zajednice. Opravdanja su potrebna dominatorima i zajednici, tj. imperiju (zovemo imperij svaku višenarodnu državu u kojoj jedan narod vlada nad drugim narodima zajednice).

3. Integralno jugoslavenstvo — jedino opravdanje Jugoslavije

U slučaju Jugoslavije nije potrebno opravdavati želju Hrvata za oslobođenjem, jer je ta želja normalna čim se prizna Hrvatima značajka naroda, a Jugoslaviji oduzme značaj jednonarodne države. Jugoslavija bi bila opravdana, i o njoj se ne bi moglo raspravljati samo kad bi postojao jedan jugoslavenski narod, te kad bi Srbi, Hrvati i Slovenci bili plemena ili od stranih dominatora otuđeni dijelovi jednog naroda. U tom pogledu bilo je integralno jugoslavenstvo logično i u skladu s duhom vremena. Ako postoji jugoslavenski narod, onda je opravdan zahtjev da postoji jugoslavenska država i svako miješanje stranih sila znači nedopuštenu intervenciju, a svaki poziv državljana protiv jedinstva države predstavlja veleizdaju. Logičan je bio kralj Aleksandar Karađorđević kad je izbrisao ime Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je ime samo kazivalo da država nije jednonarodna nego višenarodna, i time davalo pravo pojedinim narodima da se pozivaju na samoodređenje, te da traže pomoć u inozemstvu za svoje oslobođenje. Proglašavanjem Jugoslavije i jugoslavenskog naroda 1929. godine učinjena je formalna koncesija javnom mišljenju demokratskog zapada koje je bilo protivno (bar u teoriji) prevlasti jednih naroda nad drugima. Nakon toga čina formalno nije više bilo različnih naroda, te prema tome nema više prevlasti. Sve drugo je samo pitanje unutrašnjeg uređenja i borba s ostacima prošlosti.

S istom logikom pokušava se Tito osloboditi federalističkog ustava druge Jugoslavije koji u sebi sadržava nespojivu suprotnost između isticanog bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda i priznanja da su to narodi a ne plemena. Ili postoji jedan jugoslavenski narod ili postoje različiti narodi slavenskog Juga. U prvom slučaju Jugoslavija je nužna posljedica priznavanja načela da svaki narod ima pravo da stvori svoju posebnu, nezavisnu državu, dok je u drugom slučaju nužno priznati ovo pravo svim narodima (pa makar bili i bratski) slavenskog Juga. Samo ovo rješenje je u skladu sa slobodarskim načelima koja danas vladaju u svijetu.

Sputan ovom logikom, Tito je osjećao potrebu da napusti kompromis koji je stvoren u Jajcu 1943. i koji radi svoje unutrašnje nelogičnosti nosi u sebi sjeme budućih razdora. Zato je pokušao uvesti kao idejni temelj Jugoslavije jedinstvenu jugoslavensku radničku klasu koja bi neutralizirala ideju postojanja posebnih naroda, a da ne mora posegnuti za integralnim pojmom jugoslavenskog naroda. Naime, ni s diktaturom nije danas moguće prodrijeti u zemlji s integralnim jugoslavenstvom koje je u narodima vezano s veoma mučnim uspomenama. Naprotiv, u inozemstvu nije toliko teško podrijeti s jugoslavenstvom kao s narodnim pojmom, jer je u zapadnoj Europi riječ narod poistovjećena s riječju država, te se prema tome postojanje jugoslavenskog državljanstva lako poistovjećuje s postojanjem jugoslavenskog naroda. A čim se prizna postojanje jugoslavenskog naroda, Jugoslaviji je osiguran opstanak u smislu prava na samoodređenje kako ga shvaća demokratski Zapad.

Ključ problema leži, dakle, u činjenici da ne postoji jugoslavenski narod kao što postoje druge, povijesno oblikovane narodne zajednice na Zapadu, nego samo jugoslavenska država kao imperij u malom, tj. kao prevlast jednog naroda nad drugim narodima. Ako je to točno, onda postojanje Jugoslavije nema opravdanja, te se ne može ni pomisliti na stvaranje treće Jugoslavije. Jugoslavija se svodi na svoje bitno pitanje: jedan jugoslavenski narod ili različni narodi slavenskog Juga ili Balkana ili jugoistočne Europe.

Nama Hrvatima nije potrebno dokazivati da smo narod te da ne postoji jugoslavenski narod u smislu, recimo, francuskog, engleskog ili mađarskog naroda. Ali kako to mišljenje postoji u svijetu, te kako je ono najveća zapreka našem oslobođenju kao i svakom našem političkom radu, morat ćemo se malo pozabaviti s postankom ideje jugoslavenstva, kako bismo mogli svoju djelatnost logično usmjeriti pobijanju premise, a ne posljedica koje izviru iz ove premise.

II.

RAZVITAK NACIONALIZMA NA BALKANU

1. Hrvatska uoči ilirskog preporoda

Početak suvremenih europskih nacionalizama pada u doba francuske revolucije. U tom času hrvatski se narod nalazio možda na najnižoj točki političke slobode. Rascijepan između tri vlasti: austrijskog carstva, turskog carstva i mletačke republike, koje su se nalazile u političkoj i društvenoj dekadenciji, hrvatski je narod gubio političku svijest koju je prije toga pokazivao i u najtežim borbama između Zapada i Istoka. Nosioci hrvatskog političkog života bili su, kao i u cijeloj feudalnoj Europi, pripadnici prvog i drugog staleža, svećenstva i plemstva. Ali plemstvo je bilo u odumiranju: ekonomski, politički pa i biološki. Plemstvo je svagdje bilo nosilac vlasti, a kako je u Hrvatskoj vlast bila strana, to se plemstvo moralo odlučiti: ili izginuti u borbi za potpunu slobodu, što je više plemstvo pod Zrinskim i učinilo, ili prilagoditi se vlasti, što je niže plemstvo učinilo da ne bi nestalo gubitkom povlastica koje je dobivalo od vlasti.

Prilagođivanje vlasti koje se očitovalo u cijeloj Europi tijekom Novoga Vijeka, kada se iz feudalizma, dakle aristokratskog uređenja države, prešlo u apsolutističke monarhije, dakle centralizam koji počiva na plemstvu samo kao na izvršnim organima središnje vlasti, imalo je u Hrvatskoj i nacionalnih posljedica. Središnja vlast nije bila domaća kao u Engleskoj, Francuskoj i Španjolskoj, ili kao u njemačkim i nekim talijanskim kneževskim državama, te prema tome podvrgavanje plemstva središnjoj vlasti nije u Hrvatskoj jačalo narodnu zajednicu, kao što ju je jačalo u zemljama s istorodnom središnjom vlasti, nego je dovodilo do odnarođivanja plemstva, dakle do gubitka politički vodećeg razreda. U Dalmaciji se gradsko plemstvo potalijančilo, a u banskoj Hrvatskoj ponijemčilo i pomađarilo, dok se u bosanskoj Hrvatskoj poturčilo. U tom pogledu želim istaknuti da poturčivanje nije istovjetno s primanjem islama, jer bosansko plemstvo nije gubilo svoju narodnost dok je Turska bila moćna. Tek u doba opadanja turske moći i kao slabi odraz zapadnjačkih političkih ideja počeli su se vodeći krugovi u osmanlijskom carstvu poistovjećivati s glavnim državnim narodom, Turcima.

Hrvatska je dočekala nacionalistički preporod u Europi bez politički vodećeg staleža, plemstva, a što je još teže, bez jačeg građanskog staleža koji je svugdje u Europi bio nosilac novih ideja. Ostalo je samo svećenstvo koje već po zvanju nije moglo zamijeniti druge političke staleže, te koje je u biti nesklono novotarijama. Osim toga novi nacionalistički pokreti građanskog podrijetla imali su jaku liberalnu notu, što je svakako bilo odbojno svećenstvu. Pravo je čudo, dakle, što se svećenstvo ipak zagrijalo za preporod. Ova odlučna uloga svećenstva u prvim počecima suvremenog hrvatskog nacionalizma unijela je u hrvatski politički život retoriku i idealizam, te mu je dala žig mesijanizma zbog kojega su se u Hrvatskoj teško razvijali suvremeni politički oblici. Međutim, jedino je svećenstvo stajalo na braniku hrvatskog naroda te se ne može prijeći preko ove povijesne zasluge. Osim toga svećenstvo je u Hrvatskoj dolazilo iz seljačkih krugova te je predstavljalo biološki veoma zdrav i neistrošen element, a stalna veza s narodom osiguravala je brzo širenje ideja koje je svećenstvo prihvaćalo.

Razdijeljen na tri dekadentna imperija, od kojih je jedan (mletački) konačno propao koncem 18. stoljeća, hrvatski se narod osjećao slab i napušten. Gospodarski slabo i nerazvijeno građanstvo, većinom tuđinskog podrijetla, nacionalno otuđeno plemstvo, pomanjkanje domaćih sveučilišta, sve je to utjecalo da je u Hrvatskoj zavladalo malodušje. Pokušaj cara Josipa II. da centralizmom i uvođenjem njemačkog jezika kao jedinog službenog jezika u cijelom habsburškom carstvu osigura jedinstvo svojih zemalja, te antiklerikalni modernizam toga cara koji je zastrašio konzervativne krugove, dakle ono što se nazivalo jozefinizmom, prethodio je pojavi francuske revolucije. Ukidanje jozefinizma nije dovelo do vraćanja ustavnih prava u Hrvatskoj nego do jačeg oslona na Mađare, čije je plemstvo bilo nacionalno svjesno i u savezu s novim građanskim staležom pokušavalo staru ideju višenarodnog ugarskog kraljevstva pretvoriti u jednonarodnu mađarsku državu. Pokušaji carskog dvora da nakon pada Napoleona zadrži pod svojom izravnom upravom ilirske pokrajine, tj. one dijelove Slovenije, Hrvatske i Dalmacije koji su bili pod vlašću Napoleona, još su pojačavali slabost i podijeljenost Hrvatske. Nije čudo da je onda svećenik Pavao Štoos pjevao o tuzi Majke Hrvatske. U Hrvatskoj je vladalo političko mrtvilo i malodušnost. Malobrojnim svjesnim Hrvatima izgledalo je da je došao “finis Chroatiae”.

2. Ilirski i jugoslavenski mesijanizam

Ali ideje nemaju granica te je val nacionalizma konačno došao i do Hrvatske. Nije došao izravno iz Francuske, iako je francuska vlast držala neke dijelove Hrvatske, nego preko njemačkih sveučilišta gdje je učila mladež iz banske Hrvatske, a manje preko talijanskih sveučilišta gdje je učila mladež iz Dalmacije. Konačno, rađanje mađarskog nacionalizma isto je dovelo do stvaranja hrvatskog nacionalizma kao obrane od mađarskih presizanja.

Novi hrvatski nacionalizam bio je vjeran odraz hrvatskih poteškoća i nesigurnosti. Nije se proglasio hrvatskim nego ilirskim, nije išao sam nego je tražio saveznike, te se prema tome razlikovao od nacionalizma Poljaka, Čeha, Talijana i drugih naroda koji su tada stajali pod tuđinskom vlašću i borili se za svoju narodnu slobodu.

Iste ideje prešle su i u druge balkanske zemlje, Srbiju, Makedoniju i Bugarsku, te su u tim narodima probudile nacionalističke pokrete koji su se, doduše, dosta razlikovali od svojih uzora, jer im je kulturni supstrat bio drugačiji. Ali svi nacionalizmi koji su nastali na Balkanu imali su istu temeljnu ideju: svaki narod mora biti slobodan, svaki narod mora imati svoju narodnu državu, svaka narodna država mora okupiti sve pripadnike svog naroda. Tek u Hrvatskoj ovi su se pojmovi miješali, jer je osjećaj slabosti bio toliko dubok da su težnje za saveznicima prevladavale i kod nacionalistički nastrojenih krugova. Zbog toga osjećaja slabosti nastala je ideja o jednom velikom ilirskom narodu od Jadranskog do Crnog mora, a nakon zabrane ilirskog imena (1843. god.) ta se ideja pretvorila u jugoslavensku misao. Jugoslavenstvo je dakle čisto hrvatska tvorevina, posljedica osjećaja slabosti hrvatskog građanskog staleža, te sinteza želje za saveznicima, koja je tada vladala kod Hrvata, s idejom nacionalne države.

Kod Srba se u isto doba nacionalizam počeo širiti kao velikosrpska ideja, jer je Srbija imala svoje državno žarište. To žarište bilo je veoma maleno, bivši beogradski pašaluk kao kneževina Srbija, vazal Turske, ali ipak međunarodno priznati čimbenik. U Hrvatskoj je mnogo starije žarište, banska Hrvatska, sve više gubilo oznake države radi slabosti plemstva, koje se ograničavalo na obranu neke šire autonomije i na laviranje između Austrije, dakle probuđenog nijemstva, i Ugarske, dakle probuđenog mađarstva.

Ne smijemo, međutim, odviše generalizirati ovu pojavu, jer i u doba najvećeg zamaha ilirstva, pa i među najuglednijim ilircima, bilo je borbenih hrvatskih nacionalista koji su u ilirstvu vidjeli samo oblik hrvatstva te pomoću njega htjeli obnoviti staro hrvatsko kraljevstvo. Jedan od prvih iliraca, grof Janko Drašković, bio je u tome potpuno jasan i njegovi su politički spisi još i danas suvremeni. Samo neki od iliraca težili su jednoj vrsti imperijalizma, tj. okupljanju slavenskog Juga oko Hrvatske i njenog državnog prava. Kod Slovenaca se ova ideja odrazila u ograničenoj mjeri. ‘Tako je Stanko Vraz prestao pjevati slovenskim jezikom i postao je hrvatski pjesnik. Za hrvatski nacionalizam ova bi pojava bila štetna da je imala više odjeka, jer bi narušavala njegovu etičku čistoću.

Ulaskom biskupa Josipa Jurja Strossmayera na hrvatsku političku pozornicu, nakon pada Bachova apsolutizma 1860. godine, novo jugoslavenstvo dobiva značaj mesijanstva. Preko ujedinjenja južnoslavenskih naroda želi se doći do ujedinjenja Crkava. Strossmayerova katedrala u Đakovu, građena u romanskom slogu s bizantinskom, ili bolje reći pseudobizantinskom kupolom, vjeran je izražaj tih krugova, a stvaranje najviše znanstvene ustanove u Hrvatskoj pod jugoslavenskim imenom ima politički programatsko značenje. Mladi hrvatski nacionalizam, slab u sebi i opterećen teškom hipotekom prošlosti i stranih dominacija, pokušava preskočiti bitnu fazu, vlastito učvršćivanje i političko ostvarenje svojih ciljeva, i prijeći na fazu ekspanzije. Time je došao u slabiji položaj u usporedbi s onim nacionalističkim pokretima koji su se ograničavali na skromnije ciljeve. Ali, kako ta želja za širenjem nije bila posljedica ni snage ni preuzetnosti, nego straha i malodušnosti, morala je uroditi lošim plodovima. Glavni plod hrvatskog jugoslavenstva bila je potpuna pomutnja duhova. Umjesto da duševno jača svoj narod i ulijeva mu povjerenje u vlastitu snagu, novo pokoljenje nameće hrvatskom narodu nemoguće zadatke i veoma udaljene ciljeve, čime samo olakšava Mađarima provođenje nove, mađarske imperijalističke politike u Hrvatskoj.

Kolika je pomutnja duhova nastala zbog ilirstva i jugoslavenstva, najbolje pokazuje hrvatski sabor od 1861. godine. Jedan od najsjajnijih hrvatskih sabora, na kojem su sudjelovali najugledniji predstavnici hrvatskog javnog života, kad se raspravljalo o imenu službenog jezika u Hrvatskoj. Dok su jedni bili za jugoslavenski jezik, drugi su službeni jezik htjeli prozvali “našim”, treći hrvatsko-slavonskim, četvrti hercegovačko-dalmatinskim, a da ne duljimo s primjerima, možemo navesti i hrvatskosrpski. Konačno je pitanje riješeno bez sabora. Kad je hrvatski ministar u Beču Ivan Mažuranić carskim otpisom prozvao službeni jezik u Hrvatskoj hrvatskim.

3. Pravaštvo kao hrvatski nacionalizam

Pomutnja duhova, koju je unijelo jugoslavenstvo, dovela je brzo do otpora. Na samom saboru 1861. godine dolazi hrvatski nacionalizam do svojih prvih čistih definicija u govorima dr. Ante Starčevića, kojemu se pridružuju dr. Eugen Kvaternik i Erazmo Barčić stvarajući Stranku prava. Od 1861. pa do svoje smrti 1896. Starčević izgrađuje idejne temelje suvremenog hrvatskog nacionalizma. Uvijek u oporbi protiv vlasti, on daje hrvatskom nacionalizmu njegovu bitnu značajku, duh obrane prava Hrvatske. Dok su drugi suvremeni nacionalizmi ekspanzivni i lako prelaze u imperijalizam, hrvatski nacionalizam koji je definirao Starčević ima moralno jače temelje, jer ide samo za očuvanjem i afirmacijom hrvatske samobitnosti, ali zbog toga gubi na političkoj prodornosti. Druga je zasluga Starčevića što je oslobodio hrvatsku politiku od legitimizma, tj. poštivanja postojećeg stanja, koje je u slučaju Hrvatske predstavljalo osiguravanje tuđinske vlasti i podjele Hrvatske, dakle onih čimbenika koji su najviše pridonijeli slabljenju hrvatskog narodnog duha. Vraćanjem na temeljna prava Hrvatske oštro izraženim historicizmom, te liberalnim pogledima na javni život, Starčević dovodi hrvatski nacionalizam u sklad sa zapadnom Europom. Kvaternikov pokušaj revolucionarne primjene Starčevićevih težnja bio je preuranjen, ali psihološki opravdan. Nije uspio, i Kvaternik je poginuo, ali je dao hrvatskom nacionalizmu potrebnu revolucionarnu notu, premda je radi njega Stranka prava morala izdržati teške progone.

Zanimljiva je borba između Starčevića i Strossmayera, jer je to borba između čistog nacionalizma demokratskog kova i kompromisnog nacionalizma s mesijanskom (i prema tome imperijalističkom) notom. Kad jedanput Hrvatska dođe do svoje konačne državne slobode, možda će se Strossmayerova uloga moći drugačije ocjenjivati, ali sada, dok narod još trpi radi njegovih idejnih zabluda, nije moguća nikakva tolerancija. U Strossmayerovu jugoslavenstvu, s idejom ujedinjenja Crkava, hrvatski je narod samo sredstvo za postignuće tuđih ciljeva koji mogu, ali ne moraju biti istovjetni s potrebama hrvatskog naroda. U Starčevićevu hrvatstvu prvotan je hrvatski narod, neuk, zarobljen, siromašan, iskorištavan. Zato je u hrvatskom nacionalizmu, koji se razvio na Starčevićevim mislima, socijalna strana uvijek bila prisutna i socijalizam nije u Hrvatskoj donio ništa nova i nikada se nije mogao afirmirati.

Starčević je bio vjeran katolik, ali nikakav klerikalac, te je, slijedeći uzor svojih francuskih učitelja, pokušavao odvojiti vjeru i narodnost, baš nasuprot Strossmayeru, koji je narodnost u neku ruku htio podvrgnuti vjeri, te Mažuraniću, koji je svoju narodnost doživljavao kao borbu između krsta i polumjeseca. Zato je Starčević kao prvi uspio shvatiti pitanje bosanskih muslimana i time pokazao budućim naraštajima rješenje hrvatskog pitanja. Hrvatska je jedan narod i jedna država, te se mora otresti svih hipoteka prošlosti. Vjera ne smije dijeliti jedan narod. (Ta se Starčevićeva teza kasnije pokušavala primjenjivati na jugoslavenstvo.)

Danas je teško čitati Starčevićeva djela, jer su se prilike toliko izmijenile da su neki dijelovi već arhaični. Osim toga iskustvo je razradilo njegove temeljne zasade, te ispravilo neke njegove pogreške. Nije Starčević bio nikakav prorok, nego politički dalekovidan čovjek, sin svoga vremena, te se nije mogao potpuno otresti svih utjecaja sredine u kojoj je djelovao. Tako je u prvo doba njegova hrvatska reakcija protiv ilirstva i jugoslavenstva bilo ograničena samo na ime, a ne na bit, pa je u hrvatski narod ubrajao i Slovence i Srbe, ali kasnije je razbistrio pojmove i prilagodio ih stvarnosti. Ne smijemo zaboraviti, da su njegovi prvi spisi nastali kad se kolima išlo iz Zagreba na Rijeku, a put u Beograd bio je prava pustolovina. Bosna, Srbija, Makedonija i Bugarska bile su tada u Zagrebu manje poznate nego Austrija, Mađarska i Češka. U očima prosječnog čovjeka to su bile egzotične zemlje, te su o njima vladali čudnovati pojmovi. Tek osamdesetih godina, nakon austrijske okupacije Bosne i Hercegovine i gradnje željeznica, ovo se je tajnovito područje otvorilo i tad su Hrvati iz banske Hrvatske upoznali bosansku stvarnost. Onda su maštanja počela blijediti, a politički planovi prilagođivati se činjenicama. I hrvatski nacionalizam prilagodio se stvarnosti i napustio je ilirske zablude, koje su se nesvjesno uvukle u prve spise dr. Ante Starčevića.

U tih zadnjih trideset i pet godina Starčevićeva života (1861.-1896.) hrvatski nacionalizam konačno pobjeđuje kod hrvatskog srednjeg staleža, koji je već znatno ojačao usprkos stranog pritiska. Stranka prava nije nikada došla na vlast, jer bi se morala odreći svoje temeljne postavke, hrvatske državnosti, koju ni Austrija ni Mađarska nisu htjele priznati, te je prema tome bila više ili manje trpljena, ali njezina idejna pobjeda najbolje se očitovala kod njenih protivnika, koji su sve više uzimali od njena programa da bi mogli uspjeti u narodu.

4. Stvaranje srpske manjine u Hrvatskoj

U to doba pada i jedan od najtragičnijih neuspjeha hrvatske politike, koji se obično ne spominje. Hrvatsko pravoslavno pučanstvo, koje je bilo velikim dijelom nacionalno nesvjesno (ali u tom pogledu stanje nije bilo mnogo bolje ni kod katolika a ni kod muslimana), posrbilo se pod utjecajem propagande iz Srbije, koju je Mađarska pomagala svim silama da bi slomila otpor Hrvata. Još je početkom 19. stoljeća mitropolita Stratimirović slao svoje kaluđere u Dalmaciju, da među tamošnjim kaluđerima organiziraju molbe na cara da se Dalmacija pripoji banskoj Hrvatskoj. Još je šezdesetih godina narodni zastupnik za kotar Knin, Božidar Petranović, pravoslavac, jasno isticao svoje hrvatstvo, te je bio jedan od rijetkih koji je zahtijevao da se hrvatski jezik i službeno zove hrvatskim. Još je pedesetih godina Petar Preradović, sin pravoslavnih roditelja, smatrao normalnim da je Hrvat, a glavni stup Starčevićeva nacionalizma bili su pravoslavni popovi. Pod utjecajem beogradske vlade, koja je preko mitropolije (kasnije patrijaršije) u Karlovcima vodila svoju velikosrpsku politiku, te pod zaštitom bana grofa Khuen-Hedervary-a, velikog prijatelja Srba, popovi i trgovci, dakle dva glavna staleža među pravoslavnim pučanstvom, postaju nacionalno Srbima, te su tijekom slijedećih desetljeća poveli za sobom seljačku masu koja se tome najdulje odupirala. Tako je u doba kad se hrvatstvo trebalo afirmirati kao suvremeni političko-nacionalni pojam, te raditi na svom ostvarenju u obliku države, nastala na području Hrvatske jaka struja koja prije nije postajala. Teško je naći jasniji dokaz za načelo da svaki narod treba imati svoju državu, ako se želi održati kao posebna narodna zajednica.

U Hrvatskoj je u doba liberalizma i vjerskog indiferentizma stvorena na temelju vjere narodna manjina, koja je hrvatsku politiku toliko zakočila da je Hrvatska još i danas bez svoje narodne države. Osamdesetih godina prošlog stoljeća taj se proces posrbljivanja dovršio kako u banskoj Hrvatskoj tako i u Dalmaciji, a oko 1900. godine, pod Mađarom Benjaminom Kallayem, taj je proces dovršen u Bosni. Zahvaljujući posestrimi kraljevini Ugarskoj te katoličkom veličanstvu u Be­ču, u Hrvatskoj je stvoren problem koji će kasnije dovesti do tolikih prolijevanja krvi, a da se nitko ne sjeti uprijeti prstom na prave krivce koji su zbog svojih časovitih političkih interesa nametnuli jednom narodu najteži teret koji se može zamisliti, neprijateljsko uporište stvoreno na temelju vjerskih razlika.

Austrougarska uprava gledala je isto tako prijekim okom na svako hrvatsko opredjeljivanje bosanskih muslimana, te je željela politički ovjekovječiti podjelu stanovništva na vjerskom temelju i provodila je izbore po vjerskom ključu.

5. Integralno jugoslavenstvo

Sve te poteškoće dovele su do novog malodušja u Hrvatskoj, te je početkom 20. stoljeća među mladom hrvatskom inteligencijom, koja je svoje nauke svršila u kuli panslavenstva, Pragu, ponovno došlo do oživljavanja jugoslavenstva. Kao i prva pojava te ideje, i njena druga pojava je izražaj slabosti i straha, obrana od Mađara i od Austrije traženjem saveznika na onoj strani koja se činila najmanje opasnom, tj. među Srbima. Kako je u isto vrijeme ojačao i talijanski imperijalizam, nova jugoslavenska ideja imala je jakog odjeka u Dalmaciji, gdje su se i pravaši kao Supilo, Trumbić i Smodlaka pretvorili u najžešće Jugoslavene.

U to doba pada i teoretsko obrazlaganje jugoslavenstva. Više nisu katolički krugovi sa svojom unijatskom politikom jedini koji žele stvaranje Jugoslavije, nego se pojavljuju i liberalni, antiklerikalni krugovi koji pomoću Jugoslavije, dakle uključivanjem nekatoličkog stanovništva, žele slomiti utjecaj Katoličke crkve. Ovo se najjače očituje u Dalmaciji, gdje je utjecaj crkve bio jači nego u banskoj Hrvatskoj i gdje je postotak pravoslavaca bio premalen a da bi bez pripajanja novog stanovništva pravoslavne vjere bilo moguće slomiti katoličku premoć. Od tada se jugoslavenstvo dijeli na dvije idejno oprečne grane: klerikalno-katoličku, koja želi pomoću Jugoslavije pokatoličiti Srbe te koja nakon 1918. godine dobiva svoj politički oblik u Hrvatskoj pučkoj stranci, da nakon deset godina konačno propadne, kad se pokazalo da je to iluzija, te liberalno-antiklerikalnu granu, koja pomoću Srba i Jugoslavije želi uništiti katolicizam među Hrvatima. Ova posljednja struja dobiva poslije 1918. godine svoju političku organizaciju u Jugoslavenskoj demokratskoj stranci, koja se skoro zatim raspada na Demokratsku stranku Ljube Davidovića, dakle na svoj srbijanski dio, te na Samostalnu demokratsku Stranku Svetozara Pribićevića, dakle na svoj prečanski dio. Iz Pribićevićeve stranke crpli su svoje snage svi jugoslavenski režimi, počevši od diktature kralja Aleksandra Karađorđevića pa do današnje, Titove diktature.

Novo jugoslavenstvo među Hrvatima, koje je nastalo poslije 1900. godine, našlo se je pred problemom koji nije postojao u doba prve pojave jugoslavenstva. U hrvatskom političkom životu već je postojala jaka nacionalistička tradicija, utjelovljena u Stranci prava i u njenim različnim disidentskim skupinama, te je bilo potrebno idejno učvrstiti jugoslavensku ideologiju da bi mogla politički prodrijeti. Više se nije moglo očekivati da će maglovite fraze o jednokrvnoj braći biti dovoljne, nego je tu braću trebalo definirati u skladu sa suvremenom političkom stvarnošću u Europi. Ta je stvarnost bila sklona stvaranju narodnih država, a protivna višenarodnim državama i kombinacijama. Zato su novi jugoslaveni jednostavno uveli nov pojam u politiku: uveli su jugoslavenski narod koji prije toga nikada nije postojao. Jednostavno su proglasili Srbe, Hrvate i kasnije Slovence jednim narodom, te razlike sveli na plemenska pitanja. Jedan narod s tri imena najjača je definicija jugoslavenstva, koju je dao Frano Supilo. Ta je teza onda dopuštala borbu za stvaranje Jugoslavije na načelu narodnog samoodređenja.

Jugoslavenstvo je primila samo inteligencija katoličke vjere, dok su široki slojevi naroda bili hladni prema njemu. U tim širokim slojevima puka jugoslavenstvo jednostavno nije ništa značilo. Srpska manjina u Hrvatskoj pak gledala je na jugoslavenstvo s nepovjerenjem smatrajući ga pokušajem Hrvata da pomoću novog imena oduzmu pravoslavcima njihovo novostečeno srpstvo. U samoj Srbiji smatrali su jugoslavenstvo pokušajem Austrije da poništi srpske napore za ujedinjenjem cijelog srpstva. Tek za vrijeme rata u krajevima ugroženim od Italije, jugoslavenstvo je dobilo širi zamah. Tamo su se vodeći krugovi nadali da će se ti krajevi osloboditi talijanske opasnosti oslonom na veću zajednicu u kojoj bi srpska vojska štitila istočnu obalu Jadranskog mora. Ovaj mali primjer pokazuje da je jugoslavenstvo među Hrvatima samo posljedica straha od susjeda i osjećaja nedovoljne snage, a ne nacionalna oznaka.

U Hrvatskoj je integralno jugoslavenstvo dovelo do jakih reakcija što su se usredotočile u Čistoj stranci prava. Upravo radi toga pitanja ova se skupina odvojila od ostalih pravaša i pod vodstvom dr. Josipa Franka pokušala je zaustaviti orijentaciju Hrvatske prema Istoku. Braća Radići bili su u svom prvom programu na jugoslavenskoj liniji, iako nisu to jugoslavenstvo dovodili do krajnjih logičnih posljedica, ali čim je jugoslavenstvo postalo stvarnošću, tj. još prije osnutka Jugoslavije, Stjepan Radić je odbio jugoslavensku misao i uključio u svoj program hrvatski nacionalizam Starčevićeva kova, te time izvojevao 1920. svoju prvu izbornu pobjedu.

6. Srpski nacionalizam u jugoslavenskom ruhu

Nova država, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, nije potpuno usvojila jugoslavenstvo hrvatskih političara, te je samo pokušavala očuvati srpstvo i prevlast Srba sve dok se nije pokazalo da je država na rubu raspadanja. Godine 1928., nakon ubojstva Stjepana Radića, Srbi su bili na raskrsnici: ili odbaciti zajedničku državu i vratiti se na povećanu Srbiju, ili prihvatiti integralno jugoslavenstvo kao temelj države. “Amputacija“ je bila jedan od planova da se očuva što više područja Srbiji, ali konačno je pobijedila jugoslavenska teza koja je Srbiji trebala očuvati ne veći dio države nego cijelu državu. Proglašenjem diktature 6. siječnja 1929., te promjenom imena države u Kraljevina Jugoslavija, jugoslavenstvo je konačno prihvaćeno kao temelj države.

Ali koliko se to jugoslavenstvo razlikovalo od onoga koje su propovijedali njegovi idejni začetnici! Jugoslavenstvo Hrvata iz 1910. godine zahtijevalo je stvaranje novoga naroda, koji bi u sebi uključio sve dotadašnje narode i nivelirao ih. (Dakle ni ti integralni Jugoslaveni nisu mogli tvrditi da postoji jugoslavenski narod kao povijesno-duhovna zajednica, nego samo rasni i jezični supstrat za stvaranje jugoslavenskog naroda.) Jugoslavenstvo kralja Aleksandra Karađorđevića preuzima od njih svu frazeologiju i sve oblike, ali mu daje supstrat srpstva. Identificira jugoslavenstvo sa srpstvom i time biva prihvaćeno od Srba koji do tada nisu htjeli ni čuti za njega. Jednostavno se pretvara u sredstvo srpskog ujedinjavanja i opravdanje za postojanje srpske prevlasti. Ni u Srbiji se ne smatra da je jugoslavenstvo etnički pojam, nego samo politička formula da se očuva državno jedinstvo od centrifugalnih nastojanja Hrvata. Iskustvo pokazuje da jugoslavenski narod ne postoji, nego samo narodi srpski i hrvatski (osim drugih koji nisu bitni za postojanje Jugoslavije), s vrlo razvijenom sviješću i sa suprotnim interesima koji su se radi života u zajedničkoj državi sve više zaoštravali.

Različne tradicije i stvoreni interesi, koji su dijelili Italiju, nakon ujedinjenja vrlo brzo su se izgubili i unatoč prevlasti Pijemonteza nije nastala reakcija protiv pojma jedinstvenog talijanskog naroda. Pa ni u Njemačkoj, gdje je bavarski partikularizam bio veoma jak, nisu se Bavarci, unatoč pruske hegemonije, odricali nijemstva, nego su naprotiv sebe smatrali pravim Nijemcima, dok su Pruse nazivali ponijemčenim Slavenima. Tek spajanje skupina koje imaju osobine oblikovanih naroda dovodi do pojačanih suprotnosti, kao što je slučaj u Belgiji (Flamanci i Valonci), u Rusiji (Velikorusi i Ukrajinci), u Poljskoj (Poljaci i Ukrajinci), u Čehoslovačkoj (Česi i Slovaci), te u Jugoslaviji (Srbi, Hrvati i Makedonci; Slovenci su radi svojih posebnih interesa stajali po strani i prostorna udaljenost od Srba dugo ih je čuvala od preosjetljivih posljedica srpske prevlasti u državi).

Slučaj Jugoslavije pokazuje da rasizam nije ispravan temelj za političko djelovanje, jer narodi nisu zajednice krvi, nego povijesno oblikovane zajednice duha, dakle tradicijom stvorena skupina na određenom, geografski zatvorenom prostoru. U slučaju jugoslavenskog rasizma postoji neodrživa suprotnost i nelogičnost, jer na Balkanu jednostavno nema ni čiste rase ni dovršene rasne mješavine, nego bogato šarenilo rasa i rasnih mješavina i prijelaza koji sijeku stvorene narodne zajednice i dovode do apsurda da ima među različnim rasno srodnim skupinama većih nacionalnih odbojnosti, nego među rasno različitima.

7. Titovo jugoslavenstvo kao nastavak Aleksandrova jugoslavenstva

Današnja, Titova Jugoslavija samo je crveno obojena Jugoslavija Aleksandra Karađorđevića. Svi nacionalni problemi, koji su ometali smirenje Jugoslavije, postoje još i danas, tek u pojačanom, svjesnijem, oštrijem obliku. Četirigodišnje iskustvo s hrvatskom državom pokazalo je da s gospodarskog stajališta Hrvatskoj nije potrebna veća zajednica, dok je sam raspad Jugoslavije 1941. dokazao da takva zajednica nije potrebna ni kao obrana od vanjskih neprijatelja, jer jednostavno ne predstavlja nikakvu snagu. Ne možemo danas misliti, kada su oružja skuplja i savršenija, da bi takva zajednica bila jača u slučaju svjetskog sukoba nego Kraljevina Jugoslavija 1941. godine. I u tom pogledu potpuno je svejedno da li se Hrvati bore za tu zajednicu ili ne. Otpor bi možda bio koji dan dulji, da bi se onda sveo na gerilu u kojoj broj nije bitan. Prema tome, kao obrana ili korist Jugoslavija ništa ne pruža Hrvatima, dok od njih zahtijeva da se odreknu svoje narodne samobitnosti, kako bi se Jugoslavija mogla održati u današnjem svijetu nacionalnih država.

III.

NARODNE DRŽAVE U DANAŠNJICI

Uzalud se ističe da je prošlo doba nacionalnih država, jer do sada vidimo samo saveze samostalnih država, koje se odriču izvršavanja jednog dijela svoje suverenosti, ali ne suverenosti kao takve. Zemlje Zajedničkog tržišta, tj. zapadna Europa, nisu stvorile novu državu te u njoj stopile svoje narode, nego su samo postavile zajedničke zadatke na nekim područjima, te zajednički rješavaju neka, točno određena pitanja. Da li će doći do užeg saveza, o tome će nas poučiti budućnost koja nije uvijek u skladu sa željama stvaralaca. Ali do sada još nije učinjen takav korak, pa nije potrebno da mi za volju budućnosti već sada opteretimo naš narod. Ako se drugi narodi budu odrekli svoje suverenosti i stvorili više, kontinentalne zajednice, bit će vremena da se i mi priključimo takvoj zajednici, no prvo moramo osigurati svoju već stvorenu narodnu zajednicu, da ne bismo u novu zajednicu ušli kao amorfna masa i laki plijen svih pohlepnih susjeda. U eventualnom stvaranju većih zajednica Jugoslavija nam je jedna od najvećih zapreka, jer bismo zbog nje ušli u veću zajednicu lišeni osobnosti, te bi u takvoj višoj zajednici konačno bila satrta naša narodna samobitnost i pomoću pritiska drugih europskih naroda ostvareno integralno jugoslavenstvo.

Jedanput smo se za volju tzv. viših zajednica, južnoslavenskih i panslavenskih, odrekli svojih neposrednih ciljeva te izgubili priliku stvoriti svoju narodnu državu, kad su je drugi narodi stvarali. Uspjeli smo od straha pred budućnošću, zbog malodušja i slabosti, posijati na balkanskom prostoru i svojim mesijanstvom i krivom političkom kombinatorikom omeli smo prirodan razvitak svih balkanskih naroda. Stoga nemamo pravo samo grditi Srbe, koji su znali iskoristiti našu slabost, te ih prikazivati kao krivce svemu zlu, nego se moramo vratiti na korijen zla, na pogrešnu definiciju naroda koju smo mi uveli, a drugi je iskoristili na našu štetu.

Moramo biti svjesni da je u borbi protiv Tita i protiv Jugoslavije bitna borba protiv jugoslavenskog mita, protiv teorije da postoji jedan jugoslavenski narod. Ovaj je mit stvorio Jugoslaviju, stvorio srpsku prevlast, ugrozio naš narodni opstanak i kao konačan rezultat dao Tita i komunizam. Kao što Tito i komunisti znaju da se ne mogu održati na vlasti u Hrvatskoj bez Jugoslavije i jugoslavenstva, tako moramo i mi znati da ćemo uspjeti srušiti i Tita i komunizam, kao i svaku drugu diktaturu, tek onda kad uništimo mit jugoslavenstva, nesretnu frazu o jednom narodu s tri imena, koju je pred skoro pedeset godina izrekao u svojoj panslavenskoj zanesenosti Hrvat Frano Supilo i koja je dovela do prolijevanja potoka hrvatske i srpske krvi i zaustavila normalni razvitak i hrvatskog i srpskog naroda.

 “Hrvatska misao” br. 33 (kolovoz 1964.) , str. 8-27.

 

Bilanca jedne diktature

Čovjek koji je tolike tisuće poslao u smrt kažnjen je najstrašnijom kaznom – iz političkih razloga, razloga oportunizma, nije smio umrijeti kad mu je došlo vrijeme, nego je na najružniji način umjetno održavan na životu, dok su među njegovim nasljednicima vođene tajne no oštre borbe za položaje i utjecaje, a prema vani vršene su pripreme da potlačeni narodi ne bi u času njegove smrti pokazali prave osjećaje o “bratstvu i jedinstvu”.

Diktatori koji su postali utjelovljenje svoga režima ne mogu mirno umrijeti. Režim je naime njihov, ovisi o njima i po prirodi stvari mora pasti u krizu kad mu taj nosilac, koji mu je ujedno i temelj i svrha, dođe na konac svoje životne putanje. U staro doba tajila se smrt krunjenih ili nekrunjenih diktatora, dok novi vladar nije učvrstio svoju vlast. Danas, napretkom znanosti, vrši se to mnogo ružnije, umjetnim održavanjem na životu tijela koje je stvarno već umrlo.

Ni general Francisco Franco, ni portugalski ministar predsjednik Antonio de Oliveira Salazar nisu smjeli umrijeti kad im je došao čas. Režim je bio odviše srastao s njima i zato su održavani na životu – ako se to može nazvati životom – na umjetan način, dok su se vršile pripreme za prijenos vlasti.

U Titovu slučaju poteškoće su bile daleko veće. Tito nije samo utemeljitelj posebnog komunističkog režima koji vlada u Jugoslaviji. On je i utemeljitelj druge Jugoslavije. Na njemu je počivala i država, a ne samo partija i režim. Gorka šala da je Tito bio jedini Jugoslaven, dobro je opisivala stanje države, a procjena stranog svijeta da Jugoslavija počiva na Titu i ovisi o njegovoj vještini, nije pohvala, što je trebala biti, nego teška osuda. Jer države bi trebali stvarati narodi, za sebe i zbog sebe, a ne pojedinci, diktatori, za sebe, svoje prijatelje, svoj režim i svoju osobnu slavu. Feudalni pogled da su zemlja i narod vlasništvo gospodara, da rade za njega i da on s njima raspolaže, bio je uglavnom odbačen u prvoj polovici ovog stoljeća, osim u posebnim, teškim izuzecima, kao što su bili fašizam i nacizam na Zapadu i Staljinovo carstvo na Istoku. Ali do pravog procvata feudalizma nije došlo nigdje više nego u drugoj, komunističkoj Jugoslaviji. Lozinka “Tito je naš, a mi smo Titovi”, koju su jugoslavenski komunisti nametali mladeži da je odgoje u slijepoj poslušnosti Vođi, jarko je osvijetlila pravo stanje u Jugoslaviji. Nije bila država zbog naroda, nego zbog Vođe, od njega stvorena i za njega održavana.

Zato Titova smrt ne otvara samo pitanje njegova nasljedstva, pa ni pitanje samog režima, nego otvara i pitanje opstanka Jugoslavije, tog njegovog osobnog carstva, u kojemu nije nikome dopustio da mu se približi po moći i ugledu, niti da se pretvori u prirodnog nasljednika. Nezgrapna kolektivna tijela, koja bi u međusobnom natjecanju, stvarno u borbi, trebala preuzeti od njega vodstvo Države i vodstvo Partije, dakle dva od tri stupa vlasti, nemaju nikakva izgleda da se trajno održe, pogotovo ne kraj oštro centralizirane i hijerarhijski strogo ustrojene Jugoslavenske narodne armije, trećeg stupa jugoslavenske vlasti. Bonapartizam u bilo kojem obliku je danas neminovni nasljednik Titove autokracije, kao prvi korak u raspadanju koje je započelo Titovom bolešću.

Pomoć Washingtona i Moskve

Posljednjih godina snaga Titove vladavine ležala je u njenoj dugotrajnosti. Sličila je u tom pogledu na vladu austrijskog cara Franje Josipa I., pod čijom su se vladom mnoga pokoljenja rodila, živjela pa i umrla, što joj je davalo vid stabilnosti kako u zemlji tako i u inozemstvu. Od 1948. godine, kad je Tito prekinuo sa Staljinom, Jugoslavija je doživljavala desetke različitih kriza političke, nacionalne, vjerske, gospodarske i socijalne prirode, ali sama, kao državna tvorevina i kao režim, nije nikada bila u stvarnoj krizi. Jugoslavija je, naime, usvojena kao nezavisna komunistička država sa strane Amerike i ugrađena u temelje američke strategije protiv Sovjetskog Saveza u vjeri da će upravo kao komunistička, od Moskve nezavisna država poslužiti rušenju monolitnosti sovjetskog, komunističkog bloka. Kao dokaz da je ova strateška postavka ispravna, Amerikanci su kasnije ukazivali na sukob između Sovjetskog Saveza i Kine pod vodstvom Mao Cetunga, iako su povijesni kao i politički razlozi koji su doveli do toga sukoba bili posve druge prirode. Ovo se očitovalo i u činjenici da je u doba najoštrijeg sukoba između Moskve i Pekinga, Mao Cetung i nadalje napadao Tita i jugoslavenski komunizam, jer ih je smatrao hereticima. No američkim strateškim piscima bio je potreban dokaz da je njihova temeljna koncepcija ispravna i zato su prelazili preko očevidnih razlika i ukazivali na vremenski slijed (kineska pobuna nekoliko godina nakon jugoslavenske) kao da je kauzalan, kao da je jugoslavenska pobuna omogućila Kini da isto tako uvede svoj komunizam nezavisan od Moskve.

Neki pisci idu još dalje i pripisuju Titu zasluge za posebni razvoj komunizma u Poljskoj, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, pa i u zapadnoj Europi, u kojoj se razvio tzv. eurokomunizam. I najpovršnija analiza ovih pojava pokazuje da se u ovim slučajevima ne radi o uzročnoj vezi nego o vremenskom slijedu. Nije u Poljskoj pao Gomulka i došao na vlast Gierek zato što bi Tito pokazao da komunizam može ostati na vlasti i u sukobu s Moskvom, ako surađuje sa Sjedinjenim Američkim Državama, nego su poseban otpor Katoličke crkve i svijest Poljaka da su bili nepravedno napušteni od pobjednika i predani svojim vjekovnim neprijateljima s istoka doveli do posebnog razvoja koji predstavlja kompromis između ovih snaga otpora i spoznaje o ruskoj premoći. Isto tako u Rumunjskoj je nastao otpor protiv Moskve radi nacionalističke reakcije na pokušaj rusifikacije koji je nastao odmah poslije rata. Ovaj se nacionalizam nadovezuje na dugotrajni strah Rumunja od poslavenjivanja i na njemu temelji Ceausescu svoju diktatorsku vlast, koja se u unutrašnjem pogledu ni u čemu ne razlikuje od sovjetske. Čehoslovačka je pak posve izvanredni proces jednog visoko kulturnog i razvijenog naroda, češkoga, koji je poprimio komunizam dosta slobodno (relativnom većinom glasova), no razočarao se u njemu, jer je mislio da je moguć komunizam bez diktature, kako su znali govoriti prije preuzimanja vlasti partijski propagandisti. Pomanjkanje svake uzročne veze između praškog proljeća i titoizma najbolje se očitovalo u držanju samog Tita kad su Sovjeti ušli u Prag sa svojom vojskom. Tada je Tito pazio da ne bi bio optužen za Dubčekovu “devijaciju” i oslonivši se osobito čvrsto na Sjedinjene Američke Države istovremeno je pokazao Sovjetima da nije pristalica nikakve liberalizacije.

Konačno eurokomunizam je taktika velikih zapadnoeuropskih komunističkih stranaka, koje traže načina da dođu na vlast bez revolucije i zato priznaju, bar formalno, politički pluralizam i demokraciju, čega uopće nema u titoizmu.

Čvrstoću Titova režima pojačalo je sovjetsko priznavanje Jugoslavije i njenog posebnog puta, koje je došlo nakon Staljinove smrti. Hruščov i daljnji sovjetski prvaci, koji su povremeno potvrđivali pravo Jugoslavije na nezavisnost od Moskve i na svoj posebni put, temeljili su svoje procjene, isto tako kao Amerikanci, na Titu kao osobi, vođi i spojnici između neprijateljskih naroda Jugoslavije. U tome se nisu razlikovali od Washingtona. Ali razlikovali su se u procjeni pojave Tita. Dok je Washington u pojavi Tila vidio klin za razbijanje komunističkog monolitizma, što je bio samo prividno, jer bi taj monolitizam i bez njega bio nagrižen čim se komunizam počeo širiti u različitim sredinama, Moskva je u Titovu nezavisnom komunizmu vidjela sredstvo širenja svoga utjecaja u onim krajevima i u onim sredinama u kojima se nikada ne bi uspjela afirmirati, odnosno u kojima bi naišla na žestok američki otpor, da je otvoreno nastupila kao promicatelj revolucije.

Danas je već zaboravljeno razdoblje kad su u Abesiniji stvarani prvi komunistički kružoci pod utjecajem Jugoslavije i njenih “tehničara”, koji su Negusu pomagali u modernizaciji zemlje, a usput mu potkopavali vlast. Isto tako, nije Rusija nego je Jugoslavija poslužila kao opskrbno i političko uporište alžirskim borcima protiv Francuske i preko Jugoslavije je slana pomoć iz Sovjetskog Saveza, da se ne uznemiri američko javno mišljenje, koje se nije bojalo jugoslavenskog utjecaja u zapadnom Sredozemlju, no koje bi se podignulo pri pomisli da ovom pobunom upravljaju Rusi. Pa ni stvaranje bloka nesvrstanih, na čelu s Titom, Nehruom, Sukarnom i Nasserom, nije ostalo neiskorišteno. Moskva je preko ovog pokreta zadobila daleko više na utjecaju u bivšim kolonijama, nego što bi to mogla učiniti da joj Tito nije pružio svoju pomoć.

Kao korisnik američke i sovjetske pomoći, kao važna osoba u strateškim planovima obih velesila, Tito je uspio održati se u jednoj državi koja inače nije bila sposobna za život, te koja nije imala ni materijalna ni ljudska sredstva da bi odigrala veću ulogu u svijetu. Uspjela ju je odigrati samo zato što su se obje, inače neprijateljske velesile za nju založile i natjecale koja će joj više pomoći.

Posljedice Titove vladavine

Titovom smrću završeno je jedno razdoblje i promjene su neminovne.

Ali ostaju posljedice njegove dugotrajne vladavine, posljedice koje se ne mogu mimoići i koje će još dugo trpjeti narodi nad kojima je vladao. Rodile su se i odrasle mnoge generacije, kojima je on bio stavljan za uzor, koje su se odgajale po njegovim uputama i koje i onda kad se podižu protiv njega i njegove vladavine nose u sebi žig njegove diktature.

Nije važno u ovaj čas da li je Tito doista bio sin pijanog zagorskog kmeta i pobožne slovenske seljakinje, ili je bio carski ruski pukovnik ili ukrajinski Židov, dakle nije važno njegovo podrijetlo o kojemu se prilično nagađalo. Nije važno u ovaj čas da li je doista bio 87 godina star ili deset godina mlađi, kako su to mislili neki njegovi kritičari. Nije važno da li je on doista onaj isti austrijski narednik Josip Broz koji je u carskom Beču izgubio svaki osjećaj za narodnost, a u Rusiji prihvatio ideologiju koja je opravdavala njegovu anacionalnost. Ovo može zanimati povjesničare koji u povijesti traže anegdote, a ne ljude koji se zanimaju za razvitak i život naroda. Za život naroda važan je maršal Tito, vođa komunističkih partizana za vrijeme II. svjetskog rata, generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije a kasnije predsjednik Saveza komunista Jugoslavije, predsjednik jugoslavenske komunističke vlade i kasnije predsjednik Jugoslavije, vrhovni zapovjednih Jugoslavenske narodne armije i … da ne brojimo sve časti i položaje, diktator Tito koji je narodima Jugoslavije zadnjih 35 godina bio bog i batina. On je oblikovao njihov život. On je oblikovao današnju mladež. On je zaslužan ako je nešto dobro i pozitivno u njegovoj vladavini, a kriv pred poviješću za ono što ne valja. I to bez obzira da li se stvarno zvao Broz ili Lebedev, da li je bio podrijetlom Hrvat ili Rus.

I nakon ovih 35 godina mi Hrvati moramo praviti bilancu njegove vladavine, jer je on dio naše stvarnosti i on ju je uvelike oblikovao. Bez mržnje i bez osvete, bez obzira na rane koje nam je nanio, na mrtve koje nam je prouzročio, na gubitke koje smo zbog njega i njegove vladavine pretrpjeli. Jer ne radi se sada o izljevu osjećaja nego o hladnoj procjeni da bismo upoznali činjenice i tako mogli utjecati na vlastitu budućnost.

Nacionalno područje

U procjenama vanjskih promatrača najviše se ističe Titovo djelovanje na nacionalnom području. Tito je ujedinio Jugoslaviju, izgladio sporove između njenih zavađenih naroda i vještom politikom oslonca na različite narode i narodnosti premostio stare sukobe i izliječio rane nastale u II. svjetskom ratu. To je u sažetom obliku pohvalu koju najviše čujemo od stranih promatrača. To je i opravdanje koje oni daju za njegovu dugotrajnu diktaturu.

Ali u čemu se sastojalo ovo rješenje? Da li je ono povoljan temelj za razvitak slobode, ili zahtijeva stalnu diktaturu da se može održati?

Brutalnom silom Tito je nakon rata uništio hrvatski narodni otpor. Cvijet hrvatske inteligencije i hrvatskog vodstvenog elementa djelomično je fizički likvidiran, a djelomično je uništen zatvorima i drugim oblicima pritiska, te je hrvatska narodna svijest u prvim godinama nakon obnove Jugoslavije pala na najniži stupanj u posljednjih sto i pedeset godina. Pavao Štoos bi prepoznao Hrvatsku o kojoj je pjevao suznim riječima prije lirskog preporoda, jer i u Titovoj “oslobođenoj” Hrvatskoj Hrvat se bojao biti Hrvatom, a bio je prisiljen govoriti tuđim jezikom, upravo kao i u doba germanizacije i mađarizacije.

Procvat hrvatske nacionalne svijesti, koji je započeo s Antom Starčevićem, a ušao u najšire slojeve hrvatskog naroda zaslugom Stjepana Radića, te kao svoj plod donio prvu hrvatsku državotvornu generaciju u novom vijeku, nasilno je prekinut i narod je lišen svojeg vodstvenog elementa.

Trebalo je 20 godina da se narod oporavi od surove političke operacije kojoj je bio podvrgnut, pa da se opet pojave nacionalno svjesni mlađi elementi, još prilično udaljeni od nacionalne i državotvorne zrelosti one generacije koju je Tito uništio, no ipak s dovoljno zdravih klica da bi u danom času mogli nadomjestiti one koje je Tito uništio. No ni ovaj umjereni preporod nije bio po volji starom diktatoru, koji je uništavao i vlastite mlađe suradnike, čim su pokazali samo malo hrvatske nacionalne svijesti.

Ali još teže posljedice prouzročio je Tito svojim iskorištavanjem srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Svagdje su nacionalne manjine problem i svagdje, pa i u najdemokratskijim državama, potrebno je strpljenja i taktičnosti da se manjini očuvaju prava koja joj pripadaju, a da pri tome većina ne izgubi svoja prirodna prava. Ali ako strani gospodari iskorištavaju jednu nacionalnu manjinu da pomoću nje zauzdaju većinu, nije čudo da dođe do reakcije. Mađari su pod banom Khuen-Hederváryjem dvadeset godina iskorištavali Srbe u Hrvatskoj kao svoju petu kolonu i zato je nastao prvi protusrpski val u Hrvatskoj. Kraljevska Jugoslavija nastavila je s tom politikom, i suprotnost između Srba i Hrvata je porasla. Veliki mirotvorac i slavenski idealist Stjepan Radić pokušao je sklopiti politički sporazum sa Srbima iz Hrvatske izabravši za partnera upravo onoga Srbina koji je njega osobno i njegovu stranku najviše progonio. Uspjeh je bio veoma ograničen, jer je Svetozar Pribićević u ovoj koaliciji pokušavao sputati hrvatski nacionalizam koji se bio razvio u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Nakon različitih drugih iskorištavanja srpske manjine u Hrvatskoj dolazi do hrvatske reakcije u prvim mjesecima Nezavisne Države Hrvatske. Ova je reakcija bila ljudski razumljiva no nacionalno-politički veoma štetna. Na njenom je temelju Tito stvorio svoju vojsku. Srbi iz Hrvatske bili su mu okosnica u partizanskom ratu, ali i nakon pobjede, kad je trebalo prekinuti lanac osvete, upravo je Tito sa svojim suradnicima iskorištavao Srbe iz Hrvatske da uništi hrvatske vodeće slojeve, da Hrvate učini manjim od makova zrna, po receptu tada već pokojnog Svetozara Pribićevića.

I svaki puta kad su Hrvati nacionalno ojačali, Tito je preko Srba iz Hrvatske perfidnom i dijaboličkom lukavošću kočio Hrvate. Iako su već davno prošla razračunavanja između Srba i Hrvata, Tito ih je stalno podgrijavao i davajući povlastice Srbima u Hrvatskoj brinuo se da ne dođe do izmirenja između Hrvata i Srba i do stvaranja zajedničke nacionalne fronte svih stanovnika Hrvatske bez obzira na vjeru ili narodnost. Ako danas prijeti opasnost građanskog rata između Srba i Hrvata, za to neće snositi glavnu krivnju ni Khuen-Hedervary, ni Pera Živković, ni ustaše, nego Tito i njegova skupina koji su suprotnost između srpske manjine i hrvatske većine pretvorili u ugaoni kamen svoje politike u Hrvatskoj. Možda je upravo ovo najgori zločin koji je Tito počinio nad Hrvatima, gori od bleiburškog pokolja i od Rankovićevih progona, jer ugrožava budućnost Hrvatske. Budućnost naime zahtijeva izmirenje svih stanovnika Hrvatske, njihovu slobodu i ravnopravnost, jer nijedna skupina u Hrvatskoj, bila ona veća ili manja, ne može napredovati i izgraditi svoj slobodan život, ako ne budu prebrođeni sukobi prošlosti koje su podjarivali svi strani gospodari, a najviše Titova diktatura,

No i u drugom pogledu Tito je negativno utjecao na nacionalne odnose. Surovim progonima hrvatskih muslimana u Bosni i Hercegovini doveo je do udaljivanja između Hrvata različitih vjera. Nasiljem je prekinuo mirnu integraciju Hrvata katolika i muslimana, koja je započela s Antom Starčevićem, napredovala sa Stjepanom Radićem, a procvala za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kad su braća dr. Osman-beg i dr. Džafer-beg Kulenović, Adem-aga Mešić, ustaški pukovnik dr. Muhamed Ridžanović i drugi hrvatski prvaci islamske vjere pokazali da je na pomolu puno ujedinjavanje Hrvata različnih vjera te prebrođivanje razlika iz prošlosti i posljedica stranih vladavina.

Hrvatski muslimani bili su prisiljeni da se prvo izjasne “neopredijeljenim Jugoslavenima“ samo da izbjegnu progonima, a kasnije su proglašeni muslimanskom narodnošću, jer ih se nije uspjelo posrbiti. Ništa nije smetalo Tita u borbi protiv hrvatske nacionalne ideje, da kao komunist | ateist upotrijebi vjeru i da vjerskim atributima dade državnopravno ili nacionalno obilježje. Kad se radi o uništavanju hrvatstva, i vjera smije poslužiti.

Muslimanski živalj Makedonije nije uključen u novi “muslimanski narod”, iako je isto tako muslimanski i slavenski kao Hrvati Bosne i Hercegovine. U tu muslimansku narodnost ne uključuju se ni Albanci muslimanske vjere s Kosova, iako su geografski i kulturno usko povezani sa svojom vjerskom braćom u Bosni, što sve dokazuje da je stvaranje muslimanskog naroda u Bosni upereno isključivo protiv Hrvatske i da je na istoj liniji kao i stvaranje posebne, nacionalno “miješane” republike Bosne i Hercegovine. Nakon nacionalnog napretka, koji je predstavljala Nezavisna Država Hrvatska sa svojim jedinstvenim područjem, SR Bosna | Hercegovina i kasnije stvaranje “muslimanskog naroda” u njoj predstavljaju povratak u srednji vijek, stavljanje vjere na prvo mjesto u političkom životu, uz otežavajuću okolnost da to provode ljudi koji ne vjeruju i kojima je vjera samo sredstvo za uništavanje hrvatske narodnosti.

Reakcionarna vlast Tita na nacionalnom području, bar što se tiče Hrvata (a mogli bismo sličnih primjera naći i za Albance i Makedonce, a u manjoj mjeri za Slovence, pa i za same Srbe), dopušta nam da u ovom pogledu smatramo Tita štetnim i negativnim.

Vjersko područje

Vjerske zajednice nisu mogle očekivati ništa dobra od Tita kad je preuzimao vlast, jer je on isticao ateistički značaj komunizma i u praksi oštrim progonom svećenstva i vjernika pokazivao je da misli brzo likvidirati sve vjerske zajednice, te uvesti marksizam kao jedinu ideologiju i svjetovni nazor.

Iako je u tim progonima Katolička crkva bila najveća žrtva, jer su joj osim vjerskog “grijeha” pripisivali i nacionalni “grijeh”, tj. da je stajala na strani hrvatskog naroda, ni druge vjerske zajednice nisu bile pošteđene i svaka od njih može se pozvati na svoje mučenike. Možda je tek progon Katoličke crkve bio otvoreniji i krvaviji, dok su ostale vjerske zajednice, nakon prvotnih oštrih progona, stavljene pod manje vidljivi psihološki pritisak i podvrgnute posebnoj infiltraciji kojoj je bila svrha uništiti ih iznutra.

Otvoreni progon Katoličke crkve onemogućio je na početku prodor Titovih agenata u njene redove. Mali broj svećenika koji su surađivali s komunistima nakon njihova dolaska na vlast, bio je uglavnom motiviran nacionalnim, jugoslavenskim opredjeljenjem. Njihov je broj ubrzo toliko opao da kao snaga više nisu igrali nikakvu ulogu. Istovremeno je progon pročistio Katoličku crkvu od mnogih ljudskih slabosti i ona je, materijalno osiromašena, moralno toliko procvala da je postala prva snaga u narodu.

Premda je Tito bio ekskomuniciran iz Katoličke crkve, uspio je bez posebnog popuštanja u bitnim stvarima sklopiti sporazum s Vatikanom u kojemu je za neke manje materijalne i organizacijske povlastice dobio puno priznanje svoje državne vlasti i prešutni oprost od jedinih nedjela koja su mu se spočitavala sa strane Zapada, tj. progona Crkve, svećenstva i vjernika. Nije potrebno isticati koliku je sablazan među vjernicima prouzročio službeni posjet Tita papi Pavlu VI. Nikakvi viši interesi Crkve nisu mogli opravdati ovu nedosljednost, koja se radije poklonila đavlu (u osobi Tita) da si osigura neka prava, nego da i pod cijenu katakomba sačuva čistoću stava.

(Može nam netko reći da je lako biti junak u emigraciji, ali da je teško biti junak u domovini, pod stalnim pritiskom. Priznajemo da je ovaj prigovor psihološki opravdan, no želimo podsjetiti da je navedena kritika proširena u samoj domovini, tek je nemoguće iznijeti je u javnost. Zato je dužnost onih Hrvata koji žive u slobodnom svijetu i prema tome mogu slobodno govoriti, da iznesu ono što nije moguće reći u domovini. Ionako vlasti u Jugoslaviji pokušavaju vršiti pritisak na hrvatsku crkvu isticanjem “progresivnosti” Vatikana i “zaostalosti” domaće crkve. Prevedeno na normalni jezik, Tito i njegovi suradnici ističu time da je Vatikan daleko skloniji ideji jugoslavenske države i komunizmu u njoj nego hrvatski biskupi i hrvatsko svećenstvo.)

Iako je sklapanjem sporazuma između Beograda i Vatikana olakšan prodor Titovih agenata u redove svećenika, moramo se čuditi malom broju onih koji su se poklonili đavlu u obliku jugoslavenske diktature. Ali ovaj otpor hrvatskog svećenstva nije dokaz da bi se Tito prevario u svom računu kad je srušio Vatikan s pijedestala načela i uveo ga u oportunizam sporazumijevanja, nego je dokaz da su se svećenstvo i vjernici kroz godine progona toliko očeličili da instinktivno znaju što je pravo a što krivo. Ali unatoč otporu Crkve u Hrvatskoj, otrov kolaboracije s Titovim režimom djeluje i u njoj i pokazuje da je Tito sa svojim beogradskim protokolom uspio bar djelomično oslabiti idejno najjaču opoziciju komunizmu.

I u odnosima između vjera Titova je politika bila stalno poticanje borbe. Ekumenizam je upravo u Jugoslaviji najslabiji, jer na sve poticaje koji dolaze sa strane jednih, drugi odgovaraju vraćanjem na stare nepravde, kojih je sigurno bilo, ali koje nisu jednostrane. Osim časnih izuzetaka, službena Srpsko-pravoslavna crkva stalno odbija ekumenski dijalog s Katoličkom crkvom.

Još za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske prevladalo je mišljenje da se pravoslavnom žiteljstvu u Hrvatskoj treba osigurati puna vjerska sloboda. Prvi je korak bio učinjen stvaranjem Hrvatske pravoslavne crkve, koju je Tito brutalno uništio poslije rata i dao smaknuti starca mitropolitu Germogena. Danas svi razumni Hrvati priznaju da pravoslavno žiteljstvo Hrvatske, sada kao i u budućoj hrvatskoj državi, ima pravo da svoju crkvu prozove srpskim imenom ako to želi, te da ni pravoslavna vjera ni srpska nacionalnost ne smiju biti zapreka da hrvatski građani uživaju sva prava koja im pripadaju po prirodnom i pozitivnom pravu.

Što je više jačalo ovo uvjerenje među Hrvatima katoličke vjere, dakle što je više ovaj dio hrvatskog naroda napredovao i dozrijevao, to je više Titova vlast potpirivala mržnju pravoslavnog pučanstva i pokušavala ga odvratiti od ekumenskog dijaloga s katolicima. U toj politici bilo je elemenata kako nacionalnog (rušenje i slabljenje Hrvatske) tako i ideološkog značaja (borba komunizma protiv svake vjere, koja je uspješnija ako se vjere međusobno prepiru).

I na vjerskom području možemo ocijeniti Titovo djelovanje kao reakcionarno i posve negativno.

Socijalno-ekonomsko područje

Komunizam se obično hvali da je donio rješenja za gospodarska i socijalna pitanja i da sprema pravedniji gospodarski poredak u svijetu.

Ovdje ne želimo ulaziti u općeniti neuspjeh komunizma upravo na gospodarskom polju, na kojemu se održava uglavnom tehnološkom i novčanom pomoću nemarksističkih zemalja. Jugoslavija je i u tom pogledu pokazala posebno težak neuspjeh, te je unatoč relativno najveće pomoći uspjela uništiti sve grane svoga gospodarstva. Nekada industrijski razvijena Hrvatska danas je tehnički zaostalo područje i samo se Slovenija donekle uspjela održati, zahvaljujući svom udaljenom položaju od Beograda i potrebom Beograda da u borbi protiv Hrvata zadobije što više pomoćnika u samoj Jugoslaviji.

Odlijevanje kapitala iz naprednih republika SR Slovenije i SR Hrvatske u zaostale krajeve nije dovelo do podizanja životnog standarda u njima i obično je završavalo u nezasitnim raljama vojničke, partijske i državne birokracije, dakle u posve neproduktivnim granama javnog života.

Unatoč dugotrajnosti svoje vlasti – koja bi inače svakom sposobnom državniku omogućila ostvarenje dugoročnih gospodarskih planova – Tito nije uspio sanirati gospodarstvo. Apsolutna vlast u sindikatima, koji su samo organi vladajuće političke stranke, kao i jednoglasna potpora u svim izabranim tijelima, u kojima je osigurana stopostotna većina Titovim suradnicima, dopustila bi primjenu dugoročnih planova za uređenje gospodarstva – da je Tito ikada imao takve planove. Amaterski gospodarski planovi, opterećeni nacionalnim i političkim predrasudama, doveli su Jugoslaviju kao cjelinu na rub gospodarskog rasula, a među pojedinim republikama doveli su do međusobno neprijateljskih stavova. Tako je jedina moguća prednost Jugoslavije, u usporedbi s nacionalnim državama na koje bi trebala biti podijeljena po načelu samoodređenja naroda, potpuno izgubljena upravo radi nesposobnosti režima. Ako uzmemo u obzir da je u ovih 35 godina jedini Tito bio stalan i da je on jedini imao odlučnu riječ, onda nije opravdano osloboditi ga krivnje zbog tragičnog stanja jugoslavenske privrede, nego naprotiv treba upravo njega osuditi kao temeljnog uzročnika ovoga stanja. Razdvajanje jugoslavenskog tržišta na manje, međusobno neprijateljske dijelove nije posljedica nacionalnih suprotnosti – iako i ove mogu utjecati – nego je stepenica u stalnom raspadanju jugoslavenskog gospodarstva. U ovom procesu pojedini dijelovi se žele spasiti od posljedica općeg rasula, što dovodi do stvaranja manjih, zatvorenih tržišta, kako republičkih tako i općinskih. Titova gospodarska politika, ako se nesuvisle i često proturječne mjere, reforme i planovi uopće mogu nazvati politikom, pokazala je takav neuspjeh da samo politički zajmovi koje dobiva nešto od Istoka a više od Zapada omogućuju Jugoslaviji da nekako preživi.

Ali socijalna cijena ovih gospodarskih neuspjeha nije beznačajna. Da bi se mogla bar nekako održati i smanjiti stalnu nezaposlenost, koja je visoka i u onim krajevima u kojima je vegetativni prirast pučanstva veoma nizak, jugoslavenska je vlada bila prisiljena izvoziti radnu snagu i u štednjama ove radne snage, pogotovo dok su obitelji bile podijeljene kao što je to u početku svake ekonomske emigracije, djelomično podmirivati deficit državnog gospodarstva.

Međutim zaposlenje u inozemstvu nije nacionalno-politički ispravno ni socijalno napredno rješenje. To je rješenje kojemu su pribjegle najreakcionarnije kapitalističke države u svakom kriznom razdoblju i koje kraj pojedinačnih slučajeva materijalnog obogaćivanja emigranata uglavnom predstavlja uništenje velikog broja ljudi. Ovakvi privremeni radnici u inozemstvu nisu psihološki spremni na prijelaz u drugu sredinu, pa se ne mogu ravnopravno uključivati u nove životne oblike. Ako tome dodamo da su uglavnom odgojeni u vjeri da je socijalizam jedini ispravni sustav, a poslani su u visoko razvijene kapitalističke države, ne moramo se čuditi da je među takvim ljudima nezadovoljstvo najjače. U sredini u kojoj su svi siromašni, siromaštvo se ne osjeća toliko koliko se osjeća kad se dođe u bogatu i naprednu sredinu.

Stotine tisuća iskorijenjenih seljaka i radnika te deseci tisuća obrtnika i stručnih ljudi s akademskom spremom nalaze se tako u inozemstvu zahvaljujući tragičnom neuspjehu Titove gospodarske politike. Budući da su ti ljudi iskorijenjeni, često padaju u različite napasti, koje su pogotovo jake kod samaca, ali podgrizavaju i obitelji koje su se uspjele ujediniti.

Planificirana anarhija u samoj domovini dovela je do ubrzane i socijalno štetne urbanizacije, bez potrebne prednaobrazbe novog gradskog elementa, i do stvaranja jednog subproletarijata koji nije sposoban za gradski život, a ne može više živjeti na selu.

Sav taj neuspjeh sakrio je Tito pred svijetom svojim (stvarno Kardeljevim) teorijama o samoupravljanju, koje su samo prebacivanje odgovornosti za neuspjehe s njega na žrtve. U samoupravljanju radne jedinice snose gubitke i odgovaraju za njih, a središnje državne oblasti (birokracija) osiguravaju si dobitak i privilegirani život bez obzira na opće gospodarsko stanje. Dok je kod podržavljenih poduzeća odgovornost bila na državi, kod samoupravljanja se ta odgovornost pripisuje samoupravljačkim organima koji po službenom tumačenju nisu znali ostvariti “mudre” planove izrađene u središnjim i republičkim uredima.

Samoupravljanje je, dakle, prikrivanje gospodarskog i socijalnog neuspjeha, najgore izrugivanje radnika koje možemo zamisliti. Po ovom izrugivanju Tito će ući u povijest gospodarskih teorija, kad jedanput padne veo filomarksističke propagande koja je na Zapadu uzdizala samoupravljanje.

Razbijene obitelji, uništeni pojedinci, propale karijere, to je socijalna cijena 35 godina Titove vladavine.

Smutnja pojmova

Titova nesvrstanost i posebni put u komunizam doveli su do smutnja, koje su inače nepoznate u drugim narodima. Nećemo govoriti o tim posljedicama kod drugih naroda Jugoslavije, iako ih ima na pretek, nego samo kod Hrvata.

Danas su i vanjskopolitičke orijentacije kod Hrvata izgubile tradicionalnu ravnotežu zahvaljujući Titovoj posebnoj politici i njegovu položaju kako kod zapadnih tako i kod istočnih sila. Ljudi nemarksističke tradicije, koji bi prirodno trebali biti za zapadnu orijentaciju, danas se pitaju da li je moguće zastupati orijentaciju koja u praksi pomaže jedan režim potpuno suprotan načelima koje zastupa Zapad. Ako se ova pomoć Titu pokušava opravdati političkom potrebom, nameće se kao odgovor da ako jedna velesila smije zbog političke potrebe, ili bolje reći oportunosti, prijeći preko svih načela koja zastupa, a velikim dijelom i ostvaruje na svom području, zašto bi hrvatski narod, koji se bori za svoje oslobođenje, morao šutjeti i čekati na bolje dane u ime tih potreba ili oportunosti. Zar ne bi imao pravo da se u najmanju ruku povuče u neutralnost, izađe iz kruga onih koji žrtvuju njegovu egzistenciju, njegova životna prava, za neki politički oportunizam? A nije ni nemoguće razumjeti da u takvoj smutnji pojmova, koja je nastala Titovom politikom laviranja između Washingtona i Moskve, neki dođu na pomisao suradnje s Moskvom, unatoč posve oprečnih ideoloških postavka. (Drugo je pitanje, da li bi takva orijentacija bila realna, odnosno da li ima ikakvih izgleda na uspjeh. Mislimo da obzirom na dosadašnje iskustvo takva orijentacija nemarksističkih elemenata nema nikakvih izgleda i da je odražaj osobne frustracije, a ne ozbiljne političke analize.)

Ali smutnja nije samo kod nemarksističkih elemenata, nego i kod samih marksista u domovini. Razumljivo je da oni marksisti, koji su uvidjeli da marksizam ne vodi do napretka nego do nerješivih poteškoća, što zahtijevaju pomoć kapitalističkih sila, traže politički oslonac kod onih sila kod kojih traže i gospodarsku pomoć. Razumljivo je da takvi marksisti, iako već uvjereni u pogrešnost svoje teorije, pokušavaju različitim ispravcima i poljepšavanjima spasiti bar ime, te u obliku eurokomunizma ili socijalizma s ljudskim licem stvarno traže povratak na privatnu inicijativu i oslobođenje privrede od smrtnog zagrljaja Države i Partije. Ali nije razumljivo da hrvatski marksisti, oni koji i nadalje vjeruju u socijalizam kao gospodarsko-politički okvir, isto tako traže oslonac na Zapadu umjesto da hrabro pođu na Istok i u zemljama socijalističkog sustava traže slobodu i nezavisnost za Hrvatsku. Jer ako vjeruju da je socijalizam moguć i misle da je samo jugoslavenski okvir kriv za današnje nedaće, onda bi bilo logično da zastupaju potrebu socijalističke Hrvatske tamo gdje je socijalizam na vlasti, a ne tamo gdje se službeno osuđuje taj sustav i gdje se primjenjuje drugi gospodarsko-politički model.

Ali ako pomislimo kakvu je ideološki nelogičnu politiku Tito uspješno vodio preko tri desetljeća, te kako su mladeži u Jugoslaviji svi njegovi politički skokovi bili prikazivani kao logičan sustav, onda se ne trebamo čuditi što danas nove hrvatske generacije u borbi ne znaju razlikovati logično od nelogičnog, te da nemarksisti govore o osloncu na Sovjetski Savez, a marksisti o osloncu na Sjedinjene Američke Države. Ljudi djeluju onako kako su vidjeli kod drugih da se radi, i Titovo stalno taktiziranje kojemu je jedina svrha bila sačuvati jugoslavenski državni okvir i njegovu osobnu vlast, predstavlja jedinu školu za nove naraštaje.

Prema tome, kao Hrvati, kao ljudi koji zastupamo potrebu načelnosti i logike i na vanjskopolitičkom polju, možemo danas, nakon Titove smrti, procijeniti koliko nam je štetna njegova oportunistička politika ne samo sada nego i kao škola za budućnost.

Zaključak

Tito je jedna od najnegativnijih pojava u hrvatskoj povijesti. Time ne želimo umanjiti njegovu osobnu veličinu, jer genijalnost ostaje takvom i onda kad je negativna. Titova genijalnost u taktiziranju dovela je do teških posljedica na svim područjima narodnog života, jer nije riješila nijedan problem, nego ih je sve majstorski prikrivala. Rješenja, prava rješenja, ostavljana su za daleku budućnost, kad više ne bude Tita, i kad će biti potrebno plaćati račun za oportunizam i improvizacije toga genijalnog političara koji je uspio umrijeti (iako teško) a da nije morao položiti račun za sve svoje zločine i neuspjehe.

Narodi koji sa bili pod njegovom vlašću bit će zato još dugo vremena prisiljeni plaćati njegove dugove. Bar neka znaju tko im je kriv za stanje u kojemu se nalaze. Saznanje uzroka i upoznavanje uzročnika prvi je korak u rješavanju poteškoća.

 “Republika Hrvatska” br. 124 (10. travnja 1980.) str. 7-23

 

4

DESETOTRAVANJSKA REVOLUCIJA

 

• Duh i smjer našega programa
  • Razlozi propasti Nezavisne Države Hrvatske

 

 “Hrvati bijasmo, jesmo i ostajemo. U tome smo svi složni, a ostalo je

posao stranačkih taktika. Hrvat je svaki onaj koji vjeruje u Hrvatsku,

koji je uvjeren da Hrvatska u svakom slučaju može sama o sebi živjeti.”

A. G. Matoš

 

Duh i smjer našega programa

Nadnevci kao što je 10. travnja služe da nas podsjete da je vrijeme praviti bilancu rada. Ne možemo srljati kroz život misleći da idemo prema cilju, dok stvarno trčimo u krugu. Tek kad se zaustavimo u toj trci, možemo sabrati misli i pogledati odakle smo pošli, gdje se nalazimo i kamo smjeramo; da li smo zastranili ili smo na dobrom putu, da li smo napredovali ili se vrtimo u krugu. Pa neka nam i ova prilika posluži da zastanemo, da se ogledamo, da se malo zamislimo i da krenemo novim poletom prema postavljenom cilju.

Slobodni narodi slave svoje blagdane s nekim osjećajem zahvalnosti, jer su postignuli ono za čime su išli. Neslobodni narodi, kao što je hrvatski narod, slave svoje spomendane da bi skupili snagu za daljnju borbu. Gledaju u prošlost da bi zacrtali svoj put prema budućnosti.
Jer prema prošlosti stavovi mogu biti različiti. Ima ljudi koji toliko cijene prošlost, da ne dopuštaju bilo kakvu kritiku. Samo je hvale i stvarno žive u prošlosti. Njima se prošlost pretvara u životnu svrhu umjesto da im bude učiteljica života, iskustvo koje će ih povesti prema sretnijoj budućnosti. Ima pak drugih koji s toliko kritike nastupaju prema prošlosti, da sijeku granu na kojoj sjede, jer bez prošlosti nema budućnosti. Onaj koji se odriče svoje vlastite kao i narodne prošlosti nalazi se izgubljen u svijetu, kao siroče bez oca i majke. Tek onaj koji prošlost cijeni, uči iz nje, proučava što su rekli naši stari, što su učinili, kako su se borili i u čemu su pogriješili, te na temelju izučenoga radi za bolju budućnost, stvarno predstavlja pravog borca u općenarodnom pokretu.

Nije potrebno da idemo u daleku prošlost, ako želimo shvatiti važnost desetotravanjske revolucije i što nam ona govori u današnjem času. Potrebno je samo da pođemo do duhovnog oca naše suvremene osloboditeljske borbe, dr. Ante Starćevića, pa da u nekoliko riječi pronađemo srž borbe, svrhu i cilj. Nije svrha naroda uživanje materijalnih dobara, iako je potrebno da ih ima na raspolaganju. ni prostorno širenje ili vojničko jačanje, nego je glavno da narod čuva svoju samobitnost, okvir svoga života i razvoja, te da potraži sredstva da osigura ovaj okvir. A u čemu se sastoje ova sredstva? Kaže Otac Domovine: „…dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvjet njegova opstanka, ovo je duh i smjer našega programa. Samo onda, kada se ovaj opstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rješavanju državnih struka unutarnjega narodna života.”

Dakle samostalnost i nezavisnost su temelji na kojima se može kasnije izgraditi narodni život. Bez njih nema prave slobode, ne može biti pravog gospodarskog napretka, ne može doći do socijalne pravde. Svi oni koji su mislili rješavati ova narodna pitanja ostavljajući po strani, za kasnije, za drugu priliku, rješavanje ovih, po Starčeviću temeljnih pitanja, pokazali su da su fantasti, dok je Starčević, koga su isti nazivali fantastom, bio jedini kruti realist u hrvatskom političkom životu. Znao je lučiti bitno od nebitnog, prvotno od drugotnog. Znao je da je za rješavanje svih narodnih pitanja vlastita narodna država neophodan preduvjet. Kao prorok je stajao visoko iznad onih koji su u ime spašavanja hrvatskog naroda “srljali kao guske u maglu”, kao što reče Stjepan Radić u Hrvatskom saboru kobnih dana 1918. godine. Bez narodne nezavisnosti nema napretka.

Na temelju Starčevićevih misli razvio se novi, borbeni hrvatski nacionalizam, koji je zahvatio široke slojeve hrvatskog naroda kad je ovaj vidio kamo su ga odveli zaslijepljeni predstavnici 1918. godine. U različitim oblicima, no uvijek s istim temeljnim sadržajem, mlađi su naraštaji sve otvorenije odbacivali Jugoslaviju i svaku zajednicu s drugim narodima, i sve dosljednije su zastupali Starčevićevu misao slobode i nezavisnosti. I što je jače neprijatelj pritiskivao, to je čistije izbijala iz naroda ova Starčevićeva misao. Zato je posve pogrešno kad se hrvatskom narodnom ustanku pripisuju različiti strani utjecaji, ili kao što je to jasno formulirao prof. Ivan Oršanić:

“Hrvatski narod u događajima oko 10. travnja nije imao nikakvu ideološku vanjsko-političku orijentaciju, nego isključivo volju da se oslobodi Jugoslavije i da se organizira u svojoj državi.
Podmetanje fašističke ideologije i fašističke kvalifikacije 10. travnju 1941. povijesno je neistinito i neispravno, te ga vrše oni koji bi htjeli nanijeti sramotu hrvatskom narodu namećući mu oznaku da nije imao volju za svojom državom, nego za Jugoslavijom, zato da bi oni dobili opravdanje za svoje stalno djelovanje protiv hrvatske države.”

Možda će poneki doći na pomisao da je ovo samoobrana pred napadajima, prikrivanje istine, pa ću zato navesti izjavu koja pokazuje da se ovako mislilo ne samo poslije tragedije 1945. godine, nego davno prije 10. travnja, i to ne makar tko ili nekakva u Ustaškom pokretu nevažna osoba, nego sam poglavnik dr. Ante Pavelić koji je još 1932. godine napisao:

“Tko god se je i malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregledao ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentanog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjega državnog centralističkog uređenja tako zvane Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju, nego je to borba za potpuno prekinuće i razrješavanje veza s Beogradom i Srbijom, a za uspostavu potpuno samostalne nezavisne države Hrvatske.”

Tko želi čuti istinu, taj je u ovim riječima mogao vidjeti da hrvatska borba koja je kulminirala 10. travnja 1941. nije imala ideološki značaj, pa prema tome niti fašistički kao ni bilo kakav drugi, nego je išla samo i isključivo za ostvarenjem “potpuno samostalne i nezavisne države Hrvatske”, kao što je to rekao 1932. dr. Ante Pavelić, u čemu je samo potvrdio riječi dr. Ante Starčevića koje smo spomenuli na početku, da su samostalnost i neodvisnost “duh i smjer našega programa”.
Na ovoj činjenici ne mijenjaju ništa neke drugotne pojave kao i neki pojedinci koji su možda drugačije mislili. Narod se sastoji od mnogih i različitih ljudi, no kao narodna misao ne može se uzeti misao nekih pojedinaca, nego tek one misli koje su zajedničke jednom narodu, i to ne samo časovito, nego u duljem vremenskom razmaku. A u takvom svjetlu nema dvojbe da je temeljna misao hrvatske narodne borbe bila doista ona koju je izrekao Starčević, a koju su doveli do pobjede dne 10. travnja 1941. najširi slojevi hrvatskog naroda što su se podignuli na ustanak protiv Jugoslavije. Ne mijenja ništa na značaju narodnog ustanku činjenica da je kasnije bilo pogrešaka i zastranjivanja. Danas, kad smo već udaljeni od onih travanjskih dana i kad gledamo druge oslobodilačke ratove i stvaranje novih država, moramo se čuditi koliko je malo pogrešaka učinjeno. Koliko je mirno hrvatski narod proveo svoju revoluciju i s kako malo žrtava! Da se kasnije nisu podignule različite skupine, potaknute i jednom i drugom zaraćenom stranom, hrvatska bi revolucija ušla u povijest kao jedna od najmirnijih. A ipak normalno je bilo da dođe i do izgreda, jer se narod nije dizao protiv jedne kulturne vlasti, nego protiv ugnjetavanja i nasilja, a znamo da sila silu rađa.

I upravo ovo pitanje krasno je protumačio prof. Ivan Oršanić, kad je o toj provali hrvatske snage pisao:

“Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je, kada su vjekovi naše povijesti pripadali onima, koji su lijepo i dobro uništavali i proganjali. Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama.”

Ako je dakle kraj velikog i uzvišenog onoga dana izbilo na površinu i ono što je loše, ni toga se ne trebamo stidjeti, jer je to loše posljedica strane vlasti, nasilja i uništavanja kojima smo bili podvrgnuti. Pa kad smo svjesni toga, lako ćemo se oduprijeti, jer sve ono zlo je samo natruha i talog stranih nasilnika, dok ispod toga leži plemenita narodna duša koja želi stresti lance ropstva i pokazati svijetu što je Hrvatska u stanju dati čovječanstvu kad jednom bude slobodna, kad se ne mora boriti za goli život, za svoj narodni opstanak.

* * *

Vidjeli smo u ovo nekoliko poteza da je bit desetotravanjske revolucije bila u oslobođenju Hrvatske, u stvaranju nezavi¬snog okvira unutar kojeg bi narod mogao urediti svoj život po svojim željama i za zadovoljenje svojih potreba. No znamo da je ova država bila silom uništena. Neprijatelji hrvatske ne¬zavisnosti iskoristili su položaj pri koncu rata i oduzeli su hrvatskom narodu slobodu i nezavisnost. Nije nam ovdje na¬mjera ulaziti u pojedinosti ove tragedije, nego želimo istaknuti samo jedno: od 1945. godine do danas, unatoč silnoj vanjskoj pomoći, usprkos vlasti koja se oslanja i na Istok i na Zapad te izigrava obje strane na veoma vješt način, ni nakon svih pro¬gona, pranja mozgova, bjesomučne i dugotrajne propagande, današnji vlastodršci nisu se usudjeli pitati hrvatski narod da li odobrava uključivanje u Jugoslaviju. Umjesto jednostavnog plebiscitarnog načina da se riješi ovo pitanje sada gdje su došli novi naraštaji, neopterećeni, kako oni kažu, ustaškom prošlošću, Tito i njegova vrhuška zadovoljavaju se natezanjem riječi i iskrivljavanjem činjenica, a njihovi slugani na različitim uči¬lištima i u sredstvima javnog komuniciranju govore da su se naši narodi (a zašto ne kažu koji?) tijekom narodnooslobodilačkog rata izjasnili za Jugoslaviju i da je prema tome pravo sa-moodređenja tih naroda jedanput za uvijek konzumirano. Ko¬like li himbenosti! Kolikog li izvrtavanja činjenica! Zašto bi se slučajni ishod jednog rata u kojemu neki od tih naroda nisu ni imali svoje nezavisno vodstvo na drugoj strani, zašto bi se taj ishod imao smatrati konačnom odlukom u narodnom životu? Zašto ne bismo radije smatrali takvom odlukom velebnu skupštinu hrvatskih seljaka na Borongaju 1920., gdje je Stjepan Radić proglasio neutralnu hrvatsku seljačku republiku? Zašto ne bismo takvom odlukom smatrali glasovanje u hrvatskim zemljama 1935. godine, kad je vlast govorila da onaj koji daje svoj glas za dr. Vladka Mačeka daje glas za Janka Pustu, pa je u hrvatskim predjelima do 90 % glasova palo za Mačeka i za Janka Pustu, tj. protiv Jugoslavije. Zašto ne bismo smatrali takvim odlučnim djelom samo proglašenje hrvatske države 10. travnja 1941., kad su u svim hrvatskim krajevima, bez strane pomoći, a često u sukobu sa stranim pokušajima, Hrvati na poziv iz Zagreba uspostavili hrvatsku vlast?  U tome je doista vladala jednodušnost. Ne govorim sada o vrsti vladavine, ni o kasnijim događajima, nego o onom ključnom narodnom opredjeljenju, kad se radilo o biti ili ne biti: o spašavanju Jugoslavije nasuprot stvaranju hrvatske države. Tada su i oni, koji su kasnije bili protiv hrvatske vlasti, bili za hrvatsku državu. Jedan stari borac rekao mi je jednoć veoma jednostavno no dobro: “Svi smo mi za 10. travnja, ali ne moramo biti svi za 11. travnja.” Ovaj borac je pogodio srž pitanja: Narodna odluka o temeljnom pitanju stoji izvan dvojbe. Dakle zašto svi ovi nadnevci ne bi imali nikakvu odlučnu vrijednost nego samo navodna borba nekih Hrvata u okviru nehrvatskog, srpskog, partizansko-četničkog gerilskog pokreta? Čim postavimo pitanje ovako, u svojim najjednostavnijim oblicima, odgovor postaje jasan: Tito i njegovi sateliti nemaju nikakvog oslonca ni u pravu ni u narodnoj volji, pa zato moraju izmišljati neku već konzumiranu odluku, jer se ne usuđuju pitati narod za mišljenje.

A da je tako, najbolje nam govore događaji unutar same Jugoslavije. Najmanje popuštanje poslije 1966. godine, kad su vlastodršci mislili da je nestao stari, desetotravanjski naraštaj i kad su dorasli Titovi pioniri, pretvorio se u neviđeno bujanje hrvatskog nacionalizma, koje se pozna pod nazivom hrvatsko proljeće i masovni pokret, te koji je nacionalistički val bio tako jak da je povukao za sobom i one krugove koji nikada nisu bili u krilu hrvatskog nacionalizma, nego su u svojoj mladosti stajali bliže jugoslavenstvu. Mislim time na hrvatske komuniste tada na vlasti, koji su u svojoj većini u mladosti bili jugoslaveni – za razliku od najnovijeg naraštaja hrvatskih komunista koji su radi jugoslavenske diktature odrasli u hrvatskom duhu. Ne, nisam se zabunio. Rekao sam radi jugoslavenske diktature, jer nacionalizam je upravo onda najjači kad je narod proganjan. Nacionalizam naime nije ideologija, nego je samoobrana narodne zajednice protiv pokušaja uništavanja.

Zastrašeni ovom elementarnom pojavom hrvatske želje za slobodom i nezavisnošću, kad su i sami komunisti počeli isticati ne samo Stjepana Radića nego i Antu Starčevića, beogradski vlastodršci su se vratili na politiku Svetozara Pribićevića da silom učine Hrvate manjim od makova zrna. No kako je Pribićevićeva Orjuna rodila borbeni pokret Stjepana Radića, a četnička diktatura kralja Aleksandra najborbeniju hrvatsku organizaciju, Ustaški pokret, čime su obadvije nehotično pripremile 10. travnja, tako je nova, još oštrija beogradska diktatura, danas premazana crvenom bojom, očeličila hrvatski narod i sprema novi Deseti travnja. U časovima kad je ponovno padala batina po hrvatskim leđima, jedan od prvaka hrvatskog proljeća, hrvatski sveučilištarac Dražen Budiša, upravo vidovito je rekao da će nakon njih doći novi, mnogo radikalniji borci.

I doista, što se nije dogodilo preko dvadeset godina, počinje se događati nakon Titova državnog udara u Karađorđevu. Pojavljuje se oružani otpor protiv diktature. Udarac hrvatske mladeži u Bugojnu 1972., možda tehnički nesavršen, ipak pokazuje da hrvatski narod neće čekati skrštenih ruku dok mu Beograd uništava zemlju. A zatim se redaju različiti podvizi, neki više neki manje uspješni. Mate Prpić i Ivan Matičević borave šest mjeseci 1972. u domovini, te se opet vraćaju u inozemstvo. Pri drugom njihovom povratku u domovinu (a da li je to samo drugi ili ne, tu su tajnu ponijeli u grob) prerana zima im onemogućuje povlačenje i padaju 1974. na Velebitu. To su samo oni borci za koje znamo. A koliko ih je koje ne znamo ni po imenu, a mnoge ni po činima, jer je vlast otkrila da je najbolja propaganda za hrvatske borce, kad ih Beograd napada i širi vijest o njihovim podvizima, pa zato taji udarce koje prima.

Svatko tko je stupio u dodir s novim hrvatskim naraštajima osjeća u njima svježinu borbenosti. Njih ne mori nikakva prošlost, nego su puni budućnosti, puni vjere u uspjeh, dakle puni onog desetotravanjskog duha koji smo nosili i mi stariji prije 1941. i koji je tada doveo do pobjede i dovest će ponovno do pobjede. Zato su spremni na borbu i na žrtve kao što su to pokazali na mnogim mjestima. Danas više nitko ne može reći da ne zna što hoće Hrvati, jer je hrvatska mladež, njezini novi naraštaji, uz žrtve vlastite slobode, pa i života, pred svijetom posvjedočila da hrvatski narod danas želi ono isto što je želio 1941. godine, te da je spreman za taj svoj ideal platiti cijenu i u krvi, ako mu ne bude dopušteno da ga ostvari na miroljubiv, kulturan način, slobodnim i pod međunarodnim nadzorom provedenim plebiscitom.

Nitko ne traži od nas da u tuđim zemljama vršimo nasilna djela, no naša hrvatska dužnost, naše “deržanstvo” zahtijeva da mi koji živimo u slobodnom svijetu i uživamo prednosti slobodna života, nikada ne zaboravimo da hrvatski narod u domovini nije slobodan, da se Hrvatska danas nalazi u najtežoj borbi za svoj opstanak i da treba svakog Hrvata i svaku Hrvaticu, svakog od nas, starog i mladog, jakog i slabog, da bi mogla pobijediti. Nitko se ne smije oglušiti, jer desetotravanjski duh nije duh elite i malih skupina, nego duh širokih slojeva hrvatskog naroda: hrvatskih seljaka i hrvatskih radnika, hrvatske inteligencije i hrvatskog građanstva. To je duh hrvatske vojske, onih divnih mladih seljaka, radnika i đaka u odorama, koji su pokazali da duh Zrinskih i Frankopana nije nestao u hrvatskom narodu.

Živeći u gostoljubivim zemljama slobodnog svijeta ne smijemo misliti na svoju sreću što smo se dobro smjestili, nego moramo od svojeg vremena i od svojih sredstava odvojiti nešto malo i za Hrvatsku. Danas gdje su se već mnoge hrvatske snage u svijetu počele okupljati u Hrvatskom narodnom vijeću, kao u slobodnom sklopu i radnoj zajednici hrvatskih struja i skupina, nitko od nas ne bi smio ostati po strani. Već sam postanak ovakvog zbora zastrašio je Tita i njegove dželate, jer su oni svjesni, možda svjesniji nego mi, da ovakvo okupljanje može značiti samo jedno, a to je da su Hrvati spremni na odlučnu borbu za oslobođenje. U predzorje novog Desetog travnja, koji će obnoviti hrvatsku državu i nakon doživljenog iskustva urediti je tako da više nikada ne bude srušena, svi moramo sudjelovati u borbi. Moramo pokazati cijelom svijetu da smo spremni na borbu i da imamo ne samo pravo nego i snagu da budemo slobodni.

Pred više od stotinu godina rekao je u tom pogledu Otac Domovine dr. Ante Starčević:

“Čemu se imaju… nadati narodi, koje tuđinci još drže zasužnjene? Onomu se imaju nadati, što zasluže. Ako budu za se radili te dokazali, da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu, ali budu li radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego za ono što jesu, pa će im i pravo biti, da propadnu.”

A mi, nakon što smo jedanput osjetili slobodu i nezavisnost, sigurno želimo biti ponovno svoji i znat ćemo to dokazati u svakom času, pa i u najtežem, kako su to pokazali toliki znani i neznani hrvatski borci i hrvatske mučenice, koji su omogućili 10. travnja 1941. i koji će omogućiti novi, još svjetliji 10. travnja.

“Republika Hrvatska” br. 118 (10. travnja 1979.), str. 8-13.

 

 Razlozi propasti Nezavisne Države Hrvatske

Da je kojim slučajem hrvatska revolucija od 10. travnja 1941. urodila trajnim uspjehom. ne bismo morali pisati o njenim pogreškama i neuspjesima, nego bismo o istim činjenicama pisali kao o uvjetima uspjeha. Ovako, činjenice koje su u drugim narodima ili zaboravljene, ili se smatraju normalnim popratnim pojavama svake revolucije, tvore u našoj emigrantskoj literaturi glavne teme o kojima se piše već dvadeset godina.

Mogli bismo, zajedno s ostacima jugoslavenskih nacionalista, tvrditi da je raščlanjivanje prošlosti znak zaostalosti i tvrdoglavosti, politički romantizam zaodjenut plaštem realizma, kad nam ne bi baš ovi ostaci, uz druge neprijatelje hrvatskog naroda, iznosili svu tu prošlost kao argumente protiv mogućnosti postojanja nezavisne hrvatske države, dakle protiv temeljnog postulata svih hrvatskih nacionalističkih pokreta od 1860. godine pa do danas. Ako su događaji prošlosti podobni da služe kao argumenti protiv temeljnog postulata glavnih hrvatskih političkih strujanja današnjosti, onda je njihovo proučavanje, pa i opravdavanje, veoma realan zadatak i preduvjet za budući rad.

U ovih dvadeset godina emigracije iskristalizirala su se tri gledišta na tu prošlost. Jedno se sastoji u nijekanju bilo kakvih pogrešaka i u idealiziranju prošlosti, pogotovo razdoblja od 1941. do 1945. godine. Na temelju ovakvog idealiziranja pokušavaju se obesnažiti svi prigovori protiv hrvatske države, da bi se tako opravdala daljnja borba za uspostavu hrvatske države. Nije potrebno dokazivati unutrašnju slabost ovakvog stava. Dovoljno je samo s nekoliko činjenica dokazati lažnost ovako idealizirane prošlosti, da se sruši cijeli sustav obrane i time potkopa idejni temelj političkog rada. Nitko naime ne voli graditi na temeljima koji su očito neistiniti, i tu su činjenicu spoznali svi neprijatelji hrvatske nacionalne borbe i zato se već dvadeset godina trude da dokažu neistinitost idealizirane prošlosti, čime dovode do malodušja one koji svoj rad temelje na ovoj idealiziranoj slici.

Druga dva gledišta polaze s kritičkog proučavanja prošlosti, ali se razlikuju u svom temeljnom stavu prema njoj. Dok jedni sude prošlost sa stajališta neprijatelja hrvatskog naroda, drugi kritiziraju činjenice s hrvatskog gledišta. Potpuno je razumljivo da su rezultati takvih kritika različiti. Proučavanje razdoblja Nezavisne Države Hrvatske s talijanskog stajališta ne može biti jednako onome koje se vrši, recimo, s njemačkog gledišta. Ili ako se isto razdoblje analizira sa stajališta američkog ratnog napora onoga razdoblja, ne može se doći do istih rezultata kao kad se analizira s gledišta međunarodnog komunizma. Pa ako je dopušteno prosuđivati hrvatski fenomen s tuđih stajališta i time opravdavati, na primjer, englesku politiku prema ustašama (svjesno upotrebljavam ovaj termin umjesto naziva hrvatski) u svibnju 1945. godine, jer, konačno, Englezi su se borili protiv Nijemaca s kojima je hrvatska vlada bila u savezništvu, onda je isto tako opravdano i nužno promatrati hrvatski fenomen s hrvatskog gledišta. Hrvati, naime, ne govore o tom fenomenu kao o jednom od sastavnih dijelova općeg položaja (i to veoma malom dijelu), nego kao o temeljnom događaju koji je cijeli život hrvatskog naroda skrenuo drugim smjerom, dakle je bio bitan fenomen čije su posljedice još i danas veoma realne.

U hrvatskim analizama prošlosti, što su se vršile na kritički način, prečesto je prevladavala kritika utemeljena sa stranih stajališta, što je dovodilo do povijesno i politički pogrešnih rezultata. Ovakve analize nisu uvijek posljedica nepoštenih namjera, nego im je razlog sama emigracija. Živeći izvan domovine, nehotice se uzimaju tuđi kriteriji i “objektivnost”’ se zamjenjuje s jednostavnim prihvaćanjem stranih, pristranih pogleda.

Upravo zato što često puta pristranost nije svjesna, nećemo nikoga citirati, nego ćemo navesti nekoliko temeljnih prigovora protiv hrvatske države od 1941. do 1945., te ih pokušati osvijetliti s hrvatskog gledišta.

Dva razdoblja Nezavisne Države Hrvatske

Pogrešno je uzimati cijelo razdoblje Nezavisne Države Hrvatske kao jedinstvenu pojavu sa jednakim mogućnostima i jednakim problemima. Isto je tako pogrešno uzimati u obzir samo velike, svjetske poteze, a prelaziti preko hrvatskih političkih poteza i utjecaja na stvaranje temeljnih strateških ciljeva.

U glavnim crtama možemo podijeliti ratno razdoblje, obzirom na Hrvatsku, na dva dijela: prije i poslije konferencije u Teheranu 1943. Na ovoj su se konferenciji definirali strateški ciljevi Saveznika i razdoblje poslije konferencije bilo je samo ostvarivanje postavljenih ciljeva. Do konferencije u Teheranu različna su pitanja bila u fluidnom stanju i prema tome bilo je moguće utjecati na stvaranje odluka, u većoj ili manjoj mjeri. Nakon nje su se stvarale samo taktičke odluke, dok se temeljni ciljevi više nisu mijenjali.

Godine 1941. Jugoslavija je bila opće priznata činjenica medu svim zaraćenim strankama. Nijedna je strana nije željela rušiti, nego su obje željele pridobiti Jugoslaviju za sebe, bilo u obliku aktivnog saveznika, bilo u obliku sklone neutralnosti. Protiv postojanja Jugoslavije bili su samo hrvatski nacionalisti. Njihova glavna organizatorna snaga sastojala se od Ustaškog pokreta pod vodstvom dr. Ante Pavelića. Njegovo su vodstvo priznavali kako inozemni nacionalisti tako i različne, inače raznorodne nacionalističke skupine u domovini. Nasuprot tome, Hrvatska seljačka stranka zastupala je, po svom vodstvu, politiku očuvanja jugoslavenske države i tražila je samo unutrašnje promjene u Jugoslaviji, služeći se pri tome mogućnošću raspadanja samo kao zastrašujućim sredstvom. Malobrojna komunistička stranka u Hrvatskoj bila je u teškom položaju, kad se radilo o pitanju hrvatske samostalnosti. Dok je još uvijek postojala struja protivna Jugoslaviji, koja se držala ideja Manuilskog, a za koju je bio i Staljin sve do konca rata, prelazilo je idejno vodstvo u stranci sve više u ruke beogradske čaršije i crnogorskih komunista koji su zastupali jugoslavensku liniju dr. Sime Markovića. Službena linija Komunističke partije Jugoslavije bila je tada u korist Jugoslavije, što se u praksi očitovalo u pokušajima stvaranja Pučke fronte. U Hrvatskoj, posebno, ova se politika odražavala u pokušajima ulaska manje poznatih komunista u organizacije Hrvatske seljačke stranke kao posebnog oblika ove pučkofrontaške djelatnosti. Uspomena na razdoblje kad su i komunisti bili za rušenje Jugoslavije nije doduše potpuno nestala, ali je izgubila na snazi.

Omjer snaga između antijugoslavenskih i projugoslavenskih snaga u hrvatskom narodu nije se mogao odraziti na izborima, jer je bila dopuštena samo jedna hrvatska lista, radi čega su svi Hrvati, kako reformisti (projugoslavenski elementi) tako i revolucionari (antijugoslavenski elementi) glasovali za istu listu. Polarizacija se nije mogla legalno obaviti niti za Banovine Hrvatske, jer u 19 mjeseci njenog postojanja nisu raspisani izbori za Hrvatski Sabor, nego je Hrvatska seljačka stranka preuzela mjesnu vlast u Hrvatskoj na autoritativan način, tumačeći dotadanje izborne rezultate kao povjerenje dano vodstvu i mandat podijeljen Vođi (kako se tada nazivalo dr. Vlada Mačeka).

Zato je tek revolucijom od 10. travnja 1941. došlo do izražaja da je u pitanju jugoslavenske države hrvatski narod bio protiv vodstva Hrvatske seljačke stranke a za stvaranje Hrvatske Države. Neoprostiva je pogreška ustaškog vodstva što nije odmah, u prvima mjesecima dok još nije bilo većeg građanskog rata, raspisalo slobodne izbore. Razumljivo je opravdanje da je u tadanjem času osovinska politika bila protiv izbora i za autoritativan sustav, no ovo ne mijenja na činjenici da bi takvi izbori, pa makar i krnji, bili izvanredno važan čimbenik u pripremanju budućnosti hrvatskog naroda

U prve dvije godine postojanja Nezavisne Države Hrvatske izvršena je stvarna polarizacija u vodstvenim skupinama, iako se ova nije mogla izraziti na području širih slojeva naroda.
Na jednoj strani ustaški prvaci i oni prvaci drugih skupina, koji su im se priključili, zastupali su opravdanost hrvatske države bez obzira na časovite poteškoće i ograničenja nezavisnosti, dok je na drugoj strani jedan dio vodstva Hrvatske seljačke stranke (dr. Juraj Krnjević, dr. Jure Šutej i dr. Ivan Šubašić) predstavljao nastavak projugoslavenske linije među Hrvatima svojim sudjelovanjem u izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi. Uzaludno je danas tvrditi da je ovo bilo zbog ustaške diktature, jer se je ovaj dio dobrovoljno povukao s jugoslavenskom vladom u času dok ustaška vlast još nije bila uspostavljena, te se do konca rata nije ni u kojem obliku ogradio od jugoslavenske države. Komunisti su bili po strani sve dok se Njemačka nije zaratila sa Sovjetskim Savezom, pa su tada – zbog sovjetskih interesa – stupili u borbu. Kako je Nezavisna Država Hrvatska bila na strani Njemačke, komunisti su se borili protiv Hrvatske. U času odluke pokazalo se koliko je među komunistima srpska i jugoslavenska linija bila jača od hrvatske. Borba je mogla biti protiv ustaške vladavine, a ne protiv države, kao što je bila u drugim zemljama gdje se razvilo komunističko podzemlje protiv desničarskih vlada, no nakon prvih kolebanja, koja su mogla biti ne samo taktičke nego i idejne naravi, u Jajcu 1943. godine prevladala je jugoslavenska koncepcija, što nije bilo posljedica komunizma nego jugoslavenskog nacionalizma. (Kako Dedijer priznaje, i sam je Staljin upitao Tita da li će nova Jugoslavija moći zadovoljiti Hrvate.)

Kakav je, dakle, bio položaj 1943. godine, kad su se stvarale velike odluke i konkretno formulirali ratni ciljevi? Na liniji hrvatske države stajali su ustaše, vanjskopolitički povezani sa Osovinom, ali stvarno samo trpljeni od nje. Njemačka je još uvijek simpatizirala s idejom Jugoslavije te prema tome nije imala mnogo interesa za učvršćivanje hrvatske države. Na liniji Jugoslavije stajali su predstavnici Hrvatske seljačke stranke u Londonu i hrvatski komunisti u šumi, dakle obje strane koje su imale riječ kod Saveznika. U času kad su Saveznici donosili svoje odluke o budućnosti hrvatskog područja, oni hrvatski predstavnici koji su im bili saveznici bili su za Jugoslaviju. Za ovo pitanje nije važno da li su bili za monarhističko-četničku Jugoslaviju, kao dr. Ivan Šubašić, ili za reformiranu, federalističku Jugoslaviju, kao dr. Juraj Krnjević, ili za komunističku Jugoslaviju, kao Tito, jer je oblik za Saveznike bio drugotno pitanje. Bili su za Jugoslaviju, te je saveznička politika preuzela u svoje ratne ciljeve uspostavu Jugoslavije. Kako je saveznička strana pobijedila, Jugoslavija je morala nastati, i to ne kao pitanje načela i nužde, nego kao posljedica djelovanja jednog dijela hrvatskih predstavnika koji se nisu borili protiv ustaške vladavine nego protiv hrvatske države. Ustaška linija, povezana s poraženom stranom, nužno je morala izgubiti. Ona je omogućila postanak hrvatske države, ali nije mogla osigurati njeno održavanje. Druge hrvatske skupine pak nisu se htjele brinuti za održanje hrvatske države, nego su zastupale obnovu Jugoslavije. Time je mogućnost hrvatskog utjecaja na budući razvitak bila iscrpljena i sve su daljnje rasprave zapravo akademske. No kako se baš o drugim argumentima najviše raspravlja, pregledat ćemo ih, naravno držeći na umu, da je u Teheranu sudbina Hrvatske bila odlučena i da različne akcije, kao na primjer Vokićeva i Lorkovićeva, već nisu imale nikakve vrijednosti. Zakasnile su za dvije godine.

Ustaški zločini

Više od polovice svih prigovora, koji se formuliraju protiv Nezavisne Države Hrvatske, sastoji se od navođenja zločina koje su počinili ustaški elementi kao nosioci tadanje državne vlasti. “Ustaški” u ovim kritikama obično znači svaki hrvatski državotvorni stav bez obzira na ideologiju. Ovi se zločini ne navode iz moralnih razloga, nego kao dokaz da hrvatska država nije bila sposobna za život i da je zbog tih zločina morala propasti.

Potpuno je razumljivo kad otvoreni protivnici hrvatskog naroda, te oni koji su protiv hrvatske državne samostalnosti, upotrebljavaju taj argument, ali nije razumljivo kad isti argument upotrebljavaju oni koji inače tvrde da nisu protiv hrvatske samostalnosti.

Protivnici hrvatske države ne mogu naime zanijekati hrvatskom narodu pravo na samoodređenje i na nacionalnu državu jer su danas ova prava općenito priznata – bar u teoriji – i nije politički oportuno nijekati ih. Ova su prava dobila prizvuk “moralnosti” i prema tome izuzeci se moraju opravdavati također “moralnim“ razlozima. Kako je zbog hrvatske revolucije postalo nemoguće nastaviti fikciju o jednom jugoslavenskom narodu, te su i takvi integralni jugoslaveni kao komunisti i četnici morali priznati hrvatskom narodu posebnu narodnost, a jugoslavenstvo degradirati od narodnosti na zajednički okvir, odnosno od stvarne narodnosti na potencijalnu narodnost, bilo je potrebno naći razlog da se hrvatskom narodu zaniječe pravo na nezavisnost. Ne smijemo zaboraviti, da su Saveznici vodili rat pod lozinkom narodnog oslobođenja onih naroda koji su svoju slobodu izgubili radi njemačkih osvajanja. Zato, čim je oduzet jugoslavenstvu značaj narodnosti, izgubljen je temelj za narodno oslobođenje Jugoslavije, pa se rat pretvorio u običnu uspostavu jedne državne vlasti mimo i protiv prava naroda.

Dok je ovo bilo manje očito kod zapadnih saveznika, gdje ne postoji oštro razlikovanje između naroda i narodnosti (“nation” je na Zapadu i država i narod u političkom smislu, a ovaj većinom istovjetan s narodom u etničkom smislu), dotle je na području srednje i istočne Europe veoma oštra razlika između naroda (“Volk”) i države (“Staat”), pa je bilo potrebno dati ideološko opravdanje za ukidanje hrvatske države. Ne smijemo zaboraviti da su ovo opravdanje komunisti davali za sebe i za narode u srednjo i istočnoeuropskom prostoru, te da se ono samo sekundarno odražavalo na Zapadu.

Nije potrebno ulaziti u svaki pojedinačni zločin, jer nijedan normalan Hrvat neće nijekati da je bilo zločina, te da nisu samo protivnici hrvatskog naroda vršili zločine. Ni Hrvati nisu sveci, te prema tome u krvavom ratu, a pogotovo u oslobodilačkom, građanskom ratu, bilo je i previše zločina. Nitko ih ne žali više nego hrvatski nacionalisti, jer zločin kvari sredinu koju upravo nacionalisti žele uzvisiti, truje duhove koji su potrebni za stvaranje bolje i pravednije zajednice i blati sliku takve zajednice.

“Mi, koji smatramo historijsku varijantu hrvatske nacionalne politike principijelno i povijesno izraženu najbolje i najispravnije u hrvatskoj državnoj ideji, najteže osjećamo sve, što tu ideju blati i dovodi u pitanje. Mi osjećamo svu tragediju, koju su Bizant, Beč, Pešta i Beograd izbacili kao nasljedstvo naslaga u svojim vjekovnim nastojanjima, da nas se u svakom pogledu uništi. – Zašto nije eksplodiralo samo i isključivo sve što je lijepo i dobro? Zašto i kako, jasno je, kad su vjekovi naše povijesti pripadali onima, koji su lijepo i dobro uništavali i progonili. Ta mi, koji volimo tu Hrvatsku, ne možemo željeti i nismo željeli, da zlo caruje Hrvatskom, makar je zlo bilo također u nama i po nama.”1

Danas, kad su i Sjedinjene Američke Države upletene u rat koji se vodi na gerilski način2 i u kojem je politička propaganda oružje ravno topništvu ili bilo kojem konvencionalnom oružju starih vojski, kritike o zločinima i nasiljima upravljene su protiv njih isto tako kao što su bile upravljene prije desetak godina protiv Francuza u Indokini, prije petnaest godina protiv Holandeza u Indoneziji, prije dvadeset godina protiv Židova u Palestini, a prije dvadeset i pet godina protiv hrvatske države. Ubijanje u gerilskom ratu nije jednako kao u frontalnom ratu. U frontalnom se ratu ubija hladnokrvno, neosobno, fabrički, u gerilskom ratu pak emotivno, osobno, individualno. Kad je bačena atomska bomba na Japan ili kad se bombardiralo Coventry ili Hamburg, piloti nisu bili ni emotivno ni osobno povezani s neprijateljem, koji je bio daleko od njih i duboko pod njima. Kad se američki vojnik danas šulja džunglama Južnog Vijetnama ili ulicama Santo Dominga te padne u stupicu, on se brani kao primitivan čovjek, spasi se ili pogine, a njegov drug, koji je s njime još prije nekoliko minuta prijateljski razgovarao i dijelio s njime posljednji zalogaj ili pušio istu cigaretu, ne može hladno promatrati njegovu smrt, nego ga po mogućnosti osvećuje. U samom karakteru gerile postoji nešto što dovodi do povratka na primitivnog divljaka, pa makar gerilu danas izgrađuju i vode ljudi koji su sve samo ne primitivci. Ali i suptilni pjesnik Mao Cetung, kad pripravlja gerilu kao što šahist pripravlja svoje figure, stavlja u pogon instinkt primitivnog divljaka i svjesno dovodi do divljačke reakcije.

Protiv Nezavisne Države Hrvatske digla se već 11. travnja 1941. unaprijed pripravljena gerila, prvo monarhističko-četnička, a onda komunističko-jugoslavenska. I reakcija je bila ista. Moralno neopravdana isto tako kao i gerila, ali logična, neizbježiva. Primjenjivati na takvo stanje normalne, mirnodopske kriterije jednako je kao i primjenjivati propise kaznenih zakonika na vojnike koji ubijaju u frontalnom ratu, jer da je ubojstvo po kaznenom zakonu kažnjivo. Kao što u ratu vrijede drugi propisi nego u miru, i u gerili su propisi različiti od frontalnog rata, te prema tome nema temelja licemjerstvo koje u ime morala osuđuje hrvatsku državu. Najprije bi valjalo osuditi gerilu, kao uzrok, a tek onda protugerilu, kao posljedicu.

Ne želimo, ponavljamo, opravdati nijedan zločin, ali ne prihvaćamo da se na jedno stanje primjenjuju pravila drugog, posve različitog stanja, jer to nije ni opravdano ni objektivno. Američki liberalni krugovi u sličnom položaju (iako daleko blažem, jer se ne bore za svoj opstanak) pišu: “Nema humanog čovjeka koji bi odobravao ratne okrutnosti, ali nijedan čovjek, kojemu je do dostojanstva, neće odbaciti rat ako želi obraniti svoju slobodu. Ratovi, naime, često jasnije rješavaju pitanja nego li diplomacija. Izrael postoji danas ne zato što su Židovi bili sposobniji pregovarači, nego što su bili hrabri borci protiv Arapa. Indija je zaboravila svoje svetačko hvaljenje mira i silom uzela portugalsku Gou i time zauvijek izvadila otrovni trn iz svojeg boka. Naprotiv, borba između ciparskih Turaka i Grka još i dalje truje sredinu, unatoč mnogogodišnjim pregovorima i možda se nikada neće riješiti osim ako dođe do pravog građanskog rata. – Rat je, jednom riječju, užasan ali konačan, odbojan ali — dok se ne ostvari san o svjetskom poretku – neizbježiv…”3

_____

1 Ivan Oršanić, “Povijest se ne briše”, Republika Hrvatska br. 1, str. 7 (god. 1951.)
2 Time Essay “On War as a Permanent Condition” “(Esej časopisa Time: O ratu Kao stalnom stanju), Time, New York, 24. rujna 1965., str. 27
3 Ivan Oršanić, “Povijest se ne briše”, Republika Hrvatska br. 1, str. 7 (god. 1951.)
_____

Savez s Osovinom

Nerazumljivo je da su mnogi hrvatski intelektualci usvojili ratnu propagandu svojih protivnika, da je hrvatska država morala propasti zbog ideološke protivnosti zapadnog svijeta. Tvrdi se da je kao “fašistička tvorevina” Nezavisna Država Hrvatska morala propasti nakon poraza Njemačke i Italije. I iz poraza se izvodi zaključak da je razlog propasti “fašističko” podrijetlo hrvatske države, čime se opravdava “post factum“ projugoslavenska politička djelatnost onih hrvatskih političara koji su bili protiv ustaške vladavine a nisu bili komunisti.

Međutim, s gledišta Osovine, odnosno ako se želi fašizma i nacionalsocijalizma, hrvatska država nije bila ni nužna ni predviđena ni poželjna. Kad je nastala, nakon pada filonacističke jugoslavenske vlade Cvetković-Maček, Nijemci su je iskoristili da skrate rat na Balkanu i uvedu red sa što manje njemačkih četa, dok su je Talijani samo trpjeli i nerado gledali, jer su u njoj vidjeli zapreku za stvaranje talijanskog imperija na istočnoj obali Jadrana.

Mišljenje osovinskih krugova o postanku hrvatske države možda je najbolje formulirao austrijski vojnički povjesničar Rudolf Kiszling: “Nezavisna Država Hrvatska, za kojom su hrvatski rodoljubi čeznuli već stoljećima, nastala je u proljeće 1941. kao slučajna tvorevina drugog svjetskog rata.”4 Ova definicija sadržava oba elementa stvaranja hrvatske države: unutrašnji, hrvatski, i vanjski, osovinski. S hrvatske strane država je nastala kao logični rezultat stoljetnih želja hrvatskog naroda da bude nezavisan, što odgovara činjenici i o čemu se samo malo raspravlja. Sa stajališta Osovine hrvatska je država nastala kao slučajna posljedica njemačkih ratnih poteza, dakle nije bila u planu, niti je bila poželjna niti predviđena. Nastala je zato što su se Hrvati u onom času podignuli, s hrvatskog gledišta potpuno logično, ali s njemačkog samo slučajno. Prema tome, hrvatska država nije mogla biti “fašistička tvorevina”, nego samo iskorištavanje stvorenog položaja i odnosa snaga.

Dok su hrvatske nacionalističke snage uspjele iskoristiti “slučaj”, nisu imale ni snage ni sposobnosti da se u doba fluidnog stanja u Europi priključe strani koja je kasnije pobijedila. Logično, ova uloga nije mogla pripasti onoj liniji koja se politički vezala uz Osovinu, nego liniji koja je bila protivna Osovini. Ali ta linija, odnosno te dvije linije, nisu radile na održavanju hrvatske države, naravno s drugom vladavinom, nego na uspostavi Jugoslavije, radi čega hrvatska državna ideja nije imala prilike ostvariti se na pobjedničkoj strani. Kako je hrvatska država, zbog svog zemljopisnog položaja i općenitih smjerova angloameričkih i ruskih prodiranja, bila najdulje pod stvarnom vlašću Reicha, za ustašku vladu su realne mogućnosti preorijentacije nastale tek u času kad takvo preorijentiranje više nije zanimalo pobjedničke vlasti. A kako je već u njihovom općem planu bila predviđena uspostava Jugoslavije, jer u doba stvaranja te odluke nije na hrvatskoj strani postojala nikakva druga hrvatska državotvorna alternativa, hrvatska je država morala propasti kad se srušila Njemačka.

Kratak pregled drugih “satelitskih” država pokazuje da njihova sudbina poslije savezničke pobjede nije bila ni u kakvom omjeru sa stupnjem njihove ovisnosti o Njemačkoj, odnosno s dubinom njihova “fašizma”, nego je ovisila od unaprijed stvorenih odluka u Teheranu, te od odnosa snaga između samih Saveznika u određenom času. Badogliov državni udar u Italiji i prijelaz na stranu Saveznika došao je u času kad je izgledalo da će se time skratiti rat na južnoeuropskoj fronti, te je zato Italija u poslijeratnim prilikama daleko bolje prošla nego, na primjer, Slovačka, iako se Slovačka ne može mjeriti s Italijom ni po ratnoj krivnji ni po fašizmu, pa ni po važnosti u ratu. Prema Italiji su postojali i drugi momenti koji su doveli do blažeg postupka (utjecaj Vatikana, strah od komunizma nakon 1946. godine, Amerikanci talijanskog podrijetla), dakle momenti koji nisu imali nikakve veze s fašizmom, ratnom krivnjom ili sličnim argumentima. Prijelaz Rumunjske na stranu Sovjetskog Saveza više je koristio ovome, nego li prijelaz Mađarske, te je i Rumunjska kao država relativno bolje prošla nego Mađarska. Naprotiv poljska vjernost Saveznicima nije Poljskoj upravo ništa koristila niti što se tiče države kao takve, niti u pitanju političkog poretka. Zbog Poljske su zapadni saveznici navodno ušli u rat, ali zbog Poljske nisu bili spremni zavaditi se poslije rata sa Sovjetskim Savezom, nit su željeli zbog nje produljiti rat. Tako je Poljska za nagradu dobila ono što je Rumunjska dobila za kaznu.

______

4 Rudolf Kiszling, “Die Wehrmacht des Unabhängigen Staates Kroatien 1941-1945″ (Vojska Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945.”), Oesterreichische Militär-Zeitung, god. 1965., str. 261.

______

Pa ako se zbog Poljske nije produljio rat, ne može se očekivati da bi se zapadni saveznici odlučili na produljenje rata da je kojim slučajem, u zadnjem času, ustaškoj vladi uspio prijelaz na drugu stranu kao što je izvršen u Rumunjskoj i Bugarskoj. Obzirom na navedeni zemljopisni položaj, takva preorijentacija spada u veoma labave pretpostavke o kojima se ne može ozbiljno raspravljati. Činjenica je samo da u prvoj polovici rata nije postojala hrvatska državotvorna alternativa ni među predstavnicima Hrvatske seljačke stranke ni među komunistima, te je na načelu hrvatske državotvornosti stajalo samo ustaštvo, vezano s Osovinom. U drugoj polovici rata već su i alternative bile nezanimljive, te je za to razdoblje netočno govoriti o propustu hrvatske vlade da osigura opstanak države na drugoj strani. Da je kojim slučajem hrvatsko područje bilo poslije 1943. zanimljivo za velike strateške poteze Saveznika, moglo bi se realno govoriti o čvrstoj germanofilskoj ili fašističkoj orijentaciji ustaške vladavine koja bi i u takvim prilikama ostala na strani Reicha. No na hrvatskom se području, kao i na cijelom Balkanu uopće, odigravala samo mala diverzantska djelatnost prema Churchillovom receptu da je onaj prijatelj koji ubije najviše Nijemaca (bez obzira na žrtve sredine koja bi to vršila, što je Draža Mihajlović uvidio već 1941. godine), dok velikih strateških poteza, u koje bi se Hrvatska mogla uključiti, nije bilo nakon što je Roosevelt odbio da se druga fronta otvori na Balkanu. Kako je osim toga talijanska fronta pružala anglo-američkim četama izravan put u Njemačku, a mađarska i poljska fronta otvarala put Sovjetima, nakon 1943. godine hrvatske mogućnosti manevriranja nisu postojale te je iluzorno govoriti o mogućnosti prelaženja na drugu stranu. Netočno je govoriti o vjernosti ustaške vlade Hitleru, jer jednostavno razvitak ratnih operacija nije pružao nikakvu alternativu, osim možda veoma slabe mogućnosti koju je 1944. godine navodno ponudio maršal Tolbuhin.

Zato što je Hrvatska 1941. nastala na području njemačke prevlasti, te je ostala zadnje područje ove njemačke prevlasti i radi toga morala ostati u njemačkoj sferi do zadnjeg časa, ispala je najvjernijim satelitom, u što – osim nešto Hrvata – nitko nikada nije povjerovao, pa ni sami Nijemci. Zapadnim saveznicima poslužila je ova činjenica kao dobro došlo opravdanje da zbog načela narodnog samoodređenja ne moraju doći u sukob s Moskvom.

A da se Hrvatska uspjela održati u ratnom stanju nekoliko mjeseci nakon pada Njemačke, što vjerojatno nije bilo moguće, cijela pripovijetka o fašizmu i nacizmu isto bi se tako zaboravila kao što se zaboravila u Iraku, u Indoneziji i, u manjoj mjeri, u Egiptu. Iz istih razloga konvenijencije morala je stradati Poljska, kao što su morale izgubiti svoju državnu samostalnost Estonija, Letonska i Litva.

Ne samo pobijeđeni nego i pobjednik treba opravdanja za svoje čine. Razlika je samo da se opravdanja pobjednika automatski prihvaćaju, jer je pobjeda ipak najjači argument, dok su argumenti pobijeđenih uvijek slabi po onoj klasičnoj “vae victis”. Ali zato ipak nije potrebno da i pobijeđeni usvoje argumente pobjednika, te svoju prošlost sude po njihovim argumentima, kao da je pobjeda istovjetna s pravom i moralom.

Nesuvremenost nacionalizma

Posljednjih godina sve se više upotrebljava protiv hrvatske države prigovor da opća tendencija ide od nacionalnih država prema višim, nadnarodnim jedinicama, te se implicira da je i ova tendencija bila razlog zašto su pobjednici radije imali veće, integrirano područje, Jugoslaviju, nego manje područje kao što bi bila hrvatska država. Ovaj argument uopće ne vrijedi za konkretno razdoblje kad je postojala hrvatska država, jer, ukoliko je postojao, bio je argument fašista i nacionalsocijalista, a ne Saveznika i Sovjetske Rusije koji su, bar formalno, stajali na načelu samoodređenja naroda. Ništa ne smeta što su oni, nakon pobjede, na svakom koraku stvarno vrijeđali ovo načelo, jer i u povredama se očituje načelno priznanje. Najgrublje su vrijeđali ovo načelo komunisti, ali su ga oni uvijek zaodijevali u formule usklađene s načelom narodnog samoodređenja i time potvrđivali koliko se boje toga načela. Razdoblje od 1945. do danas pokazalo je da je na nekomunističkom području likvidiran i kolonijalizam, dakle velika političko-gospodarska područja, i priznato je pravo malih naroda na državnu i narodnu samostalnost, bez ikakvih obzira na gospodarske i strateško-prometne razloge. I opet, nije u ovaj čas važno da li je to načelo primijenjeno spontano ili pod pritiskom političke nužde, niti da li je sama provedba bila logična. Činjenica je da su u ime toga načela nastale brojne države mnogo manje i siromašnije nego Hrvatska, da su nastale države s velikim inorodnim etničkim manjinama, da su nastale države u kojima nema ni traga parlamentarnoj demokraciji, dakle da se u ime prava na samoodređenje naroda odustalo od mnogih drugih, inače važnih kriterija. Za uspjeh svih tih oslobođenja jedini je preduvjet bio da su odgovorni predstavnici svih političkih struja bili za nezavisnost a protiv bilo kakvih okvira, što nije bio slučaj kod Hrvata za vrijeme drugog svjetskog rata.

Nasuprot tome umnožavanju suvereniteta na području tzv. slobodnog svijeta, na području komunizma bila je uvedena koncentracija suvereniteta u jednom središtu, Moskvi, i atrofirana su druga, nacionalna središta. Dakle stvaranje velikih područja ponovno je oznaka totalitarističkog sustava, danas komunističkog, kao što je prije četvrt stoljeća trebalo biti nacionalsocijalističkog i fašističkog. Pojavom sukoba između Moskve i Pekinga ova tendencija velikih područja samo je doživjela podjelu na dva imperija, umjesto dotadanjeg jedinstvenog komunističkog imperija.
Prema tome, nacionalizam i nacionalne države kao posljedica nacionalizma nesuvremeni su samo u sustavu imperijalističkih tvorevina, dok se veći broj manjih suverenih jedinica dobro slaže s demokratskim poretkom, isto kao što se s njime slaže veliki broj osobnih suverenosti na unutrašnjem području u suprotnosti prema vladavini manjine bilo u oligarhijskom, fašističkom ili komunističkom sustavu.

Možemo dakle ustanoviti da hrvatska država nije uništena 1945. godine zato, jer je cilj pobjednika bila integracija, odnosno jer su pobjednici načelno bili protiv nacionalizma i nacionalnih država. Na istom načelu stvorene su u to doba i nešto kasnije mnogobrojne države, što nije smetalo ni Ujedinjenim narodima ni drugim, iskrenim solidarističkim pokretima.

U ovom pitanju zanimljivo je mišljenje bivšeg zamjenika ministra predsjednika i dugogodišnjeg delegata Izraela u Ujedinjenim narodima, Abbe Evana:5

“Jedan od paradoksa našega doba jest da množenje malih naroda-država ide usporedno s traženjem širih oblika integracije, kao što su primjerice Ujedinjeni narodi, Europsko zajedničko tržište, Organizacija američkih država i Organizacija afričkog jedinstva. Ustav Ujedinjenih naroda uspostavlja osjetljivo ravnovjesje između narodne samobitnosti i univerzalne solidarnosti. Narod-država je, unatoč svemu, još uvijek glavni izvor različitih kultura. U nekim pogledima svi su narodi jednaki drugima; i nijedan ne može izbjeći općem ljudskom udesu. Ali one osobine koje specifično pripadaju jednom narodu, njegove uspomene i njegovi snovi, mogli bi biti njegov glavni doprinos ljudskoj kulturi. Pobjede nacionalizma tijekom zadnja dva stoljeća postignute su u borbi protiv tiranije i kolonijalizma. Oni koji tuguju zbog fragmentacije političke karte i koji žude za većim političkim jedinicama trebali bi se sjetiti kako je došlo do eksplozije nacionalizma. U jednom dijelu Europe, gdje su nekad bile dvije suverenosti, austro-ugarsko i otomansko carstvo, danas ima 11 država. U Africi, gdje su nekada vladale imperijalne sile Velika Britanija, Francuska i Belgija, danas ima 33 nacije.”

“Rast nacionalizma bio je, uglavnom, povijest oslobođenja. Nacionalne raznolikosti mogu biti izvorom snažne i pozitivne vitalnosti, ako se usklade s ograničenjima i solidarnostima međunarodnog poretka…”

Međutim, Abba Evan ne ostaje kod teoretskog, miroljubivog nacionalizma, nego iskreno govori o činjenici oslobođenja naroda i otkriva da takvo oslobođenje ne može uvijek biti izvršeno miroljubivim sredstvima, nego stvarnom ili potencijalnom silom. “U prošlim razdobljima nacionalni pokreti mogli su njegovati, prema Jeffersonovim riječima, ’pristojno poštivanje javnog mišljenja’. Ali uglavnom su postignuli i održali svoju slobodu nametnuvši pristojno poštivanje svoje sposobnosti da prouzroče velike neugodnosti.”6

“Republika Hrvatska” br. 65 (10. travnja 1966.), str. 10-23.

______
5 Abba Evan, “Do we really need the UN?” (“Da li zaista trebamo UN ?”), Look, 29. lipnja 1965., str. 75/76.
6 Idem str.

(Slijede još dva nastavka)

 

Ivo  Korsky/Hrvatsko nebo