Z. Miliša/Višestruke posljedice devastacije kamene Dalmacije

Devastacija kamene Dalmacije

U raljama pohlepe i betonizacije Dalmacija gubi svoju čar. Gradovi i općine u srcu Dalmacije kao da se natječu u devastiranju kulturne baštine i prirodnih ljepota. Vrhunski stručnjaci koji imaju viziju razvoja tih mjesta postaju redikulizirani. Težaci i ribari se samo u dalmatinskim pjesmama spominju. Pod tiranijom profita prostor se urbanistički devastira, a sve kulturološki nazaduje. Bahatost i kulturocid potkopavaju temelje i kulturnog blaga i uživanja u prirodnim bogatstvima. Pozitivna iznimka su grad Solin i Kaštela koji su od devedesetih godina konačno (ekološki) “prodisali”.

Negativna medijska slika Dalmacije postaje njezina prava slika

U Dalmaciji i priobalju ne posustaje betonizacija, divlja gradnja, masovni turizam, kaos u prometu i prostoru, bahatost vozača, kičeraj sa štandovima… Tamo se ugostitelji gotovo natječu tko će imati veće cijene, a susjedi čija će kuća imati više apartmana. Obiteljske kuće postaju zgrade. Neljubaznost prodavača postaje pravilo. Prodaja nekretnina strancima tako brzo napreduje da na primjer u centru Dubrovnika ima više vlasnika kuća iz inozemstva, nego domaćih ljudi. Gradovi – muzeji stenju pod najezdom masovnog turizma. U restoranima sve je manje domaćih specijaliteta.

U vrijeme turističke sezone sve se svodi na neizrečenu poruku gostima: dođi i odi što prije, ali ostavi što više novca. Sve manje stanovnika u centrima gradova, a u zaleđu istih uređenih polja, jer je i težaka sve manje. Gotovo pa izumrli i stari zanati. Sve to ide pod ruku s galopirajućom apartmanizacijom, jer Dalmacija živi od “cimer fraj ekonomije” s industrijom u rudimentarnim ostatcima. Ove procese prati i demografski debakl.

U Dalmaciji se godinama pokopava tradicija i sve ono što su naši stari stoljećima gradili. Duša me boli što svjedočim(o) kulturocidu. U Dalmaciji kao da nema policije, neovisno što mladi luduju sa skuterima i električnim romobilima, nerijetko bez kaciga. Starosjedioci postaju tužni promatrači sveopće devastacije.

Dubrovnik, Split, Šibenik ili Trogir jesu gradovi muzeji, ali sve više podsjećaju na “urbana plemena” (B. Perasović). Ti gradovi odavna više nisu po mjeri čovjeka. Zato sam prije više od deset godina odlučio živjeti u Osijeku.

Odbor za svjetsku baštinu UNESCO-a više puta je razmatrao o posljedicama destruiranja kulturnih dobara od Dubrovnika do Splita i Trogira. Od Srđa do Dioklecijanove palače bilo je više primjera kulturocida. Zato nas ne treba čuditi da je i maestro Ljubo Stipišić Delmata, za života, u medijima izjavio: “Odričem se, Splite tebe!” Novinar Bože V. Žigo je davno u ironiji predlagao da bi dalmatinske priobalne gradiće trebalo “hitno prenijeti iza brda”. Tako bi oslobodili prostor autima i apartmanima (u Slobodnoj Dalmaciji od 9. rujna 2004).

Ove godine o divljanju cijena na Jadranu i mediji u inozemstvu sve češće izvještavaju, a građani Splita, osobito prošle i ove godine, postaju žrtve sve razuzdanijih turista. Split se pretvorio u kupleraj raskalašenih gostiju koji u zemljama iz koje dolaze ne smiju činiti. Dobro su se uklopili u nered, a gradonačelnik Puljak krivi sve oko sebe.

Klapska pisma i zaglušujuća buka

Sjećam se Božića 2019. kada na Stradunu nisu puštane božićne pjesme nego iznimno agresivna tehno “glazba”. Grad je vonjao na kobasice koje su se roštiljale po štandovima tog predivnog grada. Samo dva dana nakon toga bio sam u rodnom Trogiru i doživio istu scenu, ispred same katedrale, isti “meni”. Sve to u kulturnom biseru gdje svaki kamen svoju “povijest piše”.

Domaću glazbu, folklorne skupine kao i lokalne specijalitete sve je teže pronaći, ali su glavne ulice pune kičeraja, a na sve strane odzvanja turbofolk i tehno “glazba”. To su zvučna zagađenja od kojih nema spavanja. A capella, višeglasno muziciranje i serenade (p)ostadoše stvar uspomena. Još samo u jednoj pismi o Dalmaciji ostade zapisano: “Nije u šoldima sve!” A i opjevani “opojni miris mora” gubi svoje čari.

Šibenik je grad u kojem već dugo nije zabilježen koncert šibenskih klapa. Na Sv. Mihovilu je uglavnom tzv. new wave glazba, a glazbene tradicije ni u tragovima.

Zaboravili smo da je klapska pisma ponikla iz konobe. Da nije sve crno, kao poticajan primjer uzimam konobu Stomorica u Zadarskoj Varoši koja nikada nije imala ponudu s ćevapčićima, pljeskavicama i fast food “specijalitetima”, nego se suprotstavljala feštom sa srdelama, bodulskim specijalitetima i klapskom pismom. U tom iznimno skučenom prostoru spontano su se događale večeri (čakavske) poezije, monodrame, solistički nastupi raznih umjetnika te spontani razgovori intelektualaca, ribara i težaka. Pokojni velikan humanosti, Velimir Terzić koji svoje žrtvovanje za Hrvatsku (četverogodišnjim zatvorom u bivšem sustavu) nikada nije gradio kao politički kapital, jednom mi je rekao da tu konobu doživljava kao “bastion spontaniteta”. I drugi prerano preminuli novinar i pjesnik Momčilo Popadić je kazao: “Ovdje mi odma’ naviru poetska nadahnuća, a ova konoba mi se, od prvog dolaska, zavukla ispod kože”.

Festival klapa u Omišu kao primjer očuvanja glazbene baštine

Da nije bilo pok. etnomuzikologa Nikole Buble, siguran sam da bi i na omiškom festivalu tamburica postala (stalna) instrumentala pratnja klapama! Sjećam se da sam 22. srpnja 1996. na blagdan sv. Mande bio u Klisu, mjestu iznad Splita i sudjelovao na okruglom stolu “Uloga publicistike u razvoju festivala dalmatinskih klapa” gdje je Branko Uvodić iznio osobni stav da bi omiški festival trebao prekinuti s praksom pjevanja a capella, a da bi pjevači imali instrumentalnu pratnju, sve kako bi klape dobile na popularnosti. Bilo bi to, komentirao sam, isto, kao i kada bi tražili da nam spreme “brudet od mljevenog mesa”! Zato stručnom vodstvu festivala u Omišu treba odati priznanje, jer se godinama odupiru prijedlozima za “gemištima”- nedopustivim improvizacijama.

Pod tiranijom profita nestaje i tzv. a capella – višeglasno muziciranje, ili uz eventualnu samozatajnu pratnju mandoline, kao primjer amaterskog mediteranskog melosa.

Kada sam pjevao u klapi Radovan, a kasnije i kultnoj klapi Trogir, moj rodni grad je imao pet klapa. Danas članovi klapama pristaju biti zabavljači, a neki su postali estradne zvijezde, tipa “klapa” Intrade, a električna pratnja postaje dio novog “folklora”. Estradizacija je upropastila suptilno višeglasno muziciranje. To je nametnuti trend, dok a cappella pjevanje uzmiče pred agresivnom uporabom instrumenata “na struju” pa se tako lakše pjeva.

Dalmacija (posta)je tehno-partijanerska oaza

Na području brojnih arheoloških i kulturnih lokaliteta na priobalju u ljetnom razdoblju postaju tehno-partijanerske oaze. Mediji godinama prenose unisonu poruku turistički ‘nezaobilaznih destinacija’ Ultra Europe festivala u Splitu ili plaže hrvatske Ibize – Zrće na Pagu. Gotovo da se mediji natječu u propagandi Ultre i “ludila” u Novalji, pa Pag i Split opisuju kao najbolja mjesta za zabave. Novalja i ovog ljeta odjekuje hip-hop ritmovima. Kritike na račun Ultre festivala su bile i ostale iste: higijenski uvjeti, “šporki Grad” te podivljale cijena smještaja. Kritike otišle u vjetar. Mediji ne će remetiti uhodani posao – “business” i kao u svakoj poslovnoj simbiozi forsiraju jedan vid okupljanja domaćih i inozemnih gostiju. Uz cool tehnoritam vezuje se neizbježna tabletica ecstasyja. Zato je dr. Babić na jednom javnom predavanju u Šibeniku ironično komentirao da bi oni koji prate brojke noćenja trebali pratiti i povećanje općenja (na javnim mjestima)! Ovdje se zgodno prisjetiti da je dubrovačko Veliko vijeće 6. svibnja 1474. godine usvojilo zakon zapisan u Liveber croceus (Žutoj knjizi) u kojemu stoji da će se najstrože kažnjavati oni koji prakticiraju “najgori zločin sodomije”. Nije rješenje da se zabranama stane na kraj “cajkama”, tehno- ritmu i sl., ali treba zaustaviti trend koloniziranja Hrvatske s “uvoznim” proizvodima – od glazbe do unisonih – antitradicijskih zabava.

I dok se javnost iz godine u godinu terorizira s novim zvučnim imenima “Festivala” na Zrću i Ultri, mediji ne bilježe da se na desetke tisuća mladih iz pedesetak država svijeta svake godine ljeti okupljaju na Međunarodnom festivalu mladih u Međugorju.

Moj rodni grad i Dalmacija u usporedbi sa Slavonijom

Iako sam rođen u Trogiru, a moji roditelji rođeni u Dalmaciji, oni su kao i ja u “gradu koza” tretirani kao “dođoši”. Tamo se međusobno ne podnose domaći – fetivi, ali su im za sve krivi vlaji i furešti. Zaboraviše da Tragurium, u prijevodu znači ‘grad koza’.

To je već iz područja patologije pa bi mogli pitati psihijatra Dodiga, ali možda i on “pravim” Trogiranima nije “po mjeri”.

Trogirska stara gradska jezgra je od 1997. godine na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine. Iz nje su izmjestili peškariju i postavili je na mjesto gdje godinama guši promet. Tome se protivio prof. dr. Ivo Babić. Loža, gdje je bila ranije ribarnica, sada služi kako bi se prodavale “drangulije”. Sustavno se uništava simbolika grada.

Lokalne šerife nije briga što su zadnjih godina, s poluotoka školu i sud, mislili dati u komercijalnu svrhe. Konačno da su poslušali Babića, vrhunskog povjesničara umjetnosti.

U više navrata sam gradskim vlastima nudio svoju pomoć da Grad dobije Centar za mlade i/ili fakultet. Do danas ništa od toga. Kada je jedan gradonačelnik pristao, a ja mu donio gotovo rješenje kako otvoriti fakultet, a on odredio lokaciju na Travarici, sve je palo u vodu jer mu, pretpostavljam njegov (esdepeovski šef) nije dao zeleno svjetlo!

Iako su brojni vrhunski intelektualci koji žive u Trogiru, od bivšeg rektora sveučilišta u Splitu prof. dr. sc. Ive Babića, uglednog psihijatra Gorana Dodiga, pokojnog mog prijatelja, vrhunskog etnomuzikologa prof. dr. Nikole Buble, i drugih, oni kao da ne postoje ili su smetnja. Nije uzalud svojedobno jedan biskup u Trogiru kazao: “Neću ti dozvoliti voljeni grade, da moje kosti budu pokopane pod tvoje utvrde.” Da parafraziram Ivu Babića: “Nije lako živjeti u gradu muzeju”- kako mnogi opravdano nazivaju Trogir.

Iako sam rođen u Trogiru, gdje sam imao sjajno djetinjstvo, ja sam mladost svoju, kao što pjesma kaže, Zadru dao. No, moj rodni Trogir, Zadar i cijela Dalmacija doživljavaju tsunami modernizma i masovnog turizma. Nikako lokalni političari da shvate kako goste ne privlače samo kulturni biseri i more nego prvenstveno ljudi.

Godinama tvrdim da su da su Slavonci najljubazniji domaćini, jer drže gosta kao kap vode na dlanu. I to je najvažnija razlika Dalmacije i Slavonije. Za T-portal sam 1. 1. 2016. izjavio: „Kada bi se napravilo istraživanje o tome tko je najbolji domaćin, otvorenog srca i duše, definitivno bi Slavonci i Baranjci bili na prvom mjestu.” To je ove godine i svjetska javnost prepoznala, kod nagrade Traveller Review Awards koju dodjeljuje vodeća svjetska online platforma za turistički smještaj Booking.com. Prema ocjenama njihovih korisnika Osječko-baranjsku županiju su stavili u sam vrh najsrdačnijih domaćina u Europi. Uvjeren sam da će upravo te vrijednosti ne samo određivati destinacije koje će goste privlačiti nego i odrediti put uspješnog razvoja (ne samo kopnenog) turizma!

Zaključno

Nastavlja se devastacija kamene i tradicijske Dalmacije. Pohlepa i obijest nagrizaju kamenu Dalmaciju. Ove godine počinje nas pratiti reputacija nikad skuplje turističke destinacije i neviđene raskalašenosti gostiju u najvećem gradu u Dalmaciji. Da bi se odgovorni (po)krenuli, treba ogoliti sve negativne trendove, jer ako ih ne zaustavimo nećemo, kao ranije, slaviti bogatu turističku “žetvu”. Vrijeme je da se konačno probude i lokalne vlasti u Dalmaciji, jer se samodopadljivost redovito vraća kao bumerang. Zato: Dalmacijo – uči (i) od Slavonije!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

hkv.hr / Hrvatsko nebo