Šiljo: Jesu li Grbin ili Benčić najvrsnija čeda koja je Partija uspjela iznjedriti nasuprot… Njemu?

No u čemu je za njih dvoje, i za tolike njihove kamarade, kamaradice i transkamarad(ic)e, najveća nevolja i slabost, a koje uglavnom nisu svjesni? U tomu što ima jedan mnogo bolji od njih, ali u „krivoj“ stranci – iako njihove ljevičarske ideje i „zajedničke vrijednosti“ pretače u praksu neusporedivo učinkovitije od njih oboje. Dapače, on sve ljevičarske „bjesove“ zna ostvarivati u njima odurno ime, i sve to prekriti hrabrom tvrdnjom kako je Tuđman svakako i dalje „srž i srčika“ njegove stranke. Ime tog djeteta komunizma mora se izgovarati sa strahopoštovanjem, tako On hoće. Stoga mu ni ime ni prezime ne ćemo ni spomenuti. Neka neupućenima kao ključić posluži splitski grafit iz 1989., kada je Ante Marković bio jugoslavenski „premijer“: „Živija Ante – prezime mu znate!“

„U SDP-u kipte od bijesa, zazivaju osvetu Benčić i Tomaševiću: ‘Više ništa neće biti kao prije‘“, glasi naslov u jednim zagrebačkim „građanskim“ novinama s dugom bradom, to jest na njihovu portalu, s dodatkom u podnaslovu: „SDP je previše žaba progutao i previše žrtava podnio da bi sada šutke prešao preko odbijenice, smatraju neki u stranci“.

Velika je žalost, tuga, bol i konsternacija među SDP-ovcima i njihovim poklonicima

Velika je žalost, tuga, bol i konsternacija zavladala među urednicima „građanskih“ i drugih „drugarskih“ medija nakon što su drugarica Benčić i gospodin-drug Tomašević (tȁ otac mu je ipak tvrdi desničar, a stric katolički prelat iz Sarajeva) dali odbijenicu SDP-u, koji ih je tako dugo snubio i sve do jučer nestrpljivo i tjeskobno iščekivao da kažu svoj čarobni DA. Da pristanu na predizbornu koaliciju kontra „desničarskom“ i „kriminalnom“ HDZ-u. Kako bi zajedno mogli poći „prid oltar“, onaj izborni, se razme.

Peđa Grbin i Sandra Benčić prometnuli su se preko noći iz para u kojem se on njoj udvara u muško-ženski par kozoroga koji se sudario, i odbio, na brvnu, na mostu koji vodi do vlasti i za koji se očekivalo da će ga zagrljeni prijeći, na dobrobit „radnog naroda i svih svjesnih socijalističkih snaga“. On je očekivao postati mandatar za sastavljanje nove vlade, nakon što samozadovoljni HDZ, prorešetan svakojakim aferama i nezadovoljstvima, izgubi na izborima mogućnost okupljanja dovoljnog broja zastupnika uza se. Jučer pak ona reče: Mogu i ja biti predsjednica vlade, zašto ne? Zaista – zašto ne?!

Je li riječ o suparništvu u osobnoj ambiciji, ili o čemu dubljemu, to još ne znamo. Pustimo sada objašnjenja i izjave za javnost – njima kad je riječ o političarima ionako gotovo nitko ozbiljan ozbiljno ne vjeruje. Je li „Možemo!“ učinio (protu)uslugu (za Zambiju) HDZ-u i razbio ljevičarski blok koji je tek trebao nastati i pomesti sada vladajuću garnituru? Je li u ipak u planu poricana „neprincipijelna koalicija“, poput one u Europskom parlamentu? Ili je SDP sa svojim čelnikom, dvometrašem Grbinom postao toliko jadan i sićušan da mu na njegovo svekoliko udvaranje i umiljavanje ni radikalna ljevičarska majušna oštrokondža kakva je Benčić ne može za brak dati privolu? Ni iz ljubavi ni iz računice. Ili je što treće posrijedi? Možda Rusi, možda Prusi, možda neki zlodusi? Uglavnom najednom se nađoše njih dvoje i njihovi nabrušeni i samosvjesni odredi posvađani. Kao ono kada su se nakon komunističko-nacističkog pakta (nacional)socijalist Hitler i komunist Staljin najednom sukobili nakon što su zajednički, složno i uspješno raskomadali Poljsku?

Ah, tko bi mogao sve što se skriva otkriti, iako će se sve što pričamo u tajnosti jednom svima zasigurno otkriti, kao što u evanđelju čitamo da će se svima nama dogoditi! Skrivali što ili ne skrivali!

„Živija Ante – prezime mu znate!“

No svakako se moramo zapitati jesu li Grbin i Benčićka ono najvrsnije što je nekadašnja Partija uspjela za ovaj trenutak između sve djece, unuka, nećaka, sljedbenika i sljednika socijalizma, jugoslavenstva, orjunaštva, kvazi-liberalizma i ostaloga u ovoj avnojnsko-zavnohovskoj Hrvatskoj kao od 1991. ili 1992. samostalnoj državi uspjela iznjedriti. U čemu je to neka njihova osobita vrijednost? „Tajna  njihova uspjeha“? Po čemu su to oni najbolji od svih ostalih takvih? A ima ih, ima, ima ih čitave legije. I vrlo su dobro raspoređeni i tonirani: od službenog sljednika Komunističke partije Hrvatske, Saveza komunista Hrvatske i Stranke demokratskih promjena do svih ostalih vidljivih im i slabašnih stranačkih frakcija i derivata te do mnoštava onih koji izvan stranaka – ali s pozicija institucionalne i druge moći – nastavljaju putem s kojega se ne skreće. S kojega čitavoj Hrvatskoj ne daju skrenuti. „Druže Tito, mi ti se kunemo / da sa tvoga puta ne skrenemo!“

Grbin je najpoznatiji po nedoraslosti samoj Partiji koju vodi. Pa kako bi onda bio dorastao čemu drugomu, ozbiljnijemu? No on iapk nastoji da o njemu steknemo dojam odlučnoga i strogoga dobrice. Iako, zapravo, nudi, čini i pokazuje manje-više – ništa. Nasuprot njemu, Benčićka iz dana u dan, svakom svojom riječju, gestom i mimikom pokazuje da u njoj živi – te rado okolo „pali i žari“ – neumorna zloćkica i przica. Dok on nastoji biti, koliko može, „pozitivan“, ona i ne skriva da uživa u ulozi „zločestog djeteta“. Eh, da je njoj dati vlast u ruke, vrcalo bi perje na sve strane! Nemilosrdno bi se ona obračunala sa svim „klasnim“ i „besklasnim“ neprijateljima.

No tko su doista njihovi pravi neprijatelji, najveći dušmani. Odgovor na to pitanje neka svatko dade sam za sebe. Veli neka mudra pošalica: „Jedina stvar kojom su svi zadovoljni kako ju je Bog među njima raspodijelio jest pamet – svak je svojom zadovoljan!“ U protivnomu bi mogla nastati kuknjava i eksplodirati optuživanja „nas“ koji ih na pravdi Boga (u kojeg ne vjeruju) izopćujemo iz zajedništva hrvatskog naroda (kojemu privrženost smatraju smetnjom „progresu“), a iz kojega su sami sebe, uglavnom, unaprijed izopćili.

No u čemu je za njih dvoje, i za tolike njihove kamarade, kamaradice i transkamarad(ic)e, najveća nevolja i slabost, a koje uglavnom nisu svjesni? U tomu što ima jedan mnogo bolji od njih, ali u „krivoj“ stranci – iako njihove ljevičarske ideje i „zajedničke vrijednosti“ pretače u praksu neusporedivo učinkovitije od njih oboje. Dapače, on sve ljevičarske „bjesove“ zna ostvarivati u njima odurno ime, i sve to prekriti smjelom tvrdnjom kako je Tuđman svakako i dalje „srž i srčika“ njegove stranke. Ime toga modernog djeteta komunizma mora se izgovarati sa strahopoštovanjem, tako on hoće. Stoga mu ga ne ćemo ni spomenuti. Neka neupućenima kao ključić posluži splitski grafit iz 1989., kada je Ante Marković bio jugoslavenski „premijer“: „Živija Ante – prezime mu znate!“

Šiljo/Hrvatsko nebo