Bugojanska skupina pola stoljeća poslije/Jesu li Planinske lisice bile naivne?!

Već je odavno jasno kako je Hrvatsko revolucionarno bratstvo imalo krivu procjenu (revolucionarnog) raspoloženja Hrvata ranih 1970-ih u Jugoslaviji. No, i pola stoljeća nakon što su Bugojanci upali u SFRJ, dvojbena je uloga Udbe u cijeloj priči. Uostalom, Udba je u Hrvata (još) uvijek aktualna.

Obljetnica ulaska Bugojanske skupine na područje Jugoslavije 20. lipnja 1972., uvijek je (iznova) povod za prisjećanje na ovaj događaj koji je iz temelja potresao ondašnju državu. Zbog 19 pripadnika Hrvatske oružane postrojbe Planinske lisice angažirano je 30 000 pripadnika vojske, policije i teritorijalne obrane. Nakon čega je Josip Broz, začuđujuće objektivno, kazao: „Dobro smo dobili po glavi!“ Kako i ne bi – u višednevnim sukobima poginulo je 13 pripadnika jugoslavenskih snaga, a ranjeno 20-ak.

A nakon završetka akcije Raduša, kako ju je Titin režim nazvao, doživotni je predsjednik odlikovao 389 osoba koje su sudjelovale u obračunu u kome je ubijeno i 15 Bugojanca, a ostala četvorica uhićena su i osuđena na smrt te svi smaknuti. Osim 19-godišnjega Ludviga Pavlovića koji je zbog mladosti pomilovan i osuđen na 20 godina robije. Istodobno u istrazi vezanoj za ovu akciju uhićeno je nekoliko desetaka Hrvata pod optužbom da su pripremali akciju, od kojih je nekolicina podlegla pod istražnom torturom, dok je nekolicinu hrvatskih emigranata Udba likvidirala zbog (navodne) povezanosti s Bugojanskom skupinom.

Tito je bio bijesan

Ovih je dana, i eto povoda za ovu uistinu nikad dokraja ispričanu priču, zagrebački Profil objavio knjigu Jugoslavija i politička ubojstva danskog povjesničara Christiana Nielsena, kojim je povodom Večernji list objavio intervju s tim izvanrednim profesorom studija jugoistočne Europe na Sveučilištu Aarhus. Riječ je, zapravo, o, kako vele oni koji su knjigu već pročitali, jedinstvenu prikazu rata koji je Udba vodila protiv hrvatskih emigranata koji su smatrali da su u ratu s Jugoslavijom.

„… S druge strane, Tito, JNA, SDP su, pogotovo sedamdesetih godina, često govorili i pisali o tomu da se protiv Jugoslavije vodi specijalni rat u kome su naoružane i druge grupacije hrvatskih iseljenika predstavljale jedan dio. Poslije neuspjela pokušaja oružane pobune koju su hrvatski ekstremisti iz iseljeništva proveli ’72. kod Bugojna, Tito je bio bijesan, a naredio je službama da zauzmu ‘ofenzivni položaj’ prema iseljeništvu. Konkretno, Tito je rekao da Jugoslavija ne smije mirno čekati još jedno Bugojno, nego da sigurnosne službe trebaju proaktivno stupiti u frontalnu borbu s ekstremnim emigrantima – što je jasno podrazumijevalo i izvršenje atentata na pojedine pripadnike hrvatske emigracije“, svjedoči Nielsen dodajući kako ne može (niti) zamisliti da je Služba, dok je Broz bio živ, mogla bilo koga ubiti u inozemstvu bez eksplicitna odobrenja vrhovnog zapovjednika.

Što korespondira s novom knjigom znanstvenika s Hrvatskog instituta za povijest dr. Josipa Mihaljevića Kako je operirala Udba?, u kojoj autor podsjeća, također u Večernjaku, na činjenicu koja se često ignorira, kako je u Pravilima o radu Službe državne sigurnosti iz sredine 1970-ih jasno naglašeno da Služba svoje zadatke izvršava pridržavajući se programa i politike Saveza komunista Jugoslavije, te kako je bila primarno orijentirana na borbu protiv klasnih neprijatelja.

Izravni instrument Saveza komunista

„Osnovna svrha SDS-a bila je zaštititi jednopartijsku državu i komunističku diktaturu, i iz toga je izvirala njezina izrazito represivna uloga. SDS je bio direktni instrument Saveza komunista, što se često zaboravlja kada se govori o Udbi“, kaže Mihaljević referirajući se i na aktualni slučaj Perković & Mustač koji se spominju – pa i u presudi njemačkoga suda – kao nositelji represije, a zaboravlja se da su oni izvršavali ono što je od njih tražio partijski vrh. Slijedom čega se (neumrla) dvojbe je li „trostruki narodni heroj“ znao za partizanski pokolj na Bleiburgu doimaju iznimno naivnima. Ali, eto, titoisti, kojih još ima od Vardara do Triglava, uporno tim falsifikatom zalijevaju Ljubičicu bijelu.

U kontekstu (Titine) Udbe, nužno je podsjetiti i na svjedočenje Ružice Andrić, supruge vođe Bugojanske skupine Ambroza Andrića,koja je potkraj studenoga 2015. u zagrebačkom Nacionalu svjedočila kako je (još) u lipnju 1996. od saborske Komisije za ispitivanje žrtava rata i poraća tražila istragu kako bi se utvrdilo zašto je vrh Hrvatskog revolucionarnog bratstva poslao Bugojance u sigurnu smrt. No, na pismo-zahtjev od 28 tipkanih stranica rečena Komisija, koja inače više ne postoji, nikad nije odgovorila. Nakon čega treba spomenuti kako su glede Pustinjskih lisica aktualne i one teorije kako je riječ o skupini zavedenih – e, sad: od ustaša ili Udbe?! – idealista koji su doista vjerovali kako mogu biti zametak svehrvatskog ustanka protiv SFRJ-a, te da je to, baš kao i ostale aktivnosti hrvatske emigracije, bio vrlo bitan temelj za kasnije ostvarenje hrvatskog sna – neovisne Hrvatske.

Svjesni opasnosti

Prije sedam godina Marko Mudronja, koji se HRB-u priključio u Australiji u koju se doselilo radeći prethodno na brodu u Italiji i kasnije Francuskoj, iznio je svoje svjedočenje. „Krajem 1971. signalizirano mi je da se spremim na put i sredinom siječnja iduće godine zrakoplovom iz Melbournea, preko Londona i Bruxellesa, doputovao sam u Pariz. Tamo sam stupio u kontakt sa svojim i dobio upute. Potom smo se našli u Austriji. U Salzburgu nam je svima bilo rečeno da još jedanput dobro razmislimo hoćemo li ili ne, jer nakon dolaska u kamp više nije bilo uzmicanja. Mi smo bili idealisti. Nas nitko nije trebao zavoditi, svi smo bili spremni ratovati i poginuti za Hrvatsku i potpuno smo bili svjesni opasnosti kojoj se izlažemo“, tvrdi(o) je Mudronja, potpuno svjestan, nakon svih godina, kako je i čelništvo HRB-a imalo krive informacije o tadašnjem raspoloženju hrvatskog naroda i njegove spremnosti– poglavito nakon Titina obračuna s „hrvatskim nacionalistima“ u Karađorđevu – pokrenuti ustanak protiv, veli taj emigrant kodnog imena Srijemac koji je bio zadužen za obuku hrvatskih gerilaca, beogradske tiranije.

S druge pak strane Nielsen se poziva na knjigu hrvatskog povjesničara Mate Nikole Tokića

Croatian Radical Separatism and Diaspora. Terrorism During the Cold War o aktivnostima (ekstremnih) hrvatskih iseljenika. Danski povjesničar, naime, drži kako u toj knjizi postoje jako ozbiljni argumenti za stav kako terorističke aktivnosti (ekstremnih) hrvatskih iseljenika nisu pridonijele hrvatskoj neovisnosti, nego su čak na neki način i odgodile taj događaj. S čime se slaže i rečeni Mihaljević tvrdeći kako je sigurnosno-obavještajni aparat SFRJ-a povremeno ciljano poticao radikalizam hrvatskih nacionalista kako bi diskreditirao ideje hrvatske nacionalne borbe.

Na današnji dan prije 47 godina Bugojanska skupina upala u Jugoslaviju

Strogo kontrolirani terorizam

„Isto tako“, tvrdi taj povjesničar, „kontrolirani teroristički akt, koji ne bi izazvao ozbiljniju štetu, mogao je vlastima u SFRJ biti dobar povod za antihrvatsku propagandu i borbu protiv svih političkih protivnika“. Istina, Mihaljević govori o slučaju Paromlin, kada je 1973., uoči Brozova posjeta Zagrebu, eksplodirala mina u neposrednoj blizini lokacije koju je trebao posjetiti „najdraži gost“. U sudskom procesu svi su osuđenici za ovaj „teroristički čin“ tvrdili kako su eksploziv postavili pripadnici Službe. A autoru knjige Kako je operirala Udba?, hrvatski Mendela, Đuro Perica,koji je 1970-ih, kao hrvatski proljećar, osuđen na 16 godina robije, kazao je kako mu je Franjo Vugrinec, jedan od agenata Udbe, kasnije i načelnik Centra SDS-a Zagreb, potvrdio tu teoriju.

Bugojanci su, međutim, druga priča. Broz i jest, kao što smo vidjeli, naredio odmazdu jer su se Pustinjske lisice ušuljale u Jugoslaviju preko – simbolično! – Dravograda otkud su se prevezli do Gračanice kod Bugojna, a da Udba nije imala pojma da se nešto sprema. A o tomu kako se uistinu radilo o idealistima i hrvatskim domoljubima, ponajbolje govori slučaj Ludviga Pavlovića, jedinog preživjelog gerilca iz Bugojanske skupine. U rujnu ’91. u Vinjanima nadomak Posušja skupina Hrvata napala je transporter JNA, kojom je prilikom poginuo, uz jednoga starijega vodnika jugo-vojske, i Pavlović. Nije, dakle, u njemu, ni nakon 20 godina, domoljublje presahnulo…

Ozbiljnije se o Bugojanskoj sudbini raspravljalo 1997. kada je u Hrvatskom saboru Ivan Gabelica predložio da se 19-orici Bugojanaca dodijele činovi i odličja te da se posmrtno izjednače s dragovoljcima Domovinskog rata. Prijedlog je odbijen, ali se ti (hrvatski) gerilci smatraju poratnim žrtvama Drugog svjetskog rata.

Pa, ipak, priča o Bugojancima nije dovršena…

(Tekst je izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku u lipnju 2022.)

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo