Zdravko Gavran: Što se to događa sa Srbijom i Kosovom?

Sve u svemu: Kurtiju praktički izmiču stolac – na kojem (je mislio da čvrsto) sjedi (pobijedivši na prošlim izborima tako što je njegova stranka „Samoodređenje“ osvojila apsolutnu većinu glasova!) – najjače zapadne sile (Kvinta, itd.). Vučića pokušava prosvjedima i stvaranjem općenarodnog bunta svrgnuti (uglavnom) prozapadna opozicija. Zapad tapša Vučića, Moskva čuva leđa Vučiću. Rama i Vučić stišću i Kurtija i Kosovo u srbijansko-albanski sendvič „Otvorenog Balkana“, kojemu (za razliku od EU-a) potporu daje SAD. Jedan od kandidata za novoga crnogorskog predsjednika vlade (izbori su 11. lipnja) kaže da će mu prvi čin biti opoziv priznanja države Kosovo. Bosna i Hercegovina, zbog Republike Srpske, nikada i nije priznala Kosovo. Postrojba turskih vojnih specijalaca upravo stiže da bi ojačala snage KFOR-a odnosno NATO-a… Na ’Balkanu’ – najednom svašta novo.

Mnogi su nakon tolikih godina jalova domaćeg i međunarodnog rada na „normalizaciji odnosa“ između „Beograda i Prištine“ Kosova te između Srba i kosovskih Albanaca već zaključili da će se to predugo i bezizgledno političko-pregovaračko natezanje, praćeno povremenim incidentima, pojačanim napetostima pa smirivanjem napetosti, zatim novim inicijativama, pa opet neuspjesima, nastaviti u nedogled.

Svemu jednom dođe kraj

Pa ipak, kako inače, tako i u tom srbijansko-kosovskom kolopletu, „sve ima svoje vrijeme“, kako davno reče mudri biblijski Propovjednik. U značenju: Svemu jednom dođe kraj.

I desetogodišnjem razdoblju dinamičnoga „statusa quo“ sjeverno i južno od Ibra čini se da se iznenada primaknuo kraj – premda ono što će iz tog ’kraja’ proisteći mora nužno postati neki novi početak.

Nȋz odnosno uzročno-posljedični slijed događaja i reakcija na njih, domaćih i međunarodnih, doveo je tamošnje odnose i politike velikih sila do nove točke, na kojoj „k staromu vozvrata boljše njet“, kako nekoć pjevaše zaneseni Jesenjin. Bruxelleski, ohridski i drugi pregovori, obećanja, sporazumi pa neprovođenje ili poricanje dogovorenoga pod posredničkom palicom velikih zapadnih sila, odluke i protuodluke te njihove političke i fizičke posljedice na terenu doveli su naposljetku do spoznaje da više nema smisla vrtjeti se i dalje u začaranom krugu. Ni Vučića ni Kurtija nije se moglo ni dovesti u red niti se s njima moglo što džentlmenski uglaviti, a da oni to za koji dan ne poreknu. „Ja reko – ja poreko“, čini se da je Vučićeva maksima. Kurti nije previše ni obećavao; on se i na pregovorima držao tvrdo, uvjetujući parcijalna rješenja koja se od njega traže jamstvom da će Srbija priznati Kosovo kao državu i dopusti joj ulazak u međunarodne organizacije, pa je – nakon što bi Vučić iznova povukao „crvene linije“ i na sva kosovska inzistiranja odgovori s „njet“, i ono na što je uvjetno pristao potiho u Prištini palo u vodu.

S najnovijim krešendom u svem tom mukotrpnom i zamornom procesu, u koji su mjesecima intenzivno uključeni visoko rangirani američki i europski diplomati i visoko postavljeni dužnosnici, kao da je došlo do njihova otrježnjenja. Do dubokog razočaranja. Do reakcije temeljene na ’pravedničkom gnjevu’. Točnije: naposljetku su i oni s oblaka svojih uzvišenih ideja i namjera morali aterirati na tvrdo, neravno, hrapavo i minirano „balkansko“ tlo. Čini se da je u jednom trenutku sve skupa prevršilo mjeru njihove strpljivosti, i da su odlučili prestati se ’zekati’. To su, uostalom, ipak ozbiljna gospoda, a iza njih stoje još ozbiljnije države, sile i establišmenti.

Ne samo SAD, nego je i EU ‘izgubio živce’,  čvrsto se odupro o tlo te očvrsnuo svoju retoriku. U današnjem priopćenju poziva se u ime svih 27 država članica EU-a “i Kosovo i Srbiju da odmah i bezuvjetno poduzmu mjere za deeskalaciju, prestanu koristiti se retorikom podjela i suzdrže se od svih daljnjih nekoordiniranih akcija. Hitno treba vratiti mir!”

I Kurti i Vučić suočeni s ozbiljnim ugrozama vlastitih pozicija, a priznanje Kosova našlo se na kocki

Nije nužno navoditi sve što se sve unatrag jednog tjedna događalo ni ono što se upravo događa. ’Balkan’, churchiloovski mišljeno i kazano, ionako ’prozvodi više povijesti nego što je može progutati’. Dovoljno je reći to da su i Kurti i Vučić suočeni s ozbiljnim ugrozama vlastitih pozicija.

Opće pozitivno raspoloženje prema državi Kosovo, osamostaljenoj prije 15 godina (slučajno: poluokrugal broj?), u svijetu je naglo splasnulo. Oni koji pobliže prate zbivanja trljanju oči videći koliko je odjednom postalo odlučnom i širokom međunarodna i medijska fronta koja Kurtiju i njegovoj politici ispostavlja račune, a ujedno i relativizira, gotovo dovodi u pitanje, i samu državnost odnosno prethodna priznanja Kosova, bivšega otrgnutog dijela Srbije. Priznanje Kosova kao samostalne države našlo se, retroaktivno, ili sa ’zakasnjelom pameću’, na kocki.

Dio članica EU-a i NATO-a (Grčka, Cipar, Rumunjska, Slovačka, Španjolska) nije ni priznao Kosovo. Neke od najvećih država svijeta: Rusija, Kina, Indija, Brazil, Alžir i Iran, kategorično su odbile priznati ga te su najavile da ga ne će (nikada) priznati. Sada čujemo i izjavu američkoga državnog tajnika Blinkena kako se ni SAD, ljutit na Kurtija, ne će više ’pretrgnuti’ u lobiranju za priznanje te državice, koju je njegova veledržava praktički i stvorila. A čitamo i izjave kao što je izjava bivšega britanskog zastupnika, sada predsjednika tamošnje Radničke stranke, Georgea Gallowaya, dana za TV Moats

, koja glasi: „Kosovo nije država. Nikada nije bilo država. Ne priznaju ga ni [sve] članice Europske unije. Nisu ga priznale ni sve NATO-države… Nikada ne odgovaraju na pitanje: Ako Kosovo može biti država, zašto ne bi Krim ili Herson ili Katalonija to isto mogli? Zato što [na to pitanje] nema odgovora.“

’Ugroženi’ vožd, masovna opozicija nezadovoljstva i Vučićev medijsko-propagandni stroj

U Srbiji pak vožd je Vučić, nakon nevjerojatnog zločina masovnog ubojstva – koje se dogodilo kao ’grom iz vedra neba’ – što ga je nad desetak vršnjaka i učiteljicom počinio 13-godišnji desperados, te još jednog slična zločina, suočen s masovnim prosvjedima građansko-demokratsko-liberalno-prozapadne, a (u mnogo manje masovnoj mjeri) i desne (prorusko-protuzapadno-ekstremno četničke) opozicije.

U Beogradu je upravo, u subotu navečer, završen peti po redu prosvjed „Srbija protiv nasilja“. Desetci tisuća okupljenih, koji načiniše ljuski prsten oko zgrade u kojoj stoluje predsjednik ’Aca’, pozvani su da dođu na novi prosvjed one tamo sljedeće nedjelje. Današnji skup održan je točno jedan mjesec poslije pucnjave u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“. Organizatori su prethodnih dana pozivali Srbijance da ponesu cvijet, kako bi odali počast žrtvama, ali i da prirede poruke za šefa države. I bilo ih je, raznih, a sve se svode na jedno: „Vučiću, odlazi!“

On pak i njegova vladajuća klika odnosno široko razgranata mreža, kojoj ne pada na pamet ’razmrežiti se’ ili napustiti kote i ’čuke’ s kojih brane vožda, vlast, poredak i nadasve interese sebe i ukupne etablirane i povlaštene strukture, uzvraćaju da se „vlast ne može mijenjati na ulici“. Dovoljan je samo jedan pogled na večerašnje stanje mrežne stranice nekoć ozbiljna dnevnika „Politika“, a koji se pretvorio u još jednu notornu propagandnu ’roru’ Vučićeva režima, da se uvidi koliko je stanje ozbiljno, kako ga vladajući razumijevaju i do koje je mjere sve usmjereno na diskreditiranje nezadovoljnika i prosvjednika.

„Protestanti se okrenuli protiv prozapadne medijske mašinerije“

Glavna vijest nosi naslov (citirat ćemo ne prevodeći citate na hrvatski): „Protest u organizaciji prozapadnih stranaka u Beogradu“. Iz gornjeg desnog ugla viri dio naslova: „Niko nije zvao na proteste za Kosovo i Metohiju, da li vas dobro plaćaju“. Niže lijevo kao udarni natpis kočoperi se poruka ruskog veleposlanika u Srbiji: „Bocan-Harčenko: Poklapanje eskalacije na Kosovu sa protestima u Beogradu očigledan pritisak Zapada“.

U sljedećem naslovu pokušava se baciti kost razdora među prosvjednike, koje se naziva „protestanti“: „Protestanti se okrenuli protiv prozapadne medijske mašinerije“. Zatim se prokazuje govornike na prosvjedu kao papagaje bez vlastite pameti: „’Nezavisni’ mislioci na konsultacijama sa Marinikom Tepić pre govora na protestu“. Naslov nakon toga, popraćen poput ostalih fotografijom, hoće pokazati na što su sve (tobože miroljubivi) prosvjednici pripravni: „Obešena lutka sa likom predsednika Vučića na protestima protiv nasilja“. Zatim slijedi udarac s druge strane, s ciljem da se sve skupa trivijalizira i prikaže kao neozbiljno: „Kako su protesti postali predstava“.

Politika se zatim prebacuje na međunarodni teren. Najprije citira u naslovu glavnu poruku iz izjave ovdje već spomenutog britanskog političara: „Galovej: Kosovo nije država, nikada nije ni bilo država“. Zatim se navodi bivšega posebnog izaslanika američkog predsjednika (Trumpa) – a dodajmo: i bivšeg ravnatelja nacionalne obavještajne zajednice SAD-a Richarda Grenella –, koji nije nimalo okolišao: „Čak i albanski premijer krivi Kurtija. ’To je katastrofa za Kosovo’, napisao je Grenel na Tviteru, uz video-snimak intervjua Edija Rame“. Taj tekstić nalazi se uz Grenellovu fotku pod naslovom „Grenel: Čak i Rama krivi Kurtija, to je katastrofa za Prištinu“. Citira se uskoro u naslovu i predsjednika albanske vlade: „Rama: EU ne može da bude jasnija“. Ponovno na domaćem terenu, zatvarajući ’krug kredom’, Politika citira „politikologa“ Zorana Milosavljevića, koji tvrdi: „Prištinu i Kurtija je trebalo više kazniti“.

Čudesna je ta srbijanska i međunarodna alkemija kojom od jedne tvari prave drugu

Čudesna je ta srbijanska i međunarodna alkemija kojom od jedne tvari prave drugu: Srpski prosvjednici ozlijedili su u nemirima u Zvečanu u ponedjeljak 30-ak pripadnika međunarodnih snaga KFOR, a onda za to najednom nisu krivi ni oni ni Srbija ni Vučić, nego – Kurti. Jer da je on sve to skupa izazvao time što je htio, uz potporu državne policije, ustoličiti novoizabrane načelnika tamošnjih triju općina u kojoj Srbi imaju izrazitu većinu. Tamošnji pak Srbi bojkotirali su prije toga izbore, pa rezultat nije ni mogao ispasti njima u prilog, a još prije toga njihovi načelnici i vijećnici dali su ostavke; vlada nije imala izbora nego raspisati izbore, a onda i uspostaviti lokalnu vlast, inače bi zavladao vacantio legis. No zanemarujući čitav taj niz uzroka i posljedica, američki diplomati ’izribali’ su (samo) Kurtija što je išao silom ustoličiti te načelnike, ne dobivši dozvolu za to od američkoga i ostalih veleposlanika niti ih što pitajući. Kurti im je uzvratio: „Demokracija se ne može suspendirati… Mene je izabrao narod, nisu me imenovali veleposlanici.“ Takva će ga ’drskost’ svakako koštati. Upravo je raspisan ’natječaj’ za njegovo svrgavanje – ne uspije li, Kosovo kao država moglo bi doći u pitanje; opozicija ga već opako napada, zato što je pogoršao odnose sa SAD-om, i zahtijeva njegovu ostavku. Što će se dalje događati, … to ostavimo za sljedeće dane ili tjedne.

Kosovo u srbijansko-albanskom sendviču „Otvorenog Balkana“, kojemu potporu daje SAD

Sve u svemu: Kurtiju praktički izmiču stolac – na kojem (je mislio da čvrsto) sjedi (pobijedivši na prošlim izborima tako što je njegova stranka „Samoodređenje“ osvojila apsolutnu većinu glasova!) – najjače zapadne sile (Kvinta, itd.). Vučića pokušava prosvjedima i stvaranjem općenarodnog bunta svrgnuti (uglavnom) prozapadna opozicija. Zapad tapša Vučića, Moskva čuva leđa Vučiću. Rama i Vučić stišću i Kurtija i Kosovo u srbijansko-albanski sendvič „Otvorenog Balkana“, kojemu (za razliku od EU-a) potporu daje SAD. Jedan od kandidata za novoga crnogorskog predsjednika vlade (izbori su 11. lipnja) kaže da će mu prvi čin biti opoziv priznanja države Kosovo. Bosna i Hercegovina, zbog Republike Srpske, nikada i nije priznala Kosovo. Postrojba turskih vojnih specijalaca upravo stiže da bi ojačala snage KFOR-a odnosno NATO-a… Na ’Balkanu’ – najednom svašta novo.

Povezano:

Šiljo: Vlast u Prištini stavlja na kocku i vazalno leno dodijeljeno joj prije 15 godina

Zdravko Gavran/Napetost u sjevernom Kosovu pred vrhuncem, a političko rješenje nije više moguće!

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo