Mr. preč. Željko Marić, ravnatelj KŠC-a “Petar Barbarić”/Zavod u Travniku je „neumrla baština“ nadbiskupa Stadlera

Metaforično rečeno dva oka u tijelu jedne mjesne Crkve jesu njezini: sjemenište i bogoslovija. Sjemenište u Travniku i tamošnji Katolički školski centar slave četvrt stoljeća obnovljena postojanja. Tom prigodom razgovarali smo s ravnateljem preč. Željkom Marićem.

Preč. Marić rođen je 1975. u župi Uzdol gdje je stekao osnovnoškolsku naobrazbu. Put svećeništva odveo ga je najprije u Zadar gdje je završio srednju školu u Sjemeništu Vicko Zmajević, te potom u Sarajevo gdje je nakon teološkog studija 2000. zaređen za svećenika. Na Papinskom liturgijskom institutu Sant Anselmo u Rimu magistrirao je 2002. Po povratku u domovinu obavljao je pastoralne službe kao kapelan u župi Žepče te kao župnik u Bijelom Brdu. Također, bio je profesor na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a od 2013. ravnatelj je KŠC-a u Travniku.

Poštovani, Travnička gimnazija, odnosno Sjemenište i Katolički školski centar obilježavaju 25 godina svoga obnovljena postojanja. Što u tom srebrnom jubileju možemo iščitati?

Različite prigode u životu pojedinaca i institucija od posebna su značaja i zavrjeđuju, ne samo osvrt, nego i slavlje. Obljetnice po svojoj naravi jesu zahvalna i prosna slavlja. I Crkva potiče slaviti obljetnice. Osim zahvale Bogu, iznimna je to prigoda sjetiti se izvorišta, razloga nastanka, svih ljudi koji su svojom dobrotom omogućili život i provedbu aktivnosti, pokušati se barem sjetiti svih dionika. Jubilej je snažan vrutak za pogled naprijed, daljnje aktivnosti i misiju u novom vremenu sa svojim specifičnostima.

Naš jubilej nosi i osobitu odrednicu. Ono što je do 1945. tako uspješno živjelo, na silu i na bezbožan način zabranjeno, usprkos tome, i dugom razdoblju nijekanja i otuđenja, oživjelo je iznova i novom snagom. Ta nasilna „izlomljenost“ našeg postojanja daje jednu osobitost našem srebrnom jubileju – 25 godina od obnove rada Sjemeništa i utemeljenja Katoličkog školskog centra u Travniku.

O značaju ove institucije još je 28. rujna 1907. pisao Hrvatski dnevnik: „Da nije Nadbiskup dr. Stadler ništa drugo učinio za Herceg-Bosnu, nego što je podigao ovaj zavod, njegovo bi ime sjalo zlatnim, neizbrisivim slovima zabilježeno u povijest Katoličke Crkve i hrvatskog naroda.“ Nalazimo li ovomu opravdanje u bližoj i daljoj povijesti?

U pastirskoj zadaći nadbiskupa Stadlera, ubrzo nakon reorganizacije crkvene uprave u BiH, utemeljenje odgojnog Zavoda u Travniku jedna je od prvih i iznimno značajnih odluka. Bilo je to i izvršenje neizravna naloga pape Leona XIII. da utemelji sjemenište za odgoj kandidata za svećenike za potrebe biskupija u BiH. U tako teškom vremenu, bez potrebnih sredstava i svega drugoga, utemeljiti Sjemenište je poduhvat vrijedan divljenja. Utemeljenje Zavoda svjedoči o pastoralnoj brizi za Crkvu, ali je i znak ljubavi i skrbi prema hrvatskom narodu. Zavod je odgojio mnoge pripadnike drugih naroda, žitelja Travnika, među kojima je bio značajan broj Židova. Iznimna je zasluga nadbiskupa Stadlera što je za tu zadaću uspio za odgojitelje i profesore dovesti vrijedne jezuite Austrougarske provincije. U velikoj požrtvovnosti izgradili su Alojzijanum po uzoru na mnoge europske zavode. Izvrsno i umješno su vodili školu, uključili se u pastoralni rad. Osim odgojno-obrazovnog procesa dali su veliki doprinos znanstvenom istraživanju naših krajeva, kulturni rad i aktivnosti Zavoda podigli do neslućenih visina, činili dobra djela pobožnom puku, pomagali bosanskohercegovačku sirotinju. Njihova ljubav zrcali se i u osnutku (1921.) Isusovačkog sjemeništa u Travniku, koji je i danas poznat kao Sanatorija. Odnos i povjerenje isusovaca i nadbiskupa Stadlera imao je iznimne obrise ljubavi prema Crkvi i misiji poučavanja. Nije preuzetna misao da je Zavod u Travniku „neumrla baština“ nadbiskupa Stadlera.

Na temelju iskustva od četvrt stoljeća, kako možemo ocijeniti važnost ove institucije za lokalnu zajednicu i vrhbosansku Crkvu? Kako biste, onda, označili vrijeme kada je zgrada Sjemeništa bila oteta od Crkve: od komunističke uzurpacije 1945., pa sve do 1998.?

Travničko sjemenište i Gimnazija proživljavali su teške dane i izazove, osobito nakon I. svjetskog rata kad je zbog gladi i neimaštine prijetilo zatvaranje. Iznimno teške prilike su bile nastankom Prve Jugoslavije koja je željela zatvoriti Zavod. Mnogi predstavnici hrvatskog naroda, čak i svećenici, zadojeni idejom jugoslavenstva (1929.), potpisali su peticiju za zatvaranje Zavoda. Bilo je još kriza i izazova koji nisu mjerljivi s odlukom komunističke Jugoslavije koja je u veljači 1945. na silu zatvorila zavod, profesore i đake protjerala, zgradu oduzela. Uslijedilo je uništenje vrijedne imovine Zavoda i Škole. Formalno-pravno crkva Sv. Alojzija nije oduzeta, ali Vrhbosanska nadbiskupija nije imala pravo posjeda, nitko nije mogao u crkvi slaviti misu. Crkva je postala skladište lokalne tiskare i dobrano je uništena i desakralizirana. Imovina je najprije sekvestrirana, a u kasnijim procesima konfiscirana. Popis oduzete imovine trajao je 37 dana, a sve je popisano na 62 stranice. Zabrana ulaska u kriptu i skrivanje posmrtnih ostataka Petra Barbarića jedan je od pokazatelja brutalna odnosa komunističke Jugoslavije prema Katoličkoj Crkvi. Iznimno vrijedne sakralne umjetnine, liturgijski pribor, četiri pozlaćena oltara su uništena i otuđena. Jedan dio sakralnih umjetnina (kipova i slika) popisan je i kasnije vraćen Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a privremeno, do obnove Zavoda, nalazi se u Bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Mnoge umjetničke zbirke: numizmatička, zoološka, lapidarij, kartografska, iznimno vrijedan herbarij prof. Brandisa koji se nalazi u Zemaljskom muzeju nasilno su oduzeti. Ukratko, jedan hostilni odnos prema Crkvi, i na primjeru našeg Zavoda, ima sve elemente i kulturocida. Pred nama je teška zadaća povrata spomenutih pokretnina.

Svjedoci smo kako ni nakon tzv. demokratskih promjena stvari po Travničko sjemenište nisu išle glatko. Da biste vratili „svoje“, morali ste ići čak do Europskog suda za ljudska prava koji je 5. lipnja 2018. presudio kako se zgradu mora vratiti vlasnicima – Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Što nam to govori?

Put do ulaska u posjed svoje imovine, u primjeru našeg Zavoda u Travniku, bio je iznimno mučan i neiscrpno dug. Općina Travnik nije učinila dovoljno i jednako prema vjerskim zajednicama u vraćanju na silu oduzete imovine. Dom za ljudska prava (2002.) donio je odluku da je postupanje javne vlasti u povratu imovine Vrhbosanskoj nadbiskupiji u Travniku očit primjer vjerske diskriminacije. I Ustavni sudje donio rješenje da se presuda Doma provede. Ni to nije učinjeno. Potom je vođeno nekoliko sudskih postupaka. Poslije različitih sudskih zavrzlama, koje su sličile pravom cirkusu, upućena je apelacija Europskom sudu za ljudska prava (2012.) čiju smo presudu (iz 2018.) proveli i ušli u posjed svoje zgrade. Nažalost, predmet presude je vjerska diskriminacija. Vrhbosanska nadbiskupija je stekla i simboličnu zadovoljštinu jer je Sud dosudio i nematerijalnu štetu, odnosno sankcionirano je i neutemeljeno etiketiranje Vrhbosanske nadbiskupije za segregaciju i diskriminaciju koju su domaći mediji i dionici procesa i javne vlasti rado i olako iznosili u javnim medijima. Još tri godine gradska škola je bila u najmu, a u studenom 2022. iselila se u novoizgrađenu školu. Zgrada je zapuštena i u ruiniranom stanju te traži temeljitu obnovu. Spomenuto postupanje vlasti pokazuje stvarne prilike ne/vladavine prava, ali i društvene neodgovornosti prema aktivnoj zaštiti prava na vlasništvo.

U međuvremenu su sliku zdanja Travničkog sjemeništa pojedini mediji koristili kako bi ilustrirali problematiku „dviju škola pod istim krovom“. Kako je to bilo promatrati „iznutra“ i koje pouke možemo izvući?

Jedna od temeljnih posljedica rata i urušena društva jest hostilni stav i odnos prema drugima i drugačijima. Takvo ozračje daje ogroman prostor za manipulacije i diskriminaciju. Zbog traženja svoga i neodustajanja od onoga što je crkveno i naša Škola, neizravno i Crkva (Vrhbosanska nadbiskupija), bili smo etiketirani kao institucije koje čine segregaciju među mladima, vršimo diskriminaciju i manipuliramo kao manjina, a sve to je sažeto u sintagmu „dvije škole pod jednim krovom“. Ponekad i u šali sam odgovarao, rušeći gore spomenutu sintagmu, mi smo „dvije škole gdje je jedna pod otetim krovom“. Nismo nikada upali u taj žrvanj, nego smo bili svjesni da je naš obrazovni i odgojni program najizravnija suprotstavljenost posljedicama rata. Ostali smo dosljedni u svom poslanju, ali i solidarni s učenicima koji su pohađali školu u našoj zgradi. Iznimno je bilo teško zaštititi učenike od tih manipulacija. Pogotovo je bilo mučno s takozvanim medijima iz međunarodne zajednice, koji su ilegalno snimali zgradu, konzultirali samo jednu stranu, nespremni saslušati, mnogo puta morali smo angažirati policiju zbog neovlaštena snimanja zgrade i učenika. Većina susreta s takvima nije završavala u ugodnu i argumentiranu razgovoru.

Ove je godine i 140 ljeta otkako su napravljeni prvi dijelovi tada grandiozne zgrade Gimnazije (1883.), dok je posveta kompleksa bila 1885. Poznato je kako je tijekom proteklih 25 godina vršena obnova zdanja. No, izgleda kako još dosta posla predstoji…

Zavodska zgrada, osim izvrsna položaja, vrijedan je građevinski poduhvat. Sve je to zamislio Ivan Holz iz Požege. Iznimno je prikladna za nastavni proces. Zgrada s crkvom čini poseban kompleks, prvi je primjer neorenesanse na našim prostorima. Zbog toga se i nalazi na privremenoj listi spomenika od posebna značaja za BiH. Tijekom proslave 50. obljetnice od utemeljenja Nadbiskupske velike gimnazije, 1932. izvršena je značajna obnova.

Drugi značajniji poduhvat obnove uzrokovan je neprikladnim stanjem i potrebom za adekvatnim prostorom za izvođenjem nastave. Taj proces trajao je od 1998. do 2004. Nužno je bilo zgradu osloboditi od otpada, te stvoriti iole uvjete za početak nastave. Uz stvaranje uvjeta za školu, prvi rektor dr. Pero Pranjić osposobio je sobe za potrebe sjemeništaraca, utemeljio domaćinstvo i pokrenuo poljoprivredno gazdinstvo. U krovu zgrade izgrađene su sobe za interniste s popratnim sadržajima. Bio je to iznimno velik i skup zahvat. Nažalost, u dijelu zgrade koga je koristila gradska škola od kraja II. svjetskog rata, nije bilo značajnih zahvata i sve je bilo dobrano zapušteno.

Ulaskom u posjed cjelokupne zgrade s dvorištem, 2018. krenuli smo s izradom projektne dokumentacije cjelokupna kompleksa s dvorištem i dvoranom. Riječ je o velikom i zahtjevnom procesu jer sama zgrada ima više od 13 000 m², sa sportskom dvoranom i pomoćnom zgradom više od 21 000 m², bez vanjskog dvorišta i igrališta. Obnova i opremanje zgrade za nas nije samo građevinski poduhvat, nego i pastoralni, vjerujem važan za Vrhbosansku nadbiskupiju, ali i za ostanak i opstanak katolika u Lašvanskoj dolini. Raduje nas uključenost Vlade Republike Hrvatske koja je projekt obnove naše zgrade, baš dok pišem ove retke, proglasila od posebna značaja. Uključenost i Vlade Mađarske je veliki poticaj, a i obećana potpora mnogih crkvenih institucija.

Ponosni smo i zahvalni vlastima Županije Središnja Bosna što su u jesen 2022. pozitivno riješili pravni status našeg Centra, definirajući jasno obveze i prava, kako Ministarstva, tako i Vrhbosanske nadbiskupije kao osnivača. Time je naša Škola izjednačena u pravima i obvezama kao i druge škole u Županiji. Riješen status i obnova, koja je u tijeku, traže od Vrhbosanske nadbiskupije jasan daljnji razvoj Centra u novim prilikama i izazovima.

Svjedoci smo manjega broja duhovnih zvanja, pa i promišljanja da mala sjemeništa treba kao takva dokinuti, a ostaviti samo bogoslovije. Kako u tom duhu promišljati o budućnosti Travničke gimnazije?

Sjemeništa kao formacijske kuće za odgoj budućih svećenika, u ranom mladenaštvu, kao model i zahtjev Tridentskog sabora, imaju posebnu zadaću u Crkvi. Dugi niz stoljeća bili su nezamjenjivi modeli priprave. Evidentna je promjena ambijenta formacije iz nekoliko razloga, ali opasnost je ukinuća ili devalvacije same priprave. Naša Crkva sjemenišnim zavodima duguje veliku zahvalnost. Više od 80% naših svećenika još i danas dolazi i prolazi formaciju i u malim sjemeništima. Manji broj kandidata nužno ugrožava i otežava život jedne sjemenišne zajednice. Osim nužna sjedinjenja nekoliko sjemeništa, posebnu pozornost i ulogu, u našem vremenu, u formaciji svećeničkih kandidata zauzima župna zajednica s obitelji, različite zajednice unutar župe, katoličke škole koje, prema promišljanju pape Franje, imaju i evangelizacijsku zadaću. Različiti duhovni centri pomalo preuzimaju zadaće i aktivnosti koje je nekoć isključivo imalo sjemenište. Sjedinjenje ili gašenje pojedinih sjemeništa nikako ne bi smjelo dovesti do ukinuća formacije mladića koju je potrebno učiniti ozbiljnom i sustavnom, a njezin početak vezati uz ulazak u ministrantsku službu. Nužno je ojačati formaciju kandidata, formirati ih i osposobiti za nove sadržaje i izazove, umjesto sjemenišnih zajednica, druge crkvene zajednice mogu u velikoj mjeri preuzeti onu ulogu i mjesto koje su nekoć isključivo imala mala sjemeništa. Usprkos manjku kandidata Sjemeništa trebaju ostati barem kao prigodna mjesta formacije ministranata, mladih… ili ostati i postati duhovni centri formacije različitih crkvenih službi.

Osim obrazovno, sjemenište je zahvaljujući sluzi Božjem Petru Barbariću, postalo i svojevrsno duhovno središte travničkoga kraja, a i šire. Kako Vi na to gledate i u kojem bi se pravcu na tom tragu trebalo razvijati?

Jedna od sastavnica crkvenih zavoda je i integrirana crkva. Naš Zavod ima crkvu Sv. Alojzija Gonzage, zaštitnika katoličke mladeži. Isusovci su djelovali i pastoralno, prvenstveno kroz rad s mladima, i nedjeljom i svetkovinama svečanim slavljima. Dodatni slavljenički karakter naša crkva je dobila i prenošenjem posmrtnih ostataka časnog sluge Božjeg Petra Barbarića 1938. Pronalaskom skrivenog lijesa 1998., i pokopom u desnoj niši, crkva je dobila i odrednicu hodočasnička. Zahvaljujući pastoralnom angažmanu travničkog župnika don Pave Nikolića, koji je organizirao proslavu 100. obljetnice Petrove smrti (1997.), u pastoralnom smislu rođen je i „Petrov četvrtak“ koji je našu crkvu učinio privlačnim hodočasničkim mjestom te duhovnom oazom i pokorničkim lječilištem za mnoge. U crkvu rado svraćaju i naši učenici te druge škole. Ona je, kako to nazva Pero Pranjić u svojoj knjizi, „Crkva za mlade“. Uz pobožnosti Petru Barbariću naša crkva svojim aktivnostima ima snažan sakramentalni pastoral koji se ponajviše zrcali u intenzivnim ispovijedima i svečanim zavjetnim misnim slavljima s različitim hodočasničkim skupinama. Sve spomenuto treba jačati, još više približiti svetački lik Petra Barbarića, osobito mladima. Pobožnost prema Petru Barbariću vodi do euharistije i pomirenja što je čini crkvenom i liturgijski usklađenom, i takvom je treba očuvati. Divna prigoda za to nam je i sljedeća pastoralna godina kad obilježavamo 150 godina od Petrova rođenja.

Pored rečenoga, što bi bila identifikacijska posebnost KŠC-a u Travniku u odnosu na ostale u BiH?

Svi katolički školski centri, kao crkvene institucije, imaju istovjetnu misiju, s nekim posebnostima. Budući da je u našem Centru više od 95% katolika, postojanje u istoj zgradi Cjelodnevnog boravka, Internata za djevojke i mladiće, postojanje Sjemeništa i crkve s grobom Petra Barbarića te dolazak mnogih hodočasničkih skupina, daju nam i posebnost. Osim spomenutog, Zavodu pripada i poljoprivredno gazdinstvo u Travniku te Duhovno-memorijalni centar u Šiljevištu, u župi Klobuk, gdje se rodio Petar Barbarić, i dio su naše vlastitosti ili posebnosti. Iskustveno mogu posvjedočiti da svjedočanstvo svetosti Petra Barbarića, koje se čuva i kroz nazočnost njegova groba u našoj crkvi, iznimno je i za naš Centar od posebne važnosti. Provođenje nekih pastoralnih aktivnosti naše Nadbiskupije i pokrajinske Crkve u našem Sjemeništu određuju ga u identitetu i poslanju. Svake godine Nadbiskupija i Sjemenište organiziraju ministrantske susrete, duhovne vježbe za svećenike, te pastoralni susret poznat kao Tjedan solidarnosti.

Na kraju, što bi u prigodi jubileja bilo važno istaknuti?

Proslava jubileja prigoda je zahvaliti svim dobročiniteljima, častiteljima sluge Božjeg Petra Barbarića, svim odgojiteljima bez iznimki, našim biskupima, drugim crkvenim institucijama, obitelji Kreše Bilića koji je pronašao lijes Petra Barbarića, svima onima koji su pomogli obnovu naše crkve, obitelji pokojnog Stanka Barbarića koji nam je darovao rodnu kuću Petra Barbarića s imanjem, Gradu Ljubuškom i gospodarstvenicima iz Ljubuškog, Općini Travnik, obitelji Hoelz iz Njemačke, Vladi Županije Središnja Bosna, Ministarstvu obrazovanja na čelu s ministrom Bojanom Domićem, Vladi Republike Hrvatske na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH, Renovabisu iz Njemačke, bivšem federalnom ministru gosp. Josipu Martiću, Vladi Republike Mađarske (Hungary Help), don Vinku Radiću, Kirche in Not iz Njemačke, tvrtki Vlašić Gradnja, odvjetniku Adisu Ribiću, zakladi Civilizacija Ljubavi… Osobita zahvalnost našem utemeljitelju nadbiskupu Josipu Stadleru, obnovitelju rada Sjemeništa i utemeljitelju Katoličkog školskog centra Vinku kardinalu Puljiću, dugogodišnjem promicatelju katoličkog školstva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji mons. dr. Peri Sudaru, te nadbiskupu mons. dr. Tomi Vukšiću u čijem se mandatu obnavlja zgrada Sjemeništa i Centra.

Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

nedjelja.ba / Hrvatsko nebo