Zdravko Gavran: Dublji smisao naoko besmislene i brutalne agresije na Ukrajinu

Rat u Ukrajini naposljetku će – nakon što Rusija u nemoćnu bijesu ispuca i većinu preostalih raketa i projektila kojima raspolaže ili koje tek nabavi – dovoljno pokazati i njoj i drugima, osobito Kini, kako Putinova Rusija nije dorasla vojnom suprotstavljanju Zapadu. Obje će iz toga morati izvući odgovarajuće pouke. Bolje prije nego poslije! Neuspjela ili možda premalo uspjela brutalna agresija potvrdit će Ukrajinu kao silu, Ameriku kao supersilu, a Rusiju kao trećerazrednu silu. Prisilit će ju da se povuče „u svoju kućicu“, da prizna „gdje joj je mjesto“ i da prihvati spoznaju kako ne može izaći vojno nakraj ni s Ukrajinom, a kamoli mjeriti se u izravnom sukobu s Amerikom kao supersilom. Kako joj više ne bi padalo na pamet bacati rukavicu u lice SAD-u i Zapadu.

U sjeni odnosno ponad sjene samoga rata Ukrajinaca za oslobođenje vlastite zemlje, uz svesrdnu potporu zapadne alijanse, dok se iščekuje pravi početak i uspjeh dugo najavljivane protuofenzive, i dok se politike velikih i manjih sila intenzivno bave Ukrajinom i Rusijom, ima još nešto vrlo važno. U neku ruku, možda i važnije od same sudbine Ukrajine i stradavanja naroda u njoj, od ukrajinskih vojnika, civila, izbjeglica, golemih razaranja i opustošenja ukrajinske zemlje, naselja, industrije, infrastrukture i svega ostaloga.

Odmjeravanje vojnih sposobnosti SAD-a odnosno zapadnih sila s Rusijom

To što je na neki način važnije jest zapravo odmjeravanje vojnih sposobnosti SAD-a odnosno zapadnih sila s Rusijom. U Ukrajini kao poligonu za to odmjeravanje. Do sada se uvelike pokazala nadmoć njihova oružja i vojno-tehničkih sposobnosti nad ruskima. Vidjelo se to već na početku rata po nebrojenim uništenim tenkovima i ostalim vojnim vozilima, helikopterima i zrakoplovima koji su krenuli tako kao da će u „operetnom ratu“ s lakoćom i demonstracijom tolike oklopnjačke i zrakoplovne moći zauzeti Kijev, ne očekujući ni u snu onakvu ni onoliko učinkovitu vatrenu „dobrodošlicu“ kakvu su i doživjeli. Nisu očekivali da Ukrajinci raspolažu tako preciznim i ubojitim sredstvima ni da su osposobljeni njima se tako uspješno služiti.. Neka je od tih „ubojica tenkova“ imala sama, a neka je nabavila sa Zapada. Koliko je ovih drugih tada tamo, drugdje i poslije ukupno bilo, tek će se jednom doznati.

Poslije se vojna slabost i tehnička podređenost ruskih snaga vidjela na mnoštvu primjera. Dva od njih ostala su urezana u općem pamćenju: potapanje ponosa ruske crnomorske flote, raketne krstarice „Moskva“ kod Krima. Potopljen je tada ne samo taj veliki i moćni brod – nego kao da je potopljen i simbol i ponos i čast agresorske vojske i države koja se pokušala prometnuti u bivše carstvo. Poslije je teško oštećen i Kerčki most, izgrađen poslije okupacije Krima da bi povezivao taj poluotok s ruskim kopnom.

Zaustavljene „nezaustavljive“ rakete „Kindžal“ („Bodež“)

Najnovije što se dogodilo ima još mnogo veću težinu. Prije dvije noći nad Ukrajinom su, po tvrdnjama njezinim i američkim, ukrajinska protuzračan obrana i američki protuzračni sustav Patriot uspjeli uništiti svih šest raketa „Kindžal“ („Bodež“) ispaljenih istodobno u snopu raznih drugih projektila na Ukrajinu, koji su svi ili gotovo svi uništeni u zraku. Time je ruskoj vojnoj sili zadan dosad  najbolniji udarac, ravan zabijanju bodeža u njezinu desnu ruku.

H-47M2 Kinžal ruska je hipersonična aerobalistička raketa zrak-zemlja – ispaljuje se iz dviju vrsta najmodernijih zrakoplova – a može imati konvencionalnu ili nuklearnu bojevu glavu. Ima domet veći od dvije tisuće kilometara, maksimalnu brzinu od 12 Macha (blizu 13 tisuća kilometara na sat), višestruko veću od brzine zvuka, i sposobnost izvođenja manevara izbjegavanja protuzračnih raketa u svakoj fazi leta. Tako su tvrdili, hvaleći se i drugima prijeteći, iz Moskve.

Takve rakete uništila je u letu protuzračna obrana. Uništila je posljednje moćno oružje kojim bi Rusija mogla dokazati svoju vojnu nadmoć te u Ukrajini makar spasiti obraz, ako ne i preokrenuti tijek rata. Demonstracijom nezaustavljivosti takvih raketa Putin je ujedno htio reći SAD-u, Britaniji i drugima: Ne igrajte se više s nama pomažući toliko Ukrajini, jer mi hipersonične rakete opremljene konvencionalnim ili nuklearnim bojevim glavama možemo slati i ravno na vaše gradove i vaše vojne objekte. One su se dakle u Ukrajini trebale potvrditi pred očima cijelog svijeta i kao glavna prijetnja nosačima zrakoplova, brodovima i važnim kopnenim ciljevima bilo gdje na svijetu. Sada se pokazalo da takva raketa ipak nije nezaustavljiva, kako se hvalio predsjednik Putin. Naprotiv, SAD očito ima protiv nje primjerena sredstva obrane.

Uhićeni projektanti rakete „Kindžal“ – čime je potvrđeno da su te rakete oborene

Da nije riječ o ukrajinskim i zapadnim ratno-propagandnim dezinformacijama o ruskoj vojnoj nemoći, pokazuje vijest potvrđena službeno iz Kremlja, a po kojoj su trojica znanstvenika koji su projektirali i usavršili raketu „Kindžal“ uhićena od ruske sigurnosne službe nakon, očito, posljednje i dosad najuvjerljivije blamaže pri pokušaju uporabe tih „nezaustavljivih“ raketa u napadu na Kijev odnosno na neke druge ciljeve. Trojica inženjera uhićena su pod sumnjom da su pri projektiranju i izradi te rakete nešto ’sfušali’: namjerno ili nenamjerno, to bi, valjda, trebala otkriti istraga, koja će zasigurno viti vođena u „najboljoj“ rusko-sovjetskoj tradiciji. Ne može za tako strahotnu blamažu, za takav strateški neuspjeh biti kriv Putin, ne može ispasti da je ruska vojna sila i u toj dimenziji prenapuhan mjehur od tanašne tvari – moraju stoga biti krivi inženjeri ili tko već. A zapravo je „kriva“ Amerika, koja je pokazala nadmoć i nad onim za što je Putin tvrdio da je najteže zaustavljivo i najteže uništivo od svega što ruska vojna sila uopće ima.

Rat u Ukrajini naposljetku će – nakon što Rusija u nemoćnu bijesu ispuca i većinu preostalih raketa i projektila kojima raspolaže ili koje tek nabavi – dovoljno pokazati i njoj i drugima, osobito Kini, kako Putinova Rusija nije dorasla vojnom suprotstavljanju Zapadu. Obje će iz toga morati izvući odgovarajuće pouke. Bolje prije nego poslije! Neuspjela ili možda premalo uspjela brutalna agresija potvrdit će Ukrajinu kao silu, Ameriku kao supersilu, a Rusiju kao trećerazrednu silu. Prisilit će ju da se povuče „u svoju kućicu“, da prizna „gdje joj je mjesto“ i da prihvati spoznaju kako ne može izaći vojno nakraj ni s Ukrajinom, a kamoli mjeriti se u izravnom sukobu s Amerikom kao supersilom. Kako joj više ne bi padalo na pamet bacati rukavicu u lice SAD-u i Zapadu.

S Rusijom je, čini se, „priča“ pri kraju

S Rusijom je, čini se, „priča“ pri kraju. Nju se moralo staviti „ad acta“ – i to svima pokazati – kako bi se najrazvijeniji dio svijeta mogao, bez vojno-sigurnosnog ometanja iz Moskve i bez raspoređivanja raspoloživih snaga u Europu radi njezine obrane, usredotočiti na Kinu. (Europske zemlje, počevši od Ukrajine i Poljske, sada postaju kadre same se obraniti od eventualne ruske vojno-političke ugroze, koja je u međuvremenu ostala bez podosta zuba, a po potrebi i izvršiti invaziju na samu Rusiju.) Možda je u tomu i dublji smisao svega tog – ljudski, pravno, politički i vojno gledano – naoko besmisla vojne agresije na Ukrajinu, započete 2014., a nastavljene 24. veljače 2022.

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo