Bleiburško polje metafora je mučenja i pogibije Hrvata

Nakon svega što se ovih godina događa u svezi s komemoracijom bleiburškim žrtvama, treba, ipak, vjerovati kako će Počasni bleiburški vod ostati pri stavu da ne odustaje od komemoracije na Bleiburgu, toj prvoj postaji Križnog puta.

Lako je, dakako, biti Napoleon poslije bitke. Ali, evo danas, kada je definitivno jasno kako (ni ove godine) neće biti komemoracije Bleiburške tragedije i Hrvatskog križnog puta na Bleiburškom polju, malo nas prisjećanje dovodi do zaključka kako su neke, naoko možda i nevažne, sitnice zapravo upućivale što će se dogoditi. Kad-tad! Tko god je, naime, pohodio mjesto koje na uistinu bolan način simbolizira najveće stratište hrvatskoga naroda u XX. stoljeću, sjetit će se kako su austrijski domaćini na svaki način nastojali skriti tu lokaciju.

U zemlji sinonimu za red, u kojoj se uz svaku, pa i seosku, prometnicu nalaze precizni smjerokazi koji vas informiraju gdje se točno nalazi neki dvorac, groblje, crkvica… bilo kakav, kazali bismo, značajniji (povijesni) kamen, Bleiburga nema – ni od korova. Jasno, komu je do iskazivanja pijeteta prema nedužnim žrtvama, naći će bleiburški oltar. Ne treba mu (austrijski) smjerokaz. Ali ovo skrivanje je, ipak, (bilo) znakovito.

Društveno neprihvatljiv govor

U rečenom kontekstu nužno se vratiti u svibanj 2019. kada je, budimo austrijski točni, na Lojbaškom polju pokraj Bleiburga, u nazočnosti, prema službenim podatcima koruške policije, 10 000 ljudi održana komemoracija. Te je godine, naime, Biskupija Gurk-Klagenfurt poslala Hrvatskoj biskupskoj konferenciji dopis kojim su hrvatski biskupi obaviješteni kako im se zabranjuje održavanje mise za bleiburške stradalnike. Naime, Crkveni zakon kaže da „Dijecezanski biskup može u svoj svojoj biskupiji vršiti biskupsko bogoslužje, a izvan svoje biskupije ne može bez izričita ili barem razložno pretpostavljena pristanka mjesnog ordinarija“ (Kan. 390). No, to ne vrijedi za svećenika koji nije udaren kakvom crkvenom kaznom, pa je stoga u konkretnom slučaju misu predvodio svećenik, a krčki biskup Ivica Petanjak uputio je (samo) propovijed.

Skup je prošao bez incidenata, izuzme li se to što je priveden stanoviti Varaždinac zbog nacističkog pozdrava u našem narodu, inače, znanom i kao – mjerenje kukuruza, za što je kazna 5 000 eura i zabrana ulaska u Austriju. Uza sve to, taj je nesretnik u pritvoru ostao nekoliko tjedana… A kukuruz je, inače, mjerio na parkiralištu nakon komemoracije i s tri promila alkohola u krvi.

Mjesna je policija prije, evo, četiri godine očekivala, znatnim dijelom i zbog (tradicionalnih…) medijskih napisa združenih austrijsko-hrvatskih medijskih ljevičarskih jataka o „ustaškom derneku“, više kompromitirajućih situacija. Stoga i jest mobilizirano više od 450 pripadnika redovitih i specijalnih snaga koje su osiguravale bleiburški skup pa, dakle, i misu. (Nešto kao – ne ponovilo se! – u Sarajevu u svibnju 2020. kada su jake policijske snage čuvale sarajevsku prvostolnicu u kojoj je kardinal Puljić služio misu za bleiburške žrtve.)

Hrvatski sociolog i politički analitičar prof. Slaven Letica imao je zanimljivo viđenje ovoga austrijskog treniranja strogoće: „Ono što je taj muškarac učinio, Amerikanci smatraju simboličkim izražavanjem društveno neprihvatljiva govora. Oni takav govor toleriraju i pozivaju se na Prvi amandman svog Ustava o slobodi govora i kažu da je primjerice ‘Ku Klux Klan’ opasan, ali da je još opasnija njegova zabrana“, kazao je Letica nakon što je (tek) u kolovozu te godine Varaždinac pravomoćno osuđen na 18 mjeseci. Kad bi prema tim kriterijima (danas) uhićivali po austrijskim nogometnim i inim stadionima, tamošnji bi zatvori bili prebukirani.

I ove godine “korona scenarij“

Kako bilo, poslije te 2019. došle su godine korone pa velika javna okupljanja ionako nisu dopuštena te se onda „slučaj Bleiburg“ više, na veliko zadovoljstvo u Koruškoj, nije potezao. Mada, još je i prošle godine postojala, makar što se te epidemije tiče, teorijska mogućnost održati komemoraciju. No, kako je tada za Katolički tjednik svjedočio zamjenik predsjednika Počasnog bleiburškog voda Milan Kovač, organizatori su se morali pokoriti odlukama austrijskih državnih vlasti, odnosno zaključcima Austrijskog saveznog parlamenta te pristati da se komemorativna misa održi u gradskoj crkvi.

Kovač je tada kazao i kako PBV ne odustaje od komemoracije na Bleiburškome polju, slijedom čega smo se, evo, nadali kako bi ova godina mogla biti – ta, povratnička. Međutim, potkraj ožujka održan je pripremni sastanak predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića s predstavnicima Hrvatske biskupske konferencije i Počasnog bleiburškog voda u svezi s komemoracijom, na kome je dogovoren, u biti, „korona scenarij“. Ovogodišnje će se obilježavanje održati u petak i subotu, 12. i 13. svibnja. U župnoj crkvi u Bleiburgu služit će se sveta misa12. svibnja u 18:00 h, dok će veleposlanik Republike Hrvatske u Austriji položiti vijenac na Bleiburškom polju. Komemoracija s polaganjem vijenaca i molitvom bit će na zagrebačkom Gradskom groblju Mirogoju u subotu, 13. svibnja u 9:30 h, nakon čega je predviđena sveta misa u 12:15 h koju će predvoditi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša u spomen-crkvi Muke Isusove u Maclju.

Zašto Macelj?!

I kad smo već kod toga stratišta, valja podsjetiti kako se već na početku austrijskog, točnije koruškoga udara na Bleiburg, spominjala mogućnost da se središnja komemoracija ubuduće održava u Maclju. (Figurirala je i Crkva hrvatskih mučenika na Udbini kao moguće novo odredište.) Argument rodonačelnika te ideje bio je lakša organizacija, jer bi za cijeli skup bile odgovorne hrvatske vlasti. Ima, kazalo bi se, logike… Nije pak ta mogućnost dobro na želudac sjela hrvatskoj desnici u čije je ime, baš te, bojimo se, od Bleiburga oproštajne godine, prosvjedovala Bruna Esih, bivša savjetnica ex-hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

„Godinama postoje nastojanja da se komemoracija ne odvija na Bleiburgu, nego u Maclju. Jasno je i zašto. Trenutačna vlast boji se Bleiburga. Bleiburško je polje ogromno, a prostor na Maclju skučen između šume i autoceste, tako da nema šanse okupiti više od nekoliko tisuća ljudi i tamo se može iskontrolirati situacija kako nekima odgovara dva tjedna uoči izbora“, kazala je ta liderica Neovisnih u ožujku 2019., nakon što je na adresu HBK-a došao rečeni, pomalo i prijeteći, dopis iz Biskupije Gurk-Klagenfurt. Unatoč, međutim, skučenom, kako veli Esih, prostoru, HBK je ove godine poduzela mjere opreza te je sredinom prošloga tjedna objavila kako zainteresirani svoj dolazak trebaju najaviti do ponedjeljka, 8. svibnja putem elektronske pošte na e-adresu Tajništva Zagrebačke nadbiskupije.

Sve (ovo) što se zbiva glede bleiburške komemoracije, znatnim dijelom ima korijene u tomu što se tijekom komunističke vlasti o Bleiburgu i žrtvama koje on simbolizira u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije smjelo ni zucnuti, o pisanju da i ne govorimo. Praktički sve do 1989. kada je u Časopisu za suvremenu povijest Darko Bekić objavio članak Slučaj Bleiburg: nova istraživanja, nova iskustva. Slijedom čega je nužno iznova podsjećati o kakvom je zapravo monstruoznom zločinu riječ. Ili što bi 8. svibnja 2020. na misi za žrtve masovnih grobišta u Zagrebu i okolici kazao sisački biskup Vlado Košić: „Bez poznavanja istine o svojoj prošlosti, Hrvati ne mogu graditi sretnu budućnost.“

Broz: Sad ili nikad!

Dakle, u ožujku ’45. Josip Broz izdao je naputak: „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati. I ako na vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje, ta će se prilika zauvijek izgubiti.“

Britanci su krajem travnja procijenili kako se prema Austriji kreće više od 500 000 civila i oko 200 000 vojnika. Svi su oni, dakle, ovim upozorenjem (kasnijeg) trostrukoga narodnog heroja osuđeni na smrt. Broz je, potvrdio je to 20. svibnja ’45. u Varaždinu, bio prilično zadovoljan kako se njegova naredba provodi u djelo te je obznanio kako je u tijeku obračun s „narodnim izdajnicima“ koji će, veli, u novoj državi svjetlost dana gledati samo do najbliže jame. Samo nekoliko dana kasnije u Ljubljani je potvrdio zločin svojih osvetnika: „Likvidirali smo 200 000 bandita, a još toliko zarobili. Stigla ih je ruka pravde.“ Pritom treba kazati i kako je ovako uspješnoj krvavoj operacionalizaciji na preuzimanju (komunističke) vlasti obol dao i Aleksandar Ranković. Taj je kasniji Brozov kum 15. svibnja ’45. u ime Vrhovnog štaba OZNA-e za Hrvatsku, nezadovoljan rezultatima „strijeljanja bandita“, u direktivi napisao: „Radite suprotno od naših naređenja, jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.“

I Kardeljeva požurnica

Zanimljivo, Titina desna ruka – Edvard Kardelj ni 40 dana nakon počinjenja masovnih zločina nije bio zadovoljan tempom egzekucija, pa je na teren poslao požurnicu: „Nemate nikakva razloga biti tako spori u čišćenju kao do sada.“

Neposredni je organizator izvansudskih egzekucija bilo Odjeljenje za zaštitu naroda, zloglasna komunistička tajna policija OZNA (koja, hvalili su se, sve dozna) formirana u svibnju ’44. Neposredni je izvršitelj najčešće bio Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), osnovan u kolovozu iste godine, o čemu je svjedočio, zapravo hvalio se, iz sigurnosti svoga beogradskog azila Titin major Simo Dubajić koji je zapovijedao pogubljenjima u Kočevskom Rogu.

Hrvatsko se pravosuđe Dubajića sjetilo u svibnju 2009. kada je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu zatražilo istragu i teretilo ga da je od 26. svibnja do 5. lipnja 1945. na području Kočevja u Sloveniji kao zapovjednik mehaniziranog odreda 4. armije, iz njemu podređenih postrojbi, sastavio posebnu skupinu vojnika te organizirao i zapovijedao prijevozom ratnih zarobljenika iz Kočevja do mjesta pogubljenja na Kočevskome Rogu gdje je, po njegovoj zapovijedi, ubijeno najmanje 13 000 ratnih zarobljenika. Trupla pobijenih pobacana su u prirodne jame. Bilo je, dakako, prekasno – Dubajić je umro u srpnju te godine u sigurnosti Beograda.

Huda jama paradigma je komunističkih zločina

Sličnih – i gorih! – jezivih primjera zločina Titinih osvetnika ima, nažalost, napretek. Napuštena rudarska jama Barbarin rov u Hudoj jami kod Laškog, paradigma je komunističkih zločina. Otkriveno je 1 416 ljudskih tijela zazidanih, betonom prelivenih u napuštenom oknu. Prema forenzičkim izvješćima, mnogi od žrtava bili su živi u trenutku kada su zazidani, a među njima pronađena su i tijela invalida, kao i veliki broj žena.

Zloglasna jama Jazovka na Žumberku krila je tijela više od 400 invalida i ranjenika te bolničkog osoblja i časnih sestara koji su odvedeni iz zagrebačkih bolnica i surovo smaknuti.

U Gračanima kod Zagreba, u jednoj od sedam grobnica iz kojih je ekshumirano 295 žrtava, pronađena su i tijela 30 maloljetnika, polaznika jedne kadetske škole. Dok su u jednoj od 23 jame u Maclju, u kojima su nađeni ostatci 1 163 osobe, pronađena i tijela 25 svećenika. Jasno, krvavi tragovi partizanskih zlodjela vode i do Bosne i Hercegovine. Jedan od Križnih putova vodi i u Hercegovinu gdje su brojni (preživjeli) svjedoci otkrili lokacije stratišta.

Jedno od najvećih je Radimlja gdje su komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata ubile i zatrpale, prema dosadašnjim istraživanjima, oko 10 000 žrtava. I ove će godine na ovome mjestu biti održana komemoracija i služena sveta misa.

Ipak, posebno je potresna priča o zločinima u Gradiški i okolici, o čemu bogatu dokumentaciju i svjedočenje donosi Žrtvoslov Bosanskogradiškog dekanata Ante Orlovca. Na jednom od stratišta kod Gornjih Podgradaca, zvanom Abram, u lipnju i srpnju ’45, prema svjedočenju domaćih ljudi, ubijeno je između 7 500 i 8 000 ljudi. Ta je lokacija u „novoj Jugoslaviji“ (na)zvana Ustaški potok ili Ustaška jama.

Skrivanje krvavih tragova

Prema svjedočenjima koja je pribilježio Orlovac, na mjestima masovnih grobišta dijelom su kasnije izgrađene neke građevine (pa i vjerske), kako bi se onemogućilo bilo kakvo njihovo istraživanje. I nije se tako činilo samo u Gornjim Podgradcima, već i na drugim mjestima.

Tako je, primjerice, u banjolučkom gradskom naselju Borik, na mjestu strijeljana većeg broja vojnika i civila, podignuta istoimena sportska dvorana…

Usprkos svemu, neki se u Hrvatskoj, a među njima su najglasniji oni koji su slavili odluku koruških vlasti, pitaju treba li se stalno vraćati u prošlost i razmišljati o onomu što se davno zbilo. Odgovor im je dao, u svojoj propovijedi 13. svibnja 2018. na Bleiburškom polju, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić.

„…Jahve u Bibliji određuje neka se događaji ne zaboravljaju i neka se svake godine obilježavaju (usp. Izl 12,14, Izl 13,10). Pamćenje je sastavni dio identiteta obitelji, zajednice i naroda. A sveta misa, kao veliki spomen i sjećanje na svetu gozbu ljubavi, osobito je mjesto našeg urastanja u hod pamćenja i spasenjske povijesti. Ona je znak i naše kršćanske odgovornosti za lice Domovine koje treba odsijevati u njezinim uredbama i zakonima. Jer, ‘ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji’ (Ps 127,1). Istina, ima ih koji misle kako je Domovina ostatak iz romantičarskog doba“, upozorio je mons. Puljić napominjući kako nas na nezaborav obvezuju hrvatske žrtve iz 1 700 masovnih grobišta – u Sloveniji 600, u Hrvatskoj 850, u Bosni i Hercegovini 90 i u Srbiji 180. Dosad otkrivenih…

Nakon čega treba vjerovati kako će Počasni bleiburški vod ostati pri svom stavu da ne odustaje od komemoracije na Bleiburgu koji je metafora mučenja, progona i pogibije silnoga mnoštva Hrvata. I prva postaja (hrvatskoga) Križnog puta. Ma koliko se to nekomu, baš kao i Domovina, činilo – romantičarski…

Piše: Josip Vričko, Katolički  tjednik

nedjelja.ba/Hrvatsko nebo