Tijadrović/Dokumentarni filmski serijal ”Fiume Crno – Crveno Rijeka (F.C.C.R.)” vrijedi pogledati!

Osvrt na dokumentarni filmski serijal ”Fiume Crno – Crveno Rijeka (F.C.C.R.)”

Dokumentarni filmski serijal ”Fiume Crno – Crveno Rijeka (F.C.C.R.)” scenarista i redatelja Vanje Vinkovića iz 2020. sastoji se od šest epizoda, svaka u trajanju nešto više od 50 minuta, za koji sam čuo kad je autor serijala bio gost kod Marka Juriča, voditelja Podcasta Velebit. S obzirom na to da je gospodin Vinković ostavio dobar dojam, odlučio sam pogledati serijal. Kako sadržaj režimskog HRT-a ne pratim, serijal sam pogledao naknadno na računalu preko opcije ‘Hrti’.

Svaka epizoda počinje s prekrasnim zemljovidom slovenskog (Valvasor) i njemačkog (Homann) kartografa iz kraja 17., tj. početka 18. stoljeća s mješavinom latinskih, talijanskih, njemačkih, slovenskih, hrvatskih itd. imena.

Prva epizoda naslova ‘Mediteransko sunce srednjoeuropskog grada’ upoznaje nas s važnijim činjenicama i događajima vezanim uz Rijeku, ponajprije iz 19. i početak 20. stoljeća. S obzirom na to da mi hrvatska Rijeka nije nepoznata iskoristit ću priliku i naglasiti, tj. dopuniti neke činjenice iz serijala. Grad Rijeka je u razdoblju 1848. – 1868. bio izrazito hrvatski grad, a posljedica toga jest da je Mihanović stihove Lijepe naše napisao u Rijeci, dok je Riječanin Ivan plemeniti Zajc uglazbio stihove Franje Markovića ‘Za dom’ 1866., i da je do početka Prvog svjetskog rata grad Rijeka obećavao mnogo (kultura – kazalište, industrija – torpedo, mediteransko tranzitno središte – luka itd.), a da nije bilo kontinuiranih imperijalnih pretenzija sa zapada, sjevera i istoka, uvijek na štetu Hrvata, Rijeka je mogla imati sjajnu budućnost.

Iz razdoblja hrvatske dominacije, a pod utjecajem Mađara od 1868. provodila se talijanizacija Rijeke, tako da je 1910. bilo 47% onih kojima je talijanski bio materinski jezik, a za 32% materinski jezik je bio hrvatski (8% slovenski, 7% mađarski, 5% njemački, 1% neki drugi materinski jezik). S obzirom na to da austrougarski popisi stanovništva nisu imali rubriku o narodnoj pripadnosti, pretpostavlja se da je broj Hrvata bio znatno veći od spomenutih 32%. Nakon kraja Prvog svjetskog rata i pedesetogodišnje mađarske uprave mnogi Riječani nadali su se ujedinjenju s ostatkom Hrvatske, no dio riječkih Talijana budućnost je vidio u pripajanju Rijeke Italiji. O tome govori drugi dio serijala. Zanimljivo je da su Hrvati kad god nešto potpisuju uvijek prevareni. Austro-ugarska nagodba iz 1867., a godinu zatim Hrvatsko-ugarska nagodba, zaključena je s prijevarom narodnog naziva ‘riječka krpica’. Zanimljivo bi bilo usporediti prodaju INA-e Mađarima u režiji Račan – Sanader sa smislom riječke krpice.

Socijalistički izvori tri totalitarizma

U drugom dijelu serijala naslova ‘Prvi vođa – lučonoša diktatora’ govori se o Gabrielu D’Annunziju, kojega nisam zapamtio kao pisca, već po ritualu ‘ricinusova ulja’, s kojim su fašisti više nego slikovito sve rekli o sebi. S obzirom na to da je Gabriele D’Annunzio bio nagovjestitelj fašizma i Benitovo nadahnuće, a njegovi imperijalistički ciljevi su bili hrvatski krajevi, prije svega Dalmacija, izvorni antifašizam ima hrvatske korijene (Istra, Primorje s otocima, Dalmacija). No taj su plemeniti hrvatski antifašizam iskoristili komunisti pod utjecajem Sovjetskog Saveza i izmanipulirali ga te počeli s pretvorbom od lipnja 1941. u ‘antifašizam’, a nakon pada fašističke Italije 1943. mogao se naslutiti stvarni ‘antifašizam’ na dijelu koji je svoj monstruozni vrhunac postigao u svibnju 1945. i kasnije. ‘Antifašizam’ na djelu vidimo danas u Ukrajini.

U trećem dijelu serijala naslova ‘Pobjednička štafeta zločinačke vlasti’ obrađuje se razdoblje od pripojenja Rijeke Italiji 1924. i potpune talijanizacije Rijeke kad je 1925. godine bilo 78% Talijana i svega 11% Hrvata, pa sve do vremena kraja Drugog svjetskog rata kad su mnogi Talijani bez suđenja ubijeni (isto kao Hrvati od Bleiburga preko Križnog puta). Ovu epizodu serijala je korisno pogledati kako bi se shvatilo da su tri totalitarizma 20. stoljeća nastala iz socijalizma, pa je tako Rijeka iz fašizma, preletjela preko nacizma i ušla u komunistički totalitarizam. Netko bi mogao uzviknuti ‘All’armi o Fascisti, Terror dei comunisti’, no za učene koji nisu skloni manipulacijama znatne razlike između tih totalitarizama ipak nema, osim po broju ubijenih, s kojima se ‘antifašisti’ ponose zbog prirodnog poremećaja koji se manifestira kroz izostanak empatije.

U četvrtom dijelu serijala naslova ‘Jugoslavensko vježbanje komunističkog života’ upoznajemo vrijeme kad prosječni stanovnik Rijeke shvaća da su ‘osloboditelji’ gori od fašista i kad njih blizu 50 tisuća postupno odlazi kako ne bi postali ‘neprijatelji naroda’, a zamjenjuje ih novi val doseljenika iz čitave bivše države, koji su promijenili strukturu stanovništva Rijeke, tako da je 1981. postotak Hrvata bio 65%, Srba 9%, Jugoslavena 17%, a Talijana 1%. To je vrijeme kad su kroz pop muziku mladi mogli iskazati svoje nezadovoljstvo stanjem u društvu (‘Sunce sije, kamen gori, to je majko, otok goli’; ‘Dolje Tito! Dolje socijalizam!’), dok je blizina ‘Ponte rossa’ spašavala komunistički sustav od gnjeva nezadovoljnih ljudi (sjetite se sudbine Ceausescua).

Na početku petog dijela serijala naslova ‘Riječki krepat, ma ne molat’ ističu se lijepe misli poznatog glazbenika Nenada Bacha. Kroz gledanje ovog dijela shvaćamo kakvi su bezveznjaci sitno-lopovskih predispozicija vodili državu, pa nije čudno što je propala. No kad ti isti ili ljudi s istim mentalitetom dobiju priliku poslovati u svijetu tržišne ekonomije, onda je Rijeka najbolji primjer, kako je jedan grad nekad velikih europskih mogućnosti vraćen 100 godina unatrag, tj. na početak 20. stoljeća. Istina je da smo deset godina izgubili zbog rata i poratnog stanja, no u 21. stoljeću imali smo 23 godine vremena ispraviti stogodišnje propuste i učiniti čuda, a Rijeka je mogla biti jedno od tih čuda.

U zadnjem, šestom dijelu serijala naslova ‘Demoni totalitarizma virtualnog globalizma’ govori se o stoljetnoj nebrizi za grad Rijeku i posljedicama, te traženju rješenja uz nove tehnologije poput umjetne inteligencije s kojima se može svjetinom manipulirati.

Odlična dokumentarno-filmska serija

Rijeku sam upoznao kroz različite etape života u razdoblju od oko tridesetak godina i uvijek sam se pitao kako jedan grad pametnih ljudi može biti bez jasne vizije za budućnost, a potencijali grada su više nego veliki. Iako je Rijeka bila pošteđena razaranja koje su doživjeli brojni gradovi tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku, i pored komunističkih vlada (8 godina SDP-a) u 21. stoljeću uz podršku svih predsjednika republike, Rijeka je i dalje stagnirala. Kao da su svi digli ruke od Rijeke. I ako na vlast u Rijeci dođe ekipa slična zagrebačkoj, tada uz natpis na ulazu u Rijeku staviti i tablu ‘Lasciate ogni speranza voi ch’entrate’.

Kad čelnici grada i države tijekom razdoblja od sto godina nemaju jasnu viziju za grad koji je najveća luka dviju država i brza veza s Baltikom, onda je jasno da su oni (političari) tu isključivo zbog sebe, a ne zbog naroda i interesa države. Strah od promjena potiče ih da se zatvaraju u svoj svijet i čuvaju ‘tekovine revolucije’ od kojih grad ne može prosperirati, a ni građani pristojno živjeti. Prema tome, politička struktura koja godinama vodi grad, Rijeku ne voli. Riječani imaju uvijek prilike na političkim izborima reći što žele, i to u prosjeku svake dvije godine.

Mnogo sam pisao o tome kojim putem Hrvatska mora ići (pa tako i Rijeka) kroz brojne natpise u Poslovnom dnevniku, Vjesniku itd., no u ovom tekstu budućnost Rijeke treba graditi u vertikali Hrvatska, Slovenija, Austrija, Njemačka. Mađarska Rijeci (Hrvatskoj) i obratno mora biti vrlo važan gospodarski partner uz jasnu uzajamnu korist i sve uz čiste račune s obzirom na određena povijesna iskustva. U razdoblju od 1945. do 1990. Rijeka i Mađarska mogle su biti povezane tunelom (željeznicom i cestom), luka se iz središta grada mogla premjestiti izvan grada na neko drugo mjesto (i to je već davno poznato), kao i lučki terminal. Isto vrijedi i za brodogradnju itd. U zadnjih tridesetak godina mogla je biti izgrađena željeznička pruga Rijeka – Budimpešta, gdje bi tereti stizali za 5 sati (prije Drugog svjetskog rata parni vlakovi su mogli postići brzinu od 200 km na sat).

I na kraju bih htio zahvaliti gospodinu Vinkoviću na odličnoj dokumentarno-filmskoj seriji koja me vratila u mladost, podsjetila na neke zaboravljene činjenice, i u kojoj sam štošta novo i zanimljivo čuo. Razlog uspjeha pored talenta gospodina Vinkovića treba potražiti i u odabiru odličnih sugovornika. Hvala svima. Dokumentarni filmski serijal ”Fiume Crno – Crveno Rijeka (F.C.C.R.)” vrijedi pogledati!

dr. sc. Ivica Tijardović

hkv.hr/Hrvatsko nebo