Babo Erdogan (ne)će pobijediti

„A, da, odavde je moguće letjeti za Moskvu“, razmišljam dok skrećem u lijevu traku. Prvi znak političkih razlika već je tu.

Dobro došli kući, čitam na aerodromu u Istanbulu. Metropola na Bosporu nije moj dom, ali jest za većinu Turaka koji su putovali sa mnom iz Njemačke. Za njih je to dom – bez obzira što u Njemačkoj žive, neki od njih i generacijama.

A u Istanbulu nije potrebno mnogo da bi se primijetilo: u jeku je predizborna kampanja za predsjedničke i parlamentarne izbore. Na bilbordima su dominanta dva lica: Recep Tayyip Erdogan, aktualni predsjednik Turske, i Kemal Kilicdaroglu, kandidat najvećeg oporbenog saveza.

Povijesni pad lire

„Erdogan? Erdogan, baba!“, kaže vozač taksija dok stavlja desnu ruku na srce, odgovarajući na moje pitanje o aktualnom predsjedniku. On je bez sumnje veliki Erdoganov štovatelj.

Auto je u prilično lošem stanju, nema klime, prozori su širom otvoreni. Vožnja od Trga Taksim do Sirkecija košta po pet eura za svakog od nas troje. Nudimo mu turske lire, ali on kaže da želi eure.

Ne čudi. Lira je samo nekoliko dana prije pala na najnižu razinu u povijesti od uvođenja nove turske lire u siječnju 2005. godine. Bilo je to manje od mjesec dana prije predstojećih izbora (14.5.2023.), koje je britanski Economist proglasio najvažnijima u ovoj godini, a njemački mediji sudbonosnima za Tursku.

Teška gospodarska situacija u Turskoj je jedan od razloga zbog kojeg brojni analitičari na Zapadu smatraju da bi aktualni predsjednik mogao izgubiti ove izbore. Poznavateljica turskih prilika, kolumnistica Washington Posta Asli Ajdintasbas je u nedavno objavljenom tekstu za vašingtonski Brookings Institution napisala kako su od velikog broja sugovornika koje je srela u Istanbulu samo dvije osobe rekle da će Erdogan dobiti izbore.

Kako sam ja odmah naišla na velikog Erdoganovog obožavatelja, pitam se dok prikupljam prve dojmove o Istanbulu u uoči izbora.

Sporna gradnja

Još jedan od razloga za mogući Erdoganov poraz, koji zapadni mediji često navode, su posljedice potresa koji je pogodio Tursku u veljači ove godine i nakon toga više nego ikada otvorio pitanje kvalitetne gradnje ne samo u pogođenim područjima, već u cijeloj zemlji.

„Gradilište Istanbul”, pisao je Le Monde diplomatique o tome da u metropoli na Bosporu bivaju sanirane cijele stambene četvrti kako bi se učinile otpornima na potres. Tekst je objavljen prije dvije godine, što će reći prije ovogodišnjeg potresa. „48.000 zgrada bi se moglo srušiti”, pisao je tada Le Mond o Istanbulu. Svaka peta zgrada bi, prema istom izvoru, bila nepogodna za stanovanje. Stručnjaci naime predviđaju da bi se u skoroj budućnosti u Istanbulu ili okolici mogao dogoditi potres jačine sedam ili više stupnjeva. Zato je gradnja na građevina otpornih na potres doslovce utrka s vremenom.

No, pogled na brojne kuće u Istanbulu, bez sumnje novijeg doba, otvara jedno pitanje: tko je dozvolio ovakvu gradnju? Za one koji poznaju prilike u Turskoj i znaju u čijoj je nadležnosti gradnja odgovor je naravno jasan.

Misao, koja mi se nedvojbeno nameće pri pogledu na neke od kuća na području Istanbula, je pak strašna: „Ovo će se srušiti kao kula od karata.”

Erdogan vs Atatürk

No, potresima već stoljećima (zahvaljujući i ispravnoj gradnji) prkosi arhitektonsko čudo svoga doba, jedan od simbola grada na koji bi se i u kontekstu aktualnih izbora također moglo gledati iz simboličnog ugla: Aja Sofija. Crkva, koju je u džamiju pretvorio sultan Mehmed II. Osvajač nakon zauzimanja Konstantinopola, a otac moderne Turske Mustafa Kemal Atatürk pretvorio u muzej. No Erdoganovom odlukom muzej je prije tri godine ponovo pretvoren u džamiju, uglavnom uz negodovanje međunarodnih aktera, uključujući i UNESCO.

I dok Erdogan, koji je na čelu Turske 20 godina, na Zapadu slovi kao jedna od najvažnijih političkih ličnosti u zemlji nakon oca moderne Turske Atatürka, Aja Sofija bi svakako za prosječnog posjetitelja Istanbula mogla biti jedan od simbola Erdoganovog kursa promjena u odnosu na slavnog prethodnika.

Ono što Europljani žele čuti

Iz Atatürkove Republikanske narodne stranke pak dolazi kandidat oporbe za predsjednika i Erdoganov najozbiljniji protivnik Kemal Kilicidaoglu. Predizborna pjesma, koja se glasno pušta s Kilicidaogluevih štandova u Istanbulu, je dinamična i lako ulazi u uho. „It is catchy”, rekli bi na engleskom. A „catchy” za Europljane ili možda samo „cathier” je ono što oporbeni kandidat poručuje kada obećava povratak prozapadne politike.

Nema sumnje da bi, prema izvještavanju skoro svih zapadnih medija, Zapad na čelu Turske radije želio vidjeti Kilicidaoglua. No dobri poznavatelji prilika upozoravaju da ne znači da bi do poboljšanja odnosa moglo doći na svim poljima. Kiricidaoglu je, između ostalog, najavio povratak Sirijaca iz Turske u njihovu zemlju te preispitivanje sporazuma s EU-om o zadržavanju izbjeglica u toj zemlji.

O Sirijcima razmišljam dok kupujem turske slatkiše na Velikom bazaru u Istanbulu. Prodavač je, kako kaže, iz Sirije ovdje došao prije dvije godine. Dok me nakon toga vodi svom rođaku, govori kako se ne želi vratiti u Siriju, žali se na sirijskog vlastodršca Bašara al-Asada i ponavlja kliše koji je dobro poznat o tome kako Asad ubija vlastiti narod.

U prodavaonici kod njegovog rođaka iz Sirije pažnju mi privlače tri Ruskinje, glasne su, dobro raspoložene i očigledno namjeravaju pazariti. Kupuju, u skladu s klišeom, kožne jakne. „350 eura za dvije”, kaže mi drugi Sirijac spuštajući cijenu već peti put, pokušavajući tako napraviti kupca od mene. Odbijam jer kupac nisam ni mislila biti, već su me samo zanimale cijene. I dok izlazim razmišljam: „Nisu li ove cijene ipak previše za rusku srednju klasu!?”

A ruske turiste, zahvaljujući i aktualnoj poziciji Ankare prema Rusiji, srećem na svakom koraku u Istanbulu. I ne, nije riječ o Rusima više klase, koji se mogu susresti u Dubaiju, već o sasvim običnim ljudima. „Zdravstvujte,“ pozdravio me je nemali broj trgovaca u Istanbulu misleći upravo da sam Ruskinja.

U samom gradu je doduše moguće vidjeti poneku ukrajinsku zastavu, ali za prosječnog čovjeka koji živi u nekom od njemačkih gradova rat u Ukrajini se ovdje, ma kako to moglo zvučati, čini daljim nego u Njemačkoj. Barem simbolično.

„Alah nas je spasio”

No jedan drugi rat je još uvijek prisutan u srcu jednog od mojih sugovornika u Istanbulu.

Oči su mu pune suza dok ponavlja: „Alah. Alah nas je spasio. Alah nas je spasio.” U kasnim je sedamdesetim godinama, rođen je u Turskoj, davno je njegov djed napustio Bosnu, bosanski govori vrlo slabo, BiH je posjetio tokom rata. Točnije, tada ju je više puta posjećivao. S jednim ciljem: pružiti pomoć za obranu. Dok govori o nekim vrlo poznatim političkim ličnostima tog doba i svojoj suradnji s njima, ne skriva ponos zbog pružanja pomoći BiH. Službeno za medije ne želi govoriti.

Koje su zemlje, prema Vašim saznanjima, pomogle Bosni tada, pitam ga i dobivam brzi odgovor, bez imalo promišljanja: „Turska, Iran i Saudijska Arabija, ali Saudijska Arabija u novcu”. Ponavlja, posebno naglašavajući drugi dio: „Saudijska Arabija u novcu.“

Dok teče njegova priča o ratu u Bosni, spuštam pogled na dnevne novine. Na naslovnici je aktualni turski predsjednik pa koristim priliku da odglumim spontani prelazak na temu o izborima. „Tko će pobijediti“, pitam. „Ja se nadam i želim da to bude Erdogan“, odgovara.

„Je li Erdogan istinski prijatelj Bosne”, pitam ga i dobivam ponovo jasan odgovor, koji uostalom dijeli i veliki broj Bošnjaka u BiH: „Jest”, kaže uskraćujući me za odgovor na pitanje na koji način je Erdogan pomogao. „On je mnogo učinio za Bosnu”, kaže mi uvjereno Bošnjak, čiji je djed davno napustio Bosnu, koji u Bosni nikada nije živio, ali je očigledno svim srcem smatra svojom.

Njemački Turci

Čudno je to s domovinama, ponekad mjesto rođenja ne znači ništa ili znači vrlo malo. „Ja sam rođen u Nürnbergu“, kaže mi prodavač na Egipatskom bazaru nakon što je čuo da živim u Njemačkoj. „Završio sam strojarstvo, ali uzalud. Moj djed je vodio ovu radnju i ja sam se vratio u Istanbul i preuzeo posao“, govori mi na perfektnom njemačkom. „Nedostaje li Vam Njemačka“, pitam ga. „Ah, sada sam tu“, odgovara.

U zemlji njegovog rođenja – Njemačkoj – pravo glasa na turskim izborima ima oko 1,5 milijuna glasača. Na posljednjim izborima 2018. godine aktualni predsjednik Recep Tayyip Erdogan je osvojio 65 posto glasova, u samoj Turskoj je tada dobio 53 posto. Ni na ovim izborima, prema procjenama stručnjaka, njegov glavni protukandidat među Turcima u Njemačkoj nema puno šansi. Jedan od razloga za to je, prema mišljenju stručnjaka, to što se ni veliki broj Turaka treće generacije u Njemačkoj ne osjeća prihvaćenim u ovom društvu. „Erdogan im daje emocionalnu vezu s Turskom“, kažu stručnjaci.

Ne stoji uzalud na jednom od istanbulskih aerodroma: Dobro došli kući.

Prije mog povratka kući, posljednjeg dana boravka, Istanbul je okupan suncem. Čuveni most Galata je zatvoren za promet, baš kao i sve okolne ulice. U gradu je te nedjelje maraton, a nakon toga derbi Besiktas -Galatasaray. Već u jutarnjim satima na ulicama je mnoštvo ljudi, prilika je to koju ne propušta nijedan od izbornih štabova dvojice najjačih predsjedničkih kandidata. Između njihovih punktova, smještenih tik pored mosta Galate, je tek nekoliko metara razmaka, kao uostalom i u drugim dijelovima Istanbula.

Dok zapadni mediji komentiraju da Turska na ovim izborima odlučuje o ključnom pitanju za zemlju birajući između sekularne demokratske republike i islamske bliskoistočne, odgovor na pitanje tko će biti novi predsjednik imaju samo turski birači. I to u godini kada se obilježava stotinu godina postojanja moderne Turske, čijeg tvorca (ipak) još uvijek slave u Istanbulu.