Zdravko Gavran: Koliko će uspjeti ukrajinska protuofenziva i kako će se odraziti na sve napetije globalne odnose?

Sve u svemu, vojno iscrpljena Rusija sa strahom iščekuje ukrajinsku protuofenzivu. Ukrajinska je strana pod velikih psihološkim pritiskom i ima razloga za strepnju. O (ne)uspjehu predstojeće ofenzive ovisi gdje će biti privremena ili trajna granica između Ukrajine i Rusije i u kakvim će odnosima te dvije države, i ne samo one, biti ubuduće. O ishodu predstojeće faze rata, za koji neki procjenjuju da će biti obustavljen u listopadu, ovisi i o(p)stanak na vlasti i Zelenskog i Putina. Ni očekivani puni vojni poraz Rusije nije bezopasan, zbog mogućega unutarnjeg kaosa ili raspada, čime bi nuklearno oružje dospjelo u tko zna čije sve ruke; stoga će i mnogi na Zapadu nastojati da do toga ne dođe. Rat u Ukrajini padat će prema kraju godine sve više u sjenu drugih odnosa i kriza u svijetu, osobito s obzirom na Kinu, s kojom SAD tek kani ’sravnjivati račune’. Kini ruski vojni uspjeh u Ukrajini možda i ne ide na ruku politički, ali joj totalni ruski vojni poraz ne ide na ruku nikako.

Oči mnogih okrenute su prema Ukrajini u iščekivanju da počne dugo najavljivana proljetna ofenziva s ciljem oslobađanja okupiranih područja. Mnogi već tjednima procjenjuju ukrajinske izglede te iznose različite procjene. Neki ne podcjenjuju ni snagu desetkovane ruske vojske, koja je sada uglavnom u obrambenim pozicijama. Neuspjeh u zauzimanju Bahmuta pokazatelj je nesposobnosti ruske vojske da ostvari ijedan novi vojni cilj. U osvajanje toga strateški ne osobito važnog mjesta uloženo je jako mnogo, izginuo je velik broj ruskih vojnika, ispaljeno je nebrojeno granata i projektila, ali je puni uspjeh izostao.

Bahmut kao Vukovar

Kada bi osvajanje Bahmuta i uspjelo, to ništa krupno ne bi promijenilo, zato što se dalje u smjeru mogućeg nastavka prodora nalaze dobro utvrđene ukrajinske obrambene linije. Ni napad ni obrana nisu sami po sebi imali ključnu ulogu. U bitkama za taj grad žrtvovano je jako mnogo vojnika s obiju strana iz taktičkih i simboličkih razloga. Kremlj je htio osvajanjem Bahmuta upisati u svoj neslavni rezultat unatrag 10 mjeseci makar jednu veću pobjedu, ali mu to nije pošlo za rukom. Kijev je pak procijenio da, kako se izrazio jedan vojni analitičar, u Bahmutu može „samljeti“ rusku vojnu silu. I čini se da je u tomu uvelike uspio.

Mogla bi se s više razloga povući paralela između obrane Bahmuta i obrane Vukovara 1991. Iako je, za razliku od prvoga, Vukovar na kraju žestokog otpora ipak pao, agresorska vojska nije poslije toga nastavila daljnje osvajačke akcije. Bila je to prekretnica, a uskoro se međunarodna situacija promijenila i rat je skupa s vojnim dobitcima ostao zaleđen sljedeće nepune četiri godine. U Ukrajini rat ne će biti zaleđen sve dok se ne vide rezultati predstojeće ukrajinske protuofenzive. Iako mnogi imaju različite dvojbe, neki procjenjuju da će mir nastupiti ili primirje biti sklopljeno u listopadu ove godine. Pri čemu će Rusija doživjeti ili totalni, ili djelomični poraz. Time će Putin doživjeti poraz, i veliko je pitanje hoće li zbog toga u samoj Rusiji on snositi konzekvence ili će mu ipak netko nekako eventualno dobaciti pojas za ’osobno’ spašavanje.

Što ako Putin padne, a Rusija utone u kaos ili se raspadne?

Da bi se Putinu dobacilo pojas za spašavanje, nakon zapravo tolikih neuspjeha i strahovite blamaže ruskih oružanih snaga, za to postoje ili mogu postojati različiti razlozi. Nije malo onih na Zapadu koji se boje da bi s padom Putina došlo do kaosa u Rusiji, koji bi mogao biti opasan za svijet budući da bi tada razne frakcije i skupine mogle preuzeti kontrolu nad dijelovima nuklearnog arsenala, što bi moglo biti iznimno opasno za druge zemlje i za svjetsku sigurnost. Putin nuklearno oružje nije upotrijebio i najvjerojatnije nije ni namjeravao i ne namjerava, svjestan što bi to povratno značilo i za samu Rusiju, pa dakle i za sebe sama. On i njegovu najbliži suradnici, osobito Medvedev, a povremeno i Lavrov i Peskov i drugi, svijet su nuklearnim oružjem čini se ipak samo strašili, u sklopu tzv. hibridnoga rata koji su pokušavali voditi, a u čemu su samo neko vrijeme donekle i ograničeno uspijevali.

Bilo je više ciljeva ruskoga toga hibridnog, poglavito informativno-propagandnog i psihološkog, ali i ekonomskog rata. Strašenjem se u prvim danima i tjednima, a i poslije, pokušalo europske i druge zemlje odvratiti od većeg vojnog pomaganja Ukrajini, ali se u toj namjeri nije uspjelo. Kremlj je igrao na kartu ucjene europskih zemalja ruskim energentima, o kojima su brojne države bile, a i danas donekle jesu, ovisne. No Europska unija pobijedila je u tom energijskom ratu, plativši određenu cijenu doduše, ali prevelike krize s opskrbom fosilnim gorivima (nafta, plin, derivati) i sirovinama za nuklearne elektrane i drugo te sloma određenih industrija nije bilo.

Nadalje, Putin je računao da će doći do nejedinstva među državama članicama, do teških podjela, svađa i do raspada zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU-a, a i do analogne kavge među članicama NATO-a. Ni to se nije dogodilo. Jedina država koja se našla u raskoraku s ostalima, iako ne posvema, nego djelomice, praktički je Mađarska, uz ostalo i zbog svoje ovisnosti o ruskoj nafti, plinu i nuklearnoj energiji iz vlastite nuklearne elektrane i njezina proširenja po sporazumu s Rusijom. Unutar NATO-a disonantna je djelomice i Turska, no ni to se nije pokazalo kao prevelik problem, a imalo je i neke svoje dobre strane, kao što je posredovanje u postizanju sporazuma s Rusijom o izvozu ukrajinskog žita Crnim morem prema zemljama kojima je ono za život potrebno. Premalo za razdor unutar zapadne alijanse.

Ruska je vojska poslana u Ukrajinu s posve pogrješnim pretpostavkama

No kako je rat uopće počeo i kako to da je Rusija u nj ušla grlom u jagode te doživjela tolike neuspjehe i sramoćenja na globalnom planu? Sada se sa sigurnošću može reći da Putin nije u osnovi ni lagao kada je rusku vojnu invaziju nazvao „posebna vojna operacija“ – koliko god to neiskreno i nestvarno izgledalo. Kremlj je naime u tu akciju 14. veljače 2022. krenuo s posve pogrješnim pretpostavkama.

Plan je bio posve jednostavan: Goleme kolone ruskih oklopnjaka i ostaloga nitko ne će pokušati ili uspjeti zaustaviti, a mnogi će rusku vojsku dočekati kao oslobodilačku. Trebalo je samo uhititi ili likvidirati Zelenskog i demonstrirati vojnu premoć, i Ukrajina će biti pokorena. Izgleda jako naivno i deplasirano, no čini se da je ipak bilo tako. To je poseban fenomen ruske svijesti i ideologije, a osobito svijesti u vrhu države, vojske i obavještajne zajednice.

Ruska vojna ofenziva bila je zamišljena više kao trijumfalno-demonstrativna nego kao punokrvna i dobro organizirana akcija širokih razmjera koja računa na tvrd otpor i žestoke oružane sukobe. Računalo se samo na otpore elitnih snaga, a njih se planiralo neutralizirati desantom koji će izvesti posebne snage, koje će ujedno uz pomoć pete kolone odnosno ruske obavještajne mreže na ukrajinskoj strani svrgnuti Zelenskog i time će sve ’preko noći’ biti riješeno, bez klasičnoga širokopojasnog ratovanja.

Kremlj je krivo procijenio kako će reagirati europske zemlje

Kada je ruska vojna sila u tom pokušaju doživjela neuspjeh, kako je naišla na neusporedivo žešći i odlučniji otpor od očekivanoga, te pretrpjela goleme gubitke na pravcu prema Kijevu, rat se morao rasplamsati i ondje i drugdje; mirovni su pregovori, koji su bili uskoro počeli i neko vrijeme trajali, propali. No bilo je angažirano premalo ruskih snaga da bi se uspjelo u pokoravanju Ukrajine. A ondje gdje se očekivala vojna nadmoć, recimo s oklopnom-mehaniziranim postrojbama, sa zrakoplovstvom, s raketama i s mornaricom, tu ih je dočekala dosta dobro opremljena i uvježbana ukrajinska vojska, kojoj je naglo počela pristizati neočekivano izdašna pomoć iz SAD-a i V. Britanije te od gotovo svih europskih zemalja, na što u Moskvi nisu ni pomišljali da će se u tolikoj mjeri dogoditi.

Glavni pomagač Kijevu bile su Sjedinjene Države, a pomoć je bila osobito bitna u dopremi oružja naprednijega od ruskoga, u specijalističkoj, informatičkoj, obavještajnoj, svakako i u političkoj, a i u financijskoj i drugoj potpori i pomoći. To je odnijelo prevagu. I kako je ukrajinski otpor duže trajao i postajao učinkovitiji, to je ruska vojska doživljavala veće gubitke i pokazivala sve veće slabosti i nesposobnost. Ljudski faktor otpora, posebice nasuprot opasnim ’wagnerovcima’ i kadirovcima, isto je tako bio presudan. Mnogi su Ukrajinci i dragovoljci iz drugih strana svijeta to platili životom, ali su uspješno zaustavili ruske udarne pesnice, uključujući njihove posebno obučene, elitne postrojbe, i nanijeli im silne gubitke.

Neočekivana solidarnost europskih zemalja s Ukrajinom i samopouzdanje Ukrajinaca

Da je otprilike tako i bilo, potvrdio je – uz još neke – u intervjuu za mađarski (neosocijalističko-opozicijski) dnevnik Népszava od 8. svibnja Tamás Csiki Varga, profesor i analitičar obrambene politike na Nacionalnom sveučilištu za javne službe. „Rusija je svoju ’posebnu vojnu operaciju’ pokrenula loše pripremljenu u veljači prošle godine, a od neuspjeha Putinova plana blitzkriega sve je dalje išlo usiljenom putanjom. Neuspjeh napada na Kijev iznenadio je ukrajinsko društvo, ali i NATO-savez. Svojevrsna je sreća u nesreći što je u Bruxellesu već za 10-14 dana ocijenjeno kako je moguće pružiti znatnu potporu, budući da vlada ukrajinskog predsjednika V. Zelenskog ne će pobjeći iz zemlje.“ Daljnji uspjesi u obrani i protunapadima uvjerili su, po njegovu mišljenju, „90 posto ukrajinskog društva … da mogu dobiti ovaj rat“, u što i dalje vjeruju, a to je važan čimbenik u svakom ratu: samopouzdanje.

„S ruske strane“, nastavlja Varga, Rusi nisu ostvarili „ni minimalne strateške ciljeve, a intenzitet rata pao je već u kolovozu, dijelom zbog iscrpljenosti ruskih operacija, a dijelom zbog priprava za ukrajinski protunapad. Osim toga, Moskva je jesenas dodatno pogoršala situaciju kada je četiri djelomično okupirane ukrajinske županije formalno pripojila Rusiji, tako da su one pravno postale ’domaći teritoriji’, što znači da u načelu ne mogu zaustaviti rat dok ih [Ukrajinci] posve ne okupiraju.“

Kremlj je još u ljeto prošle godine procijenio da bi okupacija cijelog Donbasa – pokrajina Lugansk i Donjeck – mogla značiti minimalan uspjeh koji bi se „mogao prodati“ i u zemlji i zahvaljujući kojem bi se još uvijek moglo izaći iz rata kao pobjednik. Stoga su glavni napori i udari bili usmjereni na Bahmut i područje Avdijivke. No u bitkama su ruske snage pretrpjele velike gubitke. Ukrajinci su i svoje posebne snage slali onamo u bitke iako su imali u zaleđu dobro utvrđene druge i treće crte obrane. Zašto su i njih slali? Zato što su procijenili da na Bahmut – uz nužne i brojne žrtve – mogu „navući“ brojne ruske snage i ondje zadati možda i presudan udarac ruskoj vojnoj sili. Ne znaju se ukrajinski gubitci, no Rusi su po procjeni zapadnih analitičara mogli u bitkama za Bahmut izgubiti do 40-50 tisuća ljudi, bilo mrtvih ili ranjenih, dijelom plaćenika skupine Wagner, dijelom vojnika unovačenih jesenas i slabo osposobljenih. Rusi su pogriješili i što su pokušali proboj u području Vuhledara, jugozapadno od grada Donjecka; ondje je u ukrajinskom protuudaru uništeno više desetaka oklopnih vozila i tehnike, a još stotine komada vojne tehnike oštećeno je.

Hoće li sve to biti dovoljno za duboki proboj?

Sve u svemu, umjesto da osvaja, ruska vojska usredotočena je utvrđivanje osvojenoga, a najveći fortifikacijski radovi izvedeni su u pokrajini Zaporižja, koja je 80 posto okupirana, jer tamo očekuju ukrajinski protunapad. Na satelitskim snimkama dobro se vidi ta dubinski razvedena obrana, koja u pojasu od 20 kilometara u nekoliko etapa (sustavom dubokih jaraka, bodljikave žice i betonskih barijera, šahtova, rovova, bunkera i topničkih položaja) može zaustaviti ukrajinski proboj.

Mnogima je nepoznanica opremljenost i spremnost ukrajinske vojske za protunapad, koji je u pravilu mnogo teže izvesti negoli boriti se u obrani. Kijev je od jeseni govorio o potrebi nabavke 600-700 oklopnih transportera i 300 tenkova. Glavni tajnik NATO-a Stoltenberg nedavno je pak najavio dolazak sveukupno 230 tenkova i primopredaju 1550 borbenih vozila, pri čemu se misli na ukupan broj vozila dosad isporučenih. Hoće li sve to biti dovoljno za duboki proboj?

U tom pogledu procjene se razilaze. Kao slabost ukrajinske vojske navodi se to da joj nisu isporučeni moderni zapadni zrakoplovi, što zapadne zemlje nisu učinile na temelju procjene da bi to moglo razjariti Moskvu i navesti ju na iracionalne protumjere, pri čemu se vjerojatno mislilo na upotrebu taktičkoga nuklearnog i drugoga opasnog oružja, i to ne samo prema Ukrajini. Osim toga, postojali su i drugi razlozi zbog kojih se od slanja modernih vojnih zrakoplova odustalo. Ukupno do 20 borbenih zrakoplova MiG-29 poslale su Poljska i Slovačka, no to je više nego premalo, te je i ofenzivna uporaba dopremljenih zapadnih tenkova Leopard i Challenger bez zračne potpore rizičnija.

S druge strane, ojačana je ukrajinska protuzračna obrana (uz savezničku informacijsko-informatičku potporu iz zraka i svemira), što se pokazalo i pri uništavanju oko 15 ruskih krstarećih projektila ispaljenih prije dan-dva iz Kaspijskoga mora na Kijev. Ukrajina pak raspolaže ograničenim količinama strjeljiva, kako onoga za topništvo sovjetsko-ruskog tipa, tako i strjeljiva za topništvo proizvedeno na Zapadu. Vijeće EU-a odobrilo je stoga prošli tjedan milijardu eura za troškove proizvodnje i isporuke topničkog strjeljiva i projektila Ukrajini. Pa ipak, trebat će vremena da se ono proizvede i isporuči, i ono vjerojatno ne će stići do prve faze ukrajinske protuofenzive, koju neki najavljuju za sredinu svibnja, a drugi ju ’odgađaju’ za lipanj, dok treći sumnjaju u sposobnost odnosno dovoljnu opremljenost ukrajinskih snaga da u nju krenu odnosno da u njoj uspiju.

Tri moguća pravca ukrajinske vojne ofenzive, i prognoze

S ukrajinskoga gledišta, prvenstvo u oslobađanju imaju južni okruzi Herson i Zaporižja, gdje se stanovništvo otprije izjašnjavalo kao pretežno ukrajinsko. Uspješno zauzimanje Zaporižja i daljnji prodor bio bi prijetnja i za poluotok Krim, pa se očekuje da će upravo na toj crti krenuti glavni ukrajinski udar, u smjeru Melitopolja ili Mariupolja. Time bi se pokušalo presjeći na dva dijela kopneni „koridor“ između matice Rusije, preko Luganska, i Krima, ili napadati vitalno važnu željezničku prugu od Azovskog mora do Krima. Ona je nakon što su Ukrajinci oštetili Kerčki most glavna opskrbna ruta za taj poluotok, koji je od Ukrajine odcijepljen i priključen Rusiji još g. 2014. Nije malo onih u međunarodnoj zajednici koji misle da bi Rusiji ipak trebalo „ostaviti“ poluotok Krim, koji je pripadao Republici Rusiji do 1954., kada ga je šef sovjetske države i partije, Ukrajinac Hruščov oduzeo njoj i pripojio ga Rusiji, navodno iz praktičkih (prometna i elektroenergetska povezanost s ukrajinskim kopnom), a ne iz političkih razloga.

Čini se da sada Ukrajinci nisu kadri ući u bitke za oslobađanje velikih gradova, osim ako se iz kojeg od njih Rusi pred ofenzivom ili našavši se u poluokruženju sami povuku, kao što su se lani povukli iz strateški važnoga Hersona. Upravo kod tog mjesta očekuje se da će ukrajinske snage nastojati prijeći široku rijeku Dnjepar. Unatrag desetak dana objavljene su vijesti po kojima su ukrajinski vojnici već uspjeli uspostaviti mali mostobran te je ponešto njih već prešlo na istočnu, lijevu obalu rijeke – u najmanju ruku zato da onamo privuku veće ruske snage kako bi njihovu koncentraciju smanjili na nekim drugim točkama, na kojima bi mogli biti ostvareni strateški važniji protunapadi. Ratne lukavštine, s obiju strana, igrat će svakako važnu ulogu u tijeku predstojećih akcija i bitaka.

Kao treća opcija napada spominje se i pruga između gradova Svatova i Kremine u sjevernom dijelu Luganska. Njih kao važna željeznička čvorišta čvrsto drže Rusi, a njihovim bi se zauzimanjem presjeklo logističku opskrbu koja iz Rusije dolazi u jugoistočna područja sa sjevera.

Sve u svemu, malo je onih koji su uvjereni u puni vojni uspjeh Ukrajine, dok većina vjeruje da će ukrajinske snage ostvariti važne djelomične uspjehe i time pojačati pregovaračku poziciju Kijeva. Mnogi naime očekuju da će nakon sljedeće, zacijelo presudne faze rata doći do primirja i do pregovora o političkom rješenju. No teško je očekivati da će u slučaju djelomičnog poraza Rusija uopće htjeti pregovarati. U tom slučaju, osim eventualnoga krhkog primirja, rat bi se nastavio i tko zna koliko bi dugo još potrajao. Rusija igra na kartu iscrpljivanja ukrajinskih vojnih kapaciteta, računajući i na to da zapadne zemlje ne će više nikada ni moći ni htjeti slati toliko oružja i druge vojne i ostale pomoći koliko su je poslale, posebice ove godine, odnosno koliko je budu poslale do ljeta ili jeseni ili do kraja ove godine. A nastavi li se rat i nakon ove godine odnosno ostanu li odnosi snaga u nekoj novoj pat-poziciji, i nastavak takva rata postat će za obje strane besmislen. U tom slučaju moguće je da bi se, ipak, nakon političkih pregovora i posredovanje sklopio novi mirovni sporazum poput onoga iz Minska u jesen 2014. Zagonetan nagovještaj u tom smjeru dao je pri posjetu Mađarskoj i papa Franjo. Rat ne bi prestao, nego bi bio „zaleđen“. Do daljnjega. I mogao bi se za koju godinu nastaviti, onoga časa kada jedna od strana procijeni da se našla u jačoj poziciji te da ima veće izglede na uspjeh.

Europske i globalne dimenzije i učinci rusko-ukrajinskog rata, odnosa prema Rusiji, a osobito prema Kini

Naravno, kako vrijeme bude protjecalo, mnogima će iz političkih razloga sve više ’gorjeti pod petama’. I u Rusiji i u SAD-u dogodine se trebaju održati izbori, a trebali bi se održati i u samoj Ukrajini. Raspoloženja javnosti u više europskih zemalja ne će vječito ostati ovoliko naklonjena daljnjem pomaganju Ukrajini i zaoštravanju odnosa s Rusijom, sa svim rizicima, pa i rizikom ratne i nuklearne eskalacije, koje nastavak aktivne proturuske kampanje sa sobom nosi. U samoj Njemačkoj mnogo je onih koji ne odobravaju ovako pojačan proukrajinski kurs, za koji vjeruju da im nanosi veliku ekonomsku štetu i povećava rizike od proširenja rata i na neka druga područja. Slaba je politička karika zapadnog savezništva Mađarska, pitanje je što će biti s Turskom, a povrh toga druge dvije zemlje pokazuju se ovih dana suočene s unutarnjom političkom krizom, te bi u njima klatno moglo prevagnuti i u korist više proruskih odnosno neutralističkih političkih snaga. To su Bugarska, u kojoj se već dvije-tri godine opetuju izbori koji ne rješavaju ništa, te Slovačka, u kojoj je upravo pala vlada, pa neki upozoravaju da bi proruske snage mogle zadobiti prevlast.

Sve skupa ima i šire, pa i globalne geopolitičke dimenzije, važnije od same Ukrajine, a sve više i od same Rusije, čija se važnost sve očitije svodi samo na to da je ona prva ili druga po snazi nuklearna sila na svijetu, no što se dok se vodi konvencionalni rat pokazuje kao sve manje važan čimbenik. Ishod rusko-ukrajinskog rata važan je i za daljnje profiliranje Europske unije i odnose u njoj, i za njezine daljnje odnose sa SAD-om, koji nisu ni blizu toliko skladni koliko se to prikazuje, i za njezino dalekosežno pozicioniranje između SAD-a i Kine. Rat pridonosi novim komplikacijama u situaciji kada SAD očekuje da se EU i europske članice NATO-a praktički podčine volji SAD-a, koji se postavlja sve rezolutnije protukineski. EU je pak svjestan da bi nakon trganja gospodarsko-trgovinskih veza s Rusijom to isto s Kinom bilo za europske zemlje jako rizično i u raznim važnim aspektima imalo neprocjenjivo nepovoljne posljedice, poglavito na gospodarskom planu.

Kina pak i sama je na velikim mukama. I nju bi slabljenje trgovinskih veza sa Zapadom skupo koštalo, a ne bi joj nikako odgovaralo ni to da SAD, V. Britanija i njihove vojne saveznice u Indo-Pacifiku dobiju protiv sebe i vojno-političko-ekonomsku silu država članica EU-a. Kini možda ne odgovarani to da Rusija u Ukrajini uspije i otrgne još dio njezina teritorija, budući da bi to bilo kao presedan nepovoljno za njezino nepriznavanje otrgnuća Tajvana od „jedne Kine“. No nipošto joj ne odgovara da Rusija bude u Ukrajini poražena, zato što joj bitno oslabljena saveznica u suparništvu, moguće i u budućem ratu sa Zapadom ne bi više bila dovoljno čvrst oslonac kao njezino zaleđe odnosno „strateška dubina“.

Druga područja i problemi postupno će bacati u sjenu rusko-ukrajinski rat, iako ne prenaglo

I druga područja, gledano zemljopisno, ali i u važnim drugim aspektima, sve će se više uzimati u obzir odnosno imat će sve veću ulogu te će malo-pomalo početi bacati u sjenu rusko-ukrajinski rat, iako ne prenaglo. Posebice je rizično stanje na Bliskom istoku, primarno s obzirom na odnos Izraela i svih ostalih, zatim u središnjoj Aziji i dijelovima Afrike. Ni kinesko i rusko jačanje u nizu država Latinske Amerike nije beskonfliktno… Nije isključeno da se sigurnosna situacija pogorša i na tzv. Zapadnom Balkanu, u Turskoj (nakon izbora u nedjelju, 14. svibnja), u kojoj bi se po mišljenju nekih moglo dogoditi da Erdogan ne prizna svoj eventualni poraz, nego da vlast pokuša zadržati silom (pučem), općenito na Sredozemlju i u sjevernoj Africi te u Sahelu, zato što su to uz ostalo područja sve masovnijih i sve nepoželjnijih nezakonitih migracija, ili recimo na Baltiku, gdje se događaju stalno novi incidenti i u zraku i na moru i u podmorju. Sigurnosne napetosti jačaju i u svemiru, u Zemljinoj orbiti. Napredak u tehnici i tehnologiji, a osobito u informatici, gdje sve veću ulogu ima umjetna inteligencija (AI), može mnoge zateći, iznenaditi ili donijeti nepredvidive promjene u odnosima snaga. I klimatski poremećaji pokazuju se kao mogući generatori što migracija i političkih prevrata, što mogućih novih ratova radi zemlje i vode, zbog sve izraženijih suša, odnosno poradi osvajanja područja na kojima je moguće proizvoditi hranu, tj. preživjeti.

Sve u svemu, vojno iscrpljena Rusija sa strahom iščekuje ukrajinsku protuofenzivu. Ukrajinska je strana pod velikih psihološkim pritiskom i ima razloga za strepnju. O (ne)uspjehu predstojeće ofenzive ovisi gdje će biti privremena ili trajna granica između Ukrajine i Rusije i u kakvim će odnosima te dvije države, i ne samo one, biti ubuduće. O ishodu predstojeće faze rata, za koji neki procjenjuju da će biti obustavljen u listopadu, ovisi i o(p)stanak na vlasti i Zelenskog i Putina. Ni očekivani puni vojni poraz Rusije nije bezopasan, zbog mogućega unutarnjeg kaosa ili raspada, čime bi nuklearno oružje dospjelo u tko zna čije sve ruke; stoga će i mnogi na Zapadu nastojati da do toga ne dođe. Rat u Ukrajini padat će prema kraju godine sve više u sjenu drugih odnosa i kriza u svijetu, osobito s obzirom na Kinu, s kojom SAD tek kani ’sravnjivati račune’. Kini ruski vojni uspjeh u Ukrajini možda i ne ide na ruku politički, ali joj totalni ruski vojni poraz ne ide na ruku nikako.

Povezano:

Zdravko Gavran: Što znači skori posjet kineskog predsjednika ruskomu?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo