IZ STRANIH MEDIJA/Foreign Policy: Srbija oponaša Rusiju
Vrijeme:8 min, 17 sec
O projektu „srpskog svijeta” (Serbian world) na području Bosne i Hercegovine i Crne Gore objavio je 24. travnja 2023. specijalizirani američki časopis Foreign Policy članak Hamze Karčića pod naslovom „Srbija oponaša Rusiju”. Karčić je izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Sarajevu. Donosimo članak u prijevodu na hrvatski jezik.
Prije nego što je svrgnut u drugom krugu predsjedničkih izbora u Crnoj Gori 2. travnja, sadašnji predsjednik Milo Đukanović oglasio je uzbunu zbog oživljavanja srpskih napora da se uspostavi “srpski svijet” na Balkanu, povezanih s ideologijom koja pokreće rusku invaziju na Ukrajinu.
“Projekt ‘ruskog svijeta’ na Balkanu zove se ‘srpski svijet’“, upozorio je Đukanović prije nego što je svrgnut, tvrdeći da Srbija gleda na države nasljednice Jugoslavije na isti način na koji Rusija gleda na postsovjetske neovisne države: kao na zrele za političku kontrolu, pa i za aneksiju.
Tijekom proteklih nekoliko desetljeća ideja o “ruskom svijetu” oblikovala je način na koji Rusija vidi stanovništvo bivših sovjetskih zemalja. Ruski jezik, pravoslavlje i zajedničku kulturu i povijest Moskva smatra vezama koje su nadživjele raspad Sovjetskog Saveza. Više od tri desetljeća poslije toga, Moskva još uvijek vidi te zemlje kao da pripadaju njezinoj sferi utjecaja unatoč tomu što su one neovisne države – takva je percepcija koja oblikuje politiku. Predsjednik Vladimir Putin opravdavao je rusku aneksiju Krima 2014. referirajući se u biti na nastojanje da se obnovi ruski svijet. Njegovom invazijom na Ukrajinu 2022. želi se ponovno uspostaviti “povijesno jedinstvo Rusa i Ukrajinaca”.
Ruski svijet odražava napetost između “stvarnih državnih granica Ruske Federacije i mentalnih zemljovida ‘ruskosti’ koji postoje u umovima mnogih Rusa”, rekao je Igor Zevelev, globalni suradnik u Wilsonovu centru. Koncept ruskog svijeta, kazao je Zevelev, “dopušta Moskvi da granice smatra zamućenima, u najmanju ruku na riječima retorički, što ima neodređenost kao posljedicu za regionalnu sigurnost”. Timothy Garton Ash nedavno je primijetio da je “ideologija ruskog svijeta uvijek bila blisko povezana s ruskim imperijalnim projektom, Ruskom pravoslavnom crkvom… i autokracijom.”
Slično tomu, ideja srpskog svijeta dovodi u pitanje granice država nasljednica Jugoslavije i ima za cilj njihovo ponovno ujedinjenje. Koncept je u rujnu 2020. prvi artikulirao tadašnji srpski ministar obrane Aleksandar Vulin. On je tada izjavio da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić “treba uspostaviti srpski svijet. Beograd treba ujediniti sve Srbe. Predsjednik Srbije jest predsjednik svih Srba.”
Vulinovi stavovi nisu bili gaf. U Strategiji nacionalne sigurnosti Srbije iz 2021. navedeno je da je cilj države “očuvanje postojanja i zaštita srpskog naroda gdje god on živi”. Drugim riječima, Srbija sebe smatra odgovornom za promicanje i jamčenje političkih interesa Srba koji žive izvan njezinih granica.
Najzlokobnije je to da je u toj strategiji proglašeno kako je “očuvanje Republike Srpske jedan od vanjskopolitičkih prioriteta Republike Srbije”. Republika Srpska administrativni je entitet unutar Bosne i Hercegovine, rezultat Daytonskog mirovnog sporazuma, sklopljenoga krajem 1995. Srbiji i Republici Srpskoj dopušteno je po Daytonskom sporazumu imati “posebne paralelne odnose”; ono pak što izaziva zabrinutost jest to da Srbija preuzima na sebe obranu dijela teritorija Bosne. Možda ni u jednoj drugoj zemlji strategija nacionalne sigurnosti nema toliko službeno izneseno njezino uplitanje u susjednu državu – a ono je i dobro prihvaćeno. Prošlog vikenda čelnik bosanskih Srba Milorad Dodik pozvao je na ujedinjenje Republike Srpske i Srbije, dodajući da je “ovo stoljeće – stoljeće srpskog ujedinjenja”.
Bivši bošnjački član tročlanog predsjedništva BiH Šefik Džaferović upozorio je g. 2021. da priča srpskih političara o srpskom svijetu podsjeća na projekt “Velike Srbije” bivšeg srpskog jakog vođe Slobodana Miloševića: nastojanje da se svi Srbi inkorporiraju u jednu državu, što je donijelo godine rata i stradanja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Džaferovićev kolega u Predsjedništvu, bosanski Hrvat Željko Komšić, rekao je u Europskom parlamentu u ožujku 2022. da je “srpski svijet identičan takozvanom ruskom svijetu” po opsegu, ciljevima i strateškom rezoniranju.
Kao da želi pokazati svoju privrženost srbijanskom presezanju, Vulin je kao ministar unutarnjih poslova u lipnju 2022. izjavio da je “formiranje srpskog svijeta proces koji se ne može zaustaviti”. Idućeg mjeseca bio je još izravniji: “Sanjam ujedinjenje Srba, kao što su to sanjali svi moji predci”, dodavši: “Znam da će se to jednog dana ostvariti, mirno, bez nasilja i sukoba”.
Vulin je čak pozvao na ujedinjenje svih Srba na Balkanu “u jednu državu”, iako ostaje nerazvidno kako on to točno planira prekrajati granice i inkorporirati Srbe koji žive u drugim neovisnim državama bez nasilja. Dok isstiče da su granice nerazvidne i promjenjive, u njemu samo odjekuju zagovornici ruskog svijeta, poput ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, koji isto tako misle da su postsovjetske granice nerazvidne pa susljedno preuzimaju na sebe to da ih ponovno iscrtaju. U srpnju 2022. Lavrov je rekao da će se ruski vojni ciljevi u Ukrajini proširiti izvan istočnih regija zemlje, dodajući da se nakon pet mjeseci invazije “zemljopis promijenio”. Vulin se s Lavrovom susreo pri svom posjetu Moskvi mjesec nakon toga.
Uzete zajedno, strategija nacionalne sigurnosti Srbije 2021. i Vulinove izjave 2022. razlog su za zabrinutost. Što je još više zabrinjavajuće, Vulin je bio u službi žene Slobodana Miloševića, Mire Marković, 1990-ih, i posjetio je Miloševićev grob na godišnjicu njegove smrti te odao počast bivšem srbijanskom čelniku. Vulinova retorika i njegova živa veza s godinama Miloševićeve mandata probudili su sumnju u Bosni da je srpski svijet, kako je to nazvao politolog Jasmin Mujanović, “‘Velika Srbija’ 2.0”. Vulinov šef, Vučić, također je služio za vrijeme Miloševića 1990-ih i nije se odrekao ideje o srpskom svijetu.
Iako ta ideja dobiva institucionalnu potporu, mnogi u regiji Đukanovića su vidjeli kao njezina kočničara. No, ovaj mjesec, 36-godišnji ekonomist Jakov Milatović osvojio je 60 posto glasova naspram Đukanovićevih 40 posto, postavši novi predsjednik Crne Gore. Na površini se ti izborni rezultati mogu ne činiti kao što neuobičajeno: veterana-političara koji je dugo bio optuživan za korupciju zamijenio je mlađahni kandidat s međunarodnim akreditivima koji obećava promjenu.
No Đukanovićev poraz velika je pobjeda za one koji vjeruju u srpski svijet i podupiru njegove ciljeve, jer uklanja zaprjeke utjecaju Beograda u Crnoj Gori. Đukanović je imati kritički odnos prema sve jačoj retorici ideje srpskoga svijeta i prema opasnosti koju ona znači za ostatak Balkana, žaleći se na to što Zapad propušta reagirati na Vulinovu agresivnu retoriku. Nakon izbora u kolovozu 2020., koalicija oporbenih stranaka formirala je vladu, pretvorivši ga u predsjednika ’šepavog patka’ [kojemu još traje mandat, ali će novi mandat imati netko drugi, nap. prev.]. Dana 2. travnja, čitava lepeza protu-Đukanovićevih stranaka udružila je snage kako bi ga svrgnula.
Milatović, koji je počeo bavljenje politikom kao ministar gospodarskog razvoja u koalicijskoj vladi prosrbijanskih stranaka i prosrpskih stranaka Srpske pravoslavne crkve, pobijedio je na izborima uz potporu Andrije Mandića, jednog od čelnika crnogorskoga prosrpskog Demokratskog fronta. Mandiću, koji se protiv Đukanovića natjecao u prvom krugu izbora, suđeno je 2019. zbog njegove navodne uloge u pokušaju puča u kojem se pridružio Srbima, Rusima i Crnogorcima u rušenju crnogorske vlade. Bio je uz Milatovića tijekom njegova pobjedničkog govora dok su pristaše sa srpskim zastavama pozdravljale na ulicama novog predsjednika.
Đukanovićev poraz otvara vrata i religijskom utjecaju Srbije u Crnoj Gori. U drugom krugu izbora došlo je do sukoba između Srpske pravoslavne crkve i Crnogorske pravoslavne crkve. Srpska pravoslavna crkva, sa sjedištem u Beogradu, ima jurisdikciju diljem Srbije, Bosne i Crne Gore, a njezina kontrola nad imovinom u Crnoj Gori – kojoj se Đukanović protivio – našla se na kocki 2. travnja. Đukanovićevo svrgavanje smanjit će moć Crnogorske pravoslavne crkve u vlastitoj zemlji, a još više ojačati srpsku Crkvu.
Sam Milatović odbacio je doduše ideju srpskog svijeta, no promatrači u Crnoj Gori smatraju da njegova pobjeda upravo to omogućuje. Šeki Radončić, novinar iz Crne Gore, novog predsjednika vidi kao “marionetu” Beograda, navodeći da Milatović pred Crnom Gorom predstavlja Veliku Srbiju. Senad Pećanin, odvjetnik i novinar iz Sarajeva, nedavno je primijetio da će Srbija dokinuti crnogorski identitet i “možda promijeniti karakter njezine državnosti”. A Avdo Avdić, istraživački novinar iz Sarajeva, smatra da “srpski svijet sada ima izlaz na more”. Pritom je mislio na to da je Srbija kontrolom nad Crnom Gorom dobila izlaz na Jadransko more, koji je izgubila kad se Crna Gora osamostalila godine 2006.
S Milatovićem na vlasti, Crna će Gora zadržati svoj teritorijalni integritet, ali će izgubiti političku neovisnost koju joj je pomogao osigurati Đukanović. Taj 61-godišnji političar-veteran dominirao je crnogorskom politikom više od tri desetljeća, a prvi put izabran je za premijera u dobi od 29 godina. U 1990-ima bio je u savezu s Miloševićem, kada je ovaj pokrenuo svoje osvajačke ratove protiv Hrvatske i Bosne. Kad je uvidio da je Milošević na zalasku, Đukanović se distancirao od toga moćnog vođe te zacrtao vlastiti kurs, te je naposljetku doveo Crnu Goru do nezavisnosti od Srbije.
Od tada je on postao zagovornikom prozapadne Crne Gore i predvodnikom njezina sve većeg integriranja s Europskom unijom. Crna Gora ušla je g. 2017. u NATO. Kod kuće su se uglavnom poštovala prava etničkih manjina. Đukanović je sa zadovoljstvom proglašavao svoju zemlju predvodnicom u procesu europskih integracija na Balkanu.
Odlaskom Đukanovića, strahovi od uspona srpskog svijeta šire se i izvan Crne Gore. Srpski dužnosnici u Bosni učinkovito blokiraju pristupanje zemlje NATO-u. U srpskom svijetu ključne političke i vojne odluke o državama u kojima etnički Srbi žive izvan Srbije donosile bi se u Beogradu, čime bi se zanijekala nezavisnost postjugoslavenskih država nasljednica, a Srbiju postavilo u središte političke gravitacije na Balkanu. Živa je istina da je članica Predsjedništva iz reda bosanskih Srba, Željka Cvijanović, naložila da Oružane snage BiH moraju održati vježbe sa Srbijom prije nego što bi ih mogle održati s Njemačkom i Sjedinjenim Državama.
Ono što “Velika Srbija” nije uspjela postići grubom silom 1990-ih sada se može pokušati hibridnim sredstvima. Čini se da je političko zarobljavanje države koje dolazi iznutra samih nezavisnih država, a ne vojni upad, metoda kojoj Srbija daje prednost idući za ostvarenjem sna o srpskom svijetu. Za sada.
Povezano:
Zdravko Gavran: Jačanje Vojske Srbije ima za svrhu pripajanje dijelova „srpskog svijeta“
Hamza Karčić, Foreign Policy/Hrvatsko nebo
