Plenković i Pupovac ispunili neostvareni san Ive Sanadera: Kako su od Dežulovića i Ivančića napravili režimske novinare koji žive na državnim jaslama

Većina hrvatskih medija uopće nije zabilježila da je Savjet za nacionalne manjine prošloga tjedna donio odluku da se za programe kulturne autonomije udruga i ustanova nacionalnih manjina izdvoji 7,8 milijuna eura, što je nezanemarivih 20,6 posto više nego prošle godine. Plenković okrene triput svaki cent kada su u pitanju povišice liječnicima i medicinskim sestrama, no ovdje je pokazao da je spreman nadoknaditi svaki novčić koji su “manjinci” izgubili na inflaciji.

Cijeli proračun za nacionalne manjine u 2023. godini iznosi nešto više od osam milijuna eura.

Kako prenose Novosti, od 19 nacionalnih zajednica za svoje programe kulturne autonomije najviše su dobili Srbi – 2,1 milijuna eura. Zajedničko vijeće općina Vukovar za sve programe udruženja u svom sastavu dobilo je ukupno 188 tisuća eura, dok je SKD “Prosvjeta” za svoje kategorije aktivnosti, od izdavaštva i informiranja do manifestacija i kulturnog amaterizma, dobila 932 tisuće eura. Srpskom narodnom vijeću Savjet je dodijelio 767,8 tisuća eura, od čega golemih 600 tisuća eura za tjednik Novosti.

U osiromašenom novinarskom svijetu od kojega, po tvrdnjama iskusnog kolege Gordana Malića, “bolje žive vozači taksija”, posebno je zazvonio nevjerojatan iznos od 600 tisuća eura koliko je dobio tjednik Novosti. Neki jalnuši tvrde da se isti jako loše prodaje na kioscima, znatno lošije od pokojnog Vjesnika kojega je država onomad tako nemilosrdno likvidirala. Egzekutor je bio tadašnji ministar financija „socijalno osjetljivi” Slavko Linić, koji sve to ne bi mogao napraviti bez potpore tadašnjega premijera Zorana Milanovića.

Naivno smo mislili da je žrtvovanje Vjesnika na oltaru slobodnog tržišta danak koji režimski novinari moraju platiti i da ćemo napokon uspostaviti kakve takve tržišne kriterije u medijskom biznisu te da će državna intervencija, ako je bude, biti pravedna, stimulativna i korisna za pluralizam, demokraciju i novinarsku izvrsnost.

Čak je i površnim promatračima hrvatske medijske džungle, koja se polako pretvara u pustinju u kojoj gotovo da i nema života, kristalno jasno da bez državne potpore mediji ne bi imali ni za „kruh i vodu” i da je postignut opći konsenzus da država treba nekako pomoći izgladnjelom i malaksalom novinarskom lumpenproletarijatu.

Nažalost, način na koji država „pomaže“ nikako ne pridonosi uspostavljanju jednakih šansi za sve. Vlast se prilično pristrano uključuje u cijelu priču te po vlastitom nahođenju u kojem, evidentno, prevladavaju veze i moralno politička podobnost, od nekog novinara ili izdavača u kratkom vremenu može napraviti „mini tajkuna”, dok one koji joj nisu dragi marginalizira i tjera u siromaštvo. Tako je nekima Plenkovićeva Vlada postala podupiratelj i velikodušni sponzor, a nekima zla maćeha, koja ih jedva tolerira, a pokatkada im i otvoreno zagorčava život.

Država ima tri modela financiranja medija koje je podijelila u gotovo kastinski sustav pa onda neki uživaju u luksuzu državnih subvencija, a drugi, koje je Plenković gurnuo u prosjačku kastu „nedodirljivih” i za koje je rezervirana medijska kloaka, bore se za goli opstanak. Plenkovićeva Vlada financira medije preko državnih poduzeća, zatim izravno iz proračuna te putem Agencije za elektroničke medije.

Prva dva modela su voluntaristička i podatna za koruptivne radnje, dok ovaj treći model, kojega provodi Agencija za elektroničke medije, barem daje znakove neovisnosti i pravednosti.

U prvu grupu privilegiranih spadaju takozvani mainstream mediji do kojih Plenkovićeva Vlada najviše drži, što je i pokazala za vrijeme pandemije, sklopivši s njima lukrativni dogovor na polutajnom sastanku. Mediji će podržavati Vladu, drakonska zatvaranja i cijepljenje onih koje treba i ne treba, a zauzvrat će se Plenkovićeva Vlada pobrinuti za njihovu financijsku sigurnost. Nije ovo nikakva teorija zavjere nego sukus razgovora koji je održan u Vladi neposredno prije izbijanja pandemije, o čemu je Teleskop prvi pisao. Na tom je sastanku, koji je održan sredinom ožujka 2020. godine, ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek poručila probranim medijima da će im država pomoći. Nije specificirala o čemu je točno riječ pa je to bio povod za razne spekulacije koje traju do današnjeg dana.

Naravno, i prije i poslije pandemije Vlada je uvijek nalazila načina da preko javnih poduzeća i drugih državnih mehanizama obilno pomaže odabrane medije. Takav netransparentan način „ financiranja” medija ne samo da je duboko nepravedan nego je i koruptivan. Novosti se ne financiraju iz ovog prvog izvora nego izravno iz budžeta koji je namijenjen za manjine. Čak i da su Novosti u svom radu ostale u prostoru manjinskog djelovanja, ovakav velikodušan izvor financiranja iz državnog proračuna izazvao bi ozlojeđenost i ogorčenje dobrog dijela novinarske scene koja većim dijelom mora pristajati i na prekarni rad od kojeg se može jedva prehraniti.

No, Novosti već dugo vremena nisu, ako su ikada i bile, manjinsko glasilo nego su se nezapaženo transformirale u Feral Tribune 2.0. Svojedobno je i Ivo Sanader radio smiješne vratolomije kako bi spojio feralovce na državnu sisu, ali da ne ispadne tako da su svi ti svjetionici slobode postali obični državni „uhljebi i plaćenici”. Feralovci su cijenili Sanaderovo „europejstvo” pa ga, za razliku od “ognjištarskog i primitivnog HDZ-a”, nisu jako napadali. Naprotiv, pokojni feralovac Đermano Senjanović vrlo lijepo i emotivno je govorio o svom prijatelju Sanaderu kao o „našem čoviku” iz splitske Varoši s kojim bi rado otišao na picigin. Nećemo sada o tome kako se uopće moglo dogoditi da se kompletna tadašnja medijska scena pravila da ne vidi da je Sanader običan prevarant i kleptoman koji danas zasluženo trune u hrvatskim kazamatima.

U pokušaju uhljebljivanja feralovaca Sanader je nešto burgijao i s Ninom Pavićem, a ne treba zaboraviti ni njegov pokušaj sa svojim i Linićevim prijateljem Robertom Ježićem, koji je po zadatku kupio Novi list i za glavnog urednika instalirao Ivicu Đikića, provjereni Feralov kadar. Sve se to na kraju izjalovilo jer u javnosti nisu uspjeli složiti priču da izgleda kao da su feralovci neovisni, a da državna „parica“ ipak curi na račun.

Ono što nije uspjelo Ivi Sanaderu, sada su lukavo proveli koalicijski partneri Plenković i Pupovac, koji su očito pronašli model da feralovci završe na državnim jaslama, ali da to lakovjernom narodu ne izgleda tako.

Popriličan je broj feralovaca i njihovih novokomponiranih epigona našlo svoju nišu u Novostima i vjerojatno su, sudeći po izdašnoj potpori, odlično plaćeni za svoj posao. (Unaprijed im se ispričavam ako su u međuvremenu, u što jako sumnjam, postali Samaritanci koji sve rade samo iz ljubavi prema Plenkoviću i Pupovcu). No neka nas barem onda nitko ne uvjerava da su Novosti glasilo srpske zajednice u Hrvatskoj. Ne samo da ne pomažu hrvatskim Srbima nego na njih usmjeravaju negativnu energiju, a nerijetko i mržnju, dok lukrativne honorare ubiru, uglavnom „ pokvareni” Hrvati. Obični Srbi su na meti, a na njihovoj (ne)sreći profitiraju samo odabrani Hrvati i poneki lukavi i moćni Srbi.

A kako nema besplatnog ručka, beskompromisni borci za istinu i slobodu pristaju i na neku vrstu cenzure kada njihov dobročinitelj procijeni da su se malo zaigrali. Ako hoćeš državne pare, onda moraš prihvatiti i nepisana, ali brutalna pravila igre.

Ako je Plenković baš toliko želio ostvariti Sanaderov san da se hrvatska država oduži Dežuloviću, Ivančiću i Đikiću, onda je to mogao napraviti puno elegantnije i, što nije nebitno, puno transparentnije. Mogao je, na primjer, imenovati „jebenog” Dežulovića za svog savjetnika za Vukovar, Ivančiću dati resor za nekretnine jer svjedoci tvrde da u tom sektoru ima značajno iskustvo još iz prvobitne akumulacije kapitala u Feralu, a umjerenom Ivici Đikiću poziciju savjetnika za međustranački dijalog ljevice i desnice. Zadovoljava sve kriterije jer je imao burnu mladenačku HOS-ovsku fazu, dok u zreloj dobi ispovijeda pravovjerno i iskreno ljevičarenje. Usput bi ga mogao imenovati i časnikom za vezu za Pantovčak jer je Đikić i za ovu zahtjevnu funkciju idealan kandidat. On stidljivo simpatizira Milanovića, a izdašno ga plaća Plenković. Pa neka onda netko kaže da ovo umilno duvanjsko janje nezasluženo dvije majke siše.

Plenković jasno pokazuje da favorizira ove dvije novinarske kaste koje velikodušno financira, dok bi novinarski „marginalci”, koji nisu politički uvezani, trebali i dalje svoje mrvice tražiti kod Agencije za elektroničke medije koja se barem trudi raditi po nekim standardima i profesionalnim kriterijima. Samo, problem je u tome što Agencija dijeli po desetak tisuća eura godišnje, dok feralovci u Novostima takav iznos sprže, doslovno, za pet dana. Teško je hladne glave prihvatiti činjenicu da država, po tko zna kojim kriterijima, nekome udijeli šezdeset puta više novaca za „nevidljivi tjednik”, koji doduše ima i web ekstenziju, nego što to dobivaju solidni portali od Agencije za elektroničke medije.

A možda tako i treba biti kad novinarska „stoka sitnog zuba“ samo šuti i tegli, a onda u slobodno vrijeme, ako ne zaspe na svom memljivom kauču, istinski uživa u štivu feralovaca u Novostima. Onako omamljenoj od umora i jeftinog alkohola nije joj jasno tko se tu kome smije, a tko proračunski novac mučki trpa u svoje džepove.

Foto: Hina

Dražen Ćurić/Teleskop/https://teleskop.hr /Hrvatsko nebo