Poljski premijer: ‘Stara Europa je vjerovala u dogovor s Rusijom i propala. Ali postoji nova Europa’

Iako Rumsfeldova formula nije bila najjasnija – vlade navodne “stare” Europe, poput Britanije, Španjolske i Italije, tada su ipak relativno podržavale poziciju Sjedinjenih Država u vezi sa Saddamom Husseinom. A nekoliko vlada u istočnoj i srednjoj Europi reklo je da će podržati američku operaciju, ali pod uvjetom da dobije mandat od Vijeća sigurnosti. To se nije dogodilo, pa su Sjedinjene Države i njihova “koalicija spremnih” uskoro upale u ono što će mnogi smatrati ilegalnim ratom koji je destabilizirao Bliski istok godinama nakon toga.  Rat u Iraku pokrenuo je niz sukoba koji su odnijeli živote stotina tisuća civila i koji je danas, prema nekima, sinonim za nasljeđe američke bahatosti, imperijalnog “prekomjernog granatiranja” i političke prijevare.

Sada, 20 godina kasnije, invazija SAD-a na Irak visi nad ratom u Ukrajini, piše kolumnist uglednog američkog lista Ishaan Tharoor.
Rumsfeldova podjela na “staru Europu” nasuprot dinamičnijoj – i, iz perspektive Washingtona, prijemčivijoj – “novoj” Europi i dalje traje. Obnovljena je zbog rata na istočnim granicama Europe koji je animirao niz zemalja koje su nekad bile u orbiti Kremlja. Vođe vlada u Poljskoj i baltičkim državama najsnažnije podržavaju Kijev i sumnjaju u uspjeh bilo kakve diplomatske inicijative s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Tijekom posjeta Washingtonu prošlog tjedna poljski premijer Mateusz Morawiecki spomenuo je tu podjelu, osvrćući se na mjesece natezanja s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, zbog njegovih neuspjelih pokušaja približavanja Putinu prije prošlogodišnje ruske invazije Ukrajine i nedavne posjete Kini u društvu desetaka francuskih poslovnih lidera. – Stara Europa je vjerovala u dogovor s Rusijom i propala. Ali postoji nova Europa – Europa koja se sjeća što je bio ruski komunizam. A Poljska je vođa ove nove Europe – rekao je Morawiecki.

Teoretičari se slažu sa Scholzom. Timothy Garton Ash, povjesničar na Sveučilištu Oxford, kazao je kako se glasovi srednje i istočne Europe više slušaju i ozbiljnije se uzimaju u EU institucijama i tijelima, a na stolu je velika agenda proširenja prema istoku.
Ono što ovaj navodni jaz predstavlja u svakodnevnom funkcioniranju europske geopolitike nije potpuno jasno. Prema poljskom premijeru, središnja i istočna Europa “može biti pokretačka snaga u globalnoj konkurenciji i u obrani naše slobode”, jačajući europsku obranu s povećanjem vojnih izdataka dok se istovremeno napušta ovisnost o ruskom uvozu energije.

Morawiecki je također nedavno rekao kako kolektivni Zapad želi da Ukrajina pobijedi, ali ne nužno u istoj mjeri te je nastavio kritizirati kako se zapadnoeuropske zemlje previše usredotočuju na svoje ekonomske interese, što omogućuje Kini i Rusiji da steknu značajan utjecaj na kontinent koji žudi za kineskom robom, a kasnije pristupu njezinom tržištu, i ruskoj energiji. Drugi analitičari pak kažu da je ruska invazija Ukrajine otkrila duboku ovisnost Europe o Sjedinjenim Državama za svoju sigurnost, unatoč naporima Europske unije da ostvari stratešku autonomiju,  govoreći o političkom cilju kojeg zastupa posebno Macron.

U napadu na Macrona, Morawiecki je povezao rat u Ukrajini s potencijalnom kineskom invazijom Tajvana. Francuski predsjednik izazvao je kontroverzu ranije ovog mjeseca kada je novinarima rekao da nije u interesu Europe da se uvlači u sukob oko te otočne demokracije koju pokreću “američki ritam i kineska pretjerana reakcija”.

– Ako želite da Tajvan ostane onakav kakav jest, morate podržati Ukrajinu … ako Ukrajina bude osvojena, Kina može napasti Tajvan sljedećeg dana – izjavio je Morawiecki.

Visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrell rekao je pak kako je  na Kini da iskoristi svoj poseban utjecaj kako bi prisilila Rusiju da prestane s ratom u Ukrajini.

– Bit će izuzetno teško, ako ne i nemoguće, da Europska unija održi odnos povjerenja s Kinom ako Kina ne doprinese traženju političkog rješenja zasnovanog na povlačenju Rusije s ukrajinskog teritorija – rekao je Borrell.

Ipak, Borrell i većina njegovih europskih kolega vjerojatno bi podijelili Macronovu nevoljkost da se europska vanjska politika u potpunosti veže uz Sjedinjene Države. Macronov stav dijele i analitičari koji kažu kako “vazalizacija nije pametna politika za nadolazeću eru intenzivne geopolitičke konkurencije – ni za Sjedinjene Države ni za Europu.

– Savez sa SAD-om ostaje ključan za europsku sigurnost, ali potpuno oslanjanje na  Ameriku koja je preokupirana drugim prioritetima za najvažniji element suvereniteta osudilo bi europske zemlje da postanu, u najboljem slučaju, geopolitički nevažne i, u najgorem slučaju, igračka svjetskih supersila – pišu analitičari Jana Puglierin i Jeremy Shapiro.

Francuski dužnosnici teško su prihvatili kritike na račun Macrona jer smatraju da nikako ne impliciraju da su Francuska i Europa u cjelini neutralna arbitražna strana između SAD-a i Kine. Macron i drugi političari iz zemalja koje su daleko od Europe jednostavno se boje podleći iskušenjima novog Hladnog rata.

– Nedavni Macronovi komentari su dokaz da su čak i članovi ‘Zapada’ neugodno svjesni vizije međunarodnog poretka koji dijeli svijet na blokove. Po tom pitanju, Macron bi zapravo mogao biti mnogo bliži svjetskom lideru od onoga što bi njegovi kritičari htjeli vjerovati – napisao je Peter Harris, suradnik think-tanka Defense Priorities iz Washingtona.

Prije dvadeset godina, jedan od omalovažavanih stanovnika “stare Europe” nježno je odgovorio na kritike napuhanih ideologa u Washingtonu i njihovih saveznika.

– Stari kontinent – kontinent donekle star po povijesnim, kulturnim, političkim i ekonomskim tradicijama – ponekad može biti obdaren mudrošću, a mudrost ponekad može dati dobre savjete – rekao je tada Jean-Francois Cope, francuski glasnogovornik vlade, zaključuje svoj tekst Ishaan Tharoor.