S nadbiskupom zagrebačkim Draženom Kutlešom morao bi započeti proces unutarnjeg ozdravljenja

S nadbiskupom zagrebačkim Draženom Kutlešom morao bi započeti proces unutarnjeg ozdravljenja. Morali bi se otkočiti pozitivni procesi, koji su već dugo zakočeni, ojačati svijest o uzajamnosti unutar naroda Božjega te novi polet, nasuprot dosadašnjoj podvojenosti i mlitavosti. Frazeološko katolištvo moralo bi uzmicati i ustupati prostor istinskom katolištvu. Kolektivističko i ideološko – patvoreno ili licemjerno – katolištvo moralo bi uzmicati i ustupati prostor personalistički i evanđeoski profiliranom katolištvu. A sve to djelovalo bi ljekovito i na ovako mizerno stanje u koje je hrvatski narod doveden, zaslugom i svjetovnog i crkvenog establišmenta, tako što je lišavan samosvijesti i hrabrosti, ideala i orijentirā. Pred nadbiskupom Kutlešom velike su dakle i crkvene zadaće, ali i vjernička i narodna očekivanja.

Današnje prijevremeno umirovljenje zagrebačkog nadbiskupa i metropolita, kardinala Josipa Bozanića mnoge je iznenadilo. Zbog naglosti smjene, ne zato što se ono nije i očekivalo.

Na primjeru najprije iznenadnog imenovanja mons. Dražena Kutleše za koadjutora (s pravom nasljedstva), a zatim i Bozanićeva naglog podnošenja zahtjeva za prijevremeno umirovljenje na mjestu upravitelja zagrebačke nadbiskupije i metropolije te možda još naglijeg Papina prihvaćanja Bozanićeva zahtjeva vidi se najmanje dvoje. Prvo, da je „Vatikan“ u Crkvi vrlo moćan i da znade biti vrlo ekspeditivan odnosno učinkovit kada to hoće. Drugo, da je s Bozanićem postojao neki ozbiljan problem, ili više njih, toliko ozbiljan i krupan da mu se nije dopustilo ostati na mjestu ordinarija ni do navršene 75. godine života.

A to da su i Bozanić g. 1997. i Kutleša 2023. pronađeni izvan područja prostrane zagrebačke metropolije i postavljeni na stolicu zagrebačkih biskupa blaženika Augustina Kažotića i Alojzija Stepinca, svakako je i potvrda da s tom metropolijom, a napose sa zagrebačkom nadbiskupijom (tj. u prvom redu s „Kaptolom“) nešto već dugo nije kako treba.

O tomu što je s Bozanićem i s „Kaptolom“ i s Crkvom zagrebačkom, s vatikanskog vidikovca, najviše problematično, mnogi iznose razne pretpostavke. Komentirajući događanja, i pozivajući se na neke neimenovane izvore, oni zapravo nagađaju ili naklapaju, pri čemu ponešto pogode, a dosta toga zacijelo i promaše. Naime, neke javnosti dostupne informacije samo su dio mnogo šire i dublje cjeline nezadovoljstava i razilaženja između sadašnjega pape Franje s jedne i Katoličke crkve u zagrebačkoj crkvenoj pokrajini, a u određenoj mjeri i u Hrvatskoj općenito.

Zbog neimanja pouzdanih informacija ovdje se ne će nagađati što su glavni razlozi ovako nagla, pa i drastična „odsijecanja“ kard. Bozanića od službe pastira najveće crkvene pokrajine u Hrvatskoj i među Hrvatima. Premda, mora se primijetiti da se već dugo pokazuje kako u Rimskoj kuriji, ali i među dijelom domaćih biskupa, postoji sve veće nezadovoljstvo Bozanićem, što je za posljedicu imalo i to da ga još od g. 2007. hrvatski biskupi nisu više birali za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije.

I među vjernicima Crkve zagrebačke nadbiskupije i među hrvatskim katolicima već je godinama vladalo sve dublje nezadovoljstvo stanjem crkvenosti i samim nadbiskupom Bozanićem. I ne samo njime. I mnogi Crkvi vrlo privrženi vjernici bili su intimno, blago rečeno, stanjem nezadovoljni.

U općenito kriznom razdoblju i pod opakim i perfidnim udarima izvana i iznutra, u domovini i svijetu, Katoličkoj su crkvi potrebne unutarnje reforme. Potrebno je duhovno i funkcionalno ozdravljenje, promjena mentaliteta, jačanje religioznosti i istinski vjerskog života. Potrebno je i oslobađanje od raznih balasta: od klerikalističkog materijalizma, preko organizacijske okoštalosti i oslanjanja na svjetovne izvore financiranja institucionalne Crkve do njezina odnosa prema vlastima i prema suvremenom svijetu i ljudima općenito.

S nadbiskupom zagrebačkim Draženom Kutlešom morao bi započeti proces unutarnjeg ozdravljenja. Morali bi se otkočiti pozitivni procesi, koji su već dugo zakočeni, ojačati svijest o uzajamnosti unutar naroda Božjega te novi polet, nasuprot dosadašnjoj podvojenosti i mlitavosti. Frazeološko katolištvo moralo bi uzmicati i ustupati prostor istinskom katolištvu. Kolektivističko i ideološko – patvoreno ili licemjerno – katolištvo moralo bi uzmicati i ustupati prostor personalistički i evanđeoski profiliranom katolištvu. A sve to djelovalo bi ljekovito i na ovako mizerno stanje u koje je hrvatski narod doveden, zaslugom i svjetovnog i crkvenog establišmenta, tako što je lišavan samosvijesti i hrabrosti, ideala i orijentirā. Pred nadbiskupom Kutlešom velike su dakle i crkvene zadaće, ali i vjernička i narodna očekivanja.

Povezano:

Mons. Dražen Kutleša: Blaženom Alojziju Stepincu povjeravam sve ove događaje

ZDRAVKO GAVRAN: Deset pitanja o katoličkim medijima i Crkvi među Hrvatima danas

Hrvatsko nebo