ZDRAVKO GAVRAN: Deset pitanja o katoličkim medijima i Crkvi među Hrvatima danas

1

 

 

Ako bi bilo tako, nije li se Crkva 75 godina poslije II. vatikanskog sabora pretvorila u klerikalističko-autokratsku ustanovu, u kojoj se k tomu crkvene vlasti bolje razumiju sa svjetovnim silama i drugim vjerskim zajednicama negoli s mnogim vlastitim pripadnicima?

Građanska inicijativa za utvrđivanje odgovornosti na Hrvatskoj radioteleviziji

U tijeku je građanska inicijativa za utvrđivanje odgovornosti na Hrvatskoj radioteleviziji. Povod su joj dva konkretna događaja.

Prvi je događaj gostovanje patrijarha državne Crkve Srbije na tzv. Hrvatskoj televiziji, u udarnom terminu središnjeg Dnevnika 19. ožujka, i to upravo na svetkovinu svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske. U tom nastupu novoizabrani patrijarh Porfirije ponovno je posijao sjeme sumnje u svetost odnosno ubacio novi klip u kotač kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, mučenika i nevine žrtve bezbožnog prošlostoljetnog totalitarizma. U tom nastupu novinar ga nije pitao ni o čemu što je prijeporno u ponašanju Srpske pravoslavne crkve u novijoj povijesti ili što je problematično u životima njega, drugih episkopa, svećenika, pripadnika i svetaca te autokefalne Crkve. Ne, Porfirije je prikazan kao neupitni autoritet, kao ’hodajući svetac’, i kao takav zamoljen je da iznese ocjenu o hrvatskom Blaženiku, na koju, „naravno“, novinar Dragan Nikolić nije iznio nikakvu primjedbu, postavio nikakvo potpitanje o navodnim ili nenavodnim Stepinčevim pismima papi Piju XII. na koja se patrijarh pozvao niti je na srpsko-pravoslavnoj, svetosavskoj, velikosrbijanskoj i nerijetko otvoreno četničkoj strani bilo što problematizirao.

Porfirijeva dalekovidnica

Drugi je povod gostovanje tobože ozbiljna povjesničara dr. Ive Goldsteina (po koji već put?), u emisiji „Nedjeljom u 2“, koju već dva desetljeća vodi neupitni i nedodirljivi Aleksandar-Aca Stankovića, koji je praktički „privatizirao“ taj udarni termin na hrvatskoj dalekovidnici. Goldstein je neupitan autoritet među takozvanim „antifašistima“, zapravo anakronim, retrogradnim, patološki jednostranim likovima koji sve zlo prebacuju na „fašističku“ stranu, a nikakvo zlo ne priznaju kao zlo na svojoj, „antifašističkoj“, dakle komunističko-partizansko-četničko-jugoslavenskoj strani. Među nekim pak kolegama povjesničarima Goldstein slovi kao predmet podsmijeha i prijezira, pak je kao takav i na znanstvenoj razini s pravom izrugan u satiričkom historiografskom osvrtu jednog vrsnog poznavatelja onoga što se događalo sredinom petog desetljeća prošlog stoljeća. Ali, „naravno“, voditelj Stanković nije činio ono što inače selektivno čini prema gostima s „protivničke“ strane: nije suočio gosta s takvim neugodnim činjenicama. Naprotiv, otvorio mu je prostor da i on ospori svetost blaženom Alojziju, a pritom i da pozove aktualnog predsjednika Vlade na nastavak detuđmanizacije i da povrh toga oblati prvog hrvatskog predsjednika i „oca“ današnje hrvatske države.

To su dakle dva konkretna, čini se i sinkronizirana događaja koji su bili povod šestorici uglednika (umirovljenih bivših visokih dužnosnika, generala i admirala u mirovini, profesora-erudita i književnika, te jednog akademika s velikim međunarodnim ugledom u matematičkim znanostima) da se najprije obrate javnosti izjavom „Porfirijeva dalekovidnica“. A kada su vidjeli da je na tu kritičku izjavu izostala svaka službena reakcija i reakcija HRT-a, odlučili su pokazati da nisu usamljeni, nego da ima mnogo više takvih kojima smeta to isto što smeta i njima. Zato su upravi i urednicima javne (ne-privatne, nacionalne, ’državne’) radiotelevizije poslali peticiju s 539 potpisa, u kojoj su opetovali traženje iz prve izjave: da se utvrdi odgovornost za spomenute teške novinarsko-uredničke propuste na HTV-u, i to po cijeloj vertikali: od Nikolića i Stankovića naviše. Razloge za peticiju objasnili su u posebnoj obavijesti za javnost, u dokumentu koji su naslovili: „Memorandum 2 (’srpski svet’) na djelu“. Kao sedmi, potpisnicima tog dokumenta i nositeljima te građanske inicijative tada se pridružio i autor ovih redaka.

 

Tko se sve na peticiju i popratno objašnjenje oglušio, a tko nije!

POTPIŠITE PETICIJU Zahtjev za kadrovskim smjenama na HRT-u

Kada je sadržaj te građanske inicijative s imenima 539 potpisnika i uza nj spomenuta popratna obavijest, sročena kao objašnjenje toga što se zapravo u hrvatskom medijskom i javnom prostoru događa, odaslan, svi su potpisnici s nestrpljenjem očekivali kako će Hrt reagirati i koji će mediji prenijeti informaciju o zahtijevanjima u peticiji, kako bi što veći krug ljudi za njih doznao. U međuvremenu je aktivirana i platforma na internetu koja omogućuje svakomu da potpiše peticiju na mreži – ali to ne može učiniti ako ne dozna da peticija i mogućnost njezina digitalnog potpisivanja uopće postoji!

Ukratko, Hrt se posve oglušio, niti je reagirao, niti je o peticiji izvijestio javnost. Oglušila se je i Hrvatska izvještajna novinska agencija (Hina), još jedna javna ustanova, koju je kao i Hrvatsku radioteleviziju utemeljio i posebnim zakonom regulirao Hrvatski sabor. Oglušili su se i svi neslužbeni-službeni elektronički mediji (privatne televizije i radiji), dnevni listovi, k tomu, kao po dogovoru, i ljevičarski i desničarski tjednici. Ipak, poslane materijale objavilo je desetak portala, među kojima su i neki s velikom čitanošću, što se u danim okolnostima informativnog ’zaključavanja’ moglo smatrati velikim postignućem i dokazom da za informaciju o peticiji i za njezina zahtijevanja postoji razmjerno velik interes javnosti.

U okolnostima tako snažna informativnog embarga, osobito od svih televizija, nositelji inicijative s osobitom su pozornošću i strepnjom iščekivali da informaciju o građanskoj peticiji u obranu blaženika Katoličke crkve i u obranu prava na objektivno informiranje u javnoj domeni prenesu službeni i poluslužbeni crkveni te privatni mediji koji se diče prokatoličkom i prostepinčevskom orijentacijom. No dogodilo se je to da nijedan od takvih medija nije o svemu skupa ni izvijestio svoje čitatelje odnosno gledatelje ili slušatelje svojih audiovizualnih programa! O masovnom izostanku komentara o tako aktualnu pitanju da se i ne govori.

Pisamca Hrvatskoj katoličkoj mreži, Informativnoj katoličkoj agenciji i tjedniku Glas Koncila

Svjestan da bi se takvo što moglo dogoditi, da bi se i službeni crkveni mediji mogli pridružiti šutnji kontroliranih javno-svjetovnih i privatno-svjetovnih moćnih medija, autor ovih redaka poslao je preventivno ljubazna pisamca uredništvima dvaju odnosno triju službenih katoličkih medija u Hrvatskoj. Budući da nije riječ o privatnoj korespondenciji, ovdje će se navesti adresa te i citirati sadržaj tih pisamaca.

Prvo je poslano Informativnoj katoličkoj agenciji (IKA-i) te Hrvatskoj katoličkoj mreži (HKM), u sklopu koje djeluje i ta jedina izvještajna agencija na prostoru Crkve među Hrvatima, dok HKM ima svoj informativni portal i ujedno kontrolira program Hrvatskoga katoličkog radija. To pismo, poslano sub 27. ožu 2021. u 17:06, glasilo je ovako:

Poštovani, prosljeđujem vam peticiju koju sam potpisao s ostalih 538 osoba, među kojima je i biskup Košić i više katoličkih svećenika, a i jako mnogo katoličkih laika, te obavijest o razlozima peticije HRT-u “Memorandum 2 (‘srpski svet’) na djelu”, kojoj sam supotpisnik s još šestoricom. Ishodište je svega skupa tretiranje bl. Alojzija na HTV-u odnosno HRT-u i širi kontekst s time u svezi.

Dakle, i u spomenutim dimenzijama smatram da sve to zaslužuje cjelovitu informaciju koju bi vaša i naša katolička mreža i agencija stavila na raspolaganje svojim korisnicima i široj katoličkoj i ostaloj javnosti koja prati vaše informacije i emisije.

 Zdravko Gavran, književnik, publicist i hrvatski diplomat koji još nije umirovljen

 

Drugo pismo poslano je jedinom katoličkom tjedniku (Glas Koncila) hrvatskoga jezika koji je, unatoč sada niskoj nakladi, ipak jedini informativni tjednik koji dopire do svih biskupija i misija Crkve hrvatskog jezika. Ono je poslano sub, 27. ožujka 2021. u 22:07 i glasilo je ovako:

 

Poštovani, prosljeđujem vam peticiju koju sam potpisao s ostalih 538 osoba, među kojima je i biskup Košić i više katoličkih svećenika, a i jako mnogo katoličkih laika, te obavijest o razlozima peticije HRT-u “Memorandum 2 (‘srpski svet’) na djelu”, kojoj sam supotpisnik s još šestoricom. Ishodište je svega skupa tretiranje bl. Alojzija na HTV-u odnosno HRT-u i širi kontekst s time u svezi.

Dakle, i u spomenutim dimenzijama smatram da sve to zaslužuje cjelovitu informaciju koju bi vaš i naš katolički tjednik stavi(o) na raspolaganje svojim čitateljima.

 

Zdravko Gavran, književnik, publicist, hrvatski diplomat koji još nije umirovljen i bivši član uredništva tjednika Glas Koncila

 

No, unatoč i tim ljubaznim i dobrohotnim pismima, nikakva informacija o peticiji nije „procurila“ kroz filtre dotičnih crkveno-katoličkih medijskih kuća. Iza prve stoji i financira ju (proračunskim novcem) Hrvatska biskupska konferencija, a iza druge stoji Nadbiskupija zagrebačka, koja joj je i formalni osnivač, time i vlasnik i nadzornik. Oba ta medija, a isto tako i Radio Marija i neki drugi, pridružili su se tako „službenom“ embargu koji su prema peticiji i njezinim potpisnicima primijenili dominantni svjetovni (mainstream) mediji.

Nije možda potrebno ni napomenuti da pošiljatelj tih dvaju pisama nije ni od jednog katoličkog medija, pa ni od onoga u kojem je pet godina (1985.-1990.) bio zaposlen kao lektor i u kojem je bio član uredništva, a s kojim i danas surađuje u velikom nakladničkom projektu nacionalno-katoličkog značaja, dobio ni kurtoazni odgovor, pa ni onaj tehnički: „Hvala na javljanju.“ Što samo zorno svjedoči i o razini (ne)kulture, (ne)ljubaznosti i (ne)uljudnosti onih o čijoj se šutnji ovdje i govori.

Pitanja, pitanja… za sada

Sve ovo izneseno je da bi se postavila neka važna i krupna pitanja, od onih koja se odnose na konkretne povode pa do onih uvelike širih, dubljih i općenitijih. Ta pitanja mogla bi se sažeti te bi se s njima ovaj pokušaj javne rasprave mogao za sada zaključiti. Pitanja glase:

1) Zašto su službeni katoličko-crkveni mediji bojkotirali informaciju za javnost o inicijativi odnosno građanskoj peticiji kojom se ustaje u obranu medijskog tretiranja hrvatskog blaženika i bivšeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca na Hrvatskoj radioteleviziji – središnjoj informativnoj ustanovi svih hrvatskih državljana i onoj za koju se plaća obvezna mjesečna pretplata?

2) Zašto su ti isti mediji bojkotirali informaciju za javnost o peticiji unatoč činjenici da ju je potpisao jedan aktivni katolički biskup, više katoličkih svećenika, više svećenika sveučilišnih profesora odnosno predavača na katoličkim učilištima, mnoštvo svjetovnjaka (laika) koji su poznati po svom javnom angažmanu kao katolički vjernici te mnoštvo drugih katoličkih laika i uglednika, među kojima su osim običnih građana i ljudi raznih struka i djelatnosti, a osobito se ističu ratni generali, brigadiri i ostali branitelji hrvatskoga naroda, države i same Crkve od velikosrbijanske i jugoslavensko-komunističke agresije u razdoblju 1991.-1998.?

3) Tko u tim katoličkim medijima zapravo odlučuje i tko cenzurira informacije? Čine li to biskupi osobno ili putem svojih izaslanika, obraćaju li im se mjerodavni urednici za savjet ili sami urednici čine to što čine posve autonomno, po svojoj procjeni i na svoju ruku?

4) Kako razumjeti to da su se u toj stvari poklopile uredničke procjene kontroliranih državno-svjetovnih i službenih crkveno-duhovnih medija? Kako protumačiti to da su jednaku uredničku procjenu imali i HRT i HKM? (Iako to ne mora  ništa značiti, ne može se ne primijetiti da je glavni ravnatelj Hrvatske katoličke mreže upravo čovjek koji je prije nekoliko godina bio v. d. glavnoga ravnatelja Hrvatske radiotelevizije!)

5) Čiji su uopće crkveno-katolički mediji? Jesu li oni u službi isključivo potreba hijerarhije (biskupa i prelata) i većinskoga klerikata? Jesu li oni produžena ruka papinsko-vatikanske diplomacije, Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada? Jesu li oni monopol kadrova postavljenih na određena mjesta?

6) Ne bi i katolički laici i poneki disonantni biskup i hrabri slobodnomisleći svećenik trebao u crkvenim medijima imati pravo na vlastiti glas, pa i onda kada je taj glas (ne u pitanjima, naučavanja vjere i morala, nego upravo u obrani katoličkih vrijednosti, kao što je sada riječ o obrani bl. Alojzija i Crkve među Hrvatima od velikosrbijanskih i „antifašističkih“ kleveta i perfidnosti) u disonanciji s aktualnom biskupskim i vatikanskim diplomatsko-ekumenskim kursom i tko zna kojim i čijim sve (skrivenim, tajnim, urotnim…) interesima i ciljevima?

7) Vrijede li za crkveno-katoličke medije uobičajena profesionalna pravila koja bi trebala vrijediti i za svjetovne medije, ili se njih razumijeva kao puka sredstva jednosmjerne promidžbe, u kojoj stoga i ovakve informativne blokade, embarga, cenzure i diskriminacije i samih vjernika nisu nikakvi ekscesi, nego sastavni dio nečega što bi se u tom slučaju nazvalo ’pragmatičko-katoličkom informacijskom etikom’ sukladnom načelima monološke i monopolne kulture, a ne načelima intelektualnog pluralizma i prava na izražavanje vlastitog mišljenja?

8) Ako se u katoličkim medijima ostvaruje ne dijaloška, nego monološka kultura, ako dakle nije dopušten ni dijalog ni polilog unutar katoličkih redova, nego se forsira službeno jednoumlje, kako na takvim pretpostavkama uopće pomišljati na ekumenski ili na među-religijski dijalog? Kako je moguće ostvarivati ikakvo razumijevanje s drugima, drukčijima, vjerski gledano ’problematičnima’ ili ’krivovjernima’ odnosno ’šizmaticima’, ako nije moguće ostvariti ni minimalno razumijevanje sa subraćom koja dijele istu vjeru, nauk i disciplinu. I je li dopustivo da crkvene vlasti ne priznaju legitimna bratska prava i dostojanstvo „sinova i kćeri Božjih“ koja im i po naravnom i po kanonskom pravu, po božanskoj Objavi i po temeljnim dokumentima Katoličke crkve nedvojbeno pripadaju?

9) Ponašaju li se crkvene institucije kao bastioni, kao zaključane utvrde u koje obični smrtnici ne mogu ni pristupiti niti ih se smatra dostojnima komunikacije? Koje se ne samo in concreto, nego ni in abstracto ne smatra dostojnima da se i njima (a ne samo bradatim episkopima) otvori prostor u crkvenim medijima i u prijepornim crkvenim i svjetovnim pitanjima ili da dobiju bilo kakav odgovor na svoj dopis ili prigovor? Ili crkveni mediji jednostavno ne smiju problematizirati ni tzv. patrijarha Porfirija ni Srpsku pravoslavnu crkvu ni osporavatelje povijesne istine o bl. Alojziju i držanju Katoličke crkve u novijoj povijesti? U ime nekoga fluidnog i hinjenog „ekumenizma“?

10) Jesu li „Kaptol“ i „Vatikan“, tj. je li Hrvatska biskupska konferencija posve odustala na informativnom planu od duha proklamirane razvidnosti (transparentnosti), otvorenosti, uključivosti (inkluzivnosti) i modela Crkve kao „naroda Božjeg“ ili makar kao „malog stada“ (demokratičnosti)? Ako bi bilo tako, nije li se Crkva 75 godina poslije II. vatikanskog sabora pretvorila u klerikalističko-autokratsku ustanovu, koja se istodobno bolje razumije sa svjetovnim silama i drugim vjerskim zajednicama negoli s mnogim vlastitim pripadnicima?

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara