J. Jović: Konsenzusa u Hrvatskoj neće biti, osim u slučaju vanjske agresije

Razgovor s novinarom i publicistom Josipom Jovićem

Konsenzusa neće biti, čini mi se nikada, osim u slučaju vanjske agresije. Nekako vlast odbija sve pa i dobronamjerne prijedloge oporbe, dok je oporba a priori kritična prema svemu što predlaže vlast te s dozom zluradosti u odnosu na promašaje, neuspjehe ili zloupotrebe.

Svakako je korupcija na prvom mjestu među temama oko kojih bi trebalo tražiti zajedničko djelovanje. Nužne su i promjene Ustava, koji je u dobroj mjeri postao nefunkcionalan. Hrvatska je prožeta gospodarskim i društvenim neravnotežama tipa uvoz-izvoz, zaposleni-uzdržavani, poljoprivreda-turizam, itd. I naravno iznad svega je zastrašujući odljev mlade populacije i pad nataliteta, kaže novinar i publicist Josip Jović s kojim smo razgovarali o situaciji na hrvatskoj političkoj sceni, kao i o mnogim drugim aktualnim temama iz Hrvatske i svijeta.

Pred nama je super-izborna godina. Je li HDZ i dalje nedodirljiv?

Posljednja istraživanja pokazuju kako rejting HDZ-a raste, unatoč svemu. On ima stabilnu većinu. Ali, realno, to nije baš tako velika većina. Pa to je tek četvrtina biračkog tijela. Dvije trećine građana misli kako zemlja ide u pogrešnom smjeru. Najveće prednosti vladajuće stranke leže u izbornom zakonu, koji će se opet prilagođavati prema vlastitim potrebama, u armiji ovisnih ljudi, institucija i poduzeća i, napokon, u neorganiziranosti i neuvjerljivosti oporbe. Zato sada HDZ izgleda nedodirljiv.

Je li lijeva oporbena scena – SDP i Možemo – potpuno bezidejna i bez pravih programa?

Bez programa jesu, samo nisu baš bezidejni. Samo je pitanje o kakvim se idejama radi. A radi se, zapravo, o rigidnoj ideologiji, nekom čudnom sinkretizmu globalizma i titoizma i zato teško mogu prekoračiti vlastite granice. Možemo je to jasno demonstrirao u Zagrebu, a drugdje i ne postoji, gdje se bavi građanskim odgojem, zastavama, nazivima trgova i ulica i slično, pokazujući potpunu nesposobnost rješavanja komunalnih problema, odnosno problema građana. Taj krug lijevih birača ipak nije zanemariv. Zajedno, SDP i Možemo nisu daleko od HDZ-a, a ovisno o konstelaciji mogu računati i na manjinske zastupnike, odnosno na zastupnike nekih regionalnih stranaka.

Može li desna oporba postati relevantni politički faktor, ili će se ponovno izgubiti u mora podjela, sektaštva i loše organizacije?

Da, to su već klasični, tradicionalni problemi desne oporbe. Jaki ljudi, jake emocije, jake riječi, jake ambicije, sve, uglavnom, bez pokrića. Jedini način, ako im je zaista do promjena u društvu, odnosno do zaustavljanja negativnih trendova jest okupljanje oko neke respektabilne osobe s vladom u sjeni, s također respektabilnim imenima. Zapravo, kad govorim o ovom desnom spektru onda mislim na Most i Domovinski pokret, ostale je zameo vjetar. Ne vjerujem da bi se neka nova stranka uspjela nametnuti u godini pred nama. Ne vjerujem ni u mogućnost zajedničkog nastupa lijevo-desne oporbe, s obzirom na prevelike tzv. svjetonazorske razlike. U takvom eventualnom nastupu ljevica bi izgubila među svojim, a desnica među svojim biračima.

Koji su po Vama danas ključni problemi Hrvatske, o čijem bi rješavanju trebao postojati konsenzus na političkoj sceni?

Konsenzusa neće biti, čini mi se nikada, osim u slučaju vanjske agresije. Nekako vlast odbija sve pa i dobronamjerne prijedloge oporbe, dok je oporba a priori kritična prema svemu što predlaže vlast te s dozom zluradosti u odnosu na promašaje, neuspjehe ili zloupotrebe. Svakako je korupcija na prvom mjestu među temama oko kojih bi trebalo tražiti zajedničko djelovanje. Nužne su i promjene Ustava, koji je u dobroj mjeri postao nefunkcionalan. Hrvatska je prožeta gospodarskim i društvenim neravnotežama tipa uvoz-izvoz, zaposleni-uzdržavani, poljoprivreda-turizam, itd. I naravno iznad svega je zastrašujući odljev mlade populacije i pad nataliteta.

Može li se Hrvatska oduprijeti migracijskim valovima za koje vidimo da su promijenili identitet mnogih europskih država?

Teško. Do sada su migranti samo prolazili Hrvatskom, sada u velikom broju ostaju ovdje. Navodno se radi o stotinjak tisuća ljudi godišnje. Za nekih pedesetak godina Hrvati bi u vlastitoj zemlji mogli postati manjina, kao što su Englezi, primjerice, manjina u Londonu. S tim se promjenama mijenja povijest, sjećanja, kultura, vjera. Perspektiva nije ružičasta, ako se, dakako, ovako nastavi bez pravog odgovora. Dio nas je zabrinut, dio se raduje, nekima je svejedno.

Genderizam, klimatski fundamentalizam, transhumanizam… Živimo li u vremenu dominacije ideologija koje su protivne ne samo kršćanstvu, nego i zdravu razumu?

Događaju se zaista nevjerojatni procesi koji smjeraju prema promjeni biološke i etičke strukture čovjeka. U afirmativno postavljenom pojmu transhumanizma sadržano je sve to. Više se ništa i ne krije. Svjetske financijske, političke i znanstvene elite u svom božanskom osjećaju svemoći žele kontrolu uma, nastoje poboljšati čovjeka, stvoriti neko novo biće, koje, kako i sam naziv svjedoči, i neće biti čovjek nego (transspolni, transobiteljski, transvjerski, transnacionalni…) transčovjek, postčovjek ili nadčovjek. Na djelu je inauguracija novog svjetskog poretka preko novog moralnog poretka i preko ljudi bez identiteta. Parole dana su nasilje u obitelji, pedofilija u Crkvi, fašizam u naciji, kao nešto imanentno tim tradicionalnim institucijama, koje su stoljećima oblikovale identitete ljudi i naroda.

Hoće li rivalstvo SAD-a i Kine obilježiti 21. stoljeće?

Pa očito hoće. Nisu samo te dvije sile u pitanju. Tu su i Rusija, Europska unija, Indija, Turska. Vodi se otvoreni rat za dominaciju nad narodima i njihovim izvorima života, nad svemirom čak. Sve to diktiraju novac, vojna industrija, iracionalnost bogova na zemlji. Planet kao da nalikuje tempiranoj bombi, koji kao da tek što nije eksplodirao. Fraza o mračnom srednjem vijeku mogla bi se zamijeniti frazom o mračnom 21. stoljeću.

Kako gledate na rat u Ukrajini, očekuju li nas još godine sukoba?

Sukob će se nastaviti. Ne vide se točke mogućeg sporazuma. Ukrajina ne može popustiti, ne će popustiti ni Vladimir Putin nakon svega što je uložio u svoj suludi projekt. Kraj je moguć samo njegovim fizičkim ili političkim odlaskom. Rusija će na koncu izgubiti kako god završi, čak i ako sačuva zauzeta područja. Bit će poražena moralno, gospodarski i politički kao crna mrlja na karti svijeta, mada ni drugi nisu puno bolji. Kažu neki kako je odgovoran i SAD, ali SAD ne granatira ukrajinske gradove, ne ubija djecu i žene.

 Je li Vučić kapitulirao s tzv. Ohridskim sporazumom?

Vučić, odnosno Srbija davno su kapitulirali. Kosovska nezavisnost je činjenica, koja se ne da ničim promijeniti ni ublažiti. Bilo je vrijeme, tamo prije tridesetak godina da se Kosovo podijeli na mali sjeverni srbijanski dio i preostali, većinski albanski. I ta je šansa za Srbiju propuštena. Sada bi bila zadovoljna i nejasnom zajednicom srpskih općina. Htjela je silom etničkog čišćenja promijeniti etničku strukturu, kao što je učinila u dijelu BiH. Vučić sve to dobro zna, samo što se izmotava. Jedno obeća u Bruxellesu ili na Ohridu, ništa ne potpisuje, a drugo govori kad se vrati u Beograd. Pod velikim je pritiskom Zapada. Pažnja i pretenzije Srbije sve će se više okretati prema Republici Srpskoj, koja će prije ili poslije proglasiti separaciju. Samo ne znam tko bi i kako to mogao zaustaviti. Naravno, pogledi puni čežnje upereni su i na Crnu Goru.

Predsjednički izbori u Crnoj Gori su upravo završeni. Uskoro slijede i parlamentarni izbori. Što možemo očekivati?

Slijedi novo doba neizvjesnosti, ili povratak u 1918. Šteta što Hrvatska razdoblje Đukanovićeve proeuropske vladavine nije iskoristila kako bi barem riješila otvoreno granično pitanje kod Prevlake. Novi je predsjednik po volji Srbije, srpske politike i Srpske pravoslavne crkve, iako je on školovan na zapadnim sveučilištima. Stranka mu se zove Europa danas i govori o europskoj orijentaciji. No i Srbija želi u Europsku uniju. Crna Gora je već članicom NATO saveza, što komplicira njezine odnose s Rusijom, pa su i tu moguće promjene. Ne bi trebalo isključiti ni novi pokret za ujedinjenjem sa Srbijom, što bi vjerojatno dovelo do unutarcrnogorskih sukoba. Balkan, u svakom slučaju, ostaje otvorenom knjigom s nizom neriješenih odnosa i s mogućnostima promjene granica.

Razgovarao: Davor Dijanović

HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo