Razgovor s Katarinom Čeliković, v. d. ravnateljice Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata

Povodom dodjeljivanja nagrade „Utjecajne hrvatske žene“ razgovarali smo s vršiteljicom dužnosti ravnateljice Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarinom Čeliković. Dotaknuli smo se niza tema osjetljivih za položaj hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji, a i nakladničke djelatnosti Zavoda koji proslavlja petnaestu obljetnicu osnutka i brige za zakonsko očuvanje hrvatskoga jezika u domovini.

Katarina Čeliković r. Plemenčić (Varaždin, 1960.), diplomirana je knjižničarska savjetnica, bibliografkinja, publicistica, književnica, kulturna djelatnica. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i rusistiku 1983. godine. Od 1986. radi u subotičkoj Gradskoj knjižnici na stručnoj obradi knjiga, a potom kao bibliotekar-informator i na odjelu bibliografije. Od 2009. stručna je suradnica za kulturne projekte i programe u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata. Od studenoga 2022. godine vršiteljica je dužnosti ravnateljice Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Sudjelovala je u pokretanju i u radu nekoliko subotičkih hrvatskih institucija: katoličkoga mjesečnika Zvonik (1994.), Hrvatskoga akademskoga društva (1998.), a potaknula je osnivanje Hrvatske čitaonice (2002.) i Hrvatskoga društva za pomoć učenicima „Bela Gabrić“ (2002.). U sklopu Hrvatske čitaonice pokrenula je nekoliko manifestacija kojima je svrha očuvanje i razvijanje hrvatskoga jezika i očuvanja tradicijske kulture (Dani Balinta Vujkova – dani hrvatske knjige i riječi, Pokrajinska smotra recitatora na hrvatskom jeziku, Susreti hrvatskih pučkih pjesnika „Lira naiva“, Etno kamp za djecu, Književno prelo) te bogatu nakladničku djelatnost. Lektorica je i jedna od urednica u kalendaru Subotička Danica, a sudjeluje i u nakladništvu Katoličkoga društva „Ivan Antunović“, u kojem je bila i pročelnica Bunjevačko-šokačke knjižnice „Ivan Kujundžić“ od 1999. do 2021.

Izvršna je urednica Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, časopisa za književnost i umjetnost Nova riječ te članica uredništava kalendara Subotička Danica, glasila Otac Gerard, podlistka Hrcko te suradnica u Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Svoje prozne i poetske radove objavljivala je u Novoj riječi, Subotičkoj Danici, glasilu Otac Gerard, Hrcku – podlistku Hrvatske riječi, katoličkom mjesečniku Zvonik, Hrvatskoj književnoj reviji Marulić, časopisu za književnost i kulturu Književna revija te u knjizi ODSJAJI ljubavi: panorama suvremene duhovne lirike Hrvata u Vojvodini (2015.).

Stručni su joj radovi objavljeni u zbornicima s više skupova u Hrvatskoj, Srbiji i Mađarskoj te u publikacijama Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Autorica je desetak bibliografskih radova publiciranih u zbornicima. Urednica je šezdesetak knjiga kod više nakladnika.

Autorica je sljedećih knjiga: Bibliografija narodnih pripovjedaka i djela Balinta Vujkova (2013.), Subotička bibliografija. Sv. 3, 1918-1944. Deo 1, Monografske publikacije (koautori Kiss Gusztáv, Eva Bažant, Katarina Čeliković) (2003.), Molitvom i prilikom prid Bogom, katalog uz izložbu, autorica bibliografije molitvenika na narodnom jeziku, izložbe i kataloga (2007.), Ljestve za nebo (2012.), Izgubljeno srce: putokaz za odrastanje (2014.), Bunjevačke i šokačke novine: (1870. – 2020.): katalog, autorica izložbe i kataloga (2020.), Književnost u zrcalima: ogledi i eseji (2020.).

Dobitnica je „Antušove nagrade“ za doprinos kulturi bačkih Hrvata-Bunjevaca za rad u mjesečniku Zvonik (1997.), a za organiziranje Dana Balinta Vujkova Kulturno-prosvjetna zajednica Općine Subotica dodijelila joj je posebno priznanje „Dr. Ferenc Bodrogváry“ (2005.).

Čestitamo na početku na nagradi „Utjecajne hrvatske žene“ u organizaciji Mreže hrvatskih žena, prva ste Hrvatica iz Srbije kojoj je uručeno to priznanje, u kategoriji Umjetnost i Kultura.

Ova je nagrada za mene bila veliko iznenađenje. Prva informacija o nominaciji stigla je iz Hrvatske matice iseljenika, a potom i od (tadašnjega) ravnatelja Zavoda Tomislava Žigmanova. Iznenađenje je značilo da se za ono što radiš ne očekuje priznanje. A kada ipak to netko cijeni i još i nagradi, onda je to znak da je ono što stvaraš primijećeno i ocijenjeno dobrim. Nagrade su uvijek i poticajne. No imati u rukama nagradu Mreže hrvatskih žena oblikovanu glagoljičkim slovom Ž stvara u meni nevjerojatnu zahvalnost i dodatnu snagu u nastavljanju bavljenja kulturom i umjetnošću. Slovo Ž kao žena upisano je i u mom srcu jer volim upravo to što sam žena, volim posao koji radim, a volim ga i dijeliti s mlađima, prenositi svoju ljubav prema hrvatskoj kulturi, hrvatskoj riječi. Iznimno sam zahvalna inspirativnoj Caroline Spivak koja je kao utemeljiteljica Mreže hrvatskih žena pokazala kako žene mogu mijenjati svijet oko sebe, kako se umrežavanjem mogu stvarati vrijedna djela. I na koncu, mogu potvrditi poruku u obrazloženju kako me nagrada i priznanje „podsjeća na Vašu predanost radu i neka Vam bude vjetar u leđa u budućnosti. Pridružujete se uspješnoj skupini od 140 dobitnica nagrada u cijelom svijetu“.

Kakav je položaj hrvatske manjine u Vojvodini i Republici Srbiji? Je li se što promijenilo otkako je ministrom postao Tomislav Žigmanov?

Hrvati tek dvadeset godina imaju manjinski status u Republici Srbiji, a to onda znači da se susreću s brojnim izazovima. Od konstitutivnoga naroda došli smo do potpuno novoga statusa u kojem se strateški promišlja djelovanje na područjima obrazovanja, kulture, informiranja i službene uporabe hrvatskoga jezika. Tijekom dvadeset godina trebalo je graditi institucije i stvarati elementarne uvjete za opstojnost hrvatskoga naroda. Narod je to koji ima bogatu, višestoljetnu kulturnu povijest i koji sada doživljava svoju transformaciju. Zajednica ima svoje najviše zastupničko tijelo u Hrvatskom nacionalnom vijeću u Republici Srbiji i dvije profesionalne institucije: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Novinsko-izdavačku ustanovu Hrvatska riječ. Hrvati su vrlo disperzirana zajednica, doživljavaju trend depopulacije, a određeni deficiti u vidu nesigurnosti kako ekonomske tako i one nacionalne razlogom su iseljavanja. Sve to utječe i na broj pripadnika hrvatske manjinske zajednice koja, iako u stalnom opadanju, nije nikada prestala njegovati svoju kulturnu tradiciju. Izazov je baviti se javnim poslom budući da je iznimno mali broj zaposlenih osoba u profesionalnim institucijama. Izazov je u još uvijek negativno označenom narodu aktivno raditi unutar udruga kulture. Izazov je stvarati kulturne programe u još uvijek financijski nesigurnim uvjetima.

Imenovanje gospodina Žigmanova ministrom u Vladi Republike Srbije rezultiralo je pozitivnim porukama koje šalju predstavnici obiju država. Vjerujem u pomak u tom smislu, što znači da bi ovo moglo ići u smjeru stvaranja bolje klime za Hrvate kako bi se svi mogli osjećati opuštenije, s manje brige upisivati djecu u nastavu na hrvatskom jeziku, kako bi mogli naći na svim kioscima Hrvatsku riječ ne samo u Subotici već u svakom mjestu gdje žive. Usuđujem se reći da bi mjesto ministra moglo učiniti naš položaj prirodnijim, no morat ćemo još pričekati bolja vremena.

Koji su najčešći problemi s kojima se suočava i hrvatska nacionalna manjina i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata?

Najčešći odgovor bi bio – financije i kadrovsko osnaživanje te medijska vidljivost!

Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata osnovan je prije točno petnaest godina odlukama Izvršnog vijeća AP Vojvodine i HNV-a radi očuvanja, unaprjeđenja i razvoja kulture hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini. Tijekom punih četrnaest godina u Zavodu su tri zaposlene osobe: ravnatelj, samostalna stručna suradnica za kulturne programe i projekte te poslovno-administrativni tajnik. Naravno da Zavod angažira suradnike s kojima realizira brojne programe tijekom godine, a to su osobe vezane uz znanstveno istraživanje, rad na digitalizaciji, rad na pripremi publikacija, rad vezan uz područja likovnosti, glazbe i druge segmente kojima se bavi. Stoga se trudimo, osim redovitoga financiranja iz APV-a, aplicirati gdje god to biva moguće, kako bismo mogli realizirati programom predviđene aktivnosti. Na žalost, još uvijek nismo postali dio znanstvenoga prostora u Republici Srbiji, a druge manjinske zajednice jesu.

Važan je vid djelovanja Zavoda i potpora, kako logistička tako i financijska, hrvatskim udrugama kulture u većim manifestacijama, kojih je godišnje šezdeset. Četrdesetak aktivnih mjesnih udruga kulture i hrvatske institucije godišnje produciraju više od tristo priredaba, objavljuju prosječno tridesetak knjiških naslova, imamo znanstveni i književno-umjetnički časopis. U svemu tome treba naglasiti kako je i dalje premalo zaposlenih osoba koje bi mogle zadržati ovakvu produkciju i uspješno odgovoriti izazovima ne samo u njegovanju nasljeđa već i produkciji novih sadržaja i promociji hrvatske kulture i jezika.

Samo devet udruga ima svoj prostor za rad, a nesigurno, najčešće projektno financiranje topi kulturni amaterizam. Hrvatski sadržaji izostaju u radu javnih ustanova, a jedva se može naći i poneki pripadnik hrvatske manjine u njima zaposlen.

U medijskom prostoru Hrvati su gotovo neprimjetni i bivaju temom isključivo u slučajevima kršenja nekih prava ili na manje gledanom manjinskom programu RT Vojvodine.

Imajući ovo u vidu, moramo naglasiti kako se u financijskom smislu vidi i osjeća pozitivan pomak zahvaljujući Vladi Republike Hrvatske i premijeru Andreju Plenkoviću. Posljednjih nekoliko godina odvaja se više sredstava za hrvatsku zajednicu u Srbiji, što je sada vidljivo u brojnim segmentima, od obrazovanja do kulture i informiranja.

Koje su želje i planovi u tekućoj godini glede umjetnosti i kulture, suradnja s institucijama i ustanovama u RH?

Prošle smo godine završili desetogodišnje terensko etnološko istraživanje među Hrvatima u Vojvodini u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, s Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju čiji su rezultat objavljene četiri monografije, a izrađen je i registar nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji s prva 22 elementa te predstavljen u vidu izložbe pod nazivom Živa baština. Rezultat je to i suradnje s Filozofskim fakultetom Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku u okviru međunarodnoga projekta, a riječ je o iznimno važnim istraživanjima koja uključuju više znanstvenih područja. Stoga nam je želja ovaj pothvat učiniti vidljivim kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, Mađarskoj, gdje god žive Hrvati. Promocija hrvatske tradicijske i suvremene kulture i suradnja s institucijama osnova je našega ovogodišnjega rada. Jedna od takvih velikih promocija bit će u drugoj polovini travnja u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu gdje ćemo predstaviti monografije o istraživanju Hrvata u Vojvodini, postavit ćemo izložbu nematerijalne kulturne baštine Živa baština te izložbu nakladničke djelatnosti Zavoda. Ove ćemo godine imati i dva znanstveno-stručna skupa, u suradnji s Osijekom i Pečuhom.

Je li potpora često deklarativna, kako ju terenski još snažnije ostvariti, da ne bude samo povremeno televizijski ili radijski prilog?

Potpora mora biti financijska i moralna. Jedno bez drugoga ne ide. Ljudima treba pomoć tamo gdje žive, treba im omogućiti financiranje kako bi mogli realizirati manifestacije i programe koji traju dugi niz godina. Potrebno je doći vidjeti ih, razgovarati s njima. Da, i medijski ih treba pratiti jer se time dobiva na važnosti. Za to je opet potrebno kadrovski osnažiti našu zajednicu kako bismo imali više obrazovanih mladih ljudi koji će moći nastaviti ono što su započeli njihovi roditelji. Treba im posao, egzistencija. Potpora Republike Hrvatske je u tome iznimno važna i u tom smislu se vidi napredak, od upisnih kvota za naše studente do izdvajanja više sredstava udrugama i institucijama.

Opstanak hrvatskoga naroda istovjetan je opstanku hrvatskoga jezika. Kako Vi poimate nastojanja i za očuvanjem svih dijalektalnih govora (a govor vojvođanskih Hrvata jedan je od njih) i bitke za zakonskim očuvanjem hrvatskoga jezika?

Naši hrvatski velikani često su zapisivali u svojim djelima kako narod u jeziku živi (Ivan Antunović, Blaško Rajić, Balint Vujkov), što je iznimno važno kada se narod nalazi u okružju dominantnoga većinskoga jezika koji je po mnogo čemu sličan te se svoj materinski govor ne doživljava autentičnim, a još manje ravnopravnim. Opasnost od jezične asimilacije Hrvata u Srbiji vrlo je ozbiljna. Stoga je zaštita hrvatskoga jezika i autohtone bunjevačke i šokačke ikavice u Srbiji, kao dijela hrvatske nematerijalne kulturne baštine, prioritetni zadatak. Jezik, dijalekti i govori iznimno su važni i njihovu očuvanju treba pristupiti institucionalno. Jezična je baština Hrvata u Vojvodini (Republici Srbiji) prebogata, ali ona više nije živa u obliku u kojem su ju slušali naši skupljači i zapisivači, primjerice Balint Vujkov i Ivo Prćić. Iznimno je važno pronaći modele njezine održivosti s naglaskom na obrazovanje i kulturne priredbe. Očuvanje ikavice – starijega (šokačkoga) i mlađega (bunjevačkoga) ikavskoga štokavskoga dijalekta, koji se izvode u okviru obitelji, ali i u formi njegovanja kulturnoga nasljeđa (narodna književnost, recitacije, kazališne izvedbe, dokumentarni filmovi…) jamac su opstanka hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini, u Srbiji.

Na žalost, moramo istaknuti kako njegovanje i očuvanje materinskoga govora u suvremeno doba nailazi na brojne poteškoće. Neke od njih rezultat su dominacije jezika većinskoga naroda i skromna dostupnost hrvatskih medija, a neke su posljedica političkih odluka države – primjerice, proglašenje tzv. bunjevačkoga službenim jezikom u Subotici. Ovo je jedan od najvećih ataka na jezik i identitet Hrvata u Vojvodini, odnosno Srbiji.

Upoznajte nas ukratko s nakladničkom djelatnošću Zavoda i djelokrugom njegovih zadaća.

Nakladnička djelatnost najčešće je plod istraživanja, ona dolazi kao kruna rada. Stoga knjigu promatram kao kulturni proizvod kojemu se mora posvetiti ozbiljno vrijeme i ozbiljni suradnici. S ponosom ističem kako se kod nas godišnje objavljuje najveći broj knjiga i periodičnih izdanja. To znači da se prosječno publicira tridesetak naslova monografskih publikacija i petnaestak periodičnih. Od 2003. kontinuirano pratimo ovu produkciju i možemo donijeti neke zaključke. Zavidan je broj objavljenih naslova, a u sadržajnom, jezičnom i tehničkom smislu knjiga dobiva na kvaliteti. Najveći broj knjiga plod je nekoliko većih nakladnika kao što su ZKVH, NIU Hrvatska riječ, Hrvatska čitaonica, HAD, KD Ivan Antunović, UG Tragovi Šokaca, HKPD Stanislav Preprek, no broj ne mora uvijek pratiti i kvaliteta. Osim pozitivnih pomaka svjesni smo i određenih deficita koji se ogledaju u nedovoljnom broju predstavljanja knjiga, ali i kritičkoj, stručnoj valorizaciji koja može utjecati i na buduću produkciju. Jednako tako smo premalo vidljivi na književnoj sceni u Vojvodini, u Srbiji, a nije mnogo bolje ni u Hrvatskoj. Jedan je od većih problema distribucija knjige, što nije riješeno pa naša knjiga nije dostupna u Hrvatskoj, niti mi možemo doći do knjiga iz Hrvatske.

Prije petnaest godina, 29. ožujka 2008. godine, Hrvatsko nacionalno vijeće u Srbiji, kao suosnivač, potvrdilo je odluku Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine (od 10. ožujka 2008.) o osnutku Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Tako je odlukom obaju suosnivača osnovana prva profesionalna ustanova u području kulture hrvatske zajednice u Srbiji, koja se financira iz proračuna AP Vojvodine. Dopustite mi zbog ovoga važnoga datuma za kulturu Hrvata u Srbiji ukratko nabrojiti i najvažnija postignuća Zavoda. Rezultat rada Zavoda jest oko 70 tiskanih publikacija i 3 nosača zvuka, više od 60 održanih znanstvenih kolokvija, više desetaka organiziranih stručnih skupova, osnivanje Bibliotece Croatice, projekt digitalizacije arhivske, knjižnične i muzejske građe Hrvata u Vojvodini i izrada digitalne zbirke, izrada Kataloga nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Vojvodini/Srbiji, dvadesetak realiziranih znanstvenih istraživanja, dodjela četiriju nagrada u području nakladništva – Emerik Pavić za najbolju knjigu godine, trijenalne: A. G. Matoš – poezija, Tomo Vereš – znanost i publicistika; Iso Velikanović – proza, osnažena je kultura sjećanja kroz projekte Godina hrvatskih velikana i Godine novoga preporoda, kreativna suradnja sa svim važnijim čimbenicima u sferi kulture Hrvata u Vojvodini, desetak potpisanih sporazuma s visokoškolskim i znanstvenim institucijama iz Hrvatske i Mađarske, povećana je vidljivost kulture putem najposjećenijega internetskoga portala u hrvatskoj zajednici u Srbiji (www.zkvh.org.rs).

Ove godine obilježavamo i 150. obljetnicu rođenja glasovitoga Antuna Gustava Matoša. Njegova riječ ima težinu i gotovo 110 godina nakon smrti. Kako se u Bačkoj planiraju obilježiti njegove obljetnice?

Matoša, kao najvećega predstavnika hrvatske moderne, Hrvati u Vojvodini rado „svojataju“ i jednako rado navode njegovu izreku da je „Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem“. Po njemu je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata nazvao trijenalnu nagradu za najbolju knjigu poezije. Kako mu je djed rodom iz Kaćmara u Mađarskoj, Matoš pripada bunjevačkomu rodu hrvatskoga naroda. Velika obljetnica rođenja bila je povodom za otvorenje 7. dana Antuna Gustava Matoša upravo u Kaćmaru krajem veljače, gdje su se organizatori prvi put susreli i okupili Hrvate iz Srbije, Mađarske i Hrvatske. Kako mu se djed Grgur doselio u Plavnu gdje je rođen i njegov otac August, mještani ovoga sela osnovali su udrugu koja nosi ime Matoš te se i u Plavni održava dio programa.

Godina 2023. imat će vrlo bogat program u lipnju mjesecu, a osim u Plavni održat će se u Beogradu, potom u Tovarniku i Zagrebu.

Časopis za književnost i umjetnost Nova riječ (nakladnici su ZKVH i NIU Hrvatska riječ) u dvobroju za 2022. godinu objavljuje i intervju s Matošem, kako ga to danas vidi Lajčo Perušić, književnik iz Zagreba, podrijetlom bunjevački Hrvat iz Subotice. Taj je intervju već privukao pozornost čitatelja i u predstavljanju časopisa ima važno mjesto.

Poseban program priprema Književno-teatarski kružok Hrvatskoga kulturnoga centra Bunjevačko kolo, a i gimnazijalci u Subotici posvećuju jedan dan velikomu Matošu.

Poezija je posebno područje Vašega interesa, a u povjerenstvima ste i za literarne radove. Kako pišu mladi vojvođanski Hrvati?

Rad s mladim ljudima koji imaju afiniteta za pisanje važan je, ali nedovoljan. Najveća je odgovornost na nastavnicima, na onima koji bi trebali prepoznati literarni talent. To nije lako i često izlazi izvan djelokruga njihova rada. Srećom, imamo časopise u okviru NIU Hrvatska riječ – podlistke Hrcko za djecu i Kužiš?! za mlade, u kojima je otvoren prostor za prve pokušaje, ali i za objavu prve knjige. I u časopisu Nova riječ otvaramo prostor za objavu radova mladih pjesnika. Prepoznajemo sada već desetak vrlo talentiranih mladih pisaca, nekih s objavljenim knjigama koji stvaraju svoj prepoznatljiv izraz. Na to smo ponosni i rado ih predstavljamo i u časopisima u Hrvatskoj kao i na različitim manifestacijama.

Nedostaje li Vam rodni Varaždin, Hrvatska, nakon tri i pol desetljeća u Subotici? Kako uopće „liječiti“ nostalgiju?

Teško mi je reći da imam nostalgiju – rasti i cvati tamo gdje si posijan, moglo bi biti moje geslo. Varaždin, rodni Sračinec, Zagreb, mjesta su moga stasanja, govor koji sam upila iz usta i očiju mojih roditelja ne može izići iz srca i misli. To s godinama i dobiva na snazi, možda će uskoro isplivati u nekoj knjizi. Ljubav je učinila da dolazak nakon studija iz Zagreba u Suboticu prije četrdeset godina bude ravan pustolovini koja je sve činila zanimljivim. Moj je zavičaj Varaždin, u njemu je hrvatski pisati i čitati prirodno. Dolazak u Suboticu shvatila sam svojim duhovnim pozivom jer sam ovdje dugo tražila svoj kulturni i nacionalni prostor, što nije bilo lako. Najprije je to bilo u okviru Crkve, u kojoj sam sa suprugom i djecom sudjelovala u brojim aktivnostima (dugogodišnje uređivanje katoličkoga lista Zvonik, godišnjega kalendara Subotička Danica i knjiga itd.), a potom sam mjesto našla i u kulturnom i društvenom životu hrvatskoga naroda. Vjerujem kako sada mogu reći da imam dva zavičaja, kako oba nosim u srcu, ali ih doživljavam na različite načine i dajem se tamo gdje sam više od pola svoga života, a ne zaboravljajući nikada svoj prvi dom.

Pišete li i nova literarna djela nakon „Izgubljenoga srca“?

Izgubljeno srce zbirka je kratkih priča za djecu, njih pišem i dalje i objavljujem u Hrcku, podlistku za djecu. Neke od priča ušle su u lektiru i udžbenike ovdje u Srbiji, ali i u Hrvatskoj, što me čini vrlo sretnom. Nadam se novomu, dopunjenomu izdanju jer knjiga više nema. Pišem i poeziju. No pjesme su zasad objavljene samo u časopisima i san o nekoj knjizi vrlo je živ. Pisanje se nađe u životu kao lijek, onaj na prirodnoj osnovi i kao takav čini život lijepim, zanimljivim i predragocjenim.

Razgovarao: Tomislav Šovagović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo