Vladimir Trkmić: Svećenici su Isusove ruke, srce i uporište mnogih duša

Razmatranja o liku svećenika

U naše vrijeme, kao i u svako drugo vrijeme nužna su razmatranja i promišljanja o liku katoličkog svećenika. Dakako da je to moguće činiti pod pozitivnim ili negativističkim vidom. Moguće je razmatrati pod biblijskim, crkveno pravnim, duhovnim i molitvenim vidom. Osim tih načina promišljanja mudri sociolozi, politolozi i drugi mogu razmatrati pod sociološkim vidom. Sva ta promišljanja korisna su ukoliko su kreativna i utemeljena na argumentima. Lik svećenika se tijekom povijesti mijenjao. I to je sasvim normalno! Svećenikovo poslanje voditi ljude Bogu pretpostavlja da svećenik treba imati ljudske, intelektualne, duhovne i druge kvalitete i vrline. No, uvijek postoji opasnost da na nekom negativnom svećeničkom liku generaliziramo svoje sudove o svim svećenicima.

Crkva mora biti neumorna i postojana u tumačenju onog što svećenik jest i kakav bi trebao biti. Nema savršenih svećenika. Ima svetih svećenika koji su doista Isusove ruke, srce i uporište mnogih duša. Ali nažalost ima i onih koji su manje savršeni. I takvi svećenici su službenici Katoličke crkve koja je kako kaže II. Vatikanski koncil istovremeno sveta i grešna po svim svojim članovima. Obraćenje je trajan proces za svakoga od nas koji je po krštenju i ostalim sakramentima postao član Crkve. Svakome moramo neprekidno davati šansu da bude bolji, duhovniji, svetiji, i sličniji Isusu Kristu. Ono što često kao katolici zaboravljamo je činjenica da nije dovoljno samo očekivati od Crkve svete svećenike.

Za svećenike treba moliti i stvarati pozitivan duhovni ambijent, ozračje, u kojem će svećenik moći živjeti i disati sa Duhom Svetim. Molitvena potpora je vrlo važna karika u lancu kvalitetnog svećeničkog poslanja. Svećenici su slaba i krhka bića koja ponekad trpe samoću, napuštenost, prezir, ali i bića koji su sve svoje talente i život posvetili Bogu, Crkvi, braći i sestrama po Isusu Kristu.

Privatna objava meksičkoj blaženici o liku svećenika

„Veliki teolog i mistik, otac Philippon napisao je neposredno pred svoju smrt duhovni životopis majke jedne obitelji u Meksiku, koja je preminula 1937., blažene Marije Concepcion (Conchita), koja je proglašena blaženom 4. svibnja 2019. u svetištu Naše Gospe Guadalupske. Otac Philippon iznosi neke tajne koje je Krist povjerio toj majci, za koje mi se čini da su potresno suvremene.

Evo kako blaženica govori o onome što je dobila u privatnoj objavi: „Između svih ljudi, reče Krist, odabrao sam neke koji imaju biti moji,, „ drugi Ja“, one koji će nastaviti poslanje koje je mene dovelo na zemlju, poslanje voditi prema mom Ocu, onome što je od njega izišlo, duše koje će ga vječno slaviti. Neću ti prestati govoriti što su za mene svećenici: moje ruke, moji radnici, samo moje srce i uporište mnogih duša. U ovom trenutku u srcu svećeničkom svijet otvara veliku poderotinu, na njegovu propast, jer ako tko ima ne samo potrebu, nego najzahtjevniju obvezu živjeti i disati sa Svetim Duhom, to ima svećenik. Jao svećeniku koji zaranja u materiju, može se držati izgubljenim. U svojim svećenicima ja hoću ljubav; hoću unutarnji život; hoću da njihove posvećene duše žive u bliskosti sa mnom. Treba ponovno zapaliti oganj u mojim svećenicima i to će biti samo po Duhu Svetome. Kako sam već rekao, doći će još gora vremena za moju Crkvu, a ona treba svećenike putem kojih će trijumfirati nad svojim neprijateljima. Treba mi vojska svetih svećenika koje sam preobrazio. Treba mi drugih mene na zemlji jer mi je cilj, s obzirom na svećenike, izvesti njihovu preobrazbu u mene. Preobrazba svećenikova u mene koja se događa na misi, mora se nastaviti u njihovu redovnom životu, kako bi taj život bio unutarnji, duhovni i i božanski“

Kardinal Robert Sarah „Za vječnost“ – razmatranja o liku svećenika K. S. Zagreb 2022. str. 88-89.

Katekizam Katoličke crkve

II. Sakrament Reda u naumu spasenja

JEDINO KRISTOVO SVEĆENIŠTVO

1544 Sve slike starozavjetnog svećeništva ispunile su se u Isusu Kristu, koji je jedini “Posrednik između Boga i ljudi” (1 Tim 2,5). Melkisedeka, “svećenika Boga Svevišnjega” (Post 14,18), kršćanska predaja smatra praslikom svećeništva Krista, jedinog “velikog svećenika po redu Melkisedekovu” (Heb 5,10; 6,20), “svetog, nedužnog, neokaljanog” (Heb 7,26), koji “jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene” (Heb 10,14), to jest svojom jedinom žrtvom na križu.

1545 Kristova je otkupiteljska žrtva jedna jedina, i izvršena jednom zauvijek. Pa ipak ona postaje prisutna u euharistijskoj žrtvi Crkve. Isto je i s jedinim svećeništvom Isusa Krista: ono se po ministerijalnom svećeništvu uprisutnjuje a da se pri tom ne umanjuje jedinstvenost Kristova svećeništva. “Naime, samo je Krist pravi svećenik, drugi su samo njegovi službenici”.

DVOJAKO SUDIONISTVO U JEDINSTVENOM KRISTOVU SVECENISTVU

1546 Krist, veliki svećenik i jedini posrednik, učinio je Crkvu “kraljevstvom i svećenicima Bogu i Ocu svojemu” (Otk 1,6). Cjelokupna je zajednica vjernika, kao takva, svećenička. Vjernici, svatko prema svome pozivu, vrše svoje svećeništvo sudjelovanjem u Kristovu svećeničkom, proročkom i kraljevskom poslanju. Vjernici su po sakramentima krštenja i potvrde “posvećeni da budu (…) sveto svećenstvo”.

1547 Ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo biskupa i prezbitera i opće svećeništvo svih vjernika, iako “i jedno i drugo, svako na svoj način, imaju dio u Kristovu svećeništvu”, ipak se između sebe bitno razlikuju, iako su “u međusobnom odnosu”. U kojem smislu? Dok se opće svećeništvo vjernika ostvaruje kroz razvijanje krsne milosti, život vjere, nade i ljubavi, život po Duhu, ministerijalno je svećeništvo u službi općega svećeništva, i u vezi je s razvijanjem krsne milosti svih kršćana. Ono je jedno od sredstava kojima Krist nastavlja izgrađivati i voditi svoju Crkvu. To je razlog da se ono prenosi posebnim sakramentom, sakramentom Reda.

U OSOBI KRISTA – GLAVE

1548 U crkvenoj službi zaređenog službenika sam Krist je nazočan svojoj Crkvi kao Glava svoga tijela, Pastir svoga stada, Veliki svećenik otkupiteljske žrtve, Učitelj Istine. To Crkva izražava kad kaže da svećenik snagom sakramenta reda djeluje „in persona Christi Capitis“ (u osobi Krista-glave): Isti je svećenik, Isus Krist, koga zamjenjuje njegov službenik. Ako je ovaj, po svojem svećeničkom posvećenju koje je primio, postao doista sličan vrhovnom svećeniku, ima vlast djelovati snagom samoga Krista kojega predstavlja (virtute ac persona ipsius Christi). Krist je izvor svakog svećeništva: jer svećenik Starog zakona bio je slika Isusa Krista, a svećenik Novog zavjeta djeluje u Kristovoj osobi.

1549 Po službi reda, osobito biskupâ i prezbitera, postaje vidljiva nazočnost Krista kao Glave Crkve u zajednici vjernika. Prema lijepoj izreci sv. Ignacija Antiohijskog, biskup je „typos tou Patros“, živa slika Boga Oca.

1550 Ta Kristova nazočnost u službeniku ne smije se shvatiti tako kao da bi on po njoj bio zaštićen od svih ljudskih slabosti, od duha gospodovanja, od pogrešaka, čak i od grijeha. Snaga Duha Svetoga ne jamči na isti način za sve čine službenika. Dok je u sakramentalnim činima to jamstvo dano tako da čak ni grijeh službenika ne može zapriječiti učinke milosti, postoje mnogi drugi čini u kojima ljudski biljeg službenika ostavlja tragove koji nisu uvijek znak vjernosti evanđelju i koji prema tome mogu štetiti apostolskoj plodnosti Crkve.

1551 To svećeništvo jest ministerijalno. “A ona dužnost koju je Gospodin povjerio pastirima svoga naroda pravo je služenje”. Potpuno je usmjereno prema Kristu i prema ljudima. Potpuno ovisi o Kristu i o njegovu jedinom svećeništvu i ustanovljeno je na korist ljudima i crkvenoj zajednici. Sakrament reda podjeljuje “svetu vlast”, koja nije drugo doli Kristova vlast. Vršenje te vlasti mora se dakle ravnati prema uzoru Krista koji je iz ljubavi postao posljednji i sluga svima. “Gospodin je jasno rekao da je skrb za njegovo stado mjerilo ljubavi prema njemu”.

“… U IME SVE CRKVE”

1552 Ministerijalno svećeništvo nema samo zadaću da zastupa Krista – Glavu Crkve – pred zajednicom vjernika; ono i djeluje u ime čitave Crkve kad upravlja Bogu molitvu Crkve, a osobito kad prinosi euharistijsku žrtvu.

1553 Izraz “u ime sve Crkve” ne znači da su svećenici izaslanici zajednice. Molitva i prinos Crkve nerazdvojivi su od molitve i prinosa Krista, njezine Glave. To je uvijek Kristova služba u njegovoj Crkvi i po njoj. Cijela Crkva, Tijelo Kristovo, moli i prinosi se “po Kristu, s Kristom i u Kristu”, u jedinstvu Duha Svetoga, Bogu Ocu. Cijelo tijelo, „caput et membra“ (glava i udovi), moli i prinosi se; zato oni koji, u Tijelu, vrše posebnu službu, nazivaju se službenicima ne samo Krista nego i Crkve. Upravo stoga što ministerijalno svećeništvo predstavlja Krista, ono može predstavljati Crkvu.

Sveti red

Sveti red je sakrament kojim se podjeljuje posebna služba u Crkvi. Svetim redom dobivaju se određene službe u Crkvi koje je ustanovio Krist, koje vjernik ne može imati bez tog sakramenta. Mogu ga primiti samo kršteni muškarci. Vjernici koji su primili sveti red spadaju u kler. Sveti red je trajni biljeg kao i krštenje, te se ne može izbrisati ili ponoviti. Podjeljuje se tako da biskup položi ruke na primatelja reda i izgovori odgovarajuću molitvu.

Postoje tri razine svetog reda:

a) Đakonat

b) Prezbiterat

c) Biskupstvo

Redovito se te razine dobivaju gornjim redom jedna za drugom. Viši red uključuje svu službu nižeg reda. Samo red biskupstva uključuje puninu službe u Crkvi, što uključuje i mogućnost da se redi druge. Sveti red se dakle prenosi s osobe na osobu, počev od 12 apostola. Ta linija do prvih apostola naziva se apostolsko nasljeđe. Svaki biskup valjano redi za sve tri razine, ali da bi zaredio drugoga za biskupa mora imati nalog pape. Prvenstvena služba prezbitera (svećenika) je slaviti (služiti) euharistiju. Pored toga, samo oni mogu dijeliti sakrament pomirenja i bolesničkog pomazanja. Zbog te dvije službe veoma su važni u Crkvi. U Latinskoj crkvi (Zapadnoj crkvi) svećenici moraju živjeti u celibatu, dok u nekim istočnim katoličkim crkvama, kao i u pravoslavlju mogu biti oženjeni. Ipak, ženidba se nigdje ne može primiti poslije primljenog svetog reda. U tim crkvama ženidba prethodi primanju sakramenta svećeničkog reda. Služba đakona je od prvih početaka kršćanstva pomagati svećenicima u raznim službama, pogotovo u karitativnoj službi unutar župnih zajednica. Do sada je služba đakonata u praksi predstavljala samo prijelazni stadij prije primanja svećeničkog reda, ali u novije se vrijeme uvela služba trajnih đakona koji mogu biti oženjeni.

Svećenik – prezbiter

Svećenik (lat. sacerdos, hebr. kōhēn), „kultni službenik“ u vjerama koje imaju žrtvu. U Starom zavjetu svećenik je opsluživao žrtveno bogoslužje u Hramu. Svećenici su mogli biti samo pripadnici Levijeva plemena (leviti). U Novom zavjetu, uz druge crkvene službe (npr. đakona), javlja se kolegijalna služba starješina (grč. prezbiteros), a potkraj I. st. i služba nadziratelja (grč. episkopos) – biskup. Svećenička služba nije shvaćana kao samostalno posredništvo, nego kao namjesništvo Isusa Krista. U Katoličkoj crkvi i istočnim crkvama svećenik (prezbiter) nositelj je svetoga reda. U Katoličkoj crkvi mogu se zaređivati samo muškarci, za razliku od Anglikanske, Pravoslavne i Starokatoličke crkve, u kojoj se mogu zaređivati i žene. U protestantskim crkvama zagovara se opće svećeništvo, premda je služba pastora redovito povezana s crkvenim ovlaštenjem (ordinacijom), to jest svečanim uvođenjem u crkvenu službu.

Molitva za svećenike

Milosrdni Isuse, spomeni se da su Tvoji svećenici slaba i krhka stvorenja. Zapali u njima vatru svoje ljubavi.

Isuse, molimo Te za naše svećenike, vjerne Tebi, ispunjene Tvojim žarom, a i za svećenike koji su nemarni i nevjerni. Molimo Te za svećenike koji rade u ovoj sredini i u dalekim misijskim zemljama. Molimo Te i za one koji trpe samoću, napuštenost, koji su napastovani. Molimo Te za sve mladomisnike i mlade svećenike, za ostarjele, za sve bolesne i one na umoru, kao i za one koji trpe u čistilištu.

Isuse, preporučujemo Ti svećenike koji su nam na poseban način dragi. Molimo Te za svećenike koji su nas odriješili od naših grijeha, koji su prikazivali svetu misu, a mi smo na njoj sudjelovali i blagovali Tvoje Presveto Tijelo i Krv, a osobito Te molimo za svećenika koji nas je krstio i koji će nas sahraniti. Molimo Te i za one koji su nas poučavali i duhovno odgajali, kojima dugujemo svoju najveću zahvalnost.

Isuse, čuvaj ih u svome Presvetom Srcu i daruj im obilan blagoslov sada i u vječnosti.

Amen.

Hrvatsko nebo