I. Bekavac: Klevetničke kampanje za demonizaciju Hrvata
‘Ustaštvo’ kao demonizacijski biljeg za svako izražavanje hrvatskoga domoljublja
U promociji svojih ciljeva, koncem prošloga stoljeća, memorandumska je Srbija aktivirala, kako im se činilo, najubojitiji model diskreditacije Hrvatske – ponovnu ‘ustašizaciju’. Po istom su načelu, četrdesetak godina poslije, Rusi ‘nacificirali’ Ukrajinu, kako bi ju mogli ‘osloboditi’. ‘Ustaštvo’ više nije bilo samo ime za režim koji je vladao od 1941. do 1945., nego je postalo demonizacijski biljeg za svako izražavanje hrvatskoga domoljublja i rodoljublja. A za srbijanske ministre, samo postojanje demokratske hrvatske države očitim je znakom oživljenoga ustaštva.
Klevete su bile i ostale bitnim dijelom velikosrpskoga udara na Hrvate. Pokušavalo se i pokušava se stvoriti predodžbu u javnoj svijesti da svaka samostalna hrvatska država, u svim vremenima, ma kako bila uređena, može biti samo – ustaška država. Prema tomu, oni ne pokušavaju osvojiti hrvatsku zemlju, nego iskorijeniti ‘ustaše’.
Cajkama protiv ‘ustaša’
Bliski Putinov suradnik Medvedev već najavljuje i rusku ‘denacifikaciju’ Europe. Srbi nisu uspjeli u ratnim pokušajima osvajanja hrvatske zemlje, pa svoje poraze skrivaju i govorom o ustaškoj Hrvatskoj i ‘zločinačkoj’ Oluji. Trebalo bi bolje razumjeti taj govor. Tko je mogao u memorandumsko vrijeme (1986.) naslutiti sudbinu Vukovara? Dok slušamo kako je sve u Hrvatskoj ustaško, kako je ustaštvo sama hrvatska narav, dotle u našoj zemlji, na svakom koraku odjekuju cajke, u teatrima izvode predstave koje slave lik i djelo stanovite L. Brene, a u Zagrebu održavaju kazališne predstave na srpskom jeziku. Pred publikom je ponovno autentični B. Nušić. I. Goldstein najavljuje knjigu o ‘neoustaštvu’. Dio medija rabi benignu kovanicu ‘Ovi prostori’ umjesto imena propale države i čini sve kako bi se njezin duh (‘srbokroatizma’) vratio među žive. Možda ruka koja svim tim upravlja i ulaže velik novac u to oživljavanje ipak nije s ‘Ovih prostora’. Hrvati nisu do kraja razumjeli prvu ‘detuđmanizaciju’.
Prešućuje se, naravno, da je srpsko osvajaštvo, prvo na jugoistoku Europe, osuđeno pred Međunarodnim sudom zbog ratnih zločina Miloševićeve vojske, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti. Za takva se nedjela sudilo samo Njemačkoj i Japanu. Je li se Srbija pokajala i priznala zločine, je li platila ratnu odštetu? Ne, Srbija poriče svoje zločine u ratovima na kraju prošloga stoljeća, rehabilitira četnike, slavi R. Mladića i ratnike njegova kova i priprema se, nadajući se ruskoj potpori, nastaviti putem ‘oslobađanja’. ‘Ustaška Hrvatska’ uvijek je prvi izazov. Nije nakana ovih riječi iskazati neraspoloženje prema ‘drugima i vrlo drukčijima’, nego skrenuti pozornost na ljudsko dostojanstvo oklevetanih, izostanak razumijevanja toga govora i adekvatan otpor.
‘Ustaško protjerivanje’ Srba
“I navodno umjereni portal B92 doslovce piše: “Ranije jutros pojavila se informacija da je ustaški režim u Hrvatskoj na čelu s Plenkovićem stopirao uvoz ruske nafte u Srbiju preko Janafa”. (Jutarnji, 6. 10. 2023.) “Kome je Stepinac svetac, njemu je Jasenovac radni logor, Sisak dječje odmaralište, a Oluja zločinački pothvat Srba. Poslije ovakve laži i gluposti Plenkovića, još je jasnije da vladu ustaša vodi glupi ustaša. Takvima se ne šuti, takvima se ne zaboravlja, takvima se ne prašta”, zaključio je Vulin, pišu Novosti.rs. (Dnevnik.hr, 5. 8. 2022.) Šef srpske diplomacije iznosi da današnju Hrvatsku vode “nasljednici nacista i ustaša” i nasljednici onih koji su devedesetih protjerali više od 250.000 Srba. (Hrvatska ne nasljeđuje ni nacizam, ni ustaštvo, a ne vode je ni nasljednici ljudi ‘koji su protjerali 250.000 Srba’).
Zastanimo na trenutak uz to ‘ustaško protjerivanje’ Srba 1995. Evo neustaškoga svjedočenja iz ‘onoga vremena’, (1995.). “Odluka Vrhovnog savjeta obrane priopćena je javnosti 4. kolovoza u 20 sati. Ona je otišla u narod, a preko Unprofora na znanje hrvatskoj vojsci i Tuđmanovoj državi, i glasila je: ‘Vrhovni savjet obrane Republike Srpske Krajine, donio je, na današnjoj sjednici, odluku da se zbog preventivnih i sigurnosnih razloga organizira evakuacija civilnog stanovništva Sjeverne Dalmacije i južnog dijela Like. U organizaciji evakuacije i pratnji stanovništva, aktivno će sudjelovati pripadnici mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, uz Civilnu zaštitu RSK…’ (…) Svi prisutni su shvatili da se odluka odnosi na cijelo područje zapadnog dijela RSK. (…) “Komandant brigade, pukovnik Stevan Štrbac, u večernjim satima 4. kolovoza donosi odluku o evakuaciji stanovništva ‘po planu evakuacije’. …” Narod i vojska napustili su navedene prostore i krenuli put Srbije. Skoro da i nije bilo, ne samo otpora, nego ni želje da se ostane tamo gdje se stoljećima opstajalo i živjelo. (…) Zato Mrkšić na sjednici Vrhovnog vijeća obrane, prešutno podržava odluku o evakuaciji. Ona je bitan adut s kojim sa sebe skida odgovornost.” (Milisav Sekulić, Knin je pao u Beogradu, Nidda Verlag, Bad Vilbel, 2000.).
Uzmicanje Hrvata
Je li došlo vrijeme da se na znanstvenoj i političkoj razini u Hrvatskoj, moguće i na međunarodnoj sceni, pretresu sva ta klevetanja i velikosrpske dogme o krivnji naroda, a ne pojedinih režima? Ili je, zapravo, sve to dio nekoga obuhvatnijega projekta? Je li nam doprlo do svijesti da se sadašnjim optuživanjima Hrvatske za ustaštvo prikriva pravu svrhu viktimizacije Hrvata? Pomaže li nam za razumijevanje same zamisli bar aktualno okrivljavanje Ukrajine za nacizam, iako smo sve to prošli prije tridesetak godina? Ako se ne učini ono što treba učiniti, lako bi moglo biti da ni novi ‘rasplet’ ne će biti bitno drukčiji od staroga. Te se optužbe i među ovdašnjim jugoslavenima i neokomunistima upotrebljavaju za ušutkavanje svakoga hrvatstva, koje nije spremno odustati i predati se. Ne bi trebalo misliti da u svemu tomu ne postoji i znatna pomoć iz pojedinih struktura na Zapadu. Optužbe za ustaštvo upotrebljavaju se kao dodatne trake preko hrvatskih usta, kako bi ih držali zatvorenima. Udara se na njihov jezik, književnost, povijest. Hrvatski su branitelji dodatno izloženi različitim klevetama.
Komunističko velikosrpstvo je posebno pojačalo optuživanje Hrvata za neiskorjenjivo ustaštvo u razdoblju koje je prethodilo raspadu SFRJ. Vjerovali su da ‘ustaštvo’ može biti najsigurniji casus belli za preustroj propadajuće države, prema stoljetnim srpskim planovima. Visoko pozicionirani predstavnik Vučićeve Srbije (A. Vulin) kaže kako “nije siguran da je u Hrvatskoj riječ o povratku ustaštva, jer ustašluk i ustaše nikad nisu izašli iz politike Hrvatske, iz javnog života Hrvatske”. Vučićevci, naravno, ‘znaju’ kako je Europska unija primila u svoje članstvo ‘ustašku’ državu, kako je ta država postala članicom UN-a i NATO saveza? Što bi njima mogla značiti činjenica da između ustaške države (1941. – 1945.) i demokratske Hrvatske stoji razdoblje od 45 godina kontinuiranog ‘čišćenja’ od svakoga traga ustaštva?
Rejugoslavizacija Hrvatske
A što je povijesno ustaštvo? Ovdje možemo iznijeti samo najsažetije prikaze. Neosporivo je da spada u one pokrete na europskom prostoru koji su imali svoje ‘specifične odgovore’ na posljedice Prvoga svjetskoga rata. Hrvati ‘prisajedinjeni’ Kraljevini Karađorđevića bili su izloženi teroru i atentatima. U Italiji se razvio fašizam, a u Njemačkoj nacional-socijalizam. Udruženi, nacizam i fašizam, pokrenuli su strašni rat u kome su i poraženi. Sudbina ustaškoga pokreta pratila je sudbinu nacizma i fašizma s kojima je zajedno nastupao. Vlast ustaša u Hrvatskoj je 1945. ‘revolucijom’ zamijenila vlast jugoslavenskih komunista. A njih su na prvim slobodnim izborima 1990. zamijenile demokratske vlasti. Hrvatsku su opet napali 1991. Voljom i žrtvom hrvatskoga naroda i, posebno, branitelja 1995. oslobođeni su okupirani hrvatski krajevi. Dio se vratio matici mirnom reintegracijom 1998.
U aktualnim pokušajima dubinske rejugoslavizacije Hrvatske, u dnevnim novinama koje izlaze u Zagrebu (19. 3. 2023.) prizivaju nam u sjećanje jugoslavensko, umjetničko, tumačenje ‘braniteljskoga narativa’, koje pripisuju nedavno preminuloj književnici D. Ugrešić: “Braniteljski narativ je infantilan, on podrazumijeva govornika koji zahtijeva pažnju, a da je pritom ničim nije zaslužio, to je dijete koje očekuje našu apsolutnu pohvalu … Braniteljski narativ podrazumijeva teror inferiornoga” koji traži poštovanje iako mu ni samomu “nije jasno na temelju čega bi ga trebao/la dobiti”. Kakav govor, ‘superiorne’, kakav pokušaj ponižavanja i klevetanja? A zašto? Zbog toga što je poražena osvajačka sila, koja je imala njezinu naklonost? Književnica pretpostavlja da postoje ljudi koji ‘ničim nisu zaslužili pažnju’! To je, valjda, njezin pogled s više razine humanizma. Prema njezinu stavu, Hrvati su morali na koljenima dočekati osloboditelje s istoka? A to su s gnušanjem odbili.
‘Braniteljski narativ’
Hrvatski je branitelj tražio poštovanje za se i za svoj narod, za svoj dom i za svijet slobode. Književnica je očekivala spasitelje, osloboditelje, Slobine ljude koji će pokazati ‘inferiornima’ tko je gazda u velikosrpskoj kući. Ali ‘inferiorni’ su odlučili zaustaviti osvajače. Branili su se i onda kad nisu imali adekvatnoga oružja, nego samo ljubav i odanost slobodi za sve na hrvatskoj grudi. Ljudi koje naziva infantilnim, ni od koga nisu tražili ‘pažnju’ nego su branili svoje sveto pravo da u slobodi žive na zemlji koju su im predci čuvali i za nju ginuli više od tisuću godina. Njima nije trebala ‘pažnja’ nego poraz agresora. Vraćajući se u ‘ona vremena’, sugovornik književnice D. Ugrešić, koji je oživio ta sjećanja, ispisuje i ovu rečenicu: “U trenutku tog našeg razgovora iz institucije književnih potpora izbačeni su Lucić, Dežulović i drugi istaknuti umjetnici.” Druge ne spominje. Njihovo antihrvatstvo je vrhunac njihove ‘umjetnosti’, i njihove ‘istaknutosti’, zbog njega su i ‘važni’ i ‘umjetnici’. ‘Progresivci’ bi danas htjeli stvoriti poredak u kome Hrvata smijete nazivati ustašom, a Hrvatsku ustaškom državom, ali, recimo, o ‘zambijskoj grupi’ smijete reći samo ono što oni ovjere kao ispravan govor.
Može li biti da je komunistička vlast, koja je Hrvatskom vladala od 1945. do 1990., dakle, deset puta duže od ustaša koji su vladali od 1941. do 1945., nakon pobjede, iskorijenila ustaštvo, ili je moguće da se to dugotrajno ‘čišćenje’ pokazalo vrlo učinkovitim oblikom držanja jednoga naroda u pokornosti? Ima dosta znakova da se i danas, ‘potragom za ustašama’, pokušava kamuflirati jugokomunistička ukorijenjenost i u novo političko vrijeme? Obračun s preživjelim ustašama 1945. bio je vrlo okrutan, a s ‘čišćenjem’ se nastavilo i godinama nakon rata u Hrvatskoj i u inozemstvu. Iznijet ćemo primjer toga ‘čišćenja’ daleko od ratne fronte i odmjeravanja moguće krivnje pred sudom.
Pola stoljeća komunističkoga čišćenja
Prema onome što se oko nas događa, netko bi mogao zaključiti da 1941. nisu Mussolinijevi ljudi iz Italije u svojim kamionima vozili nekoliko stotina ustaša u Hrvatsku, nego da je bilo suprotno od toga: da su ustaše imale moć i snagu, a ne fašisti i nacisti, koji su od 1941. do 1945. znatne vojne snage držali u Hrvatskoj. Italija je i formalno okupirala dio hrvatske zemlje i mora (Rimski ugovori), a ustaše su među Talijanima tražili i svoga kralja (Amiona od Savoye, koji bi se zvao Tomislav II.). U Italiji su fašisti dio prošlosti, kao što su i nacional-socijalisti dio njemačke prošlosti. Samo su ustaše, prema prikazima jugoslavenskih neokomunista u Hrvatskoj, vladajućih struktura u Srbiji i njihovih medija, sve preživjeli, uključujući gotovo pola stoljeća komunističkoga iskorjenjivanja svakoga i najmanjega traga ustaštva u našoj zemlji.
Kad bi uspoređivali ukorijenjenost tih diktatorskih poredaka, fašista, nacista i ustaša, trebalo bi spomenuti i vremenska razdoblja vladanja. Mussolini je na vlasti u Italiji bio od 1922. do 1943., a Hitler u Njemačkoj od 1933. do 1945. Dakle, Mussolini 21 godina vlasti u Italiji, Hitler 12 godina vlasti u Njemačkoj, a Pavelić 4 godine vlasti u Hrvatskoj. I Hitler i Mussolini u svojim su državama i u svjetskoj znanosti dijelom prošloga vremena, samo su vođa ustaša i ustaše zauvijek dijelom aktualnoga života!? Posljedice nacističke vlasti bile su zastrašujuće i za Njemačku i za ostali svijet. ‘Čišćenje’ nakon 1945. u Njemačkoj razlikovalo se od onoga u Hrvatskoj. Nakon ratnoga poraza, ideologija nacionalsocijalizma zabranjena je u svim demokratskim zemljama, a nacistički i fašistički vođe su osuđeni kao ratni zločinci. Komunisti u Hrvatskoj nisu morali zabranjivati djelovanje ustaša – odlučili su ih po vrlo kratkom postupku iskorijeniti. Najprije metak, onda poziv na saslušanje.
Sudbina dr. Ljudevita Juraka. Spomenut ćemo tri primjera odnosa poslijeratne vlasti prema ljudima sa suprotne strane ideoloških podjela u Hrvatskoj i u Njemačkoj. Dr. Ljudevit Jurak, hrvatski liječnik, specijalist patološke anatomije i sudske medicine bio je članom međunarodnoga povjerenstva koje je 1943. istraživalo skupne grobnice u zapadnoj Ukrajini (Vinica). Došli su do nedvojbenoga zaključka da su masovno ubojstvo (oko 1300 ljudi 1938.) počinili Staljinovi ratnici. Većina Ukrajinaca ubijena je metkom u zatiljak, kod žena je bilo znakova koji su upućivali na silovanje prije egzekucije, neke su žrtve imale tragove mučenja. Zaključci međunarodnoga povjerenstva su i objavljeni. Nakon ulaska partizana u Zagreb, nova je vlast tražila da dr. Lj. Jurak povuče svoj potpis sa spomenutoga izvješća. Odbio je to učiniti.
Uhićen je u svibnju 1945. i presudom suda Komande grada Zagreba zbog “djela ratnog zločinstva” 9. lipnja 1945. osuđen na smrt strijeljanjem. Strijeljan je sutradan, 10. lipnja 1945. Mjesec dana nakon ubojstva dr. Juraka, Zemaljska komisija poziva Vojni sud “da se okrivljeni odmah uhapsi jer postoji opasnost od bijega”. Nakon toga OZNA Zagreb, poziva prof. dr. Lj. Juraka da 15. kolovoza 1945. dođe u sobu br. 10 u Đorđićevu 2, radi davanja podataka. Dakle, najprije strijeljanje, onda presuda i nakon više od dva mjeseca poziv OZNE da se javi u Đorđićevu 2. Prof. dr. Ljudevit Jurak je rehabilitiran 1991. odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu. Kad bi nasljednici ondašnje komunističke vlasti, danas nastupali kao oni 1945., ne bi se dobro proveli ljudi koji nekoga prikazuju ‘u lošem svjetlu’, kao što je Lj. Jurak, navodno svojim potpisom, omogućio prikaz prijateljskog Sovjetskoga Saveza. Ali današnji hrvatofobi, ne iznose stručne prosudbe skupa s, recimo, članovima međunarodnoga povjerenstva, nego nastupaju u drukčijim ulogama. Ne prikazuju ‘u lošem svjetlu prijateljske države’ nego državu u kojoj žive. Oni vlastitu demokratsku državu nazivaju ‘ustaškom’. (Ako je demokratska, nije ustaška, a ako je ustaška, nije demokratska.)
Što je bilo s Njemačkom nakon 1945.?
Rezultati istraživačkoga projekta, koji je pokrenut 2012., na kojem je radila grupa povjesničara iz Njemačke i inozemstva, pokazuju da je 1957. među visokim dužnosnicima njemačkoga ministarstva pravosuđa bilo 77 % bivših članova Hitlerove nacističke stranke, što je veći udio nego što je zabilježeno tijekom Trećeg Reicha, u razdoblju 1933.-1945. Između 1949. i ranih 70-ih od 170 visoko pozicioniranih djelatnika ministarstva pravosuđa, koji su rođeni prije 1927. (mogli su, dakle, djelovati u režimu A. Hitlera), njih je 90, dakle oko 53 posto, imalo člansku knjižicu NSDAP-a (Hina, 10. 10. 2016.). Vjerojatno nitko ne će poželjeti uspoređivati te podatke s onima do kojih bi istraživači došli u Hrvatskoj, tražeći članove ustaške stranke u poslijeratnim hrvatskim strukturama.
Početkom osamdesetih na sjeveru Njemačke okupilo se mnoštvo na sprovodu admirala, posljednjeg i kratkotrajnog šefa vlade nacističke Njemačke, Karla Doenitza, kojega je osobno Hitler uoči svoga samoubojstva odabrao nasljednikom. Na Doenitzovu su ispraćaju sudjelovali ‘veterani Drugog svjetskog rata’. “Bivši Doenitzovi časnici su držali počasnu stražu, a na vijencima je bio viteški križ, koji su dijelili i nacionalsocijalisti”. Prema dokumentarnom filmu javnoga servisa ZDF-a, sprovod je bio “dobro posjećen”. (Hina, 8. 5. 2020). Kad spominjemo grob Hitlerova nasljednika, recimo da je njemačka državna služba, koja se brinula za dostojno obilježavanje grobova i održavanje groblja, tijekom 1994. i 1995. dala urediti dio Mirogoja u Zagrebu na kojem je tijekom rata zakopano oko 2000 njemačkih vojnika. Na istom su groblju jugoslavenski komunisti uklonili grobove ustaša i domobrana, ‘što je uključivalo višegeneracijsku zabranu i kažnjavanje svakoga sjećanja na stradale’.
Albert Speer je bio je članom NSDAP-u od 1931. Pripadao je najužem krugu ljudi velikoga Hitlerova povjerenja. U veljači 1942. Hitler ga je postavio ministrom naoružanja i ratne proizvodnje. Nakon rata osuđen je na 20 godina zatvora. Odslužio je punu zatvorsku kaznu. Do izlaska na slobodu, 1966. objavio je dvije autobiografske knjige u kojima je je detaljno opisao svoj odnos s Hitlerom. Umro je 1981. u Londonu. Bio je vrlo bogat čovjek. Istraživači su ustanovili da i nije bio tako slabo upućen u politiku istrebljenja Židova kao što je tvrdio. Je li uopće moguće zamisliti da bi netko od ljudi najvećega Pavelićeva povjerenja, koji su bili dostupni komunistima, život završio s kaznom od 20 godina zatvora, objavljenim knjigama i bogatstvom stečenim nakon rata? Međutim u Njemačkoj i ugledne novine objavljuju tekstove o tomu kako se ‘ustaštvo’ i danas manifestira javnim izlaganjem hrvatskoga grba s prvim bijelim poljem.
Fašisti, nacisti, ustaše
A kako je sve to počelo? Kakva je veza između ustaša, fašista i nacista? Ne možemo znati kakva bi budućnost bila pred petstotinjak ustaša, koje su talijanske vlasti zatvorile u logoru na Liparima, nakon atentata na kralja A. Karađorđevića 1934., da Hitler nije u travnju 1941. otvorio još jednu ratnu frontu. Hitlerove i Mussolinijeve odluke odredile su njihovu budućnost. Nakon razvrgnuća Trojnoga pakta (Njemačka-Italija-Jugoslavija) i njemačkoga bombardiranja Beograda, dotadašnja Jugoslavija više nije postojala. Hitler je kontrolu nad Hrvatskom kanio prepustiti Mađarskoj, ali ona za to nije pokazala zanimanje. Berlin je nakon toga nastojao pridobiti vođu HSS-a Vladka Mačeka kako bi u Hrvatskoj preuzeo vlast. Budući da je i Maček odbio tu ponudu, Hitler je vodeću ulogu u Hrvatskoj prepustio Italiji i ustašama na čelu s Antom Pavelićem.
Hitler i Mussolini postavili su A. Pavelića na čelo nove države – NDH. Uskoro su fašisti okupirali i dijelove hrvatskoga juga. Pavelićeva je vojska ratovala četiri godine i izgubila rat. Osveta pobjednika bila je vrlo okrutna. Ustaše koji su preživjeli, opet su morali bježati iz Hrvatske. Pripisivala su im se mnoga zlodjela, kršenje ratnoga prava i pristanak uz Hitlerov progon i ubojstva Židova. Ustaše su, naime, preuzeli rasističke zakone iz nacističke Njemačke. Hrvatska je kraj Drugoga svjetskoga rata dočekala pod vlašću Titovih partizana, na strani Saveznika. Ustaše su bili na strani poraženih.
Odluka EU-a, ‘krivnja’ hrvatska
Vratimo se na početak. Srbijanski ministar unutarnjih poslova komentirao je odluku EU da se toj državi, u sklopu osmog paketa sankcija Rusiji, zabrani uvoz ruske nafte preko Hrvatske. “Kazao je da nije uveden osmi paket sankcija Rusiji, nego prvi Srbiji, da je jedina dosljednost EU “osveta slobodnim narodima”, a Hrvatsku je nazvao “iskompleksiranom i ustaškom”. Dodao je da nije ustašama i njihovim saveznicima važno ima li nešto smisla, već hoće li to naštetiti njegovoj zemlji. (Beta, 19. 7. 2022). Glavna optužba sadržana je u obilježavanju hrvatske države ‘ustaškom’. Dakle, da Hrvatska nije ‘ustaška zemlja’, ruska bi nafta tekla u Srbiju kroz Hrvatsku? Kakve veze imaju ‘ustaše’ s odlukama EU-a?
Nikakve. Ustaše su kao politički čimbenik s povijesne scene nestale 1945. Današnja vlada demokratske hrvatske države nikako ne može biti ‘ustaška vlada’. Ustaše i ustaška vlast pripadaju vremenu prve polovice prošloga stoljeća, s lako odredivim vremenskim okvirima i osnovnim značajkama. O dolasku na vlast Ante Pavelića, vođe ustaša, Hrvati nikad nisu glasovali. Na vlast je postavljen voljom Osovinskih sila, Hitlera i Mussolinija. Kad su poraženi oni, poražen je i ustaški režim, kad su s povijesne scene nestale nacifašističke sile, nestao je i režim A. Pavelića.
Može li se iz tih osnovnih informacija nekako nazrijeti kako bi ‘ustaštvo’ uspjelo doprijeti, kroz desetljeća komunističke, jugoslavenske vlasti do demokratske hrvatske države, koja je odlukom međunarodne zajednice priznata 15. svibnja 1992.? Na čelu te države, od 1990. do 1999. bio je čovjek koji je u Drugom svjetskom ratu bio aktivnim partizanom u redovima Titove vojske. Treba li onda pretpostaviti da je i fašizam u Italiji i nacizam u Njemačkoj, koji su znatno duže upravljali tim državama, dijelom njihova aktualnoga političkoga identiteta? Tko bi današnju Italiju nazivao fašističkom, tko bi Njemačku danas nazivao nacističkom državom, zato što su u njima, u jednom povijesnom razdoblju, vladali fašisti i nacisti? Isto pitanje vrijedi i za države koje su nacisti i fašisti pokorili. Posebno za one koje su nakon 1945. potpale pod vlast totalitarnoga komunizma.
Predsjednik srbijanske vlade Hitlerov namjesnik
Glas srbijanskoga ministra iz 2022.: “I ne samo što ustaša u Hrvatskoj ima, već ih ima i više nego dovoljno na mjestima gdje se donose odluke, pa se tako odluči da se dokazanom, presuđenom ratnom zločincu Glavašu vrate činovi i odlikovanja, da je Oluja i protjerivanje i ubijanje Srba legitimna akcija i da se ubojicama srpske djece na Petrovačkoj cesti ne sudi.” (Izjava A. Vulina, 24sata, 25. 7. 2022.). Sve iznesene tvrdnje su samo laži. Na njih se ne bi trebalo osvrtati kad ih ne bi iznosio ministar jedne države, a ta se država nije ogradila od njih, niti otklonila takav model međudržavne komunikacije.
Drugi srbijanski ministar, I. Dačić, tumači kako je general M. Nedić bio eksponent Hitlerove vlasti uspostavljene 1941. na području njemačke vojne uprave u Srbiji koja je nestala sa svjetske pozornice 1944. pred slom Sila Osovine. “Vlada koja je nastala voljom njemačkog okupatora koristila je srpske državne simbole i nazivlje. Njezinih nekoliko desetaka tisuća žandara, te vojnika u sastavu Srpske državne straže (“nedićevci”) i Srpskog dobrovoljačkog korpusa (“ljotićevci”) uspješno su uz pomoć Nijemaca kontrolirali teritorij Srbije koja je gospodarski iskorištavana za potporu njemačkom ratnom naporu.” (Wikipedija)
“Dačić je u intervju za TV Pink govorio da je Hrvatska za vrijeme Drugog svjetskog rata bila suradnica nacističke Njemačke, a Srbija nije… Dva dana nakon potpisivanja Trojnog pakta u Beogradu taj potpis je srušen, a Hrvatska je ostala u Trojnom paktu do kraja rata, istaknuo je Dačić… Nedić je bio ‘kolaboracionist jer ga je Hitler postavio’, kazao je Dačić u studiju provladine komercijalne televizije Pink (N1, 3. 5. 2018). (M. Nedić, general vojske Kraljevine Jugoslavije, najpoznatiji kao vođa marionetske vlade u Srbiji pod okupacijom Trećega Reicha u Drugom svjetskom ratu. Imao je važnu ulogu u holokaustu na području Srbije, kojim je već do sredine 1942. godine u logore smrti otpravljena velika većina od oko 15.000 Židova u Srbiji. Mali broj Židova se uspio pridružiti partizanima ili se sakriti po selima. Wikipedija). Aktualni srbijanski narativ: M. Nedić, predsjednik srbijanske vlade, bio je Hitlerov kolaboracionist, ali Srbija nije bila suradnica nacističke Njemačke, a Hrvatska je bila.
Kratki vijek ustaštva
“Ustaštvo u hrvatskom nacionalizmu, za razliku od velikosrpskog, kosovsko-vidovdanskog i proruskog nacionalističkog ekstremizma u srpskom, bilo je kratkoga vijeka.” (V. Perica). Bilo je dosta Hrvata među partizanima koji su se borili protiv ustaša. Hrvatske institucije, Katolička Crkva i država osudile su ustaške zločine. Hrvatski se ustavni poredak deklarira ‘zavnohovskom’ orijentacijom koja je bila na suprotnoj strani od ustaške. Ustaška su zlodjela osudili hrvatski biskupi, što se spominje i u Papinoj enciklici.
Iznijeli smo kako su ustaše u ratu došli na vlast, a osvajačko velikosrpstvo koje je 1991. napalo Hrvatsku, u miru su iznjedrile srbijanske kulturne institucije, SANU, Savez komunista Srbije i Pravoslavna Crkva. S. Miloševića je dočekala zgotovljena politička podloga. Ostalo je samo završiti taj proces. Miloševićevu su vlast Srbi veličali okupljanjima na mnogim mitinzima. Ustaštvo se razvija u okupiranoj Europi, a osvajačko velikosrpstvo koncem prošloga stoljeća nastupa samo, nasuprot otporima mnogih subjekata međunarodne politike, uključujući, velike sile među kojima je bila i Rusija.
Ustaše 4 godine, komunisti 45 godina. Današnja Srbija poriče svoje zločine počinjene u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Današnja Srbija ne govori o zločincima iz vlastitih redova, osuđenih na međunarodnom sudu, nego o ustašama, među koje ubrajaju i sadašnju demokratsku vlast u Hrvatskoj. Uz to slave i rehabilitiraju osuđene četnike i ljotićevce. Današnja je hrvatska vlast uvijek iskazivala protivljenje i osudu zlodjela u pojedinim vojnim aktivnostima, koja nisu imale nikakve veze s državnom politikom. Prelazilo se preko toga što su u mnogim državnim strukturama nakon 1990. ostali ljudi iz komunističke vlasti koja je do tada upravljala Hrvatskom.
Nije bilo nikakvoga ‘rasvjetljavanja’ njihovih uloga u represivnim sustavima toga trećega, a zapravo, prvoga totalitarizma. Komunistička je partija u Hrvatskoj vladala četiri puta duže od ustaškoga režima. Ni ljotićevci, ni nedićevci, ni četnici nisu, prema srpskim tumačenjima, bili na strani naci-fašizma, a srpske su ‘žrtve’, kako tvrde, samo u Jasenovcu, prelazile milijun ubijenih, spaljenih ili samljevenih u drobilicama. Nije Miloševićev režim 1991. oružanom silom napao Hrvatsku, nego su Hrvati ‘protjerali’ 250.000 Srba. Iz ‘narativa’ Ovih prostora, nestao je i Bleiburg i Križni put i osvete bez suda i suđenja, od Dakse do Zagreba, Teznog i drugih gubilišta. Te su laži, prikrivanja i obmanjivanja izvorištima povika ‘drž’te ustaše’.
Ivan Bekavac, HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo