Ivana Haberle: “Hvala vam! Nismo vas dostojni. Nismo dostojni vaše žrtve!”

Povodom obilježavanja 30. obljetnice pogibije pripadnika 7. domobranske pukovnije i 93. krila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva poginulih u Škabrnji 18 i 21. ožujka 1993. godine u obrani dostignutih crta u VRO Maslenica, članice naše Udruge Suza, Veselka, Marija i ja uputile smo se na Svetu misu zahvalnicu u crkvu Svih svetih na groblju Sukošan-Debeljak. U autu im pričam o svojoj emocionalnoj vezanosti za to groblje. Da, ovo zvuči čudno, ali je tako. Rat. Prva civilna žrtva. Puno je godina prošlo, pokušavam se sjetiti nekih detalja, ne znam je li čovjek bio gluh ili gluhonijem, nije stigao izaći skroz iz debeljačkog autobusa. Nastala je panika, vriska, bijeg. Nije čuo ni vidio da je tenk JNA okrenuo cijev prema autobusu i grunuo… Kročio je nogom, ali nije stigao izaći.

Kažem ženama da se ne sjećam koliko je vremena prošlo da sam obukla gardističku uniformu i da se to dogodilo, ali nije dugo. Zvali su nas da dođemo doktor i ja na intervenciju, na sukošansko groblje. Pucalo se sa svih strana. Dimilo je. Šuljali smo se uza zid groblja i došli. Prekasno.

Na šatorskom krilu ležao je čovjek. Civil. Mrtav. Lice mu je bilo boje voska. Noge, točnije podkoljenice u neprirodnom položaju, izrešetane, odjeća poderana kuda su prošli šrapneli. Iskrvario je. Doživjela sam šok! Imala sam 18 godina, nedavno obukla uniformu i to je bila prva neprirodna smrt s kojom sam se suočila. Nasilna. Ratna. Gledajući tijelo Milorada Torbarine polako sam osvještavala što je rat i kako ljudski život nestaje u trenu.

Misa zahvalnica je bila prekrasna uz klapu Sv.Juraj, uz dva biskupa, obitelji poginulih branitelja, djecu iz OŠ Sukošan, uz pripadnike HRZ-a u svečanim odorama. Biskup je pročitao Njihova imena:

Zoran Bašić
Rade Bilaver
Slavko Erak
Ivan Klarin
Marijan Grdović
Marin Jerak
Milan Mrdalj
Šime Smolić
Darko Torbarina
Mladen Veleslavić

Nakon mise krenuli smo u koloni do centralnog križa, gdje će se položiti cvijeće i svijeće. Taj dio ne volim jer je previše teatralan, previše se daje važnosti onima koji trenutno obnašaju dužnost načelnika, gradonačelnika, župana, predsjednika nečega….Čini mi se da bi svi trebali u tišini, skrušeno prići križu i u sebi reći: “Hvala vam! Nismo vas dostojni. Nismo dostojni vaše žrtve!” Onda bi to imalo smisla. Ovako…

Na početku groblja, na lijevoj strani vidim obnovljeni križ Milorad Torbarina, 1932-1991. Opet smo se sreli…

Kad je ceremonija završila, kažem svojim prijateljicama da odemo na grob čovjeka o kojem sam im pričala. Svi su se već razišli, a nas četiri molimo na grobu Milorada naglas, jer osjećaj je, kao da se poznajemo. K nama prilazi čovjek, Hrvatski branitelj, pruža ruku svakoj od nas i kaže:

”Ivana, jeli ti znaš da je to moj otac?”

Naravno da nisam znala. Sada znam. Hrvatski branitelj Neven Torbarina iz Debeljaka. Prilika je da mi pomogne vratiti sjećanja, raščistiti maglu. Kaže da mu je otac bio gluh, nosio slušni aparat, nije čuo da moraju bježati. Pitam ga koji datum je to bio. Kaže 18.9.1991.

Dakle, 4 dana sam bila hrvatski vojnik. S poštovanjem smo se razišli na prekrasnom sunčanom danu, a u srce se izlila neka milina i odriješenje. S korizmenom rečenicom:”Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!”

U Zadru 21.ožujka 2023.

Ivana Haberle, Hrvatsko nebo