Zdravko Gavran: Što znači skori posjet kineskog predsjednika ruskomu?
Vrijeme:12 min, 58 sec
Xijev posjet Moskvi svakako znači potporu Rusiji, ali i moguće stavljanje Rusije pod svojevrsnu kinesku hegemoniju. On je ujedno šansa da Xi pokaže kako može razriješiti prijepor koji svi drugi skupa ne uspijevaju bez Kine pozitivno razriješiti. U osnovi se svodi na pitanje hoće li učinak tog posjeta voditi više prema političkom rješenju, kakvo god ono u perspektivi moglo ispasti, i ublažavanju opasnih napetosti u Europi i u svijetu, ili će voditi prema daljnjem zaoštravanju između „Euroazije“ (rečeno ruskim geopolitičkim rječnikom) i Kine odnosno jakih država Azije, Bliskog istoka i „Male Azije“ s jedne te EU-a, SAD-a i još nekih zapadnih i prozapadnih zemalja s druge strane.
Skori posjet Xija Jinpinga, predsjednika Narodne Republike Kine i šefa tamošnje vladajuće i jedine dopuštene, Komunističke partije, koja u svom članstvu ima 90 milijuna Kineza, predsjedniku Ruske Federacije i bivšem formalnom, no i dalje stvarnom šefu stranke „Ujedinjena Rusija“ (unatrag desetak godina na čelu je nominalno Dmitri Medvedev), dogodit će se u kritičnom trenutku rata u Ukrajini i u kritičnom trenutku suvremene europske i svjetske povijesti.
Odlučnost da se Kinu opet „učini velikom“
Xi (čije ime izgovaraju otprilike izmešu „Ksi“, “Si” i „Ši“) je prošle godine dobio plebiscitarnu potporu na kongresu Komunističke partije Kine. Eliminirao je sve nepodobne, onemogućio svaku protukandidaturu te je plebiscitarno ponovno izabran na čelno mjesto Partije. Ove godine na Svenarodnom kineskom kongresu dobio je i plebiscitarnu potporu za treći mandat na čelu države, što je iznimno rijetka pojava u novijoj kineskoj povijesti. Drugim riječima, Xi je politički u svojoj državi jači nego ikada dosad. Nastupilo je razdoblje u kojem on može i mora demonstrirati to što hoće. A formulacija koja je nedavno ubačena iz Pekinga u svjetsku orbitu govori o odlučnosti da se Kinu opet „učini velikom“.
Na međunarodnom planu Kina je iznimno jaka, ne samo ekonomski kao već dugo, nego je i u mnogim aspektima znanstveno-tehničkog razvoja pretekla donedavno vodeće Sjedinjene Države. Razvila je i veliku vojnu moć, sposobnu ugroziti američki vojni primat u Indo-Pacifiku kada je riječ o konvencionalnim vojnim snagama. Jedino u nuklearnom naoružanju nije ravna, niti će još godinama biti ravna, SAD-u i Rusiji, kao dvjema nuklearnim velesilama koje su po broju nuklearnih bojevih glava i raketnih nosača tih bojevih glava neusporedivo jače od svih drugih država zajedno.
Xi dolazi u Moskvu uoči proljeća i očekivane ukrajinske vojne protuofenzive, ali i možda moguće nove ruske vojne ofenzive. Na ratištu ruske snage ne stoje dobro, dosad su pretrpjele goleme gubitke i doživjele brojne blamaže i imala strašno velike gubitke u ljudstvu i u vojnoj opremi. No i ukrajinska je vojska iscrpljena, mnogi iskusni borci poginuli su ili su ranjeni odnosno i dalje stradavaju najviše u krvavim bitkama za obranu Bahmuta, pa takva situacija u kombinaciji s nedostatkom strjeljiva i odgovarajućih oružja (od kojih neka važna kao što su tenkovi tek trebaju pristizati sa Zapada tijekom sljedećih mjeseci ili tek dogodine) dovodi u pitanje pokretanje i uspješnost najavljene proljetne protuofenzive s ciljem daljnjeg oslobađanja okupiranih područja odnosno s krajnjim ciljem poražavanja napadačke ruske vojne sile.
Kina se nalazi između čekića i nakovnja
Rusija je u nemilosti Zapada, koji ju unatrag jedne godine drastično (ali nipošto u svakom pogledu ni u smislu totalnog prekida gospodarske razmjene) više nego prije kažnjava ekonomskim sankcijama i nastoji ju ekonomski oslabiti i politički osamiti.
I na Kinu se na Zapadu gleda sve negativnije, i pojačavaju se izgledi za postupno sankcioniranje Kine, pogotovu ako se pokažu točnima najnovije tvrdnje po kojima ona već isporučuje ili namjerava isporučivati Rusiji oružje i druge potrepštine za nastavak osvajačkog rata u Ukrajini.
Kina se nalazi između čekića (Zapada) i nakovnja (Rusije i vlastitih ambicija u Indo-Pacifiku). Ona se s jedne strane ne želi odreći savezništva s Rusijom, iz više razloga, od kojih je jedan od glavnih savezništvo u suprotstavljanju moći i supremaciji SAD-a na globalnom planu. Rat Rusije protiv Ukrajine u dimenziji suprotstavljanja i „prkošenja“ zapadnoj sili svakako do određene granice odgovara kineskim geopolitičkim interesima.
S druge strane, Kina nipošto ne bi željela da prenaglo dođe do prekidanja ili drastičnog smanjivanja velike robne i druge razmjene između nje i zapadnih zemalja. Izgubi li prenaglo i u prevelikoj mjeri zapadna tržišta, ostane li bez pristupa naprednim generacijama čipova odnosno poluvodiča i još nekih komponenti za svoju industriju, napose za daljnju digitalizaciju i razvoj umjetne inteligencije, Kina riskira doživjeti slab rast ili gospodarsko, financijsko i tehničko zaostajanje ili nazadovanje. Već sada njezin je godišnji rast znatno niži nego što je bio tijekom posljednjih 20-ak godina. A zapadne zemlje i dalje su ekonomski vrlo jake. I američko i europska tržišta, a i tržišta njima savezničkih ili njima podređenih ili o njima ovisnih zemalja, za Kinu su vrlo važna.
Ni mnogim Zapadnjacima ne odgovara prejako gospodarsko zaoštravanje odnosa s Kinom, zato što mnoge zapadne tvrtke ostvaruju u njoj i proizvodnju i profite odnosno što u njoj nalaze svoje veliko tržište. Svijet je općenito silno isprepleten prekograničnim ulaganjima, kupnjama, prodajama i svakovrsnim razmjenama i suradnjama. U ekonomskom, industrijskom i znanstveno-tehničkom smislu jako je „globaliziran“. Proces nasilne deglobalizacije odnosno „de-couplinga“ („razvoda“ s Kinom) bio bi vrlo bolan za mnoge na raznim stranama i u raznim dimenzijama. No kampanje i političke odluke protiv prisutnosti informatičkog diva Huaweija, osobito u sferi (ne)instaliranja njegove napredne mreže bežičnih komunikacija 5G, a vidimo sada i po zabrani kineskog TikToka i nizu drugih mjera ograničavanja kineskoga gospodarskog prodiranja u zapadne zemlje, potvrđuju da Zapad ide prema zaoštravanju i isključivanju kineskih ponuda s vlastitih tržišta. Iz sigurnosnih i drugih razloga.
I stoga i unatoč tomu, Kini nipošto ne odgovara da bude gurana sa svjetskog tržišta, iako ona u posljednje vrijeme pokazuje namjeru okrenuti se više samoj sebi i manje ovisiti o izvozu na druga tržišta nego dosad. A da ne bi riskirala sankcije i ekonomsko izoliranje, Kina ne bi smjela vojno pomagati Rusiji niti se politički preoštro suprotstavljati zapadnoj alijansi. Premda, i to je moguće. Za Zapad je je nepovoljna okolnost to što manje od 40 država svijeta dosljedno ispovijeda njegovu političku filozofiju, te što mnoge zemlje Azije, Afrike i Latinska Amerike, a i poneka europska, ovise znatno ili u nekim bitnim stvarima ili o Rusiji, ili o Kini, ili o objema.
Vojno zaoštravanje prema Tajvanu i u Južnomu kineskom moru
Na vojnom planu, svi vojni stratezi predviđaju da će Kina nastojati vojno poraziti i politički sebi podvrgnuti Tajvan do kraja ovog desetljeća. Nije malo onih koji očekuju da će Kina u vojnu akciju prema Tajvanu, iza kojega stoji američka vojna sila, koja bi se mogla i otvoreno upetljati u taj unutarkineski pravi rat, krenuti i mnogo prije nego što to drugi predviđaju.
Slična situacija visokog rizika postoji i u Južnom kineskom moru, u kojem je Kina otoje, grebene, atole i hridi jednostrano proglasila svojima, nasula ih i na njima postavila svoje vojne baze, unatoč prosvjedima i protivljenjima i SAD-a i niza okolnih zemalja, koje same polažu pravo na dijelove tog mora i tih grebena i otoka. Sve su češći i sve opasniji sukobi glede (ne)priznavanja kineske jurisdikcije nad vodama i u zračnom prostoru što ih SAD i niz drugih zemalja smatra međunarodnima, dok ih Kina proglašava područjima vlastite jurisdikcije odnosno vlastite suverenosti.
To što je upravo izneseno samo je dio ukupnih „nesporazuma“, koji je sve više između SAD-a i Kine. Slijedom pak transatlantske homogenizacije prouzročene ruskom agresijom na Ukrajinu, EU odnosno gotovo sve europske zemlje slijede sa sve manjim otporima i američki konfrontacijski kurs prema Kini, koju se definira kao „strateškog rivala i suparnika“.
Nakon „samo“ ekonomskih prodiranja po svijetu, Kina u posljednje vrijeme pokazuje i „političke zube“
Kineska politika jest dugoročna politika. Kina je ponosna na višetisućljetnu povijest svoje državnosti. Ona, kako kažu dobri poznavatelji kineskog mentaliteta, ne razmišlja odnosno ne planira politike u godinama, nego u desetljetnim i stoljetnim vremenskim okvirima. Zapad je već odavno ubrzan i podosta aktivistički „histeričan“. Kina je smirenija i odmjerenija. Premda, u posljednje vrijeme čuju se od nekih visokih kineskih dužnosnici i tvrđi, pa i prijeteći tonovi, što donedavno nije bila praksa. Dapače, dok je Kina desetljećima svoju vanjsku politiku i odnos prema drugima temeljila na maksimi: Ne diramo vas, ne dirajte nas!; Ne miješamo se u druga područja svijeta, ne miješajte se ni vi u naše unutarnje kineske poslove!, već niz godina situacija je drukčija.
Istina, Kina se unatrag 10-15 godina „samo“ ekonomski, investicijski, trgovački, projektno i izvođački (izgradnja Pelješkog mosta, npr.) te ponešto u znanosti i kulturi „miješala“ u druga područja svijeta. Osobito se miješala u dijelove Afrike (u potrazi za važnim sirovinama) i Latinske Amerike, a bila je uspostavila i važan okvir suradnje sa zemljama srednje i jugoistočne Europe, i s mnogim drugima. No u posljednje vrijeme počela je pokazivati i „političke zube“, zabilježivši i neke nezanemarive uspjehe.
Nakon što je ostvarila dio planirane izgradnje mreže prometnica i komunikacija u okviru divovskog projekta „Jedan pojas, jedna cesta“, u koji su uključeni desetci zemalja, s ciljem izgradnje prometnih pravaca za, poglavito, izvoz kineskih roba u druge dijelove svijeta, te nakon što je oblikovala neke vrste političko-gospodarski okvir suradnje BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južna Afrika) i razna „regionalna“ i poslovna savezništva, Kina sve otvorenije iskoračuje i na političko područje. Na tom planu ona, za sada, bilježi i uspjehe. Ojačala je svoj politički utjecaj u dijelovima Indo-Pacifika (u velikoj uglavnom islamskoj zemlji Indoneziji, npr.), u dijelovima središnje Azije (koji su dotad bili poglavito pod ruskim, a u Afganistanu i još ponegdje/ponešto i američkim utjecajem) te na Bliskom istoku.
Ojačana kineska uloga na Bliskom istoku, sa zemljama koje imaju dobru suradnju i s Rusijom
Možda najkrupnije re-pozicioniranje na Bliskom istoku dogodilo se je sa Saudijskom Arabijom, koja se otela američkom tutorstvu, koja kao najveća izvoznica nafte sa svijetu jako dobro usuglašava interese na planu određivanja cijene nafte s Rusijom (u okviru OPEC+) i koja je od prošle godine ušla u neka otvorena i dugoročna poslovna savezništva i suradnje s Kinom. Istodobno, Iran je zbog loših i napetih odnosa sa zapadnim zemljama pojačavao razumijevanje i suradnju s Kinom.
Sada je i prvo i drugo okrunjeno kineskim posredovanjem u pomirenju te u obnovi diplomatskih odnosa između dvaju glavnih bliskoistočnih rivala, ako se zanemari Izrael, a to su upravo dvije s Kinom sada dobro surađujuće zemlje: (sunitska) S. Arabija i (šijitski) Iran. Koliko će novopostignuti sporazum između Rijada i Teherana „držati vodu“, to tek treba vidjeti, no do njega je ipak došlo, iako to donedavno nije bilo nimalo izgledno, posebice s obzirom na zamjenski odnosno asimetrični brutalni rat što ga je na području Jemena godinama vodio Iran protiv S. Arabije i nekih njezinih arapskih saveznica, pri čemu su potonji imali potporu SAD-a.
Pritom treba podsjetiti da i Iran i S. Arabija, o Siriji da se i ne govori, ostvaruju suradnju i pokazuju razumijevanje u odnosima s Rusijom, iako pritom S. Arabija ne prekida ni važnu suradnju i suradništvo sa SAD-om.
Koliko god sva takva „istočna“ savezništva ne bila cjelovita ni iskrena, i koliko god Ahilovih peta imala, ona su ipak na djelu, pred našim očima, i ne bi bilo istinito tvrditi da ih nema i da u određenim aspektima i dimenzijama ne funkcioniraju. Posljednjih mjeseci Iran je Rusiji prodao na stotine bespilotnih letjelica za potrebe rata u Ukrajini, a neki nagađaju da Rusija potajno pomaže Iranu i u nuklearnoj tehnologiji, u svrhu izrade atomske bombe, što Iran stalno iznova opovrgava da bi imao za cilj, no što mu mnogi u svijetu ne vjeruju. Izrael naime raspolaže, tvrdi se, sa 60 atomskih bombi, koje mu na Bliskom istoku donose stratešku nadmoć, a s kojom se Iran unatrag 45 godina nikada nije mirio ni pomirio.
I Turska i Indija u igri su i važne su
Doda li se spomenutima Turska, kao bivša hegemonistička sila (osmansko carstvo) koja doduše ne uživa povjerenje ni među Arapima ni među susjednim Irancima, a koja kao zemlja koja, iako je 30-ak puta ratovala s Rusijom i gotovo uvijek gubila te ratove, ostvaruje (premda članica NATO-a i nominalna američka saveznica) dobru suradnju i s Rusijom i s Kinom, mozaik novih međusobnih razumijevanja i savezništava uglavnom će biti zaokružen.
Mora se ipak pri navođenju najvažnijih svakako spomenuti i velika Indija, perspektivna i odnedavno najnapučenija zemlja na svijetu, koja ostvaruje suradnju s Kinom u okviru BRICS-a, s Rusijom u smislu nabavljanja ruskih fosilnih goriva i oružja, pritom ostvaruje sigurnosnu suradnju sa SAD-om u okviru QUAD-a (Australija, Indija, Japan, SAD) i ujedno promiče sebe kao vodeću silu „globalnoga Juga“, u smislu nekovrsnog nastavljanja politike nesvrstanosti i okupljanja manje razvijenih i nerazvijenih zemalja svijeta u zaseban neformalan „blok“.
„Autokrati“ se međusobno povezuju
U većini velikoj spomenutih i nespomenutih zemalja s kojima se Kina „umrežila“, na vlasti su vladari koje se po liberalno-demokratskih kriterijima smatra „autokratima“ odnosno moćnim vlastodršcima s velikim političkim ovlastima koji u svojim rukama imaju koncentriranu veliku ne samo političku, nego i drugu moć, a nerijetko raspolažu i velikim kapitalom.
Koliko je doista tako, teško je objektivno prosuditi, no zasigurno u međusobnom razumijevanju jaku ulogu igraju i jaki, moćni, s bogatima umreženi vođe koji se međusobno dogovaraju i „razumijevaju“. Povezuje ih manje ili više izražen otpor prema liberalno-demokratskom, prema bivšem dominatorsko-kolonijalnom ili bivšem hegemonističkom ili bjelačko-eskploatatorskom, ili moralno „dekadentnom“, odveć liberaliziranom odnosno hiper-individualističkom, tj. „razuzdanom“ Zapadu. Zajedničko i Xiju i Putinu i Erdoganu i nizu drugih, a i njihovu poželjnom savezniku na „Zapadnom Balkanu“ Vučiću, jest prevaga kolektivizma i „fundamentalizma“ bilo kojega tipa: političkoga, etničkoga ili mitskoga, nad individualizmom i personalizmom, na štetu temeljnih ljudskih, manjinskih, vjerskih i nekih drugih univerzalnih prava.
Posjet u trenutku kritičnom za daljnji tijek rata u Ukrajini, ali i za održanje širega, svjetskog mira
U tom kontekstu nove, dinamične „konfiguracije“ odnosno novog razvrstavanja i svrstavanja najvažnijih svjetskih i regionalnih sila, od kojih niz njih nije ovdje ni spomenut, događa se sljedeći tjedan posjet Xija Putinu. On se događa u trenutku kada je Rusija, koliko god treba s rezervom uzimati zapadna propagandna pretjerivanja, ipak „na koljenima“. Naravno, i dalje iznimno opasna kao sila koja raspolaže nuklearnim oružjem, za kojim u nekom trenutku može, u nevolji, stvarno i posegnuti. Ukratko, taj posjet događa se u trenutku kritičnom za daljnji tijek rata u Ukrajini, ali i za održanje širega, svjetskog mira.
Xi je nedavno iznio mirovni prijedlog za zaustavljanje rata u Ukrajini. Zapadne sile glatko su ga odbacile. Za razliku od njih, ukrajinski predsjednik Zelenski nije ga načelno odbacio, premda svjestan da bi kineski plan išao u velikoj mjeri u korist Rusije. Zelenski je naime svjestan da će nekoga rješenja morati biti, pogotovu ako se neriješeno stanje na ratištu nastavi, a u tom slučaju ni izgledi Ukrajine ni njega osobno ne će biti sjajni. Svjestan je i toga da jedino Xi može eventualno „prisiliti“ Putina da „mač vrati u korice“.
Xijev posjet Moskvi svakako znači potporu Rusiji, ali i moguće stavljanje Rusije pod svojevrsnu kinesku hegemoniju. On je ujedno šansa da Xi pokaže kako može razriješiti prijepor koji svi drugi skupa ne uspijevaju bez Kine pozitivno razriješiti. U osnovi se svodi na pitanje hoće li učinak tog posjeta voditi više prema političkom rješenju, kakvo god ono u perspektivi moglo ispasti, i ublažavanju opasnih napetosti u Europi i u svijetu, ili će voditi prema daljnjem zaoštravanju između „Euroazije“ (rečeno ruskim geopolitičkim rječnikom) i Kine odnosno jakih država Azije, Bliskog istoka i „Male Azije“ s jedne te EU-a, SAD-a i još nekih zapadnih i prozapadnih zemalja s druge strane.
Povezano:
Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo
