U raljama balkanluka

Unatoč nepovoljnim međunarodnim okolnostima, unatoč nametnutom embargu i unatoč nesklonosti međunarodne zajednice prema ideji samostalne Hrvatske, Hrvatska se devedesetih godina uspjela obraniti od velikosrpske agresije te postići međunarodno priznanje i samostalnost. Time je kratkoročno poražena projugoslavenska politika na tzv. ovim prostorima, kao i svaka ideja koja bi uključivala Hrvatsku u nekoj novoj jugoslavenskoj državnoj koncepciji. Međutim, politika međunarodne zajednice, a posebno Velike Britanije prema prostoru bivše Jugoslavije se ne mijenja. Na Hrvatsku se i dalje gledalo kao na jedan od subjekata neke nove balkanske asocijacije pod primatom Srbije. Rađa se plan o tzv. Zapadnom Balkanu, poznat još kao 6-1+1, prema kojemu bi se u novoj balkanskoj federaciji našle države bivše Jugoslavije – Slovenija + Albanija.

Dolaskom šesteročlane koalicije na vlast 2000 godine, proces nove balkanske integracije dobiva puni zamah. Da bi zapadnobalkanska koncepcija mogla proći, prvi je korak podrazumijevao oštar obračun i isključivanje iz medijsko-političkog života državotvornih elemenata koji su sudjelovali u rušenju Jugoslavije i stvaranju hrvatske države. To je uključivalo i obračun s mnogima koji su participirali u strukturama vlasti u Tuđmanovo doba. Provedena je sječa državotvornih kadrova u diplomaciji (samo u jednom naletu kući se vratilo 35 hrvatskih veleposlanika i konzula, kažnjeno je više od stotinu nepodobnih diplomata i službenika u Ministarstvu vanjskih poslova), očišćene su obavještajno-sigurnosne službe (poglavito Sigurnosno-informativna služba, gdje je samo u jednom danu najureno 162 djelatnika), provedena je lustracija malog broja preostalih državotvornih kadrova u medijima, a na njihovo su mjesto instalirani poslušnici, mahom interesno-ideološki povezani s propalim jugoslavenskim režimom. Obračun s nacionalnim simbolima (npr. Hrvatski državni sabor postaje Hrvatski sabor, ukida se počasna garda) i državnim praznicima, dakako, bio je dio iste strategije.

Drugi bitan korak podrazumijevao je obračun s Domovinskim ratom njegovom posvemašnjom demonizacijom i kriminalizacijom. Rijetki, sporadični i izolirani zločini počinjeni s hrvatske strane u Domovinskom ratu, odjednom se počinju prikazivati kao dio sustava, pače, kao element koji nužno definira Domovinski rat u njegovoj biti.

Zapadnobalkansko integriranje na kulturnom planu

Zapadnobalkansko integriranje, naravno, odvija se i na kulturnom planu; odlasci hrvatskih novinara i književnika na književne susrete, sajmove knjiga i sl. događaje u Srbiju i ostatak regiona, te srpskih u Hrvatsku, ponovno su postali ne samo normalni, nego i poželjni, te se bez iznimke pozitivno ocjenjuju u sredstvima javnog priopćavanja. Poznati književnik Miljenko Jergović Beograd naziva New Yorkom Balkana, sada već pokojni jugounitarist Igor Mandić na Radio televiziji Srbije Tuđmana i postustaše proglašava krivcima za rat, dok feralovci na zimskome salonu knjige u Sarajevu recitiraju Melodije Bljeska i Oluje.

Arhitekti novoga jugoslavenskog povezivanja, naravno, koriste i sredstva popularne kulture za postizanje svojih ciljeva. Među njima pop-glazba ima istaknuto mjesto. Velik broj hrvatskih pjevača, poznato je, održava bratstvojedinstvujuće koncerte u Srbiji i ostalim zemljama bivše Jugoslavije, dok u Hrvatskoj, osim što su kafiće preplavile tzv. cajke, koncerte održavaju i osobe koje su devedesetih godina otvoreno podupirale Miloševićevu velikosrpsku politiku.

U čitavoj priči sudjeluju, naravno, i glumci, pa tako u sapunicama koje se prikazuju na HTV-u uz hrvatske glumce glume i glumci iz čitavog regiona. Među njima nije na posljednjem mjestu Rade Šerbedžija, koji je u porušenom i spaljenom Vukovaru snimao film Dezerter. Štoviše, Ministarstvo kulture vrlo izdašno financira i rad njegova teatra Ulysses, a Brijuni i brodovlje Hrvatske ratne mornarice bili su mu – barem u Mesićevo doba – redovito besplatno na raspolaganju.

Očito je u istoj funkciji i sustavno prikazivanje ostvarenja partizansko-komunističke filmske produkcije na HTV-u, pa tako gledatelji pod podmuklom oznakom antifašistički film (a znamo da je „antifašizam“ u Hrvatskoj instrument rehabilitacije komunizma i jugoslavenstva), mogu uživati u legendarnim epopejama bratstva-jedinstva, kao što su Bitka na Neretvi, Most, Kozara, Valter brani Sarajevo itd.

Kako (neo)jugoslavenska država pretpostavlja i zajednički srpsko-hrvatski jezik, i glede toga su poduzeti određeni koraci, i to ne samo u hrvatskim i srpskim neojugoslavenskim krugovima, već i na razini EU. Zastupnice Zelenih u EU parlamentu – Franziska Katharina Brantner i Marie Cornelissen – tako su još pred desetak godina amandmanom predložile vraćanje srpsko-hrvatskog jezika. Prijedlog pravdaju tobožnjim visokim prevoditeljskim troškovima europskih institucija. Pritom je suvišno podsjećati na to da je taj prijedlog nelegalan, jer se svakoj članici EU jamči upotreba vlastitog jezika kao službenog jezika EU. Treba naravno podsjetiti i na Deklaraciju o tzv. zajedničkom jeziku kao izraz jugo-snova jezičnih jugo-unitarista.

Povijesna pouka

Onima koji barem nešto znaju o nacionalnoj povijesti Hrvatske, poznato je da je nastanku prve jugoslavenske države kumovao višegodišnji, pa i višedesetljetni napor projugoslavenskih političkih i kulturnih silnica u tadašnjoj Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji i Kraljevini Srbiji, usmjeren na izgradnju političkih i kulturnih pretpostavki za ujedinjenje južnih Slavena odnosno za stvaranje jedinstvene jugoslavenske države. Posebna uloga u tom projektu bila je namijenjena kulturnim radnicima, piscima, novinarima, slikarima i umjetnicima jugoslavenske orijentacije, kojima je stvaranje zajedničke države bilo u interesu i radi povećanja tržišta i većih honorara.

Svima su nam jako dobro poznate posljedice takvih kulturnih stremljenja. Jugoslavija je u kulturnom pogledu značila povratak 150 godina unatrag. Prva Jugoslavija nas je iskvarila, druga zaglupila, pisao je s potpunim pravom akademik Dubravko Jelčić. No, unatoč tim činjenicama, unatoč svim kasnijim zvjerstvima i krvoprolićima koja su bila posljedica stvaranja prve i druge Jugoslavije, unatoč svim teritorijalnim i demografskim gubitcima, neki bi Hrvatsku i danas htjeli vidjeti na Balkanu, u balkanskoj krčmi zajedno sa Srbijom. I danas se dadu pronaći pisci i umjetnici koji servilno hodočaste u Beograd i tamo za šaku judinih škuda lažima vrijeđaju Hrvatsku i ulizuju se Srbima, a neki hvaljenjem Draže Mihailovića čak i velikosrbima.

Hrvatska je ulaskom u EU geopolitički i sigurnosno donekle iskoračila iz prostora bivše Jugoslavije, ali je u kulturološkom smislu i dalje duboko balkanizirana država. I dalje se govori o tzv. jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom prostoru bez kojega jednostavno ne mogu brojni jugo-narkomani. Prošlost nam u prvom redu ne može reći što trebamo raditi, nego što trebamo izbjegavati, rekao je španjolski filozof Ortega y Gasset. Stvaranje jedinstvenoga jugoslavenskog kulturnog prostora u prošlosti nam je donijelo brutalni velikosrpski teror u monarhističkoj Jugoslaviji, donijelo nam je Bleiburg, Vukovar, Škabrnju.. Današnji apostoli jugosferaške politike i zagovaratelji novoga jugoslavenskoga kulturnog prostora donijet će nam vrlo slične darove.

Balkansko stanje duha

U balkaniziranju Hrvatske istaknutu ulogu igraju tzv. cajke. One formiraju balkansko stanje duha i potiču najniže strasti. Mnoge od njih zanatski napravljene kako bi neformiranim mlađim generacijama nudile ono što im se čini primamljivo. Osveta, nasilje, propale ljubavi, skupocjeni automobili i pića, oplastičene žene, provodi… Sve ovo ide u cajkama i uz cajke i zvuči primamljivo ljudima bez formirana identiteta.

Istočnjački melos u Hrvatskoj privlači stotine tisuća mladih ljudi. U subotnjim izlascima još pred desetak i više godina bilo je teško pronaći mjesto gdje nisu udarale cajke. I u to svim hrvatskim krajevima, bilo da govorimo o Zagrebu, Bjelovaru, Čakovcu, Varaždinu, Imotskom ili nekom hrvatskom gradu u zapadnoj Hercegovini. Cajke su postale mainstream kod mladih. A mladi sve više zabavu traže i u Beogradu koji je ponovno postao centar (ne)kulturne Jugosfere.

Mnogi će reći da treba mlade pustiti, da je to samo zabava. No glazba još od davnih vremena ima veliku ulogu u zaglupljivanju ljudi. Još od vremena antike poznata je teorija ethosa – starogrčka doktrina o glazbi koja ističe da „glazba bitno utječe na formiranje čovjeka karaktera“. Platon je tako pisao kako je „najglavniji odgoj u glazbi. Ritam i harmonija najjače dopiru u unutrašnjost duše i najživlje je se doimaju, dajući joj pristalu ćud i čine čovjeka dobrim, ako se ispravno odgojio, dok se inače događa protivno“.

Platon je čak iznio tvrdnju da je glazbom moguće srušiti i državu. Iako ovu tvrdnju smatram pretjeranom, držim da u njoj ima i mnogo istine. Poznato je tako da je glazbena umjetnost uz književnost stvarala pretpostavke za mnoge revolucije i prevrate (npr. Francusku revoluciju) i da u bitnome može utjecati na društvene nazore te mentalitetske i psihološke strukture stanovništva. A da se glazba može upregnuti i u kola „mekoga“ kulturnog imperijalizma, bjelodano nam pokazuje glazbena produkcija SAD-a. Kao što se – kako je pisao sv. Augustin – u lijepom pjevu „slabiji duh može preko ugodnosti slušanja podići do čuvstva pobožnosti“ tako današnja glazba stvara degenerirane duhove koji se počesto u pijanim cajkaškim ekstazama ponašaju gore nego životinje.

Poplava cajki u Hrvatskoj „rehabilitirala“ je i one pevaljke koje su devedesetih bile na agresorskoj strani. Tako je Neda Ukraden (rođena Imoćanka), koja je u vrijeme rata otišla živjeti u Beograd, redoviti gost u hrvatskim medijima, a pjevala je svojedobno čak i u emisiji Lijepom našom. U istoj je emisiji pjevao i Miroslav Ilić kojemu nije strano pjevati pjesme o Draži Mihailoviću. Tu je i Fahreta Jahić Živojinović ili tzv. Lepa Brena koja se 1993. u Brčkome fotografirala u uniformi agresorske vojske, ili Momčilo Bajagić Bajaga, koji je stihovima ‘Armija srpska sve će da vas smrska’ dizao četnicima moral u Kninu uoči vojno-redarstvene akcije Oluja. Štoviše, o istoj toj Breni u Hrvatskoj se prikazuju predstave, a biti na njima viđen predstavlja svjedodžbu javne prepoznatljivosti. Svi koji protiv toga nešto kritički kažu odmah bivaju prokazani kao zasukani nacionalisti, štoviše kao ustaše. To je slika teškoga hrvatskog moralnog poraza 2023. godine.

Od zabrana nema ništa

Ovih dana u Hrvatskoj se vode rasprave o zabrani cajkaških koncerata. Cajke su nedvojbeno hrvatski politički, moralni i kulturološki poraz, no nije ih moguće zabraniti. Ako ih i zabranite, kao poruku, na mjestima koje kontroliraju gradske vlasti, uvijek će se naći privatni prostor. I tamo će pohrliti rijeke ljudi. Problem je u tome što ta glazba ima ogromno tržište.

Prema tradicionalnim kriterijima stroge selekcije i aristokratskog poimanja gdje se prednost daje kvaliteti, a ne kvantiteti, gdje se ne podilazi ukusu masa, gdje se polazi od toga da istaknuti genijalci, a ne masa, stvaraju kulturne vrijednosti, današnja moderna, tzv. instant kultura zapravo ni nije kultura, nego izrugivanje stvarne kulture, unakaživanje izvorne čistoće kulture. U toj kulturi kao književne, glazbene i općenito umjetničke veličine ističu se osobe koje prema tradicionalnom poimanju kulture s kulturom imaju vrlo malo dodirnih poveznica. Riječ je o antikulturi. U nju spadaju i tzv. cajke.

Njemački Vice pred sedam je godina izdao članak o turbo-folku pod naslovom „Musik fur idioten“, odnosno „Glazba za idiote“. U članku je opisan nastanak i izvori turbo-folka na Balkanu kao i povezanost folk pjevača s pripadnicima mafije i podzemlja. U zadnjoj rečenice teksta stoji zaključak: „Turbo-folk već leži u svom grobu i propada. Lekcija je to za sve nas: Bezumna glazba ubija“.

Na žalost, ove se prognoze nisu obistinile. Cajke (turbofolk) su življe nego ikada, a u Hrvatskoj postoji i iznimno slušana radio postaja koja emitira isključivo ovu vrstu glazbe. Cajke su, ponovimo, stanje duha, i teško ih je iskorijeniti. Humus za njihov rast je vrlo bogat.

Međutim, protiv cajki, kao balkanskog stanja duha, teško se boriti zabranama. Iz ralja balkanluka možemo se izvući jedino formiranjem kulture više vrijednosti koja će privlačiti ljude, a posebno mlade. A to je vrlo težak zadatak koji zahtijeva godine i desetljeća rada. Rada koji je izostao i ovdje kao i na mnogim drugim poljima. Ljudi koji rade u poljoprivredi najbolje znaju: ako nisi zasijao, na jesen nema žetve. Rezultati, naime, nikada ne dolaze preko noći. Osim u imaginaciji cajkaškog stanja duha.

Davor Dijanović, Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo